недеља, 13. јануар 2019.

Julius Evola, Razmišljanja o vrhovima,


     
Nikolaj Rerih

                                   Planinarenje kao metafora z a duhovnu potragu

Deo prvi
DOKTRINA

1
PLANINA I DUHOVNOST

      U modernom svetu postoje dva činioca koja su, više od ostalih, odgovorna za sputavanje realizacije naše duhovnosti, poznate u najdrevnijim tradicijama: prvi činilac jeste apstraktni karakter naše kulture, a drugi je veličanje slepe i mahnite opsesije aktivnošću.
      S jedne strane, postoje ljudi koji ,,duh” poistovećuju sa erudicijom stečenom u bibliotekama i fakultetskim učionicama, sa intelektualnim igrama kojih se igraju filozofi, ili sa literamim te pseudo-mističnim estetizmom. S druge strane, nove generacije su atletsko nadmetanje preokrenule u religiju i čini se da su nesposobne da shvate išta što nadilazi uzbuđenje, serije treninga, nadmetanja i fizičke aktivnosti; zaista su dostignuće u sportu preokrenule u cilj za sebe, pa čak i u opsesiju, pre nego u sredstvo za dosezanje višeg cilja.
       Postoje ljudi koji ovu opoziciju životnih ciljeva smatraju nekom vrstom dileme. U stvarnosti, u takozvanom učenjačkom tipu, često nalazimo urođenu snažnu odbojnost prema bilo kakvoj vrsti fizičke discipline; jednako tako, kod mnogih koji se bave sportom, osećanje fizičke snage podstiče prezir prema onima koji se u „kulama od belokosti” ograničavaju na ono što se smatra bezopasnim, na knjige i bitke rečima.
      Ova dva životna stila treba smatrati pogrešno usmerenim i plodom modeme dekadencije, jer su oba strana herojskoj viziji duha koja je činila osu najboljih klasičnih tradicija Zapada, osu koja je, u kontekstu aktuelne obnove u Italiji, uspešno evocirana.
       Veoma često se zaboravlja da je duhovnost, u suštini, način života i da se njena mera ne sastoji u pojmovima, teorijama i idejama pohranjenim u nečijoj glavi. Duhovnost je zapravo ono što je uspešno aktuelizovano i prevedeno u osećaj superiornosti, koji duša doživljava iznutra, i u plemenito držanje, koje se izražava kroz telo.
       Iz ove prespektive moguće je uvideti disciplinu koja, iako može da se tiče telesnih energija, ne počinje i ne završava njima, već će umesto toga postati sredstvom za buđenje žive i organske duhovnosti. To je disciplina superiomog unutrašnjeg karaktera.
        Kod askete je takva disciplina, da tako kažemo, prisutna na negativan način; u heroja se, pak, pokazuje na pozitivan i afirmativan način, tipičan za zapadni svet. Unutrašnja pobeda nad
najdubljim silama koje izranjaju u svesti tokom vremena tenzije i smrtne opasnosti jeste trijumf u spoljašnjem smislu, ali je, takođe, znak pobede duha nad samim sobom i unutrašnjeg preobraženja. Zato je, u drevna vremena, aura svetlosti okmživala heroja i iniciranog u religiozni ili ezoterijski pokret, i zato su herojske figure bile smatrane simbolima besmrtnosti.
      Ipak, u modernoj civilizaciji sve teži gušenju herojskog osećanja života. Sve je više ili manje mehanizovano, duhovno osiromašeno i svedeno na jednu smotrenu i regulisanu asocijaciju neispunjenih bića koja su izgubila svoju samodovoljnost. Kontakt između čovekovih dubokih, slobodnih sila i sila stvari i prirode je prekinut: život u metropoli skamenjuje sve, sinkopira
svaki dah i zagađuje svako duhovno „vrelo”. Kao da to nije dovoljno, malodušne ideologije podstakle su prezir prema svim vrednostima koje su u drugim vremenima bile temelj racionalnije i jasnije socijalne organizacije. U drevnim društvima vrh hijerarhije zauzimala je kasta ratničke aristokratije, dok se danas u pacifističko-humanitamim utopijama (posebno u anglosaksonskim) ratnik pokušava prikazati kao neka vrsta anahronizma i kao opasan entitet koji će jednog dana, u ime progresa,
biti konvencionalno uklonjen.
     Pošto je ugušena, herojska će volja tražiti druge načine da istupi van mreže, što vremenom postaje sve gušća, praktičnih interesa, žudnji i težnji; uzbuđenje koje sportovi uzrokuju kod naših savremenika samo je izraz ovoga. Herojska volja mora se opet učiniti samosvesnom i ona mora prevazići granice materijalizma.U borbi protiv planinskih visova akcija je konačno oslobođena svih mašina i svega onog što čoveka odvlači od neposrednog i apsolutnog odnosa sa stvarima. Gore, nadomak neba i raspuklina - usred mirne i tihe uzvišenosti vrhova; među divljim vetrovima i snežnim olujama; u zaslepljujućoj svetlosti lednika; ili usred divlje, beznadežne vertikalnosti zidova stenja
