среда, 22. јун 2022.

Džon Djui, Vaspitanje i demokratija (1)

 


DEMOKRATSKO SHVATANJE U OBLASTI VASPITANJA


 
  1. Implikacije ljudskog udruživanja. 


    Društvo je jedna reč, ali znači mnogo stvari. Ljudi se udružuju na sve moguće načine i u najrazličitije svrhe. Čovek učestvuje u mnoštvu raznih grupa, a ljudi s kojima se tu udružuje mogu biti veoma različiti. Izgleda često kao da one nemaju ničeg zajedničkog osim što predstavljaju vidove udruženog života. Unutar svake veće društvene organizacije postoje brojne manje grupe: to nisu samo političke podgrupe, već industrijska, naučna i verska udruženja. Ima političkih partija sa različitim oiljevima, društvenih grupa, klika, razbojničkih družina, poslovnih udruženja, deoničarskih društava, grupa koje su tesno povezane krvnim srodstvom, itd. u beskonačnoj raznovrsnosti. U mnogim savremenim državama kao i u nekim drevnim, postoji velika raznovrsnost življa, raznih jezika, vera, moralnih zakona i predanja. S ove tačke gledišta, mnoge manje političke jedinice, npr., jedan .od naših velikih gradova, pre je gomila labavo povezanih društava nego jedna zajednica akcije i misli koja tu celinu obuhvata i prožima, (v. str. 18).
   
  Izrazi društvo, zajednica, su, prema tome, dvosmisleni. Oni imaju jedno euiogističko ili normativno i jedno opisno značenje: značenje de jure i značenje de fakto. U filosofiji društva je gotovo uvek najhitnije ono prvo. Na društvo se gleda kao na nešto jedinstveno po samoj svojoj prirodi. Ističu se osobine koje prate ovo jedinstvo; hvale vredna zajednica interesa i blagostanja, privrženost opštim ciljevima, uzajamna naklonost. Ali ako se osvrnemo na one činjenice boje ovaj izraz obeležava, umesto da ograničimo pažnju na njegovo dublje značenje, nalazimo umesto jedinstva mnoštvo dobrih i rđavih društava. Susrećemo ljude udružene u zločinačkim zaverama, poslovne zajednice koje pljačkaju javnost dok joj služe, i kao i političke skupine koje zbližava zajednički interes u pljačkanju. Ako se kaže da takve organizacije nisu društva, pošto ne zadovoljavaju idealne zahteve pojma društvo, možemo, s jedne strane, odgovoriti da je pojam društvo u tom slučaju odviše »idealizovan«, i zato bezvredan, pošto se ne oslanja na činjenice; a s druge strane, da svaka od ovih organizacija, bez obzira u kojoj se mari sukobljava sa interesima drugih grupa, ima neka pohvalna svojstva »Društva« koja je održavaju kao celinu. I kod lopova postoji pojam časti, i razbojnička družina ima zajednički interes kad su u pitanju njeni članovi. Bande se odlikuju bratskim osećanjima, i uske klike izuzetnom odanošću vlastitim zakonima. Porodični život može da barakteriše isključivost, nepoverenje i ljubomora prema onima spolja, a da ipak bude uzor prijateljstva i uzajamne pomoći među sopstvenim članovima. Svako vaspitanje boje jedna grupa pruža nastoji da njeni pripadnici postanu članovi društva, ali svojstvo i vrednost takvog društvenog vaspitanja zavisi od navika i ciljeva dotične grupe.
 
       Otuda se opet javlja potreba za merilom vrednosti ma kojeg postojećeg oblika društvenog života. Tražeći ovo menilo moramo da izbegnemo dve krajnosti. Ne možemo kao uzor da uzmemo nešto što mi smatramo za idealno društvo. Moramo svoja shvatanja da zasnujemo na društvu koje stvarno postoji da bismo uopšte bili sigurni da je naš ideal ostvarljiv. Ali, kako smo upravo videli, taj ideal ne može prosto ponavljati crte koje se nalaze u stvarnosti. Problem je u tome da se poželjne osobine izdvoje iz oblika društvenog života koji zaista postoji i da se one upotrebe za kritiku neželjenih crta i da se predloži kako da se društvo popravi. U svakoj društvenoj grupi, čak i kod lopovske družine, nalazimo neki zajednički interes kao i izvesnu moru sadejstva i saradnje sa drugim grupama. Iz ove dve činjenice izvodimo sopstvene norme. Koliki su i u kojoj meri se razlikuju interesi koji su pojedincima svesno zajednički? Koliki je i u kojoj meri slobodan uzajamni odnos sa drugim društvenim grupama? Ako ova razmatranja primenimo, recimo, na razbojničku družinu, uvidećemo da su malobrojne veze koje njene članove svesno drže na okupu, da se one gotovo mnogu svesti na zajednički interes u pljačkanju, da su takve prirode da ovu grupu izdvajaju od ostalih grupa u pogledu razmene životnih vrednosti. Prema tome, vaspitanje koje pruža takvodruštvo jednostrano je i izopačeno. Ako, s druge strane, uzmemo uzornu porodicu, videćemo da svi njeni članovi učestvuju u materijalnim, duhovnim i estetskim interesima, i da napredak jednog člana ima vrednosti za iskustvo ostalih članova — ono se odmah prenosi na ostale — i da ta porodica nije izdvojena celina, već stupa u tesnu zajednicu sa poslovnim grupama, sa školama, sa svim kulturnim činiocima, kao i sa ostalim sličnim grupama i da, najzad, igra odgovarajuću ulogu u određenoj političkoj organizaciji i za uzvrat uživa njenu podršku. Ukratko, ima mnogo interesa koje članovi te zajednice svesno dele i u kojima učestvuju i mnogo raznolikih i otvorenih dodirnih tačaka sa drugom vrstom zajednice.
 
  I. 

