четвртак, 1. децембар 2016.

Žižek, Česterton i Jov: smisao patnje


  


  Značaj Knjige o Jovu danas se ne može na pravi način izraziti čak  iako kažemo da je najinteresantnija među drevnim knjigama. Mogli bismo, štaviše, da kažemo da je najinteresantnija među savremenim knjigama. Uistinu, nijedna od dve rečene stvari nije dovoljna, jer fundamentalna ljudska religija i fundamentalna ljudska nereligija su istovremeno i stare i nove; filosofija je ili večna  ili nije filosofija.
Česterton 


 NEKLASIČNA BIBLIJSKA EGZEGEZA
 
        Iako neklasična biblijska egzegeza ima „hiljadu mana i često iritira teologe, mora se priznati da je dala nemali doprinos onome što je jedan od ključnih zadataka hrišćanskog bogoslovovlja, a to je (re)aktuelizacija biblijske poruke; upravo, dakle, ono što je od krucijalnog značajaza crkvenu teologiju, ono što većina teologa u savremeno doba nije uspevala da realizuje( čast izuzecima, čiji je broj na nivou statističke greške), a što je i jasan pokazatelj njene ozbiljne krize (koja je po prirodi stvari, to ne treba gubiti iz vida, i duhovna kriza). Anahronost i neosetljivost za realnost, ili bar nerazumevanje problema savremenog sveta, ili akademska ravnodušnost, - karakteristike su većeg dela savremene klasične biblijske egzegeze. Neklasična je, pak, vrlo inventivna i aktuelna, govori razumljivim jezikom, koristi prijemčiv način mišljenja i bavi se temama koje se tiču čoveka našeg doba. Izbegavanjem konvencionalnih formi izraza i korišćenjem rezultata savremene filosofije (a ne naprosto preslikavanjem drevnih načina tumačenja biblijskog teksta i ponavljanje zastarelih rešenja starih problema), neklasična egzegeza je uspela da izbegne anahronost i da pronađenove puteve kojima biblijska misao danas može da se kreće i mnoge uvide i događaje da osvetli sa više strana, a pošlo joj je za rukom i da stara pitanja postavi na nov način, ali i da predoči nove probleme. Neklasične egzegeze su dilemama savremenog doba pristupali oslanjajući se (i) na biblijsku tradiciju, iako ih ona, ne sve ali većinu, verski nije obavezivala, niti su im rezultati biblijske kritike, iako ih nisu ignorisali, bili od suštinskog značaja. (sve to im je dalo dosta prostora za egzegetski manevar i omogućilo im je da lakše dolaze do značajnih rezultata, uprkos čestim previdima koji nekada i nisu baš bezazleni i zanemarljivi.

       Sve navedeno se ponajbolje vidi u slučaju pojedinih savremenih čitanja npr. pavlovskog korpusa ili Knjige o Jovu. Ovom prilikom bih se osvrnuo na dva neklasična čitanja potonje, a s obzirom na jedno od, kako ih je nazivao Dostojevski, „večnih i prokleti" pitanja, koje je savremena istorija postavila na najbrutalniji mogući način; reč je o smislu patnje. Za razliku od mnogih hrišćanskih teologa, neki savremeni tumači Knjige o Jovu, ne  pridržavajući se drevnih kanona biblijske egzegeze, uspeli su da u tekstu otkriju zanemarene slojeve mišljenja koji su od naročitog značaja za razumevanje smisla patnje, od koje pak nije pošteđen ni današnji čovek; naprotiv, savremena civilizacija u „istoriji patnje zauzima vrlo visoku poziciju, te se teolozima to pitanje neprestano postavlja. Biblijska tradicija je jasno odgovorila na navedeno pitanje, ali taj odgovor  klasični biblijski egzegeti nisu na adekvatan način prezentovali, dok su oni koje ovde nazivam neklasičnim u tome u velikoj meri uspeli; imam u vidu (Slavoja Žižeka,  čijim će čitanjem Knjige o Jovu ( pre svega u knjigama The Monstrosity of Christ: Paradox or Dialectic (London 2009 ) i God in Pain ( New Zork 2012 ) biti posvećen veći deo ovog eseja, ali pored Žižekovog tumačenja, u značajnoj meri uzeću u obzir i Čestertonovo viđenje jovovskog problema (izložen u njegovom tekstu „Introduction to the book of Job ( 1916 ) . U nekoliko navrata je Žižek eksplicitno iskazao oduševljenje stvaralaštvom ovog engleskog hrišćanskog filosofa i pisca. U svojim „teološkim radovima, koje u poslednje vreme produkuje u velikom broju, on često navodi i razrađuje mnoge Čestertonove uvide i motive. A u Žižekovoj egzegezi Knjige o Jovu Čestertonov uticaj je čak određujući; njegova interpretacija ovog starozavetnog spisa je utemeljena upravo u Čestertonovoj. Zato sam se odlučio da sada ne izlažem samo Žižekovo viđenje Jova, već da mu pridružim i  Čestertonovo.
 
BOG KOJI PATI
 
    Zašto je Žižeku značajna pričao Jovu? U knjizi The Monstrosity of Christ, filosofskom superstaru priča o Jovu postaje važna u momentu kada analizira onaj deo hrišćanskog bogoslovlja koji govori o Bogu koji pati. Po Žižekovom mišljenju, najviši domet paganske teološke misli je postavka da se dobri Bog, koji se bori protiv zla, u stvari bori protiv sebe samog, tj. da se radi o unutrašnjoj borbi; drugačije rečeno, na nivou spekulativnog imamo istovetnost dobra i zla. Razrešenje ove napetosti između ideje dobrog i ideje zlog Boga, po njegovom uverenju, pojavljuje se u biblijskoj teologiji koja govori o Bogu koji pati, što je potpuna novina u odnosu na paganstvo i ono po čemu je hrišćanstvo prepoznatljivo. U članku „Samo nas Bog koji trpi može spasiti", koji je publikovan u knjizi  "Bog na mukama" , Žižek navodi da teološki odgovori na pitanje odnosa holokausta, ili bilo kog drugog ispoljavanja „prekomernog zla", i postojanja dobrog i pravednog Boga čine niz hegelijanskih trijada. Naime, oni koji se protive negiranju Božijeg suvereniteta, i njegovo postojanje ne poriču uprkos holokaustu i sličnim ispoljavanjima radikalnog zla, pružaju odgovore koji se, kako smatra Žižek, mogu grupisati u hegelovske trijade. U prvu trijadu spadaju teorije 

1."Legalistička teorija greha i kazne" (holokaust je kazna za grehe čovečanstva, odn. samih Jevreja), 2."Moralistička teorija obrazovanja karaktera" („ Holokaust je izazov za našu veru u Boga, i ukoliko se preživi to iskušenje očvrsnuće nam karakter" ), 
3. "Teorija Božije tajnovitosti " (" Holokaust svedoči o nepronicljivom bezdanu Božije volje "). 

      Druga trijada koju navodi Žižek sastoji se od odgovora teologa koji nisu spremni da prihvate tradicionalistički govor o svemoći Božijoj, jer ne mogu da dovedu u vezu holokaust i postojanje apsolutno suverenog Boga; njena struktura izgleda ovako : 
 (1) konstatovanje ograničenosti Božijeg delovanja sopstvenom tvorevinom, potom 
 (2) to ograničenje uvrste u samoga Boga kao Njegov slobodni čin (Bog se samoograničio kako bi ostavio prostor za slobodu čoveka, te je upravo on kao slobodno biće odgovoran za svo zlo u svetu; ukratko, Holokaust je cena slobode) , i na kraju se pojavljuje 
 (3) dualističko rešenje: samoograničenje se „izvanjštuje", i tada se prva dva momenta osamostaljuju -Bog se zapliće u sukob, postaje protivteža, tj. suportno načelo demonskom zlu koje deluje u svetu.            
      Nakon ove dve trijade Žižek navodi treći stav, za koji s pravom tvrdi da nadilazi i preovladava i ideju suverenog i ideju ograničenog Boga; reč je o ideji Boga koji trpi. Uzgred, Žižekovo insistiranje na trijadama je potpuno nepotrebno; reč je o jednoj veštačkoj konstrukciji koja je njemu neophodna samo kako bi svojoj interpretaciji dao hegelijanski ton. Na sreću, forma nije ugrozila sadržaj, kome ću se uskoro vratiti.

