Ukrajinska kriza ponovno je pokrenule raspravu o sposobnosti političke nauke da sagleda realnost i predvidi budućnost. Čini se da je u prošlosti bila slaba sposobnost politologa da tačno predvide, ako ne pojedinačne događaje, onda barem početne trendove. Idealan primer predstavlja poznata Francis Fukuyama euforična najava kraja istorije. Iz tog primera se vidi da jedan od problema politikologa proizilazi iz nerazumevanja cinjenica ( pad komunizma ) donekle i pristranosti koja iskrivljuje tumacenje. Tim pre su vrednije ako ne stopostotno a ono u visokom procentu realne analize. Evo jedne takve, realne i mudre analize politikologa realisticne skole napisana 2014. godine, dakle pre deset godina.
septembar/ oktobar 2014
JOHN J. MEARSHEIMER
profesor političkih nauka
na Univerzitetu u Chicagu.
stručnjak za međunarodne odnose koji pripada realističkoj školi mišljenja, najuticajniji realist svoje generacije.(J.J.M )
Prema prevladavajućoj mudrosti na Zapadu, za ukrajinsku krizu može se gotovo u potpunosti okriviti ruska agresija. Ruski predsednik Vladimir Putin, tvrdi se, anektirao je Krim iz dugogodišnje želje da oživi sovjetski imperij, a na kraju bi mogao krenuti na ostatak Ukrajine, kao i na druge zemlje u istočnoj Evropi. Prema tom gledištu, svrgavanje ukrajinskog predsednika Viktora Janukoviča 2014. samo je pružilo izgovor za Putinovu odluku da naredi ruskim snagama da zauzmu deo Ukrajine.
Ali ovaj prikaz je pogrešan: Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici dele najveći deo odgovornosti za krizu. Koren problema je proširenje NATO-a, središnji element veće strategije da se Ukrajina makne iz ruske orbite i integrise u Zapad. U isto vreme, širenje EU-a na istok i potpora Zapada prodemokratskom pokretu u Ukrajini - počevši od Narančaste revolucije 2004. - takođe su bili ključni elementi. Od sredine 1990-ih ruski se čelnici odlučno protive proširenju NATO-a, a poslednjih su godina jasno dali do znanja da neće stajati po strani dok se njihov strateški važan sused pretvara u zapadni bastion. Za Putina je nezakonito svrgavanje demokratski izabranog i proruskog predsednika Ukrajine - koje je s pravom nazvao "državnim udarom" - bila kap koja je prelila čašu. Odgovorio je zauzimanjem Krima, poluostrva za koji se bojao da će u njemu biti smeštena pomorska baza NATO-a, i radi na destabilizaciji Ukrajine sve dok ne odustane od svojih nastojanja da se pridruži Zapadu.
Putinov otpor nije trebao biti iznenađenje. Uostalom, Zapad se kretao u rusko dvorište i pretio njezinim temeljnim strateškim interesima, što je Putin odlučno i ponavljajuci istaknuo. Elite u Sjedinjenim Državama i Evropi bile su zaslepljene događajima samo zato što su pristale na pogrešan pogled na međunarodnu politiku. Skloni su verovati da je logika realizma malo relevantna u dvadeset i prvom stoleću i da se Evropa može održati celovitom i slobodnom na temelju liberalnih načela kao što su vladavina prava, ekonomska međzavisnost i demokratija.
Ali ovaj veliki plan je pošao po zlu u Ukrajini. Tamošnja kriza pokazuje da je realpolitika i dalje relevantna – a države koje je ignorisu čine to na vlastitu odgovornost. Američki i evropski politicari pogrešili su u pokušaju da Ukrajinu pretvore u zapadno uporište na ruskoj granici. Sada kada su posledice razotkrivene, bila bi još veća pogreška nastaviti ovu pogrešnu politiku.
ZAPADNA ZAVERA
Kako se Hladni rat bližio kraju, sovjetski su politicari radije želeli da američke snage ostanu u Evropi, a da NATO ostane netaknut, što je dogovor za koji su mislili da će ponovno ujedinjenu Nemačku zadržati mirom. Ali oni nisu želeli da se NATO poveća i pretpostavljali su da zapadni diplomate razumeju jihovu zabrinutost. Clintonova administracija je očito mislila drugačije, te je sredinom 1990-ih počela gurati širenje NATO-a.
Prvi krug proširenja dogodio se 1999. godine i doveo je Češku Republiku, Mađarsku i Poljsku. Drugi se dogodio 2004. godine; uključivala je Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumuniju, Slovačku i Sloveniju. Moskva se od samog početka gorko bunila. Tokom NATO-ove kampanje bombardovanja bosanskih Srba 1995., na primer, ruski predsednik Boris Jeljcin je rekao: “Ovo je prvi znak onoga što bi se moglo dogoditi kada NATO dođe tik do granica Ruske Federacije. . . . Plamen rata mogao bi buknuti u celoj Evropi.” Ali Rusi su u to vreme bili preslabi da bi poremetili NATO-vo kretanje prema istoku - koje, u svakom slučaju, nije izgledalo toliko preteće, budući da niti jedna od novih članica nije elila granicu s Rusijom, osim malenih baltičkih zemalja.
Zatim je NATO počeo gledati istočnije. Na sammitu 2008. u Bukureštu, savez je razmatrao prijem Gruzije i Ukrajine. Administracija Georgea W. Busha podržala je to, ali su se Francuska i Nemačka usprotivile tom potezu iz straha da bi se time preterano suprotstavilo Rusiji. Na kraju su članice NATO-a postigle kompromis:
SAVEZ nije započeo službeni proces koji vodi do članstva, ali je izdao izjavu kojom podržava težnje Gruzije i Ukrajine i hrabro izjavljuje: "Ove će zemlje postati članice NATO-a." Moskva, međutim, na ishod nije gledala kao na kompromis. Alexander Grushko, tadašnji zamenik ruskog ministra vanjskih poslova, rekao je: “Članstvo Gruzije i Ukrajine u savezu velika je strateška pogreška koja bi imala najviše šteta i ozbiljne posledice za evropsku sigurnost.” Putin je tvrdio da bi prijem te dve zemlje u NATO predstavljao “direktnu pretnju” Rusiji. Jedne ruske novine objavile su da je Putin, dok je razgovarao s Bushom, “vrlo transparentno nagovestio da će Ukrajina, ako bude primljena u NATO, prestati postojati”.
Ruska invazija na Gruziju 2008.e trebala je odagnati sve preostale sumnje o Putinovoj odlučnosti da spreči Gruziju i Ukrajinu da se pridruže NATO-u. Gruzijski predsednik Mikheil Saakashvili, koji je bio duboko predan uvođenju svoje zemlje u NATO, odlučio je u leto 2008. ponovno uključiti dve separatističke regije, Abhaziju i Južnu Osetiju. Ali Putin je nastojao držati Gruziju slabom i podeljenom - i izvan NATO-a. Nakon što su izbile borbe između gruzijske vlade i južnoosetskih separatista, ruske su snage preuzele kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom. Moskva je rekla svoje. Ipak, uprkos ovom jasnom upozorenju, NATO nikada nije javno odustao od svog cilja dovođenja Gruzije i Ukrajine u savez. Širenje NATO-a nastavilo je marširati napred, a Albanija i Hrvatska postale su članice 2009.
I EU je marširala prema istoku. U svibnju 2008. predstavila je svoju inicijativu Istočno partnerstvo, program za poticanje prosperiteta u zemljama poput Ukrajine i njihovu integraciju u gospodarstvo EU-a. Ne iznenađuje da ruski politicari taj plan smatrali neprijateljskim prema interesima svoje zemlje. PRE nego što je Janukovič smEnjen s dužnosti, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je EU da pokušava stvoriti "sferu utIVaja" u istočnoj EVropi. U očima ruskih Politicafa, širenje EU-a je predhodnica za širenje NATO-a.
