уторак, 3. јун 2014.

Erih From: PRAZNE PRIČE



    Jednu od prepreka koje smetaju da se nauči umeće postojanja čini i prepuštanje praznim, trivijalnim razgovorima. Šta to znači trivijalno? Doslovno – opštepristupačno (od latinskog tri-via = tačka gdje se susreću tri puta); obično označava plitkoću, izlizanost, nedostatak sposobnosti ili moralnih kvaliteta. Trivijalno bi se takođe moglo odrediti kao stav koji se dotiče samo površine pojava, a ne uzroka, niti dubljih slojeva; stav koji ne pravi razliku između onog što je suštinsko i onog što nije, ili koji se odlikuje sklonošću da obrne ovo dvoje.

Uz to još možemo dodati da trivijalnost proizlazi iz učmalosti, ravnodušnosti, obamrlosti, ili iz vođenja brige o nečemu što nikako nije povezano sa središnjim čovekovim zadatkom: da bude u potpunosti rođen. (...)

Koliko se milijardi razgovora ovih poslednjih godina vodilo o inflaciji, Vijetnamu, Bliskom istoku, Votergejtu, izborima i tako dalje, i koliko su retko ti razgovori zalazili malo dublje od onog očiglednog – strogo pristrasnog stanovišta – da bi zašli u korene i uzroke pojava o kojima se raspravljalo. Prosto da poverujete kako su većini ljudi ratovi, zločini, skandali, pa čak i bolest nužni da bi imali o čemu da razgovaraju, odnosno razlog da međusobno komuniciraju, pa makar i u ravni trivijalnosti. Ali zaista, kad su ljudska bića pretvorena u potrošnu robu, kakvi njihovi razgovori i mogu biti nego trivijalni? Kad bi roba u samoposluzi mogla govoriti, zar ne bi pričala o kupcima, o trgovačkom osoblju, o sopstvenim nadama da će biti prodata po visokoj ceni i razočarenju kad postane jasno da se uopšte neće prodati?

Možda najpraznije priče potiču iz potrebe da se priča o sebi; otuda i beskrajne teme o bolesti i zdravlju, deci, putovanjima, uspesima, ko je šta radio, i o bezbrojnim pojedinostima svakidašnjice za koje se čini da su važne. Kako čovek ne može sve vreme da govori o sebi a da ne postane dosadan, mora dakle da razmenjuje tu povlasticu s drugima tako što će biti spreman da sluša druge dok pričaju o sebi.Prisni društveni susreti između pojedinaca (a često i susreti udruženja i grupa svih vrsta) zapravo su male tržnice gde svako razmenjuje sopstvenu potrebu da priča o sebi i želju da ga saslušaju s potrebom drugih koji tragaju za istom mogućnošću. Većina ljudi poštuje ovaj aranžman razmene; oni koji ga ne poštuju, nego bi hteli više da pričaju o sebi nego što su spremni da slušaju, „varaju“ te su dakle prezreni i moraju da pronađu podređenije društvo gde će ih trpeti.

Ljudsku potrebu da se govori o sebi, i da pri tom drugi slušaju, gotovo je nemoguće preceniti. Da ta potreba postoji samo u vrlo narcističnim ljudima, punim sebe, bila bi lako razumljiva, međutim ona postoji u svakoj prosečnoj osobi, iz razloga svojstvenih našoj kulturi. Savremeni čovek je čovek mase, visoko „socijalizovan“, ali vrlo usamljen.
Dejvid Risman je upečatljivo iskazao ovaj fenomen naslovom svoje knjige iz 1961 – Usamljena gomila Savremeni čovek je otuđen od drugih i suočen s nedoumicom: plaši se bliskog dodira s drugima, a podjednako se boji i da bude sam i da nema dodira s drugima. Uloga trivijalnog razgovora upravo je u tome da odgovori na pitanje: „Kako da ostanem sam a da ne budem usamljen?“

Pričanje postaje zavisnost. „Dok pričam, znam da postojim; da sam neko, da imam prošlost, posao, porodicu. Pričajući o svemu tome, ja potvrđujem sebe. Međutim, potreban mi je neko da me sluša; ako bih pričao samom sebi, poludeo bih." Slušalac stvara iluziju dijaloga, dok se tu zapravo odvija monolog.

