Sabrani tekstovi Lava Trockog iz Balkanskih ratova nedavno su objavljeni u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba. 1
U predvečerje i tokom Balkanskih ratova dopisnik sa Balkana za niz ruskih novina bio je Lav Davidovič Bronštajn Trocki. „Godine 1912. i 1913. su mi omogućile da izbliza upoznam Srbiju, Bugarsku i Rumuniju i – da saznam šta je rat. To je na mnogo načina bila važna priprema ne samo za 1914. godinu već i za 1917. godinu. U svojim sam člancima otvorio borbu protiv obmana slovenofilije, protiv šovinizma uopšte, protiv ratnih iluzija, protiv naučnih metoda ispiranja mozga“, pisao je budući osnivač Crvene armije. Sabrani tekstovi Lava Trockog iz Balkanskih ratova nedavno su objavljeni u Ljetopisu Srpskog kulturnog društva „Prosvjeta“ iz Zagreba. Uz dozvolu izdavača, donosimo nekoliko članaka koje je Trocki za rusku publiku pisao na početku Prvog balkanskog rata 1912. godine.
*******
„Kijevska misao mi je predložila da kao ratni dopisnik pođem na Balkan. Ta ponuda mi je tim više odgovarala jer je postalo jasno da je avgustovska Konferencija promašaj. Osećao sam potrebu da se bar na neko vreme oslobodim veza sa ruskom emigracijom. Više meseci koje sam u vreme rata proveo na Balkanskom poluostrvu su za mene bili veoma poučni.
U septembru sam otišao na jugoistok. Mislio sam da je rat ne samo verovatan već i neizbežan. Ali, kada sam na pločniku u Beogradu video duge povorke rezervista, kada sam jasno video da je svaki povratak unazad nemoguć, da će rata biti, i to za nekoliko dana, kada sam čuo da neki ljudi koje poznajem već nose pušku na granici i da će biti prvi prinuđeni da ubiju i da umru, rat o kome sam tako olako razmišljao i pisao u člancima učinio mi se neverovatan i nemoguć. Gledao sam kako kao utvara prolazi puk koji ide na front – osamnaesti pešadijski – u uniformama kaki boje, sa laptima umesto cipela i sa malo zelenila na kapi. Ta obuća od like i to lišće na glavi sa punom borbenom opremom je vojnicima davalo izgled predodređenih za žrtvovanje. Ništa nije moglo biti toliko potresno, toliko nepodnošljivo u tom trenutku, ništa nije bolje govorilo o ludilu rata od tih grančica i obuće seljaka. Koliko je sadašnja generacija daleko od običaja i stanja duha iz 1912. godine! Tada sam jako dobro razumeo koliko je mišljenje humanističkih moralista o procesu istorije jalova stvar. Ali, nisam bio raspoložen za objašnjavanja, preživljavao sam jedno osećanje. Moja duša je direktno i neizrecivo bila pogođena tragikom istorije: nemoć pred sudbinom, žestoki bol za ta jata skakavaca kakva su ljudi.“
Rat je objavljen dva ili tri dana kasnije. „Vi u Rusiji“, pisao je Tpocki, „to znate i u to verujete, ali ja ovde ne mogu da verujem. Taj spoj sasvim običnih svakodnevnih ljudskih stvari – kokošaka, cigareta, balavih derana bosih nogu – sa nepojmljivo tragičnom činjenicom rata – ne ulazi mi u glavu. Znam da je rat objavljen, da je počeo, ali još uvek nisam naučio u to da verujem.“
U to se ipak moralo verovati i to za duži period.
„Godine 1912. i 1913. su mi omogućile da izbliza upoznam Srbiju, Bugarsku i Rumuniju i – da saznam šta je rat. To je na mnogo načina bila važna priprema ne samo za 1914. godinu već i za 1917. godinu. U svojim sam člancima otvorio borbu protiv obmana slovenofilije, protiv šovinizma uopšte, protiv ratnih iluzija, protiv naučnih metoda ispiranja mozga…
Srbija u ratu
U Beogradu
„Kijevska misao“, 3. oktobar 1912.
Voz ne prelazi željeznički most koji povezuje Mađarsku sa Srbijom, već nas ostavlja u Zemunu, iako su nam izdate karte za Beograd. Plovimo preko Dunava i Save koja se u njega ovdje uliva na srpskom parobrodu „Morava“. Sa zemunske strane se Beograd, odvojen samo jednim i po kilometrom vode, vidi kao na dlanu. Golim okom se vide dvor i skupština. Isto tako ih možete naciljati habsburškim topom. Ovo je, kao što je poznato, najranjivije mjesto u Srbiji.
Pri ukrcavanju na brod, još na ugarskoj strani, stasiti gospodin u civilu, praćen četvoricom hrvatskih žandara, kontroliše putnike. On nam pregleda pasoše.
– Vaše zanimanje?
– Novinar.
To i nije neko naročito dobro zanimanje, pročitao sam u njegovim očima, posebno u sadašnja nemirna vremena. Ali pošto, stojeći na mostu na ulasku u brod ne mogu da promijenim svoju profesiju, a pošto ne volim ni profesiju krupnog gospodina u civilu, ne preostaje nam ništa drugo nego da se mirno rastanemo.
Uz srpsku obalu Dunava i Save, stražari hodaju naprijed-nazad – to su pripadnici milicije, od 45 do 55 godina, u seljačkoj odjeći, sa kapama od jagnjeće kože, u opancima, sa puškom preko ramena. Pogled na ove starije seljake otrgnute iz svojih domaćinstava, sa bajonetom koji im viri iznad kape, odmah izaziva raspoloženje uznemirenosti i straha. U sjećanje mi se vraćaju posljednji utisci odande: službenik banke sa razdijeljkom i crnim pečatnjakom na malom prstu, mađarski pukovnik koji čisti nokte, snježno bijeli stolnjaci u vagon-restoranu, čačkalice u papirnim kutijama, „milka“ čokolada na svakom stolu – i utoliko jače tragična ozbiljnost onoga što se sprema da se desi na Balkanu i što je već počelo u najzabačenijem dijelu poluostrva
Prošli put sam bio u Beogradu prije dvije i po godine, ubrzo nakon što su se stišali talasi aneksione krize. Tada mi je Beograd izazivao utisak ruskog provincijskog grada srednje veličine, samo što je u njemu postojalo „Ministarstva rata“ zbog obaveznog služenja vojnog roka, a umjesto guvernerske palate – dvor, zapravo dva dvora: stari, u kome je ubijen Aleksandar, i novi, u kome živi kralj Petar. Za trideset mjeseci koliko je prošlo od tada, Beograd je porastao, čistiji je i ljepši. Svuda su nove kuće i radnje, a glavna ulica je popločana. Ali sada grad ima poseban, uznemirujući izgled vojničkog logora. Svi su mobilisani i sve je podložno potrebama mobilizacije. Automobili i taksisti voze gotovo isključivo za potrebe vlade. Mobilisanih, regruta i onih koji ih mobilišu pune su ulice. Prodavnice su prazne: kupaca nema, a broj prodavaca je sveden na minimum. Stagnacija je i u industriji, osim industrije koja služi mobilizaciji i budućem ratu. Nema radnika. Za jednu šećeranu u Beogradu, 20 radnika je moralo biti poslato iz inostranstva kako se proizvodnja ne bi potpuno prekinula, a drugoj šećerani u Ćupriji vlada je dozvolila da u njoj rade zatvorenici. U Ulici kneza Mihaila, glavnoj gradskoj arteriji, obustavljeni su radovi na postavljanju trotoara, uklonjene su tramvajske šine na velikim dijelovima trase, pločnik je raskopan, drvene kocke se kvase na kiši, a, približavajući se najboljem hotelu u gradu, „Moskvi“, kočija tone u baru na kolovozu.
