Oktobar 2012
Sredinom oktobra Ĉarli Šrem i Erik Vorhis ugostili su Vensesa Kasaresa, vitkog i crnpurastog muškarca, zgodnog kao kakva filmska zvezda, ĉoveka prefinjenog akcenta, osobu ĉija je odeća zraĉila otmenošću i opuštenošću. Venses se obratio timu Bitinstanta neoĉekivano, i nije baš jasno naglasio kakve su mu taĉno namere u vezi s bitkoinom. Ipak, kada je zapodenuo razgovor sa Ĉarlijem i Erikom, vrlo brzo im se uĉinio veoma razliĉit od radoznalih programera i preduzetnika koji su im ranije svraćali u kancelariju u Njujorku. Venses je, kako se ĉinilo, već u potpunosti razumeo kako bitkoin funkcioniše. Pominjao je moguće opasnosti za koje su znali samo najbolje obavešteni ljubitelji i potkovano je govorio o monetarnoj politici Sjedinjenih Država kao i rodne Argentine. Govorio je blago ali iskreno; sve što bi izgovorio liĉilo je na nekakvu liĉnu ispovest.„Bitkoin me je naveo da shvatim kako ne razumem novac", voleo je Venses da kaže.
Ĉarli i Erik isprva nisu uspevali da ga svrstaju u neku poznatu podgrupu ljubitelja bitkoina. Nije bio libertarijanac koji ne zaklapa o tome šta je sve vlada zgrešila, niti je bio tehnogik opĉinjen kriptografijom. Kada je, posle ljubaznog razgovora, otišao, Erik i Ĉarli još nisu bili sigurni zašto je Venses dolazio.
Venses je posetio Njujork u toku prve godine postojanja svog startapa, digitalnog novĉanika Lemon, koji je omogućavao klijentima da sve svoje kreditne kartice i kupone ĉuvaju u digitalnom obliku na smartfonu. Ipak, ovaj startap bio je samo najnoviji korak u karijeri zahvaljujući kojoj je sa ĉetrdeset godina Vensespostao jedan od najuspešnijih južnoameriĉkih preduzetnika na polju tehnologije. Još kao tinejdžer postao je prvi internet provajder u Argentini, a s dvadeset i nešto je osnovao kompaniju, nešto kao latinoameriĉki Itrejd (E*Trade). Uz podršku ĉuvenog njujorškog investitora Freda Vilsona, investitori su od prodaje ove kompanije banci Santandero zaradili sedamsto i pedeset miliona dolara.119 Venses i supruga Bel su za deo novog bogatstva kupili katamaran i s malom decom pošli na plovidbu oko sveta. Kada su se vratili, porodica se preselila u Silicijumsku dolinu.
Venses je za bitkoin saznao krajem 2011. od jednog argentinskog prijatelja, koji je pomislio da će tako Venses brže i jeftinije moći da šalje novac kući. Zahvaljujući predznanju iz oblasti finansijske tehnologije, Vensesu se koncept naravno dopao. Pošto je neko vreme bez mnogo buke posmatrao bitkoin i igrao se njim, Venses je dao sto hiljada dolara sopstvenog novca dvojici vrlo uspešnih hakera iz istoĉne Evrope, svojim poznanicima, i zamolio ih da daju sve od sebe da ishakuju bitkoinski protokol. Naroĉito ga je zanimalo može li se bitkoin krivotvoriti i mogu li se trošiti novĉići iz tuđih novĉanika – ta mana priĉinila bi najveću štetu. Krajem leta hakeri su od Vensesa zatražili još novca i još vremena. Venses im je na kraju poslao još sto pedeset hiljada dolara u bitkoinima. U oktobru su zakljuĉili da je osnova bitkoinskog protokola neprobojna, ĉak i ako izvesne velike bitkoinske kompanije nisu.
Još pre nego što je posetio sedište Bitinstanta, Venses je već verovao u bitkoin, i nameravao je da ovu veru proširi i na svoje moćne prijatelje u Silicijumskoj dolini, gde se na bitkoin dotad uglavnom nije obraćala pažnja; to bi ipak bilo od kljuĉne važnosti ako ova tehnologija treba da uđe u opštu upotrebu.
