четвртак, 23. март 2023.

Filozofija vere, Karla Jaspersa

 






 
I. Jasperova Filozofska vera      


Vukašin Milošević


    Jaspers je pokazao zrelost duha kada je jasno stavio do znanja da stanje stvari u filozofiji i društvu uopšte, uprkos pozitivističkim tendencijama, vodi ka obnovljenom interesovanju za egzistencijalna pitanja. Smatrao je da ta pitanja i značajne uvide možemo naći u delima filozofa koji su, nepravedno, zanemareni i čija filozofija tek počinje da živi. Pre svih, reč je o Šelingu, Kjerkegoru i Ničeu. On Kjerkegora i Ničea nazivaju izuzecima, jer su oni razbili sigurnost koju je pružala kako nauka, religija, tako i metafizika (ako metafizika uopšte pruža neki siguran temelj). Jaspers kaže: „Oni su doveli do svesti i izdejstvovali da za nas nema više nikakvog samorazumljivog tla. … Ako se s obzirom na doba, is obzirom na mišljenje koje su stvorili Kjerkegor i Niče, postavi pitanje: Šta sada?onda Kjerkegor upućuje na ono apsurdno hrišćansko pred kojim svet tone, a Niče upućuje na ono što je daleko, neodređeno, na ono što se ne pojavljuje kao supstanca iz koje bismo mogli da živimo. Njihove odgovore niko nije prihvatio – to nisu naši odgovori. Na nama je da vidimo šta u pogledu na njih kroz nas postaje od nas. A to, ipak, nikako se ne može unaprediti da se projektuje ni da se utvrdi.“ (Jaspers, 2000:30).

     Vidimo, dakle, da nam Jaspers pokazuje da u vremenu kad (tradicionalne) religije slabe potrebe za verom je još veća. Ljudima je očajnički potrebna vera, pa bili oni religiozni, poput Kjerkegore, ili ateisti, poput Ničea. I jedan i drugi kritikuju, najpre, hrišćansku crkvu kao oblik institucije koja se udaljio od izvorne vere i neposrednosti s Bogom i ljudima. Ali preko njih prepoznajemo i dva moguća oblika rešenja. Kjerkegor slova za protestantsko rešenje, koje ide linijom od Lutera, preko Kanta, Kjerkegora pa sve do danas. Ništa nam zadaje više muka jer nije jasno šta nam on nudi kao moguće rešenje. Svakako, moramo priznati da njegov govor o religiji sadrži dosta zdrave kritike hrišćanstva, koja je bila potrebna mnogo pre njega. Ali on ne rešava pitanje religioznog verovanja koje se javlja, kantovski rečeno, u dubini naše duše iz nama nepoznatog razloga. On svrstava budizam i hrišćansvo u pesimistične religije, s tim da je „…osnovna razlika između obedécadence -religije: budizam ne obećava, već ispunjava, hrišćanstvo sve obećava, ali ništa ne ispunjava “ (Niče, 2011:48).

     Kako Jaspers vidi ovaj problem? On, za razliku od popularne nauke, pravilno shvata odnos između religije i razuma, između filozofije i religije. Zato ne kaže da je ono što je suprotno razumu iracionalno, štaviše, uopšte ne uzima to kao problem jer on smatra da čovekova potreba za verom mora biti moguća i posle Ničeove i Kjerkegorove kritike institucionalne religije, a to znači da moramo napustiti njihov put i moramo tražiti svoj. Taj put može biti samo umski, a ne razumski. Zato je za Jaspersa pojmovni par umsko-neumsko, umesto racionalno-neracionalno, ključ za rešenje egzistencijalnog problema, i ključ za pronalaženje odgovora i razumevanje potreba za religioznim verovanjem. Ali on, sledeći Kjerkegora i Ničea, odbacuje svaki oblik institucionalne religije, i zato smatra da se do rešenja mora doći izvan svake vrste tradicionalnih religija: kroz filozofiju. Zato ono neumsko ne predstavlja klasično religijsko određenje Boga, niti neko mistično religijsko iskustvo, isihazam, već egzistenciju, koja nam tek ukazuje na nešto transcendentno.

