Balkanski debakl NATO-a

U toku bombardovanja Jugoslavije 1999. godine NATO je koristio rakete “tomahavk”, stelt bombardere i kasetne bombe; lansirano je ukupno 1.300 krstarećih raketa i izručeno 37.000 kasetnih bombi.

 

Doug Bandow

Kada su etnički albanski gerilci prvobitno odbili mirovno rešenje za Kosovo koje je oblikovala državna sekretarka Medlin Olbrajt, njena prijateljica je rekla za Newsweek da je „ljuta na sve – Srbe, Albance i NATO“. 1 Umesto da dovodi u pitanje rad administracije, drugi zvaničnik Clintonove administracije je besneo: „Ovo je najveća nacija na svetu koja moli neke tamo mudice da urade nešto u potpunosti u svom interesu – što znači reći 'da' nam prkose n.” 2

Sa takvom ohološću ne bi trebalo da bude iznenađenje da je administracija tako loše zabrljala politiku prema Kosovu. Organizacija Severnoatlantskog pakta, uglavnom po nalogu Washingtona, intervenisala je u sukobu koji nije njen. Počelo je bombardovanje iz pogrešnog razloga. Ignorisali su istoriju i delovali ishitreno. Nisu uspeli razviti planove za vanredne situacije kako bi se izborili s neočekivanim rezultatima. Nisu razmišljali o konačnim posledicama svojih postupaka.

Važno je analizirati balkanski debakl NATO-a ako želimo sprečiti alijansu da napravi sličnu grešku u budućnosti. Zaista, neuspešan rat Bila Klintona i Tonija Blera na Kosovu pokazuje da NATO ne bi trebalo da prihvati rešavanje sporova izvan područja kao novu misiju. Organizacija nije u stanju da održi mir na istorijski nestabilnoj i strateški nevažnoj periferiji Evrope. Nije da je to ikada bio realan cilj : uzroci etničkog bratoubistva su duboki, a odluke o ubijanju, sakaćenju i raseljavanju suseda retko su racionalne.

Do 1999. NATO je usvojio razumnu politiku neintervencije. Sve velike sile podigle su protupožarne granice za rat, ograničavajući bosanski građanski rat na Bosnu. Nasuprot tome, saveznička odluka da intervenišu na Kosovu proširila je sukob na okolne države i započela konfrontaciju sa Rusijom. Zaista, kao i u Prvom svetskom ratu, savezi su delovali kao prenosni pojasevi rata sa Balkana ka ostatku Evrope.

Agresivna politika prema Kosovu koju je zagovarala Klintonova administracija i, zauzvrat, NATO bila je manjkava i u principu i u praksi. Posebno: administracija - 

 
1. nezakonito je krenula u rat, protivno Ustavu SAD-a, NATO ugovoru i Povelji Ujedinjenih nacija;
2. pokrenula je ničim izazvan napad na naciju koja nije pretila Sjedinjenim Državama ili bilo kojem savezniku SAD-a, snižavajući lestvicu za agresivni rat širom sveta;
3. okrenuli su humanitarnost na glavu, bazirajući intervenciju na etničkoj pripadnosti žrtava, savezničkom statusu zaraćenih strana, relativnoj snazi ​​suprotstavljenih političkih interesa i ekspanzivnosti medijskog izveštavanja;
4. produbili su evropsku zavisnost o Sjedinjenim Državama kako bi se branili evropski interesi koji su malo važni za Ameriku;
5. pokušali su da nametnu veštačko, vanjsko poravnanje zaraćenim stranama sa malo ili nimalo osvrtanja na intenzivne strasti koje prožimaju sukob;
6. nastojali su da mikro-upravljaju gerilskim sukobom dok ne saznaju za realnost na terenu;

7.  i što je najvažnije, ugrozili su američke trupe bez ikakvog ozbiljnog, a kamoli vitalnog, američkog interesa.

Bilo koji od ovih propusta trebao bi biti dovoljan da poništi odluku Washingtona i NATO-a o inauguraciji rata protiv Jugoslavije. Oni zajedno pokazuju da su Klintonova administracija i njeni saveznici počinili najveću spoljnopolitičku grešku u poslednjih dvadeset godina, nadmećući sovjetsku odluku o invaziji na Afganistan. Ovaj esej će redom analizirati svaki od propusta administracije. [Kraj 71. stranice]

1.Administracija je ilegalno krenula u rat, . .

Uz svu svoju humanitarnu retoriku, Washington i njegovi saveznici su dosledno delovali bezakonito. Pretnja upotrebom sile protiv Jugoslavije ako ne pristane na diktat iz Rambujea bila je dovoljno sumnjiva. Nije postojao međunarodni princip koji je ovlastio države NATO-a da bombarduju Beograd ako ne vide mudrost u preferiranom etničkom sporazumu Vašingtona. Naprotiv, Međunarodna konvencija o ugovorima iz 1980. poništava sporazume postignute prinudom.

Mnogo je gore, međutim, bilo sprovođenje pretnje i inauguracija rata protiv druge suverene države. Pri tome je predsednik delovao jednostrano, bez odobrenja Kongresa, kako to zahteva Ustav SAD. On je odbrambeni savez pretvorio u oruđe ofanzivnog rata, narušivši njegovu osnovnu svrhu. A Vašington je pokrenuo agresivnu vojnu akciju kršeći Povelju Ujedinjenih nacija, koja obavezuje članice NATO-a ništa manje od drugih država.

Iako se činilo da je administracija verovala da su svi ovi zahtevi zastareli u današnjem svetu, opasna posrtanja administracije na Kosovu ilustruje zašto rat treba da zahteva odobrenje Kongresa, zašto NATO treba da ostane odbrambeni savez i zašto Povelja UN-a ispravno zabranjuje agresivni rat, bez obzira na navodno iskazane dobre namere. Suverene države ne donose ništa važniju odluku od odlaska u rat, a o odlukama da to učine treba da se raspravlja naširoko, a oni koji ih donose treba da budu široko odgovorni. Organizaciju stvorenu da zaštiti koaliciju poliglota od hegemonističke agresije nije lako pretvoriti u regionalnog policajca. Konačno, zabrana UN protiv promiskuitetne međunarodne intervencije predstavlja jednu barijeru, ma koliko slabu, za širenje sukoba.

