недеља, 21. октобар 2018.

Mark Mazover: Evropa u XX veku









STVARANJE EVROPE


Demokratija je trijumfovala“, napisao je Zbignjev Bžežinski 1990. godine. „Pobedilo je slobodno tržište. Ali na tragu ove velike ideološke pobede, od čega su danas sačinjena naša uverenja?“ Kako je euforija kojom je pozdravljen kraj Hladnog rata ustupala mesto turobnim sumnjama, Frensis Fukujama video je pad komunizma kao uvod u kraj istorije i osvit prozaičnije i manje herojske epohe. Drugi su predvideli ponovno rađanje zlih duhova istorije – nacionalizma, fašizma, te rasnih i verskih sukoba. Oni su govorili o „povratku istorije“ i povlačili mračne paralele – kada je Sarajevo dospelo na naslovne strane – između 1992. godine i predvečerja Prvog svetskog rata.

U stvari, istorija nije napustila Evropu niti joj se vratila. Ali, po okončanju Hladnog rata, mesto Evrope u istoriji se promenilo. Evropa je nanovo nepodeljena, ali više ne zauzima glavnu ulogu u svetskoj politici koju je imala pre početka Hladnog rata. Stoga razumevanje situacije u kojoj se danas nalazimo zahteva ne samo da uočimo kako sadašnjost podseća na prošlost nego i kako se od nje razlikuje. Ponekad je lakše sanjati stare snove – čak i kada su to noćne more – nego se probuditi u nepoznatoj stvarnosti.



Francuski vojnik odmara na seoskom trgu negde iza linije fronta, 1. aprila 1917. godine. Foto: Wikimedia ( Commons/Paul Castelnau/Garitan/photo.rmn.fr) 

„U protoku vekova“, zaključila su dva francuska istoričara 1992. godine, „Evropa otkriva da, uprkos različitim jezicima i običajima, njeni narodi dele zajedničku kulturu… Evropa postaje svesna postojanja evropskog identiteta.“ Mada se nesrećno poklopila s godinom početka građanskog rata u Jugoslaviji, ova smela tvrdnja ima poreklo vredno poštovanja. Godine 1936, kada je takođe besneo građanski rat, britanski istoričar H. A. L. Fišer ustvrdio je da je Evropa ujedinjena civilizacijom koja je „posebna… sveprožimajuća i nadmoćna“, koja se zasniva na „nasleđu misli i postignuća i religijskih težnji“. A koju godinu kasnije, u knjizi Granice i podele evropske istorije, poljski naučnik i politički emigrant Oskar Halecki zalagao se za temeljno jedinstvo kontinenta u trenutku kada je njegova zemlja bila deo komunističkog bloka.

      Kao da je jedna reakcija na krvave bitke ovoga veka bilo poricanje njihovog ubilačkog karaktera: za jednu stranu se kaže da se zalaže za pravu Evropu – l’Europe européenne, kako je to upečatljivo rekao Gonzag de Rejno – a drugi se otpisuju kao uzurpatori i varvari. Intelektualna tradicija koja povezuje Evropu sa slobodarskim ciljevima seže mnogo vekova unatrag. Ali, ako uzmemo u obzir neuspeh liberalne demokratije između dva rata i ukoliko priznamo da su komunizam i fašizam takođe činili deo političkog nasleđa kontinenta, onda je teško poreći da Evropu u ovom stoleću nije oblikovalo postepeno približavanje misli i osećanja nego, naprotiv, niz nasilnih sukoba između suprotstavljenih novih poredaka. Ako Evropu ne tražimo kao geografski pojam već kao ono što je Federiko Šabo nazvao „istorijska i moralna individualnost“, ustanovićemo da ona veći deo veka nije postojala.


Vojnici ruske brigade u sklopu francuske vojske 1917. godine među ruševinama katedrale u Remsu. Foto: Wikimedia ( Commons/Fernand Cuville/Garitan )



      Novo u evropskoj istoriji nisu bili sukobi, ali njihova razmera jeste. U poređenju s velikim dinastičkim imperijama prošlosti – dugim vekovima vizantijske, habzburške i otomanske vlasti – utopijski eksperimenti ideologija XX veka došli su i prošli zapanjujućom brzinom. Uprkos tome, njihovi sukobi uneli su nov nivo nasilja u evropski život, militarizujući društvo, jačajući državu i ubijajući milione ljudi potpomognuti modernim birokratijama i tehnologijama. U francusko-pruskom ratu iz 1870–1871. bilo je 184 hiljade žrtava. U Prvom svetskom ratu bilo ih je preko osam miliona, a više od 40 miliona Evropljana – od toga preko polovine civila – poginulo je u Drugom svetskom ratu. Dubina ovih rana bila je upravo srazmerna veličini ambicija različitih protagonista od kojih je svaki težio da preinači Evropu – iznutra i spolja – temeljnije nego ikada pre. Ne iznenađuje to što Evropa danas pati od ideološke iscrpljenosti i što je politika postala izrazito nevizionarska delatnost. Bivši austrijski kancelar Franc Vranicki jednom je navodno rekao: „Svako ko ima vizije trebalo bi da ode kod lekara.“

     Ovo oslobađanje od zabluda obojilo je čudan trijumf demokratije u Evropi posle 1989. Sedamdeset godina pre toga učvršćivanje demokratije širom kontinenta nakon Prvog svetskog rata uklapalo se u snove liberala o novom svetskom poretku. Činilo se da je Evropa predodređena da postane model za čovečanstvo. Kroz Društvo naroda nove države istočne Evrope naučile bi se demokratiji od naprednijih i zrelijih država Zapada, dok bi preko svojih kolonija i uprava velike imperijalne sile još više širile demokratiju. Poraz komunizma u Evropi 1989. nije imao takve globalne posledice pa ni takve jevanđeljske snove. Demokratija danas odgovara Evropljanima delom stoga što je povezana s trijumfom kapitalizma, a drugim delom zato što traži manju posvećenost i manje uplitanje u živote ljudi nego drugi sistemi. Evropljani prihvataju demokratiju zato što više ne veruju u politiku. Zbog toga nalazimo visok stepen podrške za demokratiju u anketama širom Evrope ali i visoku stopu političke apatije. U savremenoj Evropi demokratija dozvoljava rasističkim partijama desnice da koegzistiraju sa aktivnijom zaštitom ljudskih prava nego ikada pre. Ona obuhvata i narodnu politiku Švajcarske i bezmalo diktaturu postkomunističke Hrvatske.



