Treba li SAD-u rat u Ukrajini kao spas protiv rusko-kineskog udara na dolar?

 

Može se slobodno reći kako je rat u Ukrajini već počeo.

Takozvani ukrajinski "predsednik" Alexander Turchinov je poslao vojsku na istok zemlje sa zadatkom da "od separatista i terorista oslobode Slaviansk", središte svih železničkih i cestovnih komunikacija na istoku Ukrajine i grad koji je direktno povezan sa sedištem ruske Južne vojne oblasti u Rostovu na Donu. Stoga se da zaključiti kako je napad na Slavianask samo uvertira u predstojeće "protivterorističke akcije" protiv stanovnika Donjecka, Harkova, Zaporožja, Luganska i drugih gradova, koji bi se u tom slučaju našli u nešto nepovoljnijoj situaciji u organizovnju odbrane protiv onih koji njihove gradove žele "osloboditi" od njih samih.

 Obaveštajni izveštaji  potvrđuju da je napad na proruske aktiviste na istoku zemlje dogovoren na tajnom susretu između predstavnika "vlade" u Kijevu i Johna Brennana. Da neće ići sve baš tako lako kako su to zamislili ministar unutarnjih poslova Avakov i v.d. "predsednik" Turchinov govori i spremnost pripadnika AntiMaidana da Slaviansk brane pod svaku cenu, što su otvoreno poručili odmah nakon sinoćnjeg ultimatuma, a Graham Phillips za RT javlja kako je celokupno stanovništvo grada spremno na obranu. AntiMaidan Info navodi kako je odbrana spremna i u drugim gradovima, a nakon što su pripadnici lokalne milicije zaplenili pun kamion prenosnih protivavionskih sistema "Igla" i projektila za višecevne raketne bacače "BM-21-Grad", raspolažu prilično boljim arsenalom od dosadašnjeg pešačkog naoružanja.

 Pre svega se treba zapitati kome treba građanski rat u Ukrajini i na samim granicama Ruske Federacije s mogućom intervencijom ruske vojske? Nemačkoj sigurno ne, s obzirom da nemačka ekonomija , ali i ona ostalih članica Evropske unije zavise od ruskog  plina i dobrih odnosa sa Moskvom. Jedini ozbiljniji problem s kojim se Nemačka suočava je prekomerni trgovinski suficit, zbog čega se našla na udaru ostalih zemalja članica EU, dok najveće kritike već duže vreme stižu iz Washingtona koji Berlinu poručuje "kako je nedopustivo podrivati ekonomsku stabilnost svojih partnera i prijatelja".
Dakle, uloga Nemačke u ukrajinskoj krizi je jasna: osigurati tržište od 47 miliona ljudi za svoje proizvode i time smanjiti količinu izvoza u SAD i unutar EU.
 Ostavimo li po strani ruski plin, i ekonomskom laiku je jasno da je Nemačka zadnja koja želi rat u Ukrajini, jer bi joj u tom slučaju mogla isporučivati samo humanitarnu pomoć, a nikako prodavati svoje proizvode. Nemačka se htela zaustaviti na prevratu od 21. februara, što se vidi i iz sudbine njihovog "političkog proizvoda", Vitalija Klička, koji je nestao s političke scene i više ne učestvuje  u donošenju nikakvih važnih odluka. Dakle, ako Nemačkoj ne treba rat, a samim tim i poslušnicima Berlina unutar EU, jedina zemlja koja je u situaciji da je samo rat može spasiti od sigurne propasti su Sjedinjene Američke Države.
 Interese Washingtona unutar EU, kao i uvek, zastupa Velika Britanija, što se videlo po oštrim rečima britanskog predstavnika u Veću sigurnosti tokom noćašnje rasprave o Ukrajini koji se okomio na Rusiju upoređujući je s "najvećim zlom prošlog veka".

 Osim Velike Britanije, tu su Poljska i Rumunija, kao i geopolitički manje važne i prema Rusiji tradicionalno neprijateljski raspoložene Litva, Letonija i Estonija. Ove evropske zemlje su se odmakle od politike Nemačke i otvoreno su stale uz vojnu huntu u Kijevu, koja se nakon mobilizacije i pretećeg paradiranja v.d. "predsednika" Turchinova u uniformi nikako drugačije i ne može zvati.

