понедељак, 4. фебруар 2013.

Hoćuuuu.. početak i kraj !




SAN

Pokušavam da uhvatim kraj.
Pomalo umorna, usporena,
ne uspevam.
Hvatam te, izmičeš.
Hvataš me, izmičem.
Kraja nema.
Ne umem da uhvatim.
Ne umeš ni ti.
Neću da shvatim,
nećeš ni ti,
da je igra beskonačna.

Skinem povez, napustim sobu, zalupim vrata.
Ostaješ sam.
Igramo se u odvojenim kvadratima,
misli,
sa nepostojećim,
kao sa živim,
daleko, a blizo.
Vreme pomičemo unazad.
Unazad idemo bez vraćanja.
Unapred, na mestu stojeći.

Bez poveza smo preko očiju,
al' ne vidimo.
Pamtimo se kroz igru bez sećanja,
ljubimo, bez dodira.
Tečeš, razlivaš se,
isparavaš.
Smeštaš se u oblak izmaglice.
Iznad mene si,
nazireš se.
Nazirem te.

Čekam kišu, pljusak.
Kap po kap će me dotaći,
smočiti,
Kosu natopiti, lice ovlažiti.
Zamišljam kako ću uzdrhtati.
Zašto ne, pre?
Jeli to početak, kraj.
Ili ..
šta?

Trljam oči i shvatam
da nije što jeste,
i ne beše
što je bilo.
To nestašni vetar
kroz odškrinuti prozor
ubaci u san igru žmurke,
ne-viđenja.
Prekinu je neki zvižduk,
pre nego što shvatih
šta se zbilo, šta to beše,
šta jeste, a šta nije bilo.


Glupog li sna!
Ako beše san!

Ni lep, ni egzotičan.
Bez zavoja, serpentina,
Bez zakrivljenih svemirskih dubina.

A….a da beše,
kao što ne beše,
ne bi bilo tako glupo,
kao što bi,
kao što još uvek jeste,
jer kraja nema,
ni početka,
il' ne znamo gde je,
il' je sve
od vajkada do unedogled,
beskonačno, beskonačno,
bez… ičega
bez-kraj-oliko.


JAVA

Hvatam kraj.
Izmiče ili nema?
Ne umem da uhvatim,
Il' neću da shvatim
da ne beše,
što bilo je.
Šta?

Misao.

Nepostojeće,
 a živo.
Daleko,
 a blizo.
Vreme,
unazad.
Unazad,
bez vraćanja.
Unapred,
na mestu stojeći.
Pamćenje,
bez sećanja.
ljubav,
bez dodira.
Tok
bez prekida,
beskraj.

6 коментара:

Анониман је рекао...

do beskraja i nazad

pesnik sam zato u prolazu

Анониман је рекао...

Sta ako je to samo matematicki koncept koji nema ekvivalent u prirodi. U tom slucaju sve u univerzumu ima pocetak i kraj.

Z.

L2 је рекао...

Bezvremeno i bezprostorno - da, samo što ne možemo da ga shvatimo.
Naš način razmišljanja,isključimo stvarnost,funkcioniše po šemi početka i kraja, nečega iz nečega,nepostojanje ničega itd.

Анониман је рекао...

Matematicki (tvoja) beskonacnost je neoboriva.
Z

L2 је рекао...

Vreme je da odlučiš!! Ne može se sedeti na dve stolice.
Ali kako god mislio ( samo se poigravaš),istina se doseže jedino u neposrednom iskustvu i ja sam u prednosti,jer mi duša pliva u umetnosti,prostoru van racionalnog.Bliža sam istini nego ti,fizika, matematika,bilo koja nauka!!!Ti i tebi slični nemate pojma šta muzika JESTE.To nije ovo što slušaš, musica practica.Onda je i muzika komarca, muzika.

I jeste, ali uz muziku koja titra u tebi i oko tebe uz ovu koju čuješ u koju je sve utopljeno i određuje sve. Kojim čarobnim štapićem sve to možeš da skupiš i u toj gomili označiš početak,kraj. Ima li ih, ili je sve kao zmija sa repom u ustima, spirala, beskonačnost, tok,u koji se neprekidno sliva i ujedno izliva postojeće...i zašto ne prošlo i buduće.Svetlo mrtve zvezde,galaksije,onog nekada je ostatak,muzika pretočena u svetlosni trag.
I ovo što čuješ su samo uhvaćene vibracije,pripitomljeni deo prirodne energije.

Eto ti, za večeras, haha...
I ne zaboravi niko nikoga(ništa) ne može da uhvati.

"Ne umem da uhvatim.
Ne umeš ni ti.
Neću da shvatim,
nećeš ni ti,
da je igra beskonačna."

Анониман је рекао...

Opa!Dakle nista.Ubijas ljudima nadu.Pusti ih neka se hvataju na kratkorocno,hehe...
Z.

Постави коментар