- moguće je probuditi (kroz ono što na prvi pogled može izgledati kao puko korištenje tela) simbol prevazilaženja, istinski duhovnu i virilnu svetlost; moguće je načiniti kontakt sa primordijalnim silama zaključanim unutar udova tela. Na ovaj način borba planinara biće više nego fizička, a uspešan uspon može predstavljati dostignuće nečega što više nije samo ljudsko. U drevnim mitologijama planinski vrhovi smatrani su za boravište bogova: ovo jeste mit, ali je takođe i alegorijski izraz istinskog verovanja koje sub specie interioritatis uvek može nanovo oživeti.
     U životu - kako je posle Ničea ukazao Simel - ljudi imaju čudnu i gotovo neverovatnu moć da dosegnu izvesne egzistencijalne vrhove na kojima je „živeti više” [mehr leben), odnosno, najviši intenzitet života, preobražen u „više od života” (mehr als leben). Na ovim vrhovima, baš kao što se toplota pretvara u svetlost, život postaje slobodan od samog sebe: ne u smislu smrti individualnosti ili neke vrste mističkog brodoloma, već u smislu transcendentne afirmacije života, u kojoj teskoba, beskrajna žudnja, težnje, brige, potraga za religioznom verom, ljudskom potporom i ljudskim ciljevima ustupaju pred dominantnim stanjem smirenosti. U samom životu, a ne van njega,
postoji nešto što je veće od života. Ovaj herojski doživljaj je dragocen i dobar je sam po sebi, dok je običan život vođen isključivo interesima, spoljašnjim stvarima i ljudskim konvencijama. Koristim reč doživljaj, jer ovo stanje nije povezano sa verom ili teorijom (koje su uvek bezvredne i relativne); ono prevashodno predstavlja sebe na najposredniji i nesumnjiv način, baš poput doživljaja bola ili zadovoljstva Ova duboka dimenzija duha, koji se oseća beskrajnim, samotranscendentnim i s one strane svekolike manifestovane stvarnosti, iznova je probuđena i sija - čak i ne u potpunosti svesno - u „ludilu” onih koji se, vođeni voljom da nadvladaju strahove, iscrpljenost i primitivne instinkte opreznosti i samoočuvanja, u sve većem broju i bez ikakvog određenog razloga usuđuju izazvati planinske visine.
Osetiti se prepuštenim isključivo sopstvenim sposobnostima, bez pomoći u beznadežnim situacijama, zaodenut snagom ili slabošću, bez ikoga da mu se obratiš izuzev samom sebi; uspinjati se od stene do stene, od hvata do hvata, od grebena do grebena, neumoljivo, satima i satima, s osećanjem visine i neposredne opasnosti svuda unaokolo; i konačno, nakon strogog ispita oslanjanja isključivo na samodisciplinu, nastupa osećaj neopisivog oslobođenja, solarne usamljenosti i tišine; kraj borbe, potčinjavanje strahova i otkrivanje bezgraničnog horizonta, kilometrima unaokolo, dok sve ostalo leži dole, ispod - u svemu ovome moguće je zaista pronaći realnu mogućnost pročišćenja, buđenja i ponovnog rađanja nečeg transcendentnog.
      Nije važno što samo nekolicina može isprva doživeti herojski simbolizam planine. Ove ideje će uticati na ljude kada se na njih budu valjano usredsredili. Ne postoji istinski planinar koji nije sposoban da planinarenje doživi, bar u nekoliko povremenih bljeskova, kao nešto više od pukog sporta. Jednako tako, ne postoji istinski penjač koji nam ne otkriva, očima ili licem preplanulim od sunčeve refleksije na snegu, beleg rase koja se preobrazila, prevazilazeći soj kome pripadaju ljudi ravnice.
        Na temelju ovoga moramo spasiti planine od zagađujuće invazije turista koji pokušavaju da ih osvoje gradeći svoje „civilizovane” bazne logore. Ne mislim samo na ovu strašljivu omladinu koja sa sobom na populama planinska sastajališta donosi isprazne, svetovne gradske navike (poput disko-a i teniskih terena), i koja se snobovski razmeće raznobojnom novom opremom koju su doneli da bi je koristili samo za bezopasne šetnje kroz šumu. Govorim i o onima što kaljaju tišinu i nezagađena
mesta materijalizmom i trivijalnošću, odnosno, takmičarskim duhom i manijom za onim što je neobično i teško, a sve zarad postavljanja novih rekorda.
      Planina zahteva čistotu i jednostavnost; zahteva asketizam.