Masa je uličnih prodavača novina: starci, bogalji, ali uglavnom dječaci. Njihovi krici daju glavnu notu života beogradskih ulica. Pečat! Tribun! Balkan! Pijemont! Pijemont! Pečat! Svijet! Svijet! Novine! Novine! Novine!
U prodavnici kancelarijskog materijala izložena je ogromna slika sa borbenom simbolikom: srušivši graničnu ogradu od šiljatih motki, Srbi – živopisni i otmjeni – uleteše na moćnim konjima u Tursko carstvo, rušeći i lomeći sve što im se nađe na putu. U izlogu cvjećare izloženi su najnoviji telegrami iz novina „Mali žurnal“; ova radnja je stalno puna rezervista.
U kafeu hotela „Moskva“ – najboljem kafeu u gradu – nalazi se sjedište evropskih dopisnika. Moj dragi kolega Don-ki-blag (uopšte nije kao Don Kihot), u cilindru i sa aktovkom, juri kao lud od stola do stola, otima najnovije novine iz ruku i hvata vijesti u hodu slično kao što pas lovi muhe.
– Jeste li čuli? Juče su ovdje strijeljali rezervnog oficira, optuženog za veze sa Austrijom.
i Tri olovke votermano bijesno drljaju po papiru. Austrijski dopisnici su neraspoloženi: ministri im ne daju intervjue.
U urednom poretku prolazi 18. puk, koji danas kreće na granicu. U smeđim uniformama, u opancima, sa zelenim grančicama na kapama. Trubači trube, bubnjari udaraju ritam. Izgled ovog puka ostavlja na mene težak utisak. Nema tu spoljašnje srazmjerne mladosti, nego samo tragične propasti. Obuća na nogama i te zelene grančice na kapama – uz punu borbenu opremu – daju vojnicima nekakav dirljiv izgled. I ništa trenutno za mene ne karakteriše krvavu besmislenost rata tako živo kao te grančice i ti seljački opanci.
Prošlo je deset dana otkako je prekinut željeznički saobraćaj u zemlji: vozovi prevoze samo vojnike i municiju. Posljednji Orijent ekspres došao je ovdje u srijedu, ali nije otišao u Sofiju, već se vratio u Beč. Ako je Beograd vojni logor, onda je željeznička stanica srce ovog logora. Kontrolišu ga isključivo vojne vlasti. Zabranjen je ulaz za neovlašćena lica. U dvorištu stanice puške su složene u stogove. Teško natovareni konji su spremni za polazak. Više od deset vagona ulazi u stanicu; pažljivije pogledam njihov tovar: to je bodljikava žica za barijere, smotana u ogromne kolutove. I ovdje na straži ne stoje rezervisti, već milicioneri, seljaci stariji od 45 godina, u poderanim pantalonama, sa puškama u rukama.
Srbija ima nešto manje od tri miliona stanovnika. Prema posljednjim informacijama, uključujući i miliciju, pod oružje je stavljeno 300 hiljada ljudi. To je jedna petina muške populacije u zemlji, uključujući oronule starce i nedorasle mladiće. Koncentrisana radna snaga zemlje je istrgnuta iz njenog ekonomskog tijela na neodređeno vrijeme. Čak i ako pretpostavimo da krvava ratna čaša mimoiđe Srbiju – a za to nema nikakve nade – onda će ova mobilizacija na dugi niz godina poljuljati temelje postojanja mlade zemlje kojoj su toliko potrebni mir, rad i kultura
Srbija u siluetama
(Pašić, Paču, Prodanović, Drašković)
„Dan“, 5. oktobar 1912
Ako ličnosti ne stvaraju istoriju, onda se istorija stvara kroz ličnosti.
Stoga neće biti naodmet da u ovom kritičnom trenutku pokušamo da ocrtamo siluete reprezentativnih ličnosti srpske istorije, odnosno onih njenih dijelova čiji stvaraoci još nisu umrli.
Nikola Pašić je po zanimanju inžinjer, osnivač i šef radikalne stranke, čovjek osuđen na smrt 1883. godine, koji je proveo šest godina u izbjeglištvu, koji je davne 1899. godine bio zatvoren u Beogradu, upravo u ovom koji sada stoji, sada glava vlade, najvažnija ličnost u Srbiji – jer je kralj samo marioneta u rukama Pašića i njegovih najbližih saradnika: Laze Pačua i Stojana Protića. Pašić govori loš njemački, loš ruski, loš francuski i, kako kažu, loš srpski. S mukom povezujući neposlušne riječi, svoju misao svodi na najelementarniji oblik, pa se u razgovoru čini jednostavnom. Ali ako pokušate da osluškujete samu Pašićevu misao iza zvukova riječi, onda možete shvatiti da on ima svoju misao, onu koja je sama sebi dovoljna.
Pašiću nedostaje talenat, briljantnost i opšte teorijsko obrazovanje, u svemu tome je niži od Pačua i Protića. Ali on je „najdalekovidiji“ od svih. Tako mi je to definisao drugi „dalekovidi“ Srbin Dragiša Lapčević. Davno, još šezdesetih godina prošlog vijeka, Pašić je, kao student u Ženevi pristupio bakunjinovcima, dok je Laza Paču, sadašnji ministar finansija, stao na stranu Marksa. Već na ovu podjelu je, nesumnjivo, uticala različitost u prirodi: budući da su mladim Srbima potrebne ekstremne ideje, tada je Bakunjinova „ideja“, njegova federacija slobodnih zajednica, bila, naravno, mnogo bliža, prirodnija, realističnija – uza svu svoju fantastičnost – za inteligentnog Srbina koji se nije odvajao od svoje zajednice, i imao je jaku vezu sa zemljom; ideje marksizma, u tadašnjim srpskim uslovima, zahtijevale su neuporedivo veću sposobnost apstrahovanja od poimanja žive materije života i pretpostavljale su manje organsku vezu sa narodnim masama.
