уторак, 21. март 2023.

Bertrand Russel, Bajronovska nesreća ( 2 deo)

 




     Matematičar, istoričar, filozof, pisac i esejista, Bertrand Rasel bio je erudita nepojmljivo širokih interesovanja. Jedno od njih bilo je i objašnjenje korena i uzroka nesreće, koje je ovaj nobelovac u svojoj knjizi Osvajanje sreće (izdavač: Sumatra, prevod: dr. Ljuba Popović) pokušao da objasni neakademskim, pristupačnim i lako razumljivim jezikom, ilustrovanim izobiljem primera iz Raselovog života. Podelivši time i svoju intimu, ali i svoju želju da pomogne ljudima u pokušajima da otkriju suštinu sreće, postavio je sebi za cilj da, kako sam piše, “saberem nekolike primedbe nadahnute onim što ja smatram zdravim razumom. (…) Napisao sam ovu knjigu u uverenju da dobro odmerenim naporima mnogi nesrećni ljudi mogu da postanu srećni.” 

Prenosimo vam tekst “Bajronovska nesreća” iz prvog dela knjige koji se bavi uzrocima nesreće.

     Jedno od g. Kručovih patetičnih poglavlja govori o ljubavi. Izgleda da su u Viktorijino doba imali visoko mišljenje o ljubavi, ali smo mi s našom modernom izveštačenošću prozreli šta je ona u stvari. Za neke skeptičnije viktorijance ljubav je vršila izvesne funkcije Boga koga su oni izgubili. Suočeni s tim, čak i oni najuporniji, postajali su, za trenutak, mistični. Našli su se u prisustvu nečega što je u njima budilo takvo uzvišeno osećanje poštovanja, uzvišenije od svega drugoga, i nešto prema čemu su u dnu svog bića osećali da mu duguju neospornu odanost. Za njih, kao i Bog, ljubav zahteva sve žrtve; kao on i ona je nagrađivala vernike time što je u sve životne pojave udahnula neki smisao koji još nije ispitan. Mi smo se navikli – više od njih – na bezbožnu vasionu, ali još ne na takvu koja bi bila i bezljubavna, i tek kada do toga stepena dođemo, shvatićemo šta ateizam zbilja znači. Čudno je kako drugačije izgleda Viktorijino doba mladima našeg vremena od onoga kako je izgledalo onima koji su u njemu živeli. Sećam se dve stare dame koje sam poznavao u svojoj mladosti, obe tipične u izvesnom pogledu za to vreme. Jedna je bila puritanka, a druga Volterova poklonica. Prva se žalila što pesnici pišu toliko o ljubavi kad je to po njenom mišljenju bio nezanimljiv predmet. A druga je primetila: „Niko ništa ne može da kaže protiv mene, ali ja uvek tvrdim da nije gora stvar ako se pogazi sedma zapovest nego šesta, jer u najmanju ruku sedma zahteva pristanak i druge strane.”

     Nijedno od ovih gledišta nije bilo onakvo kakvo g. Kruč zamišlja tipično viktorijanskim. Njegovo mišljenje očigledno potiče od nekih pisaca koji ni u koliko nisu bili u saglasnosti sa svojim vremenom. Najbolji za to je, mislim, Robert Brauning.[1] Pa ipak ne mogu da se otmem utisku da ima nešto učmalo u ljubavi kako je on zamišlja.

Neka je hvala Bogu što njegovo najniže biće Može da se pohvali s dva lica, jednim da prkosi svetu, A drugim da se okrene ženi koju voli!

ČOVEK ZAVISI OD SARADNJE I OD PRIRODE JE SNABDEVEN, ISTINA NE BAŠ POTPUNO, NAGONSKIM ORUĐIMA IZ KOJIH MOŽE DA ISKRSNE DRUŽELJUBLJE POTREBNO ZA SARADNJU.

      To predstavlja da je ratobornost jedini stav prema spoljašnjem svetu. Zašto? Zato što je svet svirep, rekao bi Brauning. Zato što vas neće da prihvati po vašoj sopstvenoj oceni, rekli bismo mi. Jedan bračni par može da obrazuje, kao što su činili Brauninzi, udruženje za uzajamno divljenje. Vrlo je prijatna stvar ako vam se nađe neko u koga se možete pouzdati da će vam pohvaliti rad, zaslužili vi to ili ne. I Brauning je nesumnjivo bio sjajan, muževan čovek kad je neobuzdano napao Ficdžeralda koji se usudio da se ne divi „Aurori Lej”.[2] Nikako ne mogu da se složim da je uistinu za divljenje odsustvo kritičkog duha na obema stranama. To stoji u vezi sa strahom i željom da se nađe utočište od ledenih strela bespristrasne kritike. 