     Žižeka ne zanima previše doprinos samoj teologiji, koliko društveno-političke konsekvence vere u Boga koji pati. (On, u osnovi, i hrišćansku teologiju (zlo)upotrebljava za svoju političku filosofiju, tj. kritiku raznih ideologija. Međutim, iz toga ne sledi da neki njegovi uvidi nisu od značaja i za samo hrišćansko bogoslovlje. Naprotiv, mišljenja sam da čitanje Žižeka u mnogome doprinosi konstituisanju jedne pregnantne angažovane teologije. Zbog toga nikako ne bi trebalo da bude ignorisan od strane crkvenih mislilaca. Bilo kako bilo, ta teološka inovacija biblijskog mišljenja Slavoja Žižeka, pomalo neočekivano, dovodi do Knjige o Jovu. Kažem neočekivano, jer je daleko verovatnije da se jedan „ neteolog, zaintrigiran idejom Boga koji pati,  odmah koncentriše na novozavetnu hristologiju. ( To je možda prvi pokazatelj da Žižeka ne treba olako shvatati, mada možda i grešim.) U nastavku će biti jasnije, mada već sada može da se nasluti, zašto mu je Knjiga o Jovu bila primarni fokus pažnje.

POJAČAVANJE ZAGONETKE KAO NJENO REŠENJE

     Knjiga o Jovu je, kako smatra Žižekov teološki „učitelj" Česterton, u odnosu na ostale starozavetne spise i istorijska i filosofska zagonetka. Nas sada zanima samo ova druga "filosofska" . Prvo što moramo imati u vidu je da ideja da su svi ljudi samo oruđa više sile - fundamentalna ideja Starog Zaveta, i da je tu zbirku tekstova, po Čestertonovom mišljenju, moguće razumeti samo ukoliko se to ne gubi iz vida. Pored toga, neophodno je znati i da je „starozavetna ideja bila više ideja zdravog razuma, da je snaga -snaga, da je lukavost- lukavost, da je uspeh ovoga sveta - uspeh ovoga sveta, i da Jahve koristi sve to radi svog krajnjeg cilja, kao što koristi i prirodne sile ili fizičke elemente." Po njegovom uverenju, svi starozavetni junaci nisu sinovi već robovi Božiji. Česterton čak smatra da je osnovna pretpostavka većeg dela Starog Zaveta - usamljenost Božija. Drugim rečima, „Bog nije jedina glavna ličnost Starog Zaveta : On je upravo jedina ličnost Starog Zaveta. Ovaj zaključak je izveden iz činjenice da je za razliku od Njegovog, cilj svih ostalih htenja automatska, da Bog konkretno zna šta čini dok je čovek neodređen, nerazuman, njegovo ponašanje izgleda kao, po uspelom izrazu ovog sjajnog engleskog mudraca, „potucanje zveri koja umire". U svim drugim slučajevima je tako, Stari Zavet veliča superiornost božanske i ništavnost ljudske volje, osim u jednom, u slučaju Jova. „Knjiga o Jovu se izdvaja jer postavlja pitanje: 'Ali koja je namera Božija?

      Da li je dostojna žrtve čak i bednog čovečanstva? Svakako je lako izbrisati naše ništavne volje zbog one koja je veća i bolja? Ali, da li je veća i bolja? Neka Bog koristi svoje oruđe; neka Bog slomi svoje oruđe. Ali šta On zapravo čini i zbog čega je oruđe slomljeno? 'Zbog tog pitanja- zaključuje Česterton- moramo da napadnemo zagonetku Knjige o Jovu kao filosofsku zagonetku.

      Enigma stradanja nevinog Jova je postavljena pred Boga, i to od strane protagoniste. Međutim, On-niko drugi do Bog lično - daje u najmanju ruku neprimeren odgovor, i upravo u tome je presudna filosofska i religiozna izuzetnost Knjige o Jovu. Bog, naime, ne samo da ne daje odgovor na postavljeno pitanje - „koji je smisao patnje pravednog Jova", nego ga dodatno pojačava. Na najdirektnije moguće pitanje Bog je prvo odgovorio kontra pitanjem; od Jova je zatražio da se izjasni ko je on, na šta Jov odgovara da ne zna. U tome Česterton vidi sav ljudski skepticizam usmeren ka višem skepticizmu. I to je bazična filosofska pozicija Knjige o Jovu. Na koncu, Bog ne samo da ne osujećuje Jovov skepticizam, nego ga još i podstiče, kako bi na kraju Jov shvatio da jedino što ostaje jeste zagonetka, koju ni sam Bog ne može da razreši. Prilikom, dakle, pojavljivanja Onoga u koga su sve nade polagane, koji bi trebao da ima odgovore na sva pitanja, umesto da reši problem, On ga je dodatno istakao indirektno priznajući da ni sam nema rešenje. Sada se događa još jedan obrt, i to religijski: Jov ne samo da ne postaje besan ili utučen, već biva - utešen. Ispostavlja se da se „enigma Jahvea čini mračnijom i opustošenijom od Jovove enigme, ali da „Jov, koji je bio neutešan pre govora Jahveovog, našao je utehu nakon toga". Dakle: „zagonetke Božije su mnogo više zadovoljavajuće od rešenja ljudi" .

     Dijalog Jova sa Bogom, po Čestertonovom viđenju svodi se na to da "Jov istupa upitno " a " Bog odgovara uzvično"; i „umesto dokazivanja Jovu da je svet objašnjiv, On insistira na tome da je svet mnogo neobičniji nego što je Jov to ikada zamislio". Čestertonov opis navedene situacije, Slavoj Žižek tumači, očekivano, uz pomoć Žaka Lakana. Reakcija Boga, po njemu, odgovara onome što Lakan naziva proširni bod ( point de capiton). Bog u Knjizi o Jovu rešava zagonetku tako što je radikalizuje, udvostručuje, tako što je izmešta iz Jovovog uma u samu stvar ; Bog, dakle, i sam počinje da deli Jovovu užasnutost haotičnosti univerzuma koji se manifestuje (i) kao stradanje nevinih. Jov, za razliku od svojih prijatelja koji mu dolaze kako bi ga utešili nudeći mu (teološko) tumačenje nesrećne situacije u kojoj se našao, ne pridaje nikakav dublji smisao nevolji koju preživljava, i Bog koji se na kraju pojavljuje predočava da je istina na njegovoj a ne njihovoj strani.

      Jovovska zagonetka jednostavno nema racionalno rešenje koje bi bilo konačno. Patnja je besmislena, ona naprosto nema nikakvo teološko značenje. Stoga pitanje „u čemu je smisao patnje", identično je pitanju „u čemu je smisao besmislice".

     Međutim, navedena zagonetka nema ni iracionalno rešenje; banalno rečeno, da ono postoji sigurno bi ga znao Bog. Navedeni problem, dakle, ne pripada ni onoj grupi pitanja na koja je nemoguće dati konačan odgovor do okončanja istorije, a na koja upućuje Apopstol Pavle u himni ljubavi; činjenice da sada znamo „delimično"jer „vidimo kao u ogledalu, u zagonetki ( 1.Kor 13:12 ) a da ćemo nakon „kraja sveta"imati celovito znanje, suštinski ne utiče na razrešenje jovovske enigme; dakle, ni iz eshatološke perspektive nećemo otkriti nešto što već sada ne znamo.


