недеља, 19. децембар 2010.

Smisao života


      

      Pitam se jutros dali vredi razmišljati o smislu života ili živeti ne razmišljajući o tome. Smatraju li se takva razmišljanja beskorisnim sve dok ih život ne nametne, a on ih nameće i kada nismo svesni. Svaka odluka je vezana za smisao življenja, brak, deca, posao, čak i najbanalniji potezi odvijaju se u skladu sa putem koji smo odabrali.

     Smatra  da preterana umovanja više opterećuju, nego što koriste. Brzina kojom živimo ne ostavlja dovoljno vremena za velika zastajkivanja, pa ni misaona, čak ni kada je očito da je neophodno dobro razmisliti pre nego se donese neka odluka. Kada problemi nabujaju, kao reka, preteći da se izliju, odjednom svaka šupljina postaje izlaz kojim bi mogla da poteče. Tada se jurne najprigodnijim putem. Usput se zapne za kamen, žbun, komad palog drveta i ta slučajnost odredi novu putanju i konačno odredište.

       Da li je nužda sretno rešenje? Da li smo problem mogli izbeći da smo bolje razmislili?
      Ipak, u nepredvidljivim situacijama često se donesu pametne odluke, dugotrajna premišljanja znaju da pomognu ali i odmognu i odgode rešenja. Dakle, šta je bolje? Nema jednog odgovora, mada bi se u prvi mah mnogi od nas odlučuli za varijantu trezvenog razmišljanja, planiranja itd.

      Iza svake odluke sledi posledica. Predvideti posledice nije lako, neko bi rekao nemoguće jer svaka odluka je svojevrstan rizik, zavisna je od nepredvidljivih događaja u budućnosti. Da li  običan čovek može zamisliti / predvidieti  rat, prirodnu nesreću, bolest? Najčešći odgovor je teško! Možda jeste teško ali nije neostvarljivo, pogotovo u domenu relativno poznatih odnosa. Rečenica -Nisam znao-, poteže se i u slučaju neodgovornosti, nerazmišljanja,  ili odluka u kojima preovladavaju osobine i osećanja koja garantovano dovode do loših rezultata, kao što su lakomost, neopreznost, naivnost, da ne spominjemo neobrazovanost, nestručnost.

"U Ani Karenjinoj, Rjabinjin, trgovac drvetom, u redengotu, dolazi kod Ljevina, seoskog plemića, da zaključi posao sa Stepanom Oblonskim, moskovskim plemićem. Trgovac se kune u sve najsvetije da je u nagodbi Oblonski na dobitku, a Ljevin ga optužuje da njegovom prijatelju otima drvo koje vredi triput više. Prizoru prethodi razgovor u kojem Ljevin pita Oblonskog da li je prebrojao drveće u svojoj šumi.
„Kako mislite, prebrojao drveće?“, uzvikuje vlastelin, „to bi bilo isto kao brojati zrna peska u moru!“
„Budi siguran da ih je Rjabinjin prebrojao“, odvraća Ljevin.
"

Neko broji, neko ne!

Ogroman broj ljudi ne broji iz neznanja. Neznanje je najveća pošast života. Ni teoretski nema svako životnu šansu. Ni po rođenju nismo isti. U životu se mora boriti i izboriti. Sa tim se od starta mora računati. Što smo zahtevniji prema životu, to život više zahteva od nas. Zahtevi su prepreke, oni su ispiti, a borba teška, neretko surova. Pod tim teretom cilj gubi privlačnost.


" Ljevin, tmuran i setan, pokušava da zaboravi Kiti. Proleće je, pa odlazi na livadu da kosi sa svojim seljacima. Zadatak mu najpre izgleda pretežak. Uskoro je na ivici da moli za mislost, kad stari seljak na čelu reda objavljuje predah. Potom se košenje nastavlja. Opet Ljevin pada od iscrpljenosti, ali starac ponovo uspravlja kosu. Odmor. I red ponovo kreće da radi, četrdeset momaka obara otkose i napreduje ka reci, dok se sunce diže. Sve je toplije, Ljevinove ruke i ramena obliva znoj, ali kako se nižu prekidi i nastavci, njegovi pokreti, najpre nespretni i bolni, postaju sve tečniji. Blagodatna svežina iznenada mu preliva leđa. Letnja kiša. Malo-pomalo, kretnje oslobađa okova volje, ulazi u blagi zanos koji pokretima daje savršenstvo mehaničkih i svesnih radnji, bez razmišljanja i proračunavanja, a kosa kao da sama sobom rukuje, dok se Ljevin sladi zaboravom u pokretu, koji uživanje u delanju božanstveno otuđuje od napora volje."


