четвртак, 23. јун 2022.

Epistokratija vs demokratija ( mišljenje)

 


Ilya Somin
 
  I. Hobiti, huligani i vulkani.


  Brennan započinje svoju analizu pokazujući da većina građana vrlo loše razmatra politička pitanja. Građane deli u tri kategorije koje kreativno označava hobitima, huliganima i vulkanima. Hobiti se malo ili nimalo zanimaju za politiku i imaju vrlo nizak nivo političkog znanja. Huligani znaju više od hobita. Ali oni su veoma pristrasni u proceni informacija, te su skloni odbacivanju suprotstavljenih argumenata. Takođe im nedostaje bilo kakva društveno-naučna sofisticiranost. Vulkanci, nasuprot tome, kombinuju opsežno znanje i analitičku sofisticiranost sa otvorenim umom. Takođe ne dozvoljavaju da im emocije i pristrasnost pomute rasuđivanje. Ali vrlo malo nas je i blizu toga da budemo Vulkanci.
 
  Nažalost, velika većina birača je neka kombinacija hobita i huligana. Često im nedostaje čak ni osnovno političko znanje; a ono što znaju, analiziraju na veoma pristrasan način. Umesto da se ponašaju kao tragači za istinom, oni funkcionišu kao „politički navijači“ koji bodre Crveni ili Plavi tim. Koren problema je racionalno neznanje: pošto su tako male šanse da će pojedinačni glas napraviti razliku, glasači nemaju dovoljno podsticaja da ili steknu relevantno znanje ili da svoje predrasude drže pod kontrolom. Neznanje i pristrasnost birača omogućavaju im da se lako mole za beskrupulozne političare, ideologe i interesne grupe – retko više nego na trenutnim izborima.
 
  Veliki deo ovog dela Brenanove knjige jednostavno se nadovezuje na konvencionalnu mudrost stručnjaka za javno mnenje iz celog političkog spektra. Ali većina nas i dalje veruje da birači imaju pravo da vladaju, ma koliko bili neuki i pristrasni. Kao što su politolozi Christopher Achen i Larry Bartels rekli u drugoj važnoj novoj knjizi o političkom neznanju, “ideal narodnog suvereniteta igra istu ulogu u savremenoj demokratskoj ideologiji koju je božansko pravo kraljeva igralo u monarhijskoj eri.” Slično kao i na kraljeve i careve iz ranijeg doba, smatra se da ljudi imaju inherentno pravo da koriste političku moć, bez obzira da li to rade dobro ili ne. Za razliku od Achena i Bartelsa, Brennan je voljan srušiti našeg višeglavog kralja s pijedestala.
 
  U većini situacija, ističe on, spremno pretpostavljamo da ljudima ne treba dozvoliti da donose važne odluke za druge osim ako nemaju barem razuman stepen kompetencije za to. Brennan ovu ideju naziva “Principom kompetencije”. Na primer, ne dozvoljavamo nadrilekarima da donose medicinske odluke. Ovo je posebno tačno kada su medicinske odluke o kojima je reč izuzetno važne, a „pacijenti“ nemaju drugog izbora nego da se povinuju naredbama lekara.
 
  Glasanje, naravno, često doslovno uključuje pitanja života i smrti, a političari koji budu izabrani vladaju celim društvom, uključujući i one koji su glasali protiv njih ili su odlučili biti suzdržani. Ignorističke ili nelogične odluke birača mogu lako dovesti do nepromišljenih ratova, ekonomske recesije, nasilnog provođenja zakona, ekoloških katastrofa i drugih katastrofa koje ugrožavaju živote, slobodu i dobrobit velikog broja ljudi. Ako odbijemo tolerisati neuku medicinsku praksu ili neuku vodoinstalatersku delatnost, trebali bismo imati jednako nejasno gledište o neukom glasanju.
  Brennan ne tvrdi da su obrazovani „Vulkanci“ moralno superiorni u odnosu na druge i da imaju nekakvo pravo da vladaju. On samo tvrdi da hobiti i huligani nemaju takvo pravo. Poput Johna Stuarta Mill-a, on tvrdi da glasanje nije samo individualni izbor, već korištenje “moći nad drugima”. Takva moć se mora koristiti odgovorno, ako se uopšte i koristi.
 
