среда, 29. јун 2022.

Ivan Čolović, Ogledi o markizu de Sadu I deo ( Podsticaj- odgovor - bijheviorizam )

de Sadove knjige 


I. Podsticaj - odgovor

  Bihejviorizam
 

 

    Većina Sadovih junaka smatra sebe filozofima. Njihovi "sistemi" i "načela" čine dobar deo Sadovih romana. U tom pogledu autor Žistine blizak je mnogim svojim savremenicima, posebno Volteru, а njegova dela približavaju se obrascu "filozofske priče" XVIII veka. S druge strane, govoreći jezikom današnjih klasifikacija, Sadova dela mogla bi se opisati као "romani s tezom" ili "romani ideja", s obzirom па to da okosnicu čitavog njegovog opusa čini borba dva načela - vrline i poroka - i teza prema kojoj porok iz te borbe uvek izlazi kao pobednik. Tako su Sadovi filozofi u stvarl filozofi poroka.
  Ali uprkos spremnosti da opširno razvijaju teorijsku argumentaciju, njihova filozofija nije čisto speku-lativna: menjajući naša shvatanja, ona treba da dovede i do promena u našem ponašanju, da "naznači neke planove ponašanja". U tom pogledu Sad ispoljava veru u naučnu, materijalističku filozofiju svojstvenu njegovom dobu i, istovremeno, nagoveštava neke savremene pokušaje zasnivanja naučne, na eksperimentu zasnovane i na praktičnu primenu usmerene psihologije.
  Od tako shvaćene filozofije, njeni poklonici očekuju pre svega da sa njih skine odgovornost za izvesne nastrane sklonosti, bilo tako što će im pribaviti imunitet nedužnih žrtava bolesti ili tako što će njihovo prestupničko i zločinačko ponašanje objasniti dubokim zakonima prirode. Sad tu okleva između zahteva za trpeljivošću prema zločinu, priznavanja ravnopravnosti načelu uništavanja i načelu stvaranja i, najzad, uzdizanja zločina i razaranja iznad stvaranja i vrline. U svakom slučaju, filozofija ili običan razum treba da pokažu da je opiranje poroku i njegovo kažnjavanje u suprotnosti sa prirodom, sa najdubljim načelima njenog opstanka.
  Ovu tezu Sadovi filozofi potkrepljuju argumentima sa područja više nauka. Oni očekuju da će anatomija "otkriti odnos između ustrojstva čoveka i sklonosti koje njime vladaju"; etnografija treba da potvrdi relativnost jedinih moralnih normi; biologija u razaranju vidi preduslov stvaranja novih oblika života; poltička ekonomija opravdava rasipanje ljudskih života ističući prednost država sa malim brojem stanovnika; istorija nas uči tome da je republika utemeljena na zločinu, na ubistvu kralja; erotologija - čiji je Sad osnivač - pokazuje da je ljubavni zahnos najjači u blizini smrti.
  Filozof proniče u psihološku, biološku i društvenu stvarnost da bi objasnio i opravdao sebe, ali i s ciljem da u ljudima probudi sposobnost ispravnog mišljenja i da im omogući saznavanje njihovog života i sveta. Jer "svet je pun lutaka od krvi i mesa koje hodaju, rade, jedu, vare, a da nikada ne shvataju ništa od svega toga " Ljudima treba razjasniti načela i prirodu njihovog ponašanja i jednom zasvagda razbiti predrasude o vrlini, religiji, osećanjima, transcendencij.  Jer nema osnova, smatraju Sadovi filozofi, da se veruje u postojanje takvih entiteta kao što su bog, duša, vrlina, porok; čovek je proizvod svog fizičkog sklopa i okoline.
  Iz čoveka ili iz njegove okoline dolaze prepoznatljivi stimulansi koji predodređuju njegovo ponašanje. Na primer to da li će čovek učiniti neko dobro delo ili zločin zavisi od "određenog toka tekućine, od određene vrste vlakana ili od jačine i njihove krvi ili kiseline"*. Pojava strasti objašnjava se delovanjem spoljašnjih podsticaja. Prema definiciji jedne Sadove junakinje, strasti su "vatra koju u električnom fluidu izazivaju spoljašnji predmeti".
 
