субота, 1. децембар 2018.

Mirotvorci, Mirovna konferencija, Pariz 1919-te ( I deo )




I POGLAVLJE 


      Knjiga MIROTVORCI ugledne kanadske istoričarke Margaret MacMillan obrađuje prvo i najvažnije šestomesečno razdoblje mirovne konferencije u Parizu 1919. godine kojom je okončan Prvi svetski rat. Pariška mirovna konferencija obeležila je evropsku i svetsku politiku 20. veka, a u mnogim segmentima posledice odluka osećaju se sve do današnjih dana. Autorica na vrlo minuciozan
ali živopisan način prikazuje aktivnosti glavnih aktera konferencije – Velike četvorice: američkog predsednika Wilsona, britanskog premijera Lloyda Georgea, francuskog premijera Clemenceana i talijanskog predsednika Orlanda koji su hteli sprečiti obnovu nemačkog militarizma, osigurati trajan mir, uspostaviti jednakost velikih i malih država u političkom i ekonomskom pogledu, ukinuti tajnu
diplomaciju, afirmisati princip samoodređenja naroda i osigurati pravedne i sigurne granice novonastalim državama – ali u tome nisu uspeli.


                 

     Pariz je 1919. godine bio prestolnica sveta. Mirovna konferencija bila je najvažniji svetski posao, a mirotvorci najmočniji ljudi na svetu. Oni su se sastajali dan za danom. Navodili s razloge, raspravljali i svađali se pa ponovno mirili. Sklapali su nagodbe. Pisali su ugovore. Stvarali nove zemlje i nove organizacije. Zajedno večerali i zajedno odlazili u pozorište. Šest meseci, od januara do juna, Pariz je bio istovremeno svetska vlada, svetski prizivni sud i svetski parlament,
žarište svetskih bojazni i nada. Mirovna konferencija trajala je službeno i duže, sve do 1920. godine, ali tih prvih šest meseci bili su najvažnije razdoblje, vreme u kojemu su se donosile ključne odluke i pokretali ključni lanci događaja. Set nije nikada video niti će ikada videti ništa slično.
      Mirotvorci su došli u Pariz zato što se ponosna, samopouzdana, bogata Evropa raspala na komade. U rat koji je počeo 1914. zbog svađe oko moći i uticaja na Balkanu bile su uvučene sve velike sile, od carske Rusije na istoku do Velike Britanije na zapadu, te većina manjih sila. Samo su Španija, Švajcarska, Holandija i skandinavske zemlje uspele ostati izvan ratnih sukoba. Borbe su se vodile u Aziji, Africi, na pacifičkim otocima i Bliskom istoku, ali većinom na evropskom tlu, duž sulude mreže rovova koji su se protezali od Belgije na severu do Alpa na jugu, duž granica Rusije s Nemačkom i njezinim saveznikom Austrougarskom, te na samom Balkanu. Vojnici su poticali iz
celoga sveta: Australci, Kanađani, Novozelanđani, Indijci, Newfoundlanđani koji su se došli boriti za Britansko carstvo; Vijetnamci, Marokanci, Alžirci, Senegalci koji su se borili za Francusku; napokon, besni Amerikanci, koji više nisu mogli da trpe nemačke napade na svoje brodove. Izvan velikih bojišta Evropa je još izgledala ista. Veliki su gradovi ostali čitavi, železničke su pruge još postojale, luke su još radile. To nije bilo poput Drugog svetskog rata kada su se zidovi opeke i žbuka pretvarali u prah. Gubici su bili ljudski. U te četiri godine poginuli su milioni boraca - jer vreme za masovno ubijanje civila još nije nastupilo: 1,800.000 Nemaca, 1,700.000 Rusa, 1,384.000 Francuza, 1,290.000 austro-ugarskih vojnika, 743.000 Britanaca (te još 192.000 iz raznih delova britanskog carstva), sve do male Crne Gore s 3.000 poginulih. Deca su izgubila očeve, žene muževe, mlade žene priliku za udaju. A Evropa je izgubila ljude koji su mogli postati njeni naučnici, njeni pesnici i decu koju su oni mogli imati. No taj popis gubitaka ne obuhvata one koje su ostali bez noge, ruke ili oka, ili one čija je pluća oštetio otrovni plin, ili one koji se psihički nisu nikada oporavili.