     Jaspers kaže da „reč um nosi za našu kantovsku širinu, jasnoću i istinitost, a reč egzistencija je Kjerkegor uzdigao u onu sferu kojom ona pušta da se u beskonačnoj dubini pojavi ono što izmiče svakom određenom znanju“ (2000:32) . Dakle, on ograničavajući područje razumskog omeđuje područje transcendentnog, odnosno religijskog vremena i filozofskog. I to treba da imamo u vidu kada danas govorimo o filozofiji religije, da ona nije ostala bez sadržaja, i da nije tako nedelotvorna kao što nam to neki poručuju inspirisani savremenom ekonomijom društvenih fenomena, a isto važi i za religiju. Pa, zar nije još Boetije pisao: Uteha filozofije? Još tada je bilo onih koji su verovali da filozofija može pružiti, ne samo utehu, već i da daje smisao egzistencije kroz samoizgrađivanje, samomišljenje i samostalno trasiranje nekog od mogućih puteva, postupkom preispitivanja mogućih rešenja.

     Filozofiji nije potrebna religiozna vera već filozofska vera. Karakteristika je takve vere da je ona, očigledno, filozofirajuća. Dakle, vera se ispunjava kroz filozofiranje, kroz filozofiranje vera zadobija čvrstoću i temelj, čini da ona ne izgubi tlo pod nogama i da ne postane puka apstrakcija, umišljenost i mišljenje da se veruje iako se stvarno ne veruje. Ovde primećujemo uticaj nemačkog idealizma, pre svega Kanta i Fihtea, jer Jaspers do samoizgrađivanja egzistencije na osnovu filozofske vere definiše kao proces proizvođenja, što je osnovna radnja duha prema nemačkom idalizmu. Ali je zanimljiv ishod tog proizvođenja. Za razliku od nemačkih idealista, Jaspers kaže da je ishodište proizvođenja ne znanja nego „iskustvo bitka“ (2000:118). Iskustvoje ključna reč. Zato nauka ne može da razume religiju ali ni filozofiju i proglašava ih iracionalnim ili mističnim. Religiozno iskustvo je jedinstveno i neobjašnjivo, baš kao što je i iskustvo bitka zadobijeno filozofiranjem o sopstvenoj egzistenciji, vođenim filozofskim verom nesvodi na bilo kakvo činjeničko znanje. Ali Jaspers, ipak, ne isključuje sigurnost, već smatra da je baš ona potrebna da bi se omogućila komunikacija između ljudi kao ličnosti, kao egzistencija, a ne samo kao poklonika neke religije. Ovo, očigledno, isključuje mogućnost institucionalizacije vere, jer nije jasno u kojoj je meri transcendencija ili Bog nešto što je lično i što se zadobija kroz uvek jedinstven i neponovljiv način filozofiranja, a koliko možemo da govorimo, kao što kaže Hegel, o istom sadržaju koji prisutan je iu religiji iu filozofiji. Na šta se misli kad se kaže Bog ili transcendencija? Možda je ovo najbliža Bogu mistika, zato što u ličnom iskustvu ljudi najčešće govore onečemu , oklevaju da to nazovu bogom jer bi neki to smatrali sa hrišćanskom predstavom Boga.

     Šta je ta prava stvarnost koja se okrećemo kad govorimo o transcendenciji? Šta je to nešto ? Jaspers o tome kaže: „Prava stvarnost je biće koje se ne može kao mogućnost misliti .“ (1973:91). Stvarnost se pokazuje kao ono što nam se mora otvoriti, približiti ako nije samo puka mogućnost. Na taj način transcendencija stupa u komunikaciju sa nama. To se odvija na dva načina: u filozofiji pomoću šifri, au religiji pomoću mita i otkrovenja. Suština je u tome da se od pvog stupnja vere pravi skok, ili se zaobilazi nivo predstave i odmah se usmerava um ka samoj stvarnosti. Odatle se čovek na osnovu filozofske vere navodi na filozofirajuće otkrivanje sveobuhvatnog ( das Umgreifende), pri čemu filozofiranje omogućava suvereno kretanje kroz lično pojavljivanje u svetu, hajdegerovski – unutar-svetsko, i kretanje ka samoj transcendenciji.