*****
Vensesa se za bitkoin nije zanimao samo profesionalno već ga je privlaĉio zato što ga je podsećao na doba pre nego što je bio bogat i uspešan, na detinjstvo u zemlji koja je bila – i ostala – u naizgled nerazrešivoj borbi sa sopstvenom valutom.
Tokom Vensesove mladosti u Argentini retka su bila vremena bez nekakve finansijske krize. Godine 1983, posle višegodišnje inflacije neverovatnih razmera, vlada je napravila novi peso, koji je vredeo deset hiljada starih pesosa. Ovo nije uspelo, pa je 1985. novi peso zamenjen australom, koji je vredeo hiljadu novih pesosa. Sedam godina kasnije, neprestana inflacija navela je vladu da se vrati pesosima, ali ovog puta je peso bio vezan za dolar; ovaj ogled se naposletku završio užasnom finansijskom krizom. Tokom gotovo ĉitavog ovog perioda inflacija je iznosila više od sto posto godišnje, što znaĉi da se vrednost novca u banci svake godine smanjivala za polovinu, a ĉesto i za mnogo više.
Venses je poticao iz argentinske aristokratske porodice, ali njegov ogranak je sve izgubio i završio na seoskom, ovĉarkom rancu u pustopoljinama Patagonije. Kada bi otac isporuĉio vunu i ĉek ne bi bio proknjižen u roku od mesec dana, vrednost porodiĉnih prihoda znatno bi opala zbog inflacije, te se moralo još više štedeti.
„Mislim da razumem ekonomiju bolje od većine zato što sam odrastao u Argentini", ĉesto je govorio Venses. „Video sam svaki mogući monetarni eksperiment koji možete zamisliti. Moja ekonomija se zasniva na zdravom razumu i životnom iskustvu. Nije to složena ekonomija na nivou doktorata."
Jedan događaj naroĉito se urezao Vensesu u pamćenje. Godine 1984, tokom prve velike hiperinflacije nakon što je argentinska vojna hunta izgubila moć, Vensesova majka je došla po njega i dve sestre u školu. Mama mu je nosila dve najlon-kese pune novca – upravo je primila platu u gotovini. S Vensesom i njegovim sestrama požurila je u samoposlugu i poterala ih da trĉe između rafova i da grabe što više hrane pre nego što cene hrane porastu zbog hiperinflacije. Jedan ĉovek je po ceo dan hodao između rafova i nije radio niša drugo osim što je lepio nove cene na robu u rafovima kako bi se održao korak sa ubrzanom promenom vrednosti pesosa. Kada su Venses i majka stigli na kasu, on i sestre bi pojurili nazad i dograbili još hrane ako bi im ostalo novca. Ĉuvati novac znaĉilo je izgubiti ga.
Ovakva iskustva dala su Vensesu uvid u prirodu novca kakav većina ljudi na svetu stiĉe samo iz udžbenika. U Americi dolar glatko obavlja tri funkcije novca: služi kao sredstvo za razmenu, kao merna jedinica vrednosti robe i kao imovina pomoću koje se skladišti vrednost. U Argentini, s druge strane, iako se peso koristio kao sredstvo za razmenu – u svakodnevnoj kupovini – niko ga nije koristio za skladištenje vrednosti. Štednja u pesosima bila je isto što i bacanje novca. Zato su ljudi sve pesose koje su želeli da saĉuvaju menjali u dolare, koji su bolje zadržavali vrednost od pesosa. Pošto je peso bio toliko nestabilan, ljudi su cene uglavnom pamtili u dolarima, koji su se dugoroĉno gledano pokazali kao pouzdanija merna jedinica.
Prvih nekoliko meseci nakon što je otkrio bitkoin Venses je pomno išĉitavao sve tekstove o njemu koje je nalazio, i ĉinilo mu se jasno da bi stanovništvu u zemljama poput Argentine bitkoin mogao biti mnogo korisniji od dolara kao sredstvo za ĉuvanje novca. U Argentini su se dolari morali kupovati u sumnjivim menjaĉnicama, i ĉuvali su se u ormanima ili pod dušecima. Virtuelna valuta koja bi se mogla kupovati i ĉuvati na internetu, kojoj bi se moglo pristupiti odakle bilo, pa još obezbeđena privatnim kljuĉem – delovala je znatno bolje.
