петак, 5. април 2019.

Luj Ferdinand Selin, Putovanje na kraj noći (10 deo -KRAJ )



  Da bi se čovek štedljivo hranio u Americi, može da kupi toplu lepinjicu s kobasicom unutra, to je zgodno, prodaje se po uglovima sporednih ulica, nije uopšte skupo. Jesti sa siromasima uopšte mi nije smetalo, razume se, ali ne viđati ona lepa stvorenja za bogataše, to mi je teško padalo. Onda više ne vredi ni ždranje.
     U Nasmejanom Kalvinu sam još mogao da se po onim debelim tepisima pravim kao da nekog tražim među lepim ženama u holu i da se malo pomalo upuštam u njihovu sumnjivu atmosferu. Razmišljajući, morao sam priznati da su oni sa Infantkinje Kombite bili u pravu, iskustvo mi
je dokazivalo da su mi sklonosti preuveličane za siromaha. Nisu pogrešili moji drugari sa galije kad su me izgrdili. Međutim, hrabrost nikako da mi se vrati. Crpao sam je u velikim dozama u bioskopu, tu i tamo, ali to je jedva bilo dovoljno da mi da snage za jednu ili dve šetnje. Ništa više. U Africi sam spoznao jedan prilično surov vid samoće, ali usamljenost u ovom američkom mravinjaku
dobijala je još stravičnije oblike.
     Uvek me je plašila skoro potpuna praznina u meni, to što, u stvari, nemam nikakvog ozbiljnog razloga da postojim. Sad sam bio pred proverenim dokazima sopstvenog ništavila. U ovoj sredini, toliko različitoj od one u kojoj sam ja imao svoje sitne navike, odmah sam se tako reći istopio. Osećao sam se vrlo blizu nepostojanja, jednostavno. Tako sam otkrio da čim sa mnom prestane da se govori o bliskim mi stvarima, mene više ništa ne može da zadrži od zapadanja u neku sivu dosadu, u nekakvo sladunjavo, užasno propadanje duše. Da ti se zgadi.
    Pre no što ću ostaviti i poslednji dolar u ovoj pustolovini još mi je bilo dosadno. I to tako dosadno, da sam odbijao čak i da razmišljam o najhitnijim neophodnim merama. Mi smo po prirodi lakomisleni i samo nas razonoda sprečava da umremo. Ja sam se, sa svoje strane, grčevito, s očajničkom strašću, uhvatio bioskopa.
     Izlazeći iz sulude tame svog hotela, pokušao sam još nekoliko izleta po visokim ulicama u okolini, kroz bljutavi karneval vrtoglavih zgrada. Zasićenost je u meni ozbiljno rasla pred prostranstvima fasada, jednolićnošću ispunjenom pločnicima, ciglama i gredama u beskraj, i trgovinama, i opet trgovinama, ovog čira sveta koji prska pljušteći reklamnim i gnojavim obećanjima, sto hlijada
lažnih nagvaždanja.
    Prošao sam i uličicama prema reci, njihove su razmere bile dosta obične, na primer s pločnika gde sam stajao mogao bih da porazbijam sve prozore na zgradi preko puta.
   Ove su se četvrti kupale u silnom vonju prženog jela, a radnje nisu izlagale robu zbog krada. Sve me je to podsećalo na okolinu moje bolnice u Vilžuifu, čak i deca krupnih čvornovatih kolena, koja su sedela duž pločnika, i vergl. Ostao bih rado tu s njima, ali oni me, siromasi, sigurno ne bi hranili, a ja bih bio stalno zagledan u sve njih i u njihovu preveliku bedu koja me je plašila. Stoga se ipak vratih u otmenu četvrt. »Đubre«, govorio sam sam sebi, »u tebi u stvari nema vrline!« Treba se pomiriti s tim da čovek samog sebe upoznaje svakim danom sve bolje, od trenutka kad mu ponestane hrabrosti da sa sopstvenim cmizdrenjem završi jednom za svagda.
   Duž obale Hadsona išao je tramvaj prema centru grada, staro vozilo se treslo, drhtali su mu i svi točkovi i bojažljivi kostur, Trebalo mu je više od jednog časa da pređe svoj put, Putnici su se bez nestrpljenja pokoravali složenom obredu plaćanja, putem nekakvog mlina za kafu koji guta sitninu, bio je postavljen na ulazu u vagon. Kontrolor ih je posmatrao, obučen, kao i u nas, u uniformu »zarobljenog balkanskog milicionara«.
   Najzad bi tramvaj stigao. Iscrpljen u povratku s ovih izleta u narod, prolazio bih ispred neiscrpnog dvostrukog reda Jeporica u mom tanralovskom holu, i prolazio opet, uvek pun mašta i želja.
   Glad mi je bila  takva, da nisam više smeo ruku u džep da zavučem da bih se u to uverio. Samo da Loli nije palo na pamet da otputuje baš u ovo vreme! — mislio sam... A pre svega, da li će hteti da me primi? Hoću li se očešati za pedeset ili sto dolara, za početak? Oklevao sam, osećao sam da ću svu hrabrost steći tek pošto se najzad dobro najedem i ispavam. A pototm, ako mi taj prvi pokušaj izmnamljivanja para uspe, odmah ću poći u potragu za Robinsonom, to jest odmah pošto ojačam.
        On nije čovek moje vrste, taj Robinson. Taj je bar bio odlučan! Hrabar! Taj mora znati veštine i »cake« za Amerikance! Možda zna i način postizanja one sigurnosti, one mirnoće, koja je meni toliko nedostajala...
     Ako se i on iskrcao sa galije, kao što sam ja to zamišljao, i tapkao po ovoj obali mnogo pre mene, sigurno je sad već ovde stvorio sebi američku egzistenciju. Njemu ravnodušna užurbanost ovih »šalabajzera« sigurno nije
smetala. I ja bih, možda, kad razmislim, mogao da potražim zaposlenje u nekoj od ovih kancelarija, čije sam uopadljive natpise čitao spolja... Ali pri samoj pomisli da treba da uđem u jednu od tih kuća, uplašio bih se i raspao od stidljivosti. Hotel mi je već pojeo svu snagu. Divovski i odvratno uzmuvan grob.
    Možda stalnim gostima nije izgledala isto kao meni sva ta gomila trgovačkog materijala i ćelija? Možda je za njih ovaj potop u vazduhu predstavljao sigurnost,
dok je za mene bio samo odvratan sistem prinude od cigala i hodnika, od reza i šaltera, divovsko arhitektonsko mučenje koje se ne da okajati.
      Filozofiranje je samo drugi vid strahovanja i vodi jedino kukavičkom zavaravanju.
      Kad mi je ostalo još samo tri dolara u džepu, gledao sam ih kako mi igraju u šaci pri svetlosti rekiama na Tajms skveru, malom neverovatnom trgu, gde reklame izbijaju kao vodoskok iznad glava gomile, obuzete biranjem bioskopa. Tražio sam zaista skroman restoran i dospeo u jednu od onih racionalizovanih javnih menzi gde je usluga svedena na najmanju meru, a obred obedovanja uprošćen do strogih razmera zadovoljenja prirodne potrebe.
      Na samom ulazu vam gurnu u ruke poslužavnik i onda stajete u red. Čekanje. Susetke, vrlo ljupke kandidatkinje za večeru kao i ja, nisu mi se smešile... Mora da je čudno, pomislio sam, kad čovek može da oslovi tako neku od gospo]ica pravilnog i ljupkog nosa: »Gospođice«, rekao bih joj, »ja sam bogat, zaista bogat, recite, šta biste sa zadovoljstvom uzeli?...«
      Ali sve začas postade prosto, božanski uticaj verovatno, sve što je bilo samo čas ranije tako složeno. Sve se preobrazi, i svet, dotle užasno neprijateljski, začas se dokotrlja pred noge kao podmuklo, poslušno i baršunasto klupče. Možda istog časa čovek izgubi iscrpljujuću naviku da sanjari o uspešnim Ijudima, o srećnim prilikama, jer prstom sve to može da dodirne. Život Ijudi bez sredstava je samo dugo odbijanje u dugom bezumlju, i čovek zaista dobro poznaje samo ono što ima i samo se toga oslobađa. Gajeći i odbacujući snove, doveo sam svoju svest do stanja u kome je bila sva produvana promajom, ispucala u hiljadu pukotina i odvratno poremećena.
    U me]uvremenu nisam se usuđivao da sa ovom mladeži u restoranu započnem ni najbezazleniji razgovor. Držao sam ozbiljno svoj poslužavnik, ćutke. Kad sam došao na red da prođem ispred porculanskih odeljaka punih kobasica i pasulja, uzeo sam sve što su mi davali.
      Dvorana je bila tako čista, tako dobro osvetljena, da se čoveku činilo da ga njene šarene pločice nose kao mleko muvu.
     Kelnerice, tipa bolničarki, stajale su iza rezanaca, pirinča, kompota. Svaka je imala svoju specijalnost. Napunio sam trbuh onim što su delile one najljupkije. Na moje žaljenje, malo su osmeha delile mušterijama. Čim te usluže, trebalo je otići i sesri bez buke, ustupajući mesto drugima. Čovek ide sitnim koracima, pazeći da ne izvrne poslužavnik, kao kroz operacionu salu. Biia je to promena u poređenju s mojom sobicom u Nasmjanom Kalinnu, crnom kao abonos optočen zlatnim.
     Ali ako su nas zasipali — nas goste — tako raskošnom svetlošću i za trenutak nas izvlačili iz tame uobičajene za naš položaj, bilo je to s razlogom. Vlasnik je tu nešto smislio. Bio sam sumnjičav. Čudno vam bude kad se posle toliko dana mraka odjednom kupate u bujicama svetlosti, Za mene je to bio dokaz nekakvog dodatnog bezumlja. Istina, meni nije mnogo trebalo.
     Pod stočićem, koji mi je dopao, inače od besprekorno čistog kamena, nikako da sakrijem noge: virile su sa svih strana. Eh, kad bi mi za neko vreme noge mogle biti na nekom drugom mestu, jer su nas kroz izlog posmatrali ljudi u redu, u kome smo maločas mi bili pre ulaska sa ulice. Čekali su da mi završimo s klopanjem da bi došli na red i seli za sto,. Upravo zato da bi im se podstakao
apetit, nas su tako lepo osvetlili i istakli kao živu reklamu. Jagode na mom kolaču blistale su hiljadama odblesaka da se nisam usuđivao da ih pojedem,
       Američkoj trgovini se ne može umaći.
  Kroz svu zaslepljenost tim usijanjem i prinudom, ipak sam uspeo da primetim kretanje lepe servirke u mojoj neposrednoj okolini, te odlučih da ne ispustim iz vida nijedan od njenih pokreta.
      Kad dođoh na red da i meni promeni tanjir, zapazih neočekivan oblik njenih očiju, čiji je spoljni ugao bio znatno oštriji od unutrašnjeg, a i od oblika očiju žena u nas. I kapci su bili blago zaobljeni naviše ka obrvama, prema slepoočnicama. Jednom reči, surovost, ali baš koliko treba, surovost koja može da se Iljubi, podmukla gorčina, kao u rajnskih vina, i nehotice prijatna.
       Kad je došla u moju neposrednu blizinu, počeh da joj dajem bojažljive saučesničke znake, da tako kažem, toj kelnerici, kao da je poznajem. Ona me neljubazno zagleda, kao zverku, aii ipak s izvesnom radoznalošću. »Evo«, pomislih, »prve Amerikanke koja je primorana da me pogleda«.
        Pošto sam pojeo blistavi kolač, morao sam da ustupim mesto nekom drugom. Onda, pomalo teturajući se, umesto da idem pravim putem do izlaza, osmelih se i — zaobilazeći čoveka na kasi, koji je sačekivao sve nas i našu lovu — uputih se k njoj, plavuši, izdvajajući se sasvim ne- uobičajeno u talasima disciplinovane svetlosti.
       Dvadeset i pet servirki, na svojim mestima iza jela koja su se krčkala, dadoše mi sve u jedan mah znak da sam pogrešio put, da se gubim. Primetih kroz izlog veliko komešanje prilika ljudi koji čekaju, a oni koji su se iza mene pripremaii da počnu s jelom zastadoše u smeštanju za stolove. Poremetio sam red stvari. Svi su se glasno iščuđavali: »Opet neki stranac, sigurno!« govorili su.
       Ali ja sam naumio nešto, valjalo to ili ne, nisam hteo da ispustim ovu lepoticu iz mog rejona. Pogledala me je cura, tim gore po nju. Dosta mi je bilo samoće! Dosta sanjarenja! Dajte simpatije! Kontakta! »Gospođice, vrlo me malo poznajete, ali ja vas već volim, hoćete li da se udate za mene?« Tako sam je oslovio, ne može biti poštenije.
       Nikad ne čuh njen odgovor, jer se divovski čuvar, i on u belom, stvori tu u trenutku i izgura me časno, prosto, bez uvrede i grubosti, napolje, u mrak, kao psa koji se zaboravio.
       Sve se to odigralo pošteno, nisam imao Šta da primetim.
      Popeh se do Namejanog Kalvina.
      U mojoj sobi su stalno iste grmljavine razbijale odjek u naletima, prvo gromovi metroa, koji kao da su dolazili do nas iz velike daijine, odnoseći pri svakom prolasku sve akvadukte da bi njima razbili grad, a u me]uvremenima su se neusklađena dozivanja automobiia pela iz dubina sa ulice, uz prigušeni žagor vrtloga mase, u kolebanju, uvek dosadne, uvek u odlasku, opet u kolebanju i opet u povratku: gusti pekmez od ljudi u gradu.
            Tu gde sam ja bio, na toj visini, čovek je mogao da izvikuje šta hoće. Pokušao sam. Gadili su mi se svi. Nisam imao petlju da im to kažem preko dana kad sam s njima bio licem u lice, ali ovde se nisam izlagao nikakvoj opasnosti i doviknuo sam im: »U pomoć! U pomoć!« samo koliko da vidim da li im to nešto znači. Gurali su život i noć, i dan ispred sebe ti ljudi. Život sve skriva od ljudi. Od sopstvene buke ništa ne čuju. Baš ih briga. I što je grad veći i viši, to je njib manje briga. Kažem ja vama. Pokušao sam. Ne vredi.