O, nebo nada mnom! O, čisto, duboko nebo! Ti ponoru svetlosti!
Gledajuć’ u te, drhtim božanskim željama. Da se bacim u tvoje visine
- to je moja dubina! Da se skrijem u tvojoj čistoti - to je moja nevinost! 
I kad lutam sam, za čim moja duša gladuje noću i na stazama
nesigumim? I kada se uspinjem na planine, koga uvek tražim na
planinama, ako ne tebe? I svo lutanje moje i planinarenje, sve je to
samo neophodnost i nezgrapno sredstvo: sva moja volja želi jedino
da leti, da leti u tebe!”

(F. Niče, Tako je govorio Zaratustra)

     Ovo su reči koje je Fridrih Niče, filozof koji je branio volju za moć, napisao u zabačenim planinama Engadina. Nekim ljudima ove reči nisu ništa više od lirskog nadahnuća. Za druge, one sadrže intimni osećaj herojskog duhovnog stava, čiji duh jeste akcija, i disciplinu bezobzime samokontrole. Hram ovog duha jeste primordijalna veličanstvenost vrhova, lednika, raspuklina i bezgraničnog plavog neba.
       U ovom kontekstu, planinski i duhovni vrhovi sustiču se u jednostavnoj, ali moćnoj realnosti.