BOG u “AUŠVICU”I SLIČNIM I  MESTIMA


     Efikasan test Čestertonove ( i Žižekove) teze da je Knjiga o Jovu aktuelna i danas jeste tematizacija patnje čoveka u ratnim strahotama Prvog i naročito Drugog svetskog rata, kao i umiranja od smrtonosnih infekcija ili zagađenja životne sredi, itd. itsl. (Uzgred samo da napomenem da sam u podnaslovu naziv nemačkog nacističkog logora stavio pod navodnike jer ga koristim kao simbol a ne kao jedno od mesta masovnog stradanja; s obzirom na monstruoznosti sprovedenih u Aušvicu on se, posebno nakon Adorna, u literaturi koristi kao metafora ne samo za stradanje Jevreja, već i svih ostalih nedužnih žrtava u Drugom svetskom ratu, pa ga kao takvog i koristim u ovom eseju. ) Pitanje, dakle, glasi: koji je smisao stradanja miliona nevinih žrtava u svetskim, hladnim i ostalim ratovima, kao i žrtava u kontaminiranim područjima nakon havarija u nuklearnim elektranama, zaraženim smrtonosnim bolestima, itd. itsl.

     Slavoj Žižek smatra da je Jovov otpor da patnji da bilo kakav smisao ključan upravo „kada se suočavamo sa mogućim ili stvarnim katastrofama, od AIDS-a i ekoloških nedaća do Holokausta. On kategorički tvrdi da katastrofe „nemaju nikakvo dublje značenje". Jovovsko nasleđe, podvlači ovaj slovenački filosof, osporava uverenje da je Bog transcendentni Gospodar tvorevine koji zna smisao onoga što nama izgleda kao katastrofa koja je očišćena od bilo kakvog smisla, odn. „Boga koji sagledava sliku u potpunosti, i kojoj ono što mi poimamo kao “mrlju” u stvari doprinosi sveopštem skladu”. Bog više ne može da bude azil za tvrdnje da postoja značenja svih mogućih udesa koji se svakodnevno događaju. Žižek retorički pita: „Kada se suočimo sa događajem kao što je Holokaust ili smrt miliona ljudi u Kongu, nije li neukusno tvrditi da ove “brljotine” imaju dublje značenje tako što doprinose skladu celine?” A potom odmah postavlja suštinski važno pitanje: „Da li postoji Celina koja može teološki opravdati i tako iskupiti - poništiti događaj kao što je Holokaust?” Iskustvo Jova nalaže da se odgovori negativno.

    Jovov Bog „nije više slavodobitni Bog, koji naposletku uvek pobeđuje zato što vuče sve konce (makar su Njegovi putevi “tajnoviti”), niti je to Bog koji hladno deli pravdu zato što je po definiciji uvek u pravu, već je to kao Hristos koji strada na krstu, Bog u agoniji, koji preuzima breme trpljenja i solidariše se s ljudskom bedom.”Žižek, dakle, smatra da nije samo jovovska teološka baština ona koja nam nalaže da tako pristupimo problemu, nego da, i ovo nikako ne treba gubiti iz vida, Hristova smrt na krstu takođe nalaže isto, jer i ona odbacuje ideju Boga kao apsolutno transcendentnog garanta srećnih ishoda svih naših postupaka; „Hristova smrt na krstu je smrt ovoga Boga, ona ponavlja stanovište Jova, odbacuje bilo kakvo dublje značenje koje zamagljuje surovu stvarnost istorijske katastrofe.” (Uzgred, tumačenje stradanja Jova i Hrista unutar jednog hermeneutičkog kruga govori nam da, uprkos tome što Žižekovo poznavanje teološke literature nije na naročitom nivou, ipak njegovu intuiciju ne treba potcenjivati. Intuicija, svakako, nikada ne može u potpunosti da nadomesti erudiciju, kao ni erudicija intuiciju. Stoga treba biti obazriv sa Žižekovim interpretacijama i zaključcima, ali ih nikako ne treba a priori odbacivati.)

    Navedeno upućuje, naglašava Žižek, da postoji samo jedan odgovor koji hrišćani mogu da daju na večito pitanje svih pitanja: „gde je Bog bio za vreme “Aušvica?”, ili „zašto nije sprečio toliko stradanje nedužnih?” . Po njegovom mišljenju, taj odgovor nije u bežanju iz ovosvetske nestabilnosti u blagosloveni mir Božiji koji transcendira sve naše nesreće, jer smo svesni beskonačne ništavnosti ljudskih briga (odgovor pagana), ili da je Bog taj koji, za razliku od nas, zna šta čini i da će nam se na kraju odužiti za sva stradanja, izvidati sve rane i zasluženo kazniti krivce (uobičajeni odgovor hrišćana ). Koji je, dakle, taj jedini odgovor koji hrišćani mogu da daju na pitanje „gde je Bog bio dok se događao Aušvic?”

    Žižek, u svom prepoznatljivom maniru, odgovara na to pitanje pozivajući se na na jedan igrani film koji se bavi genocidom u Ruandi; reč je o ostvarenju Ustreliti pse iz 2005 godine. On navodi poslednju scenu iz tog filma: u momentu kada izbeglice iz plemena Tutsi, koji se kriju u jednoj hrišćanskoj školi, iščekuju da svakog trena pripadnici plemena Hutu provale unutra i izvrše pokolj, mladi nastavnik Britanac pita starijeg sveštenika “ gde je sada Hristos da spreči pokolj, na šta mu ovaj odgovara - Hristos je sada prisutan više nego ikada. On takođe pati sa nama."

    Odgovor koji Žižek navodi je tačan, ali njegovo shvatanje prisustva Boga, nažalost, nije. On, naime, piše da pojam „prisustvo” iz navedene scene iz filma, odn. uopšte prisustvo Boga u patnji ljudi, treba interpretirati kao „prisustvo utvarnog objekta maloga, dodatog predmetima prisutnim ovde, u stvarnosti: kada se hrišćanin nađe u situaciji sličnoj onoj na filmu, predmeti stvarnog sveta prisutni su oko njega, ali je prisutan i Hristos.”

    Ovde Žižek plaća cenu svom „lakanstvu”, i nedovoljnoj upućenosti u teološku literaturu. On jednostavno loše poznaje hrišćansko bogoslovlje da bi mogao da ode dalje od onoga što smo do sada izložili, dakle, do momenta kada je trebao da objasni odgovor na ključno pitanje, pitanje prisustva Boga u stradanju. Ortodoksna hrišćanska teološka fenomenologija nam govori da je svet, u ontološkom smislu, simboličan, da nije „čista” materija već sinteza tvarnog i božanskog. Bog je prisutan u svetu, bili mi toga svesni ili ne, odn. verovali u to ili ne, i to na dva načina - pasivno ili aktivno. A o tome kako će Bog biti imanentan odlučuje sam čovek. Ukoliko on deluje kao slobodno biće ljubavi, onda ostvaruje sinergijski odnos sa Bogom (aktivno prisusto Boga), u suprotnom, ukoliko negira sebe kao slobodno  biće ljubavi onda pacifikuje božansko delovanje ( pasivno prisustvo Boga). Jednostavnije  rečeno, kada čovek čini greh Bog održava svet u postojanju, a kada živi vrlinski onda On učestvuje u njegovom življenju. Bog ne ugrožava ljudsku slobodu time što bi intervenisao svaki put kada bi ovaj činio nešto što nije po Njegovoj volji, jer je ljudska sloboda regulativni princip postojanja sveta. Upravo od nje zavisi da li će čovek postojati kao istinski čovek ili će parazitirati. Sledstveno tome može se  zaključiti da je Bog najrealnije (tj. lično) prisutan u stradanju nevinih, i to prisustvo daje utehu onome koji strada ukoliko je toga svestan (kao u slučaju Jova), dok je pasivan u odnosu na onog koji čini zlo.
   