Loše društvo, s druge strane, nije samo društvo naprosto trivijalnih ljudi, nego zlih, sadista, destruktivnih, prema životu neprijateljski nastrojenih ljudi. Ali zašto je, moglo bi se postaviti pitanje, društvo loših ljudi opasno po nekoga ako oni ne pokušavaju da ga ovako ili onako povrede?

Da bi se odgovorilo na ovo pitanje neophodno je uvideti jedan zakon u odnosima među ljudima: Ne postoji kontakt između dva ljudska bića koji nema obostranog uticaja. Nema tog susreta između dvoje ljudi, nema tog razgovora među njima, izuzev možda nekog najusputnijeg, posle koga će ijedno od njih ostati neizmenjeno - makar ta promena bila i tako majušna da ostaje neprimetna osim ako su ti susreti dovoljno česti da stvore zbirno dejstvo.

Čak i neki usputan susret može imati znatnog uticaja. Postoji li ijedan čovek koga se nikad u životu nije dotaklo umilno lice nekog koga je video samo na minut a da pri tom uopšte nisu ni reč razmenili? U kome nikada neko istinski zlo lice nije izazvalo užas, čak i ako mu se pokazalo samo na časak? Mnogi će se prisetiti takvih lica, i kako je dejstvo koje su ostavila na njih potrajalo godinama, ili za čitav život. Ko nije doživeo da posle izvesnog vremena provedenog u nečijem društvu oseća kako je živnuo, razvedrio se, kako mu se raspoloženje popravilo, pa čak u nekim slučajevima i kako je stekao novu hrabrost, nove uvide, mada se sadržaj razgovora nije ticao ove promene; i obrnuto, mnogi su iskusili, pošto su proboravili uz izvesne druge ljude, kako ih je obuzela potištenost, umor, beznađe, a ipak u razgovoru nisu mogli da pronađu nikakav sadržaj koji bi bio odgovoran za ovakvu reakciju. Ne govorim ovde o uticaju onoga u koga je neko zaljubljen, koga obožava, od koga strahuje i tako dalje; očigledno je da ti ljudi mogu snažno uticati onim što kažu i onim kako se ponašaju prema onome ko je njima opčinjen. Govorim o uticaju nekih ljudi na one koji ničim posebno nisu povezani s njima.

Sva ova razmatranja vode ka zaključku da je zlo i trivijalno društvo poželjno potpuno izbegavati, izuzev ako je neko u stanju da u potpunosti ostane pri svome i tako dovede onog drugog do sumnje u svoju poziciju. Ukoliko neko već ne može da izbegne loše društvo, onda ne bi trebalo da bude obmanut: trebalo bi da vidi neiskrenost iza maske prijateljstva, destruktivnost iza maske nečijih večitih žalopojki o tome kako je nesrećan, narcizam iza šarma; takođe ne bi smeo da se ponaša kao da je naseo na varljivu spoljašnost – inače će i sam biti primoran na određenu neiskrenost. Čovek ne bi trebalo da govori lošim ljudima o onome što vidi, ali ne bi smeo ni da pokušava da ih ubedi kako je slep. Veliki jevrejski filozof iz dvanaestog veka Mojsije Majmonid izneo je, uviđajući posledice lošeg društva, jedan drastičan predlog: „Ako živiš u zemlji čiji su stanovnici zli, izbegavaj ih. Pokušaju li da te primoraju da se s njima družiš, napusti tu zemlju, čak i ako to znači da ćeš morati otići u pustinju.“

Ako drugi ne razumeju naše ponašanje – pa šta? Njihov zahtev da radimo samo ono što je njima razumljivo zapravo je jedan pokušaj diktata. Ako je to što radimo u njihovim očima „asocijalno“ ili „iracionalno“, pa neka je.Njima je uglavnom odbojna naša sloboda i hrabrost da budemo ono što jesmo. Nikome ne dugujemo ni objašnjenje ni polaganje računa sve dok ga svojim postupcima ne povređujemo ili narušavamo njegova prava. Koliko je samo života upropašteno zbog ove potrebe da se „objasni“, što obično podrazumeva da objašnjenje treba da bude „shvaćeno“, to jest „odobreno“. Neka vaša dela budu procenjivana, a prema delima i vaše stvarne namere, ali znajte da slobodan čovek objašnjenje duguje jedino sebi – svom razumu i savesti – i onim malobrojnima koji su mu potvrdili svoje pravo na objašnjenje.