  "Ako je ta vatra slaba, zbog debljine organa koji ometa brzo delovanje spoljašnjeg predmeta na nervni fluid, ili zbog sporosti sa kojom mu mozak prenosi dejstvo ovog pritiska, ili pak zbog slabe pokretljivosti tog fluida, onda se pod dejstvom ove čulnosti okrećemo vrlini. Ali ako, nasuprot tome, spoljašnji predmeti snažno deluju na naše organe, ako ih žestoko uzbuđuju, ako snažno ubrzavaju čestice nervnog fluida koje struje nervnim kanallma, u tom slučaju bićemo, pod dejstvom naše čulnosti, okrenuti poroku."*
 
  Sadovi junaci najviše nastoje da sebi razjasne odnose između podsticaja i odgovora па planu erotskog života, kako bi ovladali zakonima tih odnosa. Tako oni otkrivaju da je za njihovo čulno zadovoljstvo često potreban stimulans u vidu "nadražaja bola izazvanog na predmetu naše strasti". Samo takav nadražaj - koji mi danas zovemo sadističkim - izaziva "potres u električnom fluidu" i dovodi čoveka u stanje sladostrasnog pijanstva.

                                          
 
  "Опај, dakle, koji u ženi izazove najburnije uzbuđenje, onaj koji najviše poremeti celo ženino ustrojstvo, svakako će uspeti pribaviti najveću mogućnu strast..."r
 
  Mnogi Sadovi junaci naročito cene onu vrstu podsticaja koji se javljaju u vidu neposrednog, bolom praćenog fizičkog delovanja na njihovo sopstveno telo. Oni na sebi primenjuju postupke i tehnike kojima inaće podvrgavaju "predmete svoje strasti", to jest svoje žrtve, da bi u njima izazvali stimulativne reakcije. Ovim podsticajima - prema modernoj terminologiji: mazohističkim - pribegavaju pre svega stariji bludnici i oni koji nastoje da što brže povrate svoju istrošenu snagu. Često oni predstavljaju subjektivno udvajanje ili prelamanje postupaka kojima je podvrgnuta žrtva. Tako se u stvari jedna ista vrsta stimulansa - telesna reakcija izazvana bolom - istovremeno javlja kao prizor i kao unutrašnji doživljaj. Na kraju jedne orgije, četvorica bludnih kaluđera iz Sent Mari de Boa, bez obzira na svoje posebne sklonosti, pribegavaju ovom udvojenom podstrekavanju: traže da sa njima postupaju onako kako oni sami postupaju sa svojim žrtvama. Kleman štipa, a istovremeno i njega štipaju; Antoan gnječi i tuče, а i "njega su gnječili i tukli, ра je plod mučenja izazvao i njegovo uzbuđenje"; Žerom se služi samo zubima, i "dok su njega drugi isto tako snažno grizli, on utoli svoju pomamu".
  Slični odnosi između podsticaja i odgovora mogu se pratiti i u jednoj drugoj ravni erotskog života Sadovih junaka, која se, za razliku od ravni neposredno fizičkog, može zvati ravan posrednog i imaginativnog. Obilje snažnih podsticaja Sadov junak ume da nađe па uobraziljnom, intelektualnom i moralnom planu. Zbog toga se među njegovim najvažnijim osobinama nalaze snažna uobrazilja i sposobnost logičnog rasuđivanja, koje zajedno čine ono što Sad naziva "dobro skrojenom glavom". Ovi podsticaji su ujedno i najsnažniji, njima se nedvosmisleno daje prednost nad neposredno fizičkim stimulansima. Tako Žilijeta objašnjava Delkuru, "dželatu iz Nanta", da to što mu se podala treba da zahvali manje njenoj čulnosti, а više njenoj "glavi", koja je "sasvim posebne vrste",  a Dolmanse iz Filozofije u budoaru divi se uobrazilji svoje mlade štićenice Evgenije, jer ona "svršava iz glave, bez fizičkog dodira.  Međutim, nikako ne treba izgubiti iz vida da podlogu i ovih podsticaja čine fizičko-hemijski procesi odnosno kretanje "električnog fluida".
  Uobrazilja (l'imagination) jedna je od najhvaljenijih osobina u Sadovom svetu. Nabrajajući Žilijetine dobre strane, Sen Fon na prvo mesto stavlja "sjajnu uobrazilju", pre "hladnokrvnosti u zločinu" i "veličanstvenog dupeta". Ona "upravlja svime, ona je pokretač svega". Ona rađa nadražujuće slike i ideje, i to ne samo one koje se neposredno odnose na pohotu, već i svakojake zločinačke naume i zamisli u vezi sa drugim, od pohote na izgled nezavisnim strastima i sklonostima, kao što su, па primer, tvrdićluk, nezdrava ambicioznost, svirepost, čak i neumerenost u jelu. Jer ljudi koji imaju "dobro skrojenu glavu" znaju da je pohota u osnovi svih drugih strasti, "što dokazuje činjenica da je čovek bez jaja čovek bez strasti".
 