Zadnji alat Zapada za odvajanje Kijeva od Moskve bio je širenje "zapadnih vrednosti i promicanje demokratje u Ukrajini" i drugim postsovjetskim državama, plan koji često uključuje finansiranje prozapadnih pojedinaca i organizacija. Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, procenila je u prosincu 2013. da su Sjedinjene Države uložile više od 5 milijardi dolara od 1991. kako bi pomogle Ukrajini da postigne "budućnost kakvu zaslužuje". Kao dso tog napora, američka vlada je finansirala Nacionalno fondaciju za demokratiju. Neprofitna fondacija finansirala je više od 60 projekata usmerenih na promicanje civilnog društva u Ukrajini, a predsednik NED-a, Carl Gershman, nazvao je tu zemlju "najvećom nagradom". Nakon što je Janukovič pobedio na predničkim izborima u Ukrajini u veljači 2010., NED je odlučio da potkopava njegove ciljeve, pa je pojačao svoje napore da podupre opoziciju i ojača demokratske institucije zemlje. Kada su ruski politicari shvatili sustinu zapadnog društvenog inženjeringa u Ukrajini, zanrinuli su se da bi njihova zemlja mogla biti sledeća. A takvi strahovi teško da su bili neutemeljeni. U rujnu 2013., Gershman je napisao u The Washington Postu, "Izbor Ukrajine da se pridruži Evropi ubrzaće propast ideologije ruskog imperijalizma koju Putin predstavlja." Dodao je: "I Rusi se suočavaju s izborom, a Putin bi se mogao naći na gubitničkoj strani ne samo u bliskom inostranstvu, već i unutar same Rusije."
STVARANJE KRIZE
Trostruki paket politika Zapada - proširenje NATO-a, širenje EU-a i promicanje demokratije - dolio je ulje na vatru koja je čekala da se rasplamsa. Iskra je nastala u studenom 2013., kada je Janukovič odbio veliki ekonomski sporazum o kojem je pregovarao s EU-om i umesto toga odlučio prihvatiti rusku protuponudu od 15 milijardi dolara. Ta je odluka dovela do protuvladinih demonstracija koje su eskalirale tokom sledeća tri meseca i koje su do sredine veljače dovele do smrti stotinjak ljudi. Zapadni emisari žurno su odleteli u Kijev kako bi rešili krizu. 21. veljače vlada i opozicija postigle su dogovor koji je Janukoviču omogućio da ostane na vlasti do održavanja novih izbora. Ali dogovor se odmah raspao, a Janukovič je sutradan pobegao u Rusiju. Nova vlada u Kijevu bila je do srži prozapadna i antiruska, a sadržavala je četiri visoka člana koji su se s pravom mogli nazvati neofašistima.
Iako puni opseg umešanosti SAD-a još nije izašao na videlo, jasno je da je Washington podržao državni udar. Nuland i Republikanski senator John McCain ucestvovali su u protuvladinim protestima, a Geoffrey Pyatt, američki ambasador u Ukrajini, nakon svrgavanja Janukoviča izjavio je da je to “dan za istorijske knjige”. Kako je otkriveni telefonski snimak otkrio, Nuland je zagovarala promenu režima i želela da ukrajinski političar Arseniy Yatsenyuk postane premijer u novoj vladi, što je on i učinio. Nije ni čudo što Rusi svih uverenja misle da je Zapad odigrao ulogu u svrgavanju Janukoviča.
Za Putina je došlo vreme da deluje protiv Ukrajine i Zapada. Nedugo nakon 22. veljače naredio je ruskim snagama da oduzmu Krim od Ukrajine, a ubrzo nakon toga ga je uključio u sastav Rusije. Zadatak se pokazao relativno lakim, zahvaljujući jiljadama ruskih vojnika koji su već bili stacionirani u pomorskoj bazi u krimskoj luci Sevastopolj. Krim je također postao laka meta budući da etnički Rusi čine otprilike 60 posto stanovništva. Većina ih je želela otići iz Ukrajine.
Zatim je Putin izvršio veliki pritisak na novu vladu u Kijevu kako bi je obeshrabrio da stane na stranu Zapada protiv Moskve, jasno dajući do znanja da će uništiti Ukrajinu kao funkcionalnu državu pre nego što joj dopusti da postane zapadna utvrda na pragu Rusije. U tu svrhu, on je osigurao savetnike, oružje i diplomatsku potporu ruskim separatistima u istočnoj Ukrajini, koji su pogurali zemlju prema građanskom ratu. Nakupio je veliku vojsku na ukrajinskoj granici, preteći invazijom ako se vlada obračuna s pobunjenicima. I oštro je povisio cenu prirodnog plina koji Rusija prodaje Ukrajini i zatražio plaćanje za prošli izvoz. Putin je zaigrao žestoko.
DIJAGNOZA
Putinove postupke trebalo bi lako razumeti. Ogromno prostranstvo ravnog kopna koje su napoleonska Francuska, carska Nemačka i nacistička Nemačka prešle kako bi napali samu Rusiju, tj. Ukrajina služi kao tampon država od ogromne strateške važnosti za Rusiju. Nijedan ruski vođa ne bi tolerisao vojni savez koji je bio smrtni neprijatelj Moskve sve do nedavnog useljavanja u Ukrajinu. Niti bi bilo koji ruski politicar stajao po strani dok je Zapad pomagao postaviti tamošnju vladu koja je bila odlučna integrisati Ukrajinu u Zapad.
Washingtonu se možda ne sviđa pozicija Moskve, ali bi trebao razumeti logiku iza nje. Ovo je Geopolitika: velike sile su uvek osetljive na potencijalne pretnje u blizini svog matičnog teritorija. Uostalom, Sjedinjene Države ne tolerisu da udaljene velike sile raspoređuju vojne snage bilo gde na zapadnoj hemisferi, a još manje na svojim granicama. Zamislite kakav bi bio bss u Washingtonu ako bi Kina izgradila impresivan vojni savez i pokušala u njega uključiti Kanadu i Meksiko. Logiku na stranu, ruski su politicari rekli svojim zapadnim kolegama u mnogim prilikama da smatraju da je širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu neprihvatljivo, s bilo kakvim naporima da se te zemlje okrenu protiv Rusije – poruka koju je rusko-gruzijski rat 2008. također jasno pokazao.
Politicari iz Sjedinjenih Država i njihovi evropski saveznici tvrde da su se jako trudili ublažiti ruske strahove i da bi Moskva trebala shvatiti da NATO nema nikakve namere prema Rusiji. Osim neprestanog poricanja da je njegovo širenje imalo za cilj obuzdavanje Rusije, savez nikada nije trajno razmestio vojne snage u svojim novim državama članicama. Godine 2002. čak je osnovala telo pod nazivom Veće NATO-Rusija u nastojanju da potakne saradnju. Kako bi dodatno umirile Rusiju, Sjedinjene Države najavile su 2009. godine da će rasporediti svoj novi sistem protivraketne odbrane na ratne brodove u evropskim vodama, barem u početku, umesto na teritorij Češke ili Poljske. Ali nijedna od ovih mera nije uspela; Rusi su ostali nepokolebljivi protiv proširenja NATO-a, posebno na Gruziju i Ukrajinu. A Rusi su, a ne Zapad, ti koji u konačnici odlučuju što se smatra pretnja.
Shvatiti zašto Zapad, posebno Sjedinjene Države, nisu uspeli
Ako shvatimo da je njihova ukrajinska politika postavljala temelje za veliki sukob s Rusijom, moramo se vratiti u sredinu 1990-ih, kada je Clintonova administracija počela zagovarati širenje NATO-a. Stručnjaci su izneli razne argumente za i protiv proširenja, ali nije bilo konsenzusa o tome šta učiniti. Većina istočnoevropskih emigranata u Sjedinjenim Državama i njihovi rođaci, na primer, snažno su podržavali širenje jer su želeli da NATO zaštiti zemlje poput Mađarske i Poljske. Nekoliko realista također je bilo naklonjeno toj politici jer su smatrali da Rusiju još uvek treba obuzdati.
Ali većina realista protivila se ekspanziji, u uverenju da velika sila sa sve starijim stanovništvom i jednodimenzionalnom ekonomijom zapravo nije trebalo obuzdati. I bojali su se da će proširenje Moskvi samo dati poticaj da izazove probleme u istočnoj Evropi. Američki diplomata George Kennan artikulisao je ovu perspektivu u intervjuu 1998., nedugo nakon što je američki Senat odobrio prvu rundu proširenja NATO-a. “Mislim da će Rusi postupno reagovati prilično negativno i da će to uticati na njihovu politiku”, rekao je. “Mislim da je to tragična pogreška. Za to nije bilo nikakvog razloga. Niko nikome nije pretio.”