Venses je poĉetkom 2012. preko Mt. Goksa kupovao sve više bitkoina i pridruživao se razgovoru na forumima i ĉet-kanalima. Kada se nije igrao bitkoinom, gutao je knjige o istoriji novca, od kojih je najznaĉajnija Dug: prvih pet hiljada godina, omiljena kultna knjiga među pripadnicima pokreta „Okupirajmo Volstrit". U ovoj knjizi, iz pera antropologa Dejvida Grejbera, tvrdi se da su istoriĉari i ekonomisti pogrešno pretpostavili da je novac proistekao iz robne razmene. Zapravo, kako je tvrdio Grejver i kako je Venses sada verovao, robna razmena nikad nije bila sveprisutna pojava, a novac je zapravo proistekao iz veresije – predstavljao je naĉin beleženja koliko ko kome duguje. Ljudi su nekad samo pamtili koliko kome duguju, ali zahvaljujući novcu ovaj sistem je mogao još više da se proširi, da obuhvati i ljude koji se međusobno ne poznaju.
Dok je ĉitao, Vensesu se ĉinilo kako posle dvadeset godina bavljenja finansijskom tehnologijom konaĉno poĉinje da razume novac. Video je da nema veze što bitkoin nema nikakvu vrednost po sebi, gledano u kontekstu istorije novca. Razlog što je samo zlato korišćeno kao novac nije njegova vrednost; zlato je steklo vrednost jer je korišćeno kao novac. A korišćeno je kao novac zato što je vršilo funkciju koju svaki valjan novac vrši: služilo je kao fiziĉka evidencija pomoću koje društvo pamti koliko se kome duguje. Svaki zlatnik predstavljao je unos u ovu evidenciju, koja je sadržala sve postojeće zlato, što bi svako mogao proveriti tako što bi proverio masu i zapreminu tog zlata.
„Ne koristimo zlato zbog lepote – to smo ja i mnogi drugi samo glupo
pretpostavljali", rekao bi Venses svakome ko je hteo da ga sluša u doba kada je bio
zadubljen u istoriju. „Ne, koristimo ga za nakit zato što je veoma skupo. Nije
skupo zato što ga koristimo za nakit."
„Šta je vrednost?", pitao bi on. „Vrednost zlata leži u ĉinjenici da ono
predstavlja evidenciju vrednosti. Okaĉiš tu evidenciju oko vrata i time prikažeš
svoje bogatstvo i moć. To nije ona evidencija za koju ti treba poverenje u banke ili
neku treću osobu.―
Bitkoin, kako je Venses sada verovao, bila je svedenija verzija takve evidencije – naĉin da svako moţe proveriti koliko ko poseduje.
Uprkos strastvenosti, Vensesu je u poĉetku bilo teško da zainteresuje prijatelje iz Silicijumske doline izuzev nekoliko drugih Južnoamerikanaca koji su odrasli na mestima sa sliĉno poremećenim valutama. Uglavnom su ga svi samo sumnjiĉavo gledali. Oni koji su uopšte ĉuli za njega mahom su znali da služi kao žeton dilerima droge preko interneta, pa su se pre svega raspitivali ima li još neku funkciju. Neki su se sećali digikeša Dejvida Ĉoma iz devedesetih godina dvadesetog veka, ali svako ko je znao za taj eksperiment znao je i da je eksperiment propao. Važnije pitanje bilo je zašto je tako nešto uopšte neophodno. Kreditne kartice i novĉanice od dvadeset dolara obavljale su sve što je trebalo Vensesovim prijateljima kad je reĉ o trošenju novca. Zašto bi poklanjali poverenje digitalnom kodu koji nema nikakvu potporu izuzev raĉunara u vlasništvu nekoliko libertarijanski nastrojenih gikova?