  "Nema nijednog načina da budem роrоčпа koji nije raspalio moju pohotu; ili, bolje reči, buktinja pohote, pošto je u meni izazvala požar svih poroka, bacajući na sve njih božansku vatru samo njoj danu, prenela je na sve taj slasni osećaj koji slabo skrojeni ljudi očekuju samo od nje."
 
  Uobraziljne slike, maštovite bludne zamisli i zločinački naumi već i sami nadražujuće deluju, raspalju-ju, podstiču kretanje nervnog fluida, izazivaju vrtoglavicu, ali se mnogi od njih materijalizuju. Neke od ovih zamisli jesu u stvari mali umetnički projekti, a njihovi rezultati prava umetnička ostvarenja. To važi za oblikovanje prostora, raznih dvorana za zadovoljstvo, mučionica i "svetilišta", koji imaju svoje stalne rekvizite, ali se često ukrašavaju prigodnim dodacima, na primer kolažima od ljudskih genitalija uokvirenih crnim florom i znalački aranžiranim. Maštovite zamisli "prizora", čije bogatstvo i originalnost idu do poslednje granice mogućeg.
  Osnovno načelo kompozicije tih slika i prizora jeste simetrija ljudskog tela, simetrični raspored čula, a time i njihovih erotskih valenci. U većini slučajeva u njihovom središtu nalazi se jedno telo, žrtve ili bludnika, а ostali učesnici nadovezuju se ргеmа mogućnostima koje za to pruža položaj tela i njegova anatomija.
 
  "Sen Fon je nosi na kanape u dnu salona da bi je tamo naguzio, naređujući mi da mu za to vreme pišam u usta; četiri mladića raspoređuju se tako da dvojicu on nadražuje rukama, dok treči zajahuje gospožu Noarsej, a četvrti, nešto uzdignut, omogućava mi da ustima dohvatim njegov kurac; za to vreme peti mladić guzi samog Sen Fona."




                                             Ilustracija iz prvog izdanja Žilijetine storije
 
  U toku jedne seanse učesnici obrazuju veći broj prizora, s tim što se svaki od njih gradi iz osnova, posle potpunog razgrađivanja prethodnog prizora. Slike se razgrađuju uglavnom zbog toga što je dinamika njihovog oblikovanja dostigla krajnju tačku u kojoj su sve valence vezane i svi učesnici seanse uključeni u sliku. Zato su Sadovi junaci naročito osetljivi na manjkavost i nedovršenost pojedinih kompozicija. Tako Dolmanse ukazuje gospođi od Sent Anža na nepotpunost prizora koji je ona aranžirala:
 
  "Čini mi se, gospođo, da vašoj slici nedostaju bar dva-tri kurca; zar žena koju ste tako namestili ne bi mogla da ima jedan u ustima i po jedan u svakoj ruci?"
 