                                                       ******


      Zaista sam samo iz novčanih razloga, i to kako ne-odložnih tako i važnih, počeo da tražim Lolu. Da nije bilo te bedne neophodnosti, i te kako bih pustio moju malu gaduru i prijateljicu da ostari i nestane, a da je nikad ne potražim. Sve u svemu, prema meni se ponela, i to mi je bivalo sve izvesnije što sam više razmišljao, krajnje odvratno, nemarno.
      Sebičnost bića, koja su učestvovala u vašem životu, pokazuje se tek kad u starosti razmišljate o njima, neporeciva, onakva kakva je bila, što će reći čelična, platinska i trajnija i od samog vremena.
     Kad je čovek mlad, i najoporijoj ravnodušnosti i najciničnijem nevaljalstvu ipak nađe izvinjenje u svom strasnom zanosu i ne znam kakvom neiskusnom romantizmu. Ali docnije, kad mu život već pokaže koliko luka- vosti, surovosti i prepredenosti zahteva samo da bi se održao na 37°, onda zna i u stanju je da shvati svu prljavštinu obuhvaćenu prošlošću. Sve u svemu, dovoljno je savesno se zagledati u samog sebe, u ono što si postao u pogledu pokvarenjaka. Nema više tajne, nema bezazlenosti, poždrao si svu svoju poeziju, pošto si dosad preži- veo. Život je pasulj.
      Svoju šuftovsku prijateljicu sam najzad pronašao, s mnogo muke, na dvadeset i trećem spratu neke 77. ulice. Nečuveno koliko oni ljudi od kojih nameravate da tražite uslugu mogu da vam se zgade. Kuća joj je bila raskošna, upravo onakva kako sam je zamišljao.
     Pošto sam se napojio prvo ogromnim dozama bioskopa, bio sam mentalno prilično oran, izronio iz učma- losti protiv koje sam se borio od svog dolaska u Njujork, te prvi susret nije bio tako neprijatan kako sam ga zamišljao. Čak mi se učinilo da se Lola nije toliko ni iznenadila što me vidi, samo joj je bilo malo neprijatno kad me je prepoznala.
      Pokušao sam da kao uvod započnem nekakav bezazleni razgovor uz pomoć tema iz naše zajedničke prošlosti, i to, razume se, što je moguće opreznije, spominjući uzgred, bez upornosti, rat kao epizodu. Tu sam napravio tešku grešku. Nije uopšte htela ni da čuje o ratu, ni reči. To joj je značilo starenje. Uvređeno mi odvrati kao iz rukava da me ne bi prepoznala na ulici, toliko su me godine izborale, nadule, izobličile. Tako smo izmenjali ljubaznosti. Da nije mislila, gadura jedna, da će me pogoditi tim koještarijama! Pravio sam se čak da ne primećujem te podle drskosti.
      Njen nameštaj se nije odlikovao nikakvom nepredviđenom ljupkošću, ali je bio vedar, ipak podnošljiv, bar mi se tako učinilo po izlasku iz Nasmejanog Kalvina.
      Metod i pojedinosti brzog bogaćenja uvek daju utisak neke čarolije. Uspesi Mizin i gospođe Erot naučili su me da je guzica mali ali zlatan rudnik siromaha. Ovi su me nagli ženski preobražaji očaravali i dao bih svoj poslednji dolar, na primer, portirki Loline kuće samo da čujem njeno ogovaranje.'
      Ali u toj kući nije bilo domarke. Celom gradu su nedostajale domarke. Grad bez domarki nema istorije, nema ukusa, bezukusan je kao čorba bez soli i bibera,
bezoblična papazjanija, O, onaj ukusni talog ogreben sa dna. Otpaci, sluzavi gustiš koji curi iz spavaćih soba, iz kuhinje, iz potkrovlja, i u slapovima se sliva preko domar- kine lože pravo u život, kakav je to sočan pakao! Neke od naših domarki izdišu na dužnosti, gledamo ih izvanredne,zaprepašćene, slušamo ih kako kašlju, odgovaraju lakonski, jet je te mučenice otupela istina koja ih je sagorela.
       Protiv užasa nemaštine treba, priznajmo to, sve pokušati, to je dužnost, treba se opijati bilo čime, vinom, jeftinim stvarima, masturbacijom, bioskopom. Ne sme čovek da je probirač, »izuzetak«, kako to kažu ovde u Americi. Naše domarke proizvedu godišnje, u proseku, treba priznati, za one koji to umeju da prime i podgrevaju u srcu, dovoljno mržnje za sve prilike, i to besplatno, dovoljno da čitav svet ode u vazduh. U Njujorku je čovek potpuno lišen tog životnog začina, niskog i podsticajnog, neporecivog, a bez njega se duh guši i osuđen je na ogovaranje bez podloge i mucanje neuverljivih kleveta. Ničeg što bi grizlo, vređalo, sekJo, mučilo, opsedalo, nema bez domarke, ničeg što bi sigurno doprinelo opštoj mržnji, podsticalo je hiljadama neporecivih pojedinosti.
     Utoliko je teža bila moja zbunjenost, jer je Lola, u svojoj sredini, u meni izazivala upravo novo gađenje, povraćalo mi se na prostakluk njenog uspeha, njenu gordost, čisto prostačku i odvratnu, ali kako? Trenutna zaraznost ogadi mi istog časa i sećanje na Mizin, zamrzeh je. Zahvaljujući ovim dvema ženama, rodi se u meni snažna mržnja, ona još traje, usadila se u samo opravdanje mog postojanja. Nedostajala mi je čitava dokumentacija da je se na vreme oslobodim, a samim tim i bilo kakva sađašnja ili buduća sposobnost praštanja Loli. Proživljen život se ne da ispraviti.
       Hrabrost nije u praštanju, i ovako već mnogo praštamo! A to ničemu ne vodi, stvar je dokazana, Iza svih ljudskih bića, u poslednjem redu stoji Dobra služavka.
     Nije to bez razloga. Nikako ne treba zaboraviti. Jedne večeri treba uspavati, zaista čestito, sve srećne ljude, a dok spavaju, veiim vam, treba ih likvidirati, i njih i tu njihovu sreću, jednom zauvek. Sutradan već više neće biti ni pomena te njihove sreće i bićemo slobodno nesrećni koliko god hoćemo zajedno sa »Dobrom služavkom«. Ali da vam produžim priču: išla je tako Lola gore-dole po sobi, malo raskomoćena, i njeno mi se telo činilo još poželjno. Raskošno telo uvek znači mogućnost silovanja, usmerenu, neposrednu, prisnu provalu u samu srž bogatstva, luksuza i bez bojazni od posledica.
      Možda je samo to čekak da bi me izbacila. Najzad me prokleto krčanje creva navede na opreznost. Prvo jelo! A ona mi je beskonačno pričala giupe sitnice iz svog života. Da nema pričanja laži, svet bi se zaista mogao zaustaviti bar za dva ili tri pokolenja. Došla je i do pitanja šta mislim o njenoj Americi. Poverio sam joj da sam dospeo do takvog stanja zaglupljenosti i strepnje, kad me bilo šta i bilo ko piaši, a njena me zemlja, više od svih neposrednih, prikrivenih i nepredvidljivih prernji koje krije, užasava ogromnom ravnodušnošću prema meni, ta ravnodušnost je po mom mišljenju njeno oličenje.
     Treba da zaradim za hleb, priznadoh joj, i u kratkom vremenu moram da savladam tu preoseljivost. Čak sam po tom pitanju u znatnom zakašnjenju i uveravao sam je da ću joj biti duboko zahvalan ako me preporuči nekom poslodavcu... medu poznanicima...! I to što pre... Skromnom plata bi mi bila savršeno dovoljna... I nizao sam još mnogo ljubaznosti i bljutavosti. Odmah postade odbojna. Ne poznaje baš nikoga ko bi mi dao posao ili pomoć, odgovori. Vratismo se, dakle, na razgovor o životu uopšte i o njenom posebno.
       Tako smo se vrebali moralno i fizički, kad neko zazvoni. I skoro bez prelaza i zastoja upadoše u sobu četiri žene, našminkane, zrelih godina, čvrstih mišića i s mnogo nakita, vrlo odomaćene. Lola me vrlo neodredeno predstavi i zbunjena (bilo je očigledno) pokušavala je da ih odvuče na drugu stranu, ali one počeše, naprotiv, sve zajedno da se svojim pričama o poznavanju Evrope nameću mojoj pažnji. Stari vrt Evrope, prepun starinskih iudaka, erotičnih i grabljivih. Napamet su deklamovale.
      Što se mene tiče, nisam kročio ni na jedno od ovih mesta. Prvo je suviše skupo, a drugo je suviše daleko.
     U odgovoru me uhvati talas spontanog i već izlizanog patriotizma, još glupljeg no što biva u sličnim prilikama. Živo im odvratih da me njihov grad duboko žalosti. Kao nekakav promašeni vašar, rekoh im, odvratan je, a još je gori ovaj uporan trud da vašar ipak uspe...