 SAD se ekonomski nalaze u gotovo bezizlaznoj situaciji i rat u Ukrajini za američku administraciju znači spasonosno rešenje, a to je scenarij koga su se mnogi analitičari pribojavali. Drugi važan segment je što bi u slučaju krvoprolića nad lokalnim stanovništvom neupitna ruska intervencija bila prikazana kao "agresija" i zapadni mediji bi imali izvrstan "argument" za dodatno demoniziranje Rusije. Nakon sramotne afere s Edwardom Snowdenom, objavljenih razgovora između Vicotrie Nuland i ambasadora u Kijevu, tajnih spisa CIA-e koji govore o nepotrebnom mučenju zatvorenika u Guantanamu i tajnim zatvorima širom sveta, diplomatskog uspeha Moskve- koja je zaustavila agresiju na Siriju, sloma američke politike u Afganistanu i Iraku, saradnje s Al Qaedom (i tako bi mogli nabrajati unedogled op.a.), Barack Obama bi napokon imao sitno zadovoljstvo da celom svetu urbi et orbi objavi "kako je Vladimir Putin novi Hitler koji će pokoriti celu Evropu i da nas samo Amerika može spasiti".

 Slom američke imperije

 Međutim, Sjedinjene Države su, kao što smo rekli, carstvo u rasulu i za to postoje čvrsti dokazi. Iako su istoričari mišljenja kako velika carstva ne propadaju preko noći, priznati stručnjak i profesor s Harvarda, Niall Ferguson, tvrdi: "Propast carstva se može dogoditi iznenada i to mnogo ranije nego što to istoričari  mogu i zamisliti".
 U analizi koju je Wall Street Journal objavio nakon puča u Kijevu 21. februara prof. Ferguson tvrdi "kako su politika  Federalnih rezervi (FED), konfuzna geopolitička avantura američke administracije u Siriji, Ukrajini i na kraju na Pacifiku pokazatelj da je američki globalni uticaj u opadanju".
 "Kombinacija fiskalnog deficita, prekomernog proračunskog izdvajanja i širenja glomaznog vojnog aparata i politike Washingtona je pokazatelj da će američki imperij ubrzo propasti", tvrdi Niall Ferguson.

 Nekoliko dana poslije se u kolumni za LA Times prof. Ferguson piše:

"Je li Amerika krhak imperij i mogu li danas, ili već sutra, Sjedinjene Države propasti? Vekovima su istoričari, politički teoretičari, antropolozi i sociolozi skloni razmišljati o političkom procesu koji je uslovljen ciklusima. Međutim velike sile, poput velikih ljudi, rađaju se, jačaju, vladaju i zatim postupno propadaju. Bez obzira na to hoće li pad biti civilizacijski, kulturološki, ekonomski i ekološki, mnogi misle kako je propadanje dugotrajan proces. Sami sebe varamo i uveravamo da se izazovi s kojima se suočavaju Sjedinjene Države često krivo predstavljaju i pretnje nam se čine vrlo daleko. Ali što ako  istorija nije ciklička i ne kreće se sporo, nego ima aritmiju? Što ako je istorija s vremena na vreme gotovo nepokretna , ali i sposobna za iznenadno ubrzanje? Što ako do kolapsa i ne dođe tokom niza vekova, a onda se pojavi odjednom, kao lopov u noći? Što ako je kolaps američkog carstva tu pred nama , u sledećoj deceniji? Šta će biti ako mi uporno to poričemo i odbijamo se na to pripremiti? Sva carstva, bez obzira koliko bila veličanstvena, bila su osuđena na propast. Kroz istoriju su imperiji uspevali u određenom razdoblju uspostaviti ravnotežu, a onda su sasvim iznenada propadali i to uvek deceniju dve kada su u smislu bogatstva i moći dosegli vrhunac", upozorava profesor Niall Ferguson i njegovo upozorenje Wall Street Journal prenosi u analizi o stanju američke ekonomije početkom februara.
 Po mišljenju stručnjaka, da bi se spasila od potpune propasti Amerika bi morala ukinuti ogromnu moć i "rasformirati" velike banke i multinacionalne korporacije, verovatno otprilike onako kako su se tokom "privatizacije" na desetine manjih tvrtki delili veliki državni ekonomski mastodonti na istoku Evrope. Potom bi se trebao ukinuti vojno-industrijski kompleks koji u Sjedinjenim Državama funkcioniše kao "država u državi", ukinuti velika ovlašćenja federalnim institucijama i preneti ih na savezne države, provesti reformu izbornog zakona koji će onemogućiti izbor političara koji su u sprezi s paraobaveštajnim strukturama, organizovanim kriminalom i cionističkim lobijem AIPAC i na kraju ukinuti neograničene ovlašćenja lordovima Poreske uprave koji u Americi nadziru svaki segment javnog života.
 Budući da se navedeno nikada neće dogoditi, Amerika i dalje srlja u propast i odbija to priznati. U opširnoj analizi od 10. aprila bivši pomoćnik ministra financija Paul Craig Roberts potvrđuje kako FED zbog odluke Kine i Rusije da svu trgovinu s dolara preusmere na nacionalne valute ima sve manje prostora za špekuliranje na financijskim tržištima i na tržištu zlata (cenu zlata već duže vreme diktira Peking koji kupljuje svu količinu na ponudi op.a.). Rusija i Kina su se već dogovorili međusobno i unutar skupine BRICS za plaćanje u nacionalnim valutama, a u Evropska unija je pristala na trgovinu u rubljima i yuanu, što znači udar na FED i američki BDP koji 80% zavisi od uslužnog sektora. Verovatno iz razloga što vidi da Obamina administracija Ameriku vodi u propast, a možda i rat s Rusijom (u Ukrajini) i Kinom (na Pacifiku), Paul Craig Roberts upozorava kako nije istina da je Amerika izašla iz recesije i da se i dalje nije oporavila od šoka iz 2008., što potvrđuje jedan od najvećih američkih eksperata za financijska tržišta i ekonomiju, Walter J. Williams.