Posle nekoliko meseci truda Venses je konaĉno uspeo da ubedi jednog od svojih najboljih prijatelja, ĉoveka ĉije je mišljenje u ovoj oblasti najviše znaĉilo: Dejvida Markusa, nedavno proglašenog za predsednika Pejpala. Kao i Venses, Markus je bio pridošlica u Dolini. Odrastao je u Francuskoj i Švajcarskoj i bio je iste vitke građe, istog skromnog držanja i naizgled prirodne sofisticiranosti kao i Venses. Ipak, nakon što je posvetio celu deceniju platnim startap preduzećima, Markus je već navikao da ljudi iznose krupne tvrdnje o tehnologijama koje će doneti revoluciju na polju transfera novca preko interneta. Takođe se, kao i svaka kompanija koja se bavi novcem, nalazio pod strogom prismotrom regulatornih tela.
Ipak, u jesen 2012. Markus se preobratio u trenutku kada je argentinska vlada naredila njegovoj kompaniji Pejpal da ukine direktne isplate između Argentinaca;120 bio je to novi pokušaj vlade da uspori prebacivanje pesosa u druge valute. Dok su mu Vensesovi argumenti odzvanjali u glavi, Markus je gledao kako ovo pravilo stupa na snagu i cenu bitkoina kako raste; iz ovoga je Markus zakljuĉio da Argentinci žele koristiti bitkoin kao sredstvo da zaobiđu ograniĉenja koja im vlada nameće. Bez mnogo buke je napravio nalog na Mt. Goksu i poĉeo da kupuje novĉiće. Markus je bio među prvim važnim preobraćenicima koje će Venses pridobiti na stranu bitkoina.
*****
Venses je vodio svoju firmu koja se bavi digitalnim novĉanicima zajedno s jednim starim prijateljem iz Argentine, Federikom Muroneom, ili Fedeom. Za razliku od Vensesa, ĉoveka aristokratskog porekla, Fede je potekao iz radniĉke porodice i izgledao je kao kakav žestoki bajker. Njih dvojica su se združila kao tinejdžeri, kada je Venses napravio svoj prvi startap – prvi argentinski internet provajder – i otada su bili bliski prijatelji; Venses je doprinosio idejama, a Fede programerskom veštinom, ali je ostajao u Argentini da se ne bi odvajao od porodice.
Svakih nekoliko meseci Venses bi otputovao u Buenos Ajres da vidi kako Fede i njegov tim argentinskih programera napreduju. Prilikom svake posete 2012. godine, Venses bi se prisetio kako je to živeti u zemlji gde novac ne funkcioniše kako treba, i ovo bi ga samo još više ubedilo u potencijal bitkoina.
Kao i drugi pametni posetioci zemlje, Venses se obraćao dilerima novca na crno kada bi mu zatrebali pesosi. Kreditne kartice i bankomati su postojali, ali su se s njih mogli dizati pesosi po zvaniĉnom kursu, koji je 2012. godine bio oko trideset i pet posto niži od uliĉnog121 Vlada se ovakvim zvaniĉnim kursom trudila da odvrati ljude od menjanja novca u dolare, jer se plašila da će građani prodati sve pesose, još više oboriti kurs i upropastiti ekonomiju. Vlada je nedavno poĉela da novĉano kažnjava ekonomiste koji se izjasne protiv zvaniĉnog kursa. Što je 2012. više odmicala,to su se okolnosti pogoršavale, i ovo je navelo vladu da se ustremi na Pejpal.
Stopa inflacije nije bila jedini problem tamošnjeg monetarnog sistema. Kao u mnogim zemljama u razvoju, bilo je neverovatno teško otvoriti raĉun u banci i još teže dobiti kreditnu karticu. Iako je odrastao u Argentini, Venses nikad nije imao argentinski bankovni raĉun. Ljudi su morali u prodavnicama da plaćaju gotovinom, pa su nosili sa sobom svežnjeve novĉanica od po sto pesosa. Ĉinilo se da bi bitkoin, zajedno sa sigurnim digitalnim novĉanikom, i ovo rešio.
