среда, 23. новембар 2022.

Nezavisni radio u Italiji Umberto Eko ( radio vremeplov "6)

 


      Kada govorim o "slobodnim" radio-stanicama u Italiji, moj cilj nije da predlozim semiotičku teoriju radija, već pre da prilozim nekoliko informacija za dalju diskusiju o ovom fenomenu, kao i da pokušam da prenesem atmosferu koju stvaraju ove radio-stanice.
 
     Kaže se da trenutno u Italiji postoji preko hiljadu nezavisnih radio-stanica. Ipak, gotovo je nemoguće doći do bilo kakvih pouzdanih statističkih podataka u vezi sa ovim fenomenom, zato što postoje radio-stanice koje se rađaju i zamiru u toku samo jednog dana. Kako je samo nekoliko stanica u stanju da najavi svoje emisije nekoliko nedelja unapred, specijalizovane publikacije koje sadrže programe mogu da daju samo osnovnu ideju o broju nezavisnih radija koji u današnjoj Italiji emituju. Pored toga, primetno je da je postignuto ogromno kulturno i političko raslojavanje. U stvari, komercijalne stanice koje emituju rok-muziku i reklame postoje rame uz rame sa politizovanim radio-stanicama.

      Raslojavanje postoji i među politizovanim stanicama, pošto postoje radio-stanice koje predstavljaju ekstremnu levicu, Novu levicu, komuniste, socijaliste i radničke sindikate, kao i radio-stanice suprotne strane političkog spektra, kao što je Commune e Liberazione (stanica desničarskog katoličkog pokreta), ili Radio University, (koji je povezan sa neo-fašističkom partijom MSI).
 
      Proliferacija radio-stanica je tolika da će bilo svako ko se vozi od centra Milana do Firence "Sunčanom autostradom", otkriti da radio u kolima hvata i gubi stanice, koje se međusobno mešaju nadjačavajući jedna drugu, stvarajući konstantan zvučni krajolik. Vozeći se kroz centar Milana, slušalac čak i ne primećuje da radio stalno hvata druge stanice zbog toga što većina nezavisnih radija emituje istu vrstu muzike. Stalno smenjivanje stanica ne predstavlja problem kada pesmu Glorije Gejnor smenjuje pesma Ester Filips. Ali, ako mislite da slušate Canale 96 (koji je manje-više radio Nove levice), a u stvari je vaša skala na frekvenciji koju pokriva Radio University (neofašistički), slušalac će imati jak utisak dezorijentacije. Postoji vreme kada su predmeti emitovanja politički "jasni", i vreme kada nisu. Do grešaka ne dolazi samo zbog sličnosti emitovane muzike, već takođe i zbog homogenosti jezika koji koriste sve nezavisne radio-stanice.
 
     Kada jednom slušalac izae kolima na auto-put, njegova veza sa radijom je pojednostavljena. Tokom nekih trideset kilometara (ili približno četvrt sata), radio će ostati na istoj stanici. Nove, usput uhvaćene stanice mogu se razlikovati prema oblasnim akcentima voditelja i lokalnim vestima. Mlade komuniste Emilije smenjuju viteloni sa jadranske obale, koji pričaju o svojim letnjim osvajanjima mladih Nemica. Zatim se probija razgovetan glas Radio Alise, koji se emituje u znaku Anti-Edipa, da bi uskoro bio smenjen blagoglagoljivim glasom katoličke stanice koja najavljuje pesmu Džoan Baez kao da je pevačica karmelićanska Bogorodica.

      Raznolikost stilova i sadraja emitovanih od strane italijanskih radio-stanica mora biti naglašena. Ove stanice nisu deo Makluanovog sveta, jer ne predstavljaju primer njegovog uverenja da je medij poruka. U današnjoj Italiji, medijum je prenosilac mnoštva različitih poruka. Štaviše, nije slučajno da je Radio Alisa zabranjen, dok druge stanice nastavljaju sa emitovanjem protestnih pesama ili folk-protestne muzike u smirenijoj atmosferi koja više podseća na muzejsku.
 