Kao i njegovi prethodnici, Bill Clinton se opirao svakom pokušaju ograničavanja njegovih ratnih ovlasti. Krajem 1993. godine tvrdio je da “Ustav ostavlja predsedniku, iz dobrih i dovoljnih razloga, konačnu vlast za donošenje odluka”. 3 Presedani za ovo su mnogi, koji sežu do Richarda Nixona i Harryja Trumana, i, zaista, mnogo dalje. [Kraj 72. stranice]

Američki osnivači, međutim, namjeravali su krenuti drugim putem. Član 1, st. 8(11) Ustava SAD, na koji se predsjednik zaklinje na vjernost, kaže da će „Kongres imati moć . . . objaviti rat.” Predsjednik je vrhovni komandant, ali on treba da ispunjava svoje obaveze pod kontrolom Kongresa. U to nema sumnje.

James Madison je 1793. godine napisao da je neophodno pridržavati se “temeljne doktrine ustava da je vlast za objavu rata u potpunosti i isključivo povjerena zakonodavnoj vlasti”. 4 Kada je Pierce Butler iz Južne Karoline formalno predložio da se predsjedniku da ovlasti da započne rat, Elbridge Gerry iz Massachusettsa je rekao da “nikada nije očekivao da će u republici čuti prijedlog da se izvršna vlast ovlasti da objavi rat”. 5 Butlerov prijedlog je brzo odbijen.

Objasnio je George Mason iz Virdžinije, predsjedniku “nije sigurno povjeriti” moć odlučivanja o ratu. Mason je stoga favorizirao „začepljenje radije nego olakšavanje rata“. 6 James Wilson, iako zagovornik snažnog predsjedništva, s odobravanjem je primijetio da nas novi ustavni sistem „neće požuriti u rat“. Umjesto toga, „sračunato je da se zaštiti od toga. Neće biti u moći niti jednog čovjeka, niti jednog tijela, da nas uvuče u takvu nevolju.” 7 Slično, Thomas Jefferson je napisao da „mi smo već dali . . . jedna efektivna provera na psa rata prenošenjem moći puštanja na slobodu.” 8

Naravno, uvijek će biti sivih zona, ali postojanje nekih nejasnih slučajeva ne znači da ne postoje nedvosmisleni slučajevi u kojima je potrebna saglasnost Kongresa, poput pokretanja agresivnog rata protiv Jugoslavije. Zaista, ovo je posebno lak slučaj, jer nije pretrpan rezolucijama UN-a i tvrdnjama o ugroženoj sigurnosti Amerikanaca. Na ustavnoj konvenciji, Rodžer Šerman iz Konektikata [Kraj stranice 73] primetio je da „izvršna vlast treba da bude u stanju da odbije, a ne da započne rat“. 9 Ipak, predsjednik Clinton je jednostavno najavio svoj plan da napadne, bez provokacija, drugu naciju, bez nagoveštaja prema Kongresu.

Nezakonitost administrativnog rata prevazilazi zakone SAD. Po sopstvenim uslovima, NATO je odbrambeni savez. Ona je, objasnili su članovi, stvorena u svrhu odvraćanja, a ne pokretanja rata. Preambula ugovora potvrđuje “želju saveznika da žive u miru sa svim narodima i svim vladama” i podršku “svrhama i principima Povelje Ujedinjenih nacija”, koja zabranjuje agresivni rat. NATO ugovor dalje navodi da je „oružani napad na jednog ili više njih . . . smatraće se napadom na sve njih” i da će ostvariti svoje pravo na samoodbranu prema Povelji UN-a.

Kada je Senat 1998. godine izglasao proširenje NATO-a, također je dodao, uz malo debate, “druge misije kada među njegovim članovima postoji jasan konsenzus da postoji prijetnja sigurnosti i interesima članica NATO-a”. 10 Čak i ovde, međutim, potrebno je ogromno natezanje da bi se sugerisalo da je NATO ovlašćen da napadne Jugoslaviju.

Naravno, entuzijasti agresivnog rata, poput Kraljice srca Lewisa Carrolla, vjeruju da riječi znače sve što kažu da znače. Očigledno, Beograd nije predstavljao pretnju nijednoj okolnoj državi, a kamoli članici NATO-a, ali se tvrdilo da bi se sukob na Kosovu mogao proširiti, potkopavajući stabilnost Evrope. Iako postoji teoretski zamisliv lanac koji povezuje manji gerilski rat na periferiji Evrope sa sigurnošću vodećih svjetskih industrijskih sila, on je dug, zamršen i potpuno nevjerojatan. U stvari, daisy lanac funkcioniše samo kada Zapadna Evropa odluči da direktno interveniše.

Prihvatanje argumenta da kršenja ljudskih prava izvan područja NATO-a impliciraju “interese” NATO-a, rezultiralo bi nestandardnom opravdavajućom intervencijom bilo gdje za bilo šta. Niti prolazi test sramote, kada se članica NATO-a Turska upušta u slično brutalno ponašanje u suzbijanju kurdskih pobunjenika. Da je podrška zaštiti etničkih manjina [Kraj Page 74] ozbiljan evropski interes koji bi opravdavao vojnu akciju, NATO bi se koncentrisao na Ankaru, a ne na Beograd.

Rat također krši najosnovnija načela međunarodnog prava koja su sadržana u Povelji UN-a. Kao udruženje suverenih država, organizacija priznaje da su granice nepovredive. Prema članu 2. povelje, vojna sila se ne može koristiti protiv neke zemlje osim ako sama ta nacija nije upotrebila silu: „Svi članovi će se uzdržati. . . od . . . upotreba sile protiv teritorijalnog integriteta . . . bilo koje države.” Iako NATO može djelovati uz saglasnost UN-a, član 53 kaže da „neće biti poduzete nikakve radnje. . . od strane regionalnih agencija bez odobrenja Vijeća sigurnosti.”