     Hristovo stradanje je vrhunac bogopatnje. Žižek to ima u vidu i na kraju svog osvrta na Knjigu o Jovu, u Čudovišnosti Hrista, govori i o povezanosti Jovovih i Hristovih stradanja. Nažalost, njegova interpretacija se ne vraća na liniju ortodoksnog, već nastavlja da luta. ( Žižek ipak još uvek nije dovoljno bogoslovski obrazovan, te često plaća previsoku cenu svojoj nezrelosti upravo u najosetljivijim momentima tumačenja biblijskog teksta - kada treba dovesti u vezu starozavetne i novozavetne događaje. Za takav  hermeneutički zahvat Žižeku nije dovoljna samo nadarenost za teorijski rad.) Jovovo ćutanje na kraju pripisuje saznanju da je Bog nemoćan, odn. nije ga utešilo prisustvo svemoćnog već jadnog Boga. Žižek navodi da „Bog nije ni pravedan ni nepravedan, već jednostavno nemoćan “. Međutim, kao što je neumesno govoriti o „svemoćnom”, isto tako je besmisleno govoriti i o „nemoćnom“ Bogu, jer se On samoograničava kako ne bi oskrnavio svetinju nad svetinjama - slobodu čoveka. To samoograničavanje jeste ono što imenujemo „bogopatnjom”. Ali, u toj nemoći se otkriva Njegova svemoć , tj. bogopatnja je dokaz Njegove apsolutne svemoći.

     U nastavku Žižek beleži: „Jov je iznenada shvatio da nije on, već sam Bog taj kome se zaista sudi za njegove nedaće, i da se Bog jadno pokazao na tom testu.” On kao da zaboravlja da u svačijoj patnji učestvuje i Bog kao sapatnik. Stoga, u Jovovom slučaju, kao i u svim sličnim, „jadni” su svi ( i Bog i oni koji pate). U onoj meri u kojoj pati Jov, pati i Bog, odn. u onoj meri u kojoj je jadan Jov, jadan je i Bog. Ovako ko učestvuje u takvom događaju jednostavno je „jadan”, jer je to cena “zloupotrebe” slobode. Žižek nastavlja da brzopleto sudi...

    Iz činjenice da je Jov utešen iako nije dobio direktan odgovor, on izvlači sledeći zaključak: „Jov je predvideo da će Bog patiti u budućnosti : ‘Danas sam to ja, sutra će to biti tvoj rođeni sin, a neće biti nikoga da se umeša za njega. Ono što sada vidiš u meni jeste najava tvog sopstvenog stradanja.’” Ono što je važno, a što Žižek previđa jer i u toj situaciji pribegava psihologizmima, jeste da Jova tako nešto ne bi moglo da uteši, jer se radi, da podsetim, o „pravednom Jovu” a ne osvetoljubivom, čak, usudio bih se reći, ne i o „pravdoljubivom Jovu”, koji likuje zbog toga što će ista patnja snaći i onoga za koga misli da je njegovu patnju mogao da spreči a to nije učinio. Jov to nije mogao da zna, ali Bog jeste. Zato iz ove perspektive možemo “žižekovski” da pretpostavimo da je On u svom odgovoru Jovu hteo da kaže : „vidiš, u svetu se dešavaju besmislene stvari i to je jednostavno tako, pa čak i kada se ja ovaplotim neću biti imun na takve stvari” .


JOV I KRITIKA IDEOLOGIJE


      Žižek nije baš (ali ima nade da može da postane) stručan za bogoslovska pitanja, ali jeste, da ponovim, za analizu i kritiku raznih tipova ideologije; u tome je njegov ključni značaj ne samo za opštu istorij filosofije, nego i za hrišćansko bogoslovlje koje je prečesto ravnodušno prema svakidašnjem, posebno političkom životu savremenog čoveka, i ne uspeva kritički da mu pristupi. Elem, Žižek je u knjizi The Puppet and the Dwarf  (London 2003) , kao i u nekim intervjuima, dobro primetio da je Knjiga o Jovu „prva velika kritika ideologija”. Ovaj zaključak je izveo iz pretpostavke da postoje događaji koji nemaju „neko dublje  značenje”. Upravo sa te - jovovske - pozicije može se izgraditi zdrav kritički stav prema raznim ideološkim konstruktima. Posebno treba napomenuti da se to odnosi i na sve one ideologije koje se “ lažno” predstavljaju kao hrišćanske. Ukoliko se jovovsko stanovište posmatra u pravom svetlu i prihvati njegovo i filosofsko i religijsko stanovište, onda to postaje i pravo iskušenje za samu veru hrišćana. Jer je hrišćanima zaista jako mučno, posebno sa mnoštvom predrasuda o tzv. „crkvenom životu” ili pojmovima tipa „volja Božija”, „promisao Božija” itd., da prihvate nešto što je ispražnjeno od značenja, a naročito kada je taj događaj, kao što je patnja, fundamentalan za ljudsku egzistenciju. Berđajev je dobro primetio da je „svet prepun tešitelja Jova” jer je „ljudima veoma teško da se odreknu svrsishodnosti svega što se zbiva u svetu”. I iz tog razloga je Žižek u knjizi The Parallax View ( London 2006) zapisao da je priča o Jovu „najradikalniji ispit naše vere u Boga”, i umesno dodao: „ako preživimo to iskušenje, naš će karakter ostati neuzdrman”. Jovovska pozicija je, dakle, od naročite važnosti za realizaciju demitologizacije oficielnog hrišćanstva, koju je neophodno sprovesti jer se za ovih dve hiljade godina nataložilo mnogo toga što nema nikakve veze sa Hristom a proglašava se hrišćanskim.


Blagoje Pantelić

izvor

32 коментара:

Анониман је рекао...

Јовов Бог"Није више славодобитни Бог,који напослетку увек побеђује зато што вуче све конце(макар су његови путеви"тајновити"),нити је то Бог који хладно дели правду зато што је по дефиницији увек у праву,већ је то као Христос који страда на крсту,Бог у агонији,који преузима бреме трпљења и солидарише се са људском бедом."-одувек ме је остављала у чуду оваква тврдња хришћана,а ево и због чега.Наиме та божија "патња" свој траг има само на папиру(Еванђеља) и на сликовитим приказима распећа,у њу се треба веровати да би имала некаквог смисла за разлику од оне људске која је очигледна.Али хајде да узмемо у обзир ту ткз."патњу" и запитамо се да ли је она стварна?Бог који је по дефиницији бесмртан постаје човек,и као човек пати и умире да би трећег дана васкрснуо,једном речју за њега се све завршава хепи ендом што се нажалост не може рећи за обичног човека чије су патње конкретне,и опет на жалост често ужасније него оне Христове.А што се тиче кловна званог Жижек који има окачен Стаљинов постер изнад кревета,њему као антипод супростављам хероја под именом Виктор Франкл који је изгубио најмилије у конц-логору и поред свега смогао снаге да преживи трагедију.И да закључим,само човек може да спасе самог себе од патње и кад то постигне све те расправе о Теодицеји одлазе у неповрат. LUX

Анониман је рекао...

Napisao sam podugačak komentar i nije izašao. Ne znam šta je u pitanju.
Sada ću biti kraći.
Hteo sam reći, kao prvo, da ne priznajem ni jednog hrišćanina koji nije pročitao/proučio knjigu o Jovu. Njena pouka je višestruka i neobičnija od ostalih.
Imajući na umu da ljudska racionalnost često može da se dovede u pitanje, pri prvom čitanju Jova reklo bi se da je njegov postupak neracionalan. Ljudska svest jeste univerzalna pojava ali ne daje iste rezultate. Sva ljudska bića su svesna, ali se npr. svest hrišćanina reflektuje kao svest hrišćanskog poimanja univerzuma,tj ljudskog života u njemu. Otuda imamo složenu mrežu mišljenja i odnosa.Šta više, unutar jednog, npr. hrišćanskog pogleda na život postoje vidne razlike. Ako tomu dodamo da je Biblija, kao izvor takvog mišljenja čista teorija, shvatljivija će nam biti različita tumačenja i ponašanja. Tako da u pravilu nemamo način da izađemo iz paradoksa kontroverzi teorije i zbilje. Ne postoji zbiljski Bog, postoji zbiljski čovek i njegova patnja. Što se mene tiče ovaj tekst prihvatam kao jednu od mogućnosti tumačenja.
A što se tiče Žižeka, preporučio bih Vam da zanemarite Staljinovu sliku iznad njegove glave. Pročitao sam dosta dobrih stvari od ljudi čije su ličnosti politički minorne ( nacisti,fašisti, Selin i ost.)
Aposlutno ste u pravusamo čovek može da spase samoga sebe od patnje i svega ostalog.
Z.

