петак, 21. јун 2013.

Danil Harms,Slučajevi i još ponešto


Nikolaj Zabolocki, portret Harmsa



Pesme. Slagati misli u pesme.
Izvlačiti misli iz pesama.
Ponovno slagati misli u pesme.
Proza.
Prosvetljenje, nadahnuće, ozarenost, nadspoznaja.
Putovi uspeha.
Pronalaženje vlastitog sistema kretanja.
Poznavanje različitih nepoznatih nauka.
Opšti zakoni različitih pojava.
Nula i NULA.
Brojevi.
Znakovi.
Slova.
Pisma i rukopisi.
Sve logički besmisleno i smešno.
Sve što potiče smeh.
Glupost.
Humor.
Prirodnjaci.
Obeležja.
Individualna praznoverja.
Čudesa.
Majstorije ruku, ali ne i varke sa spravama.
Uzajamni ljudski odnosi, privatni.
Lepo ponašanje.
Ljudska lica.
Lepota žena.
Polna fiziologija žena.
Mirisi.
Likvidiranje gadljivosti. Umivanje, kupanje i kupka.
Čistoća i prljavština.
Hrana.
Pripremanje nekih jela.
Serviranje jela.
Pušenje lule i cigareta.
Uređenje kuće, stana i sobe.
Odeća muška i ženska.
Zanima me: što zanima druge ljude?
Što rade ljudi sami sa sobom.
San.
Beležnice.
Pisanje po papiru tintom ili olovkom.
Papir, tinta, olovke.
Dnevno beleženje događaja.
Mali psi glatke dlake.
Žene, ali samo moj tip.
Mravinjaci.
Štapovi trstike.
Voda.
Kotač. Meteorologija.
Zanimaju me dobre starice iz dobre kuće.
Mesečeve mene.
Beleženje vremena.
Beleženje događaja.
Kabala.
Pitagora.

"Zanima me samo besmislica, samo ono što nema praktično nikakvog smisla. Zanima me isključivo ružna strana života. Herojstvo, patos, neustrašivost, čojstvo, higijena,moral, patetika i hazard - mrski su mi i kao reči i kao osećanja."
(Harmsov dnevnik iz 1937. godine)
________________________________________________

Traži više od onoga što možeš naći.
Ne ispisuj uzalud reči.
Stanite! Zaustavite se i počujte neobičnu priču. Čak ne znam ni otkuda početi. To je jednostavno neverovatno!
Mrzim ljude koji mogu prozboriti sedam puta zaredom.
Nema ničeg dosadnijeg na svetu od toga da neko ili priča svoj san ili kako je bio u ratu ili pak kako je putovao na jug.
Blagoglagoljivost je majka nedarovitosti!
Brojevi, kakav važan deo prirode! I rast i delovanje, sve je broj.
A reč, to je snaga.
Broj i reč - naša su majka.

_______________________________________________

                                        



Makarov i Petersen


Makarov: Ovde, u ovoj knjizi, piše sve o našim željama i njihovim ispunjenjima. Pročitaj ovu knjigu, i shvatićeš kako su tašte želje naše. Isto tako, shvatićeš – kako se lako ostvaruju tuđe želje, i kako je teško ispuniti svoje.
Petersen: Nešto si mnogo počeo svečano da mi govoriš. Tako govore indijanske poglavice.
Makarov: Ova je knjiga takva – da o njoj i treba govoriti uzvišeno. Štaviše, i kad razmišljam o njoj, ja skidam kapu.
Petersen: A pereš li ruke, pre nego što dodirneš tu knjigu?
Makarov: Da, i ruke je potrebno oprati.
Petersen: Ti i noge, za svaki slučaj, operi!
Makarov: Ovo je neduhovito i drsko.
Petersen: Je li, pa kakva je to knjiga?
Makarov: Naslov joj je zagonetan…
Petersen: Hi-hi-hi!
Makarov: Ta knjiga se zove MALGIL.
Petersen nestaje.)
Makarov: Gospode Bože! Šta je sad ovo? Petersene!
Petersenov glas: Šta se desilo? Makarove! Gde sam?
Makarov: Gde si? Ne vidim te!
Petersenov glas: A gde si ti? Ni ja tebe ne vidim! Kakve su ovo lopte?
Makarov: Šta da se radi? Petersene, čuješ li me?
Petersenov glas: Čujem! Ali, šta se to desilo? I kakve su ovo lopte?
Makarov: Možeš li da se krećeš?
Petersenov glas: Makarove! Vidiš li ti ove lopte?
Makarov: Kakve lopte?
Petersenov glas: Pustite! Pustite me! Makarove!
(Tišina. Makarov stoji užasnut, a zatim uzima knjigu i otvara je.)
Makarov (čiita): “…Postepeno, čovek gubi svoj oblik i postaje lopta. A, postavši lopta, čovek gubi sve svoje želje”.
Zavesa.

___________________________________________

O ŽIVOTU I DELU PISCA


       Tajanstveni nestanci, nesrećni slučajevi, neverovatni ili nepovezani događaji , ubistva, tuče, padanje ljudi sa krovova - sve su to krhotine groteskne i obezduhovljene slike sveta u neobičnim pričama ruskog parodičara
Danila Ivanoviča Juvačova, alijas Danila Harmasa, rođenog 1905. godine u Petrogradu. Takvu sliku već na prvi pogled stvara kontrast između sive sovjetske svakidašnje i fantastičnih, mahom krvavih dešavanja kojima je ona ispunjena.
U Harmsovim minijaturama njegovim junacima se dešavaju neobični i čudnovati događaji, ali gotovo na svakom koraku, ponekad doslovce u svakoj rečenici. Ovi psihološki svedeni likovi, papirnati građani predstavljeni, u pravilu, samo svojim karikiranim imenom, su model "malih ljudi" kakve je u evropsku književnost uveo Gogolj, ali ovoga puta njihove parodije i karikature, spodobe u ljudskom liku koje pokušavaju da se međusobno onesposobe, obogalje ili zauvek ućutkaju. Najzad i sama radnja je parodija na uobičajeno shvatanje radnje, svedena neretko na puko ponavljanje nespretnih pokušaja "malog čoveka" da obavi neku elementarnu radnju.

       Harms se kao pisac formirao krajem 20-tih godina, pre svega pod uticajem futurista, ali je kasnije odbacio i futurizam i eufonične eksperimente u poeziji, i našao istomišljenike u krugu pesnika koji su sebe nazivali oberiutima. Prema "Manifestu OBERIU" iz 1928. godine oni su nastojali da prošire i prodube smisao "predmeta i reči", ali ne i da ga unište. "Konkretan predmet, očišćen od književne i svakodnevne ljušture, postaje građa za umetnost. Možda će vam se učiniti da su naši sižei 'ne-realni' i 'ne-logični'? Ali ko je rekao da je svakodnevna logika obavezna za umetnost?...".

Kakvi su bili njihovi javni nastupi najbolje ilustruje jedan Harmsov dnevnički zapis:

"Pošto ja pročitam svoje, izaći će Igor Bahterev i održati jedan besmislen govor, citirajući nepoznate pesnike i sl. Potom će izaći sledeći i takođe održati govor, ali sa marksističkih pozicija. Tim će nas govorom zaštiti. Na kraju, dva nepoznata lica prići će stolu držeći se za ruke i izjaviti: U povodu prikazanog ne možemo ništa da kažemo, ali možemo da otpevamo. I nešto će i otpevati. Poslednii će izaći Gega Kacman i ispričati nešto iz života svetaca."