    U četiri godine najnaprednije svetske nacije ulevale su svoje ljude, svoje bogatstvo, plodove svoje privrede, nauke  i tehnologije u rat koji je možda započeo slučajno, ali nije ga se moglo zaustaviti zbog prevelike ravnoteže sila. Saveznici su napokon stekli nadmoć tek u leto 1918. kada su nemački saveznici posustali, a sveže američke snage pritekle u pomoć Evropi. Rat je završio 11. novembra. Ljudi su posvuda umorno verovali da što god se dogodilo neće biti tako loše kao ono što je upravo završilo.
  Četiri godine rata zauvek su potresle nadmoćno samopouzdanje koje je dovelo Evropu do svetske prevlasti. Posle zapadnog bojišta Evropljani nisu više mogli govorili o civilizovanoj misiji u svetu. Rat je rušio vlade, ponizio moćne i naglavce preokrenuo cela društva. U Rusiji su revolucije 1917. godine zamenile carski režim nečim što još niko nije poznavao. Potkraj rata nestala je Austro-Ugarska, ostavljajuči veliku rupu u središtu Evrope. Otomansko carstvo, sa svojim velikim posedima na Bliskom istoku i svojim komadičem Evrope, bilo je gotovo na izdisaju. Carska Nemačka bila je sada republika. Stare nacije -Poljska, Litva, Estonija, Latvija - izišle su iz istorije i ponovno oživele, a nove države - Jugoslavija i Čehoslovačka - borile su se za život. Pariška Mirovna konferencija pamti se obično po tome što je donela mirovni sporazum s Nemačkom, potpisan u Versaillesu u junu1919., ali je ona uvek obuhvatala mnogo više od toga. Mirovni ugovori morali su se potpisati i s ostalim neprijateljima - sada zasebnim zemljama Bugarskom, Austrijom i Mađarskom - i Otomanskim carstvom. Trebalo je zacrtati nove granice u središtu Evrope i na Bliskom istoku. Najvažnije od svega, trebalo je ponovno stvoriti međunarodni poredak, možda na drukčijoj osnovi. Je li bilo sazrelo vreme za organizacije poput Međunarodne organizacije rada, Lige naroda, sporazume o međunarodnim telegrafskim kablovima ili međunarodnom aviosaobraćaju? Posle takve velike katastrofe očekivanja su bila golema.

     I pre nego što su topovi ućutali  počeli su se javljati glasovi, tugaljivi, zahtevni, srditi: »Kina pripada Kinezima«, »Kurdistan mora biti slobodan«, »Poljska mora ponovno oživeti«. Te su poruke izrečene na mnogim jezicima, i u njima su bili sadržani mnogi zahtevi. Amerikanci moraju biti svetski policajci ili Amerikanci moraju otići kući. Rusima treba pomoć; ne, treba ih ostaviti da se sami snalaze. Mnogi su se žalili: Slovaci na Čehe, Hrvati na Srbe, Arapi na Židove, Kinezi na Japance. Ti su glasovi bili zabrinuti i nisu bili sigurni hoće li novi svetski poredak biti bolji od prethodnog. Na Zapadu su se tužili na opasne ideje koje dolaze s Istoka; na Istoku su ozbiljno razmišljali o pretnji zapadnog materijalizma. Evropljani su se pitali hoće li se ikada oporaviti. Afrikanci su se bojali da ih je svet zaboravio. Azijci su znali da je budućnost njihova; problem je bila sadašnjost.

      Donekle nam je poznato šta znači živeti nakon svakog velikog rata. Glasovi iz 1919. bili su slični glasovima sadašnjice. Kada je 1989. završio Hladni rat i sovjetski marksizam završio u ropotarnici istorije, odmrznule su se starije snage, religija ili nacionalizam. Bosna i Ruanda podsetile su nas na snagu tih sila. Tada, 1919. godine, vladao je isti osećaj da se javlja novi poredak dok su se iznenada pomicale granice i promicale nove privredne i političke ideje. To je bilo uzbudujuće, ali i zastrašujuče u svetu koji se doimao tako opasno krhkim. Danas je opasan, tvrde neki, preporod islama. Tada, 1919. godine, bio je opasan ruski boljševizam. Razlika je u tome što nismo održali mirovnu konferenciju. Nema vremena. Državnici i njihovi savetnici susreću se na se kratkim sastancima, dva ili možda tri dana, a zatim ponovno odlete. Ko zna koji je bolji način rešavanja svetskih problema?