2

NEKOLIKO ZAPAŽANJA
O BOŽANSTVENOSTI PLANINE

U jednom članku objavljenom u Reviji italijanskog planinarskog udruženja, S. Manarezi je moćnim rečima podvukao nešto što se nikada ne može dovoljno naglasiti. Naime, neophodnost prevazilaženja ograničavajuće antiteze između, učenjačkog, fizički slabog tipa - odsečenog od dubljih sila tela i života zbog svoje samo-nametnute sputanosti kulturom sačinjenom od reči i knjiga - i sportu sklonog, zdravog, atletskog i fizički snažnog tipa - kome, opet, nedostaju sve metafizičke referentne tačke. Danas je neophodno prevazići jednostranost oba ova tipa te doseći nešto potpunije, odnosno, ljudsko biće u kome duh postaje moć i život, ljudsko biće u kome fizička disciplina istovremeno postaje, simbolom, gotovo uvodom i ritualom duhovne discipline.
      S. Manarezi je neprestano ponavljao da je, među ostalim sportovima, planinarenje zasigumo sport koji nudi najpristupačnije mogućnosti za dostizanje jedinstva tela i duha. Uistinu, golemost, tišina i veličanstvenost velikih planina prirodno usmeravaju dušu ka onome što nadilazi ljudsko, i tako privlače vrednije ljude tački u kojoj fizički aspekt penjanja (sa svom zahtevanom hrabrošću, samo-kontrolom i mentalnom lucidnošću) i unutrašnja duhovna realizacija postaju nerazdvojivi i komplementami delovi jedne te iste stvari.
       Zanimljivo je zapaziti da se gledišta poput ovih - a koja su danas počeli naglašavati kvalifikovani pojedinci da bi promovisali ispravne stavove u sledećoj generaciji - mogu, u isto vreme, pratiti sve do veoma drevne tradicije; do nečega što se može nazvati tradicionalnim, u najširem smislu te reči. Iako stari nisu praktikovali planinarenje, izuzimajući nekoliko rudimentarnih izuzetaka, oni su ipak imali veoma živ osećaj o svetosti i simbolizmu planine. Takođe su smatrali - i ovo je pre istina - da je
uspinjanje na planine i življenje na njima bila povlastica heroja i iniciranih, drugim rečima, onih bića za koja se verovalo da su prešla granicu običnog i prosečnog života u ravnici.
       U narednom poglavlju ponudiću nekoliko komentara o tradicionalnom poimanju božanstvenosti planine, gledajući, s one strane simbola, na njegov unutrašnji smisao. Nadam se da će moje opservacije pobuditi neke aspekte duhovne strane palninarskih poduhvata, čiji tehnikči opis predstavlja samo spoljašnju dimenziju, ili caput mortuum.
      Pojam božanstvenosti planina nalazi se podjednako i u istočnim i u zapadnim tradicijama, od kineske do astečke tradicije pre-kolumbovske Amerike; od Egipćana do nordijsko-germanskih arijaca i od Grka do Iranaca i Hindusa. Ovaj pojam je iskazan u formi mitova i legendi koje se tiču planine bogova ili heroja - a koja je navodno mesto boravišta onih koji su bili „vazneseni” - ili mesta nastanjenih tajanstvenim silama slave i besmrtnosti.
       Opšti temelj za simbolizam planine jeste jednostavan: pošto je zemlja bila povezivana sa svim ljudskim (etimologija reči human jeste iz humus, ,,tlo”), zemaljski vrhovi, koji dosežu do neba i koji su preobraženi večitim snegom, spontano su smatrani najpogodnijim materijalom da se, kroz alegorije, izraze transcedentna stanja svesti, unutrašnje duhovne realizacije i pojave natprirodnih vidova bića, često figurativno prikazanih u vidu bogova i natprirodnih bića. Zato, ne samo da čitamo o planinama kao simboličkim „boravištima” bogova, već i nailazimo na relevantne tradicije - poput tradicija drevnih arijaca koji su živeli u Iranu i Mediji - u kojima, po Ksenofontu, ljudi nisu nikada podizali hramove svojim božanstvima, već su se za proslavljanje kulta i za žrtvovanje vatri i bogu svetlosti koristili planinskim vrhovima. Ove kulture smatrale su planine za vrednija, grandioznija mesta, i analogno, za mesta bliža božanskom od bilo kog hrama ili bilo koje svete građevine koju načini čovek.
      Prema Hindusima, najbožanskiji planinski venac jesu Himalaji, što na sanskritu znači „Sedište snegova”. Još određenije, planina Meru jeste sveta planina, a verovalo se da se ona nalazi na Himalajima. Važno je zapaziti dve stvari: prva je, da se planina Meru smatrala za mesto na kome Šiva, veliki asketa, meditira. Druga je, da je Šiva odatle spalio Kamu, hinduističko božanstvo ljubavi, kada je Kama pokušao izložiti Šivino srce požudi. U hinduističkoj tradiciji, ideja apsolutnog asketizma i obavezujućeg pročišćenja prirode združena je sa najvišim planinskim vrhom. Ova ideja je nedostižna svemu što dolazi od požude ili želje, i zbog toga je stabilna u transcedentnom smislu. Stoga, u drevnim vedskim formulama za konsekraciju kraljeva nalazimo sliku planine koja simboliše
stabilnost moći i imperium-a koje će preuzeti kralj. Štaviše, u Mahabharati vidimo Ardžunu koji odlazi na Himalaje da bi praktikovao asketizam, jer je zapisano da je „samo na visokim planinama mogao doseći božansku viziju”. Isto tako je car Judhištira, uspinjući se na „kočiju kralja bogova”, putovao na Himalaje da bi dosegao svoju apoteozu.
        Takođe možemo zabeležiti da sanskritska reč paradesha znači „uzdignuto mesto”, ili „visoki predeo”, a odatle, u specifičnom materijalnom smislu, planinski vrh. No, paradesha se etimološki može združiti sa haldejskom rečju pardes\ otuda izraz paradise (Raj), koji je potonja judeo-hrišćanska religija preokrenula u jedan dogmatsko-teološki koncept. U prvobitnoj arijskoj ideji raja nalazimo prisnu vezu sa konceptom visina i planinskih vrhova. Ova veza, kako ćemo kasnije videti, formulisana je jasno u dorsko-ahajskom pojmu Olimpa.