      Posle jedne književne večeri početkom 1930. kada je J. Vladimirov, pesnik blizak oberiutima, "s neviđenom drskošću nazvao publiku divljacima koji su zabasali u evropski grad i prvi put ugledali automobil", grupa je napadnuta u štampi, a njeni članovi žigosani kao književni mangupi koji se ni po čemu ne razlikuju od klasnog neprijatelja. Gotovo celu sledeću godinu Harms je, sa još nekoliko pripadnika grupe, proveo u izgnanstvu zbog navodnog pokušaja stvaranja "kontrarevolucionarne organizacije pisaca u oblasti dečije književnosti". Pošto se vratio u Lenjingrad, Harms je poslednjih 10 godina života pod raznim pseudonimima objavljivao priče i pesme za decu, a ozbiljne građane i dalje sablažnjavao ekscentričnim držanjem i odevanjem. Za tih poslednjih 10 godina je i nastao najveći broj njegovih proznih i dramskih groteski, koje su posle piščeve smrti čudom sačuvane u fascikli pod nazivom "Slučajevi". Tek 30-tak godina kasnije, krajem 60-tih u SSSR-u i Evropi počinje ponovo otkrivanje ovog pisca.

      Harmsov život završio se kao život mnogih njegovih književnih junaka. Danila Ivanoviča, lenjingradskog čudaka u liku Šerloka Holmsa, neumornog podrugljivca i "najvećeg marginalca" u novijoj književnosti, jedne večeri u pozno leto 1941. godine domar poziva da "na trenutak" siđe u dvorište, odakle ga u kućnom rublju i papučama, crnom maricom odvode službenici Staljinove policije. Februara sledeće godine umro je od gladi u zatvorskoj bolnici u Lenjingradu.

(iz pogovora Dejana Mihailovića za Slučajeve, 1989.)


____________________________________


        Jedan je čovek išao spavati kao vernik, a probudio se kao nevernik. Srećom, u sobi tog čoveka nalazila se medicinska vaga i čovek je imao običaj svakog jutra i večeri proveravati svoju težinu. I eto, spremajući se na spavanje, čovek se izvagao i saznao da je težak 4 puda i 21 funtu. Sledećeg jutra, kad se ustao kao nevernik ponovo se vagnuo i saznao da teži samo 4 puda i 13 funti. "Prema tome", zaključio je taj čovek, "moja je vera težila otprilike 8 funti."


____________________________________

                                                       




AUTOBIOGRAFIJA


A sada ću da ispričam kako sam se rodio, rastao i primetio kod sebe prve znake genija. Rodio sam se dvaput. Evo kako je to bilo. Moj tata oženio je moju mamu 1902. godine, ali se me moji roditelji doneli na svet tek krajem 1905. jer je moj tata hteo da mu se dete rodi obavezno za Novu godinu. Tata je izračunao da treba pristupiti začeću tačno 1. aprila i tek je toga dana izašao pred mamu sa predlogom da začnu dete.

Prvi put tata je prišao mami 1. aprila 1903. godine. Mama je odavno čekala taj trenutak i veoma se obradovala. Ali tata je, očigledno, bio u šaljivom raspoloženju i nije mogao da se uzdrži da ne uzvikne: “Aprili-li-li!”

Mama se strašno naljutila i toga dana nije dala tati da joj priđe. Trebalo je sačekati do iduće godine.
Sa istim predlogom tata je prišao mami 1. aprila 1904. godine. Ali mama je, pamteći prošlogodišnji slučaj, rekla da ne želi da se opet nađe u nezgodnom položaju i opet nije dozvolila tati da joj priđe. Tata je navaljivao, ali ništa nije vredelo.

I tek sledeće godine tati je pošlo za rukom da mamu obrlati i da me začne.

Tako sam, eto, začet tek 1. aprila 1905. godine.

Tatina računica je, međutim, potpuno omanula jer se pokazalo da sam ja bio nedonošče i rodio se četiri meseca pre roka. Tata se tako razgoropadio da se babica koja me je prihvatila toliko zbinila da je počela da me gura natrag, tamo odakle sam upravo bio došao.

Jedan naš poznanik koji je prisustvovao porođaju, inače student Vojno-medicinske akademije, izjavio je da im neće uspeti da me uguraju natrag. Pa ipak, bez obzira na studentove reči, oni su me svejedno gurali i gurali nazad, ne vodeći računa u žurbi da li me guraju tamo gde treba.

Tada nastade strašna pometnja.

Porodilja viče: “Dajte mi moje dete!” Odgovaraju: “Vaše dete, vele, nalazi se u Vama!” – “Šta!?” viče porodilja, “kako u meni, kada sam ga upravo rodila!” – “Ali”, vele ostali, “da niste možda pogrešili?” – “Kako”, viče porodilja, “otkud pogrešila! Zar ja mogu da pogrešim! Svojim očima sam videla da je dete koliko malopre ležalo ovde na mušemi!” – “To je tačno”, odgovaraju porodilji, “;ali možda se negde zavukao.” Jednom reči, ne znaju ni sami šta da joj kažu.

A porodilja galami i traži svoje dete.
Morali su da pozovu jednog iskusnog lekara. Taj iskusni lekar je pregledao porodilju i raširio ruke, ali se ipak dosetio i dao porodilji dozu engleske soli. Porodilja je dobila proliv, pa sam tako po drugi put došao na svet.

Tada se tata opet razgoropadio, navodno, da se to i ne može smatrati rođenjem, a da ovo, što kažu, još nije čovek nego neki poluzametak, pa ga zato valja ili vratiti natrag ili smestiti u inkubator.

I tako mene smeste u inkubator.

25. septembra 1935.


_____________________________________


                                                         



Samostalna strava !

PORODICA RUNDADAROV I DRUGE PRIČE

(JEDNA MUVA…)
(I)

Jedna muva udari u čelo gospodina dok je trčao, prođe mu kroz glavu i izađe kroz potiljak. Gospodin, koji se zvao Dernjatin, bio je veoma začuđen: učinilo mu se da mu je uglavi nešto prozviždalo, a na potiljku je prsnula kožica i škakljalo ga je. Dernjatin se zaustavi i pomisli:

“Šta bi to trebalo da znači? Ta posve jasno sam čuo zvižduk. Ništa mi ne pada napamet, da mogu da shvatim, o čemu se tu radi? U svakom slučaju, osećaj je redak, nalik na neku bolest glave. Ali neću više o tome da razmišljam, nastaviću da trčim”.
     S tim mislima gospodin Dernjatin potrča dalje, ali ma kako da je trčao, to mu nije uspevalo. Na plavetnom putu Dernjatin zape nogom i samo što ne pade, morao je, štaviše, da zamaše rukama u vazduhu.
     “Dobro je da nisam pao – pomisli Dernjatin – inače bih razbio naočare i ne bih mogao da vidim smer puta”.
     Dalje je Dernjatin koračao, oslanjajući se na svoju palicu. Međutim, jedna je opasnost sledila za drugom. Dernjatin je zapevao nekakvu pesmu da rasprši svoje loše misli. Pesma je bila vesela i glasna, takva, da se Dernjatin njome zaneo i zaboravio čak da ide plavetnim putem, kojim su, u to doba dana, obično, automobili išli vrtoglavom brzinom. Plavetni put je bio veoma uzak, i prilično je teško od automobila odskočiti u stranu. Zato se on smatrao opasnim. Oprezni ljudi su po njemu uvek išli budno, da ne bi poginuli. Ovde je smrt iščekivala pešaka na svakom koraku, čas u vidu automobila, čas u vidu teretnih kola, a čas u vidu taljiga sa kamenim ugljem. Dernjatin nije uspeo ni da obriše nos, a na njega je već išao ogromni automobil.
    Dernjatin viknu:
    ”Umreću!” – i skoči u stranu.
     Trava se razmaknula pred njim, i pade u vlažan jendek. Automobil ga je s grohotom mimoišao, podigavši iznad krova barjak teških situacija. Ljudi u automobilu bili su ubeđeni da je Dernjatin poginuo, i stoga su skinuli sve sa glave, i dalje su već gologlavi putovali.