Civilians in London celebrate the signing of the Armistice of 11 November 1918, ending the Great War


   Pravi pobednik 1989. nije bila demokratija nego kapitalizam, a pred Evropom kao celinom sada stoji zadatak s kojim se zapadna Evropa suočavala još od tridesetih godina – da između njih uspostavi funkcionalnu relaciju. Međuratna ekonomska kriza pokazala je da demokratija možda neće preživeti veliku krizu kapitalizma i, u stvari, konačan trijumf demokratije nad komunizmom bio bi nezamisliv bez preinačenog društvenog ugovora nakon Drugog svetskog rata. Završetak perioda pune zaposlenosti i početak smanjivanja troškova socijalne države učinio je da ovo dostignuće bude teže održivo nego pre, naročito u društvima sa sve starijom populacijom. Globalizacija finansijskih tržišta je pogotovo otežala državama-nacijama da očuvaju autonomiju delovanja jer tržišta – kao što je pokazao niz paničnih potresa i slomova – stvaraju sopstvene iracionalnosti i društvene tenzije. I globalizacija rada je izazov za preovlađujuće definicije nacionalnog državljanstva, kulture i tradicije. Ostaje da se vidi može li Evropa naći put između individualizma svojstvenog američkom kapitalizmu i autoritarizma istočne Azije, a da pri tom sačuva sopstvenu mešavinu društvene solidarnosti i političke slobode. Ali kraj Hladnog rata znači da više nema protivnika prema kome demokrate mogu odrediti za šta se zalažu u ostvarivanju ovog cilja. Stari politički putokazi su iščupani, što je većinu ljudi ostavilo bez jasnog osećaja za pravac kretanja.



      Taj osećaj dezorijentacije na kraju veka uglavnom je evropski problem koji odražava specifično istorijsko iskustvo Evrope u XX veku i pokolj koji je pratio nekada žarku veru u utopije. Samouverenost koja se oslanjala na hrišćanstvo, kapitalizam, prosvećenost i tehnološku premoć podstakla je Evropljane da sebe u dugom razdoblju vide kao civilizacijski model za ceo svet. Njihova vera u svetsku misiju Evrope već je bila očita u XVII i XVIII veku, a vrhunac je dostigla u eri imperijalizma. Hitler je po mnogo čemu oličavao vrhunac te ideje i kroz nacistički novi poredak bio bliži njenom ostvarenju nego iko pre njega. Sada, kada se Hladni rat završio, Evropa je ponovo nepodeljena pa je još očigledniji i gubitak vere u predodređenost njene civilizacije i vrednosti. Mnoge nove države bivše sovjetske imperije ne mogu da dočekaju da se pridruže „Evropi“. Međutim, šta Evropa jeste, i gde je njeno mesto u svetu, sve manje je jasno.



                                              Konferencija u Potsdamu,1945
                         s leva – Clement Atlee, Harry Truman i Staljin.

     Jedini vizionari na nivou izazova jesu Evropejci okupljeni u Briselu, a jedina vizija koja se nudi je ona o još čvršćoj Evropskoj uniji. Njeni sledbenici i dalje govore na stari način – kao da se istorija kreće u jednom pravcu i neizbežno vodi od slobodne trgovine do monetarne unije, a na kraju i do političke unije. Alternativa koju nude ovoj utopiji jeste haos na kontinentu iznova gurnutom u nacionalne sukobe iz prošlosti, s nemačkom dominacijom i ratnim pretnjama.



      Snovi o trajnom miru imaju dugu istoriju u evropskoj misli i spontano su se opet pojavili posle krvoprolića sredinom XX veka. Naročito važnu ulogu u stvaranju zajedničkog tržišta imala je želja da se zaustavi francusko-nemačko trvenje koje je prouzrokovalo tri rata za manje od jednog veka. Prema ranijim tumačenjima, trajni mir u Evropi bio bi obezbeđen samim mnoštvom njenih država. Ali uzdizanje države-nacije i krvavi sukobi koji su time izazvani tokom Drugog svetskog rata i u poratnim godinama definisali su stav da je država-nacija sama po sebi uzrok ratova. Duhovi prošlosti, međutim, bili su slabi vodiči za budućnost. Na strahovanja od još jednog kontinentalnog rata i pesimizam u vezi s državom-nacijom trebalo je da se odgovori činjenicama o sadašnjoj situaciji, a ne da se smatra kako takav strah počiva na očiglednoj istini. Komentar Stenlija Hofmana od pre tridesetak godina i dalje je valjan: „Razmatranje međunarodnih implikacija postojanja države-nacije danas i juče važno je bar koliko i ritualan napad na državu-naciju.“



60 years of the American project "United Europe"

                              1957, Rimski Ugovor, osnivanje Evropske ekonomske zajednice 


      Sada je jasna oštra granica između dve polovine XX veka u Evropi. Do 1950. više od 60 miliona ljudi je poginulo u ratovima ili u nasilju od strane državnog aparata. Nasuprot tome, broj onih koji su na takav način stradali posle 1950. mnogo je manji od milion, čak i kada se uzme u obzir rat u bivšoj Jugoslaviji. Prema tome, ako je država-nacija krivac za krvoproliće u prvoj polovini veka, treba joj odati i neko priznanje za mir u drugoj polovini veka. Na kraju krajeva, sada je očito da je država-nacija procvetala u Evropi upravo tokom XX veka te je preživela i naciste i Hladni rat. I SAD i Sovjetski Savez bili su prinuđeni, na različite načine, da prihvate istrajnost svojih evropskih saveznika. Zajedničko tržište počelo je kao niz pregovora između država-nacija i ostalo je forum za takve pregovore većim delom svog postojanja. Jedino se sredinom osamdesetih osetio porast federalističkih tendencija, uglavnom zbog francuske nelagodnosti u vezi s jačanjem Nemačke.