     Na ovom mestu moram pomenuti helenske legende o mitskim ličnostima uznetim na planinu. Dobro je poznato da su Heleni, baš kao i sva ostala arijska plemena, imali izrazito aristokratski pogled na ono što se događa nakon smrti. Sudbinom većine ljudi, onih koji se nikada nisu izdigli iznad i s one strane običnog života, smatrao se Had, odnosno, larvalno i rezidualno bivstvovanje nakon smrti, lišeno istinske svesti, koje se provodi u podzemnom svetu senki. Besmrtnost je, pored olimpskih bogova, bila privilegija heroja, ili drugim rečima, bila je izuzetno dostignuće nekolicine superiomih bića. U najstarijim helenskim tradicijama nalazimo da je herojsko dostignuće besmrtnosti često prikazivano simbolizmom njihovog uspinjanja ili nestajanja u planinama. Ponovno nailazimo na misteriju visina, budući da u ovom nestajanju moramo videti materijalni simbol duhovnog preobraženja. Izraze „nestati”, „postati nevidljiv”, „biti uznet na vrhove” ne treba shvatati doslovno jer, u suštini, označavaju virtualno uvođenje u svet s one strane čula, u kome nema smrti, te označavaju odvajanje od vidljivog sveta fizičkih tela, sveta običnog ljudskog iskustva.
     Ova tradicija nipošto nije ograničena na Grčku. U budizmu se pominje planina u kojoj su nestali oni koji su dosegli duhovno prosvetljenje, a koje Majjhima Nikkaya opisuje kao „nadljude, neporažena i netaknuta bića, slobodna od žudnje.” Kineske taoističke tradicije govore o planini Kuen-Lun na kojoj su legendama kraljevska bića pronašla napitak besmrtnosti. Nešto slično nalazimo i u nekim istočnjačkim islamskim tradicijama koje govore o iniciranim ljudima koji su bili uzneseni na planinu i koji su tako pošteđeni doživljaja smrti. Drevni Egipćani su govorili o planini (Seth Amentet) koja čuva prolaz kroz koji oni kojima je suđena „solarna” besmrtnost, na kraju,
ulaze u „pobedilačku zemlju”, u kojoj, po drevnom hijeroglifskom zapisu, „vođe koje borave kraj trona velikog boga obznanjuju svoj večni život i večnu moć.”
    S one strane Atlanskog okeana, u pre-kolumbovskom Meksiku nalazimo impresivno podudaranje sa ovim simbolima: velika planina Kuluakan (što znači „svijena planina”, jer je njen vrh blago svijen na dole) smatrana je za božansko mesto koje je, bez obzira na njenu visinu, zadržalo vezu s nižim predelima. Prema drevnim američkim tradicijama za neke astečke vladare se verovalo da su nestali u jednoj odgovarajućoj planini. Dobro je poznato da se ova tema nalazi u legendama zapadnjačkog rimsko-germanskog srednjeg veka: za planine kao što su Kifhauzer i Odenberg verovalo se da su mesta gde su se povukli kraljevi poput Karla Velikog, Artura, Fridriha I i Fridriha II. Ovi kraljevi navodno nisu umrli, već čekaju vreme da se ponovo pojave. U ciklusu legendi o Gralu, nalazimo
planinu Montsalvat, što po Genonu znači „planina zdravlja” ili „planina spasenja”. Bojni poklič srednjovekovnih vitezova bio je „Montjoie”. U legendi koja uopšte nema istorijsku potporu,
ali koja ipak poseduje veoma bogato duhovno značenje, prolazak kroz planinu bio je samo prvi korak koji je prethodio svetom kraljevskom krunisanju Artura. Ne mogu detaljno opisivati unutrašnje značenje ovih simbola i mitova, naročito onih koji se tiču nestalih kraljeva što će se jednog dana vratiti, samo ću reći da u ovim mitovima, iz mnogih različitih izvora, nalazimo opštu temu planine shvaćene kao sedište besmrtnosti, kao mesta gde se duhovni ljudi ostvaruju a heroji nestaju.
    Moja sledeća zapažanja tiču se dva mesta: planine kao sedišta haoma-e i slave, i planine kao Valhale. Iranska reč haoma odgovara sanskritskoj soma, tzv. napitku besmrtnosti. U ovim dvema drevnim arijskim idejama imamo združivanje različitih koncepata, delom stvarnih, delom simboličkih, delom materijalnih, a delom svodljivih u termine koji opisuju duhovno iskustvo. Hindu tradicija, na primer, opisuje soma-u i kao boga i kao sok biljke koja ima moć da proizvede osećanja zanosa. Ova osećanja su se veoma cenila i pobuđivana su tokom rituala unutrašnjeg preobražaja da bi se omogućio ukus besmrtnosti.
      Baš kao što je Buda poredio sa visokom planinom stanje ,,u kome ne postoji ni ovde ni tamo, ni odlaženje ni dolaženje, već samo smirenost i prosvetljenje kao u beskrajnom okeanu” (stanje nirvane), jednako tako u Yasni čitamo da misteriozna haoma raste na visokim planinama. Iznova srećemo združivanje ideje visina s idejom entuzijazma sposobnog da preobrazi, inspiriše i vodi ljude ka onome što je s one strane ljudskog, smrtnog i efememog. Istu ovu temu, takođe, nalazimo u Grčkoj, u ranom dionismu. Prema veoma drevnim svedočanstvima, one koji bi tokom religioznih svetkovina bili posednuti „božanskim ludilom Dionisa” čudna i neodoljiva sila, probuđena u njihovim dušama, vodila je prema divljim vrhovima tračkih planina.
     Postoji, opet, nešto dmgo što može ispraviti ono što je na dionisijskom nivou još uvek haotično i ne sasvim čisto: postoji drevno iransko gledište, što ga donosi Yasht, koje se tiče planine, odnosno, moćne planine Uši-darena, koja je, takođe, sedište slave.