Анониман је рекао...

"....da bismo izbegli stradanje i represiju koje podstiču prazne ideje", napisao je
Haksli. Svedoci smo izvitoperenih religijskih ideja koje haraju svetom. Istorija je puna primera.
pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Bog je metafora / simbol principa postavljenih (i )u vidu zapovesti kao kriterija istine i moralnog ponašanja i posledično tome imamo istoriju religija kao dve hiljade godina profinjene religijske kontrole i psihološkog zastrašivanja. Interesantno, ali prođoše tolike godine, znanje se nagomilalo, neznanje smanjilo, a vreme vernika, verovanja, s njim poniznosti, bogobojažljivosti ne prolazi. Ovako bih nekako sročila jedno od razmišljanja nevernika. Pitanje zbog čega istrajava mišljenje zasnovano isključivo na veri ( ne na dokazima ), interesantno je poput istrajnosti Jovove vere u Boga.

Reč je o vrednim (religijskim)opštim stavovima iz svih oblasti života i kada bi iz verskih spisa, bilo koje religije iz bilo kog vremena, izdvojili misli koje se odnose na opšteljudska životna pitanja slobodno bi mogli staviti znak jednakosti sa ostalim duhovnim razmišljanjima.I pojedina objašnjenja stvari,procesa, događaja, podudaraju se sa naučnim. Činjenica je, dakle, da različiti duhovni uvidi dolaze do istovetnih rezultata. U pitanju su različiti putevi saznanja, načini objašnjenja, jezički simoli o istim stvarima koja su prosto osuđena da se seku ( dodirnu) u istoj tačci. U ovakvim temama ne mogu da se ne setim Fritjof Capra-e i njegove Tao fizike kao primera veze religije i nauke.
Jednom rečju principe prirode objašnjavamo različito. Kako god je posmatrali na kraju se mora doći do istog - bio to hrišćanski Bog ili Veliki prasak u kosmologiji, svet je stvoren. U jedno se veruje, drugo se nastoji dokazati.
Da li verujemo religiji ili nauci, pitanje je ličnog stava. Veliki broj naučnika veruje o oboje.
Opet je na redu pitanje zašto? Ako postoje “ dokazi “ otkuda vera. Jov je imao nemerljiv broj dokaza Božije nemilosti ali je istrajao u veri. Njegova istrajnost je predmet različitih tumačenja. Citiraću komentatora Z: “ Imajući na umu da ljudska racionalnost često može da se dovede u pitanje, pri prvom čitanju Jova reklo bi se da je njegov postupak neracionalan”. Da li samo kod prvog čitanja? Isuviše je mnogo primera ljudskog iracionalnog ponašanja. zašto Jov ne bi razmišljao iracionalno?

Ako mogu naučnici zašto ne bi i Jov. Iracionalno ponašanje, smatra se, počinje sa nepostojanjem racionalnog objašnjenja. Kako to da naučnici veruju u Boga. Jedan od mogućih odgovora je taj da oni ne mogu dokazati da Bog ne postoji, dakle ne mogu ga eliminisati, dok , istovremeno, ni svoje pretpostavke sveta kosmologije ne mogu dokazati do kraja.
Anštajn je tu dvostrukost objasnio na ovaj način: „Naučnici veruju da se svaka pojava, uključujući i one koje su vezane za ljudska bića, događa prema zakonima prirode. Iz tog razloga naučnik ne može biti naklonjen verovanju da na tok događaja može uticati molitva, odnosno, želja koja se manifestuje natprirodno.
Ipak, moramo priznati da je naše znanje o tim silama nesavršeno, pa na kraju uverenost u postojanje vrhovnog duha počiva na nekoj vrsti vere. Takvo verovanje još uvek je rasprostranjeno, čak uprkos poslednjim dostignućima u nauci.
Ali isto tako, svako ko se ozbiljno bavi naukom ostaje uveren da se neka vrsta duha manifestuje u zakonima svemira i da je ona daleko superiornija od čoveka. Na taj način bavljenje naukom vodi do religioznih pobuda posebne vrste.“
Da zaključim: izgleda da se sve svodi na pitanje vere. Ono u šta je nauka verovala nekada ispostavilo se netačnim. Obzirom da je mnogo toga tačno, ili bar po tim principima funkcioniše primenjena nauka, tim je više razloga za veru u nju.
Da li Bog pati, i slična pitanja, u domenu su filozofskih i teoloških rasprava. Za takve rasprave mora se raspolagati pristojnim znanjem. Ni tu se priča ne završava jer znanja nisu istovetna,postoje tumačenja i tumačenja. Lepo do njega što pati, bilo bi još lepše da malo pomogne. Uteha u Bogu u Aušvicu- a na to se izgleda svodi ovo tumačenje - nije dovoljna.

L2 је рекао...

Vaš komentar je zalutao u nepoželjne komentare, haha.. Zašto nemam pojma. Retko kada otvorim te komentare, to jest, jedino ako se pojave čudne adrese sa kojih se pristupa blogu. Posetioci znaju da ostave propagandne poruke.
Ostavila sam ovaj komentar jer je već objavljen.
pozdrav

Анониман је рекао...

Meni je Jov iskidao živce! Dvojakost uverenja mojih kolega smatram bizarnom pa neka je i od Anštajna. Kako umom možeš istovremeno verovati u dve različite stvari? Slažem se da umesto razmišljanja o čvrstim postavkama moramo razmišljati o mogućnostima svesti, pobogu, ne o kontradiktornim. Stvarno mi ide na živce Jov, a sada još i Bog koji pati.
pedja

SFINGA је рекао...

Jov je metafora stanja u svakom čoveku koji je pravednik. I to onog stanja gde čovek smatra ili ima ideju da je ta pravednost njegova, da izvire i njegovoh postupaka. Kroz to stanje svi prolazimo, bar oni koju uopšte dođu do stepena pravednosti. I kaže se da pravednici prvi stradaju. Zašto? Jer ako sam npr ja pravedna, automatski se u meni budi mehanizan da sam bolja i više od nohih koje možda smatram nepravednim. Sindrom "kalimero". I sve je to krajnje nesvesni mehanizam unutražnje želje za moćima. Na kraju sve izgubimo. Obavezno se pojavi neko ko nas zgazi, ponizi, ili nam razbije ideju o pravednosti, jer naša reakcija na to će uvek biti negativna. zato Jov sve gubi, jer ima unutrašnji stav da je on zaslužan za sve, dok je spoljašnji stav da je azhvalan Bogu. Kad bi mogli da sve pripišemo višem, da ništa mi sami ne možemo učiniti, i da je samo naš napor i trud da nešto učinimo, a da je Bog ili viša sila ta koja daje rezultat. Eh, kad bi mogli!

Peđa, razumem te što te Jov živcira. I mene je živcirao dok sam nosila ljusku jajeta na glavi, i kukala - sve je to nepravda. Kalimero. Užas jedan kad se setim. Sad sam se prepustila, pa nek ide život. I nije baš tako kako kažem, ali sve više uhvatim sebe kako moj mali Kalimero iza ćoška suflira. Šaptač. I kažem mu često, ma briši mali odatle. Uporan mali pravednik koji mrsi i plete mreže. I tako u krug se vijamo... letnji dan do podne... isko je zima...