Palazzo dei Conservatori


      Strah od Nemačke klasičan je primer toga šta se zbiva kada se prošlost projektuje u budućnost. Nemačka i Rusija predstavljale su, što je sasvim tačno, dve najveće pretnje liberalnoj demokratiji u XX veku. Ali one su imale i najveći broj žrtava od svih evropskih zemalja. Dominacija Nemačke i dalje je suštinsko svojstvo evropske strukture moći kao što je bila i tokom jednog veka. Međutim, nemački snovi o imperiji su se raspršili – postoje samo u nostalgičnim foto-albumima predratne Šlezije ili istočne Pruske. Njen vojni potencijal je uništen, njene manjine u istočnoj Evropi svedene su na ostatke od miliona ljudi koji su bili Hitlerov casus belli. Pet miliona mrtvih u ratu imaju veću težinu u očima Nemaca nego sve Hitlerove pobede. Nemačke kompanije danas investiraju u istočnu Evropu ne zato što predstavljaju prethodnicu Četvrtog rajha nego zato što je reč o kapitalistima čiji je kapital od vitalnog značaja za ekonomsko zdravlje Evrope.



       Još manje se čini da se istorija ponavlja u Rusiji. Ova zemlja je manja nego u bilo kom razdoblju u prethodna dva veka, skraćena za baltičke države i stare zapadne i južne sovjetske republike. Na unutrašnjem planu, propast komunizma je podstakla rast neke vrste kapitalizma iz džungle gde, ruku pod ruku, idu ogromno bogatstvo i siromaštvo kao ni u jednom drugom delu Evrope. Očajnička potreba za obnovom društva i tužno stanje ruske armije proizveli su nacionalizam i nostalgiju za komunizmom, ali su zato učinili da iredentizam i stvaranje imperije budu slabo verovatni i rizični poduhvati. Ruska manjina koja je ostala u baltičkim državama manja je pretnja evropskoj stabilnosti nego nuklearne bojeve glave koje propadaju i vojna postrojenja koja su ostala neobezbeđena po završetku Hladnog rata.

      Opasnost je u tome što Zapad ne uzima ovako oslabljenu Rusiju onoliko ozbiljno koliko bi to trebalo. Pogotovo je Evropska unija dala Rusiji beznačajnu finansijsku pomoć – poređenje sa američkom pomoći zapadnoj Evropi posle Drugog svetskog rata sumorno je podsećanje na nesposobnost Evrope da planira sopstvenu politiku s dugoročnom vizijom. „Jednom smo bili veliki a sada smo mali“ – kaže danska školska pesma. Ali velika sila ne može tako lako da se svikne na propast imperije, pogotovo kada nema drugih privlačnih opcija kao što su evropske kolonijalne sile koje su se našle na zajedničkom tržištu.

     Tu se, na kraju krajeva, zbila ta velika promena u državi-naciji od završetka Drugog svetskog rata: saradnja je zamenila nadmetanje. Imperijalne države-nacije ostale su bez svojih kolonija i uvidele da im one i nisu neophodne za prosperitet. Nuklearno oružje učinilo je staro strateško razmišljanje zastarelim a rat kao deo nacionalne politike teško zamislivim. Armije su postale manje jer je obavezno služenje vojnog roka zamenjeno profesionalnim vojnicima. Državnim granicama se sada uglavnom bavi policija a ne vojska; ilegalni doseljenici veća su briga nego armije u susednim zemljama. Manjine i dalje postoje ali u znatno manjem broju nego pre 1950. Zapravo, usled genocida, proterivanja i asimilacije, nestao je glavni uzrok Drugog svetskog rata. Evropa je ušla u novu eru u kojoj su rat, imperija i zemlja izgleda manje važni za nacionalno blagostanje nego što su nekada bili. Sledstveno tome, na pad populacije u Evropi danas se ne gleda s paničnim zamislima o nacionalnoj spremnosti, rasnoj čistoći i vojnoj snazi, kao tridesetih godina, nego se o tome raspravlja iz ugla penzionog sistema i reforme socijalnog sistema. Veći deo Evrope je u Evropskoj uniji i NATO paktu ili želi da im se pridruži, što je situacija bez istorijskog presedana. Iz današnje perspektive, prema tome, izgleda da je evropski projekat zasnovan na nerealnim strahovima i očekivanjima. Države-nacije su jake kao i uvek i ne mogu se poništiti. Za tim nema ni potrebe jer ne predstavljaju pretnju evropskom miru.

      Možda se Evropska unija najbolje može sagledati kao ustupak zapadnoevropskih država-nacija kapitalizmu. Drugim rečima, ona postoji jer države članice shvataju da nacionalne ekonomske politike više ne mogu garantovati uspeh i vide svoj prosperitet u svojevrsnoj saradnji i zajedničkom delovanju kroz Evropsku uniju. Zbog toga Evropska unija ostaje važan ekonomski činilac. Ona je deo pokušaja da se evropski kapitalizam prilagodi potrebama globalne ere.