      Ima mnogo veza između našeg sveta i sveta 1919. godine. Uzmimo dve vrlo različite epizode u letu 1991. Na Balkanu su Srbi i Hrvati rascepili Jugoslaviju. U Londonu su bogati stanovnici pacifičkog otočića Nauru finansirali neuspešni musical o životu Leonarda da Vincija. I Jugoslavija i Nauru duguju svoju nezavisnost pariškoj Mirovnoj konferenciji. Poredak dogovoren u Parizu raspada se još od tada, i još su prisutne mnoge dileme: odnosi između Japana i Kine, Evrope i Amerike, Rusije i njezinih suseda, Iraka i Zapada.
     Kako bi se borili s tim dilemama i nastojali ih rešiti, u Pariz su iz celoga sveta stigli državnici, diplomate, bankari, vojnici, profesori, ekonomisti i pravnici: američki predsednik Woodrow Wilson i njegov državni sekretar Robert Lansing, Georges Clemenceau i Vittorio Orlando, predsednici francuske i talijanske vlade, Lawrence od Arabije, obavijen tajnovitošču i arapskom odećom, Eleutherios Venizelos, veliki grčki patriota koji je doveo svoju zemlju u katastrofalnu situaciju, Ignac Paderewski, pijanista koji je postao političar i mnogi drugi koji su ostaviti trajan pečat tek posle - medu njima i dva buduća američka državna sekretara, budući japanski premijer i prvi predsednik Izraela. Neki od njih rođeni su u svetu moćnih poput rumunske kraljice Marie; drugi, poput britanskog premijera Davida Llovda Georgea, stekli su moć vlastitim snagama.
      Koncentracija moći privukla je iz celoga sveta novinare, poslovne ljude i zagovornike svakakvih ideja. »Svi odlaze u Pariz«, zabeležio je francuski veleposlanik u Londonu. »Pariz će postati zabavište za stotine Engleza, Amerikanaca, Talijana i sumnjivu stranu gospodu koja nam dolazi s izgovorom učestvovanja na mirovnim razgovorima.« Zagovornici ženskih prava, prava za crnce, radničkih prava, slobode za Irsku, razoružanja... sve je vrvilo od peticija i podnositelja peticija iz
svih delova sveta. Te zime i proleća Pariz je brujao od planova - za židovsku domovinu, obnovljenu Poljsku, nezavisnu Ukrajinu, Kurdistan, Armeniju. Peticije su samo stizale - od Konferencije društava za opšte pravo glasa, Karpatsko-ruskog odbora u Parizu, banatskih Srba, protu-boljševičke Ruske političke konferencije. Podnositelji peticija dolazili su iz postojećih zemalja i iz zemalja koje su postojale samo u snovima. Neki su, poput cionista, govorili u ime miliona; drugi, poput predstavnika Alandskih otoka u Baltičkom moru, u ime nekoliko hiljada stanovnika. Neki su stigli prekasno: Korejci iz Sibira krenuli su na put peške u februaru 1919., te su, kada je glavni deo Mirovne konferencije završio, stigli tek do arktičke luke Arhangelsk.
       Od samog početka Mirovna konferencija patila je od pomutnje  u pogledu njezine organizacije, svrhe i procedure. S obzirom na obim onoga što joj je prethodilo, to je verovatno bilo neizbežno. četiri velike sile - Velika Britanija, Francuska, Italija i Sjedinjene Države - planirale su preliminarnu konferenciju radi saglasnosti o uslovima koji će se ponuditi, a zatim potpunu mirovnu konferenciju radi pregovora s neprijateljem.

     No odmah su se pojavila neka pitanja. Kada će ostale savezničke sile moći izraziti svoja gledišta?
Japan je, npr, već bio važna sila na Dalekom istoku. A što s manjim silama poput Srbije i Belgije?  Obe su izgubile mnogo više ljudi nego Japan. Velika četvorka je popustila, pa su plenarne sednice Konferencije postale obredni događaji.

    Međutim, stvarni su posao obavljale četiri velike sile s Japanom na neslužbenim sastancima, a kada su i ti sastanci postali nespretni, obavljali su ga nosioci Velike četvorice. Kako su meseci prolazili, skup koji je započeo kao preliminarna konferencija nprimetno  se pretvorio u pravu konferenciju.
     Ne obazirući se na diplomatski presedan i razbesnevši time Nemce, saveznici su na kraju pozvali nemačke predstavnike u Francusku da prime mirovni ugovor u konačnom obliku. Mirotvorci su se nadali da će biti efikasni i organizovaniji. Oni su pažljivo proučili jedini raspoloživi primer - Bečki kongres, kojim su završeni Napoleonski ratovi. Foreign Office angažovao je jednog poznatog istoričara  da napiše knjigu o tom kongresu koja je trebala poslužiti kao vodič u Parizu. (Posle je priznao da njegovo delo nije imalo gotovo nikakvog uti caja.3).