Ali od šezdesetih je mnogo vode teklo ispod mosta – i u Savi i u Dunavu. Nikola Pašić je prošao kroz mnogo toga. Prijatelj i učenik Svetozara Markovića, srpskog Dobroljubova, organizatora radikalne stranke, zavjerenika, neprijatelja Obrenovića, agenata Austrije, dolazi na vlast u pobjedničkoj zavjeri 1903. godine. To nije bio običan državni udar na dvoru. Oficirski kadar je bio samo oruđe za izražavanje ogorčenosti svih kulturnih i misaonih elemenata nacije. U martu 1903. godine u Beogradu je došlo do uličnih demonstracija radnika i studenata, a oficiri, uprkos naređenju iz dvora, nisu rastjerali demonstrante. Ova istorijska manifestacija moralno je ubila birokratski despotizam Obrenovića pre nego što su vojni zavjerenici Aleksandra i Dragu pretvorili u izmrcvarene leševe...
On je sve to prošao, Nikola Pašić, aktuelni ministar spoljnih poslova i šef vlade. On pouzdano zna kako se ruše balkanske dinastije i kako se izgrađuju. Da na svom dugom i mukotrpnom putu nije zadržao Bakunjinov entuzijazam, kao i mnoge druge stvari, teško da treba napominjati. Bivši čovjek iz naroda, on je odavno savladao jezik bezobrazluka i diplomatskih nejasnoća. Čini se kao da namjerno koristi svoje zamršeno izražavanje kako bi se oslobodio potrebe da jasno i precizno formuliše svoju misao. On je umorni skeptik i politički kunktator. (Lat. cunctator, neodlučan čovjek koji oteže i koristi zaobilazne metode. Ovako su nazivali Kvinta Maksima Fabija, političara i vojskovođu koji se na mjestu rimskog diktatora našao u teškim trenucima Drugog punskog rata. Prim. prev.)
– Da li je rat neizbežan?
– Ja mislim da je mir još moguć.
– Kako vi gledate na politiku Rusije?
– Rusija nas je energičnije od svih ostalih pozivala na mir.
– A Nemačka?
– Mi smo zadovoljni politikom Nemačke. Ona zahteva lokalizaciju rata, što znači da je država koja se ne meša u ovo.
– Austrija?
– Dozvolite mi da ne govorim o Austriji.
Ovo nisu samo neodređene fraze šefa vlade koji mora da odmeri svoje reči. Ne, Pašić zaista manje veruje u rat od drugih i manje ga želi.
i Ovaj „dalekovidi“ starac, sede brade poput lepeze, isuviše jasno sagledava ogromne teškoće koje stoje na putu nacionalnim težnjama srpstva, i previše je umoran od dela puta kojim je prešao da bi pošao u rat koji opet sve dovodi u pitanje. Najviše što će dozvoliti je da bude uvučen u to, mada naravno ne sasvim protiv svoje volje.
– Evropa nas tretira kao Marokance! – kaže nam Laza Paču. – Ona želi da odlučuje o našoj sudbini iza naših leđa. Natjeraćemo je da shvati da nismo Marokanci.
– Prisiljeni smo da se zakunemo na odanost članu 23. Berlinskog sporazuma. Ali ovaj član postoji već 34 godine. Da li nam je išta bolje zbog toga?
– Rečeno nam je: 12 miliona bajoneta čuva status quo na Balkanu. A gdje je bio status quo kada je Austrija anektirala Bosnu, kada je Italija zauzela Tripoli.
– Da li želite da idete na područje ratnih dejstava? Cijela Turska će biti poprište rata.
Energični, odlučni jezik Laze Pačua oštro se razlikuje od očekivanih Pašićevih zaobilaznih tokova. Ali ovo je samo razlika u temperamentima. U suštini, obojica pripadaju istoj istorijskoj formaciji i samo su pojedinačne varijacije istog političkog tipa. Romantični zavjerenici, koji su u svom nacionalnom romantizmu dali izraz potrebama evropski nastrojenog naroda u državnom samoopredjeljenju, postali su vlast koja određuje tok stvari – sa tradicijama revolucionarnih tribuna, sa dužnostima državnika buržoaskog poretka.
Mladoradikali su se i pod Obrenovićima odvojili od svojih očeva, optužujući ih za neodlučnost i spremnost na kompromis sa starom dinastijom. Kada su očevi došli na vlast i dali parlamentarni izraz „volji naroda“– naravno, na osnovu cenzusa – pokazalo se da je mladoj radikalnoj demokratiji oduzeto socijalno tlo pod nogama. Gradski radnici, a u novije vrijeme i poluproleterski elementi na selu, slijedili su socijaldemokratiju. Imućni seljaci, popovi, trgovci, imućni ljudi čvrsto se drže Pašića. Nemoguće je izgraditi demokratsku stranku na međusobno razdijeljenim i mračnim međuslojevima seoskog stanovništva. Što se tiče buržoazije, ona se ovdje – kao i u svim zaostalim zemljama – razvija „ne organski“, ne na „nacionalnim“ osnovama, već kao saučesnik evropskog finansijskog kapitala, hranjena njime u svojim interesima.
Pod takvim uslovima, demokratski radikalizam morao je da poprimi formu književnog „jakobinizma“ Jaše Prodanovića, čija politička religija, sa svojim simbolom socijalne pravde, ne odražava određeni klasni interes, već neizvjesnost svih klasnih interesa.
Kao ministar industrije u kabinetu koalicione vlade, g. Prodanović je svom svojom energijom 1910. godine provodio industrijske propise, po mnogo čemu najnaprednije u cijeloj Evropi. „Privatnu svojinu ne smatram vječnom institucijom, već samo prelaznom etapom u nove društvene forme“, rekao je jednom prilikom ovaj ministar u parlamentu jedne sitnoburžoaske i seljačke zemlje. Uz sve simpatije za poštene namjere gospodina Prodanovića, ne može se ne priznati da njegova politika nema budućnost.
Istovremeno, desno krilo mladoradikala, zarobljeno evropskim finansijskim kapitalom u svom krstaškom ratu protiv zemlje, brzo je odbacilo masku nepomirljivog radikalizma i, zastupajući malog posjednika, gradskog stanovnika i porodičnog čovjeka, stupilo u političku službu banaka. Milorad Drašković je otvoreni glasnogovornik ideja pseudodemokratske bankokratije.