    “ Da li ste primetili, pod koje je točkove dospeo ovaj putnik, pod prednje ili pod zadnje?” – upita gospodin, odenut u muf, to jest ne u muf,nego u kapuljaču.
    “Meni su – često je običavao govoriti ovaj gospodin – veoma nahlađeni obrazi i ušna resica, i stoga sam uvek u kapuljači”.
     Pored gospodina u automobilu jedama interesantnih usana.
     “Ja sam – reče dama – uznemirena, da nas ne optuže za ubistvo ovog putnika”.
      “Šta? Šta?” – upita gospodin, povlačeći kapuljaču s uva.
      Dama je ponovila svoju bojazan.
     “Ne – reče gospodin u kapuljači – ubistvo se kažnjava samo u tim slučajevima, kada je ubijeni nalik na tikvu. Ali mi nismo. Ali mi nismo. Ali mi nismo krivi za smrt putnika. On je sam vrisnuo: umreću! Mi smo samo svedoci njegove neočekivane smrti”.

Madam Anet se osmehnu interesantnim usnama i reče u sebi:
“AntoneAntonoviču, vi tako vešto izlazite iz nevolje”.
     A gospodin Dernjatin je ležao u vlažnom jendeku, ispruživši ruke i noge. A automobil je već otišao. Dernjatin je već shvatio da nije poginuo. Smrt u vidu automobila ga je mimoišla. On se podiže, rukavom očisti svoje odelo, ovlaži pljuvačkom prste i plavetnim putem krene da dostigne vreme. Vreme je devet i po minuta otišlo napred, i Dernjatin je išao, dostižući minute.


(1929-1930)

_______________________________________


                                                      


Prozor zastrt zavesama...



      Prozor zastrt zavesama sve je više i više svetlio zato što je počinjao dan. Zaškripali su podovi, zapevala su vrata, u stanovima su micali stolice. Izlazeći iz kreveta Ružecki je pao na pod i razbio lice. Žurio je na posao i stoga je izašao van skrivajući lice rukama. Ruke su smetale Ružeckome da vidi kuda ide i zato je naletio dva puta na stup s plakatima, gurnuo nekog starca s platnenom kapom i krznenim naušnjacima, čime ga je toliko razbesneo da je kućepazitelj, koji je u blizini lovio mačku lopatom, rekao ljutom starcu: "Sramota je, stari, u tvojim godinama biti tako bezobrazan!"

_______________________

Optička varka

Semjon Semjonovič stavlja naočale, gleda bor i vidi:na grani bora sedi jedan seljak i preti mu šakom.
Semjon Semjonovič skida naočale, gleda bor i vidi da na grani bora ntko ne sedi.
Semjon Semjonovič ponovno stavlja naočale, gleda bor i vidi: na grani bora sedi jedan seljak i preti mu šakom.
Semjon Semjonovič ponovno skida naočale, gleda bor i vidi da na grani bora niko ne sedi.
Semjon Semjonovič opet stavlja naočale, gleda bor i vidi: na grani bora sedi jedan seljak i preti mu šakom.
Semjon Semjonovič ne želi verovati u ovu pojavu i smatra je optičkom varkom.
__________________________



NEUSPELA PREDSTAVA


Vodvilj

Na pozornicu izlazi Petrakov-Gorbunov, želi nešto reći kaže, ali štucne. Počinje povraćati. Izlazi.

Dolazi Pritikin.

PRITIKIN: Uvaženi Petrkov-Gorbunov trebalo je saop[titi vam... (Povraća i istrčava.)

Dolazi Makarov.

MAKAROV: Jegor... (Makarov povraća. Istrčava.)

Dolazi Serpuhov.

SERPUHOV: Da ne bi bilo... (Povraća i istrčava.)

Dolazi Kurova.

KLUROVA: Htela bih... (Povraća i istrčava.)

Dolazi jedna mala devojčica.

MALA DEVOJČICA: Tata me je zamolio da vam svima prenesem da se kazalište zatvara. Svima nam se povraća.

(Zavesa.)

1934.

________________________________







SANDUK

Čovek tankog vrata uvuče se u sanduk, zatvori za sobom poklopac i poče da se guši. "Evo", govorio je gušeći se, čovek tankog vrata, "gušim se u sanduku jer mi je vrat tanak. Poklopac sanduka je zatvoren i ne propušta vazduh. Gušiću se, ali poklopac sanduka svejedno neću otvoriti. Polako ću umirati. Videću borbu života i smrti. Bitka će, i pri jednakim šansama, biti neprirodna jer smrt po prirodi pobeđuje, a život se, osuđen na smrt, samo bezizgledno bori s neprijateljem, do poslednjeg časa ne gubeći uzaludnu nadu. U toj borbi, koja će se sad odigrati, život samo treba da prisili moje ruke da otvore poklopac sanduka. Videćemo ko će koga! Samo što se ovde užasno oseća naftalin. Ako pobedi život, sve stvari u sanduku posuću krdzom. Evo, počelo je: više ne mogu da dišem. Gotov sam, to je jasno. Više mi nema spasa! I ničeg uzvišenog nema u mojoj glavi. Gušim se!..."
"Jao! Šta je to? Sad se nšsto dogodilo ali ne mogu da shvatim šta. Nešto sam video, ili sam nešto čuo..."
"A šta je sad to? Zašto li pevam? Izgleda da me boli vrat....Ali gde je sanduk? Otkud ja to vidim sve što se nalazi u mojoj sobi? Nije valjda da ležim na podu? A gde je sanduk? "
Č
ovek tankog vrata ustade i pogleda oko sebe. Sanduka nigde nije bilo. Po stolicama i krevetu ležale su stvari izvađene iz sanduka, a sanduka nigde nije bilo.
Č
ovek tankog vrata reče: "Znači, život je pobedio smrt na način meni nepoznat."
30. januara 1937.


                                                   



"Harms je pušio na lulu, često i uporno. Nosio je uvek odelo sa kravatom, sem kada je išao ulicom u gaćama, što se dešavalo samo u posebnim prilikama. Mišljenja smo da je ovaj čovek bio besprekoran i da mu se na skali odličnosti ima zameriti samo potpuni nedostatak obrva.
Trudio se, kad god je bilo prilike, da se odeva kao Šerlok Holms, da se hrani, da izbegava decu i krupne pse.

(izvor)


__________


     Na visokom četvrtom spratu stoji na uskom simsu, leđima okrenut zidu i nadnet nad ulicu, mlad dugajlija u kariranim pumparicama i žaketu za golf, s dokolenicama i kamašnama na nogama, staloženo pušeći lulu. S vremena na vreme izvlači je iz usta i glasno uzvikuje:

NAVALITE NA KNJIŽEVNO VEČE OBERIUTA!