Većina liberala, s druge strane, bila je za proširenje, uključujući mnoge ključne članove Clintonove administracije. Verovali su da je kraj Hladnog rata iz temelja promenio međunarodnu politiku i da je novi, postnacionalni poredak zamenio realističku logiku koja je nekada vladala Evropom. Sjedinjene Države nisu bile samo "nezamenjiva nacija", kako je to rekla državna sekretarka Madeleine Albright; također su bile benigni hegemon i stoga je malo verovatno da će se na njega u Moskvi gledati kao na pretnju. Cilj je, u biti, bio da celi kontinent izgleda kao zapadna Evropa.
I tako su Sjedinjene Države i njihovi saveznici nastojali siriti demokratiju u zemljama istočne Evrope, povećavati ekonomsku međuzavisnost među njima i ugraditi ih u međunarodne institucije. Nakon što su pobedili u raspravi u Sjedinjenim Državama, liberali su imali malo poteškoća uveriti svoje evropske saveznike da podrže proširenje NATO-a. Uostalom, s obzirom na prošla postignuća EU-a, Evropljani su još više od Amerikanaca bili privrženi ideji da geopolitika više nije važna i da sveobuhvatni liberalni poredak može održati mir u Evropi.
Liberali su toliko temeljito počeli dominirati diskursom o evropskoj sigurnosti tokom prve decenije ovog stoleća da čak i dok je savez usvojio politiku rasta otvorenih vrata, širenje NATO-a naišlo je na malo realističnog protivljenja. Liberalni svetonazor sada je prihvaćena dogma među američkim politicarima. Na primer, u ožujku je predsjednik Barack Obama održao govor o Ukrajini u kojem je više puta govorio o "idealima" koji motivisu zapadnu politiku i kako su ti ideali "često bili ugroženi starijim, tradicionalnijim pogledom na moć". Odgovor državnog sekretara Johna Kerryja na krimsku krizu odražava istu perspektivu: "U dvadeset prvom veku jednostavno se ne ponašajte na način devetnaestog napadajući drugu zemlju pod potpuno izmišljenim izgovorom."
U suštini, dve su strane delovale prema različitim igrama: Putin i njegovi sunarodnjaci razmišljali su i delovali u skladu s realističkim diktatom, dok su se njihove zapadne kolege pridržavale liberalnih ideja o međunarodnoj politici. Rezultat je da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici nesvesno izazvali veliku krizu oko Ukrajine.
IGRA KRIVLJENJA
U tom istom intervjuu 1998. Kennan je predvideo da će širenje NATO-a izazvati krizu, nakon koje će zagovornici širenja “reći da smo vam uvek govorili da su Rusi takvi”. Kao na mig, većina zapadnih protivnika prikazala je Putina kao pravog krivca za nevolju u Ukrajini. U ožujku je, prema The New York Timesu, nemačka kancelarka Angela Merkel implicirala da je Putin iracionalan, rekavši Obami da je "u drugom svetu". Iako Putin nesumnjivo ima autokratske sklonosti, nikakvi dokazi ne podupiru optužbe da je mentalno neuravnotežen. Naprotiv: on je prvorazredni strateg kojeg bi se trebao bojati i poštovati svako ko ga izaziva u vanjskoj politici.
Drugi analitičari tvrde, verovatnije, da Putin žali zbog raspada Sovjetskog Saveza i da je odlučan to preokrenuti širenjem ruskih granica. Prema tom tumačenju, Putin, nakon što je zauzeo Krim, sada iskušava vodu da vidi je li pravi trenutak za osvajanje Ukrajine, ili barem njezinog istočnog dela, a na kraju će se agresivno ponašati i prema drugim zemljama u ruskom susedstvu. Za neke u ovom taboru Putin predstavlja savremenog Adolfa Hitlera i sklapanje bilo kakvog dogovora s njim ponovilo bi pogrešku Münchena. Stoga NATO mora dopustiti da Gruzija i Ukrajina obuzdaju Rusiju pre nego što ona dominira svojim susedima i zapreti zapadnoj Evropi.
Ovaj argument pada u vodu pomnim promatranjem. Da je Putin bio predan stvaranju velike Rusije, znakovi njegovih namera gotovo bi se sigurno pojavili pre 22. veljače. Ali nema praktički nikakvih dokaza da je pre bio spreman zauzeti Krim, a kamoli bilo koji drugi teritorij u Ukrajini. taj datum. Čak ni zapadni politicari koji su podržavali širenje NATO-a nisu to činili iz straha da će Rusija upotrebiti vojnu silu. Putinove akcije na Krimu potpuno su ih iznenadile i čini se da su bile spontana reakcija na Janukovičevo svrgavanje. Odmah nakon toga, čak je i Putin rekao da se protivi odcepljenju Krima, pre nego što se brzo predomislio.
Osim toga, čak i da želi, Rusija nema sposobnost lako osvojiti i pripojiti istočnu Ukrajinu, a još manje celu zemlju. Otprilike 15 miliona ljudi - jedna trećina stanovništva Ukrajine - živi između reke Dnjepar, koja preseca zemlju, i ruske granice. Ogromna većina tih ljudi želi ostati deo Ukrajine i sigurno bi se oduprla ruskoj okupaciji. Nadalje, osrednja ruska vojska, koja pokazuje malo znakova da će se pretvoriti u moderni Wehrmacht, imala bi male šanse pacifikovati celu Ukrajinu. Moskva je takođe u lošoj poziciji da plati skupu okupaciju; njezino slabo gospodarstvo još bi više patilo pred sankcijama koje bi iz toga proizašle.
Ali čak i da se Rusija može pohvaliti moćnim vojnim strojem i impresivnim gospodarstvom, verovatno se ne bi pokazalo sposobnom uspešno okupirati Ukrajinu. Treba samo uzeti u obzir sovjetska i američka iskustva u Afganistanu, američka iskustva u Vijetnamu i Iraku i rusko iskustvo u Čečeniji da se podsetimo da vojne okupacije obično loše završe. Putin sigurno razume da bi pokušaj pokoravanja Ukrajine bio poput gutanja dikobraza. Njegov odgovor na tamošnje događaje bio je obrambeni, a ne napadački.
IZLAZ
S obzirom na to da većina zapadnih politivara i dalje poriče da bi Putinovo ponašanje moglo biti motivirano legitimnom sigurnosnom zabrinutošću, nije iznenađujuće da su to pokušali modifikovati udvostručavanjem svoje postojeće politike i kazniti Rusiju kako bi odvratili daljnju agresiju. . Iako je Kerry tvrdio da su “sve opcije na stolu”, ni Sjedinjene Države ni njihovi NATO saveznici nisu spremni upotrebiti silu za odbranu Ukrajine. Zapad se umesto toga oslanja na ekonomske sankcije kako bi prisilio Rusiju da prekine svoju podršku pobuni u istočnoj Ukrajini. U srpnju su Sjedinjene Države i EU uvele svoj treći krug ograničenih sankcija, ciljajući uglavnom na visoke pojedince blisko povezane s ruskom vladom i nekim bankama visokog profila, energetskim firmama i odbrambenim. Takođe su zapretili da će pokrenuti još jedan, stroži krug sankcija, usmerenih na čitave sektore ruskog gospodarstva.
Takve će mere imati mali efekat. Oštre sankcije ionako verovatno neće biti razmatrane; zapadnoeuropske zemlje, posebno Nemačka, odupirale su se njihovom nametanju iz straha da bi Rusija mogla uzvratiti i izazvati ozbiljne ekonomske štete unutar EU-a. Ali čak i ako bi SaD mogle uveriti svoje saveznike da donesu oštre mere, Putin verovatno ne bi promenio svoje odluke. Istorija pokazuje da će zemlje primiti ogromne količine kazni kako bi zaštitile svoje temeljne strateške interese. Nema razloga misliti da je Rusija iznimka od ovog pravila.
Zapadni politicari takođe su se držali provokativne politike koja je uopste ubrzala krizu. U travnju se potpredsjednik SAD-a Joseph Biden sastao s ukrajinskim zakonodavcima i rekao im: "Ovo je druga prilika da se ispuni izvorno obećanje koje je dala Narančasta revolucija." John Brennan, direktor CIA-e, nije pomogao kada je, istog meseca, posetio Kijev na putu za koji je Bela kuća rekla da je bio usmeren na poboljšanje sigurnosne saradnje s ukrajinskom vladom.