     Filozofska teologija Karla Jasperse zaista je jedinstven pokušaj filozofske teologije (ako se može tako nazvati) i filozofiranja, iako je dugo smatran osrednjim i neoriginalnim autorom. On je potpuno svestan težine zadatka koga se prihvatio, i ne oklijeva da prizna suverenost i čak prednost religijske predstave i istine u mnogim aspektima. Ipak, poput Ničea, na pomalo proročki i mudrijaški govori na kraju svoje knjige pod nazivom Filozofija egzistencije: „Put filozofije je težak i dug; njime stvarno ide možda mali broj ljudi; ali njime treba svakako ići.“ (1973:115). 



                                                            


                                II. Tematiziranje vere u filozofiji Karla Jaspersa 

Manje dogmi, manje prepirki; manje prepirki, 

manje nevolja: ako to nije istina, onda grešim.“2


Tim rečima započinje uvaženi francuski mislilac iz XVIII. st. XXI. glavu svoga čuvenog spisa Traité sur la tolérance (Rasprava o toleranciji) u kojoj se zgražava nad pojmom isključivosti, zatvorenosti, netolerancije i jednoumlja. Spis je nastao gotovo tri decenije pre famozne Francuske revolucije koja je raščistila sve s dotadašnjom kraljevskom elitom na čiji se dvor i njegove podanike obrušio i samVoltaire u spomenu- tom spisu. Izuzevši Platonovu Obranu Sokratovu, ovaj Voltaireov spis predstavlja pionirsko delo u istoriji ljudskoga duha koje raspravlja o strahoti zablude koja kulminira odmazdom ljudskoga života, jer kako je moguće definisati ( a definicija je ograničenje) ono bezgranično, sveobuhvatno? Verujem da je toga duboko bio svestan Jaspers i da je iz te pozicije gradio daljnja polazišta i vlastita istraživanja koja su ga odvela u svet idejâ u kome i danas postoji mesto za svakoga ko u njemu želi obitavati. Smatram da je status questionis ovoga osvrta u najmanju ruku tendenciozan. Prikazati, naime, Jaspersovu životnu intenciju izraženu u sintagmi filozofijske vere goovo je nemoguće u okviru jednoga rada koji može poslužiti tek kao nacrt za daljnji elaborat. Svestan toga, odlučio sam koncizno pristupiti temi – zahvatajući širi kontekst nastanka Jaspersove filozofije te reflektujući sam tekst Filozofijske vere.

1. Jaspersovo doba

     Karl Jaspers rodio se u drugoj polovini XIX. st., u vremenu kada su već bile prohujale velike narodne revolucije gotovo čitavom Evropom ostavivši za sobom konture novih nacionalnih država kao doseg svojih pothvata ozakonjen Berlinskim kongresom 1878. godine. Lom dvu stoleća, simbolično prikazan u prizoru početka Prvoga svetskoga rata 1914., Jaspers je dočekao kao specijalizovani psihijatar na Univerzitetu u Heidelbergu. Kao depozit XIX. st. sa sobom je uneo u XX. vek stečene 2,5-milenijske filozofske misli, pogotovu dosege Kanta, Kierkegaarda i Nietzschea3, zamahe tadašnje empirijske nauke, Comteove pokušaje konstruisanja pozitivističkoga društva, trijumfalizam Crkve crpljen na baštini propala feudalnoga sistema te klice rasističkih sistema koje su proklijale na ruinama Prvoga svetskog rata i uskoro se vešto obukle u ruho pseudopolitike.

Sam je Jaspers pod naslovom uz izdanje iz godine 1946. svoje Duhovne situacije vremena naglasio: „Ova je knjiga napisana godine 1930. U to vreme jedva da sam nešto znao o nacionalsocijalizmu, a nešto više o fašizmu. U zadovoljstvu upravo postignutim dovršetkom rukopisa, za vreme rujanskih izbora 1930. bejah iznenađen i zaplašen tada prvim uspehom nacionalsocijalista.“4