Potom, još uvek nezadovoljan postignutim efektom, mladi čovek – jednako tako: leđima okrenut zidu i nadnet nad ulicu – polako kreće po simsu od jednog do drugog otvorenog prozora. Masa od straha uzdiše. Napipavši iza leđa prozorski prag, mladi čovek odlaže na njega lulu i uzvikuje: NAVALITE NA KNJIŽEVNO VEČE OBERIUTA… (iz sećanja Vladimira Lifšica)


________________________________





EKSTREMNO SLUČAJNI DOGAĐAJI*1

Danilu Ivanoviču


uz sav taj užas
što tjera osmjeh u kosti,
zglobova koji se kotrljaju pod nogama
i prstiju što skaču
na vrhovima noktiju između koordinata

na korak od oslonca
saplićem se od naredne položaje
i padam
ko pravi anđeo
pravo na beton


______________________________________



(PORODICA RUNDADAROV...)
 (II)

Porodica Rundadarov živela je u kući kraj tihe reke Svirečke. Otac Rundadarov, Platon Iljič, voleo je znanja velikih poleta: Matematika, Principi Trojstva, Geografija Raja, knjige Vintiveka, učenje o smrtnim pobudama i nebeska hijerarhija Dionizija Aeropagita, bile su najomiljenije nauke Platona Iljiča.
Vrata kuće Rundadarovih bila su otvorena svim putnicima, koji su obišli sveta mesta naše planete. Priče o letećim brežuljcima, onim što odrpancima iz Nikitinskog predgrađa donose plodove, nailaziše u kući Rundadarovih naživost i napregnutu pažnju. Platon Iljič je čuvao duge liste o pojedinostima letenja velikih i malih brežuljaka. Od svih ostalih poletanja, naročito se isticalo poletanje Kupusnog brežuljka.
Kao što je poznato, Kupusni brežuljak je poletao noću, u 5 časova, iščupavši skorenom kedar. Od uzletišta ka nebu brežuljak se podizao ne srpastom putanjom, kao svi ostali brežuljci, već pravom linijom, napravivši male oscilacije jedino na visini od 15-16kilometara. A vetar je, duvajući u brežuljak, proleteo kroz njega, ne terajući ga s puta. Kao da je brežuljak od kremenih slojeva, izgubio svojstvo neprobojnosti. Kroz brežuljak je, na primer, proletela čavka. Proletela je, kao kroz oblak. To potvrđuje nekoliko svedoka. Ovo je protivurečilo zakonima letećih brežuljaka, ali činjenica je ostajala činjenicom, i Platon Iljič je unese u spisak pojedinosti Kupusnog brežuljka.

Svakodnevno su se kod Rundadarovih okupljali ugledni gosti i razmatrali osobine zakona alogičkog niza. Među uglednim gostima behu: profesor železnica Mihail Ivanovič Dundukov, iguman Mironos II i plehariziast Stefan Dernjatin. Gosti su se okupljali u donjoj gostinskoj sobi, i sedali za predugi sto, na koji se postavljalo korito sa vodom. Gosti su, razgovarajući, povremeno pljuckali u korito: takav je bio običaj u porodici Rundadarov.

Sam Platon Iljič je sedeo sa kamdžijicom. S vremena na vreme, kvasio ju je u vodi i udarao njome po praznoj stolici.Ovo se zvalo “smetnja na aparatu”. U devet časova pojavljivala se žena Platona Iljiča, Ana Maljajevna, i vodila je goste ka stolu. Gosti su jeli tečna i čvrsta jela, zatim su dopuzili četvoronoške do Ane Maljajevne, poljubili joj ručicu i sedali da piju čaj.
Za čajem je iguman Mironos II pripovedao slučaj, koji se dogodio pre četrnaest godina. Tobože je on,iguman, sedeo jednom na stepenicama svog doksata i hranio patke. Iznenada je iz kuće izletela muva, neko vreme je kružila i udarila igumana u čelo. Udarila u čelo, sasvim prošla glavu, izašla iz potiljka, i odletela opet u kuću. Iguman je ostao da sedi na doksatu sa ushićenim osmehom, jer je najzad svojim očima video čudo. Ostali gosti, saslušavši dokraja Mironosa II, udarali su se kašičicama po usnama i po jabučici u znak toga da je veče završeno.

Posle je razgovor primio frivolan karakter. Ana Maljajevna je odlazila iz sobe, aplehariziast Dernjatin se raspričao na temu “Žena i cveće”. Dešavalo se i bez toga, da su neki od gostiju ostajali da noćivaju. Tada se sastavljalo nekoliko ormana, i na njih su smeštali Mirinosa II. Profesor Dundukov je spavao u trpezariji na klaviru, a gospodin Dernjatin je legao u krevet do Rundadarove sluškinje Maše. U većini slučajeva, gosti bi se razišli kućama. Platon Iljič je lično iza njih zaključavao vrata i išao k Ani Maljajevnoj. Rekom Svirečkom plovili su s pesmama nikitinski ribari. I uz ribarske pesme tonula je u san porodica Rundadarov.

(1929-1930)


_________________________________________



STVAR

Mama, tata i sluškinja po imenu Nataša, sedeli su za stolom i pili.Tata je nesumnjivo bio pijanica. Štaviše, i mama ga je gledala sa visine. Ali to tati nije smetalo da bude jako dobar čovek. On se vrlo dobroćudno smejao i klatio na stolici.Sobarica Nataša, u kecelji is kapicom od čipke, sve vreme se preterano stidela. Tata ih jesve zabavljao svojom bradom, ali sobarica Nataša je sramežljivo obarala oči, pokazujućitime da se stidi. Mama, visoka žena s velikom frizurom, govorila je konjskim glasom. Njen glas trubio je trpezarijom, oreći se na dvorištu i u drugim sobama. Ispivši prvu čašicu, svi za trenutak zaćutaše i pojedoše kobasicu. Malo kasnije, svi su opet počeli govoriti.Iznenada, sasvim neočekivano, neko zakuca na vrata. Ni tata, ni mama, ni sobarica Nataša, nisu mogli da naslute, ko to kuca.
– Kako je to čudno – reče tata. – Ko bi to mogao biti?
Mama napravi saosećajuće lice i preko reda nasu sebi drugu čašicu, ispi je i reče:
– Čudno.
Tata ne reče ništa loše, ali takođe, nasu sebi čašicu, ispi je i ustade od stola.Tata je bio onizak. Za razliku od mame. Mama je bila visoka puna žena, s konjskim glasom, a tata je bio prosto njen suprug. Kao dodatak svemu ostalom, tata je bio pegav.Jednim korakom, on priđe vratima i upita:
– Ko je?
 – Ja – reče glas iza vrata.
Vrata se smesta otvoriše, i uđe sobarica Nataša, sva smetena i rumena. Kao cvet.Kao cvet.Tata je seo.Mama je ispila još jednu.Sobarica Nataša, i druga, kao cvet, zarumenele su se od stida. Tata ih je pogledao i nije rekao niša loše, već je ispio još jednu, isto tako kao i mama.Da ublaži neugodnu žgaravicu u ustima, tata je otvorio konzervu s račjom paštetom.Svima bi veoma drago, jeli su do jutra. Ali mama je ćutala, sedeći na svome mestu. To je bilo jako neprijatno.
Kada se tata nakanio da štogod otpeva, nešto je lupnulo u prozor. Mama skoči odstraha i poviče, da jasno vidi, kako je sa ulice neko zavirio kroz prozor. Ostali su uveravali mamu da je to nemoguće, zato što je njihov stan na drugom spratu i niko sa ulice ne može da gleda kroz prozor – za to je potrebno biti gorostas ili Golijat.
Ali mami je pala na pamet postojana zamisao. Ništa na svetu nije moglo da je ubedi da niko nije gledao kroz prozor.Da bi je smirili, nasuli su joj još jednu čašicu. Mama je ispi. Tata je, takođe, nasuo sebi i ispio.Nataša i sobarica, kao cvet, sedele su, zbunjeno oborivši oči.