Državni i nezavisni radio

       Pre no što nastavim izveštaj o nezavisnim radio-stanicama u Italiji, želeo bih da opišem osobine koje ih razdvajaju od državnih stanica. Prva stvar je jezik. Nezavisne stanice su zamenile književni italijanski jezik državnih radija lokalnim akcentom. Rezultat je iznenađena publika. Najavljivači koji govore isto kao stanovnici vašeg mesta ili grada uništavaju osećaj da je radio neka vrsta "zvaničnog" glasa. Ali, ove emisije nisu samo fonetski različite. U stvari, one su i semantički i sintaksički drugačije. Prvi put od početka italijanskog radija, upotrebljavaju se reči koje se koriste u svakodnevnom govoru, kao i one koje se govore noću. Događaje opisuju oni koji su ih upravo iskusili, prouzrokujući ne-pridržavanje consecutia temporum. Ima se osećaj da je neko utrčao u studio da priča najvećom brzinom o onome što je upravo video. Postoji utisak totalnog nepostojanja selekcije i cenzure. Naglašavam reč "utisak" jer je, naravno, ideološka perspektiva radio-stanice odgovorna za izbor svojih spontanih saradnika. Bilo bi prilično naivno govoriti o totalnom odsustvu cenzure ali, sa druge strane, kriterijumi selekcije nezavisnih stanica vrlo su različiti od onih državnog radija. U stvari, kada su ove prve počele sa emitovanjem, ljudi u Milanu su uključili svoje radio-prijemnike, misleći da slušaju RAI (državni radio) i ćuli debatu homoseksualaca koji su se angažovali u eksplicitnoj propagandi. Slušaoci su počeli da se pitaju da li je državni radio poludeo, jer su osećali nedostatak izvesne vrste cenzure.
 
     Gore navedene karakteristike nezavisnih radio-stanica su ih nekada razdvajale od RAI-a, ali posle reorganizovanja državnog radija iz 1976, razlike su se pomalo izbrisale. RAI je usvojio nešto od stilskih i tematskih aspekata nezavisnog radija. Rezultat je da se danas mogu ćuti dugi razgovori na lokalnim akcentima, u kojima učesnici koriste neke od klišeiziranih izraza levice.

Jezik nezavisnog italijanskog radija

     Analiza jezika koji koristi nezavisni radio otkriva nesto što bi moglo biti nazvano "retorikom trenutnog", retorikom sadašnjeg i njegovih klišea. U stvari, praksa bivanja u kontaktu sa trenutnim razvija specifičnu retoriku i sopstvene otrcane fraze. Naravno, klišei se menjaju od jednog do drugog radija. Komercijalne stanice podilaze emitovanjem mešavine pseudo-proleterske spontanosti, disk-džokeji lažiraju radost i klišee uzete iz repertoara mas-medija. Čitava generacija govori kroz ove stanice, otkrivajući ili svoju kreativnost ili izanđale ideje kojima je bila napajana. Ponekad su otrcane izjave kapitalističke, a ponekad novolevičarske. Ipak, neke stanice, gde je slučaj Radio Alise poseban u svakom pogledu, uspele su da raskrste sa svim klišeima. Tokom prvih meseci emitovanja Radio Alise, čak i ljudi koji nisu bili naklonjeni njegovom političkom profilu nisu mogli a da ne primete radikalne promene koje je on uveo u radio-emitovanje. Od tada, politička situacija u Italiji je postala takva da je Radio Alisa postao predmetom ucene na moralnom i teorijskom tlu. Mnogi ljudi su postali jako oprezni po pitanju poštovanja nezavisnog radija.
 
     Novi jezik radija stvara utisak nekontrolisane poruke koja liči na psihodramu. Ovo je posebno tačno ako slušalac stalno menja stanice, što se automatski dešava kada se vozi italijanskim gradovima. Radio-emisije su postale psihodrama u nastavcima, tok svesti i unutrašnji dijalog koji se odmotava kroz slušaočeve uši.
 