Države NATO-a nisu išle u UN, jer su znale da ne mogu dobiti njegovo odobrenje zbog veta Kine i Rusije. Objasnio je ambasador Peter van Walsum, holandski predstavnik pri UN-u: “Ako, zbog rigidnog tumačenja koncepta domaće nadležnosti od strane jedne ili dvije stalne članice, takva rezolucija nije moguća, ne možemo sjediti skrštenih ruku.” 11 Ipak, član 25. Povelje UN-a kaže da se članice „slažu da prihvate . . . odlukama Vijeća sigurnosti.” Činjenica da se državama NATO-a ne sviđa odluka UN-a u ovom slučaju — za razliku od odluka donesenih u vezi s Irakom, recimo — ne daje im ovlasti da krše povelju.

Naravno, neki moderni pravni teoretičari tvrde da suverenitet nije apsolutan i da iznimke treba praviti u humanitarne svrhe. To je privlačna ideja, ali pokreće ozbiljna praktična pitanja—posebno vjerovatnoću širenja sukoba na nepredvidive načine, kao što je to djelovanje NATO-a na Kosovu. Intervencija u inače ograničenim sporovima automatski ih internacionalizira i često proširuje. Štaviše, čak i kada bi takav izuzetak bio usvojen, on se ne bi odnosio na Kosovo. Pre intervencije NATO-a u ime albanskih kosovskih pobunjenika, građanski rat na Kosovu teško da se može porediti sa drugim međunarodnim požarima. Broj smrtnih slučajeva u milionima (Angola, Sudan, Ruanda i Tibet); stotine hiljada (Burundi, Istočni Timor, Liberija i Mozambik); a desetine hiljada (Čečenija, Kongo, Kašmir, Šri Lanka i Turska) [Kraj stranice 75] su uobičajene. Procenjeni dvanaestomesečni broj mrtvih od dve hiljade na Kosovu premašen je čak i brojem mrtvih u sektaškom nasilju u Severnoj Irskoj.

Osnivači su dali ovlasti za objavu rata u Kongresu jer su se bojali da će predsjednici učiniti upravo ono što rade danas – redovno uvodeći naciju u prekomorske sukobe koji imaju najviše tangencijalan odnos prema američkoj sigurnosti. Po istom principu, sumorno iskustvo na Kosovu potvrđuje status NATO-a kao odbrambenog saveza i zabranu agresivnog rata Poveljom UN. Različite nacije Evrope bile su u stanju da se ujedine u cilju odvraćanja sovjetske agresije; malo je vjerovatno da će ostati ujedinjeni u zadacima poput intervencije u građanskim ratovima na periferiji Evrope. Konačno, previše je lako izgubiti pse rata; nemoguće je kontrolisati kuda posle idu.

2. ....pokrenuo ničim izazvan napad na naciju koja nije prijetila Sjedinjenim Državama ili bilo kojem savezniku SAD-a, . .

Tradicionalno se smatralo da je rat krajnje sredstvo. Ipak, ova administracija sprovodi najmilitarističkiji program u najmanje dve decenije. Predsjednik je koristio američke trupe da pokuša obnoviti somalijsko društvo, bombardovao srpske pobunjenike u Bosni, upozorio na moguću vojnu akciju protiv Sjeverne Koreje, okupirao Haiti, poslao trupe u Bivšu Jugoslovensku Republiku Makedoniju (BJRM) i Bosnu, izveo vojne vježbe oko svijetu, sprovodi redovne napade na Irak, i pokrenuo agresivni rat protiv Jugoslavije.

Predsjednik tvrdi da Washington ne smije dozvoliti da se mali sukobi "gnoje i šire", ali američka politika je stalno podbacivala. Somalija je bila katastrofa; pomirenje je fantazija u Bosni; Haiti sada uživa predsjedničku umjesto vojne diktature; diplomatija je bila ono što je održavalo mir u Koreji; Irak ostaje neposlušan; a američke pretnje nisu promenile ništa na Kosovu, dok je vojna intervencija Vašingtona uveliko pogoršala sukob.

Međutim, fundamentalniji je princip. Koji je standard za ratovanje? Odnosno, šta opravdava ekstremni korak oslobađanja smrti i uništenja na druge ljude? Tradicionalno je to bila vojna prijetnja Sjedinjenim Državama. Jugoslavija, međutim, nije djelovala protiv Sjedinjenih Država ili bilo kojeg od njihovih saveznika. Priznajte da je srpsko postupanje prema Kosovarima bilo užasno—kao i tursko postupanje sa Kurdima. Ponašanje Indonezije u Istočnom Timoru je jednako loše, kao i ponašanje dvadesetak drugih vlada u raznim sukobima širom svijeta. Da li je rat pravi lijek u ovim slučajevima?

Zaista, administracija nije prijetila ratom da bi zaustavila kršenje ljudskih prava. Umjesto toga, željela je prisiliti da se pridržava međunarodnog diktata kako bi se uspostavila nestabilna autonomna vlada koja će biti podržana trajnom stranom okupacijom onoga što se na međunarodnom planu smatra neosporno jugoslovenskom zemljom.

Kada bi bilo koja druga nacija postavila takav zahtjev, Washington bi to smatrao visokom ohološću. Kada bi bilo koja druga nacija postavila takav zahtjev Sjedinjenim Državama – da, recimo, okupiraju južnu Kaliforniju (Azatland za meksičke iredentiste) kako bi pratili odnose između vlade pod dominacijom Anglo-a i rastuće hispanske populacije – Washington bi to smatrao opravdanje za rat. Zaista, nacionalna vlada je nedvosmisleno odbacila britanske i francuske pokušaje da posreduju u građanskom ratu i zaprijetila ratom ako te nacije priznaju Konfederaciju.

Činjenica da NATO svoje djelovanje opravdava humanitarnim razlozima ništa ne mijenja. Još od Vestfalskog mira 1648. godine, vojna intervencija preko granica definirana je kao agresija. „Ovo možda ne zvuči kao veoma uzvišen princip, ali 350 godina je bio osnova onog poretka koji je prvo poznavao Evropa, a potom i ostatak svijeta“, primjećuje kolumnista David Frum. 12 Ovaj standard je ponudio važan, iako ograničen, način održavanja mira.