  II. Epistokratska alternativa.

  Čak i ako je demokratija manjkava, mnogi bi tvrdili – sledeći Churchilla – da je to najgori oblik vladavine, osim za sve ostale. Kao što Brenan priznaje, gomile dokaza pokazuju da demokratija generalno deluje bolje od diktature ili oligarhije. Ali on tvrdi da to nisu jedine moguće alternative demokratiji. Postoji i „epistokratija“ – „vladavina znalaca“.
 
  Biračko telo bi moglo doneti bolje odluke kada bi se ograničilo kako bi bilo bolje upućeno i manje pristrasno. Za većinu ljudi ideje poput epistokratije zvuče kao zagovaranje vlade od strane male elite, koja bi lako mogla zloupotrebiti svoja ovlaštenja. Ali Brennan predstavlja niz strategija pomoću kojih bi se kvalitet biračkog tela mogao poboljšati, a da ga i dalje zadrži velikim i demografski reprezentativnim. Na primer, franšiza bi mogla biti ograničena na one koji mogu proći osnovni test političkog znanja. Umesto toga, oni s većim znanjem mogli bi dobiti dodatne glasove (kao što je prvi zagovarao John Stuart Mill u devetnaestom vieku). Ako je rezultirajuće obrazovanije biračko telo nereprezentativno (npr. – na osnovu rase, pola, godina ili bogatstva), glasovima upućenih članova ovih „podzastupljenih“ grupa bi se mogla dati veća težina. Alternativno, mogli bismo potencijalno učiniti biračko telo i obrazovanijim i reprezentativnijim nego što je sada, korištenjem „lutrije za pravo glasa“.
  Takve ideje mogu izgledati vrlo radikalno. Na neki način jesu. Ali u mnogim aspektima oni su samo skromni produžeci statusa quo. Već isključujemo preko 20% naše populacije iz franšize jer mislimo da su neznalice i loše prosuđuju. Te ljude nazivamo “decom” i ne osećamo nikakvu krivicu zbog sistematskog isključivanja iz političke vlasti. Većini nas to izgleda kao zdrav razum. Ideja da se nekima od njih dopusti da glasaju ako mogu dokazati da imaju više znanja od prosečne odrasle osobe smatra se radikalnom i opasnom. Ne dozvoljavamo legalnim imigrantima da dobiju glas osim ako ne polože građanski test koji bi većina rođenih Amerikanaca verovatno pala. Mnoge države takođe isključuju osuđene zločince a mnogi psihičke bolesnike iz franšize.
 
  Ako je sasvim u redu kategorički isključiti sve 17-godišnjake iz franšize, zašto ne 19-godišnjaka ili 40-godišnjaka, čije je razumevanje problema jednako loše ili gore od prosečnog deteta? Ako možemo isključiti neuke imigrante, zašto ne i neuke domoroce? Prema važećem zakonu SAD-a, osoba mlađa od 18 godina praktično ne može ništa učiniti da dobije glas.
 
  Ova i druga slična pitanja koja postavlja Brenanova knjiga trebalo bi, u najmanju ruku, da nam izazovu nelagodu. Čak i ako ste – poput mene – skeptični prema Brennanovim predlozima za epistokratiju, on snažno tvrdi da pravo sadašnjeg biračkog tela da vlada nije ni približno tako odbrambeno kao što bismo mogli pretpostaviti. Ima više zajedničkog sa božanskim pravom kraljeva nego što mi to volimo da mislimo.
 
  U konačnici, međutim, iako se slažem s većinom Brenanove dijagnoze problema, skeptičan sam prema njegovim predloženim rešenjima. Kako on priznaje, postoji velika verovatnoća da se vladama u stvarnom svetu ne može verovati da će implementirati epistokratiju na bilo koji nepristrasan način. Umesto da ograniče franšizu na poznavaoce, oni će verovatno strukturisati testove, lutrije ili druge slične mehanizme, na način koji u velikoj meri predstavlja pristalice stranke na vlasti i isključuje protivnike. Takvi mehanizmi imaju i niz drugih praktičnih nedostataka.
 
  Čak i ako epistokratski mehanizmi selekcije funkcionišu bolje nego što ja očekujem, rezultirajućem kompetentnijem biračkom telu možda i dalje nedostaje znanje potrebno za efikasno praćenje više od malog dela aktivnosti velike i enormno komplikovane moderne države . Taj herkulovski zadatak može premašiti kompetencije čak i Vulkanaca. Ironično, glavna mana epistokratije može biti to što nemamo znanja da to učinimo.
 