       U iranskoj tradiciji, „slava” (hvareno ili farr) nije bila apstraktni koncept. Slava se smatrala stvamom i gotovo fizičkom silom, mada nevidljivog i neljudskog porekla. Slava je, uopšteno govoreći, bila privilegija svete arijske rase, ali je, još preciznije, pripadala kraljevima, sveštenicima i osvajačima koji pripadahu ovoj rasi. Znak koji posvedočuje prisustvo slave: pobeda. Pošto je sunce držano za simbol sjajnog entiteta koji svakog jutra trijumfuje nad tminom, slavi su pripisivani solami koreni. Prenošenjem ovih koncepata sub specie interior itatis slava je izražavala dosege pobedilačkih rasa, u kojima je superiomost bila moć (pobeda), a moć superiomost, kao u solamih i besmrtnih nebeskih bića. U Yasht je zapisano ne samo da biljka haoma-t (dionisijskog stanja) raste na planinama, već i da najmoćnija planina, Uši-darena, jeste sedište arijske slave.
      Kao što rekoh ranije, planina se takođe shvatala i kao Valhala. Reč Valhala bila je popularizovana operama Riharda Vagnera, koje u nekoliko slučajeva usvajaju doslovnu interpretaciju drevnih nordijsko-skandinavskih gledišta Eda, iz kojih je Vagner crpeo najveći deo svoje inspiracije. Takvi pogledi su, pak, otvoreni za dublje interpretacije. Valhala je doslovce značila „dvorana palih heroja”, čiji kralj je Odin. Ovo izražava shvatanje privilegovanog sedišta besmrtnosti (u ovim tradicijama, baš kao i u grčkim, najveći broj ljudi je osuđen da nakon smrti provodi jedno mračno i larvalno postojanje u Niflhajmu, nordijskom ekvivalentu Hada), rezervisanog za plemstvo i heroje koji su pali na bojnom polju. Gotovo prema izreci: „Krv heroja je draža Bogu no mastilo filozofa i molitve vemika”. U ovim drevnim tradicijama umiranje na bojnom polju bilo je najplodonosnije od svih nadljudskih junaštava, i žrtva koju je najviše cenilo vrhovno božanstvo (Odin, Votan, ili Tir). Odin je u Valhali pale borce pretvarao u svoje sinove i činio ih besmrtnima zajedno s deifikovanim kraljevima. Često je ovo boravište bilo združivano sa Asgardom, gradom Asa, gradom božanskihsvetlih bića koja su vodila večitu borbu protiv mračnih kreatura zemlje (elementarvesen).
      Koncepti Valhale i Asgarda prvobitno su imali neposrednu vezu sa planinom, čak toliko da je Valhala postala imenom švedskih i drugih skandinavskih planina. Štaviše, kada se držalo da se nalazi na drevnim planinama, kakve su Helgafel, Kroshular i Hidsćelf, Valhala je smatrana boravištem heroja i deifikovanih kraljeva. U Edama se na Asgard često ukazuje kao na Glitmirbjorg, „sunčanu planinu” ili kao na Himinbjorg, u čemu su stopljene ideje planine i svetlog neba, ili svetlog, nebeskog svojstva. Tako ponovno susrećemo centralnu temu o Asgardu kao veoma visokoj planini na čijem sleđenom vrhu, iznad oblaka i magle, blista večna svetlost.
       Kada se Valhala zamišljala kao planina, onda je to mesto sa koga kreće tzv. Divlja horda ( Wildes Heer) i mesto na koje se vraća. Ovo je drevna populama nordijska ideja koja je bila formulisana, na višem nivou, kad je združena sa armijom koju predvodi Odin, armijom sačinjenom od palih heroja. Po ovoj tradiciji, herojsko žrtvovanje života (što se u rimskoj tradiciji nazivalo mors triumphalis i čime se pobedonosni upućenik pridruživao redu heroja i vojnika pobedilaca) priključuje novog
borca toj neodoljivoj duhovnoj armiji, Divljoj hordi, potrebnoj Odinu, bogu bitaka, za konačni te transcendentni cilj: borbu protiv ragna rokkra, odnosno, protiv suđenog sumraka svega božanskog, što vreba nad svetom iz veoma daleke prošlosti.
       Preko ovih tradicija, ako ih uzmemo u njihovom unutrašnjem značenju, pre nego u spoljašnjoj mitološkoj formi, dolazimo do najvišeg suda o ovom ciklusu mitova koji se odnose na božanstvo planine, a koji je gotovo odjek ovih dalekih realiteta. Sedište buđenja, heroizma i, katkad, pre-obražavajuće herojske smrti; mesto entuzijazma koji vodi transcendentnim stanjima; mesto čistog aksetizma i trijumfalne solarne sile suprostavljene silama što paralizuju, zatamnjuju i degradiraju život - izgleda da su drevni narodi sve ovo obuhvatali simboličkom percepcijom planine. Ovakvo viđenje planine izranja u ciklusu legendi i mitova, koji poseduju mnoge slične karakteristike, čiji su gorepomenuti primeri samo nekolicina u beskrajnom nizu.
      Naravno, ne sugerišem pristajanje uz anahrone evokacije mitova, ali ovo nije samo neka lista neobičnih primera iz istorije. Iza mita i simbola, uslovljenih vremenom, stoji duh koji uvek može nanovo oživeti i izraziti se u novim oblicima i novim akcijama: to je ono što je zaista važno.
     Najbolje što možemo poželeti novim generacijama jeste da planinarenje ne doprinese obesvećivanju planine. Štaviše, iskreno se nadam da duboka osećanja koja se nalaze u korenu
drevne mitološke deifikacije planine mogu da se probude u većoj meri, i da mogu izvršiti prosvetljujući uticaj na ljude, koje danas, donekle konfuzno, instinkt za prevazilaženjem
ograničenja - koja su svojstvena svakodnevnom komercijalnom i mehaničkom životu dolina - vodi da se, hitajući ka zaleđenim i svetlim vrhovima, uspinju po stenama, grebenima i zidovima okruženim nebom i ambisom.