Administracija i njeni saveznici su uklonili čak i tu minimalnu barijeru. U principu, svaka agresija bilo gdje može se opravdati ispravljanjem nepravde. Rusija bi mogla izvršiti invaziju na baltičke države ili Ukrajinu u ime zaštite etničkih Rusa ili krenuti na Tursku da zaštiti Kurde. Kina i Pakistan bi mogli napasti Indiju da brane Kašmirce. Indija bi mogla izvršiti invaziju na Šri Lanku kako bi zaštitila manjinske Tamile od vlade kojom dominiraju Singhalci. [Kraj 77. stranice]

U ovim i bezbrojnim drugim slučajevima, Zapad nije mogao dati nikakav principijelan prigovor. Naravno, Sjedinjene Države i njihovi saveznici mogli bi se prepirati oko toga da li su kršenja ljudskih prava opravdala oružanu intervenciju. Ali ako dve hiljade mrtvih na Kosovu zahteva rat, koji građanski rat, oružana pobuna ili sektaški sukob ne zahtevaju intervenciju? U svakom slučaju, NATO ne bi imao pravo da se žali, pošto je potvrdio pravo da bude sudija i porota na Kosovu.

Ratno huškanje u ime mira je oksimoron. Washington bi ovu najozbiljniju prijetnju trebao ograničiti na najozbiljniju opasnost. Bombardujući Jugoslaviju zbog neprihvatanja preferiranog plana nagodbe administracije, predsjednik je banalizirao rat, najmonstruozniji ljudski postupak.

3....okrenuo humanitarnost na glavu, . .

Često se govorilo da je svijet opasno mjesto, i to svakako jest, iako ne posebno za Sjedinjene Države. Većina pripadnika industrijaliziranog Zapada, posebno Amerike, su u miru.

Nažalost, sukobi potresaju mnoge druge zemlje širom svijeta. Svijet je vidio masovna ubistva u Burundiju, Kambodži, Ruandi, Sudanu i Ugandi; brutalne pobune u Angoli, Kongu, Etiopiji, Liberiji, Mozambiku, Sijera Leoneu i Šri Lanki; krvavi ratovi između Jermenije i Azerbejdžana, Etiopije i Eritreje, Etiopije i Somalije, te Indije i Pakistana; beskrajni građanski rat u Avganistanu; nasilne separatističke kampanje u Indoneziji (Istočni Timoreci), Iraku (Kurdi), Meksiku (Čijapani), Sjevernoj Irskoj (Irski katolici), Rusiji (Čečeni), Španiji (Baski) i Turskoj (Kurdi); i različiti sukobi u Alžiru, Burmi, Gruziji, Indiji, Tadžikistanu, Tibetu i drugdje.

Onda je tu Kosovo. Bez sumnje, situacija je tragična – jedina konstanta gerilskih pobuna i građanskih ratova je njihova brutalnost, s obje strane. Vlada Srbije je izazvala značajne civilne žrtve na Kosovu, ali njeno ponašanje ne postoji u vakuumu. U junu 1998. jedan američki diplomata u Beogradu mi je rekao: „Ako si Srbin, pa da, OVK [Oslobodilačka vojska Kosova] je teroristička organizacija.“ Svaki ciklus nasilja iznjedrio je još jedan. [Kraj stranice 78]

Posledica stradanja Kosovara je očigledna, ali, barem dok NATO nije intervenisao, borbe na Kosovu jedva da su došle do statusa zverstva. To svakako nije predstavljalo genocid , termin koji se rutinski koristio bezobzirno. Najmanje tri puta više ljudi je poginulo samo u januaru u Sijera Leoneu nego na Kosovu 1998. Skoro isto toliko ljudi je poginulo u jednoj trodnevnoj borbi između tamilskih gerilaca i vlade Šri Lanke prošle jeseni kao na Kosovu cele 1998. godine. bilo kakvom normalnom standardu, događaji na Kosovu su bili manje važni od onih u mnogim drugim nacijama širom sveta.

Zaista, moraliziranje od strane administracije i NATO-a nemoguće je shvatiti ozbiljno. Washington i vodeće evropske vlade obično su voljni tolerirati genocid i masovna ubistva širom svijeta. Zapad je takođe uvek spreman da ignoriše brutalne građanske ratove i antisecesionističke kampanje koje vode saveznici. Članice NATO-a se vrijeđaju samo kada druge nacije igraju po istim pravilima.

Zapad je 1991. poticao raspad Jugoslavije. Tada su Sjedinjene Države i Zapadna Evropa odlučile da Srbi nemaju pravo da se isto tako otcepe od Hrvatske i Bosne, od kojih je ova potonja postala poprište posebno krvavog sukoba. NATO je na kraju posudio svoje zračne snage muslimanima u Bosni i pomogao nametanju bizarnog Daytonskog sporazuma, prema kojem tri antagonističke grupe treba da žive zajedno u vještačkoj državi kojom vladaju međunarodne birokrate. Isto licemerje se odigrava i na Kosovu—Vašington bezrezervno podržava Britaniju, Španiju i Tursku, na primer, u nasilnom obračunu sa nasilnim separatistima; nije vršio nikakav pritisak na BJRM da ponudi autonomiju svojim etničkim Albancima; i ignoriše masovno nasilje uglavnom svuda širom sveta.

Usporedite politiku SAD prema Kosovu i Turskoj. Slobodan Milošević je demagoški nasilnik, ali, zapravo, ponašanje njegove vlade prema Albancima ne liči na ponašanje Turske, članice NATO-a i saveznika SAD koja učestvuje u napadu na Jugoslaviju, prema Kurdima. Međutim, administracija nije izrazila bijes, nije tražila okupaciju, nije inicirala bombardovanje. Iako Amerika ne mora djelovati svugdje ako želi da provede politiku humanitarne intervencije, svakako su neophodni neki objektivni standardi. Administracija nije artikulisala ništa. U praksi se čini da je Vašington spreman da upotrebi vojnu silu pod tri uslova: [Kraj Page 79]

oni koji su ubijeni su beli Evropljani;
percipirani agresor nije saveznik SAD; i
postoji zasićenje medijskog izvještavanja o sukobu.
Ovo čini sprdnju humanitarnim pretenzijama koje iznose zapadni lideri. To je cinizam, a ne dobročinstvo.