      Da primenimo prvi element ovog merila na državu kojom se despotski upravlja. Nije istina da u takvoj organizaciji nema .nikakvog zajedničkog interesa između onih koja vladaju i onih kojima se vlada. Ljudi na vlasti moraju da izazovu urođene sposobnosti podanika, moraju pokrenuti neke njihove snage. Taljeran je rekao da vlada može činiti što joj volja sa bajonetima sem da sedi na njima. Ova cinična izjava je u najmanju ruku priznanje da ljude ne ujedinjuje samo prinuda silom. Može, ipak da se kaže da su snage koje se pobuđuju na taj način po sebi bez vrednosti i niske, da takva vlada kod svojih podanika budi samo sposobnost za strah. Ovo je tvrđenje donekle tačno. Ali ono previđa činjenicu da strah ne mara da bude nepoželjan činilac u sticanju iskustva. Smotrenost, obazrivost, mudrost, želja da se predvide budući, događaji da bi se otklonilo ono što je štetno — jesu poželjne crte koje su isto toliko proizvod instinkta, straha i njegovog dejstva, koliko i kukavičluk i bedna pokornost. Stvarna teškoća je u tome što se podstiče samo strah. Izazivajući bojazan i nadu u pogledu izvesne opipljive nagrade — recimo udobnosti i lagodnosti — zanemaruju se mnoge druge sposobnosti. Ili još bolje, deluje se i na njih, ali tako da se one izopačuju. Umesto da dejstvuju za svoj račun one se svode na to da samo služe postizanju zadovoljstva i izbegavanju bola.
 
  Ovo zapravo znači da ne postoji veliki broj zajedničkih interesa; nema slobodne razmene među članovima društvene grupe. Podsticaji i odgovori na njih su krajnje jednostrani. Da bi imali veliki broj zajedničkih vrednosti, svi članovi grupe moraju imati podjednake mogućnosti da od drugih primaju i uzimaju. Oni moraju imati brojne i raznovrsne zajedničke poduhvate i iskustva. Inače, uticaji koji jedne vaspitavaju za gospodare, od drugih stvaraju robove. A iskustvo svake ove grupe gubi u značenju kada se onemogući slobodna razmena raznolikih oblika životnog iskustva. Podela na povlaštene i potčinjene sprečava društvenu simbimozu. Zla koja time pogađaju višu klasu manje su materijalne i opipljive prirode, ali su isto tako stvarna. Njihova kultura naginje jalovosti, teži da gleda unazad i živi sama od sebe, umetnost im postaje razmetljiva i veštačka, bogatstvo luksuz, njihovo znanje preterano specijalizovano, a ophođenje im je više prefinjeno nego što je čovečno.
 
  Nedostatak slobodnog di pravičnog međusobnog odnosa koji potiče iz raznovrsnosti zajedničkih interesa narušava ravnotežu intelektualnih podstreka. Raznovrsnost podstreka znači novinu, a novina pođdstiče mišljenje, što je delatnost više ograničena na nekoliko određenih pravaca — što je slučaj kada postoji kruta klasna podela koja onemogućava odgovarajuće uzajamno dejstvo iskustava —što se više ispoljava težnja da ona postane rutinska kod klase u nepovoljnom položaju, a ćudljiva, besciljna i eksplozivna kod klase koja je u boljem materijalnom položaju. Platon je definisao roba kao onoga ko od drugoga prihvata, ciljeve koji rukovode njegovim ponašanjem. Ovaj uslov postoji čak i tamo gde nema ropstva u pravnom smislu reči. Nalazimo ga gde gad su ljudi zauzeti radom koji -služi društvu, ali ne shvataju njegovu društvenu korist i nemaju za njega ličnog interesa. Mnogo se govori o naučnom upravljanju radom. Usko je svako ono shvatanje koje nauku koja obezbeđuje uspeh u radu ograniči na kretanje mišića. Nauci se pruža najbolja prilika da pokaže svoj značaj u otkrivanju odnosa koji čovek ima prema svome poslu, uključujući tu i njegov odnos prema drugima koji učestvuju u tom poslu, a time će se podstaći njegov razumni interes za ono što čini. Uspeh u proizvodnji često zahteva podelu rada. Ali ova se podela svodi na mehaničku rutinu ako radnici ne vide tehničke, intelektualne i društvene odnose sadržane u onome što čine, i ako Sse ne predaju poslu zbog pobuda koja su im pružila takva saznanja. Težnja da se momenti kao što je uspeh delanja i naučna organizacija posla svode na sasvim površinske tehničke činioce svedoči u tome kako je jednostavan onaj misleni podsticaj koji primaju oni koji rukovode industrijom, tj. oni koji određuju njene ciljeve. Stoga što im nedostaje sveobuhvatan i dobro uravnoteženi društveni interes, oni nisu u dovoljnoj meni podstaknuti da obrate pažnju na ljudske činioce i odnose u industriji. Polje delovanja inteligencije sužava se i obuhvata samo činioce koji se odnose na tehniku proizvodnje i prodaju dobara. Nema sumnje, u tim uskim granicama može se razviti jedna vrlo prodorna i oštra inteligencija, ali činjenica da ona ne uspeva da uvidi značaj društvenih činilaca, ipak svedoči o nekoj vrsti nedostatka duha, pa i o jednom odgovarajućem izvitoperivanju emocionalnog života.
 
  II. 

     Ovaj primer (čijim značenjem treba obuhvatiti 'sve zajednice kojima nedostaje uzajamnost interesa), dovodi nas do druge tačke. Izdvojenost i isključivost jedne lopovske družine ili klike, pojačava njen antidruštveni duh. Ali isti ovaj duh nalazimo gde god neka grupa ima »svoje sapstvene« interese koji je isključuju iz punog sadejstva sa ostalim grupama, tako da je njen glavni cilj da sačuva ono što ima, umesto da teži preuređenju i napretku uz pomoć šire sarađnje sa ostalim grupama. Ovaj duh karakteriše narode u njihovom uzajamnom izdvajanju, porodice koje gledaju na svoje domaće brige kao na nešto izdvojeno, što nema nikakve veze sa životom u širem smislu, škole kada se odvoje od interesa porodice i zajednice, podelu na bogate i siromašne, učene i neuke. Suština je da odvajanje doprinosi krutosti i formalističkom instiitucionisanju života, da potpomaže razvijanje statičkih i sebičnih ideala u grupi. Nije slučajno što su kod divljih plemena reći stranac i neprijatelj sinonimi. To proističe iz činjenice da su oni podstovetili svoje iskustvo sa krutom vezanošću za običaje prošlosti. S takvog stanovišta sasvim je logično što se oni plaše opštenja sa drugima, pošto bi takav dodir mogao da razori običaje. To bi izvesmo dovelo do rekonstrukcije njihovih navika. Svakome je poznato da živ i razvijen duhovni život zavisi od što svestranijeg dodira sa fizičkom okolinom. Ali ovo načelo ima čak više značaja za oblast u kojoj smo skloni da ga zanemarimo — oblast društvenih dodira.
 