      Ali nije sve u ekonomiji, a globalizacija kapitala ne znači kraj države-nacije u Evropi, kako mnogi danas ističu. Italijan Lučioli kritikovao je nacistički novi poredak zbog pretpostavke da su materijalna dobra dovoljna za stvaranje osećaja pripadnosti među različitim evropskim nacijama. Njegova optužba mogla bi se bolje primeniti na Evropsku uniju i njen zabrinjavajući „demokratski deficit“. Kapitalizam nije u stanju da stvori osećaj pripadnosti koje bi se mogao meriti sa osećajem odanosti što ga većina ljudi ima prema državi u kojoj živi. Ako ništa drugo, savremeni kapitalizam je uništio staru klasnu solidarnost, učinio da se pojedinci osećaju nesigurnije pa su tako drugi oblici kolektivnog identiteta postajali sve važniji. Zato je kapitalizmu neophodna država-nacija iz neekonomskih razloga podjednako kao i iz ekonomskih pa neće dalje ograničavati njenu moć. „Svest o naciji je i dalje beskonačno jača od osećaja za Evropu“, napisao je Rejmon Aron 1964. To važi i danas pa će Evropska unija najverovatnije ostati – po rečima jednog belgijskog diplomate – „ekonomski gorostas, politički patuljak i vojni crv“.

Резултат слика за NATO


      Sve ovo znači da je trenutno stanje stvari u Evropi nesređeno i složeno i tako će verovatno ostati. U Evropi ima više država-nacija nego ranije, a one sarađuju u raznim međunarodnim organizacijama, u koje spadaju – pored EU i NATO pakta – Savet Evrope, OEBS i mnoge druge. Veliko doba autonomije država-nacija pripada prošlosti, a globalizacija kapitala (i rada) prisiljava države da odustanu od ekskluzivne kontrole pojedinih oblasti svoje politike. Ali Evropu u kojoj se preklapaju suvereniteti ne treba pomešati sa onom u kojoj države-nacije nestaju i pretvaraju se u veće celine. Velika raznolikost evropskih kultura i tradicija koju su toliko cenili mislioci još od Makijavelija ostaje ključna za razumevanje ovog kontinenta u današnjem vremenu.

       Punoća nacionalnih kultura, istorija i vrednosti otežava Evropljanima da deluju povezano i brzo u trenucima krize, ali teško da je to imalo nekakvog značaja za vreme Hladnog rata jer su Evropljani sa obe strane Gvozdene zavese prepustili supersilama incijativu nad svojom politikom. Tokom decenija stekli su naviku da optužuju Amerikance i Ruse, ali i da od njih očekuju da im reše probleme. Međutim, rat u Bosni pokazao je da je čak i nakon Hladnog rata ovakva navika ostala. Nijedna evropska organizacija nije imala iole značajniju ulogu u jugoslovenskom sukobu. Godina 1992. trebalo je da nagovesti stvaranje nove sigurne i ujedinjene Evrope. Pokazalo se da je to samo isprazna retorika, jer se tokom proleća i leta te godine dogodilo etničko čišćenje u dolini Drine. Nedostatak zajedničke spremnosti, a ne objektivne okolnosti, sprečile su odlučniji odgovor Evrope u Bosni, a evropske države-nacije nisu mogle da postignu politički dogovor dok ih na to nije naterao Vašington.
Iako odbijanje Evrope da preuzme odgovornost za svoju politiku nije uzoran primer, možda je to manje značajno nego pre. Da je Bosna bila uvod u novo doba krvoprolića u Evropi, takva neodlučnost u suočavanju s krizom bila bi alarmantna. Međutim, rat u bivšoj Jugoslaviji nije bio početak novog perioda etničkih sukoba – bar ne u Evropi – nego završna faza sprovođenja mirovnog dogovora iz Prvog svetskog rata i definitivna propast federalnih rešenja – u ovom slučaju posredstvom komunizma – za probleme manjina. Sukob je i dalje moguć na Balkanu i u oblasti Egejskog mora, ali teško da može ugroziti mir u Evropi. Postoji dobar razlog zbog kojeg rat u Jugoslaviji od 1991. do 1995. nije izazvao sveopšti rat, kao balkanski ratovi iz 1912. i 1913: današnje najveće evropske sile su partneri a ne vojni suparnici.



     Na globalnom planu, Evropa je izgubila primat i možda je to Evropljanima najteže da prihvate. Ipak, u poređenju s drugim istorijskim epohama i drugim delovima sveta u današnje vreme, stanovnici evropskog kontinenta mogu da uživaju u izvanrednoj kombinaciji individualne slobode, društvene solidarnosti i mira. Na kraju veka međunarodna perspektiva je mirnija nego u bilo kom prošlom vremenu. Ako Evropljani odustanu od očajničke želje da pronađu jedinstvenu upotrebljivu definiciju samih sebe i ukoliko prihvate umereniju ulogu u svetu, možda će lakše prihvatiti raznolikost i razmirice koje će biti njihova budućnost baš kao što su bile i prošlost.




GRANICE EVROPE

Možda Evropa jeste kontinent starih država i naroda, ali je ipak u mnogo pogleda i nova. Samu sebe otkriva i iznova pronalazi u ovom veku kroz često nasilne političke preobražaje. Pojedine nacije – Pruska je među njima – zbrisane su s mape živog sećanja; druge – Austrija i Makedonija, na primer – stare su manje od tri generacije. Kad je moja baka rođena u Varšavi, taj je grad pripadao carskoj Rusiji, Trst je bio u Habzburškoj monarhiji, a Solun deo Otomanske imperije. Nemci su vladali Poljskom, Englezi Irskom, Francuzi Alžirom. Monarhije na Balkanu najbliže su što je veći deo Evrope dosegao do demokratske države-nacije koja je postala norma današnjice. Nigde nije bilo prava glasa za oba pola, a tek u malom broju zemalja parlamenti su bili moćniji od kraljeva. Ukratko, savremena demokratija, poput države-nacije s kojom je u bliskoj vezi, u osnovi je proizvod dugotrajnog unutarnjeg i međunarodnog eksperimentisanja koje je usledilo nakon sloma starog evropskog poretka 1914. godine.