Iz knjige Ericha Fromma Umeće življenja (The Art of Being),

10 коментара:

ФРАГМЕНТИ је рекао...

"Јаки умови расправљају о идејама,
проесчни умови расправљају о догађајима
слаби умови расправљају о људима"
Сократ

ПС.Наравно, као подршка Фромовим ставовима!
Срдачан поздрав!

L2 је рекао...

Šta bi Sokrat mislio o današnjim umovima I šta bi mi, iz današnje perspektive mogli pridodati ovom Sokratovom razmišljanju?
Sokrat raspravlja o principima mišljenja valorizujući ga prema predmetu pri čemu ne valorizuje sam predmet.

"Jaki umovi raspravljaju o idejama" ideje shvata kao apstraktne misaone kategorije na vrhu vrednosne skale razmišljanja. Šta je sa idejama koje su, na ovaj ili onaj način vezane za događaje i ljude I pri tom su destruktivno, demonsko prometejstvo. Na prvi pogled takva razmišljanja ne potiru "intelektualnu" jačinu , već su sporna etički i moralno. Po meni um koji uništava čoveka, ma kako bio genijalan, nikako ne može da bude počašćen bilo kojim pozitivnim epitetom. To bi bilo kao da dajete najvišu ocenu oružju koje je namenjeno za živu metu. Danas se većina naučnih istraživačkih projekata finansira iz veoma mutnih razloga.

Umetnost je divan primer u kom se objedinjuju velike ideje, događaji I ljudi. Umetnici ne moraju biti jaki umovi, mogu biti prosečni, a njihova dela mogu stati uz bok sa najvrednijim ljudskim ostvarenjima.
Jednom rečju, sve je relativno.

"Uz to još možemo dodati da trivijalnost proizlazi iz učmalosti, ravnodušnosti, obamrlosti, ili iz vođenja brige o nečemu što nikako nije povezano sa središnjim čovekovim zadatkom: da bude u potpunosti rođen. (...)"..
Središnji čovekov zadatak!!! Biti u potpunosti rođen?
Nisam sigurna da se mogu složiti sa Fromom u ovom stavu I sličnim. Potpunost je iluzija, I ideal daleko od realnosti. Ljudi pokušavaju da je dosegnu, ali se ona protivi našoj elementarnoj prirodi. No, sve su ovo pitanja koja From podstiče i na koje filozofija ne daje i ne može da da odgovore. Kada pitanja dođu do faze odgovora to više nije filozofija.

Hvala na poseti i komentaru





Анониман је рекао...

Li, peti elemenat je u pravu, hoću reći Sokrat,hehe...Opet si antiprotivna nauci. Vrednost uma ( bilo čijeg) meri se vrednošću predmeta o kome se kontemplira i odustvom trivijalnosti ( u svakodnevnim razgovorima ) .
Iz perspektive politike i ekonomije jeste drugačije. Nauka često ima instrumentalan karakter. Ta simbioza nastaje u specifičnom odnosu tržišne potražnje i finansijske zavisnosti istraživača, što uzrokuje delomičnom gubitku slobode i etičnosti. Po mojoj proceni nismo dostigli nivo “tržište nasilja” što ne znači da nema primera indirektnog korišćenja sile.
Priznaću da se većina kolega slaže da je bilo koja vrsta pritiska nedopuštena. Ekstremne naučne projekte kojine podležu
političkom ili bilo kom drugom pritisku, već su projekti sami sebi svrha, smatram delom velikog životnog cirkusa. U njima ne vladaju nikakva pravila, osim individualnog cilja. Da, takve umove ne smatram velikim, već paranoičnim.

A da malo pročaskamo...kako si?
pedja

Анониман је рекао...

A Megatrendovi doktorati jakih umova?
pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Да је rазуман човек нови мега херој би се свега постидео, све прећутао и приватно испитао и решио, а овај егзибициониста који се храни воајерством својих следбеника, том својом срамотом маше преко медија у стилу - добро јутро, чаршијо, на све четири стране, и успут преврће мега методом полицију на главу.Све јак до јаког ума.
Јово Б.

Анониман је рекао...