     Deklamujući tako veštačke i konvencionaine stvari, morao sam još određenije da osetim druge razloge, pored malarije i moralne i fizičke depresije, koji su me pritiskali. Izmedu ostalog, bila je u pitanju i promena navika, trebalo je ponovo učiti prepoznavanje novih lica u novoj sredini, druge načine razgovora i laganja. Lenjost je jaka skoro kao i sam život. Bljutavost nove farse koju treba igrati pritiska vas i treba vam, u stvari, više kukavičluka nego hrabrosti da biste počeli iznova. Eto to predstavlja izgnanstvo, inostranstvo, neumoljivo posmatranje života takvog kakav jeste, tokom dugih časova bistrine uma, izuzetnih u potki ljuđskog vremena, kad vas navike iz prethodne zemlje napuštaju, a nove vas nisu još ophrvale.
     Sve u tim časovima doprinosi vašem odvratnom očajanju i tera vas tako ludog da sagledate stvari, ljude i budućnost onakve kakvi jesu, to jest kosturi, ništavilo ništavila, koje ipak treba voleti, Ijubiti, braniti, oživljavati kao da odista postoje.
      Druga zemlja, drugi Ijudi oko vas, uznemireni na neki ćudan način, s malo manje neke taštine koja se izgubila, malo više gordosti bez razloga, njene laži, njen poznati odjek, i to je dosta, vrti vam se u glavi, sumnja vas privlači i beskraj se otvara samo za vas, smešan mali beskraj, i vi upadate u njega...
         Putovanje je traženje tog ništa, te maie vrtoglavice za budale...
        Loline četiri gošće su se baš lepo zabavljale slušajući me kako se vatreno ispovedam i izigravam nekakvog malog Rusoa pred njima. Nazivale su me masom naziva koje nisam uspevao sve ni da razumem zbog američke deformacije, njihovog gustog i nepriličnog izgovora. Patetične mačke.
          Kad uđe crni siuga da posluži čaj, mi zaćutasmo.
           Jedna od gošći je bila ipak ošrroumnija od ostalih, jer vrlo glasno izjavi da se ja tresem od groznice i da sam neuobičajeno žedan. Užina koju su poslužili mnogo mi se dopade, uprkos drhtavici. Sendviči su mi spasii život, mogu reći.
        Razgovor o poređenju vrednosti pariskih javnih kuća se nastavi, samo se ja nisam trudio da u njemu učestvujem. Lepotice predoše na neka druga složena pića i, sasvim zagrejane i pune poverenja pod uticajem pića, zacrveneše se pri pomenu »svadbi«. Mada zauzet jelom, morao sam uz put primetiti da je reč o vrlo posebnim svadbama, čak bih rekao spajanju vrlo mladih učesnika, dece, a one su tu naplaćivale procenat.
         Lola primeti moju radoznalu pažnju prilikom tih razgovora. Upilji se u mene vrlo strogo. Ona više nijepila, ljudi koje je Lola ovde poznavala, Amerikanci, nikad nisu bili pogrešno radoznali. S mukom sam se držao granice koju je postavila svojim motrenjem. Želeo sam da ovim ženama postavim hiljadu pitanja.
       Najzad gošće odoše, krećući se teško, raspaljene alkoholom i seksualno orne. Raspaljivale su se razglabajući o čudno elegantnom i ciničnom erotizmu. Osećao sam u tome nešto kao iz elizabetinskog vremena i želeo da i ja osetim ta strujanja, verovatno vrlo dragocena i vrlo usmerena na vrh mog organa. Ali to biološko jedinstvo, presudno za jedno putovanje, tu životnu poruku, samo sam naslutio, uostalom na moje veliko žaljenje i sve veću tugu. Neizlečiva melanholija.
       Lola, čim one predoše prag, dade oduška svojoj raz- draženosti. Ova meduigra nimalo joj se nije dopala. Mudro sam ćutao.
— Kakvih li veštica! —* opsova ona kasnije,
— Odakle ih znate? — upitah.
— Stare prijateljice...
Nije bila raspoložena za veće poveravanje, zasad. Po njihovom dosta nadmenom ponašanju prema njojizgledalo mi je da su te žene u odredenoj sredini iznad Lole, i da ćak imaju odredenu vlast, nesumnjtvu. Nikad o tome nisam više saznao.
      Lola je govorila o izlasku u grad, ali mi je ponudila da ostanem i sačekam je u njenoj kući, da nešto pojedem ako sam još gladan. Pošto sam napustio Nasme- jani Kalvin, ne plativši račun, i nisam dakle imao nameru da se tamo vraćam iz razumljivih razloga, dobro mi je došlo ovlašćenje koje mi je dala, još koji trenutak topline pre no što ću se suočiti s ulicom, i to kakvom ulicom, majko moja!
     Čim sam ostao sam, uputio sam se hodnikom ka mestu odakle je, kako sam video, izronio njen crni sluga. Na po puta ka kuhinji sretosmo se i ja mu pružih ruku. On me s poverenjem uvede u kuhinju, lepu i urednu prostoriju, mnogo logičniju i koketniju od salona.
      Odmah poče da pljuje preda mnom na divne ploćice, i to da pljuje kako samo crnci umeju, daleko, obilno, savršeno. I ja sam pljuvao iz učtivosti, onako kako sam umeo. Odmah pređosmo na poveravanje. Lola, kako sam od njega saznao, ima brod-salon na reci, dvoja kola za put, podrum s pićima iz svih zemalja sveta. Dobija kataloge iz velikih pariskih robnih kuća. Eto. Poče beskonačno da ponavlja ista škrta obaveštenja. Prestao sam da slušam.
       Dremajući kraj njega, počeh da se prisećam doba kad me je Lola napustila za vreme rata u Parizu. One trke, gonjenja, zasede, govorljive, lažljive, podmukle Mizin,Argentinaca, njihovih brodova punih mesa. Topoa, kohorti prosutih creva na Trgu Kliši, Robinsona, talasa, mora, bede, tako bele Loline kuhinje, njenog crnca i praznine, i mene u njoj kao da sam neko drugi. Sve je moglo da se nastavi. Rat je sažegao jedne, zagrejao druge, kao što vatra jedne guta, a druge greje, zavisno od toga da li si u njoj ili kraj nje. Treba se snalaziti, to je sve.
       Istina je, promenio sam se, kao što ona kaže. Život vam krivi i gnječi lice. I njoj je izgnječio lice, samo manje, mnogo manje. Siromasi su u tome povlašćeni. Beda je đavolska i služi se vašim licem za brisanje prljavštine sveta kao krpom za pranje. A od nje nešto zaostane.
      Ipak mi se učinilo da sam na Loli zapazio nešto novo, trenutke potištenosti, sete, prekide u njenoj optimistićkoj gluposti, one trenutke kad biće mora da se sabere da bi dalje ponelo rezultat svog života, svojih godina, koje su i pored njegove volje već preteške za polet kojim još raspolaže, tu njegovu prokletu poeziju.
      Njen crnac iznenada poće da se trese. Opet ga je hvatalo. Novog prijatelja je nameravao da nakljuka kolačima, uguši cigarama. Na kraju izvuče, uz beskrajnu predostrožnost, okruglu i zapečaćenu stvar iz fijoke.
— Bomba — objavi mi vatreno. ja ustuknuh. »Libertai Liberta!« zaurla veselo.
      Vrati sve na mesto i opet veličanstveno pljunu. Kakvo uzbuđenje. Sijao je od radosti. Njegov smeh uhvati i mene, pravi proliv osećanja. Pokret više ili manje, pomislih, nema značaja. Kad se Lola najzad vratila iz grada, našla nas je obojicu u salonu, u obiacima dima i odličnom raspoloženju. Napravila se da ništa ne primećuje.
     Crnac hitro uteče, a mene ona povede u svoju sobu. Izgledala je tužna, bleda i sva drhtava. Odakle li se to vratila? Već je bilo kasno. Doba dana kad su Amerikanci zbunjeni, jer život usporeno treperi oko njih. U garaži tek svaka druga kola. Trenutak polupoveravanja. Ali treba požuriti i iskoristiti ga. Pripremala me je postavlja- jući pitanja, ali način koji je odabrala da me ispituje o mom životu u Evropi silno me je razdražio.
        Nije uopšte krila da me smatra sposobnim za svakakve podlosti. Ova me pretpostavka nije vređala, samo mi je smetala. Predosećala je da sam došao da bih od nje tražio novac, i sama ta činjenica stvarala je među nama prirodnu netrpeljivost.  Sva ta osećanja nisu daleko od ubistva. Razgovor se kretao u okvirima konvencionalnog, a ja sam sve činio da ne dođe do svađe. Između ostalog se raspitivala za moje seksualne pustolovine i da nisam negde ostavio neko dete, koje bi ona mogia da usvoji. Čudna stvar joj je pala na pamet. To joj je bila fiks-ideja — usvajanje deteta. Dosta jednostavno je shvatala stvari i mislila da promašen tip kao ja mora da je potajno sejao pod svim podnebljima. Bila je bogata, poveri mi ona, i venula je što ne može da se posveti nekom detetu. Pročkala je sve knjige o podizanju dece, a naročito one koje do iznemo- glosti opevaju materinstvo, one knjige koje vas oslobađaju zauvek, ako ih do kraja prihvatite, od želje da se parite. Svaka vrlina ima svoju prljavu literaturu.