EU je u međuvremenu nastavila forsirati svoje Istočno partnerstvo. U ožujku je José Manuel Barroso, predsednik Evropske komisije, sažeo razmišljanja EU o Ukrajini, rekavši: “Imamo dug, dužnost smo solidarnosti s tom zemljom i radićemo na tome da nam budu što bliže. .” I naravno, 27. lipnja EU i Ukrajina potpisale su ekonomski sporazum koji je Janukovič sudbonosno odbacio sedam meseci ranije. Također u lipnju, na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO-a, dogovoreno je da će savez ostati otvoren za nove članice, iako su se ministri vanjskih poslova suzdržali od spominjanja Ukrajine po imenu. “Nijedna treća zemlja nema pravo veta na proširenje NATO-a”, objavio je Anders Fogh Rasmussen, glavni sekretar NATO-a. Ministri vanjskih poslova takođe su se složili podržati različite mere za poboljšanje vojnih sposobnosti Ukrajine u područjima kao što su zapovedanje i kontrola, logistika i kibernetička obrana. Ruski politivari prirodno su ustuknuli pred ovim postupcima; odgovor zapada na krizu samo će pogoršati lošu situaciju.
Međutim, postoji rešenje za krizu u Ukrajini - iako bi to od Zapada zahtevalo da o toj zemlji razmišlja na potpuno novi način. Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi odustati od svog plana vesternizacije Ukrajine i umesto toga težiti tome da je učine neutralnim tamponom između NATO-a i Rusije, slično poziciji Austrije tokom Hladnog rata. Zapadni politicari trebali bi priznati da je Ukrajina toliko važna Putinu da ne mogu podržati tamošnji antiruski režim. To ne bi značilo da bi buduća ukrajinska vlada morala biti proruska ili anti-NATO. Naprotiv, cilj bi trebala biti suverena Ukrajina koja ne spada ni u Rusiju ni u Zapadni savez.
Da bi postigli ovaj cilj, Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi javno isključiti širenje NATO-a i na Gruziju i na Ukrajinu. Zapad bi takođe trebao pomoći u izradi plana ekonomskog spašavanja Ukrajine koji bi zajednički financirali EU, Međunarodni monetarni fond, Rusija i Sjedinjene Države – predlog koji bi Moskva trebala pozdraviti, s obzirom na njen interes da ima prosperitetno i stabilnu Ukrajinu na svom zapadnom krilu. A Zapad bi trebao znatno ograničiti svoje napore socijalnog inženjeringa unutra Ukrajina. Vreme je da se stane na kraj zapadna potpomaganju još jedne Narančaste revolucije. Sta vise SAD i Evropski politicari trebali bi poticati Ukrajina će poštovati prava manjina, es- bi osigurati posebno prava na manjinske jezike i ruski jezik.
Neki bi mogli tvrditi da bi promena politike prema Ukrajini ovako kasno ozbiljno naštetila kredibilitetu SAD-a u svetu. Nesumnjivo bi postojali određeni troškovi, ali troškovi nastavka pogrešne strategije bili bi puno veći. Nadalje, druge će zemlje verovatno poštovati državu koja uči na svojim pogreškama i na kraju osmisli politiku koja se efikasno nosi s problemom koji je u pitanju. Ta je opcija jasno otvorena za Sjedinjene Države.
Takođe se može čuti tvrdnja da Ukrajina ima pravo odlučiti s kim se želi udružiti i da Rusi nemaju pravo sprečiti Kijev da se pridruži Zapadu. Ovo je opasan način da Ukrajina razmišlja o svojim vanjskopolitičkim izborima. Tužna je istina da moć često ima pravo kada je u igri politika velikih sila. Apstraktna prava kao što je samoodređenje uglavnom su besmislena kada se moćne države sukobe sa slabijim državama. Je li Kuba imala pravo formirati vojni savez sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata? Sjedinjene Države sigurno nisu mislile tako, a Rusi isto misle o pridruživanju Ukrajine Zapadu. U interesu je Ukrajine da razume ove životne činjenice i oprezno postupa sa svojim moćnijim susedom.
Međutim, čak i ako neko odbaci ovu analizu i veruje da Ukrajina ima pravo podneti zahtev za pridruživanje EU-u i NATO-u, ostaje činjenica da Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici imaju pravo odbiti te zahteve. Nema razloga da se Zapad mora prilagoditi Ukrajini ako je odlučan voditi pravilnu vanjsku politiku, osobito ako njezina odbrana nije vitalni interes za njih. Udovoljavanje snovima nekih Ukrajinaca nije vredno neprijateljstva i sukoba koje će izazvati, posebno za ukrajinski narod.
Naravno, neki bi analitičari mogli priznati da je NATO loše upravljao odnosima s Ukrajinom, a ipak i dalje tvrditi da je Rusija neprijatelj koji će s vremenom samo postati strašniji - i da Zapad stoga nema drugog izbora nego nastaviti svoju sadašnju politiku - ledeno. Ali ovo je gledište gadno pogrešno. Rusija je sila u opadanju i s vremenom će samo slabiti. Čak i da je Rusija sila u usponu, još uvek ne bi imalo smisla uključiti Ukrajinu u NATO. Razlog je jednostavan: Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici ne smatraju Ukrajinu ključnim strateškim interesom, što je dokazala njihova nespremnost da koriste vojnu silu kako bi joj priskočili u pomoć. Stoga bi bilo vrhunac ludosti stvoriti novu članicu NATO-a koju ostale članice nemaju nameru braniti. NATO se proširio u prošlosti jer su liberali pretpostavili da savez nikada neće morati poštovati svoje nove sigurnosna garamcije, ali nedavna igra moći Rusije pokazuje da bi odobravanje članstva Ukrajine u NATO-u moglo dovesti Rusiju i Zapad na kurs sudara.
Održavanje sadašnje politike takođe bi zakomplikovalo odnose Zapada s Moskvom po drugim pitanjima. Sjedinjene Države trebaju pomoć Rusije za povlačenje američke opreme iz Afganistana preko ruskog teritorija, postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom i stabilizaciju situacije u Siriji. Zapravo, Moskva je pomogla Washingtonu u sva tri ova pitanja u prošlosti; U leto 2013. Putin je bio taj koji je Obami izvukao kestenje iz vatre sklopivši sporazum prema kojem se Sirija pristala odreći svog hemijskog oružja, čime je izbegao američki vojni udar kojim je Obama pretio. Sjedinjene Države takođe će jednog dana trebati pomoć Rusije u obuzdavanju Kine u usponu. Trenutna američka politika, međutim, samo približava Moskvu i Peking.
Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici sada se suočavaju s izborom Ukrajine. Oni mogu nastaviti svoju sadašnju politiku, koja će pogoršati neprijateljstva s Rusijom i u tom procesu opustošiti Ukrajinu - scenarij u kojem bi svi ispali kao gubitnici. Ili mogu promeniti brzinu i raditi na stvaranju prosperitetne, ali neutralne Ukrajine, one koja ne preti Rusiji i dopušta Zapadu da popravi svoje odnose s Moskvom. S takvim pristupom sve bi strane bile na dobitku.
JOHN J. MEARSHEIMER
profesor političkih nauka
na Univerzitetu u Chicagu.
stručnjak za međunarodne odnose koji pripada realističkoj školi mišljenja, najuticajniji realist svoje generacije.(J.J.M )
Prema prevladavajućoj mudrosti na Zapadu, za ukrajinsku krizu može se gotovo u potpunosti okriviti ruska agresija. Ruski predsednik Vladimir Putin, tvrdi se, anektirao je Krim iz dugogodišnje želje da oživi sovjetski imperij, a na kraju bi mogao krenuti na ostatak Ukrajine, kao i na druge zemlje u istočnoj Evropi. Prema tom gledištu, svrgavanje ukrajinskog predsednika Viktora Janukoviča 2014. samo je pružilo izgovor za Putinovu odluku da naredi ruskim snagama da zauzmu deo Ukrajine.