  Nema prelaza iz jedne slike u drugu, nema kontinuiteta među njima, jer one obrazuju niz međusobno nezavisnih celina. Likovno načelo potpuno potiskuje dramsko. Sad je toga svestan. Opisujući jedan erotski prizor sa petnaest osoba, njegova junakinja Žilijeta naziva ga "umetničkom slikom", posebno opisuje levu i desnu stranu te slike i na kraju uzvikuje: "Ah, zaista je šteta što neki graver nije preneo potomstvu ovu strasnu i božansku sliku!"
  Jedan od najjačih estetskih stimulansa predstavlja umetnost pripovedanja. Učesnici jedne orgije u Napulju najpre se povlače sa svojim žrtvama u posebne prostorije, а zatim se ekupljaju i "jedni drugima raspaljuju maštu iznoseći pojedinosti sramnih dela koja su upravo počinili". Žistina naivno pripoveda krvopiji Žernandu o svojim nevoljama "i ne opažajući da ga svojim pričama još više raspaljuje". Pripovedačice iz Zilinga opisuju šest stotina perverzija, koje gospodari zamka, nadraženi tim opisima, često na licu mesta probaju. Međutim, 'odnos između podsticaja i Odgovora ovde nije uvek jednosmeran. Za uspeh pripovedanja ponekad su potrebni čulni podstreci. Delben, jedna od prvih Žilije-tinih "vaspitačica", drži udove dvojice bludnika dok pripoveda. "Hoću", veli ona, "da se snaga koju budu stekli pod mojim prstima prenese na moje pripovedanje i videćete kako moja rečitost raste".
  Pojava ovih estetskih momenata ne povlači za sobom skretanje seksualne energije Sadovih junaka na estetski plan: do sublimacije nikada ne dolazi. I estetski stimulansi nedvosmisleno razgorevaju pohotu. Uostalom, Sad očekuje da će oni takvo dejstvo imati i na njegove čitaooe. Kao što neki njegovi junaci maštaju o zločinu čije će ih posledice nadživeti, Sad očekuje da će njegovi romani uzburkati "nervni fluid" u živcima čitalaca i posle smrti svoga tvorca. Na početku 120 dana Sodome on se neposredno obraća "prijatelju čitaocu", upozoravajući ga nа to da mu se mnoge nastranosti opisane u toj knjizi neće svideti. "Ali, biće među njima i takvih", dodaje Sad, "koje će te raspaliti toliko da će ti se jajca isprazniti, a to je sve čemu se nadamo."
  Današnji cenzori Sadovih dela kao da potvrđuju da je ova njihova "efikasnost" snažna i posle dva veka. Tačka u kojoj erotsko-estetski prizor dostiže zaokruženost često se podudara sa trenutkom orgazma; u svakom slučaju, to je tačka u kojoj podsticaj dostiže najveću jačinu, pa time daje mogućnost postizanja orgazma. Medutim, Sadovi junaci ne žele uvek da iskoriste tu mogućnost: kao da im cilj i nije orgazam, makar i ovako snažno stimulisan. Najveći bludnici se u stvari više trude da izbegnu, da odlože orgazam nego da ga postignu. Jer, kako kaže jedan od njih, "sreća se ne sastoji u zadovoljstvu, već u želji"; drugi "plače od besa" što je njegova "belouška suviše brzo pustila otrov".  Sen Fon se hvali svojom veštinom da pojača želju strogom apstinencijom, pri čemu on pod apstinencijom ne podrazumeva uzdržavanje od svakog zadovoljstva, već samo od onog koje dovodi do gubljenja sperme:
 
  "Ima osam dana kako nisam svršio; niko kao ja ne ume tako vešto da izoštri strasti smišljenim uzdržavanjem; zbog toga se ipak ne lišavam zadovoljstava: za ovo vreme naguzili su me možda dvesta puta i video sam sto ili sto pedeset osoba oba pola, ali pri svem tom nisam izgubio ni kap sperme. Rezultat ove male podvale prirodi je taj da sam sada obuzet željom koja će biti kobna za bića na koja će se sručiti oluja, a ja hoču da ona ovde grune..."
 
  Јег Sadov junak zna da će mu orgazam doneti vrhunsko zadovoljstvo samo ako je vezan za zločin, to jest za negativni moralni čin. Na primer žrtve i pomagači, učesnici erotskih prizora, ne ostaju uvek na pasivnom pokoravanju; njihov ulog ne svodi se па telo. Od njih se, recimo, traži da učestvuju psovkama, huljenjem, svetogrem (sem kad im nije namenjena uloga da simbolizuju vrlinu, odnosno kad su sami predmet svetogrđa). Više puta Sadovi bludnici ih nа to podsećaju. Tako Klervil daje uputstva za jednu scenu u kojoj se оnа sama podvrgava šibanju i traži da je za to vreme obasipaju "uvredama i pretnjama", jer njenu uobrazilju najviše zagrevaju psovke koje čuje oko sebe. Đolmanse poučava mladu Evgeniju da je u zadovoljstvima razvrata "bitno izgovarati jake ili prljave reči... ukrasiti ih najraskošnijim izrazima, one treba što više da skandalizuju".
  Hula čini srž i funkciju i onih erotskih podstreka koji se javljaju u vldu filozofskog veličanja zločina i osporavanja vrline. Izlaganje zločinačkih "sistema", "načela" i "maksima" ne remete tok bludnih seansi već, naprotiv, u njih unosi retorički žar i fanatičku strašt. Na prvi pogled, osnovni cilj ovlh načela 1 maksima jeste pravdanje, pred ličnostima koje su "žrtve predrasuda" i pred čitaocem, svih vrsta sklonosti, pa i zločinačkih, koje čoveku ulivaju njegov telesnl sklop i kroj njegove glave. Oni su tu, reklo bi se, da ubede i umire. Ali niz nesaglasnosti i protivurečnosti slabi njihovu ubedljivost i valjanost, naravno, ukoliko se sačuva sposobnost da se o njima hladnokrvno i razumno sudi. Međutim, načela i sistemli imaju moć da "zavrte mozak", da izazovu vrtoglavicu. Očigledno je da oni za Sada imaju vrednost i van teorijskog plana: oni treba da deluju trenutno, kao skandal, ili kao otkrovenje, da potresu temelje naše intelektualne i moralne stabilnosti svojim cinizmom i ludilom. Takvom funkcijom filozofskih sistema u Sadovom delu Klosovski Objašnjava njihovu nekoherentnost:
 