      Pošto je želela da se isključivo posveti »jednom malom stvorenju«, nisam dakle imao sreće. Mogao sam da joj ponuđim samo sebe kao veliko stvorenje, koje je ona smatrala odvratnim. U stvari, samo lepo predstavljena beda donosi prihod, ona koju je mašta dobro pripremila. Naš je razgovor zamirao: »Čujte, Ferdinande«, predloži mi ona najzad, »dosta smo pričali, da vas povedem na drugi kraj Njujorka u posetu mom malom štićeniku, staram se o njemu s dosta uživanja, ali me njegova majka gnjavi...« Bilo je za tako što neobično doba dana. Uz put, u auto- mobilu, govorili smo o njenom zlosrećnom crncu.
— Je li vam pokazao svoje bombe? — upita ona.
Priznadoh joj da sam prošao kroz to iskušenje.
— Znate, Ferdinande, taj ludak nije opasan. Bombe puni mojim starim računima... Nekad, u Cikagu, bilo je njegovo vreme... Tada je pripadao vrlo opasnom tajnom udruženju za oslobođenje crnaca. Kako su mi ispričali, bili su to užasni Ijudi... Bandu su vlasti rasturile, ali je mom crncu ostala sklonost za bombe... Nikad u njih ne stavlja barut... Zadovoljava se maštom... U suštini je umetnik... Nikad neće prestati da diže revoluciju, Ali ga držim, jer je izvanredan sluga! I najzad, možda je pošte- niji od onih koji ne dižu revoluciju... I opet se vrati na svoju opsednutost usvajanjem.
— Ipak je žalosno, Ferdinande, što nemate negde neku ćerku, taj vaš sanjalački tip odlično bi pristajao ženi,dok čoveku nikako ne pristoji...
          Kiša je šibajući sklapala tminu oko naših kola, koja su klizila po dugoj traci glatkog betona. Sve mi je delo- valo neprijateljski i hladno, čak i njena ruka koju sam, medutim, čvrsto držao u svojoj. Sve nas je razdvajalo. Stigosmo pred kuću vrlo različitu od one iz koje smo pošli. U stanu na prvom spratu čekao nas je dečak od oko deset godina kraj svoje majke. Nameštaj u sobama trebalo je da je u stilu Luja X V, a mirisalo je na krčkanje nedavne večere. Dete sede Loli u krilo, nežno je poljubi. 1 majka mi se učini nežna prema Loli, a ja sam udesio, dok je Lola razgovarala s malim, da majku prevedem u susednu sobu.
         Kad smo se vratili, mali je pred Loiom vežbao ig- račke korake koje je naučio u Baletskoj školi. »Treba mu još nekoliko privatnih časova«, zaključi Lola, »a onda ću možda da ga predstavim svojoj prijateljici Veri u po- zorištu Glob. Možda je pred ovim detetom budućnost!« Majka se posle ovih lepih i ohrabrujućih reči utopi u zahvaljivanju i kukumavčenju. Isrovremeno uze mali svežanj zelenih dolara, koji gurnu u nedra kao Ijubavno pismo.
— Ovaj mali bi mi se dopadao — zaključi Lola kad smo izašli — ali moram da izdržavam i majku uz dete, a ne volim mnogo bistre majke... A onda, mali je ipak isuviše iskvaren... Nije to ona privrženost koju ja želim... Želela bih da osećam pravu majčinsku ljubav... Razumete li me, Ferdinande«... — Kad treba da dodem do jela, razumem sve što hoćete, oštroumnost mi je prilagodljiva i gipka kao guma.
      Nije se odvajala od te silne želje za čistotom. Kad stigosmo nekoliko ulica dalje, ona me upita gde ću nocas spavati i pođe nekoliko koraka sa mnom duž pločnika.Odgovorih joj da, ukoliko smesta ne nadem neki dolar, nigde neću ni spavati.
— Dobro — reče ona — podite sa mnom do kuće i daću vam tamo nešto novca, a onda možete ići kud hoćete.
        Stalo joj je bilo da me što pre izbaci u mrak. U redu. Kad te svi toliko guraju u noć, ipak najzad negde moraš da stigneš, pomislih. I to je bila uteha. »Hrabro, Ferdinan-govorio sam sam sebi, da bih se ohrabrio, »pošto te već odasvud izbacuju sigurno ćeš naći ono čega se svi toliko plaše, sva ta đubreta koliko god da ih je, to dno noći.Zato oni i ne idu do dna noći?«
        Posle je već sasvim zavladala hladnoća izmedu nas dvoje u autu. Ulice kroz koje smo prolazili pretile su nam svojom tišinom, naoružanom do beskonačnih kamenih visina nekakvim potopom koji samo što se nije sručio. Grad koji vreba, čudovište puno iznenađenja, ljigavo od asfalta i kiša. Najzad usporismo. Lola je išla ispred mene do svojih vrata.
— Hajdete gore — pozva me —- podite za mnom. 
      Opet njen salon. Pitao sam se koliko će mi dari da bi završila sve ovo i otarasila me se. Tražiia je novčanice po maloj torbici na komadu nameštaja. Slušao sam glasno šuštanje izgužvanih novčanica. Kakvi trenuci! U ceiom gradu čuo se samo taj šum. Međutim, još mi je bilo toliko neprijatno da sam je upitao, ni sam ne znam zašto, sasvim bez veze, kako je njena majka, koju sam zaboravio.
— Majka mi je bolesna — reče mi ona okrenuvši se da bi me pogledala pravo u lice.
— Gde je ona sad?
— U Čikagu.
— A od čega boluje vaša majka?
— Od raka na jetri... Leče je najbolji specijalisti u gradu... To me lečenje vrlo mnogo staje, ali će je oni spasti. Obećali su mi.
       Užurbano mi je objašnjavala pojedinosti stanja njene majke u Čikagu. Odjednom nežna i prisna, nije bila u stanju da ne potraži u meni ohrabrenje i utehu. Uhvatio sam je.
— I vi tako mislite, Ferdinande, oni će izlečiti moju majku, zar ne?
— Ne — odgovorih joj vrlo jasno, vrlo odsečno — rak jetre je apsolutno neizlečiv.
        Ona odjednom preblede. Prvi put sam video da je ovu gaduru nešto zbunilo.
Ali ipak, Ferdinande, uveravali su me da će ozdra- viti. Svi specijalisti! Tvrdili su! Napisali su mi!... To su vrlo poznati lekari, znate?
— Za lovu, Lola, uvek će srećom biti vrlo poznatih lekara... I ja bih to učinio na njihovom mestu... I vi biste, Lola, na njihovom mestu...
       Ovo što sam joj rekao odjednom joj se učini tako neporecivo, tako očigledno, da više nije smela da se bori. Najzad, i možda prvi put u životu, ponestalo joj je hrabrosti.
— Čujte, Ferdinande, beskrajno ste me ožalostiii, da li to shvatate?... Ja mnogo volim svoju majku, to znate, zar ne, da je mnogo volim.
      Ovo je bilo baš kao poručeno! Dodavola! Kao da je koga briga da li neko voli svoju majku ili je ne voli?Lola je jecala u svojoj praznini.
— Ferdinande, vi ste odvratan promašen tip — nastavi ona besno — pun najgore zlobe!... Svetite se ne može biti podlije za svoj bedni položaj govoreći mi užasne
stvari... Čak sam uverena da i mojoj majci činite mnogo zla govoreći tako!
      Njenog besa me nije bilo toliko strah koliko besa oficira na Admiralu Šliceru, onih koji su hteli da me unište ne bi li raspalili besposlene dame. Gledao sam Lolu pažljivo dok me je ona grdila i s prilično ponosa sam utvrdio da nasuprot sve jačim uvredama raste moja ravnodušnost, Šta kažem, moja radost! Baš
smo u dnu srca divni! »Da bi me se otarasila«, računao sam, »mora sad da mi da bar dvadeset dolara... Možda čak i više...«
      Predoh u ofanzivu: »Lola, molim vas da mi pozajmite novac koji ste mi obećali, ili ću spavati ovde i ponavljaću vam sve što znam o raku, njegove komplikacije, naslednost, jer rak je, Lola, nasledan. To da ne zaboravim o!«
     Dok sam ja podvlačio, doterivao pojedinosti u vezi sa slučajem njene majke, gledao sam nju, Loiu, kako bledi, gubi snagu, splašnjava. »Ah, gadura«, mislio sam, »drž’ je, Ferdinande! jednom ti se dala prilika! Ne ispuštaj je... Neće ti se skoro ukazati ovakva prilika!«
— Držite! Uzmite! — reče ona potpuno van sebe — evo vam sto dolara i gubite se da vas nikad više ne vidim, čujete li, nikad više! Aut! Aut! Aut! Svinjo gadna!
— Ipak me poljubite, Lola, zaboga! Nismo se valjda zavadili? — predložih joj ja, da bih znao do koje mere mogu da je zgadim. Onda ona izvuče iz fijoke revolver i nije se šalila! Dobre su mi bile i stepenice, iift čak nisam ni pozvao.
       To mi je ipak povratilo želju za radom i ova valjana grdnja mi je dala mnogo hrabrosti. Već sutradan seo sam u voz za Detroit, gde je, kako su mi rekli, iako bilo naći zaposlenje, neki ne mnogo težak poslić i dobro plaćen.