     U Prvom svetskom ratu mobilisano je šezdeset pet miliona muškaraca, ubijeno je preko osam miliona, a bilo je dvadeset jedan milion ranjenih; od starih imperija na Kontinentu četiri ih je nestalo u tom ratu, a Evropa se preobrazila u „laboratoriju povrh ogromnog groblja“, kako je to opisao češki političar Tomaš Masarik. „Svetski rat“, zapisao je ruski umetnik El Lisicki, zahteva od nas da iskušamo svoje vrednosti.“ Usred ruševina ancien régimea – kajzer je u izgnanstvu, ubijeni su ruski car i njegova porodica – političari su obećavali masama, slobodnim i združenim kao nikad dotad, pravednije društvo i sopstvenu državu. Liberal Vudro Vilson nudio je svet „bezbedan za demokratiju“, a Lenjin društvo bez siromaštva i oslobođeno nepravednih podela iz prošlosti. Hitler je predočavao sliku borbene rase, očišćene od tuđinskih elemenata, koja ispunjava svoju imperijalnu težnju kroz čistotu krvi i ujedinjenost u cilju. Svaka od ove tri suprotstavljene ideologije – liberalna demokratija, komunizam i fašizam – videla je sebe kao predodređenu da promeni društvo, Kontinent i svet u novi poredak za čovečanstvo. Veći deo ovog stoleća ispunila je njihova neprekidna borba u definisanju moderne Evrope.




     Na kraće staze, i Vilson i Lenjin doživeli su neuspeh u stvaranju „boljeg sveta“ o kom su sanjali. Izostala je komunistička revolucija širom Evrope, a izgradnja socijalizma ograničila se na Sovjetski Savez. Ubrzo nakon toga, jedna za drugom, zemlje su prigrlile autoritarnost i usledila je kriza liberalne demokratije. Krajem tridesetih godina propalo je Društvo naroda, desnica je bila u usponu, i izgledalo je da je budućnost Evrope u Hitlerovom novom poretku. Liberalnoj odbrani slobodâ pojedinca nacisti su suprotstavili dobrobit kolektiviteta; protiv doktrine liberalizma o formalnoj jednakosti država oni su istakli darvinovsku borbu i prevlast rasno nadmoćnih; protiv slobodne trgovine novi poredak predložio je koordinaciju evropskih ekonomija kao celine pod nemačkim vođstvom. Ipak, kako se čudesno brzo sreća preokrenula u borbi ideologija. Četrdesetih godina – a to je bio prelomni period u ovom veku – nacistička utopija dostigla je vrhunac da bi potom brzo propala. Tako je fašizam postao prva velika ideologija koja je doživela definitivan poraz na istorijskoj sceni za koju je tvrdila da ju je sasvim pokorila.

     Na duže staze, četrdesete godine bile su važne i iz drugog razloga. Usled iscrpljujućeg, ubitačnog iskustva opšteg rata – kao vrhunca gotovo stoletnih imperijalističkih i nacionalnih borbi na samom Kontinentu i drugde u svetu – u Evropi je nastao zamor od ideoloških političkih vizija. Postepeno je opadao veliki talas masovne mobilizacije, a s njim i militarizam i kolektivizam međuratnih godina. U najgorem slučaju sledbenici su postajali cinici, a u najboljem bezvoljnici koji su odustajali i okretali se domaćem životu. Ljudi su ponovo otkrivali nenametljive vrednosti demokratije – prostor koji je ostao za privatnost, pojedinca i porodicu. Tako je nakon 1945. demokratija ponovo kročila na Zapad, osnažena u ratnom izazovu protiv Hitlera, s novom svešću o svojim društvenim odgovornostima. Samo što se sada suočila s levicom a ne s desnicom jer je Crvena armija, pošto je srušila imperijalističke snove nacističke Nemačke, prenela komunizam iz nove sovjetske imperije u istočnu Evropu.

     Premda je Hladni rat predstavljao poslednji stadijum u ideološkoj borbi za budućnost Evrope, od ranijih faza bitno se razlikuje po izbegavanju stvarnog rata – makar na samom Kontinentu. Svakako, kriza je bilo; no, u načelu, dve supersile živele su u „miroljubivoj koegzistenciji“, svaka se nadajući konačnoj propasti one druge, ali prihvatajući međusobno pravo na postojanje u sadašnjosti zarad stabilnosti i mira na Kontinentu. Dva sistema su se naoružavala i spremala za rat koji se nije mogao voditi, i nadmetala se da obezbede dobrobit svojim građanima, te ekonomski razvoj i materijalno blagostanje. Oba su isprva pokazala iznenađujuća dostignuća, ali samo je jedan bio u stanju da se prilagodi sve većim pritiscima globalnog kapitalizma. S propašću sovjetske imperije 1989. došao je kraj ne samo Hladnom ratu nego i celoj eri ideološkog rivalstva koje je započelo 1917. godine.
Svim ideologijama zajedničko je to što nastoje da predstave sopstvenu utopiju kao kraj istorije – bilo u obliku univerzalnog komunizma, globalne demokratije ili hiljadugodišnjeg Rajha. Injacio Silone opisao je tu zajedničku crtu kao „sveprisutnu vrlinu koja identifikuje istoriju s pobedničkom stranom“. Ideologije sadašnjost iščitavaju u prošlosti i pretpostavljaju, na primer, kako koreni demokratije mora da su na evropskom tlu pošto se Hladni rat završio tako kako jeste. Danas je potrebna drugačija istorija – manje korisna kao politički instrument, ali takva da nas približi realnostima prošlosti – za koju je sadašnjost samo jedan mogući ishod borbi i neizvesnosti naših predaka. Na kraju krajeva, demokratija je nadmoćno vladala Evropom po završetku Prvog svetskog rata, ali gotovo da je nestala dve decenije kasnije. A ako je godina 1989. označila pobedu demokratije nad komunizmom, ona ne bi mogla biti izvojevana da komunizam nije odneo sveobuhvatnu i silovitu pobedu nad nacionalsocijalizmom u ratu. Nije, stoga, bilo suđeno da demokratija pobedi fašizam i komunizam, a ostaje i da se vidi kakvu to vrstu demokratije Evropa može i želi da izgradi. Ukratko, ovde iznosim priču o tesnim postignućima i neočekivanim obrtima, a ne o neumitnim pobedama i odlučnim napredovanjima.