Uveren sam da on ni taj plagijat nije sposoban da napiše i pročita.
pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Pesniče, pesniče, nisi čitao Bajara( Kako da govorimo o knjigama koje nismo pročitali).Da jesi znao bi da je plagijat moguć unapred. Nije doktorska disertacija megatrendovca plagijat, već suprotno. Tako je Niče plagirao Frojda, Mopasan Prusta, Lorens Stern Džojsa, Rasin Igoa, a Kafka Beketa, Imrea Kertesa ili Antoana Volodina. Bajar lepo kaže da nije sramota inspirisati se, delimično ili naširoko, pređašnjim ili potonjim autorima. Pogrešno je prikriti, ili kako primeti Jovo.B. prećutati.
pozdrav svima

Анониман је рекао...

Nema velikih i malih umova, ima inteligentnih i glupih, i nema gore varijante od coveka u paktu sa djavolom. U toj korpi su obe ljudske sorte , inteligentne i glupave. Iz njihovih mozgova ne izlazi ni pametno, ni glupo vec morbidno.
Jedino je Peti elemenat ostao u okviru teme, mi smo je promasili- korisno.
Z.

L2 је рекао...

Ovo korisno me podseti na " korisne idiote".
Vidi, dragi moj prijatelju, završio se blistavi Sokratov period, završio se i period modernog znanja, modern nauke I modernog naučnika. Umro je lik velikog uma, romantičarski viđenog borca koji se bori za čistu i objektivnu istinu. Čisti I veliki um je simbolično pokopan sa dosta krvi na rukama upravo u prošlom veku. Ne žalim za umrlim, dapače, što bi rekli naši prijatelji, bilo je krajnje vreme da uskrsnu I one ostale stare dobre misli sa zapostavljenih i odbačenih područja. Ili, da ne ograničim novinu samo na alternativne duhovne misli, podsetiću te da je nauka upravo približavajući se nekada opasnim ivicama duhovnog, dostigla nove visine. TO TI ZNAŠ, a .....Ne govorimo vise samo o razumu u tradicionalnom značenju reči, već se pojam širi I na druge sfere. otuda mi se čini da se iz temelja ruse granice trivijalnosti. Još preciznije, naravno da se slažem sa svim primerima koje jeFrom izuzeo iz sveta običnih ljudi, ali gde je trivijalnost u ovom drugom svetu. Te trivijalnosti sam se uveliko naslušala u akademskim ( univerzitetskim) krugovima. Verovatno u većoj količini jer sam više boravila u tom okruženju.
Nisam naišla ni na jednog vrlog naučnika koji je sebi dao zadatak " da bude u potpunosti rođen", kako reče naš From.

Na kraju krajeva, šta čini umeće življenja ? ono što pretpostavlja From. Pa, naravno da ne, pogotovo ne ZA ONE LJUDE, koji nemaju cilj koji on pretpostavlja.
I da se vratim našoj zapadnjačkoj naučnoj misli. Šta je po istočnjačkom nazoru umeće življenja? Ima li vernik istu misao vodilju kao ateista, ili, uzmimo, šta je umeće življenja za jednog Jevrejina u odnosu na jednog budistu, ili muslimana, a da ne govorim o sredini u kojoj živi itd.
Dosta sa univerzalnostima, stavljanjem znakova jednakosti između svega I svakoga. Ne mogu ja da budem ista kao neki tamo kinez koji rmbači na rižinom polju.
Ideja jednakosti nas ubi, zbog nje ( danas njenih glavnih propagatora- globalista) ruđimo specifičnosti kultura, koje su toliko normalne kao razlike u vrstama Darvinovih zeba.

Dobro si rekao, sve je to, na kraju krajeva morbidno.

Анониман је рекао...

Draga moja prijateljice,
tebi, meni I nama slicnima Sokrat znaci isto cak I u sferi obrnutih vrednosti. Trivijalnost nije prevazidjena. Osim ako ti u svojoj ludoj glavi u malim, glupim caskanjima ne vidis neku istocnjacku igru , u recima kokoski Sivinu igru, ako glupa cavrljanja pretvaras u uzivanje u gledanju cajnika. Hajde da tu vrstu posmoderne trivijalnosti uzdignemo na pijedestal snobizma inspirisanog istocnjackom kontemplacijom. Hehe...morao sam da je opisem!
U pravu si ti, ukoliko zanemarimo kontinuitet u ponecemu, na primer u gluposti, beskorisnom delanju.
Z.

Постави коментар