– Ne mogu da budem vesela, kada nas sa ulice gledaju kroz prozor – zavapi mama.
Tata je bio očajan, ne znajući kako da umiri mamu. Štaviše, otrčao je na dvorište,pokušavajući da odatle zaviri makar u prozor na prvom spratu. Razume se, nije bio ustanju da ga dosegne. Ali mamu to nije ni najmanje ubedilo. Mama čak nije videla, kako tata ne može da dosegne ni do prozora na prvom spratu.

Konačno rastrojen svime ovim, tata kao vihor utrča u trpezariju i ispi na dušak dve čašice, nasuvši čašicu i mami. Mama je ispila čašicu, ali reče da pije samo u znak toga,što je ubeđena da ju je neko pogledao kroz prozor.Tata raširi ruke.
 – Eto – reče mami i, prišavši prozoru, širom ga otvori.
Kroz prozor je pokušavao da se uvuče neki čovek s prljavom kragnom i sa nožem urukama. Ugledavši ga, tata zalupi prozor i reče:
 – Nema nikoga.
Ali, čovek s prljavom kragnom je bio spolja i gledao u sobu i, štaviše, otvorio je prozor i ušao.Mama je bila strašno uznemirena. Pala je u histeriju, ali, ispivši malo onoga što joj je tata ponudio i založivši se gljivicom, umiri se.Ubrzo je i tata došao k sebi. Ponovo svi sedoše za sto i produžiše da piju.

Tata je uzeo novine i dugo ih je okretao u rukama, tražeći, gde je gornji, a gde donji deo. Ali ma koliko je tražio, ništa naročito i nije našao, i stoga odloži novine na stranu i ispi čašicu. – Lepo – reče tata – ali nedostaje krastavaca. Mama je neprilično zarzala zbog čega su se sobarice jako smele i počele da posmatraju dezen na stolnjaku.Tata ispi još jednu i neočekivano, ugrabivši mamu, smesti je na kredenac. Mami se protresla seda, bujna i laka frizura, na licu joj izbiše crvene fleke, i, uopšte, lice joj bešer azdraženo.Tata je podigao svoje pantalone i započeo zdravicu. Ali ovde, na podu se pojavi otvor, i odatle ispuže monah.
Sobarice su se tako smele, da je jedna počela da povraća. Nataša je držala svoju drugaricu za čelo, nastojeći da skrije nepristojnost.Monah, koji je ispuzao iz poda, nanišani pesnicom tatino uho, i lupi ga da je sve zvonilo!Tata je samo tresnuo na sto, ne završivši zdravicu.Tada se monah približi mami i, da l ' rukom, ili nogom, udari je nekako odozdo.Mama poče da vrišti i da zove u pomoć.A monah je uhvatio za okovratnik obe sobarice i, zamahavši njima po vazduhu, pustio ih.Zatim, neprimećen, monah se opet sakri ispod poda i zatvori za sobom otvor.

Vrlo dugo ni mama, ni tata, ni sobarica Nataša nisu mogli doći k sebi. Ali zatim, došavši do daha, i dovodeći sebe u red, ispiše svi po čašicu i sedoše za sto da pojedu ribani kupus. Ispivši još jednu čašicu, posedeše, mirno razgovarajući. Odjednom je tata porumeneo i počeo da viče:
– Šta! Šta! – vikao je tata – Smatrate da sam sitničar! Gledate na mene kao na baksuza! Ja ne živim od vaše milosti! Sami ste nitkovi!
Mama i sobarica Nataša istrčaše iz trpezarije i zaključaše se u kuhinji.
 – Marš, pijanico! Marš, đavolje kopito! – šaptala je mama sa užasom konačno smetenoj Nataši.
A tata je sedeo u trpezariji do jutra i urlao, dogod nije uzeo mapu sa aktima, stavio beli kačket i diskretno pošao na posao.

31. maja 1929

_________________________________________



TEVS

Govorio sam sebi da vidim svet. Ali ceo svet je bio nepristupačan mome pogledu, i video sam samo delove sveta. I sve, što sam video, nazivao sam delovima sveta. I ja sam posmatrao osobine tih delova, i posmatrajući ih, stvarao sam nauku. Shvatio sam da postoje razumne i nerazumne osobine u tim delovima. Delio sam ih i davao im imena. I u zavisnosti od njihovih osobina, delovi sveta su mi bili razumni i nerazumni.A postojali su i takvi delovi sveta, koji su mogli da razmišljaju. I ti delovi su posmatrali druge delove i mene. I svi delovi su bili nalik jedno na drugo, a ja sam bio nalik na njih. I ja sam govorio s tim delovima sveta.
Govorio sam: delovi su grom.
Delovi govoriše: snop vremena.
Govorio sam: Ja sam, takođe, deo nekog trojstva.
Delovi odgovaraše: Mi smo pak malene tačke.
I neočekivano, prestao sam da ih vidim , a zatim i ostale delove. I ja sam se uplašio da nestaje svet.Ali ovde sam shvatio da ne vidim delove zasebno, nego sve u isti mah. Iz početka sam mislio da je ovo NIŠTAVILO. No zatim, shvatio sam da je ovo svet, a ono, što sam video ranije, nije bio svet.

I uvek sam znao da je ovo svet, ali, ono što sam video ranije, ja ne znam i sada. A kada su delovi nastali, onda su njihove razumne osobine prestale da budu razumne, a njihove nerazumne osobine prestale su da budu nerazumne. I ceo je svet prestao da bude i razuman i nerazuman. Ali samo što sam shvatio da vidim svet, kad sam odjednom prestao da ga vidim.Uplašio sam se, misleći da je svet nestao. Ali dok sam tako razmišljao, shvatio sam, dakada bi nestao svet, tada već ne bih tako razmišljao. I gledao sam, tražeći svet, ali nisamga otkrivao.

A zatim nisam imao kud da gledam.
Tada sam shvatio, da, bez obzira kud sam gledao – unaokolo mene je bio svet.
A sada ga nema.
Postojim
samo ja.
A zatim sam shvatio, da ja i jesam svet.
Ali svet to nisam ja.
Mada sam u isto vreme svet.
Ali svet nisam.
Ali ja sam svet.
Ali svet nije ja.
Ali ja sam svet .
Ali svet nije ja.
Ali ja sam svet.
I više ništa nisam mislio.

1930.



______________________________________



Bez naslova

Išao Bobrov ulicom i mislio: zašto supa postaje neukusna kad se u nju sipa pesak.

Odjednom spazi majušnu devojčicu kako sedi na putu, drži u ruci crvića i naglas plače.