     Ideologije su bitne ne toliko kao vodiči kroz istoriju koliko kao zamajci verovanja i političkog delovanja. Ako nas dogme iz prošlih vremena više ne drže u svom snažnom stisku, to ne znači da su od početka bile tek velike prevare. Kraj komunizma opisan je kao „prolazak jedne obmane“, ali govor nad odrom nije isto što i istorijska analiza. Nakon 1945. i za fašizam je izneto slično objašnjenje – politička patologija pomoću koje su suludi diktatori poveli u propast zavedene, opčinjene narode. Ipak, rane Kontinenta ne mogu se pripisati delovanju nekoliko bezumnih ljudi, a uzrok doživljenih trauma ne može se tražiti u mentalnom stanju Hitlera ili Staljina. Dopalo se to nama ili ne, i fašizmu i komunizmu svojstveni su veliki napori u rešavanju problema politike masa, industrijalizacije i društvenog poretka; liberalna demokratija nije uvek imala sve odgovore. Hana Arent zapisuje: „Više ne možemo dozvoliti da uzmemo ono što je bilo dobro u prošlosti i jednostavno to proglasimo našim nasleđem, da odbacimo ono što je loše i naprosto mislimo o tome kao o mrtvom bremenu koje će samo vreme sahraniti u zaboravu.“



Žena povređena u neredima u blizini škole-biračkog mesta za zabranjeni referendum u Barseloni 1. oktobra (Geraldine Hope Ghelli/Bloomberg)


     Naročito se nacionalsocijalizam uklapa u glavni tok ne samo nemačke istorije nego i evropske, i to mnogo komotnije nego što bi većina htela da prizna. Sovjetski komunizam napravio je uistinu radikalan rez s prošlošću. Bio je to pokušaj u najslabije razvijenoj i ratom najviše oštećenoj evropskoj zemlji da se napravi novo društvo bez privatne svojine, da se održi dezintegrisano carstvo i istovremeno sprovede industrijska revolucija, sve u nekoliko godina. S druge strane, nacizam je bio manje ambiciozan i mnogo sigurniji na domaćem terenu, a znatno agresivniji van zemlje. Njegova revolucionarna retorika zamaskirala je veću povezanost ideja i institucija s prošlošću. Izgradnja rasno-nacionalističkog socijalnog sistema pogurala je do krajnjih granica težnje koje su u evropskoj misli sagledavane načelnije, i bila premoćna u odnosu na zanemarljivu opoziciju u tehnološki najnaprednijoj ekonomiji u Evropi. Pa ipak, za razliku od Sovjetskog Saveza, taj režim uspostavljen na čvrstim osnovama bio je posvećen nasilnom odbacivanju Versajskog sporazuma. Upravo stoga je Treći rajh predstavljao najozbiljniji izazov za liberalnu demokratiju u ovom veku. Zato i analiza promenljivog sadržaja evropske demokratske misli i prakse znači prepoznavanje vrlo realne mogućnosti – koja je iskrsla kasnih tridesetih godina – stvaranja kontinenta u skladu s nacističkim konceptima.

     Bilo bi, svakako, moguće drugačije se osvrnuti na ovo stoleće, s pogledom usredsređenim više na komunizam nego na fašizam. Marksistička istoriografija, oličena u panoramskom delu Erika Hobsbauma Doba ekstrema, umanjuje značaj fašizma naglašavajući ono što smatra temeljnom borbom između komunizma i kapitalizma. Ako sam odlučio da ovde ne postupim tako, to je delom stoga što je uticaj komunizma na demokratiju – iako bitan – bio, u načelu, više neposredan i manje preteći od izazova koji je postavio Hitler. Drugi je razlog osnovniji: ako je ovaj vek išta pokazao, onda je to da se politika ne može svesti na ekonomiju. Razlike u vrednostima i ideologijama moraju se ozbiljno razmotriti i ne mogu se naprosto posmatrati kao krinke za klasni interes. Drugim rečima, fašizam je bio više od drugog oblika kapitalizma.

    Upravo zato što se nacistička utopija dinamičkog, rasno pročišćenog nemačkog carstva mogla ostvariti samo kroz rat, i zato što je otkrila razorni potencijal u evropskoj civilizaciji – okrećući imperijalizam naglavce i tretirajući Evropljane kao Afrikance – iskustvo s fašističkim novim poretkom (i njegova kratkotrajna privlačnost) palo je u zaborav u maksimalno kratkom vremenu nakon 1945. godine. Gradsko veće Bolonje pretopilo je bronzanu statuu Musolinija na konju u dva časna partizana; francuska je kanonizovala spomen na ujedinjeni otpor Višiju, dok je Austrija besramno iskoristila svoj status prve Hitlerove žrtve i podigla spomenike antinacističkim „borcima za slobodu Austrije“. Bili su to začeci mitova Evrope oslobođene od istorije. Oni su izgnali neprilična sećanja i potvrdili neumitnost trijumfa slobode.