     Mnoge matore neženje dolaze do istog zadovoljstva u svojim toplim sobama. I sam sam dugo živeo u Viktorijinom dobu da bih bio moderan u smislu g. Kručovih merila. Ja nikako nisam izgubio veru u ljubav, ali vrsta ljubavi u koju verujem nije ona kojoj su se divili viktorijanci; ona je pustolovna i otvorenih očiju i, dok pruža saznanje dobru, ne sadrži zaboravljanje zla niti uobražava da je posvećena ili sveta. Pridavanje takvih osobina vrsti koja je bila predmet divljenja nastala je iz činjenice da je pol oglašen za tabu. Viktorijanac je bio duboko ubeđen da su polne stvari uglavnom zlo, i onoj vrsti koju je odobravao, morao je da doda preterane prideve ulepšavanja. Bilo je tada više polne gladi nego sada i samo to van svake sumnje pokazuje koliko su ljudi pridavali suviše veliku važnost polu isto onako kao što su to askete uvek činile. 

    Mi danas prolazimo kroz dosta smušen period u kome su mnogi ljudi odbacili stara merila još pre nego što su prihvatili nova. To ih odvodi u razne neprilike i kako njihova podsvest obično još i dalje veruje u stara merila, ako neprilike naiđu, izazivaju očajanje, grižu savesti i cinizam. Ne verujem da je broj ljudi u kojih se to dešava veoma znatan, ali su oni danas među najgrlatijima. Ja verujem da bi se, uzevši jednog prosečnog imućnog mladića današnjih dana i Viktorijinog doba, našlo da sada ima daleko više sreće u vezi s ljubavlju i daleko više istinske vere u vrednost ljubavi nego što je bilo pre šezdeset godina. Razlozi koji navode neke ljude na cinički stav u vezi su s despotskim pritiskom starih ideala na nesvesno, s odsustvom racionalne etike s kojom bi današnji čovek saobražavao svoje držanje. Lek nije u jadikovanju i priželjkivanju prošlosti, nego u smelijem prihvatanju modernog shvatanja i u odlučnosti da se iskorene odbačena sujeverja iz svih njihovih tajnih skrovišta. Da se ukratko kaže zašto cenimo ljubav, nije laka stvar; pa ipak, poduhvatiću se tog pokušaja. Na prvom mestu, ljubav valja ceniti – a to mada nije njena najveća vrednost, od osnovne je važnosti za ostalo – kao izvor uživanja sam po sebi.

Oh, ljubavi! čine ti nažao Koji govore da je tvoja slast gorka, Kad je tvoj bogati plod takav Da ništa od njega slađe biti ne može.”

      Bezimeni pisac ovih redova nije tražio rešenje u ateizmu ili ključ za odgonetanje vasione; on se prosto predao uživanju. I ne samo da je ljubav izvor slasti nego je njeno odsustvo izvor bola. Na drugom mestu, ljubav valja ceniti zato što nadahnjuje najveća zadovoljstva kao što su muzika, izlazak sunca u planinama i more pri mesečini punog meseca. Čovek koji nikad nije doživeo lepe stvari u društvu žene koju je voleo, nikad nije osetio magijsku snagu koju takve stvari imaju. Pa onda, ljubav je u stanju da razbije tvrdu ljušturu čovekovog Ja, pošto je to jedan oblik biološke saradnje u kojoj su potrebna uzbuđenja obe strane da se ispuni uzajaman nagonski polet. Bilo je u svetu u raznim vremenima raznih usamljenih filozofija, nekih veoma plemenitih, drugih manje takvih. Stoici i prvi hrišćani verovali su da je čovek kadar da ostvari najviše dobro koje je čovekov život sposoban da ostvari pomoću sopstvene volje ili, u svakom slučaju, bez ljudske pomoći; drugi su u vlasti videli životni cilj, a neki opet u ličnom zadovoljstvu. Sve su to samačke filozofije u smislu što se verovalo da se dobro može ostvariti u svakoj pojedinačnoj ličnosti, a ne samo u većem ili manjem društvu lica. Sva ta mišljenja su za mene pogrešna i to ne samo s gledišta etičkog, nego i kao izrazi većeg dela naših nagona. Čovek zavisi od saradnje i od prirode je snabdeven, istina ne baš potpuno, nagonskim oruđima iz kojih može da iskrsne druželjublje potrebno za saradnju. Ljubav je prvi i najobičniji oblik emocije koja vodi ka saradnji i oni koji su osetili ljubav bilo kakve dubine, ne bi se pomirili s filozofijom koja smatra da je najveće dobro da budu nezavisni od voljenog lica. U tom pogledu roditeljsko osećanje u svom najlepšem izrazu posledica je ljubavi među roditeljima. Neću da tvrdim da je ljubav u svom najvišem obliku svakodnevna pojava, ali tvrdim da u svom najvišem obliku otkriva vrednosti koje bi inače ostale nepoznate, i po sebi ima vrednost koju nije ukaljala skepsa, mada skeptičari koji su nesposobni za nju, mogu lažno da pripišu svoju nesposobnost skepticizmu.

Prava ljubav je trajni plamen, Koji stalno gori u mislima, Nikad ne boluje, ne umire i ne hladi se I sama od sebe nikad ne beži.”

Prvi deo možete pročitati ovde.

Нема коментара:

Постави коментар