Banke ovdje igraju ne manje političku nego ekonomsku ulogu. Konkurencija stranih banaka u Beogradu je direktan finansijski oblik rivalstva velikih sila za osvajanje Srbije. Blizina srpske političke stranke jednoj ili drugoj evropskoj sili u oblasti spoljne politike podrazumjeva i najbližu povezanost sa dotičnim bankama. Kapitalistički razvoj još nije napustio fazu primitivne akumulacije, stoga je nacionalni oblik kapitala trgovački i lihvarski. Evropski finansijski kapital se, kroz brojne bankarske pipke koje je ovdje opružio, direktno vezao za domaći lihvarski kapital i isisava sve što može iz nacionalne privrede – prije nego što je i preduzeo ozbiljne korake u razvoju srpske industrije. Kao posrednici između evropske berze i seljačke zemlje, bankama su potrebni domaći biznismeni, uticajni političari, zakonodavci i ministri. Ista vrata vode ovdje u ministarstvo i u direkciju banke.
Ako se ovo odnosi na sve vladajuće stranke i stranke koje ih podržavaju, onda mladoradikali, predstavljeni njihovim desnim krilom koje je preuzelo vlast, djeluju kao profesionalni gladijatori bankokratije. Da bi to učinili, dovoljno su slobodni od malograđanskih predrasuda i tradicija nacionalnog romantizma. Naučili su da gledaju na međunarodne odnose, na verbalnu notu i na mobilizaciju, na mir i rat iz ugla deviznog kursa i diskonta. Les affaires sont les affaires (Posao je posao).
Ali oni su primorani da govore političkim jezikom svoje zemlje. Oni ne mogu naložiti drugima da govore umjesto njih u parlamentu i narodnoj skupštini, jer su za to još uvijek suviše siromašni materijalnim sredstvima, a zemlja je previše siromašna intelektualnim snagama. I sami su primorani da djeluju kao politički zastupnici sopstvenih poslova i da osjećaje i stavove nacionalnog romantizma pretoče u zvonke fraze poslovne demagogije.
sta je ovo
Razgovarao sam sa gospodinom Draškovićem u zgradi Skupštine, u maloj prostoriji uz prostorije Kluba samostalaca (mladoradikali). – Dakle rat je neizbježan. Kakav je politički program rata: autonomija hrišćanskih pokrajina Turske? – Ne, kada se jednom prolije krv, autonomija bi bila previše jeftina cijena. Ali mi ne želimo ništa za sebe, samo za našu hrišćansku braću u Turskoj. – Plašite li se otpora velikih sila? – Takozvane velike sile. Gdje su one? Ne postoje, ne mogu se naći! Vidite: kada su se Turci prije pola milenijuma približili Carigradu, sultan Muhamed je oklijevao. „Bojiš se ujedinjenih hrišćanskih sila“, rekao mu je veliki vezir, „uzaludan strah: one su međusobno povezane samo uzajamnom zavišću i neprijateljstvom. Radi svoj posao bez straha.“ I sultan je, kao što znate, radio svoj posao. Sada, pet stotina godina kasnije, želimo da radimo svoj posao, uprkos velikim silama koje su još uvijek vezane jedna za drugu samo zavišću i neprijateljstvom. Glavni zadatak za nas je vojni uspjeh. Oslanjamo se na sebe i na Boga.“ – Kako vi gledate na balkansku politiku Rusije? – Sa najvećom nadom. Često nam govore o dvije Rusije: vladi i javnosti. Za nas ne postoje dvije Rusije. Rusija nas je podržavala i podržavaće nas. – Čuo sam drugačije mišljenje od ministra finansija. On smatra da se ruska politika na Balkanu ne razlikuje od politike drugih evropskih sila. – Ne treba tražiti nemoguće. Naš narod vjeruje u Rusiju. Za nas kažu da smo mi samo vojni logor Rusije. A nas to ne ljuti. Pitate za finansije. Imamo novac. I ne samo novac, već zlato. Naš valutni kurs je bolji nego u Austriji. Ovo nije novinsko hvalisanje. Idite u naše banke: vidjećete naše zlatne rezerve. Uz to: naš vojnik je seljak. Njegova glavna hrana je hljeb. A rezerve žitarica u našoj zemlji su velike. – Zar ne postoji opasnost od razdora između Srbije i Bugarske? – Mislim da ne. Austrijska štampa neumorno govori o neminovnosti ovog razdora. Ali naše slabljenje bi predstavljalo najveću opasnost za Bugarsku. Sada je Austrija naš susjed. A da smo apsorbovani, Austrija bi bila susjed Bugarske. Bugarska to ne može željeti. Da li idete na poprište rata kao ratni dopisnik? Ako odete – srešćemo se tamo. Oprostili smo se od gospodina Draškovića, bivšeg ministra trgovine u kratkotrajnoj „nezavisnoj“ vladi, a sada direktora poznate (izvozne) banke. Suh i jasan, trijezan sa svim svojim patetičnim pozivanjem na braću s druge strane granice i Boga, ovaj vodeći mladoradikal mi se činio mnogo starijim od starih radikala koje zamjenjuje.
Nikola Pašić
„Kijevska misao“, 14. i 17. novembar 1912.
Hoće li biti rata sa Austrijom? – To niko ne zna. Pitajte Nikolu Pašića. On zna. Ako treba, Pašić će učiniti da dođe do rata. Ako ne treba, neće biti rata. Pašić misli za svakoga, Pašić zna šta treba. Zbog njega Srbija neće propasti – zbog Nikole Pašića! U Sofiji politički zajedljivci koji sjede po kafanama govore: „Ne, Ferdinand neće dati Solun Grcima, to je jasno kao dan“... A u Beogradu se svi politički razgovori vrte oko ličnosti Pašića. Kralja Petra pominju samo u izuzetnim slučajevima i u čisto spoljašnjim prilikama, kada, na primjer, Austrijanci reflektorom osvijetle kraljevsku palatu iz Zemuna. A Pašić je uvijek svima na pameti i jeziku.
Odakle ta popularnost i ta moć? Pašić nije govornik, nije novinar, nije borac, ne blista talentima – Pašić ni u čemu ne blista. Pored njega su tako talentovani ljudi kao što su Stojan Protić i Laza Paču, militantni novinar i militantni govornik stare radikalne stranke – a opet vam niko neće reći: „Pitajte Protića ili Pačua“, nego svi kažu: „Pitajte Pašića“ – i lukavo dodaju: „Samo Pašić ionako neće ništa reći.“
Pašić nije govornik, već sam rekao. Ispravnije bi bilo reći da Pašić uopšte ne umije da govori. U pokušaju da mu olakšam, u intervjuu sam prešao sa ruskog na njemački a sa njemačkog opet na ruski: upozoren sam da Pašić govori ova dva jezika – međutim, stvari su išle veoma loše. A kada sam to ispričao beogradskim prijateljima, oni su mi odgovorili:
– Da, on i srpski priča na potpuno isti način.
– Kako sad to? Pa on je valjda Srbin?
– Porijeklom. Međutim, on govori srpski jezik krajnje netačno i vrlo teško.