U sedištu Lemona u Buenos Ajresu Venses i Fede su planirali da rade na novom startap preduzeću, ali na kraju su se satima igrali bitkoinima i razgovarali otome kako bi se njihov potencijal mogao iskoristiti. Krajem 2012. njih dvojica organizovala su prvo bitkoinsko okupljanje u Argentini,122 u svom omiljenom viski-baru. Izuzimajući drugove koje su Venses i Fede već ubedili u dobre strane ove tehnologije, bilo je malo posetilaca. Nije ni ĉudno što je grupa bila mala, uzevši u obzir koliko je u Argentini bilo teško doći do bitkoina. Bilo je neopisivo skupo i teško prebaciti novac iz argentinske banke na Mt. Goks ili u neku drugu bitkoinsku menjaĉnicu u inostranstvu. A nijedna argentinska banka ne bi pristala na saradnju s domaćom bitkoinskom kompanijom.
Ipak, na jednom argentinskom veb-sajtu posvećenom zaštiti slobode na internetu sve više se govorilo o bitkoinu. Kada bi Venses došao u Argentinu, ponudio bi da deo svojih bitkoina proda posle posla u baru blizu kancelarije Lemona. Svaki put bi se pojavila druga grupa ljudi, ali jedan stariji gospodin se vraćao stalno, i svakog puta kupio bi još pomalo. Držao se ćutljivo, namrgođeno, i nije delovao naroĉito upućen u tehnologiju. Kada je jednog dana kupio naroĉito veliku koliĉinu, Venses ga je blago zapitao razume li rizike koje bitkoin nosi sa sobom.
„Meni se ĉini da je to mnogo novca, i ovo je vrlo riziĉno", rekao mu je Venses što je ljubaznije mogao. „Jeste li svesni da biste mogli sve izgubiti?―
„Koliko puta je tvoja porodica sve izgubila zato što je ĉuvala novac u pesosima?― zapitao je ĉovek Vensesa.
„Tri, možda ĉetiri puta", rekao je Venses.
„Da. Ja i više puta", rekao je ĉovek.
Ĉovek je priznao da postoji mogućnost zamene novca za dolare, ali to bi zahtevalo da pristane na poremećeni kurs razmene, a onda krije novĉanice u ormanu. A ko zna kada bi i dolar mogla snaći ista sudbina kao peso?
„Neće me niko ubediti da ĉuvam novac u pesosima―, rekao je.
******
Venses se zainteresovao za bitkoin u odluĉujućem trenutku života – Amerikanci bi to nazvali krizom srednjeg doba. Već je postigao raznorazne uspehe, kao što se lepo videlo po imanju na valovitim brežuljcima iznad Palo Alta, s dve kuće, bazenom, teniskim terenom i pogledom na zaliv. Pored više desetina miliona dolara, koliko je Venses zaradio od prodaje ranijih startapova, na svoje iznenađenje je ustanovio da ima i dara da izabere kompanije svojih prijatelja u koje je profitabilno ulagati.
Ipak, nedavno su ga prvi put snašli neuspesi. Lemon, njegov trenutni startap, nikao je iz lagane propasti njegovog prethodnog startapa, po imenu Bling nejšen; mnogi Vensesovi drugovi pitali su se je li Lemon proistekao iz strasti, kakva vam treba da biste uspeli u Silicijumskoj dolini, ili je to samo Vensesov pokušaj da dokaže kako je neuspeh Bling nejšena bio usamljen sluĉaj. Već je bilo znakova da Lemon ne napreduje onako kako je Venses zamišljao. I, kao što je sluĉaj sa svim startapovima, bilo je potrebno da mu glavni izvršni direktor posveti više vremena nego što je iko u mogućnosti. Ovo je bilo Vensesovo dvanaesto startap preduzeće, i njegova žena se opet osećala kao samohrana majka troje dece. Venses i Bel su se već dogovorili da će mu Lemon biti poslednji startap.
Ove poteškoće samo su podsticale Vensesovu nesigurnost, koju je on dotada nekako gurao pod tepih. Uprkos svem novcu zarađenom od prethodnih startapova, nijedna firma nije mu baš postigla prvobitne ciljeve. Još u Argentini se nadao se da će mu prva firma, Patagon, omogućiti da proširi finansijske usluge na stotine miliona Južnoamerikanaca koji nisu imali ni najobiĉniju banku. Na kraju, međutim, nije mogao da dobije bankovnu licencu, i njegovu finansijsku firmu na internetu uglavnom je koristila bogata elita Južne Amerike.