  "Uostalom, njegove ličnosti, gonjene strastima, sa savršenom lakoćom prelaze sa jednog sistema na drugi, nimalo se ne obazirući na protivurečnosti. De Sad na taj način želi da pokaže da temperament nalaže izbor filozofije i da je sam um na koji se pozivaju filozofi njegovog doba, samo oblik strasti."
 
  Uprkos tome, u ovim sistemima mogu se lako zapaziti bar nека opšta mesta. Jedno od njih je argument da su u očima prirode ljudski postupci moralno neutralni, da, prema tome, treba ozakoniti i dozvoliti svaku vrstu zadovoljstva koju priroda dopušta. Ali vladanje Sadovih junaka daleko je od ove neutralnosti: ono nije toliko nadahnuto prirodom koliko potrebom da se pogaze osnovne ljudske vrednosti. Kaluđeri iz Sent Mari de Boa ne bi poželeli - smatra jedna njihova zatočenica - devojku koja im ne bi pružila otpor. Postoji, dakle, lako uočljiv nesklad između iskaza Sadovih junaka kojima sebe crtaju kao ljude s onu stranu morala i religije i, s druge strane, njihove nemogućnosti da iziđu iz oblasti moralnih i religijskih vrednosti.
  Ni jezik Sadovih junaka nije u skladu sa ovim argumentom njihove filozofije. Mada se svi oni trude da svoje postupke opravdaju, da objasne "nelogičnost" ili "neprirodnost" zakona koji ih kažnjavaju, kada o njima govore, ne služe se neutralnim, deskriptivnim izrazima, već jezikom moralne osude. Svoja uživanja nazivaju "besramnim", "zločinačkim", "užasnim". Tako Sarmiento, jedan od Sadovih apologeta zločina i poroka, obrazlažući i braneći sistem porodičnih odnosa koji glavi porodice dozvoljava da traži zadovoljstvo sa svim njenim članovima, takvo ponašanje naziva "razvratom":
 
  "...otac ne pravi nikakvu razliku između svojih kćeri, sinova, robova ili žena; svi oni podjednako služe njegovom bestidnom razvratu".
 
  Kad bi zaista bili kadri da se vinu izvan oblasti u kojoj deluju moralne i verske norme, Sadovi junaci lišili bi se osnovnog izvora zadovoljstva, јег blaćenje čoveka i boga predstavlja neophodan začin njihovog erotskog života, ono daje odlučujuću draž svim čisto fizič-kim i estetskim podsticajima. Oni znaju da pravo zadovoljstvo ne mogu naći ако ono nije vezano za neki prestup, ako pohota nije ukrštena sa zločinom. Prema rečima jednog od njih, "jedino роrок omogućava čoveku da doživi moralnu i fizičku jezu, izvor najtananijih slasti"^.
  Zbog toga svaka "grupa", svaki "prizor" koji komponuju Sadovi bludnici ima određenu moralnu težinu. Ponekad se ova moralna boja dobija tako što se skrnave simboli ili obredi neke ustanove - crkve ili pravde; u izvesnim slučajevima vređaju se neke opšte ljudske vrednosti - nevinost, dostojanstvo ili čovekoljublje - pri čemu nije važna ličnost žrtve; najzad, u seansama bluda obezbeđuje se učešće osoba koje su međusobno rodbinski vezane ili koje su u nekom srodničkom odnosu sa organizatorima seanse. Tako Sadov junak nadražuje sebe raznovrsnim oblicima rodoskvrnuča i moralnom patnjom koju ono izaziva.
  I ovde se smenjuju "sadistički" i "mazohistički" podsticaji. Sen Fon uživa u moralnoj patnji svog dobrotvora, koga prisiljava da rodoskvrno opšti sa kćerkom, ali s podjednakom spremnošću zadovoljstvu žrtvuje i sopstvenu kćerku, a istu žrtvu podnose i drugi: Noarsej, Žilijeta... Takođe je ispoljena i težnja ка simultanom, koncentričnom dejstvu više različitih podsticaja. Као što se odgovarajućim rasporedom učesnika "prizora" postiže potpuno pokrivanje senzualnih valenci, ovde se izborom žrtava ili čak naročitim njihovim ukrštanjem postiže sažimanje više posebnih prestupa u jedan prestupnički čin. Simultano nadraživanje moralnim prestupima dovedeno je do vrhunca u opisu čoveka:
 