  Svaka ekspanzivna era u istoriji čovečanstva poklapa se sa dejstvom činilaca koji su težili da odstrane udaljenost između naroda i klasa koji su ranije bili razdvojeni jedni od drugih. Čak i neosnovane tvrdnje o koristi od rata, ukoliko ipak nisu sasvim neosnovane, potiču iz činjenice da sukob među narodima bar nameće njihovo uzajamno opštenje, pa ih tako slučajno osposobljava da uče jedni od drugih i da time prošire svoje vidike. Putovanje, ekonomske i trgovačke težnje danas su uveliko srušile spoljašnje prepreke, i time dovele narode i klase u tešnju i očigledniju vezu jedne s drugima. Ali mahom još ostaje da se ovom fizičkom poništavanju prostornih granica obezbedi intelektualni i emocionalni smisao.
 
  2. Demokratski ideal. 

 Oba elementa našeg merila ukazuju na demokratiju. Prvi ne označava samo mnogobrojnije i raznovrsnije uzajamne i zajedničke interese, već i veći stepen oslanjanja na uočavanje uzajamnih interesa kao na činilac u društvenom vođenju. Drugi ne znači samo slobodniju uzajamnu saradnju među društvenim grupama (koje su nekada bile toliko izdvojene koliko se ova podvojenost mogla namerno održati) nego i menjanje društvenih navika — njihovo stalno prilagođavanje novim situacijama koje stvaraju raznovrsni međusobni odnosi, A upravo ove dve crte .karakteristične su za demokratski uređeno društvo.
 
  U oblasti vaspitanja zapažamo najpre da ostvarenje jednog oblika društvenog života gde se interesi uzajamno prožimaju i gde se mnogo polaže na napredak i prilagođavanje, doprinosi tome da demokratsko društvo ima više razloga da se interesu je za plansko i sistematsko vaspitanje od ostalih zajednica. Opšte je poznato da je demokratija odana ideji vaspitanja. Površno objašnjenje zato je da jedna vlada koja se oslanja na opšte pravo glasa ne može imati uspeha ukoliko oni koji biraju i slušaju svoje vladaoce nisu obrazovani. Pošto demokratsko društvo ne priznaje načelo vlasti koja je nametnuta spolja, ono mora tome naći naknadu u dobrovoljnoj sklonosti i interesu, a to se može postići samo vaspitanjem. Ali postoji jedno dublje objašnjenje. Demokratija je više nego oblik vladavine; to je pre svega oblik zajedničkog života, zajedničke izmene iskustva. Proširiti broj lica u prostoru koja dele interese na taj način što svaki svoj rad mora da usklađuje sa radom drugih, i da sudi o tuđoj delatnosti da bi sopstvenoj radnji odredio smisao i pravac, znači isto što i porušiti one prepreke između klasa, rasa i nacionalnih teritorija koje su ljudima smetale da uvide punu važnost vlastite delatnosti. Ove sve brojnije i raznovrsnije tačke dodira označavaju veću raznovrsnost podstreka na koje pojedinac treba da odgovori; one prema tome veoma mnogo polažu na raznovrsnost njegovih radnji. One oslobađaju snage koje ostaju prigušene sve dok su podstreci za rad delimičmi, kao što to mora da bude slučaj u jednoj grupi koja svojom isključivošću isključuje mnoge interese.
 
  Proširenje oblasti zajedničkh interesa a oslobađanje većeg broja raznovrsnih ličnih sposobnosti koje karakterišu demokratiju, nisu razume se, posledica razmišljanja i svesnog napora. Naprotiv, oni su prouzrokovani razvojem načina industrijske proizvodnje i trgovine, putovanja, migracija i komunikacija do koga je došlo vlašću nauke nad prirodnim silama. Ali, pošto je došlo do veće individualizacije, s jedne strane, i šire zajednice interesa, s druge strane, potrehno je učiniti svestan napor da se one održe i pr-ošire. Očigledno, društvo za koje bi raslojavanje u zasebne klase bilo kobno, mora da se poštara da mogućnosti intelektualnog razvoja budu svima lak-o i podjednako dostupne. Društvo koje je izdeljeno u klase treba da posveti posebnu pažnju samo vaspitanju vladajuće -klase. Jedno pokretno društvo koje je puno kanala za prenošenje promene koja se zbiva svuda u njemu, mora da se postara da njegovi članovi dobiju vaspitanje koje podstiče ličnu inicijativu i prilagodljivost. Inače će ih savladati promene kaje ih snađu, i čiji značaj ili zavisnosti -oni neće uvideti. Posleđdica će biti zbrka u kojoj će nekolicina sebi prisvojiti rezultate slepe i spolja rukovođene delatnosti drugih ljudi. 