Ali ovaj prikaz je pogrešan: Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici dele najveći deo odgovornosti za krizu. Koren problema je proširenje NATO-a, središnji element veće strategije da se Ukrajina makne iz ruske orbite i integrise u Zapad. U isto vreme, širenje EU-a na istok i potpora Zapada prodemokratskom pokretu u Ukrajini - počevši od Narančaste revolucije 2004. - takođe su bili ključni elementi. Od sredine 1990-ih ruski se čelnici odlučno protive proširenju NATO-a, a poslednjih su godina jasno dali do znanja da neće stajati po strani dok se njihov strateški važan sused pretvara u zapadni bastion. Za Putina je nezakonito svrgavanje demokratski izabranog i proruskog predsednika Ukrajine - koje je s pravom nazvao "državnim udarom" - bila kap koja je prelila čašu. Odgovorio je zauzimanjem Krima, poluostrva za koji se bojao da će u njemu biti smeštena pomorska baza NATO-a, i radi na destabilizaciji Ukrajine sve dok ne odustane od svojih nastojanja da se pridruži Zapadu.
Putinov otpor nije trebao biti iznenađenje. Uostalom, Zapad se kretao u rusko dvorište i pretio njezinim temeljnim strateškim interesima, što je Putin odlučno i ponavljajuci istaknuo. Elite u Sjedinjenim Državama i Evropi bile su zaslepljene događajima samo zato što su pristale na pogrešan pogled na međunarodnu politiku. Skloni su verovati da je logika realizma malo relevantna u dvadeset i prvom stoleću i da se Evropa može održati celovitom i slobodnom na temelju liberalnih načela kao što su vladavina prava, ekonomska međzavisnost i demokratija.
Ali ovaj veliki plan je pošao po zlu u Ukrajini. Tamošnja kriza pokazuje da je realpolitika i dalje relevantna – a države koje je ignorisu čine to na vlastitu odgovornost. Američki i evropski politicari pogrešili su u pokušaju da Ukrajinu pretvore u zapadno uporište na ruskoj granici. Sada kada su posledice razotkrivene, bila bi još veća pogreška nastaviti ovu pogrešnu politiku.
Video
Kako se Hladni rat bližio kraju, sovjetski su politicari radije želeli da američke snage ostanu u Evropi, a da NATO ostane netaknut, što je dogovor za koji su mislili da će ponovno ujedinjenu Nemačku zadržati mirom. Ali oni nisu želeli da se NATO poveća i pretpostavljali su da zapadni diplomate razumeju jihovu zabrinutost. Clintonova administracija je očito mislila drugačije, te je sredinom 1990-ih počela gurati širenje NATO-a.
Prvi krug proširenja dogodio se 1999. godine i doveo je Češku Republiku, Mađarsku i Poljsku. Drugi se dogodio 2004. godine; uključivala je Bugarsku, Estoniju, Latviju, Litvu, Rumuniju, Slovačku i Sloveniju. Moskva se od samog početka gorko bunila. Tokom NATO-ove kampanje bombardovanja bosanskih Srba 1995., na primer, ruski predsednik Boris Jeljcin je rekao: “Ovo je prvi znak onoga što bi se moglo dogoditi kada NATO dođe tik do granica Ruske Federacije. . . . Plamen rata mogao bi buknuti u celoj Evropi.” Ali Rusi su u to vreme bili preslabi da bi poremetili NATO-vo kretanje prema istoku - koje, u svakom slučaju, nije izgledalo toliko preteće, budući da niti jedna od novih članica nije elila granicu s Rusijom, osim malenih baltičkih zemalja.
Zatim je NATO počeo gledati istočnije. Na sammitu 2008. u Bukureštu, savez je razmatrao prijem Gruzije i Ukrajine. Administracija Georgea W. Busha podržala je to, ali su se Francuska i Nemačka usprotivile tom potezu iz straha da bi se time preterano suprotstavilo Rusiji. Na kraju su članice NATO-a postigle kompromis:
SAVEZ nije započeo službeni proces koji vodi do članstva, ali je izdao izjavu kojom podržava težnje Gruzije i Ukrajine i hrabro izjavljuje: "Ove će zemlje postati članice NATO-a." Moskva, međutim, na ishod nije gledala kao na kompromis. Alexander Grushko, tadašnji zamenik ruskog ministra vanjskih poslova, rekao je: “Članstvo Gruzije i Ukrajine u savezu velika je strateška pogreška koja bi imala najviše šteta i ozbiljne posledice za evropsku sigurnost.” Putin je tvrdio da bi prijem te dve zemlje u NATO predstavljao “direktnu pretnju” Rusiji. Jedne ruske novine objavile su da je Putin, dok je razgovarao s Bushom, “vrlo transparentno nagovestio da će Ukrajina, ako bude primljena u NATO, prestati postojati”.
Ruska invazija na Gruziju 2008.e trebala je odagnati sve preostale sumnje o Putinovoj odlučnosti da spreči Gruziju i Ukrajinu da se pridruže NATO-u. Gruzijski predsednik Mikheil Saakashvili, koji je bio duboko predan uvođenju svoje zemlje u NATO, odlučio je u leto 2008. ponovno uključiti dve separatističke regije, Abhaziju i Južnu Osetiju. Ali Putin je nastojao držati Gruziju slabom i podeljenom - i izvan NATO-a. Nakon što su izbile borbe između gruzijske vlade i južnoosetskih separatista, ruske su snage preuzele kontrolu nad Abhazijom i Južnom Osetijom. Moskva je rekla svoje. Ipak, uprkos ovom jasnom upozorenju, NATO nikada nije javno odustao od svog cilja dovođenja Gruzije i Ukrajine u savez. Širenje NATO-a nastavilo je marširati napred, a Albanija i Hrvatska postale su članice 2009.
I EU je marširala prema istoku. U svibnju 2008. predstavila je svoju inicijativu Istočno partnerstvo, program za poticanje prosperiteta u zemljama poput Ukrajine i njihovu integraciju u gospodarstvo EU-a. Ne iznenađuje da ruski politicari taj plan smatrali neprijateljskim prema interesima svoje zemlje. PRE nego što je Janukovič smEnjen s dužnosti, ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov optužio je EU da pokušava stvoriti "sferu utIVaja" u istočnoj EVropi. U očima ruskih Politicafa, širenje EU-a je predhodnica za širenje NATO-a.
Zadnji alat Zapada za odvajanje Kijeva od Moskve bio je širenje "zapadnih vrednosti i promicanje demokratje u Ukrajini" i drugim postsovjetskim državama, plan koji često uključuje finansiranje prozapadnih pojedinaca i organizacija. Victoria Nuland, pomoćnica američkog državnog sekretara za evropska i evroazijska pitanja, procenila je u prosincu 2013. da su Sjedinjene Države uložile više od 5 milijardi dolara od 1991. kako bi pomogle Ukrajini da postigne "budućnost kakvu zaslužuje". Kao dso tog napora, američka vlada je finansirala Nacionalno fondaciju za demokratiju. Neprofitna fondacija finansirala je više od 60 projekata usmerenih na promicanje civilnog društva u Ukrajini, a predsednik NED-a, Carl Gershman, nazvao je tu zemlju "najvećom nagradom". Nakon što je Janukovič pobedio na predničkim izborima u Ukrajini u veljači 2010., NED je odlučio da potkopava njegove ciljeve, pa je pojačao svoje napore da podupre opoziciju i ojača demokratske institucije zemlje. Kada su ruski politicari shvatili sustinu zapadnog društvenog inženjeringa u Ukrajini, zanrinuli su se da bi njihova zemlja mogla biti sledeća. A takvi strahovi teško da su bili neutemeljeni. U rujnu 2013., Gershman je napisao u The Washington Postu, "Izbor Ukrajine da se pridruži Evropi ubrzaće propast ideologije ruskog imperijalizma koju Putin predstavlja." Dodao je: "I Rusi se suočavaju s izborom, a Putin bi se mogao naći na gubitničkoj strani ne samo u bliskom inostranstvu, već i unutar same Rusije."