      Da bi osećaj evropske civilizacijske premoći ostao netaknut, bilo je neophodno stalno iznova iscrtavati mentalne granice. Takozvana evropska zajednica implicitno je zanemarivala pola Kontinenta: posleratna Evropa postepeno je postala sinonim za Zapad. Izgubljeni Istočnoevropljani svrstavali su sebe u „centralnu Evropu“ kako bi se odvojili od varvara. Ta se navika održala do danas: vodeći britanski istoričar je opisao rat u Bosni kao „primitivni plemenski sukob koji samo antropolozi mogu razumeti“, pri čemu je Jugoslaviju radije posmatrao kao deo varvarskog Trećeg sveta nego da prihvati kako i sama savremena Evropa može biti ukaljana. Čini se da čak ni ubitačni dokazi u XX veku nisu umanjili sposobnost Evropljana za samoobmanom.

     Moje je geografsko poimanje Evrope i njenih granica u osnovi pragmatično. Ovo je knjiga o događanjima i trvenjima u Evropi a ne o mestu Evrope u svetu. Naravno, nije moguće sagledati Hitlerove ambicije na Kontinentu a da se ne postave u kontekst evropskog prekookeanskog imeprijalizma, niti je moguće opisati Hladni rat ne pozivajući se na Sjedinjene Države. Sovjetski Savez – kao velika evroazijska sila – čas je deo evropske istorije a čas je van njenih tokova. Zato je ovo Evropa čije su granice – a tako je i u stvarnosti – porozne i prilagodljive. Istočna Evropa nije manje deo te priče nego zapadna, kao što joj i Balkan ne pripada ništa manje nego Skandinavija.
Kao i uvek, geografska pitanja prikrivaju argumente o politici, religiji i kulturi, a oni koji su željni da uspostave evropsko jedinstvo neće biti zadovoljni zbog mog agnosticizma. Ali to je tek ovlaš povezano s neizvesnošću koja sada okružuje koncept same Evrope. Na kraju krajeva, od tri ideologije fašizam se pokazao kao najviše evrocentričan, kudikamo više i od komunizma i od liberalne demokratije: taj sistem verovanja, ujedno antiamerički i antiboljševički, makar je bio nedvosmisleno jasan. Ono što Evropa za nas predstavlja nakon okončanja Hladnog rata umnogome je nejasnije – je li ona deo „Zapada“ (mada je i samo to određenje zastarelo), zapadni bedem Evroazije, je li i jedno i drugo ili ništa od to dvoje? „Evropa“ Evropske unije možda je obećanje ili obmana, ali nije realnost. Za ozbiljno sagledavanje podela i neizvesnosti na ovom kontinentu – što sam ja nastojao da ovde učinim – potrebno je napustiti metafiziku, odreći se potrage za nekakvom tajanstvenom i suštinskom „Evropom“, i umesto toga istraživati nepromenjivi sadržaj kako bi se otkrilo šta bi on trebalo da predstavlja.

     Naposletku, reč je o vrednostima koje su u samoj srži ove istorije – vrednostima koje su navele ljude da deluju, koje su uobličile i preobrazile institucije, usmeravale državnu politiku i bile potpora zajednicama, porodicama i pojedincima. „Svaki društveni poredak jedno je od mogućih rešenja problema koji nije naučni nego ljudski, problema života u zajednici“, napisao je godine 1954. francuski učenjak Rejmon Aron.Jesu li Evropljani i dalje kadri da primenjuju suptilnu veštinu koja je neophodna u liberalnim zajednicama? Da li su zadržali sopstveni sistem vrednosti?“ Taj problem „života u zajednici“ koji je Aron izdvojio možda je središnja tema ove knjige. Međutim, za razliku od Arona, moramo se upitati: kakav je to bio evropski sistem vrednosti? Liberalizam je tek jedan od njih, a bilo je i drugih. Priča o Evropi XX veka priča je o njihovom sukobu








Prevod sa engleskog: Aleksandra Dragosavljević
(Iz knjige Marka Mazovera Mračni kontinent. Evropa u dvadesetom veku, Arhipelag, 2011)



                                                Život i smrt Evrope- Mišel Onfre







24 коментара:

Анониман је рекао...

Način na koji Mauzer piše odaje hladno-britanski um koji ignoriše neke nepobitne činjenice- On bi da piše istoriju a da Britaniju ostavi na neutralnoj poziciji u događajima oko 2. rata. Na isti način je ležerno izbegao da iznese, potvrdi ili opovrge, elementarne činjenice o atentatu u Sarajevu ( u intervjuu nekim njihovim novinama ). Tu vrstu uzdržanosti lično ne podnosi, naglašavam da se odmah uzme u obzir moja neobjektivnost a, verujem, da se u njoj krije zrnce istine o britaskoj namćorosti u svim segmentima ljudske misli. Praksu da ne spominjemo. Ekonomski gledajući nije samo Nemačka imala za cilj imperijalističko podjarmljivanje I eksploataciju siromašnih zemalja iz okruženja, iako tada ekonomski slaba ona je bila na listi konkurenata I čim je ojačala ona je krenula u rušenje privrednog poretka Evrope. Posle Prvog svetskog rata, francuski i britanski kapital imao je- uzeo- pod svoje nekada moćne i samostalne bečke velike novčane ustanove. Preko njih je ostvario kontrolu nad skoro čitavom krupnom privredom u zemljama evropskog Jugoistoka.Britanija se povukla i, gle sasvim opušteno prihvatala nemačku sve agresivniju politiku podržavajući je u nekim poduhvatima (remilitarizacija Rajnske oblasti, okupacija Austrije, otimanje Sudetskih krajeva Čehoslovačke). Molim, nije lit a nedopustriva ćutnja prema nemačkoj politici imala udela u kasnijim događajima. Naravno. E pa to treba reći. Možda je ovaj bBritanac pisao I o tome, u knjizi, ali iz ovog dela nešto se ne čini.

XXX
Dobro došla !

L2 је рекао...