  3. Platonova filosofija vaspitanja

 Poglavlja koja slede biće posvećena tome da se opširno i jasno prikažu postavke o vaspitanju koje su sadržane u demokratskim idejama. U preostalim odeljcima ove glave razmatraćemo one teorije vaspitanja koje su se razvijale u tri epohe u kojima je društveni značaj vaspitanja bio naročito istaknut. Najpre se treba pozabaviti Platonovom teorijom. Niko ne bi mogao izraziti bolje od njega činjenicu da je društvo čvrsto organizovano kada svaki pojedinac radi ono za što ima prirodne sklonosti, i to tako da je koristan drugima (ili da doprinosi dobru celine kojoj pripada), a da je zadatak vaspitanja da otkrije te sposobnosti i da ih postupno uvežba da služe društvu. Mnogo od onoga što je do sada rečeno pozajmljeno je iz učenja koja je Platon prvi svesno saopštio svetu. Ali uslovi kojima nije mogao intelektualno da vlada naveli su ga da ove ideje ograniči u praksi. On nikada nije dospeo do predstave o neograničenom mnoštvu delatnosti koje karakterišu pojedinca i društvenu grupu, pa je prema tome svoje ispitivanje sveo na ograničen broj vrsta sposobnosti i društvenih uređenja.
  Polazna Platonova tačka je da 'organizacija društva, na kraju krajeva, zavisi od saznanja šta je cilj života. Ako ne znamo ovaj cilj, bićemo prepušteni na milost i nemilost slučaju i samovolji. Ukoliko ne znamo šta je cilj življenja, šta je dobro, nećemo imati nikakvo merilo da racionalno odlučimo koje sposobnosti treba unaprediti, niti kako da uspostavimo društvena uređenja. Nećemo imati nikakvu predstavu o pravim granicama i raspodeli delatnosti — što je om nazivao - pravdom — kao o odlici kako individualne tako i društvene organizacije. Ali kako da se sazna šta je to konačno i večito dobro? Baveći se ovim pitanjem nailazimo na prividno nesavladivu prepreku, tj. da je takvo saznanje moguće samo u jednom pravičnom i harmoničnom društvenom poretku. U ma kojim drugim uslovima zavode i zbunjuju pogrešne procene i perspektive. Jedno neorganisovano i pocepano društvo istupa sa izvesniim brojem različitih uzora i merila. Nemoguće je da pojedinac pod takvim uslovima dostigne doslednost duha. Samo potpuna celina je u savršenom skladu sa sobom. Društvo koje počiva na nadmoćnosti jednog činioca nad drugim, bez obzira da li su u pitanju razumni i dobro odmereni zahtevi, neizbežno zavodi misao na stranputicu. Ono preuveličava važnost nekih stvari, a olako prelazi preko drugih i stvara duh čije je tobožnje jedinstvo iznuđeno i iskrivljeno. Vaspitanje, u osnovi, polazi od uzora koje pružaju ustanove, običaji i zakoni. Samo u pravičnoj državi će ove ustanove biti takve da mogu da pruže pravo vaspitanje; i samo oni koji imaju pravilno obrazovan duh moći će da uoče cilj i načelo reda u stvarima. Izgleda da smo zapali u beznadežni krug. Ipak, Platon je predložio jedan izlaz. Nekoliko ljudi, filosofa ili ljubitelja mudrosti — ili istine — mogu proučavanjem upoznati, bar u glavnim crtama, prave uzore istinskog života. Ako bi kakav moćan vladalac uredio državu prema ovim uzorima, onda bi moglo da se sačuva njeno uređenje, Moglo bi da se pruži vaspitanje koje bi polazilo od izdvajanja pojedinaca prema određenim mogućnostima, i ono bi pružilo metod kojim bi se svakom pojedincu odredio u životu posao prema njegovim prirodnim sposobnostima. Ako bi svako radio ono što mu je namenjeno i nikada ništa izvan toga, bio bi očuvan red i jedinstvo celine.
 
  Niukom sistemu filosofske misli ne bi bilo moguće naći da je prikladnije uočen vaspitni značaj društvenih ustrojstava s jedne strane, i, s druge strane, zavisnost ovih ustrojstava od sredstava koja se koriste u vaspitavanju mladih. Bilo bi nemoguće naći dublji smisao funkcije vaspitanja u otkrivanju i razvijanju ličnih sposobnosti u njihovom takvom uvežbavanju da se one povežu sa delatnošću ostalih. Ipak, društv-o u kome je propoveđana ova teorija bilo je tako nedemokratsko da Platon nije mogao da nađe rešenje problema čije je elemente jasno video.
 
  Dok je izričito tvrdio da mest-o pojedinca u društvu ne treba da se određuje prema rođenju, bogatstvu, ili prema bilo kom drugom konvencionalnom merilu, već prema njegovoj prirodi koja se otkrije u taku vaspitanja, on nije uočio jedinstvenost svake individue. Prema njegovom shvatanju jedinke po prirodi pripadaju raznim klasama, što vrlo malom broju klasa. Prema tome, onaj zadatak vaspitanja koji se sastoji u ispitivanju i odabiranju pojedinaca pokazuje samo u koju od tri klase on spada. Pošto se ne priznaje da svaki pojedinac čini klasu za sebe, ne može da se prizna ni ona beskonačna raznovrsnost aktivnih težnji i njihovih kombinacija za koju je pojedinac sposoban. Postoje samo tri vrste sposobnosti ili urođenih moći pojedinca. I tako bi vaspitanje u svakoj klasi skoro dospelo do čvrste granice, jer samo raznolikost omogućava promenu i napredak.
 
  Kod nekih pojedinaca po prirodi preovladavaju prohtevi, on ih smešta u klasu radnika i trgovaca koja izražava i zadovoljava ljudske želje. Kod drugih se posredstvom vaspitanja otkrije da nemaju samo ove prohteve, nego da je u njima i nešto više; odlikuju se plemenitošću i preduzimljivošću, hrabrošću i agresivnošću. Oni postaju građani — podanici države, njeni branioci u ratu i čuvari unutrašnjeg poretka u miru. Ali njima je granica određena, time što ne poseduju sposobnost mišljenja, a to je sposobnost da se shvati univerzalno. Oni koji raspolažu ovom osobinom sposobni su za najvišu vrstu vaspitanja i vremenom postaju zakonodavci države — jer su zakoni ono sveopšte i vladaju pojedinostima iskustva. Prema tome, nije istina da je Platon namerno potčinio pojedinca društvenoj celini. Ali je tačno da je stoga što nije uvideo jedinstvenost svakog pojedinca, njegovu nesamerljivost sa drugima, pa prema tome nije uočio da društvo može da se menja a da ipak bude čvrsto, iz njegove teorije o 'Ograničenim moćima i klasama nužno proizašla ideja o potčinjenosti ličnosti.
 