-Zašto plačeš ? Upita Bobrov

- Ne plačem nego pevam- reče malena devojčica.

- A zašto tako pevaš ? upita Bobrov

-Da se crvić zabavlja-reče devojčica –a ja se zovem Nataša

-A tako znači? začudi se Bobrov

-Da, tako reče devojčica –do viđenja.– Devojčica skoči, sede na bicikl i ode.

- Tako mala a već vozi bicikl-pomisli Bobrov



_____________________________

Jednom se Orlov prejeo papule i umro. A Kirilov je saznao za to i takođe umro. A Spiridonov je umro sam od sebe. A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla. A Spiridonovljeva deca podavila su se u veštačkom jezeru. A baba Spiridonova se propila i završila na ulici. A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu. Kruglov je nacrtao damu s bičem i poludeo. A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.

Sve dobri ljudi, a ne da im se da puste korena.


________________________




Anton Mihajlovič pljunu, reče "eh", opet pljunu, opet reče "eh", opet pljunu, opet reče "eh" i ode. I neka ide s milim bogom. Bolje da vam pričam o Ilji Pavloviču.

Ilja Pavlovič je rođen 1893. u Konstantinopolju. Još kao dečaka poslali su ga u Peterburg, gde je svršio nemačku školu u Kiročnoj ulici. Zatim je radio u nekoj radnji, zatim je još petljao, a kad je izbila revolucija - emigrirao. E pa nek ide s milim bogom. Bolje da vam pričam o Ani Ignjatjevnoj.

Nije, međutim, nimalo lako pričati o Ani Ignjatjevnoj. Pre svega, ja o njoj gotovo ništa ne znam, a drugo, upravo sam pao sa stolice i zaboravio šta sam hteo da ispričam. Bolje onda da vam pričam o sebi.

Ja sam visok, prilično inteligentan, odevam se elegantno i sa puno ukusa, ne pijem, ne odlazim na konjske trke, ali žene me privlače. Ne izbegavaju ni one mene. Naprotiv, vole da se zabavljaju sa mnom. Serafima Ismajlovna me je u više navrata pozvala svojoj kući, a Zinaida Jakovljeva je, takođe, govorila da joj je uvek drago kad me vidi. Ali, eto, s Marinom Petrovnom dogodio mi se jedan zabavan slučaj o kome i želim da vam pričam. Slučaj sasvim običan, ali ipak zabavan jer je Marina Petrovna zahvaljujući meni potpuno oćelavila, kao dlan. To se ovako dogodilo: došao ja jednom kod Marine Petrovne, a ona: tras! - i oćelavi. To bi bilo sve
.


________________________

Tako jednom pošao neki čovek na posao, pa usput sreo drugog čoveka koji se, pošto je kupio veknu poljskog hleba, vraćao svojoj kući.

To bi, u stvari, bilo sve.

_________________________

SAN O PRESPAVANOM ŽIVOTU

često tako
iznenada
budim se u snu

iz sna u san
otvaram već otvorene oči
i u mraku posmatram
mrak kroz mrak

a na vrhu mraka
noć je svanula već pre prvih satelita
i
svemirski mesec
sad jasno osvetljava
svoj položaj
na izmaku XX veka

odozgo
sve ovo
sigurno liči na jednu veliku video igru
i svi liče na sve
i sve liči na svo
i ko-zna-ko zna ko-zna-šta

ali gde sam to ja
u ovom mraku
duboko iza sopstvenih očiju
dalekih kao Jamaica

_________________________

Jednom se Orlov prejeo papule i umro.
A Krilov je saznao za to i takođe umro.
A Spiridonov je umro sam od sebe.
A Spiridonovljeva žena je pala s kredenca, pa i ona umrla.
A Spiridonovljeva deca podavila se u veštaèkom jezeru.
A baba Spiridonova se propila i završila na ulici.
A Mihajlov je prestao da se češlja i dobio šugu.
A Kruglov je nacrtao damu sa bičem i poludeo.
A Perehrestov je telegrafski dobio četiri stotine rubalja i toliko se uzoholio da su ga najurili iz službe.
Sve su to dobri ljudi, ali im se nije dalo...

22. avgusta 1936




PLAVA SVESKA BR. 10

Bio jedan riđi čovek koji nije imao oči i uši. Nije imao ni kosu, tako da su ga uslovno nazvali riđim.On nije mogao ni da govori jer nije imao usta. Nos takođe nije imao.Šta više, nije imao ni ruke ni noge. Nije imao ni stomak, nije imao ni leđa. nije imao ni kičme, nije imao nijedan unutrašnji organ. Nije imao ništa! Tako da nije jasno o kome je reč.Bolje onda da o njemu više i ne govorimo.

PROLOG 

 Alhemičar uze knjigu koju je neko iz karavana poneo sa sobom. Knjiga je bila bez korica, ali on je uspeo da utvrdi da je njen autor Oskar Vajld. Listajući kljigu naišao je na priču o Narcisu. Alhemičar je poznavao legendu o Narcisu, lepom mladiću koji je išao da posmatra sopstvenu lepotu koja se ogledala u jezeru. Toliko je bio opčinjen samim sobom da je jednog dana pao u jezero i utopio se. Na mestu gde je pao nikao je cvet koji su nazvali narcis. Ali Oskar Vajld nije tako završio ovu priču. On je napisao da su, kada je Narcis umro, došle šumske nimfe i zatekle dotle slatkovodno jezero pretvoreno u krčag slanih suza.
- Zašto plačeš? -upitaše nimfe.
- Plačem za narcisom -reče jezero. 
 - Ah, nimalo nas ne čudi što plačeš zbog Narcisa - nastaviše one. I pored toga što smo mi sve stalno trčale za njim po šumi, ti si bilo jedino koje je imalo priliku da izbliza posmatra njegovu lepotu.
 - Pa zar je Narcis bio lep? -upita jezero. 
 - A ko bi to osim tebe mogao bolje da zna? -odgovoriše iznenađene nimfe. 
-Na kraju krajeva, on se svakoga dana s tvojih obala naginjao nad tebe. 
Jezero je za trenutak zaćutalo. Najzad, reče: 
- Ja plačem za Narcisom, ali nikad nisam primetio da je Narcis bio lep. Oplakujem Narcisa zato što sam, uvek kada bi se on nagao nad mene, moglo u dnu njegovih očiju da vidim odraz svoje sopstvene lepote. 

 - Lepe li priče, reče Alhemičar.