STVARANJE KRIZE
Trostruki paket politika Zapada - proširenje NATO-a, širenje EU-a i promicanje demokratije - dolio je ulje na vatru koja je čekala da se rasplamsa. Iskra je nastala u studenom 2013., kada je Janukovič odbio veliki ekonomski sporazum o kojem je pregovarao s EU-om i umesto toga odlučio prihvatiti rusku protuponudu od 15 milijardi dolara. Ta je odluka dovela do protuvladinih demonstracija koje su eskalirale tokom sledeća tri meseca i koje su do sredine veljače dovele do smrti stotinjak ljudi. Zapadni emisari žurno su odleteli u Kijev kako bi rešili krizu. 21. veljače vlada i opozicija postigle su dogovor koji je Janukoviču omogućio da ostane na vlasti do održavanja novih izbora. Ali dogovor se odmah raspao, a Janukovič je sutradan pobegao u Rusiju. Nova vlada u Kijevu bila je do srži prozapadna i antiruska, a sadržavala je četiri visoka člana koji su se s pravom mogli nazvati neofašistima.
Iako puni opseg umešanosti SAD-a još nije izašao na videlo, jasno je da je Washington podržao državni udar. Nuland i Republikanski senator John McCain ucestvovali su u protuvladinim protestima, a Geoffrey Pyatt, američki ambasador u Ukrajini, nakon svrgavanja Janukoviča izjavio je da je to “dan za istorijske knjige”. Kako je otkriveni telefonski snimak otkrio, Nuland je zagovarala promenu režima i želela da ukrajinski političar Arseniy Yatsenyuk postane premijer u novoj vladi, što je on i učinio. Nije ni čudo što Rusi svih uverenja misle da je Zapad odigrao ulogu u svrgavanju Janukoviča.
Za Putina je došlo vreme da deluje protiv Ukrajine i Zapada. Nedugo nakon 22. veljače naredio je ruskim snagama da oduzmu Krim od Ukrajine, a ubrzo nakon toga ga je uključio u sastav Rusije. Zadatak se pokazao relativno lakim, zahvaljujući jiljadama ruskih vojnika koji su već bili stacionirani u pomorskoj bazi u krimskoj luci Sevastopolj. Krim je također postao laka meta budući da etnički Rusi čine otprilike 60 posto stanovništva. Većina ih je želela otići iz Ukrajine.
Zatim je Putin izvršio veliki pritisak na novu vladu u Kijevu kako bi je obeshrabrio da stane na stranu Zapada protiv Moskve, jasno dajući do znanja da će uništiti Ukrajinu kao funkcionalnu državu pre nego što joj dopusti da postane zapadna utvrda na pragu Rusije. U tu svrhu, on je osigurao savetnike, oružje i diplomatsku potporu ruskim separatistima u istočnoj Ukrajini, koji su pogurali zemlju prema građanskom ratu. Nakupio je veliku vojsku na ukrajinskoj granici, preteći invazijom ako se vlada obračuna s pobunjenicima. I oštro je povisio cenu prirodnog plina koji Rusija prodaje Ukrajini i zatražio plaćanje za prošli izvoz. Putin je zaigrao žestoko.
DIJAGNOZA
Putinove postupke trebalo bi lako razumeti. Ogromno prostranstvo ravnog kopna koje su napoleonska Francuska, carska Nemačka i nacistička Nemačka prešle kako bi napali samu Rusiju, tj. Ukrajina služi kao tampon država od ogromne strateške važnosti za Rusiju. Nijedan ruski vođa ne bi tolerisao vojni savez koji je bio smrtni neprijatelj Moskve sve do nedavnog useljavanja u Ukrajinu. Niti bi bilo koji ruski politicar stajao po strani dok je Zapad pomagao postaviti tamošnju vladu koja je bila odlučna integrisati Ukrajinu u Zapad.
Washingtonu se možda ne sviđa pozicija Moskve, ali bi trebao razumeti logiku iza nje. Ovo je Geopolitika: velike sile su uvek osetljive na potencijalne pretnje u blizini svog matičnog teritorija. Uostalom, Sjedinjene Države ne tolerisu da udaljene velike sile raspoređuju vojne snage bilo gde na zapadnoj hemisferi, a još manje na svojim granicama. Zamislite kakav bi bio bss u Washingtonu ako bi Kina izgradila impresivan vojni savez i pokušala u njega uključiti Kanadu i Meksiko. Logiku na stranu, ruski su politicari rekli svojim zapadnim kolegama u mnogim prilikama da smatraju da je širenje NATO-a na Gruziju i Ukrajinu neprihvatljivo, s bilo kakvim naporima da se te zemlje okrenu protiv Rusije – poruka koju je rusko-gruzijski rat 2008. također jasno pokazao.
Politicari iz Sjedinjenih Država i njihovi evropski saveznici tvrde da su se jako trudili ublažiti ruske strahove i da bi Moskva trebala shvatiti da NATO nema nikakve namere prema Rusiji. Osim neprestanog poricanja da je njegovo širenje imalo za cilj obuzdavanje Rusije, savez nikada nije trajno razmestio vojne snage u svojim novim državama članicama. Godine 2002. čak je osnovala telo pod nazivom Veće NATO-Rusija u nastojanju da potakne saradnju. Kako bi dodatno umirile Rusiju, Sjedinjene Države najavile su 2009. godine da će rasporediti svoj novi sistem protivraketne odbrane na ratne brodove u evropskim vodama, barem u početku, umesto na teritorij Češke ili Poljske. Ali nijedna od ovih mera nije uspela; Rusi su ostali nepokolebljivi protiv proširenja NATO-a, posebno na Gruziju i Ukrajinu. A Rusi su, a ne Zapad, ti koji u konačnici odlučuju što se smatra pretnja.
Shvatiti zašto Zapad, posebno Sjedinjene Države, nisu uspeli
Ako shvatimo da je njihova ukrajinska politika postavljala temelje za veliki sukob s Rusijom, moramo se vratiti u sredinu 1990-ih, kada je Clintonova administracija počela zagovarati širenje NATO-a. Stručnjaci su izneli razne argumente za i protiv proširenja, ali nije bilo konsenzusa o tome šta učiniti. Većina istočnoevropskih emigranata u Sjedinjenim Državama i njihovi rođaci, na primer, snažno su podržavali širenje jer su želeli da NATO zaštiti zemlje poput Mađarske i Poljske. Nekoliko realista također je bilo naklonjeno toj politici jer su smatrali da Rusiju još uvek treba obuzdati.
Ali većina realista protivila se ekspanziji, u uverenju da velika sila sa sve starijim stanovništvom i jednodimenzionalnom ekonomijom zapravo nije trebalo obuzdati. I bojali su se da će proširenje Moskvi samo dati poticaj da izazove probleme u istočnoj Evropi. Američki diplomata George Kennan artikulisao je ovu perspektivu u intervjuu 1998., nedugo nakon što je američki Senat odobrio prvu rundu proširenja NATO-a. “Mislim da će Rusi postupno reagovati prilično negativno i da će to uticati na njihovu politiku”, rekao je. “Mislim da je to tragična pogreška. Za to nije bilo nikakvog razloga. Niko nikome nije pretio.”
Većina liberala, s druge strane, bila je za proširenje, uključujući mnoge ključne članove Clintonove administracije. Verovali su da je kraj Hladnog rata iz temelja promenio međunarodnu politiku i da je novi, postnacionalni poredak zamenio realističku logiku koja je nekada vladala Evropom. Sjedinjene Države nisu bile samo "nezamenjiva nacija", kako je to rekla državna sekretarka Madeleine Albright; također su bile benigni hegemon i stoga je malo verovatno da će se na njega u Moskvi gledati kao na pretnju. Cilj je, u biti, bio da celi kontinent izgleda kao zapadna Evropa.
Liberali su toliko temeljito počeli dominirati diskursom o evropskoj sigurnosti tokom prve decenije ovog stoleća da čak i dok je savez usvojio politiku rasta otvorenih vrata, širenje NATO-a naišlo je na malo realističnog protivljenja. Liberalni svetonazor sada je prihvaćena dogma među američkim politicarima. Na primer, u ožujku je predsjednik Barack Obama održao govor o Ukrajini u kojem je više puta govorio o "idealima" koji motivisu zapadnu politiku i kako su ti ideali "često bili ugroženi starijim, tradicionalnijim pogledom na moć". Odgovor državnog sekretara Johna Kerryja na krimsku krizu odražava istu perspektivu: "U dvadeset prvom veku jednostavno se ne ponašajte na način devetnaestog napadajući drugu zemlju pod potpuno izmišljenim izgovorom."