izvor 

8 коментара:

Анониман је рекао...

"Najbolje što možemo poželeti novim generacijama..." da se spuste na Zemlju! I Bog će dići ruke od nas.
M. Guyau:
"jedne noći nekakav anđeo ili serafim uze me na svoja krila da bi me odneo u
jevanđelski raj, 'tvorcu' i osetih kako letim nebesima, iznad zemlje. Što sam se više uzdizao, razgovetnije sam čuo dugotrajan i tužan zvuk koji je dopirao sa zemlje k meni, nalik na monotonu pesmu brzaka što odozdo odjekuje u tišini planinskih vrhunaca. Ali ovoga puta razlikujem ljudske glasove: behu to jecaji pomešani s molbama za pomilovanje, vapaji prekidani rečima, behu to očajne molitve, uzdasi umirućih grudi koji se otkidahu zajedno sa hvalospevom; i sve se to mešalo u jedan silni glas, u tako prodornu simfoniju da se moje srce ispuni sažaljenjem. Učini mi se da je nebo potamnelo, te ne videh više ni sunca, ni radosti vaseljene.
Obratih se onome koji me je pratio. - Zar ne čuješ? - rekoh mu. Anđeo me pogleda mirna i vedra lica. - To su - reče on - molitve ljudi koje sa zemlje idu Bogu. I dok je on to govorio, njegovo belo krilo blistalo je na suncu; ali ono mi se učini crno i puno strahote. - Ja bih celoga sebe isplakao kroz suze, kad bih bio taj bog - uzviknuh i osetih kako odista plačem poput deteta.
Ispustih anđelovu ruku i padoh na zemlju držeći da je u meni ostalo suviše humanosti da bih mogao živeti na nebu."
Pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Božanstveno! Ovakvi umovi bude jedinu nadu u mračnim vremenima u kojima živimo.

Анониман је рекао...