  "koji je spavao sa svoje troje dece koje je napravio svojoj majci, među njima i sa jednom kćerkom udatom za njegovog sina, tako da je, spavajući sa tom kćerkom, istovremeno spavao sa sestrom, kćerkom i snahom, prisiljavajući sina da spava sa svojom sestrom i pomajkom."
 
  Svi erotski podsticaji mogu se podeliti na normalne i parestezijske. Ali odmah treba reći da se normalni podsticaji javljaju samo uz parestezijske; njihovo samostalno dejstvo može eventualno da izazove samo prvi stepen erotskog odgovora - erekciju. Takvu, ograničenu moć imaju, na primer, fizičko nadraživanje genitalija ili pogled nа lepo telo. U erotskim prizorima normalni putevi podsticanja želje javljaju se uporedo sa parestezijskim i zbog toga da bi se dobio što veći broj valenci, odnosno što bogatija erotska arabeska.
  Prednost parestezijskih nadražaja nad normalnim potkrepljuju rezultati nekoliko opita. U jednom takvom opitu, Žilijeta, istovremeno podvrgnuta dejstvu "normalnih" i parestezijskih nadražaja, treba da posvedoči koji joj od ovih nadražaja pričinjava veće zadovoljstvo. S obzirom da je reč o istovremenom nadraživanju "hrama prirode" i "hrama Sodome", Žilijeta najpre ne može da se opredeli. "Senzacije su", kaže ona, "istovrmeno tako zbrkane i tako sladostrasne, da veoma teško mogu da odredim njihovo pravo mesta" Zbog toga se opit ponavlja, a Žilijeta je zamoljena da pažljivije prati svoje senzacije i da podnese "tačniji izveštaj". U drugom pokušaju eksperiment daje zadovoljavajući rezultat:
 
  "...priznajem, jer treba da kažem punu istinu, da je kurac koji je prodro u moje dupe izazvao u meni beskrajno življe i finije osećaje nego onaj koji me je probio spreda. Mlada sam, nevina, stidljiva, nepripremljena za zadovoljstva kojima sam maločas bila preplavljena; mogućno je da se varam o vrsti i prirodi tih zadovoljstava uzetih po sebi, ali pitali ste me šta sam osetila i ja sam vam rek1а."
 