– Ne, nije to baš tako – kaže mi drugi sagovornik. – Pašić kad hoće, priča dosta tečno. A jednostavno je razvio način da sebi olakša smišljanje odgovora: tražeći, naizgled bespomoćno, prkosne riječi, Pašić je zapravo zauzet izradom najmanje određenog i najmanje ranjivog od svih mogućih odgovora.
– Ne, ne slažem se s ovim objašnjenjem – prigovara onaj prvi. – Ali imamo najmanje dva različita mišljenja o ovom pitanju, kao i o svemu što se tiče Pašića uopšte: neki kažu da mu Bog jednostavno nije dao dar nesputanog i jasnog govora; dok drugi uporno tvrde – ne, ovo je suptilna taktička kalkulacija.
Zaista, istu kontradiktornost čućete i u opštoj ocjeni Pašićeve ličnosti. Neki kažu: mudrac, vidovnjak. A drugi prigovaraju: ličnost ispod prosjeka, bez ikakvih sposobnosti, a uticaj te njegove zbunjene glave je čista misterija.
Ipak, uticaj, odnosno gotovo apsolutna moć ove „zbunjene glave“ nesumnjiva je činjenica: Pašić održava izbore, postavlja i ruši ministre, zaključuje međunarodne ugovore, uvezuje i razvezuje. (…)
U nasim clancima o " Zagonetki bugarske demokratije " pokušali smo da otkrijemo i objasnimo činjenicu da u Bugarskoj, pod ljušturom demokratije, dominira manje-više „prosvijećeni“ apsolutizam u vidu ličnog režima cara Ferdinanda. Slabost zbog društvene rasparčanosti i primitivnosti političkog razvoja stanovništva, s jedne strane; i potpuna zavisnost unutrašnje politike od spoljne, potreba za stalnim manevrisanjem između apetita velikih sila, nemogućnost vođenja takve politike kroz mase, s druge strane, uzroci su bugarskog „prosvijećenog apsolutizma“, pokrivena i zakomplikovana samim formama političke demokratije.
Sve ovo u velikoj mjeri važi i za Srbiju. I ovdje politika ima izrazito „centripetalni“ karakter. Ali nije teško shvatiti da kralj Petar nije mogao postati centar ove politike – čak ni pored njegovih ličnih kvaliteta. Gotovo stoljeće borbe između dvije dinastije, stalne zavjere i intrige, neslavna vladavina Aleksandra Karađorđevića, oca kralja Petra, zatim ništa manje neslavna era dvojice Obrenovića, Milana i Aleksandra, stalni dvorski skandali – u maloj zemlji, pred cjelokupnim stanovništvom – sve je to moralo temeljno potkopati monarhistička osjećanja. Kralja Petra je na prijesto pozvala stranka koja je decenijama vodila beskompromisnu borbu protiv Obrenovića i u toj borbi uspjela da oko sebe okupi većinu stanovništva. Naravno da vodeća politička uloga nije pripala malograđaninu švajcarske škole opterećenom godinama, porodicom i dugovima, već partiji koja je smatrala da je potrebno da mu stavi krunu na glavu. A isto tako je prirodno da je „centripetalna“ priroda balkanske politike malih sila, sa svojim skrivenim metodama i snažnim zakulisnim uticajima, predala gotovo neograničenu moć vodećem političaru kojeg je iznijela stara radikalna stranka.
Ali zašto baš Pašiću?
Oni koji Pašića s pretjeranim patosom nazivaju mudracem i vidovnjakom, teško da bi mogli dati barem jednu formulu njegove mudrosti ili barem jedno određeno proročanstvo. Ali, s druge strane, ovaj stari političar je morao posjedovati neku izvanrednu pronicljivost, neki veliki dar orijentacije, ako vrijeme iskušenja nije poljuljalo, već samo učvrstilo njegov autoritet.
U pravu su i oni koji negiraju Pašićeve izuzetne sposobnosti, ali su u pravu samo u dijelu koji se tiče aktivnih sposobnosti. Srpskom političkom „demijurgu“ kreativnost je potpuno tuđa. Nije stvorio ni jednu ideju, ni jedan plan, ni jednu formulu. Potpuno je lišen inicijative. Naprotiv, po svoj svojoj prirodi, on mora gajiti organsko nepovjerenje prema svakoj inicijativi. On nije borac. Učestvujući u borbi, on u nju unosi početak kompromisa. Bez inicijative, kreativnosti i talenta borca, bio je i ostao u političkoj istoriji Srbije neko ko nepokolebljivo čeka, tvrdoglavo odgađa. I u tome leži njegova ogromna, iako čisto pasivna, snaga.
Aktivnost i borbeni temperament mogu čovjeka podići do političkih visina, tamo gdje je početak aktivnosti položen u samom životu, gdje se inicijativa ima na šta osloniti. A tamo gdje, kao u Srbiji, društveni razvoj teče krajnje sporo i u vrlo uskim granicama, gdje politički događaji, uz svu svoju spoljašnju šarolikost, pa čak i dramatičnost, pomjeraju samo površinu i razilaze se u malim talasima, tamo se stvaralačka sila lako uništava besplodno jureći s jedne na drugu stranu. Isto važi i za spoljnu politiku. Srpska spoljna politika je nekoliko decenija bila niz krivudavih, uzaludnih napora i razočaranih nada. U ovim uslovima – unutrašnja stagnacija i spoljna razočaranja – politički identiteti brzo se troše, a reputacija ubrzano nestaje.
Problem Srbije nije bio nedostatak plana, vec nedostatak. snage. Političar sa planom je uvijek bio u bankrotu u trenutku kada je otkriven nedostatak moći da se njegov plan sprovede. Pašić je bio i ostao političar bez plana, realni skeptik, žilav i seljački lukav u svom odlaganju i čekanju. U prilog tome je išla i logika političkog razvoja, odnosno stagnacije. Pobjeđivao je jednog za drugim rivala. Nije pobijedio u otvorenoj borbi – za to nije imao preduslove – već je pobijedio svojom neumornom pasivnom upornošću. I sam je ljude od inicijative gurnuo na prva mjesta, gdje su brzo iznevjerili pobuđene nade i počeli da se pojavljuju u tračevima. A od onoga što je u njihovim planovima preostalo od izvodljivog, Pašić je neizostavno napravio svoju zaslugu. Postao je politički sakupljač. Šta se moglo učiniti, učinio je, dajući inicijatorima vremena da sami sebi zavrnu vratove. Tako je radio i sa rivalima unutar stranke, i sa protivnicima iz drugog političkog tabora. U beznadežnim danima aneksione krize, formirao je koalicionu vladu i na njeno čelo postavio najautoritativnijeg i najviđenijeg među prethodnicima, Stojana Novakovića. Znajući dobro da će rezultati londonskih mirovnih pregovora biti znatno niži od srpskih očekivanja, na čelo „mirovne“ delegacije postavio je istog tog Novakovića. On se ne plaši da gurne svoje protivnike na istaknute pozicije; ali se ne plaši ni da gurne protivnika snažnim seljačkim udarcem s leđa – ako je sazreo trenutak za to.