______________________



Starice koje ispadaju

Jedna starica se usled svoje preterane radoznalosti nagnula kroz prozor, ispala i razmrskala se.Kroz prozor se nagnula druga strica da bi videla onu koja se razmrskala, ali je usled svoje preterane radoznalosti takođe ispala kroz prozor, strmoglavila se i razmrskala. Zatim je kroz prozor ispala treća starica, zatim četvrta, zatim peta. Kada je ispala i šesta starica, meni je dosadilo da ih gledam, pa sam pošao na Maljcevsku pijacu gdje su, kažu, jednom slepcu poklonili pleteni šal.
______________________

pismo NIKANDRU ANDREJEVIĆU

Dragi Nikandre Andrejeviću,

Primio sam tvoje pismo i odmah shvatio da je od tebe. Najpre sam pomislio da ono istovremeno i nije od tebe, ali samo sto sam ga otvorio, odmah sam shvatio da je od tebe, a pre toga sam mislio da ono nije od tebe. Drago mi je što si se već odavno oženio, jer kada se čovek oženi onom kojom hoće da se oženi, znacč da je postigao ono što je hteo. Juče sam primio tvoje pismo i odmah pomislio da je to pismo od tebe, ali sam zatim pomislio da po svoj prilici nije od tebe, ali sam otvorio i video - baš od tebe. Vrlo je lepo od tebe što si mi napisao pismo. Najpre mi nisi pisao, a zatim si mi odjednom napisao pismo, mada si mi već i ranije, do onda kad mi jedno vreme nisi pisao, takođe pisao. Odmah, čim sam primio tvoje pismo, zaključio sam da je ono od tebe, a, zatim, veoma mi je drago što si se već oženio. A to, kad čovek poželi da se oženi, onda po svaku cenu i treba da se oženi. Zato je meni veoma drago sto si se ti naposletku oženio upravo onom kojom si hteo da se oženis. I baš si dobro uradio što si mi napisao pismo. Veoma sam se obradovao kada sam ugledao tvoje pismo. Čak sam odmah pomislio da je od tebe. Istina, dok sam ga otvarao, prošlo mi je kroz glavu da nije od tebe, ali sam zatim, uprkos tome, zaključio da je od tebe. Hvala što si mi pisao. Zavaljujem ti na tome i veoma mi je drago zbog tebe. Ti možda ne pogađaš zšsto mi je toliko drago zbog tebe, ali ja cću ti odmah reći zašto mi je zbog tebe drago. Drago mi je zato što si se oženio, i to upravo ono kojom si hteo da se oženiš. A to je, znaš, veoma lepo oženiti se upravo onom kojom želiš da se oženiš, zato što tada upravo i postižeš ono što si hteo. Eto, upravo zato mi je tako drago za tebe. A takođe mi je drago i zato što si mi napisao pismo. Ja sam jos izdaleka zaključio da je pismo od tebe, ali kako sam ga uzeo u ruke, pomislio sam: a zamisli da nije od tebe? I zatim sam mislio: ma ne, naravno da je od njega. Otvarao sam pismo i sve vreme mislio: da li je od tebe ili nije od tebe? da li je od tebe ili nije od tebe? I kad sam ga otvorio, video sam da je od tebe. Veoma sam se obradovao i odlučio da i ja tebi napišem pismo. Ima toliko toga da se kaže, ali bukvalno nema se vremena. Ono što sam stigao, napisao sam ti u ovom pismu, o ostalom ću ti pisati kasnije, jer za to sad uopšte nemam vremena. U krajnjoj liniji, dobro je što si ti meni napisao pismo. Sada znam da si se već odavno oženio. Iz prethodnih pisama sam znao da si se oženio, a danas sam opet video - cela je istina da se oženio. I meni je veoma drago sto si se oženio i napisao mi pismo. Odmah, čim sam ugledao tvoje pismo, istog časa sam zaključio da si se opet oženio. Ali, mislim se, to je lepo što si se ti opet oženio i napisao mi o tome pismo. Sad mi pisši ko je tvoja nova žena i kako je sve to ispalo. Prenesi pozdrav svojoj novoj ženi.

(? 1933)
_______________________________


PISMO ALEKSANDRU IVANOVIČU

Dragi Aleksandre Ivanoviču, 

čuo sam da skupljaš pare i da si već nakupio trideset pet hiljada. Čemu to? Zašto skupljati pare? Zašto ne podeliti to što imaš s onima koji nemaju čak ni za pantalone? I šta su to uopšte pare? Proučavao sam taj problem. Imam fotografije novčanica koje su najčešće u opticaju: od rublje, tri, četiri, čak i od celih pet rubalja. Čuo sam da postoje novčanice koje sadrže u sebi odjednom 30 rubalja! Ali zašto bih skupljao pare? Ja nisam kolekcionar. Oduvek sam prezirao kolekcionare, koji skupljaju marke, pera, dugmad, džepne satove itd. To su glupi, tupi i sujeverni ljudi. Znam, na primer, da takozvani "numizmatičari", to su oni koji skupljaju pare, imaju sujeverni običaj da ih stavljaju, šta misliš, gde? Niti u sto, niti u kutiju, nego... na knjige! Kako ti se ovo svidja? A može čovek lepo da uzme pare, podje s njima u radnju i zameni ih, recimo, za supu (postoji takvo jelo) ili za sos od cipala (to je takodje nešto poput hleba).
    Ne, Aleksandre Ivanoviču, ti si pametan čovek gotovo kao i ja, a skupljaš pare i ne menjaš ih za razne druge stvari. Izvini, dragi Aleksandre Ivanoviću, ali to je glupo! Ti si jednostavno oglupaveo živeći u toj provinciji. Mora biti da nemaš s kim da razgovaraš. Šaljem ti svoju sliku da bar gledaš ispred sebe pametno, napredno, inteligentno i lepo lice.

Tvoj prijatelj Danil Harms

__________________________________






PREDAVANJE

Puškov je rekao:
- Žena je ljubavna mašina - i istog časa dobio po njušci.
- Zašto? - upitao je Puškov i, pošto nije dobio odgovor na svoje pitanje, nastavio:
- Evo šta mislim: ženi se treba uvlačiti. Žene to vole i samo se prave da ne vole.
Tu Puškova opet tresnuše po njušci.
- Ma šta ovo znači? Onda neću ni da govorim - kaza Puškov, ali, sačekavši frtalj minuta, nastavi:
- Žena je napravljena tako, da je cela meka i vlažna.
Tu Puškova opet tresnuše po njušci. Puškov pokuša da odglumi kako to nije ni primetio i nastavi:
- Ako ženu pomirišeš...
Ali ovde Puškova tako jako opaučiše po njušci, da se on uhvati za obraz i reče:
- Drugovi, u ovakvim uslovima je apsolutno nemoguće održati predavanje. Ako se ovo ponovi, ja ću zaćutati.
Puškov sačeka frtalj minuta pa nastavi:
- Gde smo stali? Ah, da! Dakle: žena voli sebe da posmatra. Ona sedi pred ogledalom gola golcijata...
Kod ove reči Puškov opet dobi po njušci.
- Gola golcijata - ponovi Puškov.
- Tras! - odalamiše ga po njušci.
- Gola golcijata! - povika Puškov.
- Tras! - lupiše ga po njušci.
- Gola golcijata! Gola golcijata žena! Gola golcijata riba! - urlao je Puškov.
- Tras! Tras! Tras! - dobijao je Puškov po njušci.
- Gola golcijata riba s krčagom u ruci! - vrištao je Pukov.
- Tras! Tras! - pljuštali su udarci po Puškovu.
- Ribin rep! - vikao je Puškov, eskivirajući udarce. - Gola golcijata monahinja!
Ali tada Puškova udariše tako snažno, da se on onesvesti i pade na patos kao pokošen.

12. oktobar 1940.