  Barem za sada, verovatnije je da ćemo ublažiti štetu uzrokovanu političkim neznanjem ograničavanjem i decentralizacijom moći vlasti, radije nego pokušavajući ga preneti u ruke boljeg znanja. Ali čak i ako je potpuna epistokracija nepraktična, skromno kretanje u tom smeru potencijalno može biti izvodljivo. Sam Brennan predlaže isprobavanje nekih od njegovih predloženih reformi u malom obimu, možda na državnom ili lokalnom nivou – po mogućnosti u jurisdikcijama s niskim nivoom korupcije i bez istorije rasne i etničke diskriminacije u pravilima glasanja. U najmanju ruku, Brenanov princip kompetencije je snažan izazov konvencionalnoj mudrosti o demokratiji. A njegova analiza epistokratskih alternativa demokratiji vredna je ozbiljnog razmatranja – čak i ako većina ovih ideja nije ni blizu spremna za implementaciju velikih razmera.
                                                                     
 izvor 


Ilya Somin, je profesor prava na Univerzitetu George Mason Važna nova knjiga političkog filozofa Džordžtauna Džejsona Brenana Protiv demokratije dovodi u pitanje osnovno pravilo koje većina ljudi uzima zdravo za gotovo: moral demokratije. Dominantna konvencionalna mudrost i na desnici i na levoj strani smatra da bi svi ili skoro svi odrasli trebali imati pravo glasa i da biračko telo ima pravo da vlada. Brennan tvrdi drugačije.


                                                      ____________________________


                            


                                  Intervju 


sa autorom knjige Protiv demokratije 
Džordžtaun  Džejson Brenanom 
Intervju vodio Sean Illing
  

 Sean Illing
  Zašto je „epistokratija“ poželjnija od demokratije?

  Jason Brennan
 
  Znamo da je nesrećna nuspojava demokratije to što ona podstiče građane da budu neznalice, iracionalni, tribalistički i da ne koriste svoje glasove na veoma ozbiljne načine. Dakle, ovo je pokušaj da se ispravi ta patologija, a da se zadrži ono što je dobro u demokratskom sistemu.
 
  Moramo se zapitati čemu mislimo da vlada zapravo služi. Neki ljudi misle da ima vrednost koju ima slika, što će reći da je simbolična. U tom pogledu, mogli biste pomisliti: “Trebali bismo imati demokratiju jer je to način civilizovanja i izražavanja ideje da svi imamo jednaku vriednost.”
 
  Postoji još jedan način gledanja na vladu, a to je da je ona alat, poput čekića, a svrha politike je da generiše pravedne i dobre rezultate, da generiše efikasnost i stabilnost i da izbegne maltretiranje ljudi. Dakle, ako mislite da je vlada za tu svrhu, a ja to činim, onda se morate zapitati da li treba da izaberemo oblik vladavine koji najbolje isporučuje robu, ma kakva ona bila.
 
  Sean Illing

  Tu ima mnogo toga da se razmotava, a ja sam za sada uz vas — najviše bi trebalo da brinemo o ishodima. Ali prvo, hajde da razjasnimo ključnu tačku na kojoj počiva vaš argument. Čini se da verujete da je glasanje oblik moći. Kada građani glasaju, oni vrše vlast nad drugima, a ako tu moć koriste proizvoljno ili nekompetentno, negiraju svoje pravo glasa. Da li je to fer karakterizacija?
 
  Jason Brennan
 
  Da, ja to nazivam „principom kompetencije“. Ideja je da bilo ko ili bilo koje savetodavno telo koje vrši vlast nad bilo kim drugim ima obavezu da tu moć koristi u dobroj veri i da ima obavezu da tu moć koristi kompetentno. Ako ga neće koristiti u dobroj veri, i neće ga koristiti kompetentno, to je tvrdnja protiv njih da imaju bilo kakav autoritet ili bilo kakav legitimitet.
 
  Sean Illing
 
  Za sekundu ću se vratiti na princip kompetencije. Recite mi zašto bismo od građana koje isključujete iz demokratskog procesa trebali očekivati da se podvrgnu vladavini epistokrata. Ne očekujete li otpor takvom predlogu?
 