  Nema šta da se doda Platonovom tvrđenju da je pojedinac sretan, a društvo dobro organizovano kada se svak bavi onim delatnostima za koje je od prirode obdaren, kao ni njegovom ubeđenju da je prvi zadatak obrazovanja da otkrije ovu obdarenost onome koji je ima i da ga uvežba da se njome uspešno služi. Ali napredak saznanja predočio nam je površnost Platonovog postupka kojim se pojedinci i njihove urođene moći trpaju u nekoliko oštro omeđenih klasa, on nas je naučio da su prvobitne sposobnosti neizmerno brojne i raznovrsne. Reći da u onoj meri u kojoj društvo postaje demokratsko, društvena organizacija znači korištenje posebnih i raznovrsnih svojstava pojedinaca, a ne raslojavanje po klasama, znači samo posmatrati ovu činjenicu sa druge strane. I ako je njegova filosofija vaspitanja bila revolucionarna, ona ništa manje nije robovala statičkim idealima. On je mislio da su menjanje ili promene dokaz pokreta koji se ne pokoravaju nikakovoj zakonitosti, da je prava stvarnost nepromenljiva. Otuda, dok je želeo da radikalno izmeni postojeće stanje društva, imao je za cilj da stvori državu u kojoj ne bi bilo mesta daljoj promeni. Konačni cilj života je utvrđen; i, ako je država stvorena da zadovolji ovaj cilj, ne treba menjati čak ni manje pojedinosti. Mada one ne moraju biti važne po suštinu, ipak, ako bi se to dopustilo, svest ljudi bi se navikla na ideju o promeni, pa bi to delovalo razorno i anarhistički. Poraz njegove filosofije je očigledan ako se uzme u obzir činjenica da on nije imao ppoverenja da bi se postepenim unapređenjem vaspitanja moglo stvoriti bolje društvo koje bi potom trebalo da unapredi vaspitanje, i tako dalje do u beskonačnost. Uzorno vaspitanje ne bi moglo da se ostvari bez postojanja idealne države, a posle bi vaspitanje bilo posvećeno prosto tome da se ta država očuva. U pogledu ostvarivanja ove države Platon je morao da se zadovolji nadom da će se nekom sretnom slučajnošću podudariti posedovanje vlasti u državi sa posedovanjem filosofske mudrosti.