U suštini, dve su strane delovale prema različitim igrama: Putin i njegovi sunarodnjaci razmišljali su i delovali u skladu s realističkim diktatom, dok su se njihove zapadne kolege pridržavale liberalnih ideja o međunarodnoj politici. Rezultat je da su Sjedinjene Države i njihovi saveznici nesvesno izazvali veliku krizu oko Ukrajine.
IGRA KRIVLJENJA
U tom istom intervjuu 1998. Kennan je predvideo da će širenje NATO-a izazvati krizu, nakon koje će zagovornici širenja “reći da smo vam uvek govorili da su Rusi takvi”. Kao na mig, većina zapadnih protivnika prikazala je Putina kao pravog krivca za nevolju u Ukrajini. U ožujku je, prema The New York Timesu, nemačka kancelarka Angela Merkel implicirala da je Putin iracionalan, rekavši Obami da je "u drugom svetu". Iako Putin nesumnjivo ima autokratske sklonosti, nikakvi dokazi ne podupiru optužbe da je mentalno neuravnotežen. Naprotiv: on je prvorazredni strateg kojeg bi se trebao bojati i poštovati svako ko ga izaziva u vanjskoj politici.
Drugi analitičari tvrde, verovatnije, da Putin žali zbog raspada Sovjetskog Saveza i da je odlučan to preokrenuti širenjem ruskih granica. Prema tom tumačenju, Putin, nakon što je zauzeo Krim, sada iskušava vodu da vidi je li pravi trenutak za osvajanje Ukrajine, ili barem njezinog istočnog dela, a na kraju će se agresivno ponašati i prema drugim zemljama u ruskom susedstvu. Za neke u ovom taboru Putin predstavlja savremenog Adolfa Hitlera i sklapanje bilo kakvog dogovora s njim ponovilo bi pogrešku Münchena. Stoga NATO mora dopustiti da Gruzija i Ukrajina obuzdaju Rusiju pre nego što ona dominira svojim susedima i zapreti zapadnoj Evropi.
Ovaj argument pada u vodu pomnim promatranjem. Da je Putin bio predan stvaranju velike Rusije, znakovi njegovih namera gotovo bi se sigurno pojavili pre 22. veljače. Ali nema praktički nikakvih dokaza da je pre bio spreman zauzeti Krim, a kamoli bilo koji drugi teritorij u Ukrajini. taj datum. Čak ni zapadni politicari koji su podržavali širenje NATO-a nisu to činili iz straha da će Rusija upotrebiti vojnu silu. Putinove akcije na Krimu potpuno su ih iznenadile i čini se da su bile spontana reakcija na Janukovičevo svrgavanje. Odmah nakon toga, čak je i Putin rekao da se protivi odcepljenju Krima, pre nego što se brzo predomislio.
Osim toga, čak i da želi, Rusija nema sposobnost lako osvojiti i pripojiti istočnu Ukrajinu, a još manje celu zemlju. Otprilike 15 miliona ljudi - jedna trećina stanovništva Ukrajine - živi između reke Dnjepar, koja preseca zemlju, i ruske granice. Ogromna većina tih ljudi želi ostati deo Ukrajine i sigurno bi se oduprla ruskoj okupaciji. Nadalje, osrednja ruska vojska, koja pokazuje malo znakova da će se pretvoriti u moderni Wehrmacht, imala bi male šanse pacifikovati celu Ukrajinu. Moskva je takođe u lošoj poziciji da plati skupu okupaciju; njezino slabo gospodarstvo još bi više patilo pred sankcijama koje bi iz toga proizašle.
Ali čak i da se Rusija može pohvaliti moćnim vojnim strojem i impresivnim gospodarstvom, verovatno se ne bi pokazalo sposobnom uspešno okupirati Ukrajinu. Treba samo uzeti u obzir sovjetska i američka iskustva u Afganistanu, američka iskustva u Vijetnamu i Iraku i rusko iskustvo u Čečeniji da se podsetimo da vojne okupacije obično loše završe. Putin sigurno razume da bi pokušaj pokoravanja Ukrajine bio poput gutanja dikobraza. Njegov odgovor na tamošnje događaje bio je obrambeni, a ne napadački.
IZLAZ
S obzirom na to da većina zapadnih politivara i dalje poriče da bi Putinovo ponašanje moglo biti motivirano legitimnom sigurnosnom zabrinutošću, nije iznenađujuće da su to pokušali modifikovati udvostručavanjem svoje postojeće politike i kazniti Rusiju kako bi odvratili daljnju agresiju. . Iako je Kerry tvrdio da su “sve opcije na stolu”, ni Sjedinjene Države ni njihovi NATO saveznici nisu spremni upotrebiti silu za odbranu Ukrajine. Zapad se umesto toga oslanja na ekonomske sankcije kako bi prisilio Rusiju da prekine svoju podršku pobuni u istočnoj Ukrajini. U srpnju su Sjedinjene Države i EU uvele svoj treći krug ograničenih sankcija, ciljajući uglavnom na visoke pojedince blisko povezane s ruskom vladom i nekim bankama visokog profila, energetskim firmama i odbrambenim. Takođe su zapretili da će pokrenuti još jedan, stroži krug sankcija, usmerenih na čitave sektore ruskog gospodarstva.
Takve će mere imati mali efekat. Oštre sankcije ionako verovatno neće biti razmatrane; zapadnoeuropske zemlje, posebno Nemačka, odupirale su se njihovom nametanju iz straha da bi Rusija mogla uzvratiti i izazvati ozbiljne ekonomske štete unutar EU-a. Ali čak i ako bi SaD mogle uveriti svoje saveznike da donesu oštre mere, Putin verovatno ne bi promenio svoje odluke. Istorija pokazuje da će zemlje primiti ogromne količine kazni kako bi zaštitile svoje temeljne strateške interese. Nema razloga misliti da je Rusija iznimka od ovog pravila.
Zapadni politicari takođe su se držali provokativne politike koja je uopste ubrzala krizu. U travnju se potpredsjednik SAD-a Joseph Biden sastao s ukrajinskim zakonodavcima i rekao im: "Ovo je druga prilika da se ispuni izvorno obećanje koje je dala Narančasta revolucija." John Brennan, direktor CIA-e, nije pomogao kada je, istog meseca, posetio Kijev na putu za koji je Bela kuća rekla da je bio usmeren na poboljšanje sigurnosne saradnje s ukrajinskom vladom.
EU je u međuvremenu nastavila forsirati svoje Istočno partnerstvo. U ožujku je José Manuel Barroso, predsednik Evropske komisije, sažeo razmišljanja EU o Ukrajini, rekavši: “Imamo dug, dužnost smo solidarnosti s tom zemljom i radićemo na tome da nam budu što bliže. .” I naravno, 27. lipnja EU i Ukrajina potpisale su ekonomski sporazum koji je Janukovič sudbonosno odbacio sedam meseci ranije. Također u lipnju, na sastanku ministara vanjskih poslova članica NATO-a, dogovoreno je da će savez ostati otvoren za nove članice, iako su se ministri vanjskih poslova suzdržali od spominjanja Ukrajine po imenu. “Nijedna treća zemlja nema pravo veta na proširenje NATO-a”, objavio je Anders Fogh Rasmussen, glavni sekretar NATO-a. Ministri vanjskih poslova takođe su se složili podržati različite mere za poboljšanje vojnih sposobnosti Ukrajine u područjima kao što su zapovedanje i kontrola, logistika i kibernetička obrana. Ruski politivari prirodno su ustuknuli pred ovim postupcima; odgovor zapada na krizu samo će pogoršati lošu situaciju.
Međutim, postoji rešenje za krizu u Ukrajini - iako bi to od Zapada zahtevalo da o toj zemlji razmišlja na potpuno novi način. Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi odustati od svog plana vesternizacije Ukrajine i umesto toga težiti tome da je učine neutralnim tamponom između NATO-a i Rusije, slično poziciji Austrije tokom Hladnog rata. Zapadni politicari trebali bi priznati da je Ukrajina toliko važna Putinu da ne mogu podržati tamošnji antiruski režim. To ne bi značilo da bi buduća ukrajinska vlada morala biti proruska ili anti-NATO. Naprotiv, cilj bi trebala biti suverena Ukrajina koja ne spada ni u Rusiju ni u Zapadni savez.