     Prvi sastavni element psihodrame je uvek-prisutna, nadiruća muzika. Nezavisne radio-stanice emituju muziku koju vole mladi ljudi, muziku koja se vrlo razlikuje od one koje emituje RAI. Violentne melodije koje se čuju prošarane su dobro izbalansiranim intervalima govora. Naravno, količina govora povećava se pod posebnim okolnostima, kao što je to bilo za vreme nemira u Bolonji marta 1977, kada su politizirane radio-stanice svele muziku na minimum da bi se koncentrisale na stalne telefonske pozive, saopštenja i diskusije. Drugi element psihodrame je govornik (čiji je jezik svakodnevni govor koji izostavlja stilska ulepšavanja). U slučaju komercijalnih stanica, voditelji se prepuštaju DJ-govoru odnosno dijalozima zasnovanim na glupavim prepucavanjima. U slučaju politizovanih stanica, čuju se debate i komentari koji dolaze u radio preko trećeg učesnika, publike. U stvari, nezavisne stanice su inagurisale praksu stalnog intervenisanja publike preko telefona. Radio-stanice puštaju slušaoce preko telefona u etar čak i kada kritikuju radio preko koga govore. U nekim slučajevima, radio ulazi u dijalog, ili čak u polemiku sa onim koji je nazvao, dok drugi, kao što je bio slučaj sa Radio Alisom, nisu ništa više do prozirni filter za glasove koji dolaze od spolja. RAI je nedavno usvojio ovu karakteristiku nezavisnih radio-stanica. Rezultat nije isti, pošto izgleda da samo bake zovu državni radio.
      
    Četvrti element psihodrame, "žeton-reporter", jeste najzanimljivije i najvažnije otkriće nezavisnog radija. "Žeton-reporter" je nastao zbog toga što ove stanice ne mogu da sebi priušte upošljavanje saradnika. Čak i studio vode volonteri, koji na smenu puštaju ploče, obraćaju se publici i čitaju vesti (koje ponekad nisu ništa više do naslovne strane svežih novina). Nedostatak korenspondenata je bio lako rešen, pošto ma koji prijatelj, simpatizer ili saradnik može postati reporter. Tokom odredđenog događaja, "žeton-reporter" posmatra situaciju, odlazi do najbliže telefonske govornice, zove radio i biva pušten u program. Ovakva praksa je važna inovacija uprkos činjenici da je ona omogućila optužbe protiv levicčarskih stanica, koje su kritikovane zbog emitovanja "glasa spolja" bez preuzimanja odgovornosti za ono što je bivalo izrečeno u takvim prilikama. Kako god, pogrešno bi bilo misliti da su nezavisne radio-stanice promenile samo lingvisticke aspekte emitovanja ili rada mas-medija; one su takođe otvorile socijalne, političke i pravne probleme. Da bi predstavili te probleme, prvo je potrebno da se osvrnemo na kratku istoriju ovih radio-stanica i ispitamo neke od emisija koje su bile predmet napada.
 
Nezavisne emisije

      Krah emisija državnih stanica počeo je sa kablovskom televizijom. Ovaj prvi opasan poduhvat nije imao mnogo uspeha, ali je utro put nezavisnim radio-stanicama; u stvari, era piratskog radija počela je ubrzo posle prvog neuspeha nezavisne televizije. Mora se naglasiti da postoji ogromna razlika između nezavisne TV i nezavisnog radija. Razlike su u osnovi ekonomske prirode, ali se odražavaju na socijalnom i političkom nivou. Privatnim TV stanicama potrebna su velika sredstva, iako je kablovska televizija značajno smanjila ove troškove. Cene opreme ne dozvoljavaju malim grupama da imaju koristi od liberalizacije ovog medija.Sa druge strane, moderna tehnologija je smanjila troškove do te mere da bilo koja mala grupa može kupiti opremu koja je potrebna za izlet u etar. Posledica ovakvih materijalnih teškoća je to da mnogi Italijani podržavaju prava nezavisnih radio-stanica, čak i potrebu za njima, dok zadržavaju prilično oprezan stav prema nezavisnoj televiziji.
 