U avgustu ove godine, kada je Balkanski savez već bio gotova činjenica i kada su se otvarali ozbiljni izgledi za njegov uspjeh, Pašić je smatrao da je vrijeme da ponovo stupi na mjesto premijera. Ali Marko Trifković, koji je ranije bio na čelu vlade na neodređeno vrijeme, nije pokazao želju da se povuče u ovako svečanom času. Tada je Pašić objavio, u partijsko-vladinoj „Samoupravi“, a samim tim i u službenom glasilu samog Trifkovića, obavještenje da je premijer podnio ostavku, koja će biti prihvaćena. Trifković je to pročitao, prvo se začudio, a onda shvatio i zaista dao ostavku. Ostavka je, naravno, prihvaćena. Pašić je ponovo otvoreno uzeo uzde u svoje ruke.
Sada je na vrhuncu svog uticaja. Već postoje čitavi ciklusi legendi o njegovoj pronicljivosti, a posebno o njegovoj lukavosti. Mržnja prema njemu postepeno je otupjela čak i u njegovim najzakletijim neprijateljima, kakvi su bili mladoradikali već dugo vremena. Svakog je navikao na sebe, natjerao ga da shvati i prepozna svoju potrebu. Sa starom radikalnom strankom, čije nagomilano iskustvo otjelovljuje, vezan je neraskidivom vezom. On poznaje ljudski materijal svoje stranke kao niko drugi, a to mu omogućava da bude pravi hvatač ljudi. Zna kako se slagati sa neprijateljima, smirivati lične strasti, pomiriti ih i natjerati na zajednički rad.
Ova politika kompromisa, cenkanja i tvrdoglavog cekanja koja se može formulisati jednom riječju „formiranje“, odražava čitavu epohu u razvoju Srbije – doba slabosti, traćenja i poniženja. Balkanski rat je okončao ovu eru i otvorio novu. Rat je postao moguć samo na osnovu makar i privremene i makar i samo vojne federacije balkanskih država. A sumiranje rezultata rata balkanskim narodima, a prije svega Srbiji, isuviše jasno pokazuje potpunu nemogućnost da postoje drugačije osim u trajnoj ekonomskoj i političkoj federaciji. Pašić sada sve svoje umijeće koristi u zakulisnim pregovorima s Austrijom i umirivanju militantne stranke unutar zemlje – u kojoj će mjeri uspjeti i u jednom i u drugom, pokazaće budućnost. Ali čak i najveći uspjesi na ovom putu mogu imati samo privremenu i ograničenu vrijednost. Veliki uspjeh može se postići samo na putu borbe za balkansku demokratsku federaciju.
Čitava Pašićeva prošlost svjedoči da on nije dorastao ovom zadatku, koji zahtijeva inicijativu, zamah i stvaralačku hrabrost. Potrebni su novi ljudi, drugačijeg psihološkog profila i drugačijeg političkog temperamenta.
Srpska štampa
„Dan“, 20. i 22. novembra 1912.
Na početku rata je postojalo četrnaest dnevnih novina u Beogradu – ovo je za grad sa nešto više od 80 hiljada stanovnika. Ova cifra postaje još upečatljivija ako se podsjetimo da je među skoro tri miliona stanovnika Srbije 80% nepismenih. Zahvaljujući razvijenom političkom životu, štampa ovdje igra veliku ulogu. Bio je to jedan od odlučujućih faktora koji je stvorio psihološke preduslove za rat – u Srbiji, kao i u Bugarskoj. A militantno raspoloženje stanovništva pretvorilo se u borbeno raspoloženje vojske, što je sada ništa manje važan uslov za pobjedu balkanskih saveznika od dobro razrađenih strateških planova.
Za razliku od Bugarske, Srbija ima prilično stare političke tradicije, a to je povezano sa većom izvjesnošću partijskih odnosa. U Bugarskoj car poziva na vlast grupu koja se do juče zbijala u najdaljem uglu narodne skupštine. Ova grupa organizuje izbore i vraća se u parlament kao ogromna većina. Brzo se istroši – uglavnom pod pritiskom međunarodnih političkih faktora – i doživi sudbinu svog prethodnika, tj. opet postaje beznačajna opoziciona grupa, prinuđena da čeka bolja vremena.
To je u Srbiji nemoguće. I uz najsnažniji pritisak vlade na izbore, rijetko je moguće pomjeriti odnos snaga za više od 10 do 15 mjesta. Od 1903. godine na ovdašnjem političkom polju gotovo u potpunosti dominira radikalna stranka, koja je svojevremeno vodila žestoku borbu protiv despotovine Obrenovića, i uz pomoć oficira koji su stavili krvavu tačku na istoriju ove dinastije uspostavila aktuelni parlamentarni režim.
Svejedno – a to je izuzetno važna okolnost za razumijevanje političkog života Srbije – radikalna stranka nema štampu u svojim rukama. Od 1903. godine u srpskoj politici se sve oštrije razvija kontradikcija između zvaničnog radikalnog kursa i štampe.
Radikali imaju dva vlastita organa: „Samoupravu“, vladin službeni list Nikole Pašića, Laze Pačua i Stojana Protića, i „Odjek“, organ mladoradikalskog krila. Obje ove novine nisu široko rasprostranjene. Ako onda izuzmemo „Srpsku zastavu“, zvanično glasilo liberalne stranke, i socijaldemokratski list „Radničke novine“, ostatak štampe je odvojen od stranaka, što, naravno, ne znači da je nezavisan od klika, banaka, ambasada i individualnih avanturista
Stampu predvodi mladja generacija koja nije prosla revolucionarnu borbu protiv Obrenovića, ali je stigla da se razočara u njene rezultate. Radikalni režim je dao ustavnu formu političkoj vlasti i uspostavio slobodu okupljanja i štampe, ali je ekonomski razvoj Srbije, u stezi međunarodnog položaja, nastavljen sporim tempom; a u spoljnoj politici, koja je ovdje uvijek u centru opšte pažnje, jedno razočarenje je slijedilo za drugim. Stvoren je čitav jedan sloj urbane poluinteligencije, koja je malo učila, iza sebe nema nikakve ideološke zasluge, ali je prožeta uvjerenjem da joj pripada budućnost Srbije. Ovi obespravljeni elementi, koji stoje na granici statusa lumpen-proletarijata (bezemljaštva i siromaštva) i, u svakom slučaju, do kraja su prožeti duhovnim lumpenizmom, imaju potpunu kontrolu nad srpskom štampom. Oni malo znaju o istoriji Srbije i još manje o geografiji Balkanskog poluostrva, ali su nezadovoljni dinastijom, a posebno starom radikalnom vlašću, koja im još nije stvorila širu arenu djelovanja. Prije svega im je potrebna Velika Srbija. Ogorčeni su zbog parlamenta, koji još nije pomjerio državne granice, jake nije pretvorio u slabe, a slabe u jake. Iz parlamenta svoje zlonamjerno nezadovoljstvo prenose na parlamentarizam. Oni pohlepno koriste nedostatke ustavnog mehanizma, a ti nedostaci u Srbiji se zaista mogu mjeriti sa njegovim zaslugama, da bi iz dana u dan kompromitovali narodnu samoupravu, tačnije pljuvali po njenim principima. Sistem je samo „kočnica“, „pričaonica“, ništa ne donosi; ministri su prevaranti koji se obogaćuju kreditima, zgradama i državnim rezervama; poslanici su neradnici koji primaju 15 dinara dnevno za nerad. Istina, samo tokom kratkog perioda zasjedanja skupštine. Ali ipak 15 dinara! Kakva ogromna suma u očima polugladnog novinskog lumpen-proletera!