Puno vas pozdravljam

Анониман је рекао...

..."čovek smatra ili ima ideju da je ta pravednost njegova, da izvire i njegovoh postupaka."
Koliko sam upućen, a mislim da jesam, pojam pravednosti iz Starog Zaveta je drugačijeg značenja.U Starom Zavetu pravednošću se označava blagoslov, naklonost,pomoć, dobrovoljno delo ljubavi,
U knjizi Jova imamo dve pravednosti, Božiju i Jovovu.Božija pravednost je njegov dar u obliku milosti, Jovova je pravednost vernost zajedništvu sa Bogom. To vredi podjednako za međuljudske odnose. Vidimo da pojam se pojam pravednosti ne može izjednačiti sa savremenim značenjem, još preciznije sa juridističkim značenjem, zakonskom, sudskom normom.
Hajmo da se upitamo šta je pravednost? Možemo odgovoriti na dva nacina: filozofski, nezavisno od društveno- istorijske situacije i zavisno od nje, određenog društva kao donosioca moralnih normi, pa i pravednosnih. Različitost zakona u društvima i kulturama relativizuje ovaj pojam. Relativizuju ga i filozofski pravci i filozofi. Jovovu pravednost treba posmatrati iz konteksta značenja u Starom Zavetu,ukoliko nam je cilj verodostojno tumačenje. Po njemu Jov je ostao dosledan u poštovanju prema Bogu, poslušnosti,ne buni se. Zaključak je,treba poštivati Božiji zakon, pridržavati se njegovih naredbi, jedino se tako može očuvati zajedništvo, sa Bogom i ljudima.To što je Jov održao veru računa mu se u pravednost.Jov je zanemario svoj život na račun zajedništva sa Bogom.
Snaga nepravednih je jača, u pravu si. Jovova sudbina je delomična potvrda u prilog Kalimerovoj nepravdi.

XXX

Анониман је рекао...

Ne podnosim vernike koji počnu da razgovaraju o drugom čim zatvori vrata, ili u svojoj Crkvi o tome što nema komšije, šta radi kad nije na misi, vernike koji kradu,lažu, ubijaju ( američki predsednici). Ili ja Crkvu shvatam ozbiljno, kao kuću u kojoj zaista mogu sresti Boga, kao prisustvo Duha svetoga i u ovom otužnom svetu, vremenu i mestu, pa me izvan toga zaista boli... za ostalo. Većina vernika su gluperde koji se nikada nisu istinski zamislili nad značenjem svoje vere, a kamoli da bi se zainteresovali za istinsku molitvu i prosvetljenje. Jesu li te gluperde u pravu što se ne podređuju normama? Pravedniku pravda ne ide na ruku. Zato draga moja ostavi pravdu, ne ćuškaj tog malog. Pravda je uvek za tuđe dobro, koristi onome ko je jači i ko vlada, šteti onome ko se pokorava. Crkvu i pravdu imaj u srcu, za sebe.
pedja
Lepo da si nas se setila.

L2 је рекао...

Pozdrav svima i hvala na lepim komentarima.
Suzo, tvoje javljanje mi je znak da si dobro. Sve najbolje.

Анониман је рекао...

E baš ti hvala na pozdravu. Ništa više?
pedja

L2 је рекао...

Debeli, ponekada ne mogu ni da svratim na blog. Previše obaveza, šta mogu. Tema je fenomenalna i može se proširiti izvan religije na psihologiju, kao što je delomično učinili Suzana. Zato sam postavila Jungovo tumačenje a upravo se spremam da unesem tekst o patnji duše i njenoj pobuni protiv sveta koji joj ne odgovara.
Tu spada tvoje i Suzino ćaskanje o pravdi, poštivanju normi (moralnih). Pitanje morala podrazumeva dva odnosa, čoveka kao pojedinca i zajednice u kojoj se živi. Ukoliko bi se svi ponašali shodno svojim principima nastao bi opšti haos. Subjektivna određenja moralnih principa nekih pojedinaca su dobra, ali nisu primenjiva na sve pojedince, ili sve situacije. .U moralu su, kao i u svemu, važne nijanse. Dok se principi odnose isključivo na nas same, ne dodiruju druge sve je ok. Međutim, kao što znamo, ljudsku egzistenciju je nemoguće svesti na individualizam. Normalne ličnosti žive u odnosu sa drugima i otuda Suzin Kalimero i čuškanje. Ona je, kao ti, ja i mnogi, ličnost jakih individualnih osobina i istovremeno socijalna. Pravdu ne može da drži samo u svom srcu. Ti si našao da daješ savete, haha...mislim, da ne komentarišem dalje. Dobra namera, samo zvuči dogmatski.
Eto, sada si dobio komentar.

SFINGA је рекао...

Vreme se sve više ubrzava. Mada je to istina, ja sam očito razuđena i ne mogu da nađem dovoljno vremena za sva interesovana u koje sam uključena. Ali nisam vas zaboravila. Nikako! Uživam u vašim komentarima, i tekstovima prevshodno. Sjani su! Hvala Li.

Da malo pojasnim. Zadnjih 3-4 godine malo proučavam bibliju na način da je svaka ličnost iz biblije zapravo stanje u čoveku, a da svaka priča znači prelaz iz jednog stanja u drugi. Tu se pre svega govori o paralelnom odnosu duhovnog i našeg ovozemaljskog ego-stanja. i taj papalelizam je u stvari istovremenost zbog koje se Peđa buni - kako je moguće u isto vreme dve različite stvari. E, moguće je. Ta istovremenost se dešava u nultoj tački, ili na srednjoj liniji gde u trenutku dobijamo spoznaju sebe kroz drugog, jer nama je jedino data druga osoba za učenje. To je glavna manifestacija Boga, dok su ostalo niži nivi - priroda. Jer jedino je čovek pored prirode dobio i božansko svojstvo - duhovnost - tačnije izbor slobodne volje. I jedino je to moguće kroz davanje, ka drugoj osobi - razmena se odvija kao refleksija... Otuda moja priča o Jovu na možda specifičan način, naravno, malo začinjen šalama na svoj račun.

Idem sad da pročitam i druga dva teksta

Ljubim vas
;)


Анониман је рекао...

Neverovatno koliko ljudi vole da sude u svakom trenutku, svakome pa i meni. To je licemerje bez presedana! Ali pošto si ti moja prijateljica opraštam. Znaš ti da sam ja muškić slab na slabiji pol, volim da tešim, rame sam za plakanje. To si htela reći a nisi. Lepo od tebe.

Dobrotu, pravdu i slične stvari svi bukvalno uzdižu do, ni manje ni više, totaliteta i sve to se po toj liniji približava bajci. Ovako fantaziraju neprilagođeni i izgubljeni u ovom vremenu. Mi smo realni, nismo dogmatici. Isključujemo apsolutno.
ne preteruj, obaveze mogu čekaju!
pedja

Анониман је рекао...

Draga Sfinga istopio me tvoj poljubac.
Mogla bi češće,hehe....malo Biblije malo života.
pedja

L2 је рекао...

Haha... licemerje bez presedana.. suditi tebi, haha...Ma mnogo toga bih mogla reći ma ne vredi; takav kakav si najbolji si, to je najvažnije. Vidi sad.
poz.

L2 је рекао...