 
4. »Individualitički« ideal XVIII veka.
  U filosofiji XVXII-og veka nalazimo se u sasvim drugom krugu ideja. »Priroda« još uvek znači nešto što je u suprotnosti sa postojećom društvenom organizacijom; Platon je izvršio veliki utficaj na Rusoa. Ali sada glas prirode govori u prilog raznovrsnosti individualnog talenta i potrebe slobodnog razvitka individualnosti u svoj njenoj raznovrsnosti. Vaspitanje u »kladu sa prirodom pruža cilj i metod nastave i discipline. Štaviše, prirodna ili urođena obdarenost se, u ekstremnim slučajevima, smatrala kao ne-društvena ili čak kao protivdruštvena. O društvenim uređenjima se mislilo kao o prosto spoljnim sredstvima kojima bi ovi nedruštveni pojedinci mogli obezbediti za sebe više lične sreće.
  Ipak, ova tvrđenja pružaju samo nepotpunu sliku o pravom značenju ovog pokreta. Stvarno, njegov glavni interes je bio napredak, i to društveni napredak. Ova naizgled protudruštvena filosofija bila je samo providna maska za jedan snažni zalet u pravcu jednog šireg i slobodnijeg društva — u pravcu kosmopolitizma. Njen pozitivni ideal bilo je čovečanstvo. Kao pripadnik čovečanstva, odvojen od države, čovek bi oslobodio svojo sposobnosti; međutim, u postojećim političkim organizacijama njegove su moći bile sputane i iskrivljene da bi odgovarale zahtevima i sebičnim interesima vladalaca određene države. Doktrina o krajnjem individualizmu bila je samo protivteža, druga strana ideala koji računaju sa beskrajnom sposobnošću čoveka za usavršavanje, i govore o društvenoj organizaciji čiji bi vidik obuhvatao celo čovečanstvo. Oslobođena ličnost trebalo je da postane organ i činilac jednog sveobuhvatnog i naprednog društva.
  Glasnici ovog jevanđelja bili su izrazito svesni mana društvenog stanja u kome su se nalazili. Oni su ova zla pripisivali ograničenjima koja su nametnuta čovekovim slobodnim moćima. Takva ograničenja su čoveka izopačavala i kvarila. Njihova strasna odanost životu oslobođenom od spoljašnjih stega, koje su dejstvovale isključivo u korist klase kojoj je feudalni sistem poverio vlast, našla je duhovni izraz u obožavanju prirode. Dati pun polet »prirodi« značilo je zameniti izveštačeni, pokvareni i nepravični društveni poredak jednim novim i boljim carstvom čovečanstva. Neograničena vera u prirodu kao uzor i dejstvujuću silu pojačana je napretkom prirodnih nauka. Ispitivanje oslobođeno predrasuda i veštačkih ograničenja crkve i države otkrilo je da je svet pozornica zakona. Njutnov sunčani sistem, koji je izrazio vladavinu prirodnog zakona bio je prizor pun divnog sklada, gde je svaka sila u ravnoteži sa drugom. Prirodni zakon bi postigao isti rezultat u ljudskim odnosima, ako bi se čovečanstvo moglo samo otresti veštačkih okova prinude koje su mu nametnuli ljudi.
  Smatralo se da je vaspitanje u skladu sa prirodom prvi korak koji treba preduzeti da -se obezbedi ovakvo, u većoj meri socijalno društvo. Jasno je uočeno da ekonomska i politička ograničenja zavise, na kraju krajeva, od ograničenja misli i osećanja. Prvi korak da se čovek oslobodi spoljašnjih stega bio je njegovo oslobađanje od unutrašnjih okova lažnih verovanja i ideala. Ali društveni život i postojeće ustanove su bile suviše lažne i iskvarene da bi dm se poverio ovaj zadatak. Kako bi se moglo očekivati da ga se one prihvate kada bi to značilo njihov sopstveni slom? »Priroda« mora onda da bude ta snaga kojoj treba prepustiti taj poduhvat. I krajnje senzualistička teorija saznanja, koja je važila u to vreme, proistekla je i sama iz ovog shvalanja. Tvrđenje da je duh prvobitno pasivan i prazan bio je jedan način da se peva hvalospev mogućnostima vaspitanja. Ako je duh voštana tablica na kojoj predmeti ispisuju svoj trag, nema granica mogućnosti vaspitanja posredstvom prirodne sredine. A pošto je prirodni svet sa svojim predmetima pozornica skladne »istine«, ovo bi vaspitanje neizbežno stvaralo duhove pune ove istine.
  5. Nacionalno i socijalno vaspitanje. Čim je opalo prvo oduševljenje za slobodu, postala je očigledna slabost ove teorije u 'konstruktivnom pogledu. Prepustiti prosto sve prirodi, značilo je, na kraju krajeva, poreći samu ideju vaspitanja; to je značilo prepustiti se slučajnim okolnostima. Ne samo da je bio potreban neki metod već i neki određeni organ, neko administrativno telo za izvođenje vaspitnog procesa. »Potpun i skladan razvitak svih moći« čiji bi društveni odraz bio prosvećeno i napredno eovečanštvo, zahtevao je radi svog ostvarenja određenu organizaciju. Pojedinci su ovde-onde mogli da objavljuju svoje jevanđelje; oni nisu mogli da ga sprovedu u delo. Jedan Pestaloci je mogao vršiti eksperimente i bodriti bogate i moćne ljude koji su bili filantropski naklonjeni da slede njegov primer. Ali, čak je i Pestaloci uviđao da svako uspešno ostvarivanje ideala novog vaspitanja zahteva podršku države. Ostvarenje novog vaspitanja kome je bilo određeno da stvori novo društvo, je ipak zavisilo od postojećih država i njihovih dalatnosti. Pokret u pravcu demokratske ideje neizbežno je postao pokret za javno nadziranje i upravljanje školstva.
  Što se tiče Evrope, istorijsko stanje je izjednačilo pokret za vaspitanje o kome bi se starala država sa nacionalističkim pokretom u političkom životu — to je činjenica od neizmernog značaja za potonje pokrete. Naročito pod uticajem nemačke misli, vaspitanje je postalo građanska funkcija, a građanska funkcija je izjednačena sa ostvarivanjem ideala nacionalne države. »Država« je zamenila čovečanstvo; kosmopolitizam je ustupio mesto nacionalizmu. Cilj vaspitanja nije više bio da se stvori »čovek« već građanin.* Istorijsko stanje na koje se gore misli je posledica Napoleonovih osvajanja, naročito u Nemačkoj. Nemačke države su osetile (kasniji događaji su ukazali na ispravnost ovog verovanja) da je sistematsko staranje o vapitanju najbolji put da se povrati i očuva njihov politički integritet i moć. Spolja su one bile slabe i pocepane. Pod vođstvom pruskih državnika one su u ovome stanju videle podstrak za razvitak jednog obimnog i čvrsto zasnovanog sistema javnog vaspitanja.