Ova štampa, čija je opozicija samo druga strana njenog pohlepnog cinizma, iza sebe ima reakcionarne malograđane, birokratiju, toliko uvrijeđenu ovakvom platom, značajan dio oficira, poluobrazovane ljude raznih kategorija, profesionalne intrigante, ostatke starih, korumpiranih partija, karijeriste-gubitnike i karijeriste-heroje sutrašnjice. Kopajući po svemu onome formalizovanom, ideološki definisanom, partijski zacrtanom u političkom životu Srbije, podržavajući svaki razdor i skandal unutar bilo koje stranke ili društvene grupe, ova štampa je svejedno urođeno nesposobna da na vlast dovede novu političku stranku, jer i sama je lišena bilo kakvih programa ili određenih političkih ciljeva. Ona sanja o gvozdenoj pesnici koja će poslanike otjerati kući, o oštroj sablji koja će otvoriti put za izlazak iz istorijskog ćorsokaka Srbije. Njen heroj je penzionisani prijestolonasljednik Đorđe, a on je, na čelu „legije smrti“ koju je sam organizovao, obećao krajem 1908. da će prepoloviti Austriju, i na kraju je ubio svog sobara udarcem nogom u stomak.
Osrednja, nepismena, podla srpska štampa unosi propadanje u ideološki život zemlje i najpogubniji je faktor u srpskoj javnosti.
Njen rad je usmeren ne samo,protiv onih mladih snaga ciji puni značaj biti vidljiv tek u budućnosti, već i protiv vladajuće staroradikalne stranke koja brani elementarne državne potrebe zemlje koja je već krenula putem modernog ekonomskog i kulturnog razvoja. Ova okolnost gurnula je Stojana Protića, srpskog ministra unutrašnjih poslova i takozvanu „gvozdenu ruku“ radikalne stranke, na put „zauzdavanja“ štampe drakonskim zakonima o cenzuri – drakonskim, naravno, ne u našim ruskim razmjerama, nego sa stanovišta one apsolutne slobode štampe kakva je prije početka rata vladala u Srbiji.
Politička borba oko Protićevog prijedloga zakona o štampi jedan je od najznačajnijih događaja u političkom životu Srbije u posljednje dvije godine. Protić, nekadašnji marksista i zavjerenik u doba Obrenovića, svoj prijedlog zakona usmjerio je prije svega protiv štampe, koja se ne može ni nazvati reakcionarnom, jer u njenoj duši nema ničega osim drskosti i cinizma. Ali u odbrani slobode štampe, glasovi su se digli iz sasvim drugog pravca: talentovani mladi urednik „Radničkih novina“, Dušan Popović, u nizu briljantnih članaka razvio je princip potpune i neograničene slobode štampe – pod bilo kojim uslovima. U ovoj kampanji Dušan Popović je iza sebe imao čitavu srpsku štampu, boreći se ne za princip, već za sopstvenu egzistenciju.
Protić, i sam nadareni publicista, odgovarao je na pitanja novinara u „Samoupravi“, pozivajući se na Marksa, Engelsa, Meringa. Za razbijanje ovih veza nije potreban neki veliki trud. Međutim, bilo je mnogo teže, a o tome mi je pričao i sam Popović, kojem dugujem mnoge vrijedne informacije i generalizacije, odgovoriti na pitanje: šta učiniti protiv novinskog otrova koji se svakodnevno sipa u umove stanovništva? Ne postoje radikalni lijekovi sa trenutnim dejstvom, odgovorile su „Radničke novine“, ali sloboda štampe, uostalom, sama liječi rane koje nanosi. Ne zakonodavno obuzdavanje odozgo, nego odbijanje odozdo, obrazovanje masa – to je jedini pravi oblik suzbijanja uticaja iskvarene štampe, prema kojoj se „Radničke novine“ odnose sa mnogo principijelnijim neprijateljstvom nego stranka Stojana Protića. U ovoj borbi, Protić je poražen. Bio je primoran da povuče svoj prijedlog zakona – međutim, ko zna? – možda će „uspjeli“ eksperiment sa vojnom cenzurom omogućiti Protiću da ponovi svoj pokušaj sa većim uspjehom u bliskoj budućnosti… (...)
Od desetak nepartijskih publikacija glavno mesto nesumnjivo pripada panslavističkoj „Politici“. Ovo nije odgovorno službeno glasilo u pitanjima vanjske politike, već organ umjerene, ali uporne opozicione desnice u pitanjima unutrašnje politike. Lične intrige su najefikasnije oruđe u njenim rukama, a otrovna aluzija je najomiljenija književna forma. Ako tražite analogije, onda se ne može naći ništa približnije od našeg „Novog vremena“. Tokom „aneksione“ krize „Politika“ je uživala veliki uticaj, tada je uzdigla princa Đorđa na štit, i postala je i zvanično glasilo militantne „Narodne odbrane“. Ta organizacija se prije tri godine odvojila od slovenskog juga, suprotstavljajući je programu kulturnog jedinstva južnih Slovena militantnim revolucionarnim militarističkim programom djelovanja. „Politika“ je u stalnim zakulisnim odnosima sa vlašću, od nje prima informacije i, moglo bi se pomisliti, ne samo informacije.
List koji slijedi za njom po uticaju je „Pravda“. Njena glavna linija je neprijateljstvo prema zavjerenicima od 29. maja 1903. godine, prema novom režimu, prema staroradikalskoj stranci i dinastiji Karađorđević. Od političkih partija, „Pravda“ je najbliža jednoj od eminentnih klika, odnosno „Pravda“ koristi veze sa ovom klikom za svoje političke intrige.