Draga Suzana,
tri pune godine sam proučavala Bibliju ali uz literaturu koju sam dobila. Uz svu našu pamet pročitavanje ne pomaže. Hermeneutika mora ostati u strogim okvirima religije. Vernici koji su Bibliju proučili imaju sve preduslove da svoju veru osmisle što je prvi preduslov istinskog verovanja. I taj prvi preduslov vredi isključivo za visprene umove, plodne imaginacije i odlučnost da se traganju za istinskim utemeljenjem vere pristupi potpunom predanošću, umnom i emotivnom. Jer, vera se mora iskusiti, sveto se mora osetiti, ono je egzistencijalni modus življenja. Na taj način shvaćena Biblija i religija uopšte otvorila mi je oči u kojoj je većina vernika lažna. Znala sam i pre toga,ali je to znanje bilo jako površno, lakonsko, kao i svako ne-stručno znanje svedeno na par najvidljivijih oblika ponašanja protumačeno kroz svetovne naočare. Morala sam vratiti autentičnost značenjima koja su ona imala u istoriji i koja, konačno moraju imati sada. Nisam postala ortodoksni vernik ali sam delove religijskih spisa počela vrednovati na drugačiji način. Što je najvažnije, taj period je vidno uticao na mene,pozitivno. Ako bih iz ličnog ugla objasnila Jobovu / Jovovu istrajnost rekla bih da je upravo ona primer nepokolebive vere u Boga ( nade u spasenje ) uprkos svim nedaćama i upravo vsrta i količine nesreće koja ga je zadesila govore u kojoj meri je njegova uverenost neuništiva. To je ona vrsta vere sa kojom čovek u običnom životu može da istraje u svojim nakanama. Naravno da Jobov primer nije slika našeg nasušnog života. Drugim rečima ( sada progovara ateista ) sa verom ( bez religioznog značenja ) moguće je postići mnogo toga, čak i neverovatne stvari, ali ne uvek. Najjači segment vere je nada koja ne dozvoljava posustajanje, odustajanje, ona je noseći stub, motiv koji olakšava muke, patnje, boli i sl. Uz veru/nadu mnogo je lakše, bez nje čovek se prepušta stihiji.
vernik veruje, ima sasvim realan osećaj da je Bog uz njega, da ga sveti Duh u njemu vodi. U tom smislu je Pedja u pravu ( haha...) Crkva je u nama ( po Isusu-Novom Zavetu)ali, čak i njegovi strogi sledbenici ( npr. evanđelisti)prepopručuju druženja u Crkvi.

Анониман је рекао...

Interesantno! Možete li objasniti ovu rečenicu: "Jer, vera se mora iskusiti, sveto se mora osetiti, ono je egzistencijalni modus življenja."
pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Ako niste elementarno upućeni u veru ( kao pojam religije ) teškoda će vam moje objašnjenje biti jasno. Logički je moguće razumeti ali suštastveno teško. To je prvi problem vernika zbog kog ostaju na istom nivou na kome su i nevernici.Job je ostao uveren do kraja i pobedio je. Tekst se shvata kao simbolika- i to je problem neadekvatnog tumačenja, čega vere i nevere, njihovog uticaja na čoveka. U veri neće biti života ako čovek ne uspe da je oplodi duhovnom snagom, ukoliko ona ne bude izraz potpunog razumevanja i prihvaćena. U veri nema mesta sumnji, ona mora biti apsolutna pa čak i kada je u pitanju nedokazivo : postojanje Boga kao garancije uspeha. I ako iskusite tu apsolutnu posvećenost, kao što dete apsoluitno veruje ocu, majci, tek onda možete osetiti iskustvo potpune rasterećenosti ( svete, svetost ). Takva rastrećenost postaje modus življenja. Molitva takvog vernika, npr., ima razornu moć. Kako. Pa reči su vibracije i kada se aktiviraju ostvaruju pozitivan / negativan efekat. To znamo iz svakodnevnog života, ne treba oko toga puno mudrovati. Ako je neko ( da ne spominjemo samo vernike ) dostigao stepen rasterećenosti (a tu spada najveći ljudski strah- strah od smrti )pažnja više nije na negativnim stvarima ( npr.bolesti) . Problem ( uzmimo isti problem -bolest ) ne obeshrabruje čovekovu veru, naprotiv njega ohrabruje beskonačna moć uma ( odnosno vernika- moć Boga ).
Ako vam je ikada neko ulio nadu, u bilo šta, onda sebi možete predstaviti taj osećaj. Ili, ako ste ikada bili zaljubljeni, takođe možete osetiti atmosferu nepostojanja nikoga i ničega osim osobe u koju ste zaljubljeni, u svakom Božijem trenutku, na svakom mestu. To je otprilike to.

Анониман је рекао...

Onaj gore nisam ja.Toliko da se zna.
Verujem da postoje razliciti nivoi zla. Patnja je zlo u svakom pogledu, za onog koga produhovi i onog koji postane jos gori. Kratka pamet nije u stanju da uoci razlike.Bogatstvo na kraju Jova ne cini pobednikom. On je tipican gubitnik. Izgubio je nenadoknadive dane zivota.
Z.
Pozdrav Suzani.

Анониман је рекао...

Potvrdili ste mi da je čovek stvorio Boga po svom liku i karakteristikama a ne obratno. Lucidni umovi poput Ničae, Frojda, Rasela i sličnih, ustvrdili su bez problema da je Isus imaginarna ličnost.Novovekovne religije su obična reciklaža starih prvih. Pu od zajnosti do fikcije je kratak. Verujem u moć reči. Ona potvrđuje nešto sasvim drugo.
Hvala na pojašnjenju.
pesnik u prolazu.

Анониман је рекао...

Stanje u kom nemaš šta da izgubiš. Žalosno.
XXX

SFINGA је рекао...

XXX, šta je tu žalosno, ako smo svesni da na kraju gubimo i svoje telo, i umiremo u ovoj egzistenciji?

SFINGA је рекао...

Draga Li
Hvala na ovom divnom i inspirativnom komentaru. Sećam se naših prepiski u kojimi si napomenula taj period svog proučavanja biblije. I tada sam osetila u sebi veliko priželjkivanje da se i meni pruži takva prilika. I onda sam shvatila da čovek može progutati tonu knjiga i da smo mali delić toga ostane i postane koristan za život. Jer čemu onda to čitanje koje se pretvara u alavost za znanjem. Nije velika razlika u odnosu na alavost za novcem, putovanjima, i sl, i to postane neka vrsta kulta u životu pojedinca. Hvala Bogu pa nam život ne dozvoljava da postanemo fanatici, jer nam odmah postavi neku prepreku, problem za rešavanje i baci nas na drugu životnu temu. I to ima svoj veoma opravdan razlog.

Evo malo da se nadovežem na vaše komentare.

Jedno od važnih pravila za proučavanje duhovosti je da čovek to ne može sam, potreban je učitelj i grupa ljudi. Jer ni jedan rezultat i ispunjenje neke želje nije moguće ostvariti sam. Ni u svakodnevnom životu, a posebno kad dođemo do tačke kad nas počinju interesovati teme viših znanja. Osnov svake duhovnosti je rad za druge i međusobno povezivanje kroz brigu i ljubav za druge. Znači, ne možemo ni znanje steći ako ga tražimo sami samo za sebe.

Običan primer: Otvoriš restoran - ne možeš sam. Trebaju kuvari, dobavljači, menadžer, konobari, čistačice, komercijalista, i naravno gosti. Često su tu i neki muzičari da upotpune atmosferu, a i da ne zaboravimo one koji su restoran uredili i osmislili da sve bude ugodno i prijatno. Da bi gazda zaradio, a i svi ostali zaposleni, svi moraju biti zadovoljni, a pre svega gosti. I svi rade da bi ti gosti dobili veliki užitak za jedno veče ili popodne. Ako su oni zadovoljni - svima koji rade za njih stižu parice. Samo treba imati ispravnu nameru, zašto i za koga se radi. Naravno, u ovom životu uvek mora da neko nadgleda odozgo, da usmerava, ako treba i da kazni smanjenjem plate, da da otkaz, da primi odgovarajuće osobe, sve da bi taj sistem radio za jednu grupu ljudi, a to su gosti. I ovo je jedan očigledan primer kako bilo koji sistem funkcioniše. I porodica, i esnaf, i jedan grad, država, narod… Sve je isto, ista pravila, samo su scenografija, dekor i uloge koje se igraju različiti.