Isto važi za mnoge trenutke našeg života.

Znamo da život nije lak, pa ipak nam težina pada teže nego što bi morala. Ko život zapečati jednom geografskuom tačkom,jednim društvenim krugom, uhodanom duhovnom putanjom ne postavljajući više standarde ni u čemu, od života neće dobiti mnogo.


" Prođe ponekad i više meseci da vam se ništa ne dogodi, da nijednu zanimljiviju ličnost ne upoznate; i dovoljno je da onda da samo sednete u voz pa da se upletete u stotinu događaja, da se susretnete sa stotinu fantastičnih tipova. Već samo to što svaki čovek koji je preko puta vas u vozu, misleći da vas više nikad neće videti i time vam se potčiniti, otvori vam spontanije i više svoje srce no što je to učinio prema svojoj ženi za dvadeset godina braka, ili svome ocu otkako je rođen."

            Hrabri sedaju u vozove i putuju! Oni su spremni na promene i rizike. Njihova su ulaganja ogromna za samo jedan vrhunski doživljaj. Nije li život po sebi rizik? Zašto se ne povinovati toj zakonitosti i uhvatiti u koštac. Uvućemo li se u ljušturu, život će da nas zaboravi baš onako kako smo i mi zaboravili njega. Zatvoriće se zavese predstave pre kraja. Stajaćemo sami, neizrečenog teksta, nedovršenog pokreta, neprirodno odsečeni. Da li je tako proživljen život vredan? Neko ne zna drugačije.


SMISAO ?

    Da li ga je moguće znati i odrediti ? Da! Čak i ako ne razmišljamo o njemu mi ga kreiramo činjenjem. Smisao su parčići dnevnog života, interesi, verovanja, običaji, sve čemu nas vodi duhovnost,  čime se ispunjavamo. I to je ono što život čini vrednim. Što je više pametno odabranog, to je manje tereta koji nas slama. Ulivamo se lakše, prelivamo se i preko kamenja, ono nas ne razdvaja na rukavce, tečemo lagodnije. Uz čvrst duh je nebitno kojim tokom idemo, vraćamo li se u korito, ili postajemo ponornice.

      Smisao nije jednom utvrđen! Ne ispunjavaju nas uvek iste stvare, niti na isti način. Onako kako nas je nešto ispunjavalo juče ne mora danas, ni u budućnosti. U potrazi za smislom nismo svesni da je mnogo toga što već imamo, što smo dosegli, smisleno i vredno. Da li je to moguće? Da. Ljudi očekuju vrhunske doživljaje, prepuštaju se čekanju, a ne činjenju, ne znajući šta čekaju. Čekanja su izraz nemoći, a nemoć je koliko produkt ličnog, toliko i ambijenta. Samo zahvaljujući racionalnosti pojedinac može naći istinsko ispunjenje. Harmonija uspostavlja racionalno, a ne emotivno, uspostavlja se prvo u sebi a potom, vešto sa svojom okolinom. Za to treba imati jaku volju, to treba biti cilj, motiv.

         Kada dosegnemo iznimne trenutke pitamo se šta nas je vodilo njima? Da li su ti trenutci produkt slučajnosti, sreće, ili smo do njih došli zahvaljujući i sebi. Sve je u opciji, zaista sve. I kada znamo šta želimo i to uporno tražimo, i ne tapkamo kao slepci, ne znači da čemo do toga doći, a može se desiti.... Ipak, i to je deo smisla, slučajnost, pa i sreća!

       Ne treba zaboraviti, smisao nije pojam izmišljen za neobavezna filozofska časkanja, on je pojam koji objašnjava život svakdašnji, naše svakodnevne odluke, postupke, činjenja: što smo razboritiji to je smisao našeg života smisleniji.

Bar ja tako mislim.

Нема коментара:

Постави коментар