  Ova promena u praksi neizbežno je sobom donela i promenu u teoriji. Individualistička teorija je uzmakla u pozadinu. Država nije pružala samo sredstva za javno vaspitanje već je određivala i njegov cilj. Ako je stvarna praksa bila takva da sistem školovanja od osnovne škiole pa do univerziteta stvara patriotski nastrojenog građanina i vojnika, budućeg državnog činovnika i upravljača, i pružala sredstva za vojnu, industrijsku i političku odbranu i širenje, bilo je nemoguće da teorija ne naglasi kao cilj društvenu korisnost. I pošto se nacionalnoj državi pridavala velika važnost, a ona je okružena drugim državama koje se sa njom nadmeću i više su ili manje prema njoj neprijateljski raspoložene, bilo je isto tako nemoguće da se društvena korisnost tumači u smislu neodređenog kosmopolitskog humanitarizma. Pošto je očuvanje nacionalnog suvereniteta određene zajednice zahtevalo podređivanje pojeđiinoa višim interesima države, kako u vojnoj odbrani, tako i u borbi za međunarodnu nadmoćnost u trgovini, shvatalo se da društvena korisnost podrazumeva sličnu potčinjenost. Vaspitni proces je shvaćen više kao proces razvijanja discipline nego razvijanja ličnosti. Međutim, kako je i dalje ostao ideal kulture kao ideal potpunog razvitka ličnosti, filosofija vaspitanja je pokušala da izmiri ove dve ideje. Ovo izmirenje pojavilo se u obliku shvatanja »organskog« karaktera države. Usamljeni pojedinac ne znači ništa; on postajo istorijska ličnost samo u procesu i kroz proces usvajanja ciljeva i značenja organizovanih ustanova. Mada izgleda da se potčinjava političkoj vlasti i da se od njega zahteva da se žrtvuje naredbama svojih pretpostavljenih, pojedinac, ustvari, ispoljava u državi svoj objektivni razum a to je jedini put da postane istinski racionalan. Shvatanje razvitka koje, kao što smo videli, karakteriše institucionalni idealizam (kao što je slučaj u Hegelovoj filosofiji) bio je upravo jedan takav svestan napor da se ujedine ove ideje, ideja potpunog ostvarenja ličnosti i ideja đdoslednog »disciplinovanog« potčinjavanja postojećim ustanovama.
  U kojoj je meni izvršen preobražaj filosofije vaspitanja do koga je došlo u Nemačkoj kod generacije koja je bila zaokupljena borbom protiv Napoleona, a za nacionalnu nezavisnost, može se videti kod Kanta koji je dobro izrazio raniji individrualističko-kosmopiolitski ideal. U svom ogledu o Pedalgogiji, koji se sastoji od predavanja koja su održavana u kasnijim godinama XVIII-og veka, on definiše vaspitanje kao proces pomoću koga čovek postaje čovek, čovečanstvo poćinje svoju istoriju utonulo u prirodu — ne kao čovek koji je razumno biće, a priroda pruža samo nagone i žudnje. Priroda prosto daje klice koje vaspitanje treba da razvije i usavrši. Osobenost istinskog ljudskog života je da čovek mora da se izgradi svojim sopstvenim naporom volje, on mora da stvori od sebe istinski moralno, razumno i slobodno biće. Ovaj stvaralački napor sporo ostvaruju vaspitne delatnosti mnogih generacija. Ubrzavanje ovog procesa zavisi od ljudi koji svesno teže ka tome da omoguće buduće bolje čovečanstvo. Ali tu postoji velika teškoća. Svaka generacija je sklona da svoju omladinu vaspita tako da se snađu u postojećem svetu, umesto da obrati pažnju na pravi cilj vaspitanja: da se unapredi najbolje moguće ostvarenje čovečanstva kao čovečanstva. Roditelji vaspitavaju svoju decu tako da bi uspeli u životu, vladaoci svoje podanike kao oruđa svojih sopstvenih ciljeva.
  Ko će se, onda, starati o vaspitanju kako bi se čovečanstvo popravilo? Moramo se osloniti na privatne napore prosvećenih ljudi. »Svaka kultura počinje od usamljenih pojedinaca i od njih se dalje širi. Jednostavno, pomoću napora ljudi širih sklonosti, onih koji su sposobni da shvate ideal budućeg boljeg stanja, moguće je postepeno približavanje ljudske prirode njenom cilju.. . Vladaoce zanima samo ono uvežbavanje sklonosti koje će od njihovih podanika načiniti bolje oruđe za njihove vlastite namere.« Čak i potpora koju vladari pružaju školama pod privatnim nadzorom mora da bude predmet krajnjeg opreza. Jer, briga vladalaca za dobro njihove sopstvene nacije umesto brige za ono što je najbolje za čovečanstva, navešće ih, ako daju novac za škole, da požele da za njih sastave planove. S obzirom na ovo raspolažemo jednom izričitom formulacijom shvatanja koja su karakteristična za individualistički kosmopolitizam osamnaestog veka. Pun razvitak privatne ličnosti poistovećuje se sa ciljevima čovečanstva kao celine i sa idejom napretka. Uz to, nailazimo na izraženu bojazan da će vaspitanje koje nadzire i rukovodi država ometati ostvarivanje ovih ideja. Ali ni dve decenije nisu prošle od ovog vremena, a Kantovi filosofski naslednioi, Pihte i Hegel, razvili su ideju da je vaspitanje osnovna funkcija države; a posebno, da se obnova Nemačke može postići vaspitanjem koje ima u vidu interese države, a da je privatna ličnost neizbežno sebično, iracionalno biće koje robuje svojim željama i okolnostima ukoliko se dragovoljno ne potčini vaspitooj disciplini državnih ustanova i zakona. U ovom duhu, Nemačka je bila prva zemlja koja je uvela javni, opšti i obavezni sistem vaspitanja počev od osnovne škole pa do univerziteta, i koja je svaki poduhvat privatnog školovanja ljubomorno podvrgavala državnim propisima i nadzoru.
  Iz ovog kratkog istorijskog pregleda treba da prodsteknu dva važna zaključka. Prvi je da su izrazi kao individualno i društveno shvatanje vaspitanja potpuno besmisleni ako se uzimaju kao izrazi u opštem smislu i van teksta. Platonov ideal bio je vaspitanje koje bi trebalo da izjednači ostvarivanje individualnog razvitka sa postizanjem društvene povezanosti i stabilnosti. Njegovo doba nateralo ga je da svoj ideal veže sa predstavom jednog društva organizovanog u raslojene klase, gde se pojedinac gubi u klasi. Filosofija vaspitanja osamnaestog veka bila je po obliku krajnje individualistička, ali ovaj oblik je bio nadahnut jednim plemenitim i velikodušnim društvenim idealom: idealom društva koje je tako organizovano da obuhvata čovečanstvo i koje mu omogućuje beskonačno usavršavanje. Nemačka idealistička filosofija s početka devetnaestog veka opet je težila da izjednači ideale slobodnog i potpunog razvitka kulturne ličnosti sa društvenom disciplinom i političkim potčinjavanjem. Ona je od nacionalne države načinila posrednika izemđu ostvarenja privatne ličnosti s jedne strane i čovečanstva sa druge. Prema tome postoji ista mogućnost da se načelo koje je pokreće sa podjednakom istinitoštu obeleži bilo klasičnim izrazom »skladni razvitak svih snaga ličnosti« ili novijom terminologijom »društvene korisnosti«. Sve ovo potvrđuje postavku kojom počinje ovo poglavlje: Shvatanje vaspitanja kao društvenog činioca i procesa nema određenog značenja dok ne objasnimo koju vrstu društva imamo u vidu.
  Ova razmatranja nam utiru put za drugi zaključak. Jedan od osnovnih problema vaspitanja u demokratskom i za demokratsko društvo postavlja se sa sukobom između nacionalističkog i šireg društvenog cilja. Nedostatak ranijeg kosmopolitskog i »humanitarnog« shvatanja sastojao se kako u neodređenosti tako i u tome što nije predvidelo određene izvršne i upravne organe. U Evropi, naročito u državama na kontinentu, novu ideju o značaju vaspitanja za ljudsko blagostanje i napredak zarobili su nacionalni interesi i upregli u službu čiji je društveni cilj bio svakako uzak i isključiv. Poistovećeni su društveni i nacionalni cilj vaspitanja, a rezultat je bio osetno zamagljivanje značenja, društvenog cilja.