Osim toga, nema ničeg saosećajnog u slanju drugih u borbu. Jedno je tražiti od mladića (a sada i mladih žena) da rizikuju svoje živote za svoju političku zajednicu. Sasvim je druga stvar za ratnike u foteljama da umru ispravljajući međunarodne nepravde za druge nacije.

Neprincipijelni humanitarizam administracije stvara i ozbiljne praktične probleme. Ima tendenciju intenziviranja lokalnih sukoba. Na primer, kosovski lideri shvataju važnost pozitivnog medijskog izveštavanja. Savjetnik kosovskog lidera Ibrahima Rugove, Alush Gashi, priznao mi je u junu 1998. da izgledi za intervenciju NATO-a „zavise od toga kako gledamo na CNN-u. Ljudi moraju da vide žrtve u svojim dnevnim sobama.” Albanska dijaspora takođe prepoznaje važnost političkog lobiranja, nečeg što se tradicionalno povezuje sa željom za subvencijama farmama kod kuće nego sa kampanjama bombardovanja u inostranstvu. Dakle, složenim stranim događajima manipulišu strane strane i domaći interesi u cilju političkog cilja, u ovom slučaju intervencije SAD.

U svakom slučaju, intervencija NATO-a na Kosovu je nemerljivo pogoršala humanitarnu situaciju. Alijansa je pretvorila ograničenu tragediju u rasprostranjenu katastrofu, pošto je Beograd odgovorio na zapadnu agresiju ubijanjem stotina do hiljada Kosovara i pretvaranjem stotina hiljada Kosovara u izbeglice. Savezničko bombardovanje izazvalo je opsežna razaranja na Kosovu, ubijajući jugoslovenske civile i pretvarajući njihovu naciju u ruševine. Portparol Pentagona Ken Bejkon bio je primoran rano da prizna da je „teško . . . reći da smo spriječili jedan čin brutalnosti.” 13

4. .... produbljena evropska zavisnost od Sjedinjenih Država, . .

NATO je 1999. proslavio pedesetu godišnjicu postojanja. Nakon uspješnog odvraćanja sovjetske agresije, njegove članice se pitaju šta dalje sa alijansom? [Kraj stranice 80] Više ne postoji hegemonistička prijetnja koja zahtijeva američku pomoć Evropi. Čak i jastreb kao što je William Kristol iz Weekly Standarda priznaje da se nikakva uporediva prijetnja Sovjetskom Savezu “neće pojaviti još mnogo godina, ako ne i decenija”. 14

Štaviše, Zapadni Evropljani su potpuno sposobni da se nose sa Moskvom sada i u budućnosti. Evropska unija ima ukupno više od 400 miliona stanovnika, bruto domaći proizvod od više od 8 biliona dolara i kombinovanu vojsku od više od milion vojnika. Dodajte poliglotske nacije srednje i istočne Evrope i zadatak sa kojim se suočava čak i oživljena Rusija postaje nepremostiv.

Zastupnici NATO-a stoga moraju osmisliti nove dužnosti za alijansu, što je situacija koja je doprinijela debaklu na Kosovu. Na smiješnom nivou, neki analitičari su se zalagali za rat kako bi spriječio jugoslovenski građanski rat da upadne u proslavu godišnjice NATO-a. Na primer, početkom 1999. Robert Hunter iz Rand Corporation se žalio da „ako se borbe na Kosovu nastave nesmanjenom količinom u vreme samita o pedesetoj godišnjici NATO-a u Vašingtonu u aprilu, fokus neće biti na njegovom novom strateškom konceptu ili velikim vizijama. Kosovo će zaseniti i slavlje prošlosti i planove za budućnost.” 15 Teško je zamisliti lošije obrazloženje za vojnu akciju: pošaljite mladiće u rat kako bismo mi ostali mogli plesati cijelu noć.

Drugi su, sa samo nešto manje sramote, zagovarali intervenciju na Kosovu kao sredstvo da se alijansi obezbedi novi raison d'être koji će zameniti njegovu ulogu antisovjetskog sredstva odvraćanja. „Ako NATO ne može odgovoriti na ovaj izazov i poraziti ga“, pita Kristol, „zašto alijansa još uvijek postoji?“ Bez pobede na Kosovu, tvrdi on, „NATO će prestati da bude ozbiljan savez“. 16 Slično, zabrinjava Joshua Muravchik iz American Enterprise Institute, “NATO će biti potopljen ako izgubi.” 17 Kolumnista Jim Hoagland iz Washington Posta tvrdi da bi „povlačenje [Kosova] uništilo alijansu“. 18 Penzionisani američki diplomata Morton Abramowitz kaže da bi svako povlačenje “bilo smrtonosni udarac za NATO”. 19 [Kraj stranice 81]

Ali nema razloga da se pretpostavi da NATO nije mogao da sačuva svoju centralnu odbrambenu ulogu bez obzira na ishod na Kosovu. Evropljani će i dalje imati snažan poticaj da se organiziraju za vlastitu odbranu, a Rusija će i dalje imati snažan poticaj da ne ugrožava njihovu sigurnost. Ono što će patiti kredibilitet NATO-a je u percepciji da je spreman da pokuša da reši beskonačne i marginalne sukobe koji su izvan područja. Ali organizacija to ne bi trebalo da pokušava. Zaista, NATO je prvobitno zamišljen kao organizacija za odvraćanje i dobijanje ratova. Okreće svrhu alijanse na glavu da zagovara odlazak u rat da bi se sačuvao. Alijansa je postala cilj, a rat sredstvo.