D. Harms


_______________________________________

Povodom smrti Kazimira Maljeviča

Zaustavivši mlaz uspomena,
Ti motriš uokolo,ponosom skrušivši lice.
Ime ti je Kazimir.
Ti motriš kako tamni sunce spasenja tvojega
Od lepote kao da su raspukle gore zemlje tvoje.
Nema trga da prihvati statuu tvoju.
Daj mi oči svoje!Otvoriću okno na svojoj tintari!
Što si, ti čoveče,ponosom skrušio lice?
Samo je muva život tvoj i želja je tvoja-
masna klopa
Ne sija sunce spasenja tvojega.
Grom će staviti kraj nogu šlem glave tvoje
Pe je – mastionica reči tvojih
Trr – želja je tvoja.
Agalton – pusto sećanje tvoje.
Ej Kazimire!Gde je druga tvoja?
Ni nje nema,i mastionica sećanja tvojeg je PE
Osam godina je prokrckalo u ušima tvojim,
Pedeset minuta je otkucalo u srcu tvojemu,
Deset puta preotekla je reka ispred tebe,
Istrošila se mastionica želje tvoje TRR i PE.
''Eto ti na''-goboriš ti i sećanje tvoje Agalton.
Eto te gde stojiš i kao da rukama razmičeš dim.
Tamni ponosom skrušeni izraz lica tvojega;
Nestaje sećanje tvoje i želja tvoja TRR.


17.maj 1935.


______________________





Traži više od onoga što možeš naći.


Ne ispisuj uzalud reči.
Stanite! Zaustavite se i počujte neobičnu priču. Čak ne znam ni otkuda početi. To je jednostavno neverovatno!
Mrzim ljude koji mogu prozboriti sedam puta zaredom.
Nema ničeg dosadnijeg na svetu od toga da neko ili priča svoj san ili kako je bio u ratu ili pak kako je putovao na jug.
Blagoglagoljivost je majka nedarovitosti!
Brojevi, kakav važan deo prirode! I rast i delovanje, sve je broj.
A reč, to je snaga.
Broj i reč - naša su majka.
_____________________________
 
KAKO JE CMIZDRIO DANIL HARMS

 
- Aaaaa, sve što želi – ne događa se – rekao mi je Danil Harms.
– Aaaaa, sve što snujem – Bog odluči drugačije – žalio mi se Danil Harms.
– Potreban mi je novac – znam da ga nikada neće imati – cmizdrio je.
Prokletnik – pomislih, da li da mu kažem da je pičkica ili da preskočim, pomislih.
– Nagni se kroz prozor, Danile, možda se nešto na ulici dešava – kažem i spremim se da ga gurnem.
_____________________





 
Ja sam sav nekakav naročit gubitnik. Nada mnom se u poslednje vreme nadneo nekakav neshvatljiv zakon neostvarljivosti. Što god želi – upravo to se ne događa. Sve se događa obrnuto mojim pretpostavkama. Zaista:čovek snuje a Bog odlučuje. Strašno mi je potreban novac, a ja ga nikada neću dobiti, Znam to! Znam da me uskoro očekujem veoma velike neprijatnosti koje čitav moj život mogu učiniti znatno gorim nego što je bio do sada. Iz dana u dan stvari stoje sve gore i gore. Ne znam više šta da radim.

Rabo Božija Ksenijo, voli me, spasi i sačuvaj moju porodicu.

(1928)

  ___________________________

 
MATEMATIČAR I ANDREJ SEMJONOVIČ


Matematičar (izvadivši iz glave kuglu):

Izvadio sam iz glave kuglu.
Izvadio sam iz glave kuglu.
Izvadio sam iz glave kuglu.
Izvadio sam iz glave kuglu.

Andrej Semjonovič:

Stavi je natrag.
Stavi je natrag.
Stavi je natrag.
Stavi je natrag.
 
Matematičar:

Ne, neću da je stavim!
Ne, neću da je stavim!
Ne, neću da je stavim!
Ne, neću da je stavim!

Andrej Semjonovič:

Pa i ne moraš da je staviš.
Pa i ne moraš da je staviš.
Pa i ne moraš da je staviš.

Matematičar:

Baš i neću da je stavim.
Baš i neću da je stavim.
Baš i neću da je stavim.

Andrej Semjonovič:
 
E baš lepo.
E baš lepo.
E baš lepo.

Matematičar:

Eto, ja sam pobedio!
Eto, ja sam pobedio!
Eto, ja sam pobedio!
 
Andrej Semjonovič: Pa pobedio si, i sad se smirio!

Matematičar:

Ne, neću da se smirim!
Ne, neću da se smirim!
Ne, neću da se smirim!

Andrej Semjonovič: Ma iako si matematičar, časna reč, ti si glup.

Matematičar:

Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!
Ne, ja sam pametan i mnogo znam!

Andrej Semjonovič: Mnogo da, ali sve same gluposti.

Matematičar:

Ne, nisu to gluposti!
Ne, nisu to gluposti!
Ne, nisu to gluposti!

Andrej Semjonovič: Dosadilo mi je da se sa tobom prepirem!

Matematičar:
 
Ne, nije ti dosadilo!
Ne, nije ti dosadilo!
Ne, nije ti dosadilo!

Andrej Semjonovič ljutito odmahuje i odlazi. 
Matematičar, postojavši jedan trenutak, odlazi, u stopu za Andrejem Semjonovičem.

Zavesa.
(1933)
__________________

  



  Šta se danas prodaje u radnjama 

Koratigin dođe do Tikakejeva i ne zateče ga kod kuće.
A Tikakejev je u to vreme bio u radnji i kupovao šećer, meso i krastavce.
Koratigin se neko vreme muvao pokraj Tikakejevljevih vrata i spremio se već da mu napiše poruku, kad odjednom gle, ide lično Tikakejev i nosi u rukama ceger.
Koratigin ugleda Tikakejeva i viče mu:
– A ja vas čekam već čitav sat!
– Nije istina – govori Tikakejev – bio sam odsutan svega dvadeset i pet minuta.
– Pa, to ja već ne znam – reče Koratigin – znam samo da sam ovde već čitav sat.
– Ne lažite! – reče Tikakejev – Sramota je lagati.
- Mnogopoštovani gospodine! – reče Koratigin. – Potrudite se da birate izraze.
– Smatram… – započe Tikakejev, ali ga Koratigin prekine:
– Ako vi smatrate… – reče, ali tu Koratigina prekine Tikakejev i reče:
– E ti si mi baš zgodan!
Ove reči tako razjariše Koratigina, da prstom začepi jednu svoju nozdrvu, a iz druge se usekne na Tikakejeva.
Tada Tikakejev izvuče iz cegera najveći krastavac i tresne njime Koratigina po glavi.
Koratigin se rukama uhvati za glavu, padne i umre.
Eto – kakvi se veliki krastavci prodaju danas u radnjama!
__________________________________





 
*1 pesma posvećena Harmsu (nepoznat autor)


2 коментара:

Анониман је рекао...

"Harms je pevao na grobu velike kulture i da bi sakrio svoju tugu. On se pravio da je veseo!"
Victor Erofeyev
pesnik u prolazu

dragan uzelac је рекао...

Genijalan prikaz, prepun fantastičnih detalja, sjajan blog i nepoznat autor :-) Malo je reći da sam uživao u fragmentima sećanja na jednog od meni omiljenih pisaca ...
Srdačan pozdrav autoru ili autorici bloga. Mnoštvo zanimljivih tekstova.Moje ime je Dragan Uzelac, i nalazim se na istom blogu pod pomenutim imenom... uživam u pisanju o svim mojim ljubavima i snovima - od filma i rokenrola do književnosti i filozofije ... Neka vrsta žurnalistike, esejistike ili prosto rock and roll sanjarenja :-)
Srdačan pozdrav!!! Fascinantno!!!

SLUČAJ UZELAC DRAGAN :-)

Постави коментар