     Sve do pre godinu dana (1976.), nezavisne radio-stanice su bile ilegalne, ali tolerisane. S vremena na vreme, neka bi bila ukidana iz tehničkih razloga, kao što je ometanje emisija državnog radija. Presuda Ustavnog suda konačno je dala legitiman status nezavisnom radiju. Poslednji korak ove liberalizacije, postavljanje pravila, još uvek nije izvršen.


Primer Radio Alise

     Radio Alisa je verovatno najinteresantniji novi radio u Italiji i vredan je pobližeg ispitivanja. Počeo je sa emitovanjem januara 1976. kao jedan od izdanaka grupe A/ traverso/ collective. Njihove prve emisije su počinjale sa: Radio Alisa emituje: muziku, vesti, bašte u cvetu, besmislene razgovore, pronalaske, otkrića, recepte, horoskope, čarobne ljubavne napitke, poruke, masaže i laži.
    Kao što vidite, ovaj manifest je mešavina "Fineganovog bdenja" i Makluana. Filmovi koje najviše vole su, bez sumnje, oni sa najvećom političkom posvećenosšću: "Žuta podmornica" i "Lesi". Stilska klima je vrlo posebna. Kada se govori o štrajku koji se dogodio na proleće, izjava glasi: "April je najgrublji od svih meseci". Neprijatelj biva napadnut sa "Toi, hypocrite lecteur, mon semblable, mon frcre". Radio Alisa u svojim citatima ne okleva da pomeša De Sada, Majakovskog, Mandraka (iz istoimenog stripa), Artoa i herojske "gatarezane", kako nazivaju autore "Anti-Edipa", Deleza i Gatarija.
Filozofski stavovi koji se provlače kroz emisije takođe imaju poseban stil: "žudnja počinje da govori sopstvenim glasom"; "Transverzalno pisanje koje oslobađa žudnju", "Odbijanje smisla, morala, politike i političkog", "Revolucionarna žudnja u životima mladih proletera, duhom odsutnih radnika, kulturnih i seksualnih manjina"; "Govorite o iracionalnom koje je ispod svačije koze"; "Oboj životni oblik u crveno" (Majakovski).
 
     Njihova definicija Movimenta (raznolikih protestnih grupa levo od Komunističke partije) je "Mao-dadaizam". Radio Alisu čine citati iz književnosti, klasična muzika, političke pesme, nestrukturisani dijalozi, slobodan jezik i direktna reportaza sa raznih događaja poput štrajkova, protesta skvotera, demonstracija i proslava. Rezultat je da je tipičnu emisiju čini pet minuta visokopolitizovanog razgovora o štrajku koji je u toku, praćenog konverzacijom sa lažnim narkomanom koji govori o svojim ličnim problemima, vrlo "američka" muzika i dijalozi koji moraju biti okvalifikovani kao "alisijski" (po Luisu Kerolu), u slavu besmislica i besmislenog.
 
      Naravno, ovaj kolaž nam ne dozvoljava da saznamo poziciju Radio Alise. Ovo je tačno, pre svega zbog toga što oni odbijaju da zauzmu jasno definisanu poziciju koju od njih očekuju tradicionalne partije levice. Odbojnost Radio Alise prema tradicionalnim levičarskim partijama polazi od činjenice da su problemi tela, zadovoljstva i želje kao politički značajni entiteti podređeni. Drugi razlog zbog koga Alisa ne zauzima jasno određenu poziciju može biti pripisan posebnoj redakcijskoj mešavini estetskih vrednosti, njenoj utopijskoj viziji jednog estetičnog društva, njenoj vitalnosti i elaborarinom dadaističkom trendu.
 