***** 


      Prolaznici su mi rekli kao onaj narednik u džungli: »Evo«, rekli su, »ne možete da pogrešite, samo pravo napred«!
       I zaista sam ugledao velike, glomazne i zastakljene zgrade, kao nekakve beskrajne kaveze za muve, u kojima su se ljudi mrdali, ali jedva, kao da se još slabo opiru nečem nemoguem, ni sam ne znam čemu. To je, dakle, Ford? A svud okolo i iznad, sve do neba, težak i složen potmuo zvuk, kao bujica, mašina koje se okreču, kotrljaju, škripe, kao da će se sad raspasti, ali se nikad ne raspadaju.
»To je, dakle, ovde«, pomislio sam, »nije privlačno...« čak je bilo gore od svega ostalog. Prišao sam bliže, do vrata, gde je na tabli pisalo da traže Ijude,
Nisam samo ja čekao. Jedan od onih u redu reče mi da čeka već dva dana, i to na istom mestu, došao je iz Jugoslavije, kao ovca, da potraži posao, Drugi bednik
mi se obrati, došao je da radi, kako kaže, iz čistog zadovoljstva, manijak, lažov.
    U toj gomili je malo ko govorio engleski. Vrebali su se iskosa kao nepoverljive životinje, koje su često iz-lačile batine. Iz mase se peo vonj upišanih gaća, kao u bolnici. A kad su govorili, čovek bi izbegavao njihova usta, jer kod siromaha već zaudaraju na smrt!
     Padala je kiša na našu malu gomilu. Red se stisnuo ispod streha. Ljudi koji traže posao umeju i te kako da se stisnu. Ono što je kod Forda dobro, objašnjavao mi je stari Rus sklon poveravanju, to ti je što zapošljavaju bilo koga i bilo šta. »Samo pazi«, dodao je upozoravajući me, »tu se ne treba praviti važan, jer ako se prsiš, izbaci te dok si rekao britva i zameni te, opet dok si rekao britva, nekom od automatskih mašina kakve uvek ima spremne, a za povratak možeš da se ubrišeš!« Taj je Rus dobro govorio pariski, jer je godinama bio taksista, a šutnuli su ga u Bezon zbog neke mućke s kokainom. Najzad je proigrao taksi na barbutu, igrajući u Bijaricu s mušterijom.
       Istinu je govorio, Ford je primao bilo koga. Nije slagao. Ipak sam bio oprezan, jer bednici lako mogu da šenu. Beda u jednom trenutku dovede um dotle da više nije stalno s telom. Tu mu je suviše loše. Tad već razgovarate s dušom. A duša je neodgovorna.
      Za početak su nas skinuli kao od majke ro]ene. Pregled se odigravao u nekakvoj laboratoriji. Lagano smo prolazili, »Prilično ste propali«, primetio je bolničar gledajući me, »ali ništa ne mari«.
      A ja sam se plašio da mi neće dati posao zbog afričke groznice, što bi primetili odmah, ako bi mi slučajno opipali jetru! Ali izgleda da su, naprotiv, bili zadovoljni Što su naišli na ružne i kljakave u našoj grupi.
— Za ono što ćete ovde raditi nije važno što ste nikakvi — umirio me je odmah lekar pri pregledu.
— Sva sreća — odgovorio sam mu — jer, znate, gospodine, ja sam školovan, čak sam nekad započeo studije medicne.
         Odmah me je mrko pogledao. Osetio sam da sam opet pogrešio, i to na svoju štetu.
— Ovde vam studije ništa neće pomoći, mladiću! Niste ovamo došli da mislite, već da izvršavate ono što će vam se narediti. U ovoj fabrici nam nisu potrebni mislioci. Trebaju nam majmuni... I još jedan savet! Nikako ne pominjite svoju inteligenciju! Drugi će misliti za vas, prijatelju! To da zapamtite.
        Bio je u pravu kad me je upozorio, bolje da znam na čemu sam kad je reč o običajima kuće. Takav kakav sam, imao sam zalihu gluposti za bar deset godina. Bilo mi je staio da me odsad smatraju za tihog čovečuljka, Kad se obukosmo, rasporediše nas u redove koji su se vukli, u grupe za kojima su pridošlice zaostajale na putu ka mestima odakle se čula užasna buka mašina. Sve je drhtalo u ogromnoj zgradi i čovek je od glave do ušiju bio obuzet tom istom drhtavicom, od prozora i poda gvoždurije nailazili su potresi, sve se treslo odozgo do dole. I mi smo se od toga silom preobražavali u mašine, a i zato što nam se celo telo treslo u buci ogromnog besa koji nas je obuhvatio tu unutra, stezao glavu kao obručem i potresao nam utrobu, peo se do očiju u kratkim brzim naletima, beskonačno, neumorno. Što smo dalje išli, sve smo više saputnika gubili. Bledo bismo im se osmehnuii rastajući se od njih, kao da je sve ovo što se dešava nešto
prijatno. Niti smo mogli da razgovaramo, niti bismo se čuli. Po trojica-četvorica su ostajala kod jedne mašine.
       Čovek se ipak opire, teško mu je da s gađenjem odbaci svoju suštinu, rado bi sve to zaustavio da malo razmisli, da čuje rođeno srce kako veselo kuca, ali se to ne može.
      Svemu tome nema više kraja. Ogromna radionica se zahuktala sa svim svojim čelikom, i mi se tu vrtimo s maŠ[inama, a i zemlja s nama. Svi zajedno. I hiljade strugova i maljeva, koji nikad ne udaraju u isto vreme, odjeci se sudaraju, a neki su tako žestoki da oko sebe stvaraju nekakvu tišinu koja nam donosi olakšanje.
      Mali fabrički vagonet, natovaren limarijom, muči se da bi prošao između alatljika. Čuvaj! Skači da bi mogao dalje da krene ovaj mali histerik. Hopa, zveckavi ludak več poskakuje između transmisija i ručki, raznoseči ljudima sledovanje prinude.
      Radnici koji se brižno nagnuti trude da udovolje mašinama, gade vam se dok ih hrane šrafovima određenog promera i opet šrafovima umesto da jednom zauvek okrenu leđa tom smradu ulja, larmi koja probija bubne opne unutrašnjost uha, penjući se kroz grlo. Ne obaraju oni glavu od stida. Čovek popušta pređ bukom kao što popušta pred ratom. Predaje se mašinama sa svega tri misli koje drhture iza čela visoko u glavi. Gotovo je. Sve što čovek vidi, sve što ruka dodiruje, sve je sad tvrdo. I sve ono čega još može pomalo da se seti otvrdlo je kao gvožđe i u mislima nema više nikakvog ukusa.