     Život u Weimarskoj Nemačkoj i svi događaji koji su sledili kao preludij u Drugi svetski rat, strahote čovekoubilačke razorne snage uprisutnjene na tlu Evrope prvih godina pete decenije prošloga stoleća, bez sumnje su stvorili okvir za nastanak jedne nove, sveže i tako potrebne metafizičke spekulacije kao što je ona Jaspersova iz 1947. godine iznesena u šest predavanja na Bazelskome univerzitetu i uvezana u zbirku pod nazivom Der philosophische GlaubeFilozofijska vera.5

2. Jaspersova intencija 

Nakana ovoga izlaganja nije ulazak u celokupnu Jaspersovu misao jer bi to u okviru tematike ovoga rada u najmanju ruku bilo tendenciozno, nego pokušaj dohvata osovinskih crta njegova, po mnogima, životnoga projekta naslovljena Filozofijska vera. Stoga ću samo letimično napomenuti da se Jaspersova filozofska misao, prema istoričarima filozofije, odvijala u tri etape:

1) psihološka – u kojoj su nastali spisi: Opšta psihopatologija i Psihologija pogleda na svet;

2) faza „filozofije egzistencije“ (od dvadesetih godina XX. st. do kraja Drugoga svetskog rata) u kojoj je kao glavno delo nastala Filozofija godine 1932.

3) razdoblje „filozofske vere“ (od poratnoga razdoblja pa do smrti) kada nastaju: Der philosophische Glaube (Filozofijska vera), Von der Wahrheit (O istini), Vom Ursprung und Ziel der Geschichte (O izvoru i cilju istorije ), Einführung in die Philosophie (Uvod u filozofiju), Der philosophische Glaube angesichts der Offenbarung (Filozofska vera naspram objave). Ovde se nastoji fokusirati na treću etapu, i to na spis Filozofska vera.6

2.1 Šta je Jaspers hteo s tih šest predavanja?

     Homer u Ilijadi izrazom φιλοπτολεμος kao šilom (Rem acu tetigit!) dotiče srž helenskih ratnika. Ratnik u grčkoj kulturi nije čovek koji je mobilizacijom prisiljen ići na bojište da bi mlitavo vrludao po frontu. Naprotiv! Ratnik je zaljubljen u rat do te mere da bez rata ne može da živi jer za njega stanje bez rata nije život. On je večni borac, tragač za ratištem koje je postalo njegov životni prostor i vreme. Φιλοπτολεμος. Ratoljubac. Isti taj etimon φιλ nalazimo u imenici φιλοσοφια, a onaj koji joj se preda postaje ανhρ φιλοσοφος, muž zaljubljen u mudrost ne da bi on nju obuhvatio, nego da ona obuhvati njega, da mu σοφια postane οικος, habitus – životni prostor. Umom, koji je νοuς, ανhρ φιλοσοφος traga za onom σοφια. Sam pred svojim umom stoji ανhρ φιλοσοφος i traga. Svako ograničavanje, svako zastiranje filozofijskoga obzorja i slobode misli ανhρ φιλοσοφος shvata kao krađu životnoga prostora, kao ulazak tuđinca u moj οικος, u moj κοσμος, u moj species. Eto, tomu Der philosophische Glaube.

      Naime, prolomilo se jedinstveno telo, uslovno govoreći, nauke i religije. Krajem  XIX. st. razbila se o oporo tlo građanske epohe kugla dotadašnje celovite nauke koja otada opstoji kao razmrvljena celina, kao focus jednom zauvek razdeljen u beskonačne pravce koji se baš nigde ne dotiču. Uzeti zasebno, govore parcijalno, delomično. Uvid u cjelokupnu zbilju ostaje im nedohvatljiv. Predmet njihovog istraživanja obitava na jednomu polu realnosti. Govora o zbilji (Wirklichkeit) unutar pozitivističko-scijentističkoga sistema jednostavno ne može biti.7 Empirijske nauke same sebe zadovoljavaju i zatvaraju se u circulum vitiosum svoje metode. S druge strane, angesichts takvoj nauci  našla se na prelomu stoleća institucija Crkve kao oplakivateljica Ancien Régimea i prezirateljica svih revolucionarnih pothvata u protekla dva stoleća. K tomu, svoju uverenost u objavu nije ispovedala kao istinu za sebe (u smislu Kantova fenomena koji je nakon njega jedini ostao moguć s ove strane iskustva) nego kao ono što kao ansich vredi za sve, tokom svih vremena, doveka. Osim što je istinu promatrala kao jednu, Crkva je sebe postavila kao nositeljicu te istine, kao starozavetni šator obitavanja te istine isključivo unutar nje same. Objekt njenog proučavanja i verovanja ulazio je u ono zbiljsko i zahvatao drugi pol misaonoga poprišta, potpuno oprečan empiriji, pozitivizmu i scijentizmu. Jaspers je uočio taj jaz između nauke i njenih rezultata na jednoj strani i službene religije i njene apsolutizovane nauke na drugoj strani. U taj je procep smestio dinamiku filozofske vere, one koja ne naginje dogmatizmu i isključivosti, apsolutnosti i dovršenosti, obavezatnosti i konačnosti, nego kani postavke Jaspersove druge faze – filozofija egzistencije (imanencija i tran- scendencija) staviti u odnos.