      Problemi s kojima su bili suočeni mirotvorci u Beču, mada veliki, bili su jednostavni u odnosu na one u Parizu. Tadašnji britanski ministar vanjskih poslova, lord Castlereagh, poveo je sa sobom u Beč samo četrnaest saradnika; 1919. britanska je delegacija imala gotovo 400 članova. Osim toga, 1815. pitanja su se rešavala diskretno i bez žurbe: Castlereagha i njegove kolege zaprepastila bi intenzivna pažnja s kojom je javnost pratila Parišku konferenciju 1919. godine. U Parizu je bilo i mnogo više učesnika: delegate je poslalo više od trideset zemalja, medu njima i Italija, Belgija, Rumunija i Srbija, koje nisu ni postojale 1815. godine. Latinskoameričke države bile su još deo španskog i portugalskog carstva, a Tajland, Kina i Japan bile su daleke, tajnovite zemlje. Tada, 1919. godine, njihovi su se delegati pojavili u Parizu u prugastim hlačama i salonskim kaputima. Osim deklaracije kojom je osuđena trgovina robljem, Bečki kongres nije obraćao pažnju izvanevropskom svetu. U Parizu su teme Konferencije obuhvatale teritorij od Arktika do Australije i Novog Zelanda, od malih pacifičkih otoka do čitavih kontinenata.Bečki se kongres osim toga održavao u doba kada su se već smirili veliki potresi koje je izazvala Francuska revolucija 1789.. Do 1815. njene su se posledice već slegle, dok je 1919. ruska revolucija bila stara tek dve godine  i njen je uticaj na svet još bio nejasan. Zapadni lideri promatrali su kako se boljševizam preleva iz Rusije, preteči veri, tradiciji, svim poveznicama njihovih društava. U Njemačkoj i Austriji sovjeti radnika i vojnika več su preuzimali vlast u velikim i malim gradovima. Bunili su se njihovi vojnici i mornari. Pariš, Lyon, Bruxelles, Glasgovv, San Francisco, pa i pospani VVinnipeg u kanadskoj preriji postali su poprišta velikih štrajkova. Jesu li to bili izolirani požari ili izboji goleme podzemne vatre?

     Mirotvorci iz 1919. godine verovali su da se utrkuju s vremenom. Morali su povuči nove linije na kartama Evrope, kao i njihovi prethodnici u Beču, ali su morali misliti i na Aziju, Afriku i Bliski istok. »Samoopredeljenje« je bila opšta krilatica, ali nije nimalo pomagala u izboru između suparničkih nacionalizama. Mirotvorci su morali postupati kao policajci i morali su nahraniti gladne. Morali su pokušati stvoriti međunarodni poredak koji će onemogućiti novi veliki rat. Wilson je obećao nove načine zaštite slabih i rešavanja sporova. Rat je bio čin golema ludila i rasipanja, ali je možda iz njega moglo proisteći nešto dobro. Osim toga, naravno, mirotvorci su trebali sastaviti
ugovore. Trebalo je očito rešiti Nemačku, kazniti je zato što je počela rat (ili možda samo zato što je izgubila, kako su mnogi pretpostavljali), usmeriti je ubuduće na mirniji put i podesiti njezine granice radi naknade Francuskoj na zapadu i novih država na istoku. Bugarska je morala imati svoj ugovor, kao i Otomansko carstvo. Austro-Ugarska je bila poseban problem, jer više nije postojala. Ostala je samo mala Austrija i nesigurna Mađarska, a većinu njihovih teritorija preuzele su nove države. Očekivanja su bila golema, a opasnost od razočaranja isto toliko velika.