Međutim, još važnija za Sjedinjene Države je američka vojna uloga u Evropi. NATO je stvoren prije pola vijeka da obezbijedi odbrambeni štit iza kojeg bi se Evropljani mogli obnoviti. Alijansa nikada nije imala za cilj da obezbedi stalnu subvenciju, posebno mnogoljudnim i prosperitetnim državama nakon što je suprotstavljena hegemonistička pretnja nestala. Nije imalo smisla da Sjedinjene Države preuzmu vođstvo na Kosovu, pošto su tamošnji događaji očigledno važniji za Evropu nego za Ameriku.

Naravno, Evropljani možda nisu reagovali, a u očima nekih ta nevoljkost da deluju pokazuje neophodnost američkog vođstva. Međutim, djelovanjem kada Evropljani odluče da to ne urade, Sjedinjene Države garantuju kontinuiranu evropsku pasivnost. Sve dok mogu navesti Washington da subvencionira njihovu odbranu i ublaži njihove sukobe, nemaju poticaja da se samostalno organiziraju. Zaista, očigledno je protiv njihovog interesa rješavanje problema bez Amerike, jer bi to obeshrabrilo američki paternalizam u budućnosti.

Umjesto da neprestano izvlači Evropu iz njenih nevolja – nevolja koje, za razliku od prošlih vremena, ne prijete samom njenom postojanju – Amerika bi trebala pokazati čvrstu ljubav i osloboditi Evropljane da sami donose odluke i snose posljedice. Ako to ne učine Sjedinjene Države, zauvijek će biti taoci lokalnih sukoba koji su irelevantni za američke interese. Neka Zapadni Evropljani riješe probleme Balkana, i bilo gdje drugdje, ako smatraju da je to vrijedno cijene. [Kraj stranice 82]

.5.....pokušao da nametne vještačko, vanjsko poravnanje zaraćenim stranama, . .

Uprkos humanitarnim pretenzijama NATO-a, alijansa je zapravo intervenisala kako bi nametnula svoje preferirano rešenje Kosovu. Washington et al. razvio sporazum od skoro sto stranica koji je izložio niz komplikovanih vladinih institucija i zamršenih procesa sprovođenja. Plan je mogao predstavljati kreativan odgovor na pitanje završnog ispita na pravnom fakultetu; nije predstavljalo težnje albanskog ili srpskog naroda. Kao takav, sistem bi bio inherentno nestabilan i mogao bi se održati samo uz trajnu stranu okupaciju. Otuda pokušaj nametanja silom. Diktat administracije nikada nije imao šanse. Jedan zapadni diplomata izrazio je zbunjenost zbog Miloševićevog odbijanja da potpiše: „On je odvojen od stvarnosti“. Zaista, zvaničnik se požalio da smo „došli do ivice smirivanja“. 20

Ali očigledno je da su on i njegove kolege bili odvojeni od stvarnosti. Sporazumi iz Rambujea praktično ništa nisu ponudili Jugoslaviji. Uticaj Beograda na pokrajinu bio bi zanemarljiv, dok bi Kosovo moglo da učestvuje u jugoslovenskoj nacionalnoj politici. Plan je nudio nezavisnost Kosova na rate: posle tri godine pokrajina bi ili bila slobodna ili bi OVK ponovo pokrenula gerilsku borbu. Uprkos uslovima Rambujea, nije bilo šanse da NATO trupe idu od vrata do vrata da razoružaju OVK, a čak i da to urade, gerilci bi mogli da sačekaju u severnoj Albaniji. Štaviše, Beograd je morao da prihvati opsežnu okupaciju svoje teritorije od strane oružanih snaga nacija koje su pretile da će ga napasti — i da tim trupama da pravo slobodnog prolaza kroz celu zemlju, čime je Jugoslavija u suštini bila okupirana teritorija. Nijedna nacija sa malo samopoštovanja ne bi mogla pristati na takve uslove.

Iskustvo u Bosni, naciji koja postoji samo u mašti zapadnih zvaničnika, trebalo je da posluži kao oprez. Bosna je ta koja „animira našu politiku prema Kosovu“, rekao mi je Nicholas Burns, američki ambasador u Grčkoj, tokom putovanja u Atinu ranije 1999. godine. Burns je rekao da je Klintonova administracija „naučila veoma gorku lekciju u Bosanski rat, da ako diplomatija nije često povezana s prijetnjom silom ili spremnošću da se silom koristi u nestabilnom okruženju kao što je ovo [Kosovo], diplomatija je često neefikasna.” 21

Ipak, Washington je ohrabrivao muslimane da ubiju Lisabonski sporazum, koji bi riješio bosanski sukob prije najgorih borbi. Štaviše, Srbi su se ustalili u Daytonu prvenstveno zato što se odnos snaga na terenu pomjerio prema Hrvatima i Muslimanima. Iako su Sjedinjene Države potrošile 12 milijardi dolara i okupirale Bosnu četiri godine, dejtonska šema je propala. Kao što moj kolega iz Cato instituta Gary Dempsey kaže: „Reintegracija se zaustavlja. 22 Nacionalisti dominiraju politikom, a izbjeglice se ne vraćaju kući; malo je domaćeg ekonomskog rasta.

Vrsta demokratije koja se uči više predstavlja šefa Tweeda nego Georgea Washingtona, jer Zapad jednostavno tjera Bosance da žive pod vladom koja ne predstavlja nijednog od njih. Takozvani visoki predstavnik u Bosni, Carlos Westendorp, izabrao je valutu i zastavu tzv. Ranije 1999. Westendorp je razrešio izabranog predsednika Republike Srbije. Nije iznenađujuće da nema lokalne podrške ovoj „zemlji“ nametnute izvana, a ne nazire se kraj misiji koja je prvobitno trebala trajati samo godinu dana. Povlačenje američkih trupa, upozorava Clintonova administracija, dovelo bi do kolapsa Bosne.

6......nastojao da mikro-upravlja gerilskim sukobom dok ne zna za realnost na terenu, . .