    Egzistencija nezasićena domašajima egzaktne nauke, sudarena s graničnim situacijama, tragajući za smislom, pokušava da transcendira svet u komu se prethodno orijentisala, a transcendiranjem sveta, stvaranjem lûka nad ponorom koji zjapi između imanencije i transcendencije zbiva se osvetljavanje (rasvetljenje) egzistencije čitanjem šifri transcendencije u svetu i unutar same egzistencije. Jaspersova je filozofija, zapravo, postavljena na pilastre vere, i to filozofske, vođene sumnjom u suprotstavljanju  prema svim autoritetima.8

2.2. Na čemu se temelji filozofijska vera?

Iz celokupna fundiranja filozofske vere dade se iščitati pet pilastara na kojima počiva Jaspersov projekat:

a) Bog jeste – po Jaspersu, Boga ima samo za pojedinoga čoveka u njegovoj nutrini; misao o transcendenciji zadobiva se u slobodi transcendiranja – tu se iskušava radikalna otvorenost i sloboda nasuprot bilo kakvom apsolutizovanju i isključivosti.

b) Postoji bezuslovni zahtev – čovek kao moguća egzistencija od transcendencije prima samog sebe (u slobodi proizlazi bezuslovni  zahtev); čovek ne deluje samo iz svrhovitosti ili straha od autoriteta; samo slobodna osoba (a sloboda je darovana) može bezuslovno delovati.

c) Čovek je konačan i nedovršiv – možemo sami sebe da transcendujemo; mi nismo sami sebe stvorili. 

d) Čovek može živeti pod Božjim vodstvom – što sebe same doživljavamo slobodnijima, stvarnost transcendencije postaje nam izvesnijom.

e) Svet ima iščezavajući opstanak između Boga i transcendencije – svi predmeti su samo pojave, nijedan spoznati bitak nije bitak po sebi u celini.

Valja, tome, naglasiti nekoliko postulata koje Jaspers podrazumeva, odnosno pomoću kojih operiše u tekstu Filozofska vera:

1) Bog je skriven, on je apsolutna transcendencija u odnosu na „otvoreni“ svet 

2) svet postaje mesto govora „šifri“ (i nedovršenost sveta je „šifra“; i egzistencija).

Uz spomenuto, treba nadodati da su transcendencija i egzistencija „predmeti“, „objekti“ filozofske vere; njima se operiše, ali o njima se ne zna, o njima nema znanja. Napetost između imanencije i transcendencije ostaje trajna – ona je garant  čovekove slobode.

3. Metafizičnost Jaspersovog spisa “Filozofska vera”

     Obelodanjivanjem Kantovog spisa Kritik der reinen Vernuft (Kritika čistoga uma) slomio se klasični sistem metafizike znanja, sistem konstrukcija onostranosti. Kant je u tome spisu, ustvari, andersenski uzviknuo: „Car je go!“ Mitspiel spoznaje i iskustva ipak ostaje conditio sine qua non svakoga daljnjeg sigurnoga znanja. A o stvarima o kojima iskustvo ne može kazati ništa suvislo, šta preostaje? Je li Kantov konstrukt razor ili preustrojstvo metafizike? Mogu li njegovi rezultati postati praeambula novoga pogleda na metafiziku koja se ipak čini nužnom? Sme li se Kantov kategorički imperativ iznesen u Kritici praktičnoga uma stavljati u analogan odnos s Jaspersovim „graničnim situacijama“? Jer Kant otvara prostor transcendenciji u okviru svoga sistema o moralu.10 A kod Jas- persa su upravo granične situacije tačke u kojima egzistencija počinje tragati za transcendencijom, one su barijere u kojima egzistencija nastoji transcenduje svet i okuša se u metafizici. Je li uopšte moguće dokinuti metafiziku, a da se pritom ne zapadne u bazični nihilizam od kojega je Jaspers energično zazirao više kao psihijatar nego kao filozof?