Odjednom smo gadno ostarili.

       Treba uništiti spoljni život, pretvoriti i njega u čelik, u nešto korisno. Nismo ga dovoljno voleli onakvog kakav je, to je razlog. Treba ga, dakle, pretvoriti u predmet, u nešto čvrsto, to je Pravilo. Pokušao sam da poslovođi kažem nešto na uho, zagroktao je kao svinja i samo pokretima mi je pokazao, vrlo strpljivo, vrlo jednostavan postupak koji ću odsad obavljati doveka. Moji minuti, moji časovi, ostatak mog vremena ovde utrošiće se na dodavanje čivija slepcu do mene, koji im ujednačava razmere, već godinama kalibrira iste čivije. Ja sam isprva to radio vrlo loše. Niko me nije grdio, ali posle tri dana tog početnog tada prebacili su me, već kao nesposobnog, na vucaranje kolica prepunih kružića, onih koja su skakutala od mašine do mašine. Ovde sam ih ostavljao tri, tamo dvanaest, malo dalje samo pet. Niko sa mnom nije govorio. Postojali smo samo održavajući se u nekakvom stanju između ošamućenosti i bezumlja. Ništa nije bilo važno osim neprekidne prodorne buke hiijada i hiljada oruđa koja su zapovedala ljudima.
      Kad u šest časova sve stane, čovek sa sobom odnosi buku u glavi, mene bi još čitave noći držala buka i miris mašinskog uija, kao da mi je neko stavio novi nos i novi mozak za ceo život.
    I tako, prepuštajući se malo-pomalo, postao sam isti kao ostali. Novi Ferdinand. Za nekoliko nedelja. Ipak, vratila mi se želja da opet vidim ljude napolju. Ne ove iz radionice, razume se, jer su i oni, kao i ja, bili samo odjeci i miris mašina, tela beskrajno istrošenih, svi ti moji drugovi. Želeo sam da dodirnem pravo telo, ružičasto telo sazdano od pravog ćutljivog i mekog života.
      U ovom gradu nikog nisam poznavao, a pogotovo nisam znao žene. S dosta muke uspeo sam da dođem do nepouzdane adrese neke »Kuće«, ilegalnog bordela, u severnoj četvrti grada. Polazio sam u šetnju na tu stranu, i to nekoliko večeri uzastopce, posle rada u fabrici, u izviđanje. Ulica je ličila na sve ostale, samo je možda bila bolje održavana od ulice u kojoj sam stanovao,
      Zapazio sam zasebnu kućicu gde se stvar odigravala, okruženu vrtom. Trebalo se uvući hitro, da pajkan koji je čuvao uiaz ništa ne primeti. Bilo je to prvo mesto u Americi gde su me primili bez grubosti, čak ljubazno, za mojih pet dolara. A žene su bile mlade i lepe, punačke, pucale su od zdravlja i ljupke snage, bile su skoro isto onako lepe kao žene u Nasmejanom Kalvinu.
Ove si bar mogao slobodno da dodirneš. Nisam mogao da se uzdržim — postao sam stalni gost. Ostavljao sam tu čitavu svoju zaradu. Kad padne veče, bila mi je neophodna erotska prisnost ovih gostoljubivih lepotica da bih oporavio dušu. Bioskop, blagosloveni protivotrov, nije mi
više bio dovoijan, nije mu delovanje bilo pravo protiv materijalne surovosti fabrike. Trebalo je pribegavati, da bi se opstalo još neko vreme, snažnim raspusnim okrepljenjima, životnoj surovosti. Od mene su u toj kući tražili skroman doprinos, prijateljsku cenu, jer sam dame uputio u neke francuske stilske tananosti. Ali subotom uveče nije bilo tananosti, biznis je bio u jeku i ustupao sam mesto u potpunosti timovima »bezbola« koji su krenuli u provod, veličanstveno snažnim, čvrstim, za koje je sreća bila jednostavna kao disanje.
       Dok su timovi uživali, ja sam, i sam podstaknut, pisao u kuhinji kratke pričice za sebe lično. Cduševljenje sportista za lepotice kuće nije sigurno dosezalo moju pomalo nemoćnu vatrenost. Ovi su atleti, mirni u sigurnosti svoje snage, već postali neosetljivi na fizičko savršenstvo. Lepota je kao alkohol ili udobnost; čovek se na nju navikne i ne obraća više pažnju.
    Zabave radi dolazilo je među njima do boksovanja.Često bi se na kraju izrodila ogromna tuča, Onda bi dojurila policija i sve odvodila malim furgonima.
    Prema jednoj od ovdašnjih lepih žena, Moli, uskoro sam osetio nekakvo izuzetno poverenje, koje se kod zaplašenih ljudi javlja umesto ljubavi. Sećam se, kao da je bilo juče, njenih pažnji, njenih dugih nogu plavuše, čudesno vitkih i mišićavih, živih nogu. Pravo gospodstvo ljudima, ma šta se govorilo, daju noge, tu nema greške.
      Prisno se zbližismo i telom i duhom i zajedno smo se šetali gradom po nekoliko časova svake sedmice. Imala je lepe prihode moja prijateljica, jer je zarađivala oko sto dolara dnevno u kući, dok sam ja kod Forda zaradivao jedva šest. Ljubav, koju je prodavala da bi živela, nije je nimalo zamarala. Amerikanci su tu kao ptičice.
      Uveče, posle vucaranja mojih torbarskih kolica, trudio sam se ipak da dobro izgledam kad odem k njoj posle večere. Sa ženama treba biti veseo, bar u poćetku. Velika neodredena želja me je gonila da joj štošta predložim, ali nisam više imao snage. Dobro je Moli razumevala industrijsko zaglupljivanje, bila je navikla na radnike.
     Jedne večeri, tek tako bez povoda, ponudi mi pedeset dolara. Prvo sam jc pogledao. Nisam se usuđivao. Pomislio sam šta bi moja majka rekla u ovakvom slučaju. A onda sam pomislio da mi moja jadna majka nikad nije dala toliko. Za ljubav Moli odmah sam otišao i za njene dolare kupio svetlo bež odelo (four piece suit) po modi toga proleća. Nikad me tako elegantnog još nisu videli u bordelu. Gazdarica pusti svoj veliki gramofon, samo da bi mene učila da igram.
      Posle toga sam s Moli otišao u bioskop da proslavimo moje novo odelo. Pitala me je uz put da nisam ljubomoran, jer sam u odelu izgledao tužan i nisam želeo  da se opet vratim u fabriku. Novo odelo vam poremeti način mišljenja. Ljubila je moje odelo kratkim strasnim poljupcima kad nas ljudi nisu gledali. Pokušavao sam da mislim na nešto drugo.
       Ta Moli, kakva je to žena! Kakva plemenitost! Kakva koža! Kakva mladost u cvetu! Gozba želja. I opet me obuze nemir! Makro! — pomislih o sebi.
    — Nemojte više ići kod Forda — odvraćala me je Moli povrh svega. — Bolje potražite neko sitno zaposlenje u kancelariji... Kao prevodilac, na primer, to je za vas... Vi volite knjige.
      Tako me je dobronamerno savetovala, želela je da budem srećan. Prvi put se jedno biće interesovalo za mene iznutra, ako smem tako da kažem, za moju sebičnost, gledalo sa mog stanovišta, umesto da mi sudi sa svog, kao svi ostali.
       Eh, da sam Moli sreo ranije, kad je još bilo vremena za biranje jednog puta umesto drugog! Pre no što sam izgubio oduševljenje sa Mizin i s onom govnarkom Lolom. Ali bilo je dockan za obnavljanje mladosti. Nisam više verovao u to! Čovek brzo ostari, i to nepovratno. Primetih to tek po načinu na koji voliš svoju nesreću. Priroda je jača od nas, to je sve. Ona nas iskušava u određenoj kategoriji, a posle iz te kategorije ne možeš da izađeš. Ja sam se uputio putem nemira. Polako počneš da nehotice shvataš ozbiljno svoju malu ulogu i svoju sudbinu, a kad se okreneš, suviše je kasno da nešto promeniš. Sav si uznemiren i sad ćeš doveka takav biti.
       Pokušavala je Moli prijateljski da me zadrži, da me razuveri... »1 ovde život prolazi kao i u Evropi, znate, Ferdinande... Neće nam biti loše ovako zajedno«. Na neki način bila je u pravu. »Uložićemo uštedu... kupićemo trgovinu... Bićemo kao i svi ostali...« Govorila je to da bi umirila moju savest. Planovi. Dajem joj za pravo. Čak me je bilo sramota zbog sveg tog njenog truda da me zadrži. Bila mi je draga, istina je, ali sam još više voleo svoj porok, svoju želju da večito bežim u potrazi za ne znam čim, iz glupog ponosa verovatno, i verovanja u nekakvu nadmoć.
    Nisam želeo da je uvredim, ona je shvatila i predupredila moje napore. Toliko je bila dobra, da sam joj najzad priznao maniju bežanja odasvud koja me muči. Slušala me je danima i danima, dok sam se razgolićivao i odvratno pričao o sebi, borio se s utvarama i ponosom, a ona nije izgubila strpljenje, naprotiv. Samo je pokušavala da mi pomogne u savladavanju te uzaludne i glupe strepnje. Nije baš najbolje razumevala šta upravo hoću svojim pričama, ali ipak me je podržavala protiv aveti ili s aveti- ma, već kako bih izabrao. Zbog te ubedljive blagosti njena mi dobrota postade prisna i skoro moja lična. Ali mi se činilo da počinjem da podvaljujem svojoj slavnoj sudbini, svom opravdanju postojanja, kako sam to nazivao, i od tada sam naglo prestao da joj pričam sve što mislim. Vratio sam se u sebe, i to sav srećan što sam još nesrećniji no ranije, jer sam u svoju samoću uneo nov vid očajanja i nešto što je ličilo na osećanje.
      Sve je to tako obično. Ali Moli je imala anđeosko strpljenje, verovala je čvrsto u predodređenost poziva. Njena mlađa sestra, na primer, na univerzitetu u Arizoni, oduševila se fotografisanjem ptica u gnezdima i zveri u brlozima. I da bi ona mogla da prati neobična predavanja iz ove struke, Moli je slala svojoj sestri-fotografu pedeset dolara mesečno.