  Jason Brennan
 
  Ovde imamo dve tačke. Prvo, postoji ideja da se samo demokratija može smatrati legitimnom, i da ako imate nedemokratski sistem, ljudi će se pobuniti protiv njega. Nisam toliko zabrinut zbog toga. Kada čitate studije o konformizmu, ili studije o poštovanju autoriteta, ili o tome kako ljudi u nedemokratskim zemljama doživljavaju svoje vlade, otkrićete da ljudi imaju tendenciju da misle da je svaki sistem koji imaju legitiman.
 
  Rusija ima veoma korumpiran sistem, a ipak ljudi tamo imaju iznenađujuće pozitivne stavove o svojoj vladi. Ljudi u Kini imaju tendenciju da svoju vladu vide kao legitimnu, čak i kada se ispituju izvan Kine i neće biti uhvaćeni ili povređeni ako kažu nešto negativno o svojoj vladi.
 
  Dakle, ako ništa drugo, mislim da ono što ljude navodi da misle da je njihova vlada legitimna i autoritativna je jednostavno to što su navikli na to.
 
  Međutim, ne uključuje svaki oblik epistokratije isključivanje ljudi. Mogli biste, na primer, imati sistem u kojem možete glasati samo ako položite test, a to je verovatno najgori način da to uradite. Ali postoje i drugi načini da se izvrši epistokracija koji ne uključuju ovu vrstu isključenja.
 
  Sean Illing
 
  Postoje li neki primeri epistokracija, danas ili ranije, koje možete navesti kao uspešne modele?
 
  Jason Brennan
 
  Tehnički gledano, ne. Bilo je vremena u britanskoj istoriji ( od oko 1600. do 1950. ) kada su ljudi koji su imali fakultetske diplome dobijali dodatni glas, ali ovo je bila glupa ideja. Boli me što ovo govorim kao pedagoga, ali ispada da fakultetsko obrazovanje ima vrlo mali uticaj na to koliko ljudi znaju. Uopšte, fakultetski obrazovani ljudi znaju više od ljudi koji nisu fakultetski obrazovani, ali nije fakultet taj koji čini razliku.
 
  Ljudi vole da slave drevnu Atinu kao divan primer direktne demokratije, ali oni zaista govore o obliku epistokratije. To je zato što je samo vrlo mali broj ljudi zapravo glasao, a oni su bili najobrazovaniji članovi društva – ljudi koji su imali najviše političkog znanja i vremena da provedu radeći na politici.
 
 Kada pogledate Singapur, ja bih to nazvao više tehnokratijom nego epistokratijom, ali vi imate sistem kojim upravljaju elite za opšte dobro.
 
  Sean Illing

  Postoji li pravičan način da se utvrdi ko je kompetentan, a ko nije? Ko god da definiše kriterijume ima ogromnu moć u društvu, a potencijal za zloupotrebu se čini gotovo neizbežnim. Iako znam da ste protiv glasačkih testova, ovde mislim na rasističke testove pismenosti i biračke poreze koji se koriste na jugu Jim Crowa kako bi se crnci sprečili da glasaju. Zar ne brinete o ovakvoj vrsti zlostavljanja?
 
  Jason Brennan
 
  Da, znam. Svaki vid političkog sistema je zloupotrebljen i toga se trebamo čuvati. Evo šta predlažem da uradimo: svako može da glasa, čak i deca. Niko nije isključen. Ali kada glasate, radite tri stvari.
  
Prvo nam recite šta želite. Daješ svoj glas za političara, ili za stranku, ili zauzimaš stav o referendumu, šta god da je. Drugo, recite nam ko ste. Dobijamo vaše demografske podatke, koji su anonimno kodirani, jer te stvari utiču na to kako glasate i šta podržavate.
 
  I treća stvar koju treba da uradite je da uradite kviz vrlo osnovnog političkog znanja. Kada imamo ta tri bita informacija, onda možemo statistički proceniti šta bi javnost želela da je bila potpuno informisana.
  Pod ovim sistemom, zapravo nije slučaj da vi imate više moći od mene. Ne možemo ukazati ni na jednu osobu i reći da ste isključeni ili da se vaš glas računa za više. Ideja je da se proceni šta bi javnost zapravo želela da ima sve informacije koje su joj potrebne.
  
Sean Illing
 
  U redu, imam nekoliko problema s tim, ali hajde da se zadržimo na originalnom pitanju, a to je ko određuje kriterijume? Ko odlučuje šta ide na tom testu?
 