  Ova zbrka odgovara postojećem stanju ljudskih odnosa. S jedne strane, nauka, trgovina i umetnost prelaze nacionalne granice. One su umnogome međunarodne po svojstvu i metodu. One za sobom povlače međusobnu zavisnost i saradnju među narodima i raznim zemljama. Istovremeno, ideja nacionalne suverenosti nije bila nikada u politici toliko naglašena kao danas. Svaki narod je na pragu rata sa svojim susedimaa, i žvi sa njima u stanju prigušenog neprijateljstva. Za svaki narod se pretpostavlja da je vrhovni sudija svojih interesa i prima se kao samo po sebi razumljivo da svaki ima interese koji su isključivo njegovi. Osporiti ovo znači osporiti samu ideju nacionalne suverenosti koja se uzima kao osnova političke prakse i političke nauke. Ova prtivurečnost (jer nije u pitanju ništa manje) između šire oblasti udruženog društvenog života, života gde postoji uzajamna pomoć i uže oblasti isključivih, pa stoga moguće neprijateljskih delatnosti i ociljeva zahteva da vaspitna teorija jasnije obrazloži shvatanje značenja »društveni« u smislu činioca i merila vaspitanja nego li je to bio slučaj do sada.
  Da li je moguće da nacionalna država rukovodi sistemom vaspitanja, a da ipak puni društveni ciljevi tog vaspitnog procesa ne budu ograničeni, prigušeni i izopačeni? U samoj državi ovo pitanje mora da se suoči sa težnjama koje su ponikle iz sadašnjih ekonomskih uslova koji društvo razbijaju na klase od kojih su neke prisiljene da budu samo oruđa više kulture ostalih.Spolja, stojimo pred zadatkom da izmirimo lojalnost naciji, patriotizam sa uzvišenom odanošću stvarima koje ujedinjuju ljude za opšte ciljeve bez obzira na nacionalno-političke granice. Ni jedan stepen rešavanja ovog problema ne može se realizovati samo negativnim sredstvima. Nije dovoljno samo paziti da se vaspitanje aktivno ne upotrebi kao oruđe za lakše iskorištavanje jedne klase od strane druge. Moraju se obezbediti obimne i delotvorne mogućnosti školovanja koje će stvarno, a ne samo nominalno, poništiti dejstvo ekonomske nejednakosti, i svoj deci nacije obezbediti podjednaku spremu za njihovu buduću karijeru. Da bi se ostvario ovaj cilj nije samo potrebno da država obezbedi dovoljno škola i da uz to porodice pruže onu pomoć koja će mladima omogućiti da se okoriste mogućnostima koje pruža škola, već su nužne i takve promene tradicionalnih ideala kulture, tradicionalnog nastavnog gradiva i tradicionalnih nastavnih metoda i discipline koji će sve mlade zadržati pod uticajem vaspitanja dok ne budu spremni da postanu gospodari svog vlastitog ekonomskog i društvenog života. Ovaj ideal može da izgleda daleko od svog ostvarenja, ali demokratski ideal vaspitanja je smešna a opet tragična samoobmana ako on sve više i više ne ovlada našim opštim sistemom vaspitanja.
  Isto ovo načelo važi i za razmatranja koja se tiču odnosa jednog naroda prema drugom. Nije dovoljno da se ukaže na strahote rata i da se izbegne sve ono što bi podstaklo surevnjivost i neprijateljstvo među narodima. Mora se podvući važnost svega onoga što narode povezuje u zajedničkim ljudskim delatnostima i ciljevima nezavisno od geografskih granica. Pojedincu mora da se nametne kao radna dispozicija duha drugorazredni i privremeni karakter nacionalne suverenosti nasuprot punijem, slobodnijem i plodnijem udruživanju i opštenju među svim ljudskim bićima. Ako izgleda da su ove primene pomenutog načela daleko od uvažavanja filosofije vaspitanja, onda taj utisak ukazuje na to da nije pravilno shvaćeno značenje ideje vaspitanja koje je ranije izloženo. Ovaj zaključak se vezuje sa samom idejom o vaspitanju kao oslobađanju sposobnosti jedinke u neprestanom razvitku koji je upravljen prema društvenim ciljevima. Inače se ne bi moglo dosledno primeniti demokratsko merilo vaspitanja.
  Osvrt.
  Pošto je vaspitanje društveni proces, a ima mnogo vrsta društava, merilo za kritičko ocenjivanje i planiranje vaspitanja sadrži u sebi jedan poseban društveni ideal. Dva su gledišta kojima se procenjuje vrednost nekog oblika društvenog života: jedno je u kojoj meri svi članovi grupe dele njene interese, drugo potpuno i slobodno sadejstvo sa drugim grupama. Drugim rečima, nepoželjno je ono društvo koje i iznutra i spolja stvara prepreke slobodnoj razmeni i prenošenju iskustva. Jedno društvo koje se stara da svi njegovi članovi pod istim uslovima uživaju njegova dobra, i obezbeđuju gipko prilagođavanje svojih ustanova uzajamnim dejstvom raznih oblika zajedničkog života, može da se smatra za demokratsko. Takvo društvo mora da ima jednu vrstu vaspitanja koja kod pojedinca budi lično dnteresovanje za društvene odnose i kontrolu, i formira one navike duha koje obezbeđuju društvene promene, a da pri tome društvo ne izlaže anarhiji.
  S ove tačke gledišta razmatrane su tri tipične filosofije u istoriji vaspitanja. Našli smo da Platonova filosofija ima ideal koji je formalno potpuno sličan onome koji je ranije izložen, ali je izgubila vrednost u primenu time što je za društvenu jedinicu uzela klasu umesto pojedinca. Rečeno je da takozvani individualizam prosvetiteljstva osamnaestog veka sadrži predstavu o jednom društvu koje je široko kao i čovečanstvo, u kome bi pojedinac trebalo da bude oruđe napretka. Ali, ovoj teoriji je nedostajala snaga koja bi osigurala razvitak njenog ideala kao što se to i očitovalo njenim vraćanjem, prirodi. Institucionalne idealističke filozofske teorije devetnaestog veka nadomestile su ovu prazninu time što su od nacionalne države stvorile pokretačku snagu, ali su time suzile shvatanje društvenog cilja na one koji pripadaju istoj političkoj zajednici, i ponovo oživele misao o potčinjenosti pojedinca ustanovi.
  _____________________________________
  * Kod Rusoa postoji jedan priilčino nezapažen napor koji intelektualno vodi u ovom pravcu. On se postojećem stanju stvari suprotstavljao iznoseći kao razlog da ono mie stvara ni građanina ni čoveka. Pod postojećim uslovima om je više voleo da pokuša da nešto učini za ovog drugog nego za onog prvog. Ali ima mnogo njegovih iskaza koji ukazuju na stvaranje građanina kao na .idealno viši tip, i pokazuju da je njegovo stremljenje, sadržano u Emilu, bio prosto najbolji privremeni izlaz koji mu je iskvarenost toga doba dopuštala da nagovesti.

                                                                       
                                                            O demokratiji, Alain Badiou (2) 
                                                            O demokratiji, Rene Genon (3)
                                                            O demokratiji - Sokrat, Polibije, Herodot 
                                                            Epistokratija vs demokratija ( mišljenje)
                                                            O demokratiji, Platon (filozof-kralj) 1
                                                            Adam Mihnjik, SIVO JE LEPO ( o demokratiji)
                                                            Liberalna demokratija je u krizi..Ali znamo li šta je to?
                                                             

Нема коментара:

Постави коментар