 Ovih nekoliko argumenata, uz upozorenje istoričara Nialla Fergusona, bivšeg visokog zaposlenonika State Deatmenta navode na razmišljanje da će 2014. biti presudna za sudbinu američkog carstva, a po njemu je samim tim upitna i sudbina NATO saveza, ali i Evropske unije u kojoj je zbog oštrih mera štednje sve više nezadovoljnih, pa čak i celih nacija koje traže izlazak iz EU, evrozone ili  vraćanjem većih ovlašćenja na nacionalne vlade i parlamente.
 Paul Craig Roberts je osudio ulogu američke vlade u rušenju legitimno izabrane vlasti u Kijevu, organizovanje hemijskog napada zajedno s Turskom i sirijskim pobunjenicima u blizini Damaska prošle godine, što su argumenti koji su doveli do potpunog srozavanja "ugleda" Sjedinjenih Država u očima međunarodne zajednice, ali kao jednu od najvećih pogrešaka Kongresa i američkog predsednika navodi kriminalni zakon o spašavanju banaka, tzv. "Too big to fall" (prevelik da bi propao op.a).

 Oružana pobuna rančera u Sjedinjenim Državama

 Propast američke imperije se oseti i unutar granica Sjedinjenih Država, a dokaz je osnivanje "Narodne obrane" koja broji 5 000 ljudi u Bunkervillu u Nevadi, a sve kao odgovor na odluku savezne vlade koja je 9. aprila rasporedila naoružane agente kako bi proveli odluku saveznog Ureda za upravljanje zemljištem (Bureau of Land Management/BLM) i lokalno stanovništvo koje obrađuje svoju zemlju optužila "za ometanje poseda".
 Po poznatom američkom običaju, na teren su odmah došli pripadnici saveznih agencija za provedbu zakona, piše The Daily Sheeple, ali su ih tamo  dočekali naoružani pripadnici celog tog područja.
 Rančeri su se skupili kako bi u ovom konkretnom slučaju obranili pravo na posed Clivena Bundya, 67-godišnjeg rančera koji tvrdi da je njegova porodica obrađivala 600 000 akri zemlje u području Gold Butte još od kraja 19. veka i da su bili tamo i pre nego je vladin Ured za upravljanje zemljištem ikada i došao u to područje.
 Guverner Nevade je službeno osudio akciju savezne vlade, ali nije preduzeo nikakve korake u tom smislu, dok je šerif Richard Mack iz Arizone akciju lokalnog stanovništva koje je stalo u obranu starog rančera nazvao "terorističkim činom".
 Mnogi pobunu rančera u Nevadi, nakon pobune davne 1770. u Bostonu, nazivaju "Drugom američkom revolucijom", međutim reportaže iz Sjedinjenih Država uglavnom govore o dodeli Oscara ili sličnim potpuno nevažnim informacijama, dok 5 000 naoružanih ljudi koji s opiru federalnoj policiji za main-stream medije nisu nikakva vest.