  Jason Brennan
 
  Ljudi će pokušati da manipulišu tim testom u svoju korist. Republikanci bi možda želeli da test isključuje određene grupe; Demokrate će želeti da test isključi određene grupe ili da odmeri određena pitanja.
 
  Dakle, evo moje ideje koja paradoksalno zvuči: neka demokratija odluči šta će biti na testu. Nasumično odaberite, recimo, 500 građana. Platite im gomilu novca i usvojite zakon koji kaže da mogu uzeti slobodno vreme bez ikakve štete po svoju karijeru. Neka raspravljaju jedni s drugima, neka rade zajedno. Oni moraju odlučiti šta će ići na test. A onda koristimo taj test za vaganje glasova.
 
  Sean Illing
 
  Zašto bismo očekivali da znaju odgovore na ovaj zamišljeni test?
 
  Jason Brennan
 
  Ovo zvuči čudno, ali zaista nije. Ako ispitate ljude i pitate ih šta je potrebno da biste bili informisani glasači, oni kažu iste stvari koje bih ja rekao, ali brzo ćete otkriti da mnogi od njih ne znaju odgovore.
 
  Ako pitam svog 10-godišnjeg sina šta treba da traži kod supružnika, bio bi iznenađujuće dobar u davanju razumnog odgovora o tome šta čini dobrog supružnika. Ali niko ne misli da je trenutno kompetentan da izabere supružnika ili da se oženi.
 
  Birači apstraktno znaju šta bi trebalo da znaju; oni jednostavno ne znaju stvari za koje misle da bi trebali.
 
  Sean Illing
 
  Vratimo se na “princip kompetencije”. Zašto pravo na nadležnu vlast nadmašuje druga osnovna prava, poput prava na učešće u demokratskom procesu?
 
  Jason Brennan
 
  Mislim da je pravo pitanje zašto bismo pretpostavili da postoji pravo na učešće u demokratskom procesu? To je zapravo prilično čudno i drugačije od mnogih drugih prava koja izgleda imamo.
 
  Imamo pravo da biramo partnera, da biramo svoju veru, da biramo šta ćemo jesti, gde ćemo živeti, koji posao ćemo raditi, itd. Dok neke od ovih stvari nameću troškove drugima, one prvenstveno o stvaranju sfere autonomije za pojedinca i o sprečavanju drugih ljudi da imaju kontrolu nad vama.
 
  Pravo na učešće u politici čini se fundamentalno drugačijim jer uključuje nametanje svoje volje drugim ljudima. Tako da nisam siguran da bi iko od nas trebao imati to pravo, barem ne bez ikakvih obaveza.
 
  Sean Illing
 
  Ali glasanje nije samo nametanje naše volje drugome. Mnoge demokratske teorije smatraju da učešće u političkom procesu osnažuje pojedinca. Sada, vi tvrdite da je ovo pogrešno jer je glas pojedinca besmislen i stoga se glasanje zapravo odnosi na grupno osnaživanje. Ali nije li istina da je pojedinac osnažen kada grupa koja deli njihove interese dobije veću političku moć? Zar pojedinac nije osnažen kroz grupu?
 
  Jason Brennan
 
  Rekao bih da ako grupa koja deli vaše interese preuzme vlast, onda ćete biti osnaženi u smislu da će vaši interesi biti promovisani. Nisam siguran da ste ovlašćeni u smislu da idete na svoj način.
 
  Ovo je čudna metafora, ali zamislite da nisam mogao pomeriti ruke jer su bile vezane. Ali onda si mi trebao dati kafu kad god sam je poželeo. To je otprilike ono što se dešava u demokratiji: ja i dalje pijem kafu, i to je sjajno, ali ja zapravo nisam odgovoran za to što mi kafa ulazi u usta – ti si taj koji to radi.
 
 Bez obzira kako na to gledate, moć zapravo ima grupa, a ne pojedinac, čak i ako smo u grupi koja ima moć.
 
  Sean Illing
 
  To je neobično razumevanje samoosnaživanja, ali ne želim silaziti u tu teorijsku zečju rupu. Deo vašeg argumenta u knjizi je ideja da demokratska politika podriva društvenu saradnju jer podstiče sukobe zasnovane na identitetu. Ali ja bih tvrdio da su društvene podele nusproizvodi stvarnih i neizbežnih razlika u vrednostima i moći. Možete li isto tako lako tvrditi da demokratija pruža konstruktivno sredstvo za kanalisanje ovih fundamentalnih razlika?
 