       Zaista ogromno srce, puno plemenitosti koja može da se preobrazi u lovu, a ne neko kržljavo kao u mene i tolikih drugih. Što se mene tiče, Moli je bila stvarno voljna da se novčano zainteresuje za moje šušumigaste pustolovine. Mada sam joj ponekad izgledao kao prilično ošamućen momak, moje ubedenje činilo joj se stvarno i dostojno podrške. Samo je tražila da napravim nekakav mali račun za budžetsko primanje koje bi mi ona obezbedila. Nisam mogao da se odlučim i prihvatim taj poklon. Poslednji ostatak osetljivosti nije mi dopuštao da i dalje izvlačim, da špekulišem računajući na ovo zaista predobro i prepametno stvorenje. Tako sam namerno zapao u neprilike s proviđenjem.
     Čak sam u to vreme, postiđen, pokušao da nateram sebe i vratim se Fordu. Mala junaštva koja su, uostalom, bila bezuspešna. Stigao sam jedva do ulaza u fabriku i tu sam zasrao, skamenjen na graničnom mestu, jer je perspektiva svih onih mašina, koje su me čekale vrteći se, bespovratno u meni uništila svaku radnu sklonost.
      Stao sam ispred velikog staklenog zida generatora, diva u hiljadu oblika, koji grmi gurajući ne znam odakle ne znam šta u hiljade sjajnih cevi, izukrštanih i podlih kao lijane. Jednog jutra, dok sam tako stajao balaveći od divljenja, naiđe onaj Rus taksista. »Čuj«, reče mi on, »najurili su te, mangupe!... Tri nedelje te nije bilo... Već su te zamenili mašinom... A lepo sam ti ja govorio...«
»Sad je bar svršeno«, pomislio sam... »Nema više povratka...« i vratio sam se u grad. U povratku sam svrnuo u konzulat, koliko da upitam da nisu slučajno nešto čuli o jednom Francuzu po imenu Robinson.
— Čuli! I te kako čuli! — odgovoriše konzuli. — Čak je dolazio dva puta, a dokumenta su mu bila lažna... Uostalom, policija ga traži! Poznajete ga? — Batalio sam razgovor...
     Od tada sam očekivao da svakog časa naiđem na Robinsona. Predosećao sam da se čas bliži. Moli je i dalje bila nežna i dobronamerna. Čak je bila još pažljivija otkako je živela u uverenju da hoću konačno da odem. Nije vredelo biti dobar prema meni. S Moli sam često šetao po okolini građa za njenih slobodnih popodneva.
     Male ćelave uzvišice, brezovi šumarci oko majušnih jezera, ljudi koji tu i tamo čitaju sive časopise pod nebom teškim od olovnih oblaka. Moli i ja smo izbegavali zamršena poveravanja. Osim toga, ona je znala. Suviše je bila iskrena da bi mnogo govorila o tuzi. Ono što je bilo u njoj bilo joj je dovoljno. Ispunjavalo joj je srce- ljubili smo se. Ali ja je nisam ljubio onako kako bi trebalo uistinu — klečeći na kolenima! Uvek sam istovremeno mislio i na nešto drugo, plašeći se da ne trošim vreme i nežnost, kao da boću da ih sačuvam za nešto veličanstveno, uzvišeno, za kasnije, a ne za Moli, i ne samo za ovo. Kao da će život odneti, sakriti od mene ono što o njemu hoću da znam, i to negde u dno tame, dok ja gubim vatrenost ljubeći Moli, te mi neće dovoljno ostati i sve ću najzad izgubiti, jer će mi ponestati snage, jer me je život prevario kao i svi ostali. Život — jedina prava ljubav ljudi.
     Vraćali bismo se svetini i ja bih je ostavio u njenoj kući, jer je noću sve do zore bila s gostima. Dok se ona starala o gostima, meni je ipak bilo teško, i taj bol mi je govorio o njoj, i to tako lepo, da sam je još prisnije osećao uz sebe nego kad je stvarno tu. Odlazio bih u neki bioskop da mi prođe vreme. Po izlasku iz bioskopa odlazio bih tramvajem ovamo, onamo, pravio sam noćne tzlete. Kad prode dva časa po ponoći, u tramvaj se penju stidljivi putnici kojih nema nikad ni pre ni posle ovog doba, uvek vrlo bledi i sanjivi, u poslušnim grupicama voze se do predgrađa.
       S njima bismo išli daleko. Mnogo dalje od fabrika, do bezobličnih naselja nejasnih uličica i kuća. Po ljigavoj kocki u kišici svanuća zora bi plavičasto odsjajivala. Moji bi saputnici nestajali istovremeno kad i njihove senke. Zatvarali su oči pred dnevnom svetlošću. Teško je bilo navesti ove mračnjake da progovore. Suviše umorni. Nisu se žalili, ne. Oni su noću posle radnog vremena čistili radnje, i opet radnje, i kancelarije čitavog grada. Kao da su bili manje uznemireni od nas, dnevnih ljudi. Možda zato što su stigli do dna lestvice Ijudi i stvari.
     Jedne noći, kad sam opet seo u neki drugi tramvaj i kad smo došli do krajnje stanice gde su svi oprezno silazili, učinilo mi se da me neko zove po imenu: »Ferdinande! Hej, Ferdinande!« Bio je to skoro skandal u ovom polumraku. To mi se nije dopalo. Iznad krovova nebo se već osvetljavalo u vrlo hladnim komadima oivičenim olucima. Nema sumnje, neko me je zvao. Kad sam se okre- nuo, odmah sam prepoznao Leona. Prišao mi je šapćući, te smo se nas dvojica tad objasnili.
      I on se vraćao sa čistačkog posla, kao i ostali. Nikakvu bolju kombinaciju nije izmislio. Išao je odmereno, s malo pravog dostojanstva, kao da je izvršio neke opasne stvari, i tako reci svete, u gradu. Uostalom, to je bio stil svih noćnih čistača, već sam to primetio. Umor i usamljenost izbace iz čoveka ono božansko na površinu. Oči su mu toga bile pune kad bi ih otvorio, i to mnogo više no obično, u plavičastom polumraku koji nas je obavijao. Oprao je i on beskrajna prostranstva toaleta i očistio da sve blistaju čitave planine spratova i spratova punih tišine,
       Dodao je: »Odmah sam te prepoznao, Ferdinande, po tvom načinu penjanja u tramvaj. Zamisli samo, baš po tome kako si se rastužio kad si video da nema nijedne žene. Zar nije tako? Zar ne liči to na tebe?« Istina je, to je ličilo na mene. Zaista mi je duša bila razdrljena kao raskopčane pantalone! Nimalo me, dakle, nije iznenadila ova tačna primedba. Ali me je iznenadilo to što ni on u Americi nije uspeo. Tako nešto nisam predviđao.
         Odmah sam mu ispričao o galiji u San Tapeti. Ali on nije shvatao o čemu je reč. »Imaš groznicu!« odgovorio mi je jednostavno. On je stigao teretnim brodom. Rado bi pokušao da se zaposli kod Forda, ali isprave su mu bile tako očigledno lažne, da se nije usuđivao da ih pokaže. »Vrede taman toliko da ih držiš u džepu«, dodao je. Za čistačke ekipe ne zagledaju mnogo isprave. Ne plačaju mnogo, istina, ali i ne zakeraju. To mu dođe kao neka noc'na legija stranaca.
— A ti, šta ti radiš? — upita onda. — Znači, još si udaren? Nije ti dosta »caka« i »štosova«? Još uvek ti je do putovanja?
— Hoću da se vratim u Francusku — rekoh mu —- nagledao sam se svega, u pravu si, dosta je bilo.
— Nego šta — odgovori on — jer mi smo pečeni...
        Ostarili smo, a nismo to ni primetili, znam ja šta govorim... I ja bih da se vratim, ali te isprave... Sačekaću još malo dok ne nađem neke bolje. Nije loš posao koji radimo, ne mogu da kažem. Ima i gore. Ali ne učim engleski. .. Ima ih koji već trideser godina rade u istoj »branši«, a naučili su samo E x i t, pošto to piše na vratima koja gladimo i Lavatories, shvataš?
      Shvatio sam. Ako mi se ikad Moli izmakne i ja ću morati da se zaposlim u toj noćnoj smeni.
      Nema razloga da bude drugačije. U stvari, dok traje rat, misliš biće bolje kad bude mir, i grickaš  nadu kao bombone, a posle ipak sve ispadne sama govnarija. Prvo ne smeš da kažeš da se ne bi drugima zgadilo. Iz puke dobrote. A onda jednog dana izlaješ sve to pred svima. Dosta ti je da se daviš u govnima. I onda svi zakijuče da si prava prostačina. Eto, to je sve.
   U dva ili tri maha potom nalazio sam se s Robinsonom. Loše je izgledao. Neki francuski dezerter, koji je pravio piće za detroitske mangupe, ustupio mu je me-
stašce u svom biznisu. Robinsona je to privlačilo. »I ja bih malo da umočim u taj posao s daskovačom’ za njihove prljave njuške«, poveri mi on, »samo, vidiš, nemam više petlju... Osećam da ću pred prvim pajkanom, koji me bude obrađivao, da se ispuvam... Suviše sam preko glave preturio... Pored toga, stalno mi se spava... Jasno, spavati danju, to ti i nije neko spavanje... A da ti ne govorim o prašini kancelarija i plućima... Možeš i sam da zamisliš!... To ti smlati čoveka«.
       Ugovorili smo sastanak za iduću noć. Vratio sam se Moli i sve joj ispričao. Trudila se uporno da sakrije od mene koliko je rastužujem, ali to ipak nije bilo teško videti. Sad sam je češće ljubio, ali njena je tuga bila duboka, istinitija no u nas ostalih, jer smo mi navikli da o njoj pričamo više nego što je osećamo. Kod Amerikanki je obrnuto. Ne usuđuješ se ni da razumeš, ni da prihvatiš. Nije to gordost, ni ljubomora, nema scena, prosto pravi bol u srcu i čovek mora da prizna da nam sve to nedostaje u nama i da smo, što se tuge tiče, suvi kao drvo. Sramota nas je što nismo bogatiji u srcu i u svemu i što smo čovečanstvo proglasili gorim nego što ono u suštini jeste.
    S vremena na vreme Moli je ipak popuštaia i ponešto mi prebacila, ali uvek odmerenim, ljubaznim rečima.
      Vrlo ste zlatni, Ferdinande — rekla bi mi — i znam da se trudite da ne budete zli kao ostali, samo ne znam da li znate šta upravo hoćete... Razmisiite dobro! Morate tamo da nađete nešto od čega ćete živeti, Ferdinande! A nećete na nekom drugom mestu da se šetate kao ovde i sanjarite po čitave noći... Što vi toliko volite... Dok ja radim... Jeste li mislili na to, Ferdinande?
        U izvesnom smislu bila je po sto, po hiljadu puta u pravu, ali svako ima svoju narav. Plašio sam se da je ne uvredim. Pogotovu što se vrlo lako vređala.