    Mirotvorci su predstavljali i svoje zemlje te su, s obzirom na to da su to većinom bile demokratske države, morali uzeti u obzir domaće javno mnenje. Morali su razmišljati o budućim izborima i odvagnuti cenu smirivanja ili antagonizamaa važnih delova toga javnog mnenja. Stoga nisu imali potpuno slobodne ruke. Osim toga, dovodio ih je u iskušenje i osećaj da su sve stare granice neizvesne. Trebalo je izvuči stare i nove zahteve. Britanci i Francuzi su se diskretno dogovorili o podeli Bliskog istoka. Talijani su blokirali zahteve novostvorene Jugoslavije jer nisu hteli imati jakog suseda. Clemenceau se jednom potužio kolegi: »Mnogo je lakše voditi rat nego sklapati mir«.4

     Tokom svog višemesečnog boravka u Parizu mirotvorci su postigli mnogo toga: mirovni ugovor s Nemačkom i osnove mira s Austrijom, Mađarskom i Bugarskom. Povukli su nove granice usred Evrope i na Bliskom istoku. Istini za volju, dobar deo rezultata njihova posla nije potrajao. Tada se govorilo, a govori se i danas, da su mirotvorci radili predugo i da su krivo razumeli situaciju. S vremenom se ustalila otrcana primedba da su mirovne nagodbe iz 1919. godine bile neuspeh i da su direktno  dovele do Drugog svetskog rata. Time se precenjuje njihova moć.

     U svetu 1919. godine postojale su dve stvarnosti, i one se nisu uvek poklapale. Jedna je bila u Parizu, a druga na terenu gde su ljudi donosili svoje odluke i vodili svoje bitke. Tačno je da su mirotvorci imali kopnenu vojsku i mornaricu, ali onde gde je bilo malo železnica, cesta ili luka, kao na primer u Maloj Aziji ili na Kavkazu, prebacivanje snaga bilo je spor i mučan proces. Novi avioni  još nisu bili dovoljno veliki ili jaki da premoste tu prazninu. U središtu Evrope, gde su pruge već postojale, zavladao je nered jer - iako je lokomotiva i vagona bilo dovoljno - nije bilo goriva. »Zaista nema smisla optuživati ovu ili onu malu državu«, rekao je Llovdu Georgeu Henry Wilson, jedan od najinteligentnijih britanskih generala. »Koreni zla leže u tome što niko ne sluša Pariz«

    Moć podrazumeva volju, kako danas otkrivaju Sjedinjene Države i svet: volju za ulaganje, bilo novca ili ljudi. Ta je volja ozbiljno nedostajala Evropljanima 1919. godine. Zbog svetskog rata lideri  Francuske ili Velike Britanije ili Italije više nisu mogli narediti svojim narodima da plate visoku cenu za moć. Njihove vojne snage smanjivale su se iz dana u dan i nisu se mogle osloniti na preostale vojnike i mornare. Njihovi porezni obaveznici  hteli su okončati skupe inostrane avanture. Samo su Sjedinjene Države bile sposobne delovati, ali nisu sebe videle u toj ulozi, a i njihova moć još nije bila dovoljno velika. Moglo bi se podleći iskušenju i reči kako su Sjedinjene Države izgubile priliku da Evropi nametnu svoju volju pre nego što su zaživele suparničke ideologije fašizma i komunizma. To bi značilo u prošlost prenositi ono što znamo o američkoj moći nakon još jednog velikog rata. Sjedinjene Države bile su 1945. godine supersila, a evropske nacije uveliko oslabljene. Međutim, 1919. Sjedinjene Države još nisu bile značajno jače od drugih sila. Evropljani su mogli ignorisati američke želje, pa su to i činili.
    U razumevanju pariške Mirovne konferencije sve je važno: kopnena vojska, ratna mornarica, privreda, ideologije, istorija. No važni su i pojedinci, jer na kraju ljudi pišu izveštaje, donose odluke i naređuju armijama. Mirotvorci su sa sobom doneli svoje nacionalne interese, ali i svoje simpatije i antipatije. A one su bile najvažnije kad je reč o moćnicima - posebno  Clemenceauu, Llovdu Georgeu i Wilsonu - koji su zasedali u Parizu.


I. DEO

  Priprema za mir

nastaviće se


I poglavlje 


                                   Mirovna konferencija 1919-te,  Woodrow  Wilson  (II deo)
                                   Mirotvorci, Mirovna konferencija, Pariz 1919-te ( III deo )
                                   Mirotvorci, Mirovna konferencija, Pariz 1919-te Georges Clemenceu ( IV deo)
                                Mirotvorci,  Pariz 1919.te, Lloud George i delegacija Britanskog carstva(Vdeo)

II poglavlje 

1 коментар:

Анониман је рекао...

Mirotvorci! Birokratska grupa moćnih sa zadatkom da skroji svet po svojoj meri, i to onom istom principu koji je doveo do rata. Farsa!
XXX

Постави коментар