  Jason Brennan
 
  Brinem me da ljudi prečesto glasaju iz u osnovi proizvoljnih ili istorijskih razloga koji nemaju mnogo veze sa interesima ili ideologijama. Određene grupe identiteta se vežu za određene stranke i to je jednostavno tako.
 
  Dakle, ja sam Bostonski Irac — to je moj identitet. Budući da sam Irac iz Bostona, to predviđa moju lojalnost New England Patriotsima i Boston Red Soxima. I istina je — navijam za oba tima. Takođe predviđa da ću glasati za Demokratu, čak i ako ne znam ništa o Demokratama, ili nemam politička uverenja.
 
  I nalazite da će ljudi s tim identitetom u velikoj većini biti pripisani Demokratskoj stranci, čak i ako nemaju pojma šta Demokratska stranka podržava, pa čak i ako se, kada ih pitate za mišljenje, ispostavi da se njihovo mišljenje više poklapa Republikanci, ili libertarijanci, ili socijalisti, nego demokrate. Ali oni ipak glasaju na taj način.
 
  Stoga sam sklon da mislim da je za većinu ljudi vaša politička pripadnost na neki način poput pripadnosti vašem sportskom timu. A u SAD-u, barem, pripadnost sportskim timovima nije baš toliko antagonistička. Kada vidim obožavatelja Yankeesa, pomislim, „Jebeš Jenkije“, ali ne želim da se borim ni sa kim. I bio sam na stadionu Yankee nosio Red Sox opremu i niko ne pokušava da me prebije. To je samo zabavan način da se kanališe ova podela.
 
  Ali u političkom prostoru, posebno u doba društvenih medija, svi smo uključeni u stalnu buku, a gadosti i podele se stalno povećavaju. Politička podela je postala toliko nefunkcionalna i toliko ružna da je osakaćena za demokratiju.
 
  Sean Illing
 
  Vidite, saosećam sa mnogo toga što govorite, ali hajde da se odmaknemo i pokušamo dobiti malo perspektive. Demokratija je oduvek bila nered, a ipak je demokratski svet vremenom postao bogatiji, stabilniji i tolerantniji. Dakle, demokratija sama po sebi nije katastrofa. Zašto bismo očekivali da epistokracija proizvede bolji ishod?
 
  Jason Brennan
 
  To je veoma dobro pitanje. Volim da kažem da sam obožavatelj demokratije, a takođe sam i fan Iron Maidena, ali mislim da Iron Maiden ima dosta užasnih albuma — i mislim da je demokratija nekako ovakva. Super je, to je najbolji sistem koji imamo do sada, ali ne treba prihvatiti da se ne može poboljšati.
 
  Možda ćemo prepoznati da je to bolje od bilo čega drugog što smo probali, a ipak možemo videti da postoje sve ove uporne patologije, pa bi se trebali zapitati: „Kako ih možemo popraviti?“ Trebali bismo stalno eksperimentisati i otkrivati šta radi, a šta ne.
 
  Dakle, epistokratija je samo ideja, pokušaj da se učini još bolje nego što trenutno radimo. Mnogo je u pitanju. Otklonili smo dosta problema. Sada imamo jednaka prava za LGBTQ osobe; prema Afroamerikancima se odnosimo bolje nego pre, iako i dalje mnogo gore nego što bi trebali. Žene imaju više prava. Smanjili smo siromaštvo. Sve su to dobre stvari.
 
  Ali takođe smo bombardovali mnoge zemlje i činili zločine i učestvovali u svim vrstama nepravdi u zemlji i inostranstvu. Uvek možemo bolje. 


                                                   

                                    O demokratiji - Sokrat, Polibije, Herodot
                                    Džon Djui,Vaspitanje i demokratija (1) 
                                    O demokratiji, Alain Badiou (2) 
                                    O demokratiji, Rene Genon (3)
                                    O demokratiji, Platon (filozof-kralj) 1 
                                    Adam Mihnjik, SIVO JE LEPO ( o demokratiji)
                                    Liberalna demokratija je u krizi..Ali znamo li šta je to?

1 коментар:

Анониман је рекао...

Pošto se politička prava ne stiču rođenjem građani treba da steknu ta prava, prosto. Mnogooo je narod politički nepismen.
XXX

Постави коментар