Nema boljeg dokaza o prevelikoj aroganciji administracije od njenog uvjerenja da bi mogla fino kalibrirati svoju intervenciju u ogorčenom građanskom ratu u nestabilnom regionu. Administracija je očigledno verovala da bi NATO mogao da gurne Jugoslaviju dovoljno snažno da iznudi autonomiju Kosovu, a da pritom ne bude toliko jak da bi doneo nezavisnost. Tada je NATO pomislio da bi mogao [Završiti Page 84] da pokrene rat, a da sukob ostane ograničen na Kosovo. Dovoljno je teško osmisliti takav program u teoriji, a kamoli implementirati ga u praksi.

Prvo, bilo je neizbežno da bi obezbeđivanje vazdušnih snaga OVK povećalo pritisak ne samo za nezavisno Kosovo, već i za veću Albaniju, uključujući Kosovo, naciju Albanije, zapadnu BJRM, istočnu Crnu Goru i možda mnogo više. Koliko god bila brutalna jugoslovenska politika na Kosovu, Beograd nije imao ekspanzionističke ambicije. Naprotiv, jednostavno je pokušavao da zadrži ono što je imao. OVK je, nasuprot tome, bila najdestabilizujuća snaga u regionu.

Dnevni red OVK je bio jasan. Glasnogovornik Jakup Krasniqi je 1998. godine rekao da se njegova organizacija „bori za oslobođenje svih okupiranih albanskih teritorija“, uključujući zapadni dio BJRM, čije stanovništvo čini jednu četvrtinu Albanaca, „i njihovo ujedinjenje sa Albanijom“. 23 Malo je verovatno da će čak i umereno kosovsko političko rukovodstvo prihvatiti autonomiju, bez obzira na formalnosti bilo kakvog sporazuma. Mnogi stanovnici Albanije, iz koje regruti i snabdevanje OVK stižu na Kosovo, i veliki deo međunarodne albanske dijaspore, iz koje finansijska podrška priliva na Kosovo, takođe podržavaju ovu širu agendu.

Protesti administracije protiv kosovske nezavisnosti nisu ništa doprinijeli prigušivanju transnacionalnih etničkih osjećaja. Pretnja vazdušnim udarima očigledno je pomogla cilju nezavisnosti Kosova. Izbor Roberta Dolea za izaslanika albanskim pregovaračima takođe je poslao jasan signal naklonosti administracije za albansku stvar. Implementacija Rambujea bi samo postala nova polazna tačka za borbu za nezavisnost Albanije.

Ako se Rambouillet vjerovatno pokazao destabilizirajućim, rat će to sigurno učiniti. Ne samo da se sukobi gotovo neizbježno razvijaju na nepredvidive načine, već obično eskaliraju i uvijek nepopravljivo mijenjaju status quo. Nije bilo ništa loše u administraciji koja se nadala najboljem. Ali vjerovati u najbolji slučaj ne samo da je bio vjerojatan, već i izvjestan, a nespremnost bilo kakvog plana za vanredne situacije bilo je zločinački nemar, čak i nepromišljen. [Kraj stranice 85]

7..i doveo američke trupe u opasnost bez ikakvog ozbiljnog, a kamoli vitalnog, američkog interesa..

Da parafraziram njemačkog kancelara Otta von Bismarcka, Balkan nije vrijedan kostiju nijednog zdravog američkog puškara. Jugoslavija očigledno nije predstavljala direktnu pretnju Sjedinjenim Državama ili bilo kom savezniku SAD.

Neki tvrde da postoje indirektne opasnosti: nedjelovanje riskira još jedan kontinentalni, ako ne i globalni sukob. Bivši njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel tvrdi: “Sve se mora učiniti da se osigura da još jedan užasan požar ne eksplodira u Evropi.” 24

Međutim, paranoična je fantazija zamisliti da Srbija sama inaugurira takav sukob. Samo ako se druge države pridruže, rat bi mogao postati ozbiljan.

Strah od šireg sukoba bio je, naravno, isti argument kojim se opravdava zapadna intervencija u Bosni. Ipak, jugoslovenski građanski rat, koji je tekao od Slovenije preko Bosne, trajao je duže od Prvog svjetskog rata, a da se nije proširio izvan Jugoslavije. Čak i da se sukob na Kosovu prelio na Albaniju i BJRM, nijedna velika sila se ne bi pridružila, za razliku od Prvog svetskog rata. Najgori slučaj bio je grčko-turski rat, ali nijedna zemlja nije bila zainteresovana za intervenciju u Jugoslaviji. Ako Ankara i Atina razmijene udarce, mnogo je vjerovatnije da će se to dogoditi u vezi sa egejskim ostrvima, Kiprom ili zahtjevima za teritorijalno more.

Možda je najstrašniji aspekt NATO-ove intervencije na Kosovu to što oponaša Prvi svjetski rat. Zatim su saveznici uzeli atentat u Sarajevu kao izgovor da šire rat svim velikim silama u Evropi, Japanu i Sjedinjenim Državama. Za vrijeme građanskog rata u BiH, nasuprot tome, svaka od tih zemalja je ostala van. Na Kosovu je, međutim, uskočio NATO, suprotstavivši se Rusiji.

Kao što je ranije navedeno, intervencija NATO-a u ime OVK prirodno je podstakla zagovornike velike Albanije. Takođe je oslabio Jugoslaviju u odnosu na potencijalne antagoniste Beograda, posebno Albaniju, Bosnu i Hrvatsku. Rezultat će vjerovatno biti daljnje runde nasilja, bez obzira na rješenje trenutnog sukoba. [Kraj stranice 86]

U svakom slučaju, balkanska nestabilnost je evropski, a ne američki problem. Sjedinjene Države imaju vitalni interes u sprječavanju neprijateljske hegemonističke sile da dominira Evropom. Vašington nema čak ni mali interes da spreči Evropu da se nosi sa detritusom na Balkanu koji je ostao iz Hladnog rata. Nestabilnost na periferiji Evrope ima i druge posljedice – ekonomske i kulturne, na primjer – ali one su minimalne. Nazvati ovo vitalnim interesom, kao i administracija, sugeriše da nije u stanju da odredi prioritete.