  Skala parestezijskih podsticaja obuhvata raspon od sodomskih nadražaja, koji se mogu smatrati minimalnim parestezijskim nadražajima, do podstreka koje za Sadovog čoveka predstavljaju krvava smaknuća. Gornjom granicom ove vrste podsticaja mogu se smatrati koprolagnijski stimulansi, jer je odvratnost koju oni ulivaju normalnom čoveku veća od jeze koju u njemu izazivaju Sadove pomahnitale ubice. Tako Leli oprašta Sadu sve, "sauf lа merde". On iznosi podatke koji treba da dokažu da koprolagnija, а posebno koprofagija, ne može biti tako učestana pojava како bi se moglo pomisliti па osnovu Sadovih dela. Time se u stvari otvara problem naučne upotrebljivosti Sadove "deskriptivne psihopatologije", paralelan već izloženom problemu koherentnosti njegove filozofije. Jer, na primer Bataj, као da odgovara Leliju, skreće pažnju na to da Sad "nije hteo toliko da ubeđuje koliko da izaziva". Sad će nam ostati stran, smatra on, ако nе uvidimo da je njegov izazov išao ргеко granica mogućnog: "Njegov izazov bio bi lišen smisla, ostao bi bez vrednosti i bez posledica, da nije bio ta bezgranična laž i da stavovi koje je on napadao nisu bili neoborivi"
  Većina Sadovih junaka odaziva se na veliki broj najraznovrsnijih podsticaja, s podjednakim zadovolj-stvom "primaju" i "daju", žrtvuju u "hramu Venere" ili u "hramu Sodome", uživaju u nevinosti i u okorelosti. Na toj njihovoj "univerzalnosti" Bart je zasnovao "pravilo reciprociteta", nastojeći da utvrdi zakonitosti Sadovog "erotskog koda". On naime smatra da se u Sadovom svetu mogu razmenjivati sve funkcije sem ubistva, da оnе mogu da prelaze sa jedne ličnosti nа drugu: svi mogu i moraju biti jedno za drugim - žrtva i krvnik, bičevalac i bičevani itd. Тако se, po Bartovom mišljenju, u Sadovom jeziku mogu naći "samo klase akcija, a ne i grupe individua". "Seksualna praksa nikad ne služi identifikaciji subjekta", zaključuje on. Ovo Bartovo tumačenje u glavnim crtama podudara se sa njegovom glasovitom analizom Rasinovih tragedija, ali je ovde očigledno da ono - kako bi sam Bart rekao -ne "pokriva" dobar deo Sadovih knjiga.
  Јег nije malo ni onih Sadovih junaka čije zadovoljstvo zavisi od određene vrste ili čak od jednog jedinog podsticaja datog pod određenim uslovima. Za njih postoji samo jedna vrsta raja, odnosno pakla. Podsticaj se za njih javlja u obliku refrena. Sen Floran mora imati svakog dana "dve nevine devojke"; Žeromov "omiljeni hram" jesu usta; Žernan uživa tek kad svoju ženu podvrgne uvek istom mučenju,  jedan Sen Fonov prijatelj raspaljuje se tek na zvuk podrigivanja ili puštanje vetrova; jedna ličnost iz 120 dana Sodome (gde ima najviše monomana) "želi samo žene koje su upravo ubijene"; Vespoli voli samo ludake i uspeva da svrši u zagrljaju gospođe Klervil tek kad mu jedan ludak spusti svoj "etron" pravo na lioe; sama gospođa Klervil svoju svirepost ispoljava jedino prema muškarcima, dok napuljska kraljica Šarlota "više uživa u krvi osoba svoga pola; gospođa Delben kaže da je za nju zadovoljstvo koje "žene jedne drugima pružaju tako divno", da ona "ne teži gotovo ničemu van toga". To su sve "slučajevi": seksualna moć ovih ličnosti skrivena je u najneobičnijim predmetima, prizorima, zvucima, kao kod onih zmajeva iz narodnih priča čija snaga leži u srcu neke ribe ili ptice. Zato Klosovski u Sadovim delima nalazi "galeriju kliničkih portreta".
  Nasuprot nezamenljivim i postojanim podsticajimа-refrenima stoje efemerni podsticaji-performanse. Za njima tragaju oni Sadovi junaci ćija je uobrazilja kadra da uvek stvara nešto novo, nešto što će prevazići sve što je već učinjeno i okušano. Obrazujući različite figure, udešavajući raznovrsne prizore, konstruišući posebne mašine za ubijanje i uživanje, oni tragaju za neiskušanom, novom prilikom, za zločinom, mukom ili osobom koji će prevazići sve poznato i baciti ih u novu ludu vrtoglavicu. Kao što je Don Žuanu uvek potrebna nova žena, ovi Sadovi junaci neumorno istražuju mogućnost novog zločina, novih užasa. Oni žive u stalnoj stvaralačkoj groznici, kao umetnici koji se postepe-no i mučno približavaju svom idealu. Gospođa od Sent Anža, nа primer, bogato plaća svakoga ko može da je "nauči nekom uživanju koje još ne poznaje", a koje može njena "čula da preplavi novim sladostrašćem"; Žilijeta priznaje da su njene želje "hiljadu puta jače" od njenih sposobnosti, a njena prijateljica Klervil još je rečitija:
 
  "...ma koliko zločin bio užasan, uvek mi se čini da zaostaje za zamislima moje glave. Ali, kad bih mogla i čitav svet da uništim, još bih proklinjala prirodu što je mojim mračnim željama stavila na raspolaganje samo jedan svet!"^
 