 Washingtonu treba rat u Ukrajini kako bi izbegao vlastitu propast

 Kako bi opravdao postojanje u Ukrajini NATO savez ubrzava svoje aktivnosti usmerene protiv Rusije, dok s druge strane Washingtonu treba oružani sukob kako bi spasio imperiju u rasulu.
 Od svih mogućih rešenja za spašavanje američke imperije i njenog  najmoćnijeg oružja – dolara - Barack Obama, koji je uz to i dobitnik Nobelove nagrade za mir, odabire rat na teritoriju Ukrajine protiv Rusije.
 Ova opasna igra bi se, po mišljenju mnogih, mogla pretvoriti i u Treći svetski rat.
 Stanovnici jugoistoka Ukrajine i Rusija neće mirno posmatrati ulazak Ukrajine u Evropsku uniju, što bi prema nepisanom pravilu značilo i premeštanje interkontinentalnih balističkih projektila NATO saveza još dublje prema istoku, na same granice Ruske Federacije. S druge strane, Kina dobro zna da bi bila sledeći cilj i bez obzira što zbog Tibeta i provincije Xinjiang suzdržala u glasanju oko krimskog referenduma, Peking je u više navrata izjavio "kako podržava Rusiju u naporima u očuvanju regionalne stabilnosti na istoku Evrope".

 Kina isto kao i Rusija trpi financijski i ekonomski napad od strane Sjedinjenih Država, a američki plan je izvršiti udar na kinesku ekonomiju i potom pokrenuti destabilizirajući plan na zapadu Kine gde financira ujgursku separatističku manjinu. Dakle, u ovom trenutku imamo Kinu i Rusiju s jedne strane i Sjedinjene Države s nekoliko saveznika unutar Evropske unije s druge. Međutim, prema statutu NATO saveza je i to dovoljno, jer su sve članice saveza "dužne braniti bilo koju zemlju u savezu ukoliko bi bila napadnuta", kao što je bio slučaj kada je Turska trebala obaviti false-flag operaciju u Siriji i potom se pozvati na članak statuta NATO saveza o "pretrpljenoj agresiji". U tom slučaju čak i jedna Nemačka, Češka, Slovačka ili Mađarska ne bi mogle učiniti ništa drugo nego se pokoriti volji "velikog gazde", u protivnom bi u istoriji ostale upamćene kao zemlje koje su označile početak raspada NATO saveza.
 Za kraj recimo samo da se sizifovski neumorno Paul Craig Roberts pita: "Zna li Obama uopšte šta čini i da Ameriku i marionetske države koje se pokoravaju diktatu američke administracije gura u rat protiv Rusije i Kine?".
 "Prvi i Drugi svetski rat su bili produkt ambicija i pogrešaka uskog kruga ljudi, što je slučaj s aktualnom situacijom u Ukrajini i ulogom Baracka Obame", piše Paul Craig Roberts i citira prof. Harrya Elmera Barnesa koji u svojoj knjizi "Početak Prvog svetskog rata" dokazuje kako je rat izbio zbog političke kratkovidnosti nekolicine ljudi, kao što su francuski predsednik Poincaré i ruski ministar vanjskih poslova Sergej Sazonov.
 "Poincaré je od Nemačke tražio područje Alzas-Lorena, a carska Rusija je htela Istanbul i tesnac Bospor koji povezuje Crno more i Mediteran. Bili su svesni da njihove ambicije vode u opšti oružani sukob u Evropi i upravo su na tome i radili. Barack Obama danas radi isto, ali kako je moguće da nakon toliko mrtvih u Afganistanu, Iraku, Pakistanu, Jemenu, Libiji i Siriji neko veruje Obami i njegovoj administraciji i da njih zanima demokracija u Ukrajini?

 Obama je srušio ukrajinsku vladu kako bi ta zemlja ušla u NATO i da bi isterao Rusiju iz svoje pomorske baze u Crnom moru.
Nameravao je postaviti balističke projektile u Ukrajini i ljut je što njegov plan nije ispao onako kako ga je zamislio. Sada sav svoj bes i frustraciju iskaljuje na Rusiji. Laže kada govori da SAD čvrsto stoje nasuprot ruskoj agresiji, a u toj obmani mu pomažu mediji i marionetske države prilikom glasanja u Ujedinjenim narodima. Nasilje u Ukrajini protiv ruskih stanovnika će verovatno pratiti i žestoka anti-ruska propaganda i Putin će možda biti prisiljen poslati ruske vojnike u obranu tog stanovništva. Zar su ljudi tako slepi da ne vide da Obama u ime američke hegemonije svet vodi ka svom poslednjem ratu?", piše Paul Craig Roberts, usamljen u ovom sizifovskom poslu raskrinkavanja laži na račun Moskve čime se krči teren za napad na "pobunjenike i teroriste na istoku Ukrajine" i uvlačenje Rusije u sukob, a sve kako bi se u ime američke hegemonije i spašavanja "njegovog visočanstva dolara" spasio američki imperij u propadanju.
izvor