      Karakteristična primedba (koja je vazna za studiju o dešavanjima u novoj italijanskoj generaciji i njenom Movimentu) jeste jezik koji koristi grupa vrlo talentovanih ljudi na njenom čelu, koji govore u citatima. Ono što je bitno je da je jezik koji oni upotrebljavaju prihvata i koristi gomila mladih iz radničkih slojeva, koji nemaju posebnu kulturu i koji se identifikuju sa ovom vrstom jezika. Drugim rečima, nova generacija govori jezikom koji je ranije koristila avangarda, primenjujući i koristeći ono što je nekada bilo laboratorijski jezik. Kako god bilo, te mase su usvojile avangardni jezik ne znajući njegovu istoriju. Ljudi koji stoje iza Radio Alise i koji su, kako sam već opisao, vrlo informisani i pretplaćeni na "prave" revije i časopise, uspevaju da dopru do široke publike. Rezultat je da se više ne može razaznati govori li neko sa radija (ko zna sve) ili neko spolja (ko ne zna ništa). Sintaksa, semantika i fonetika su iste.
 
      Da bi se razumela uloga Radio Alise u situaciji "urbano-gerilske" aktivnosti, moraju se istražiti emisije koje su emitovane tokom nemira u Bolonji, tačnije 11., 12. i 13. marta 1977. Pre nego što dam izvod iz jedne emisije rađene tokom nemira, moram naglasiti da je Radio Alisa, kao i neke druge stanice, postala vrlo moćan izvor informacija zbog toga što je obaveštavala javnost o događajima u gradu u skoro istom trenutku kada su se dešavali. Italijanske nezavisne radio-stanice odigrale su skoro istu ulogu kao Evrope 1 i RTL tokom pariških nemira 1968. godine: davane su detaljne informacije, tako da je svako ko je slušao radio mogao da se priključi demonstrantima ili da ih izbegne. U slučaju nezavisnih stanica pojavio se drugi problem. Nezvanični "žeton-reporteri" nisu se uvek ograničavali na izveštavanje, već su povremeno sugerisali kakve akcije bi trebalo preduzeti. Konkretan primer koji sledi je emisija od 11. marta 1977. Vesti Radio Alise bile su prekinute telefonskim pozivom Bonvija (poznatog italijanskog autora crtanih filmova), čija je kancelarija na glavnoj bolonjskoj ulici bila pogodna za posmatranje čarki između studenata i policije. ... sačekaj malo... nešto važno... majku mu, moja glava... hej, telefon je odsečen... da li nas još uvek čujete?... sad je policija bacila suzavac i Via Ricoli ga je prepuna... moja kancelarija je puna ljudi koji se sklanjaju... situacija je još uvek nestabilna, ali divna stvar je kako grad vrlo dobro odgovara na provokaciju... dajem slušalicu natrag Gabrijeli...
Izabrao sam ovaj primer zbog toga što pokazuje da čak i ljudi poput Bonvija, koji nije povezan sa bilo kakvom posebnom grupom i koji nije učestvovao u uličnim okršajima, bivaju tako uzbuđeni da postaju propagatori. U žaru situacije, njegov glas je zatražio učešće, i radio je postao sredstvo za njegovu poruku. Komunističke gradske vlasti i policija zaključile su da je Radio Alisa stvorio jednu nepodnošljivu pretnju, i rešili da ga ukinu. Gore citirani telefonski poziv bio je predstavljen, pored ostalih, kao dokaz protiv ove radio-stanice.
 
      Sledeći odlomci su snimci poslednjih minuta Radio Alise. To nije samo uzbudljiv snimak, već dobar primer posebnog načina na koji se ovaj radio emitovao. Primetićete da govornik opisuje situaciju kao da se dešava na filmu i kaže da ga ono što se događa podseća na nemački film Slučaj Katarine Blum. Ovo je vrlo tipično za Radio Alisu: oni literarizuju situaciju i... situacionalizuju literaturu.
Ipak, situacija se nije promenila... policija pokušava da navuče pancire i uperi pištolje... kažu da će oboriti vrata... svejedno, molimo drugove koji poznaju naše advokate da ih kontaktiraju i da im kažu da smo pod opsadom... jeste li videli film?... kako se dovraga zvao?... Slučaj... Slučaj Katarine Blum... pa kacige, panciri, upereni pištolji i tako to... stvarno apsurdno, stvarno fantastično, sasvim za film, i da ne ruše vrata sa spoljne strane, mislio bih da gledam film...
 