     Upravo nemogućnost davanja jedinstvenog odgovora na postavljena pitanja daje Jaspersovu konceptu filozofske vere plauzibilnost, a nama izazov da i sami zahvatimo kap vode s vrela gotovo trimilenijumske filozofske misli, kritičnije promatramo svoju uronjenost u Heideggerov i Jaspersov Umwelt – okolni svet – te se još jednom zapitamo: Šta to leži u temelju svega, onkraj svih mena, umovanja i previranja?

Zaključak

    Ima tekstova koji su legitiman produkt svoga doba i ne uspevaju da funkcionišu i izvan njega. Iščupani iz konteksta svoga vremena i mesta nastanka izgledaju kao krute okamine od kojih postmoderni čovek zazire. 

    Naprotiv, tekst koji je bio pred nama na prošlogodišnjem seminaru odiše zapanjujućom svežinom i mladošću, uvek novom aktuelnošću; on ne stari. Jaspersovo vreme traje (a filozofisati vreme predstavlja jednu od najvećih poteškoća filozofije). Jaspersov trenutak ne samo da se proteže kroz Gegenwart (sadašnji trenutak) zbog bliske prošlosti u kojoj je nastao, nego tematika koju obrađuje daje mu instancu eternoga.

   Filozofirati egzistenciju kao kontrapost aktualnom nihilizmu ne znači ništa drugo nego preuzeti na sebe zadaću izvornoga filozofa i dati obola vlastitoj situaciji. Stoga je projekat filozofske vere kolosalan. Ne čini se privlačan slabima, onima koji funkcionišuna način feuerbachovske projekcije ili freudovske sublimacije, nego je ekvivalent neumornuom traganju za ostvarenjem egzistencije; filozofska je vera sinonim za proces autotranscendiranja, nadvladavanja puke materijalnosti, empiričnosti i egzaktnosti.

Ona nudi čoveku da od onoga το ζwον postane ανhρ φιλοσοφος.

Autor : Ivan Penavić

( seminarski rad mentor doc. dr. sc. Danijela Tolvajčić)



________ _______________ 

1. Ovaj je seminarski rad napisan prošle akademske godine pod vodstvom doc. dr. sc. Danijela Tolvajčića. Budući da je ova godina proglašena Godinom vere, učinilo se prikladnim objaviti i rad koji obrađuje temu vere s filozofskoga aspekta. 
2 VOLTAIRE, Rasprava o toleranciji. Povodom smrti Jeana Calasa (1763.), Zagreb, 1990., 116 
3. Usp. Jaspers, Karl, u: Alois HALDER, Filozofijski rječnik, Zagreb, 2008., 155–156.
4.Karl JASPERS, Duhovna situacija vremena, Zagreb,1998., 217. 
5 Usp. Branko BOŠNJAK, Povijest filozofije, III, Zagreb,1993., 467–470 
6 Usp. Danijel TOLVAJČIĆ, Pogovor, u: Karl JASPERS, Uvod u filozofiju, Zagreb, 2012., 119.
7 Usp. Henri DE LUBAC, Drama ateističkog humanizma, Rijeka – Sarajevo, 2009., 164–174.
8 Usp. Lino VELJAK, Pogovor, u: Karl JASPERS, Filozofska vjera, Zagreb, 2011., 114. 
9 Usp. Danijel TOLVAJČIĆ, Pogovor, u: Karl JASPERS, Uvod u filozofiju, 127–128. 
10 Usp. Immanuel KANT, Metafizika ćudoređa, Zagreb,1999.

Нема коментара:

Постави коментар