Zaista, intervencija na Balkanu rizikuje da izgubi daleko važniju utakmicu koja uključuje Rusiju. Budući razvoj Moskve ostaje neizvjestan i zabrinjavajući. Ipak, napadi NATO-a na Jugoslaviju, koja dijeli dugogodišnje slovenske veze s Rusijom, uvelike su pogoršali ruske tenzije koje su već rasplamsale širenje NATO-a. Još veće zabrinjava to što se američka spremnost da se meša u oblastima od ozbiljnog, ako ne i vitalnog interesa za Rusiju (uključujući Transkavkaz) rizikuje rasplamsavanje domaćeg nacionalizma, ohrabrujući time razvoj manje kooperativnog režima u Moskvi. Ta posljedica je evidentna u naglom porastu antiamerikanizma u Rusiji.

Iako dominacija Washingtona ostaje nesmanjena, stalna arogancija SAD-a – uvjerenje da se svaka druga nacija može tretirati kao da je beznačajna i da joj se može reći šta da radi – vjerovatno će stvoriti labavu, ali stalno rastuću koaliciju država odlučnih da se odupru hegemonija SAD. Kina, Francuska, Indija i Rusija su očigledni kandidati; izgledi da Washington nastoji da vojno nametne svoju volju brojnim malim zemljama vjerovatno će stvoriti još više konvertita.

Zaključak

Mi smo usred pokušaja da se nosimo sa veoma komplikovanom situacijom“, objasnila je Olbrajtova pre odluke NATO-a za rat. 25 Ali ona i njene kolege nikada nisu shvatile te komplikacije. Zaista, teško je zamisliti okolnost u kojoj je američka vojna intervencija bila manje prikladna. Nije iznenađujuće da su zvaničnici NATO-a zabrljali na svakom koraku.

Rezultat bi trebalo da pruži otrežnjujuću lekciju za vlade širom [Kraj Page 87] NATO-a. Vilsonovsko ratno huškanje nije ni poželjno ni ostvarivo. Ove vlade bi se trebale koncentrirati na očuvanje mira u kojem imaju sreće.

To posebno važi za Sjedinjene Države, sa njihovom istorijskom tradicijom neintervenisanja. Kao što je državni sekretar Džon Kvinsi Adams primetio u devetnaestom veku, Amerika treba da bude dobronamernik slobode i nezavisnosti svih, ali „ne mora da ide u inostranstvo u potrazi za čudovištima koja će uništiti“. To bi, upozorio je, uništilo osnovne vrijednosti koje izdvajaju Sjedinjene Države: „Osnovne maksime njene politike neosjetljivo bi se promijenile od slobode do sile. Mogla bi postati diktatorica svijeta. Ona više ne bi bila vladar svog duha.” 26

__________

Fusnote
1. Citirano u Michael Hirsh i Mark Dennis, “Balk in the Balkans”, Newsweek , 8. mart 1999, 26.
2. Ibid.
3. Citirano u Doug Bandowu, “Clinton Steped From Constitutional Limits”, Los Angeles Times , 30. april 1999., B7.
4. Citirano u Jack Germond i Jules Witcover, "Objaviti rat ili ne—ustavnu krizu?" San Diego Union , 14. decembar 1998, B11.
5. Citirano u Leon Friedman i Burt Neuborne, “The Framers on War Powers”, New York Times , 27. novembar 1990., A23.
6. Ibid.
7. J. Elliott, comp., Debate u nekoliko državnih konvencija o usvajanju federalnog ustava prema preporukama Opće konvencije u Filadelfiji 1787. (Cumberland, Va.: J. River, 1989).
8. Citirano u Francis Wormuth i Edwin Firmage, To Chain the Dog of War: The War Power of Congress in History and Law , 2d ed. (Chicago: University of Illinois Press, 1989), 299.
9. Citirano u Robert Turner, “Constitutional Controversy”, Washington Post , 23. decembar 1990., C5.
10. Brian Mitchell, "NATO u 50: rođendan ili sahrana?" Investors' Business Daily , 26. april 1999., A30.
11. Citirano u Associated Pressu, “Legalnost NATO napada zasnovanog na nepisanom principu”, 25. mart 1999.
12. David Frum, “Vestfalsko pravilo može i radi”, National Post (Toronto), 27. mart 1999., B8.
13. Citirano u Mary McGrory, “Commander in Cleats”, Washington Post , 1. april 1999., A3.
14. William Kristol, “Zašto NATO postoji?” Washington Times , 5. april 1999., A17.
15. Citirano u Doug Bandowu, “Bill To Be Paid . . . in a Piecemeal War, Washington Times , 21. april 1999., A16.
16. Kristol.
17. Citirano u Mitchell.
18. Jim Hoagland, “Holbrooke's Prophetic Memoir”, Washington Post , 9. april 1999.
19. Citirano u Carla Anne Robbins i Thomas E. Ricks, “Na Kosovu, Klinton smatra da se njegove opcije brzo sužavaju”, Wall Street Journal , 1. april 1999, A6.
20. Citirano u Thomasu Lippmanu, “Olbrajt je pogrešno procenila Miloševića na Kosovu”, Washington Post , 7. april 1999., A1.
21. Nicholas Burns, intervju sa autorom, Atina, 22. januar 1999.
22. Gary Dempsey, “Preispitivanje Dejtonskog sporazuma: Bosna tri godine kasnije”, Analiza politike Instituta Cato , br. 327, 14. decembar 1999., 1.
23. Citirano u Doug Bandow, “Umrijeti za Kosovo”, American Spectator , oktobar 1998, 67.
24. Citirano u Doug Bandow-u, svedočenje pred Komitetom Predstavničkog doma za međunarodne odnose, Saslušanje o ulozi SAD na Kosovu , 105. Kong., 2. sednica, 10. mart 1999, 15.
25. Citirano u Doug Bandow, “Blundering into the Balkans”, Japan Times , 22. mart 1999., 15.
26. Citirano u Burton Stevenson, ur., The Home Book of Quotations: Classical and Modern , 3d ed. (New York: Dodd, Mead and Co., 1937), 58.

Izvor