— Uveravam vas, Moli, da ću vas uvek voleti... kako umem... na svoj način.
Moj način nije predstavljao mnogo. Moli je, međutim, bila punačka, vrlo privlačna. Ali u meni je bila neka gadna sklonost za aveti. Možda i nije samo moja krivica. Život vas tera da isuviše često boravite s avetima.

— Vrlo ste nežni, Ferdinande — umirivala me je — nemojte zbog mene plakati... Kao da bolujete od želje da nešto još saznate... To je sve... Uostalom, možda je
to vaša sudbina... Da idete tako, sasvim sami. Usamljeni putnik najdalje stiže. Znači, uskoro ćete otići?
— Da, hoću da završim studije u Francuskoj, a potom ću se vratiti — drsko sam tvrdio.
— Ne, Ferdinande, nećete se više vratiti... A ni ja neću više biti ovde...
Nije se dala prevariti.
           Dođe i čas odlaska. Pošli smo ka stanici malo pre vremena kad je ona odlazila na posao. Tog dana sam otišao da se oprostim od Robinsona. Ni on se nije radovao mom odlasku. Večito sam se od nekog rastajao! Na peronu, dok sam s Moli čekao voz, prođoše neki ljudi praveći se da me ne poznaju, ali su nešto šaputali među sobom.
— Već ste daleko, Ferdinande. To što činite, Ferdinande, upravo je ono što želite, zar ne? To je važno.,. Samo je to važno...
       Voz je ušao u stanicu. Nisam više bio tako rešen na pustolovine kad sam ugledao lokomotivu. Poljubio sam Moli, prikupivši svu hrabrost što sam je još nosio u svom oklopu. Bilo mi je teško, iskreno teško prvi put, zbog svega, zbog sebe, zbog nje, zbog svih ljudi.
      Možda to i tražimo u životu, samo to, najveću moguću žalost, da bismo postali ono što jesmo pre no što ćemo umreti.
       Godine i godine su prošle od tog odlaska... Često sam pisao u Detroit i na sve one adrese kojih sam se sećao i gde su mogli da znaju i nađu Moli. Nikad nije bilo odgovora.
     Kuća, gde je radila, zatvorena je. To sam jedino uspeo da saznam. Dobra, divna Moli, želeo bih, ako još može da ovo pročita na nekom mestu koje ja ne znam, da zna da se prema njoj nisam promenio, da je volim još i zauvek, na svoj način, da može da dođe ovamo kad god bude htela da sa mnom podeli moj hleb i moju tihu sudbinu.
       Ako više nije lepa, nije važno! Snaći ćemo se! U sebi sam sačuvao svu njenu lepotu, tako živu, tako toplu da je imam dovoljno za oboje i za bar još dvadeset godina, koliko nam još ostaje.
      Trebalo je zaista biti dovoljno lud pa je napustiti, i to cinično i hladno lud. Ipak sam dosad branio svoju dušu i, ako sutra smrt dođe po mene, neću biti nikad, u to sam siguran, tako hladan, rđav, tako grub kao ostali, jer mi je toliko dobrote i sna poklonila za tih nekoliko meseci Amerike.


SELIN O SELINU

...hoću da živim život ispunjen neprilikama koje će proviđenje nadam se izvoleti da prospe po mom putu... ako prebrodim duboke krize koje me čekaju u životu možda i ne budem toliko nesrećan kao drugi jer hoću da poznam i da znam ...

Iz Beležnice oklopnika Detuša
-beleške sa fronta, 1912.








4 коментара:

Анониман је рекао...

Hvala, uspeli ste. Lep provod u Španiji.
XXX

Анониман је рекао...

Definitivno klasik! Sve na mestu, izvanredan, originalan stil, psihologija, filozofija, cinizam kakav spada uz temu, humor i gde od mrcine najmanje očekuje nežnost. Matori je genijalac, ponavljam.
pedja

L2 је рекао...

Mene je budačla rasplakala na kraju, tipična ženska sentimentalna reakcija.

"Godine i godine su prošle od tog odlaska... Često sam pisao u Detroit i na sve one adrese kojih sam se sećao i gde su mogli da znaju i nađu Moli. Nikad nije bilo odgovora.

Kuća, gde je radila, zatvorena je. To sam jedino uspeo da saznam. Dobra, divna Moli, želeo bih, ako još može da ovo pročita na nekom mestu koje ja ne znam, da zna da se prema njoj nisam promenio, da je volim još i zauvek, na svoj način, da može da dođe ovamo kad god bude htela da sa mnom podeli moj hleb i moju tihu sudbinu.

Ako više nije lepa, nije važno! Snaći ćemo se! U sebi sam sačuvao svu njenu lepotu, tako živu, tako toplu da je imam dovoljno za oboje i za bar još dvadeset godina, koliko nam još ostaje."

Koji kraj nakon toliko gnusobe u koju te ubaci život ubaci i napravi te bednim cinikom, ljušturom od čoveka, a unutra, da je bilo drugačije, razasulo bi se to blago koje je zaiskrilo tu i tamo. Muška okrutnost je strašna, ubacite se u pakao rata i ubijate nemilosrdno. Da mi je znati zašto pristajete na to, na igre patoloških idiota među vama. Samo da mi je znati zašto?

Анониман је рекао...

Šmrc..ženske, ženske,kako vas je lako rasplakati!
I mene je rasplakao;
»Gospođice, vrlo me malo poznajete, ali ja vas već volim, hoćete li da se udate za mene?« Tako sam je oslovio, ne može biti poštenije.Buhaaaa ..razvaljuje pošteno!
pedja

Постави коментар