Jedno krilo stare stranke naprednjaka, koja za svog barjaktara ima starog Novakovića, pomirilo se sa državnim udarom, iako ne otvoreno, ne deklarativno. Druga grupa, predvođena profesorom Živojinom Perićem, potpuno „negira“ postojeći režim kao izdanak revolucionarne zavjere i izražava otvorenu sklonost ka austrijskom trijalizmu, koji bi trebalo da apsorbuje i Srbiju. Treća grupa naprednjaka gravitira prema „Pravdi“, koja mrzi režim demokratije ne manje od Perića, ali, za razliku od donkihotovskog formalističkog bojkotizma, nastoji da iskoristi sve metode i oblike demokratije kako bi potkopala njegove temelje. Sve metode sofisticiranih laži, zločinački neuhvatljivih kleveta i ciničnog izrugivanja svemu i svakome „Pravda“ pušta u opticaj uz pikantan začin bulevarske duhovitosti. Iza novinarskih žaoka novina „Pravda“ stoji finansijer Milorad Pavlović, vlasnik Privredne banke, biznismen i demagog, koji čeka svoj trenutak. „Pravda“ ima tiraž između pet i šest hiljada primjeraka.
Najrasprostranjenije novine su "Mali zurnal" koje se prodaju ne manje od desetine hiljada primjeraka. Sve što je podlo i cinično u srpskoj štampi nalazi svoj besramno goli izraz u ovim novinama. To je organ moralne bahatosti, političke opscenosti i individualnih ucjena. Laže, kleveta, iznuđuje, prodaje. Skandalozna hronika i pornografija glavne su književne forme koje gaji „Mali žurnal“. Politički, to je organ princa Đorđa, koji ostaje nada svih mračnih špekulanata, protjeranih oficira i računovođa sklonih pronevjeri.
Novine „Balkan“, koje se prodaju u 8 do 10 hiljada primjeraka, razlikuju se od „Malog žurnala“ samo po imenu.
Austrofilska „Štampa“ je na istom nivou, ali svoj posao radi čistije i finije. To su najbolje uređivane srpske novine. Opaka mržnja prema gospodarima situacije, radikalima, što je glavna odlika „Štampe“, ujedinjuje oko nje odvojene krugove liberala, naprednjaka i bivšeg Milanovog premijera Vladana Đorđevića. Njemu se pripisuje tumačenje ustavnog režima kao vladavine rulje, tj. dominacije ološa, a ovu karakterizaciju „Štampa“ u potpunosti prihvata. Zajedno sa „Pravdom“, „Štampa“ je najopasniji neprijatelj novog režima. Spretno, vješto, uzdržano i taktično, ona progoni neprijatelja i prati ga i do njegovih najzabačenijih položaja. Svojim informacijama i insinuacijama hrani borbu cijele ulične štampe protiv radikalne vlasti. U nekim specijalnim izdanjima ona otkriva tako osjetljiva saznanja da daje povoda „Samoupravi“ da je optuži za bliskost sa austrijskom političkom policijom.
Uporedo sa rastom radnicke partije, koja je obde igrala ozbiljnu ulogu posljednjih godina, istovremeno je raslo i neprijateljstvo prema socijaldemokratiji, posebno u onim malograđanskim krugovima koji su direktno pogođeni štrajkačkim pokretom ili zakonodavnom zaštitom radnika. Ne treba ni naglašavati da se borba protiv radničke partije vodi u cijeloj srpskoj štampi, koja mrzi socijaldemokratiju samo zbog činjenice da ima određene ciljeve, organizaciju i disciplinu. Ali u Beogradu, osim toga, izlazi i list, koji je borbu protiv političke partije mladog srpskog proletarijata učinio svojom specijalnošću. To je „Straža“. Njegov urednik-izdavač je slobodni „anarhista“ Krsta Cicvarić. Budući da se u ovoj maloj zemlji svi poznaju i ne libe da guraju nos u porodične stvari svojih političkih protivnika, polemika protiv čelnika socijaldemokratije vodi se u formi koja se ne može prevesti ni na jedan evropski jezik.
Ostali listovi ne zaslužuju da budu navedeni poimenično. Oni se hrane ideološkim proizvodima „Pravde“, „Štampe“ i „Straže“ i, koliko je to moguće, spuštaju se na još niži nivo. U njihovim kolumnama često ćete naći poruku da se u porodici gospodina N.N. nedavno dogodio skandal, koji zaslužuje najveću pažnju beogradskog javnog mnjenja, a da će detaljan opis skandaloznog incidenta biti dat u sutrašnjem broju. Ali uzalud će „beogradsko javno mnjenje“ sutradan tražiti obećane detalje. To znači da je gospodin N. N. uspio da umiri bestidne čuvare javnog morala odgovarajućom (ne baš previše velikom) novčanom sumom...
Ratna agitacija -bez obzira s kim :sa Austrijom, Bugarskom, Turskom, makar sa cijelim skupom evropskih zemalja – dala je jedinu političku notu svoj ovoj „nezavisnoj“ beogradskoj štampi. Sada ona, naravno, na svaki mogući način podržava poduhvat balkanskih saveznika. Ali ne treba ni napominjati da u njoj samoj ideja o balkanskoj federaciji ima krajnje nepouzdan oslonac. Ako politički rezultati rata ne opravdaju grozničava patriotska očekivanja „Politike“, „Štampe“, „Pravde“ i njihove sabraće – a ta bezgranična očekivanja ne mogu biti zadovoljena po samoj svojoj prirodi – onda će čitava beogradska štampa sa udvostručenom snagom usmjeriti svoje oružje protiv unutrašnjeg neprijatelja, tj. protiv svih rudimenata kulture, ekonomskog razvoja i elementarnog građanstva u javnom životu Srbije. Bez ikakve sklonosti ka sumornim proročanstvima, odmah se može predvidjeti da će Srbija morati da izdrži najtežu unutrašnju krizu poslije ovog rata. (…)
preveo :Mirko Bižić
_____________
1. 1912. u Beogradu, u hotelu Moskva, okružen različitim ljudima, tipovima, mislima i stavovima sedi i dopisnik moskovske Pravde. Stigao je tamo da izvesti o upravo počinjućim Balkanskim ratovima.
Pašićeva (pre)oprezna i nepovjerljiva Srbija izluđena pravim i lažnim špijunima, opterećena ratovima i pritiscima svih vrsta, nezadovoljna kako dopisnik piše za rusku štampu, protjerat će ga 1913.
Pašićeva (pre)oprezna i nepovjerljiva Srbija izluđena pravim i lažnim špijunima, opterećena ratovima i pritiscima svih vrsta, nezadovoljna kako dopisnik piše za rusku štampu, protjerat će ga 1913.
Нема коментара:
Постави коментар