  U ovakvom svom zaletu Sadovi junaci ne zaustavljaju se ni na granicama prirode. Poznavanje anatomije i neurologije i bogata uobrazilja omogućavaju im da od prirode izmame i ono što im ona inače ne pruža. Oni znaju da se šibanjem može izazvati bol, čija je pak posledica uzaviranje krvi i njeno brže strujanje, a time i snažno zagrevanje polnih organa. Tako se čovek dovodi u stanje da može da počini bludnu radnju "uprkos samoj prirodi", da "prekorači granice maćehe prirode". Pošto su odbacili ljudske i božanske zakone, Sadovi bludnici besno tresu lancima prirodnih zakona. "Kad se čovek navikne da u jednoj tački prkosi zakonima prirode, onda on više ne nalazi pravog uživanja ako ih sve ne prekorači..., kaže ŽiUjeta.
  Hvatajući se u koštac sa prirodom, Sadovi junaci pribegavaju jednom prevashodno ljudskom rešenju: mašini. Ima u Sadovom delu više raznih sprava za ubijanje i uživanje; njima je opremljeno nekoliko naročitih dvorana, ateljea i mučilišta. Na primer, napuljski kralj Ferdinand konstruisao je mašinu "izvanredno podesnu za ubijanje trudnih žena". Rus Minski ima spravu koja može istovremeno da usmrti šesnaest osoba. Vrlo složenu i maštovitu konstrukciju predstavlja otoman četvorosed "za stimulisanje strasti" koji u toku jedne orgije u Italiji probaju Žilijeta i njene prijateljice. Dželat Delkur konstruktor je jezive sprave za lagano ubijanje u obliku dva koncentrična točka, od kojih je veći snabdeven gvozdenim šiljcima koji polako paraju meso žrtve zavezane za manji točak. Bez pronalazačkog i konstruktorskog duha nisu ni ljubitelji koprolagnije. Gospođa Diklo opisuje dve spra-ve namenjene toj vrsti nastranosti. Tako sadovsko ludilo, pored svojih sistema i svoje estetike, raspolaže i svojom tehnologijom.
  Zahvaljujući procesu uslovljavanja, odnosno procesu kojim se postiže da izvesni podsticaji izazivaju reakcije koje inače nisu izazivali, kod Sadovih junaka se javlja neslućeno bogatstvo podsticaja koji konvergiraju prema jednom, erotskom odgovoru. Као što će pljuvačna žlezda psa, posle veštačkog kondicioniranja, početi da luči na pojavu svetlosti ili zvuka, prirodno kondicionirane polne žlezde Sadovih junaka počinju da luče na podsticaj prizora patnje, rugobe, na zvuk smrtnog krika, leleka, čak i na podrigivanje.
  Međutim, osnovu ovih mnogobrojnih i raznovrsnih uslovljenih stimulansa čini jedan neuslovljeni stimulans, kao što u pozadini različitih nadražaja koji kod deteta izazivaju reakciju straha stoje samo dva prvobitna stimulansa koji se mogu otkriti već prvih dana njegovog života. Тај osnovni, neuslovljeni sadovski impuls predstavlja slika smrti, misao na smrt, ona sama.
  Smrt je stimulativna na dva načlna: као prizor i као unutrašnji doživljaj, као smrt drugog čoveka i kao sopstveno umliranje. Zato je Sadovim junacima potrebno toliko ubijanja, toliko krvavih smaknuća, ali takođe i opasno obletanje oko plamena smrti, strasna zaokupljenost slikom sopstvenog kraja. Njihovo bogato iskustvo zločina utvrđuje ih u uverenju da je "uništavanje nekog ljudskog bića najživlji podsticaj koji se može dati razvratu čula", a nalaze, takođe, načina da nedvosmisleno, eksperimentalno utvrde istinu o erotskom dejstvu smrti i na sami organizam kome ona preti. Podvrgnutt dejstvu određenih uslova, dovedeni u neposrednu blizinu smrti (sa već zategnutom omčom oko vrata), dva sasvim različita bića - vrla Žistina i zlikovac Rolan - doživljavaju isto zadovoljstvo. "To je sigurno delovanje", kaže Rolan. Isto tako, smrtni strah i bespoštedno mučenje dovode i Evgenijinu majku do neočekivanog orgazma:
 
  "Slatka mamice, pa ti svršavašl Dolmanse, pogledaj njene oči... Zar nisam u pravu: ona svršava!"
 
  Ovo saznanje uliva Sadovom čoveku izuzetnu hrabrost pred smrću. On je očekuje као vrhunac i potvrdu svog puta per aspera ad astra. Žilijeta najbolje izražava to gledište: "...najmanje od svega plašim se da ću biti obešena. Nije li poznato da čovek svršava umirući na taj način?" Neočekivano i herojsko rešenje osnovnog problema ljudske situacije.


izvor    
 

Нема коментара:

Постави коментар