Vensesu se ĉinilo da bi bitkoin rešio mnoge probleme koje je on sam već dugo želeo da reši; trebalo je da omogući posedovanje finansijskog raĉuna koji bi mogao otvoriti bilo ko, bilo gde, bez ikakve dozvole vlasti. Venses je takođe video zaĉetke tehnologije koja bi, kako je verovao, uz njegovu pomoć mogla premašitisva njegova dotadašnja dostignuća.
Vensesova žena Bel bila je navikla da se Venses naglavaĉke zaleće u nova tehnološka otkrića. Njegova lako raspaljiva strast i sposobnost da zarazi njome i druge bile su, između ostalog, zaslužne što tako dobro prodaje svoje startapove. Sjajno je umeo da prenese svoje uzbuđenje drugima. Ipak, obiĉno bi ga prvobitni žar brzo prošao. Kad je u pitanju bitkoin, nije bilo znakova da se to dešava. Kako je 2012. odmicala, Bel je shvatala da će se ovo možda razlikovati od prethodnih poduhvata. Bila je ogorĉena što bitkoin oduzima toliko mnogo vremena već prezauzetom Vensesu. Ipak, ĉak i nju je polako oĉarala gotovo mitska priroda ove valute i njenog tajanstvenog tvorca. Uskoro je s Vensesom razmenjivala teorije o Satošijevom identitetu.
*****
Poĉetkom januara Venses je s grupom možda najmoćnijih i najbogatijih ljudi na Zapadnoj obali otputovao u kolibu u kanadskom delu Stenovitih planina, gde su imali sopstveni vinski podrum, saunu i privatno osoblje. Domaćin im je bio Pit Brajger, kog je Venses nekoliko godina ranije upoznao preko organizacije mladih izvršnih direktora. Ĉak i među moćnima i bogatima Brajger se isticao. Pohađao je Prinston i petnaest godina radio u grupi Goldman Saks, a onda se probio na vrh grupe Fortres investment (Fortress Investment), firme koja je nadzirala ogroman spektar privatnog kapitala i hedž fondova.
Brajger je bio krupan i nabusit ĉovek, poznat po smelim ulaganjima u nestabilne dužniĉke hartije od vrednosti – obveznice i zajmove u lošem položaju, koje se niko nije usuđivao ni da pipne; zbog ovoga su Brajger i njegova firma mogli da ucenjuju velike kompanije, a povremeno i omanje države. Ponekad je sam sebe nazivao „finansijskim đubretarom", a tako je i izgledao. Godine 2009. Brajger je dobio zvanje kodirektora Fortresa, koji je tada kontrolisao investicije u vrednosti od oko trideset milijardi, ukljuĉujući i hotelijersku kompaniju u ĉijem je vlasništvu bila koliba gde su trenutno odsedali.
Za razliku od većine gostiju, Venses nije bio alfa muškarac. Nije želeo da zaboravi svoje skromno patagonijsko poreklo, a prilaz kući bio mu je pun subarua, a ne tesli ili sportskih kola. Umesto da ide na luksuzne odmore, Venses je radije sa ženom odlazio na okupljanje pod imenom Burning Man 123, i nedavno je išao na duhovno hodoĉašće – koje je podrazumevalo višednevno odricanje od svih ugodnosti – u divljini na Andima s jednim od najboljih drugova iz mladosti u Argentini. Ipak, Venses je bio dobroćudan, samouveren i voljan da vas sasluša, zbog ĉega se uvek dobro slagao sa agresivnim i ambicioznim biznismenima.
Ujutru nakon dolaska u kolibu u Vejlmontu, Venses, Brajger i ostali ukrcali su se u crveno-beli helikopter bel 212 parkiran ispred same kolibe i uzleteli ka visokim belim vrhovima. Plan im je bio da provedu dan u skijanju po neugašenim stazama do kojih se može doći samo helikopterom. Po podne se društvo vratilo u kolibu i posedalo po prostranoj dnevnoj sobi pored ogromne pucketave vatre. Ova grupa nije ćaskala o deci i predstojećem Super boulu. Posvetili su živote zarađivanju novca, i Pit je navaljivao da predstave investicije koje im zvuĉe najzanimljivije.
„Pite, rekao sam ti, zanima me bitkoin", rekao je Venses kad je došao red na njega. „To se nije promenilo."