Da bi postigli ovaj cilj, Sjedinjene Države i njihovi saveznici trebali bi javno isključiti širenje NATO-a i na Gruziju i na Ukrajinu. Zapad bi takođe trebao pomoći u izradi plana ekonomskog spašavanja Ukrajine koji bi zajednički financirali EU, Međunarodni monetarni fond, Rusija i Sjedinjene Države – predlog koji bi Moskva trebala pozdraviti, s obzirom na njen interes da ima prosperitetno i stabilnu Ukrajinu na svom zapadnom krilu. A Zapad bi trebao znatno ograničiti svoje napore socijalnog inženjeringa unutra Ukrajina. Vreme je da se stane na kraj zapadna potpomaganju još jedne Narančaste revolucije. Sta vise SAD i Evropski politicari trebali bi poticati Ukrajina će poštovati prava manjina, es- bi osigurati posebno prava na manjinske jezike i ruski jezik.
Neki bi mogli tvrditi da bi promena politike prema Ukrajini ovako kasno ozbiljno naštetila kredibilitetu SAD-a u svetu. Nesumnjivo bi postojali određeni troškovi, ali troškovi nastavka pogrešne strategije bili bi puno veći. Nadalje, druge će zemlje verovatno poštovati državu koja uči na svojim pogreškama i na kraju osmisli politiku koja se efikasno nosi s problemom koji je u pitanju. Ta je opcija jasno otvorena za Sjedinjene Države.
Takođe se može čuti tvrdnja da Ukrajina ima pravo odlučiti s kim se želi udružiti i da Rusi nemaju pravo sprečiti Kijev da se pridruži Zapadu. Ovo je opasan način da Ukrajina razmišlja o svojim vanjskopolitičkim izborima. Tužna je istina da moć često ima pravo kada je u igri politika velikih sila. Apstraktna prava kao što je samoodređenje uglavnom su besmislena kada se moćne države sukobe sa slabijim državama. Je li Kuba imala pravo formirati vojni savez sa Sovjetskim Savezom tokom Hladnog rata? Sjedinjene Države sigurno nisu mislile tako, a Rusi isto misle o pridruživanju Ukrajine Zapadu. U interesu je Ukrajine da razume ove životne činjenice i oprezno postupa sa svojim moćnijim susedom.
Međutim, čak i ako neko odbaci ovu analizu i veruje da Ukrajina ima pravo podneti zahtev za pridruživanje EU-u i NATO-u, ostaje činjenica da Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici imaju pravo odbiti te zahteve. Nema razloga da se Zapad mora prilagoditi Ukrajini ako je odlučan voditi pravilnu vanjsku politiku, osobito ako njezina odbrana nije vitalni interes za njih. Udovoljavanje snovima nekih Ukrajinaca nije vredno neprijateljstva i sukoba koje će izazvati, posebno za ukrajinski narod.
Naravno, neki bi analitičari mogli priznati da je NATO loše upravljao odnosima s Ukrajinom, a ipak i dalje tvrditi da je Rusija neprijatelj koji će s vremenom samo postati strašniji - i da Zapad stoga nema drugog izbora nego nastaviti svoju sadašnju politiku - ledeno. Ali ovo je gledište gadno pogrešno. Rusija je sila u opadanju i s vremenom će samo slabiti. Čak i da je Rusija sila u usponu, još uvek ne bi imalo smisla uključiti Ukrajinu u NATO. Razlog je jednostavan: Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici ne smatraju Ukrajinu ključnim strateškim interesom, što je dokazala njihova nespremnost da koriste vojnu silu kako bi joj priskočili u pomoć. Stoga bi bilo vrhunac ludosti stvoriti novu članicu NATO-a koju ostale članice nemaju nameru braniti. NATO se proširio u prošlosti jer su liberali pretpostavili da savez nikada neće morati poštovati svoje nove sigurnosna garamcije, ali nedavna igra moći Rusije pokazuje da bi odobravanje članstva Ukrajine u NATO-u moglo dovesti Rusiju i Zapad na kurs sudara.
Održavanje sadašnje politike takođe bi zakomplikovalo odnose Zapada s Moskvom po drugim pitanjima. Sjedinjene Države trebaju pomoć Rusije za povlačenje američke opreme iz Afganistana preko ruskog teritorija, postizanje nuklearnog sporazuma s Iranom i stabilizaciju situacije u Siriji. Zapravo, Moskva je pomogla Washingtonu u sva tri ova pitanja u prošlosti; U leto 2013. Putin je bio taj koji je Obami izvukao kestenje iz vatre sklopivši sporazum prema kojem se Sirija pristala odreći svog hemijskog oružja, čime je izbegao američki vojni udar kojim je Obama pretio. Sjedinjene Države takođe će jednog dana trebati pomoć Rusije u obuzdavanju Kine u usponu. Trenutna američka politika, međutim, samo približava Moskvu i Peking.
Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici sada se suočavaju s izborom Ukrajine. Oni mogu nastaviti svoju sadašnju politiku, koja će pogoršati neprijateljstva s Rusijom i u tom procesu opustošiti Ukrajinu - scenarij u kojem bi svi ispali kao gubitnici. Ili mogu promeniti brzinu i raditi na stvaranju prosperitetne, ali neutralne Ukrajine, one koja ne preti Rusiji i dopušta Zapadu da popravi svoje odnose s Moskvom. S takvim pristupom sve bi strane bile na dobitku.
2 коментара:
Izvrsno! Bravo za postavljanje teksta.
Pedja
Mearsheimer ne vidi izlaz iz situacije. Problem su oni isti razlozi koji su doveli do rata i u tome je u pravu. Ovo je njegov zadnji stav:
"Diplomatskog rešenja, nažalost, nema na vidiku. Između dve strane postoje nepomirljive razlike oko garancija Ukrajini okoi teritorije, koje stoje na putu smislenom mirovnom sporazumu. Iz razumljivih razloga, Ukrajina je duboko predana povratku cele zemlje koju je izgubila od Rusije, što uključuje Krim i Donjecku, Hersonsku, Lugansku i Zaporišku oblast. No Moskva je već anektirala te teritorije i jasno dala do znanja da ih nema nameru vratiti Kijevu.
Drugo nerešivo pitanje tiče se odnosa Ukrajine sa Zapadom. Iz razumljivih razloga, Ukrajina insistira na tome da joj je potrebna gatancija, koja može doći samo od SAD-a i NATO-a. Rusija, s druge strane, insistira na tome da Ukrajina mora biti neutralna i mora prekinuti svoj odnos sa Zapadom. Zapravo, to je pitanje bilo glavni uzrok sadašnjeg rata, iako američke i evopske vanjskopolitičke elite odbijaju verovati u to.
Moskva nije bila voljna tolerisati ulazak Ukrajine u NATO. Posebno je teško, ako ne i nemoguće, videti kako obj strane mogu biti zadovoljne po pitanju teritorija ili neutralnosti."
Mearsheimerova analiza je iznenađujuće zdrava u svetlu kakofonije zapadnih glasova . On izvrsno primećuje da se
Sjedinjene Države i njihovi evropski saveznici sada suočavaju s izborom. Oni mogu nastaviti svoju sadašnju politiku, koja će pogoršati neprijateljstva s Rusijom i u tom procesu opustošiti Ukrajinu - scenarij u kojem bi svi izašli kao gubitnici. Ili mogu promeniti brzinu i raditi na stvaranju prosperitetne, ali neutralne Ukrajine, one koja ne preti Rusiji i dopušta Zapadu da popravi svoje odnose s Moskvom. S takvim pristupom sve bi strane bile na dobitku.
Mearsheimerov predavanje o Ukrajini iz 2014. je bila senzacija. Predavanje je održano na Univerzitetu u Chicagu a prikupilo je više od 17 miliona pregleda na youtube i gleda se i dalje. On je jedan od retkih koji je tako rano izjavio da Sjedinjene Države i njihovi eropski saveznici dele najveći deo odgovornosti za krizu i da je koren problema proširenje NATO-a, strategija da se Ukrajina izmakne iz ruske orbite i prikloni Zapadu. Mearsheimerova geopolitika se može smatrati apsurdnom onima koji se pridržavaju mainstream okvira liberalnog internacionalizma. Napisano 2014 a vredu do danas. Izvanredan je.
Pedja
Постави коментар