Trideset sekundi kasnije, situacija je jos dramatičnija:
 
...'ajde, daj mi neku ploču da slušamo neku muziku, za ime božije (buka)... Evo malo Betovena, ako vam se sviđa super, a ako ne, pa... odjebite (buka i Betoven u pozadini). O.K., policija opet počinje... ej, pazi, lezi dole (povici policije u pozadini). Samo pet minuta, advokati dolaze, na putu su ovamo... ne, pazi, ja nisam Matej, a policija je na vratima... (drugi glas u pozadini). Ulaze! (voditelj) Ušli su, ušli su, digli smo ruke uvis, ušli su (buka), mikrofon, podigli smo ruke uvis (mrtva tišina)
 
Politički, socijalni i pravni problemi

     Pošto smo se osvrnuli na istoriju i neke primere emisija nezavisnih radija, moramo takođe ispitati neke od političkih i pravnih problema koje su oni otvorili. Najvažniji od ovih problema je sigurno aktivna uloga koju igraju nezavisne radio-stanice u Italiji. Ne može se poreći činjenica da su ove stanice poput trećeg oka na vrhu nečijeg prsta. Sa takvim okom, nemoguće je, u društvu kao što je naše, posmatrati svuda i sve. Pravila koja propisuju njegovu primenu su veoma komplikovana. U teoriji, može se raspravljati da li je ispravno ili ne da radio izveštava o kretanjima policije, ali kao što svi znamo, svako može kupiti voki-toki ili drugu radijsku opremu i uhvatiti bilo koju frekvenciju, uključujući i one koje koristi policija. Danas živimo u elektronskom svetu, što čini nemogućim primenu izvesnih pravila i regulativa. Dalje, čak i stručnjaci iz oblasti ustavnog prava priznaju da je nemoguće nositi se sa ovom novom situacijom.
 
     Drugi problem koji su predstavljale nezavisne stanice jeste pripisivanje odgovornosti. Kao što smo prethodno naglasili, žurnalizam nezavisnih stanica je takav da je radio samo sredstvo za glasove koji dolaze izvan studija. Pod takvim uslovima, vrlo je teško pripisati odgovornost bilo kome posebno. U stvari, direktno izveštavanje na radiju je vrlo različito od onog novinskog, gde postoji značajna vremenska razlika između pristizanja vesti, njihove obrade u formu članka, štampanja i prodavanja na kiosku. Urednik lista, dakle, ima priliku da pregleda vesti koje će biti štampane, što ga čini odgovornim za ono što je napisano. U slučaju nezavisnih stanica, vremenska razlika je poništena, zbog toga što vesti direktno izgovara veliko amorfno telo "žeton-reportera". Kada se jednom napravi dogovor da svako ko nazove radio može da govori preko njega, postaje nemoguće da se odgovornost pripiše ma kome posebno.
 
     Treći problem koji je otvorila praksa nezavisnih radio-stanica jesu teskoće u prikupljanju dokaza o inkriminisanosti. U stvari, prilično je nemogucće dokazati da se radio angažovao u ilegalnom informisanju ili, kao što se to potvrdilo u slučaju Radio-Alise, da je podsticao javnost u izvođenju podrivačkih aktivnosti. Snimci ne mogu biti korišćeni kao dokazi, jer se njima isuviše lako manipuliše. Oslanjanje na "slušne svedoke" je podjednako nemoguće zbog frenetilne aktivnosti radijâ koji izbacuju bujice informacija, a i zato što se "slušni svedoci" možda ne sećaju konteksta u kome je data izjava. Postoji razlika u izjavi koja je zvanični kominike, i komentara koji je za radio dala intervjuisana osoba.
Ove tri tačke dovoljne su da nam pomognu da razumemo koliko je konfuzan odnos između nezavisnih radio-stanica i zakona. Zabrana direktnog radija odnosno regulisanje njegovog korišćenja slično je registrovanju oružja i izdavanju dozvola za njegovo nošenje. Kao što svi znamo, dozvole za nošenje oružja ne sprečavaju neke ljude da pucaju. Pristupačnost tehnike dozvoljava svakome da počne sa emitovanjem tokom pobune. Dakle, jedina sigurna činjenica u ovom lavirintu problema je da je potpuno nemoguće efektivno kontrolisati radijske emisije.
 