Sve dok se ne pevaju vesele pesme nema nade.
Mitja Karamazov koji je, iznuren ispitivanjem sudskog istražitelja, prilegao na jednostavan sanduk sanja san:
"Kao putuje nekud u stepu, tamo gde je odavno služio, i vozi ga seljak po lapavici, na dvoprežnim kolima. Mitji kao da je hladno: početak je novembra, sneg veje krupnim mokrim pahuljicama, pa kako padne na zemlju, odmah se topi. I seljak ga živahno vozi, lepo zamahuje; ima dugačku rusu bradu, ne bi se reklo da je sasvim star, ali biće mu pedesetak godina, odeven u sivi seljački gunjac. Kad nedaleko eto seoca, vide se kuće u njemu, crne da ne mogu biti crnje, a pola kuća izgorelo, strče samo nagorele oblice. Na ulazu u selo naređale se seljanke, mnoštvo žena, čitav špalir, sve mršave, ispijene, lica im dođu nekako mrka. Naročito jedna s kraja,koščata, visokog rasta, reklo bi se da ima četrdesetak godina, a možda i svega dvadeset, lice joj izduženo, mršavo, u naručju joj plače dete; i grudi su joj, mora biti, isto tako sasušene, bez ijedne
kapi mleka. A dete plače li plače, pruža ručice, golišave, stisnute u malene pesnice, od zime nekako sasvim modrikave.
- Što li plaču? Što li plaču? - pita Mitja prolećući kraj njih u žestokom trku.
- Detićak - odgovara mu kočijaš - detićak plače.
Mitja je zapanjen što on to rekao onako svojski, seljački: 'detićak', a ne dete. I dopada mu se što je seljak rekao 'detićak': kao da je u tome više sažaljenja.
- Ama što li plače? - navaljuje Mitja kao glupak. - Što su mu ručice gole, što ga ne umotaju?
- Eto, ozebo detićak, promrzla mu pelena, pa ne greje.
- Ali zašto je to tako? Zašto? - nikako da se skrasi glupi Mitja.
- Puka sirotinja, pogorelci, leba ni za nokat; šta će, prose za svoju pogorelinu.
- Ne, ne - Mitja kao da baš ne razume - reci mi: zašto stoje majke-pogorelke, zašto su ljudi siromašni, zašto je stepa gola, zašto se one ne grle, ne ljube, zašto ne pevaju vesele pesme, što su tako pocrnele od crne bede, zašto ne nahrane 'detićka'?"
Ovaj san stalno, kroz ceo XIX vek, sanja ruska inteligencija. Sanja i sada da u mnogim gubernijama, na razdaljini od mnogo hiljada vrsta i među mnogim milionima stanovnika gladuje i plače "detićak". Ali do nas dopire samo njegov prigušeni plač i ne možemo mu pomoći vlastitim dobrim pobudama. Neka se sanja taj san, neka boli savest sve dok mi ne budemo kadri da naučimo šta je to "detićak", nećemo ga moći ni nahraniti, sve dok je on "siromašan i pocrneo od crne bede", sve dok se oni "ne grle, ne ljube, ne pevaju vesele pesme"!

Pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Ruski pesimizam!San poštenih-idealista ( neću reći socijalista, komunista jer Ivan nije spadao među njih ).
I tako je krenula Vaša Nova Godina!Šteta! Preporučujem planinarenje, haha...odvajanje od slike/slika detićka.

Анониман је рекао...

Fantaziranje dokonih ezoteričara, uz to fašista,ccc! A da se lepo uključite u njihov klub, budući se toliko udubljujute.
Pedja

L2 је рекао...

Odavno Srbijom a bogami i većim delom sveta vladaju antifašisti pa ti vidi dokle smo stigli! Da vladaju ezoteristi bilo bi manje štete.
(Kakva komentar takav odgovor na komentar).

SFINGA је рекао...

Peđa, toplo preporučujem da pročitaš "Metafizika seksa" datog autora... Svašta se o Evoli pisalo. Pa i za Gurđijeva su govorili da je savetovao Hitlera, Staljina. Pa je jedna Hitlerova ekspedicija iz neznanja išla da prva pobode zastavicu na jedan vrh (ne sećam se više koji). Na kakve li sve gluposti ljudi pristaju samo da bi osvojili vrh vrhova svoje moći.

Eto, svašta bih još pisala, ali Z će da dobije prosvetljenje kada su žene u pitanju, a žene ipak treba da ostanu pomalo misteriozne, zar ne!? Zanimljivije je tako.

Pozdrav uz misteriozni osmeh iz nizina ;)



Анониман је рекао...

Peda ne razume vise sfere, ne planinari, voli nizinu, pogotovo kada su zene u pitanju. Samo ravno, heheee...
Z.

Постави коментар