SFINGA је рекао...
Аутор је уклонио коментар.
SFINGA је рекао...

Postoji još jedno važno pravilo. Ni jedan sistem ne može da opstane ukoliko nema promena, tj, kretanja, samim tim uspona i padova, šokova, i iznenađenja. To je i Gurđijev objašnjavao u svojim teorijama oktava, ako se sećaš, gde imamo čudan prelaz ili prazninu sa mi - fa, i si – do. Ne može da se pređe na višu oktavu dok se ne pređe ta praznina, koja je zapravo nulta tačka, prolaz u duhovno, koji ti omogućava da se digneš i osvestiš neke stvari. I na tom mestu se stiče taj ukus ili oset, koji si opisala kao egzistencijalni modus življenja.

Na tom mestu je vera, ili nešto što liči na povezivanje čoveka sa drugima iznad razuma. To je mesto povezanosti u srcu, kako kad su povezana dvoje ljubavnika, koji žeznu jedni za drugim i jedva čekaju da se sretnu, zagrle i poljube, I ništa im u tom trenutku nije važno, osim da se povezu u srcu. I zato kažemo, vidi kakvu divnu vezu imaju. I ona je neobjašnjiva, upkos tome što nauka ima sjaset razloga sa susret to dvoje, te hormoni, te privlačnost, te seksualna energija, te trte, mrte.. I sve je to tačno, ali osnovi razlog njihovog susreta je neobjašnjiv, on je iznad razuma, poimanja svake vrste.. I onda nemamo šta drugo da kažemo, osim – sudbina. I tu se zakucamo, misleći da nema više objašnjenja, i živimo svoju sudbinu, misleći da je to vrhunac naše egzistencije. Pa i ne može drugačije, jer nam fali još iskustva. Kako reče – “Jer, vera se mora iskusiti, sveto se mora osetiti”. Ljubav se zapravo mora osetiti, ali ne ljubav prema nekom drugom čoveku, prema jelu, putovanjima, novcu, lepoj kući i atmosferi. To su naše predstave ljubavi koje nas brzo zadovolje, i onda opet nešto fali. Šta? Neki još viši smisao.

Kažu da postoji vera ispod razuma, vera u razumu i vera iznad razuma. Današnje religije pružaju ljudima veru ispod razuma. Zbog toga su lažne, iako sveti spisi obiluju velikim mudrostima, religiozni sistemi su zaokružili svoj način delovanja, da nije čudna pojava fanatizma, ateizma, i svakakvih gluposti. Uđite u bilo koju crkvu i videćete zabludeo narod, pa čak i one koji tako ne deluju, ali ni sami nisu svesni šta tu traže. Svi traže neko spasenje. I čim je ispod razuma, tu razuma nema, pa nema ni samosvesti dovoljno da se proveri ono što se traži – slepa vera...

Vera u razumu je čista nauka, intelektualizam. I svedoci smo stalnih otkrića, teorija, pa se opet stalno pobijaju neke teorije, do faze da je nauka počela da traži svoja objašnjenja u religiji i duhovnosti. To nam je očigledan primer da razum uvek ispred sebe ima neki zid u koji udari. I uvek ostaje neobjašnjen izvor stvari.

I na kraju ostaje ta vera iznad razuma, koja je ulazak u duhovnost. Ali ne lezi vraže. Ne može čovek da ostane u duhovnosti, jer je u ovom životu, to je činjenica neoboriva. Ne sme čovek živeti u fantazijama, lebdeti, bez čvrste podloge realnog života. Ali može da dobije ukus tog iskustva koje ga oplemenjuje, polako razvija u njemu, neodoljivu nežnost, pažljivost i fini senzibilitet da može da razabere ono dole, što je naša svakodnevnica, grubi život, ponašanja, ispoljavanja, i ono gore, što je jedan božanstven, divan osećaj povezanosti sa drugima. I jedini spas je živeti na toj sredini, gde uvek imamo mogućnost da izaberemo kako da nastupimo i ponesemo se prema drugom čoveku u komunikaciji. I to je jedino mesto našeg slobodnog izbora. Jer jedino u ljubavi smo isti, u svemu drugom smo različiti. Ljubav podrazumeva JEDNO – jedanostavnost – jedan stav. Kao kad dvoje ljubavnika imaju samo jednu želju – da nestanu I utope se u onom drugom.

Baš se raspisah.

SFINGA је рекао...

Na kraju da toplo pozdravim celu ekipu koja svojim prisustvom održava vatricu ovog lepog prostora, i greje u ovim zimskim danima. I hvala vam na tome.

Eto, dosta i od mene, i previše. nadoknadila sam svoje odsustvo, nadam se.
Ljubim vas

Анониман је рекао...

Pametnih misli nikada previse.
srdacan pozdrav
Z

Анониман је рекао...

..da dodam : ni prijatnih zena.
Z

L2 је рекао...

Znam, javio si. Sumnjivo mi je bilo i pre toga zbog...hajde nećemo se izlanuti. Nekome se dopalo tvoje slovo, haha..neka ostane na tome.

L2 је рекао...

Suzana,
kao obično, tvoja razmišljanja su kompleksna te je teško odgovoriti istom merom a da se ne uleti u širinu. U mom slučaju postoji jedna prednost. Naime, nas dve hodamo ako ne istim a ono paralelnim tračnicama, što mi omogućava da svoje misli samo priključim tvojim.
Ovoga puta cu uzeti za vezu ovaj deo tvog komentara :
"Ne može čovek da ostane u duhovnosti, jer je u ovom životu, to je činjenica neoboriva.... Ali može da dobije ukus tog iskustva-"
Duhovnost nije odvojena od života. To si potvrdila završnim delom ovog pasusa. Onog momenta kada se "usvoji" jedno duhovno načelo ( svesna sam da je izraz goropadan ) ono postaje integralni deo ličnosti a time i života. To je ona egzistencijalna ravan u kojoj misao, bilo koje vrste ( naučne, filozofske, religiozne ) određuje stavove, postupke i odnose. Uzmimo praštanje. Ovaj pojam je vezan za religiju. Neopravdana je bilo koja isključivost pa i ta. Može se opraštati, na verski način, a da uopšte nisi vernik i obrnuto, ne verujem da su svi vernici skloni opraštanju. Šta je opraštanje? Ono je način da se čovek rastereti nepotrebnih, uz to jako štetnih osećanja. Oprostom on može pomoći i drugome ( onome kome prašta - a i ne mora ). Ovaj primer govori o nepostojanju kolizije između života i duhovnosti.
Druga je stvar što čovek nije savršen. Za mene odvajanje od sveta da bi se potpuno posvetilo duhovnosti ( monaštvo I sl.) nije garancija postizanja apsolutne duhovnosti. Šta više apsurdan je zahtev te vrste. Takav život može biti lično opredeljenje, talvim životom se može lagodnije pristupi duhovnom životu I ništa više. Na ovom mestu citiraću drugi deo tvog komentara:

"Jedno od važnih pravila za proučavanje duhovosti je da čovek to ne može sam, potreban je učitelj i grupa ljudi."
Zato religije insistiraju na Crki, hramu, džamiji, sinagogi, jednom rečju na okupljanju. I taj se segment može objasniti, i objašnjava, psihofizičkim odnosima unutar grupe, mase. Ukoliko izbacimo mitski i istorijski nagomilane izmene "pravera" bićemo sve bliži filozofiji, psihologiji, sociologiji, fizici, nauci, onom fenomenalnom iskustvu fizičara Fritjof Capre, na obali mora, kada je zamišljeni ples čestica uporedio sa plesom Boga Šive.

Анониман је рекао...

Nije lako oprostiti,a što je više potisnutih osećanja sve je veća opasnost od njihovog stapanja i nagle erupcije za koju sam Bog zna u šta će da se pretvori.
pesnik u prolazu

Постави коментар