     Radio-prijemnici postoje već nekih sedamdeset pet godina, ali sve do početka sedamdesetih nije ih posedovalo gotovo celokupno stanovništvo. Profitna logika elektronske industrije je takođe uključena u demokratizaciju ovog medija, ali bi bilo pogrešno dati nezasluženu važnost ovom aspektu. Nezavisne radio-stanice su prvenstveno rezultat toga što novi sektori stanovništva dobijaju mogućnost da izraze svoja mišljenja i poglede. Ova liberalizacija je u samom korenu onoga što je kriza društvenog konsenzusa u današnjoj Italiji.
 
    Nezavisne stanice su promenile sam pojam informacije i javnog reda. Stvorile su društvene probleme koji ne mogu biti rešeni pozivanjem policije, na isti način na koji cenzura nije bila rešenje za pronalazak štampe, niti embargo za otkriće baruta. Prilikom jedne debate sugerisao sam da društvo možda mora da prizna da je radio postao neka vrsta droge. Kaže se da droge proširuju svest, ali je takođe tačno da one stvaraju socijalne probleme. Možda bi društvo trebalo da odluči, svejedno da li je to ispravno ili pogrešno, da je bolje zabraniti upotrebu droga i da je, što se tiče proširenja svesti, gledanje televizije sasvim dovoljno. Možda bi istu stvar trebalo učiniti sa radiom, ali ako tako treba da bude, moraju da nestanu sve radio-stanice. Predlog je očigledno neprihvatljiv. Drugo rešenje bilo bi da se zabrani emitovanje grupama koje ne podnesu zadovoljavajuće garancije. Ali ovo stvara isti problem kao izdavanje dozvola za nošenje oružja: quis custodiet ipsos custodes? I ko će odlučiti koje grupe podnose zadovoljavajuće garancije?
 
     Jos jedno moguce resenje bilo bi primeniti novi oblik kontrole u situaciji u kojoj su se informacija i uticaj individualnog prosirili elektronskim putem. Moglo bi se čak reći da "Speaker's Corner" Hajd parka sada putuje pomoću elektromagnetskih talasa. Policajci na konjima su nekada kontrolisali pobunjenike-pešake. Izgleda da su danas svi u sedlu. Problem koji predstavljaju nezavisne radio-stanice nije značajniji od onoga kada se nasše društvo suočilo sa problemom lopova koji koriste kola.
U svakom slučaju, mora se naći zadovoljavajuće rešenje, pošto je ugrožena sama sloboda govora. Čak i oni koji se ne slažu sa Radio-Alisom ili fenomenom nezavisnih radio-stanica moraju priznati da smo suočeni sa novim i važnim pojavama u domenu slobode informacije. Ulazimo u novu eru u istoriji komunikacija i novu eru u istoriji čoveka kao bića koje komunicira. Dalje, iskustvo nezavisnih stanica u Italiji oponira mnogim teoretičarima medija koji još uvek tvrde da su masovni mediji uvek manipulisani od strane sila u nastajanju i da oni nezaobilazno ohrabruju društvenu integraciju.
 
prevela:Kristina Horjak


                                      Radio vremeplov - istorija 
                                      Gaston Bašlar, RADIO I SANJARENJE ( radio vremeplov "1)
                                      Arnold Šenberg: RADIO ( radio vremeplov "2)
                                      Bertold Breht Radio kao aparatura za komunikaciju ( radio vremeplov"3)
                                      Valter Benjamin, Pozorište i radio ... ( radio vremeplov "4)
                                       Ezra Paund, Amerika samo kao obećanje ( radio vremeplov "5)
                                       Džordž Orvel, Poezija i mikrofon ( radio vremeplov* 7) 

1 коментар:

Анониман је рекао...

Ponekad je malo šokantno podsetiti se da, praktično, svaki medij šalje propagandne poruke.

Постави коментар