Venses je imao nepodeljenu pažnju grupe dok je objašnjavao osnovni koncept nove mreže koja bi omogućila ljudima da bez odlaganja prebace novac bilo gde u svetu; finansijeri, koji su ĉesto prebacivali milione iz jedne u drugu banku u raznim zemljama, svakako su znali koliko to znaĉi.
„Možeš preko Skajpa da pozoveš nekoga u Džakarti", rekao im je Venses.
„Vidiš ga i ĉuješ ga, i postoji sinhroni, visokoprotoĉni prenos podataka. Sve je neverovatno, kao neka ĉarolija. I onda prekineš vezu i hoćeš da mu pošalješ jedan cent, i ne možeš. To je smešno. Trebalo bi da je mnogo lakše poslati jedan cent nego primiti video i audio zapis.
Tehnologija po imenu blok-lanac omogućavala je ovaj dotad nemoguć zadatak. Ipak, ona je mnogo više od toga, istakao je Venses. Ona je sledeći korak u razvoju novca. Probao je da objasni svoja nedavna otkrića o evidenciji kao o temelju sveg novca. Za razliku od dolara i pesosa, svako ko koristi bitkoin znao je taĉno koliko novĉića postoji, i novac nije bio vezan za jednu zemlju. Za razliku od zlata, koje je univerzalno, ali ga je teško nabaviti i ĉuvati, bitkoine može kupiti, ĉuvati i prebacivati svako ko je povezan na internet, samo jednim klikom miša.
„Prvi put za pet hiljada godina imamo nešto bolje od zlata: bitkoin", rekao je. „I nije samo malo bolji, znatno je bolji. Ima ga mnogo manje. Deljiviji je, i trajniji. Daleko lakše se transportuje. Jednostavno je bolji."
Pit je imao naviku da napravi dugu pauzu od koje bi ljude uhvatila strepnja, pa da tek onda odgovori; prva pitanja koja je postavio Vensesu bila su krajnje skeptiĉna. Ipak, iz njegovih narednih opaski videlo se da se kockice sklapaju. Pit se bavio investiranjem u kompanije u lošem položaju i stoga je dobro umeo da opazi sisteme koji ne funkcionišu, i što je više razmišljao, to mu se više ĉinilo da trenutni naĉini prenosa novca po svetu ne rade kako treba.
Još nešto je privuklo Pitu pažnju. Venses je zaista ulagao u ono u šta je verovao. Ĉitave 2012. Venses je metodiĉno povećavao tempo kupovine bitkoina, tako da je sada više od deset procenata svog neto imetka – koji je ĉinilo više desetina miliona dolara – imao u bitkoinu. Pit je poštovao brojke, kao i drske, samopouzdane poteze poput Vensesovih.
Iz planinskog doma Pit je poslao imejl svom pomoćniku od poverenja u Fortresu, Bilu Tanoni, i pitao ga šta zna o bitkoinu. Kada se vratio u San Francisko, otvorio je nalog na Mt. Goksu i brzo kupio sebi bitkoinski imetak u vrednosti od sto hiljada dolara. Na poslu je razgovarao s Tanonom i još nekoliko kolega o tome kako bi se Fortres mogao ukljuĉiti na ovo novo tržište.
________________________________
119Eric Markowitz, „The $750 Million 'Mistake'―, Inc., 14. decembar 2011, http://www.inc.com/articles/201112/ argentine-entrepreneur-750-million-mistake.html.
120 „Paypal Suspends Domestic Transactions in Argentina―, BBC News, 17. septembar 2012, http://www.bbc.com/news/technology-19605499.
121 Istorijski podaci o dva razliĉita kursa dostupni su na adresi http://dolarblue.net/historico/.
122 Podaci o okupljanjima dostupni su na adresi http://www.meetup.com/bitcoin-Argentina/.
123 "Zapaljeni ĉovek―, eksperimentalno, umetniĉko godišnje okupljanje u Blek Rok Sitiju u Nevadi.(Prim. prev.)
Iz knjige: Nathanijel Popper: Digitalno zlato
PRVO POGLAVLJE DRUGO POGLAVLJE TREĆE POGLAVLJE
Нема коментара:
Постави коментар