Pozdrav!
Da, bio je to, kao obično, rat za kapital. Ni ja nisam čitala knjigu pa nemam odgovor. A ima tu još štošta da se kaže i nakon ovog kratkog odlomka. Možda neki drugi put. Kasno je.

Анониман је рекао...

Veoma se radujem novim tekstovima ovde.
Ali cim sam procitao demokrtaija i ostalo poceo mi da se prevrce zeludac. Pogotovo kada to pise englez. Za ime Boga tako nesto je nespojivo, da englez pise o demokratiji i da pise o staroj ku**i Evropa!
I kada jos pre toga postaviti clanak koji ima veze za pesanikom, cedom Hilari Hlinton i Sorosa.
PDVNK bre

Анониман је рекао...

Mark Mazover je u ovoj knjizi Evropi nadenuo provokativan naslov Mračni kontinent – to je po njemu period koji je „uneo nove nivoe nasilja u evropski život, militarizujući društvo… ubijajući milione ljudi uz pomoć modernih birokratija i tehnologija“. Ivan T. Berend, veliko ime u oblasti ekonomije, unosi malo svetla u taj period Mračnog kontinenta. Pojedinac je 2000. godine uspevao da proizvede deset puta veću vrednost po času nego vek pre toga. Obim dobara i usluga, hrane, odeće, stambenog prostora, letnjih odmora i putovanja, zdravstvene nege i obrazovanja dostupan prosečnoj evropskoj porodici 2000. godine bio je pet puta veći nego 1900. godine. Devedesetih godina XIX veka mesečna potrošnja četvoročlane italijanske porodice iz radničke klase bila je 180 dolara, ali sto godina kasnije – u uporedivoj dolarskoj vrednosti – iznosila je 1.600 dolara. Ljudi su se preselili iz udaljenih sela u gradove u razvoju i drastično izmenili svoje živote. „Transformacija svakodnevnog života običnih Evropljana… najrevolucionarnije je dešavanje u istoriji ovog kontinenta.“ Berend na kraju zaključuje da je ekonomski gledano Evropa u ovom periodu bilau usponu. ...”

.......trend XX veka bila postepena sinteza dijametralno suprotnih ekonomskih sistema u široj konfrontaciji. Nove vrste uspostavljenih režima razlikovale su se kao nebo i zemlja – slobodno tržište naspram centralno planiranog sistema, demokratska tržišna ekonomija naspram diktatorskog ekonomskog dirigizma. Ovi dijametralno suprotni režimi u međusobnom sukobi ipak su i učili jedan od drugog. Dakle, doživeli su svojevrsnu sintezu, kombinovanje elemenata laissez-faire i regulacije, privatnog i državnog vlasništva, i planskog i intervencionističkog sistema.

Ovo je realna ekonomska procena kao što je i ocena Mazovera o Mračnom realna mada bi se moglo zaključiti da je u pitanju kontradiktornost. Nije. Mazoverov metod zasniva se prvenstveno na praćenju glavnih političkih ideja, u teoriji i praksi. On istražuje poreklo i razvitak temeljnih koncepata socijalizma i kapitalizma na tlu Evrope sa upućivanjem na kontinuitete i diskontinuitete ideja.
Ne zaboravimo da sve nacionalna istorije evropskih zemalja veličaju slavu i pobedu svojih nacija, te je istoriografija u tom smislu specifičnim odabirom tema, načinom njihove obrade, jezičkim formulacijama, tabuiziranjem određenih pitanja i, konačno, političkim angažmanom istoričara više na posredan način davala legitimitet određenom ideološkom narativu.

Ako sve to imamo na umu moramo konstatovati da Mazover relativno dobro izlazi na kraj sa materijom. U centru kritike je s pravom stavljena Nemacka ( pogledajte u kom kontekstu spominje Hrvatsku) ne mimoilazi Vatikan itd. Potpuno se slazem sa njim da je, uprkos Berendovoj misli o ekonomskom napretku, Evropa XIX i XX veka Kontinent mraka. U tako velikom i opseznom delu potkradu se mnogi detalji, ali se nije potkrala osnovna nit a to su sile mraka - nacizam, socijalizam, Vatikan. Te tri sile mraka su odredile Evropu ovog perioda.
Jovo B.

L2 је рекао...

Iz tebe izbija
Preterana sumnjicavost slicna onoj koju gaje ateisti prema vernicima i obratno, kapitalisti prema levici, i obratno, sve sto na bilo koji nacin i u bilo kojoj meri ima doticaj sa stranom suprotnom tvom misaonom habitusu, a to znaci i medijima koji nose etikete te, suprotne, strane pricinjava ti mucninu, gadjenje i ko zna koje jos fizicke boli, da ne spominjemo psihicke. Tvoja prva greska, sve ostale su posledicne, izvire iz tog, a prirori otpora. Sudeci po simptomima zakljucujem da su tvoji stavovi pre svega emotivni, jedna vrsta averzije ( otuda jaka reakcija ). Da li je izvor nekog teksta ( u o om slucaju Pescanik ) bitniji od samog teksta ( ako je isti uopste procitan )? Da kada su u pitanju tabloidi, ali tamo ne zalazim.
Procitati tekst u Pescaniku ( preuzeti ga ) ne podrazumeva zastupanje ukupne medijske politike ovog casopisa. Bitan je autor i pre svega napisano. Autor pomenutog teksta je vrstan ( svetski) ekonomista a tema pripada njegovoj uzoj specijalnosti stoga nema boljeg izbora do njega. Ekonomisti bi se mogli sporiti oko njegovih teoretskih ( ideoloskih ) osnova, ja se tim ne bavim, za sta ima,posebne razloge. Tebi smeta sto je tekst izasao u Pescaniku, bice da mu to rusi ..sta, argumentaciju, validnost..

Hajde da razgovaramo argumentima, ili, ako nismo iz struke, zasto ne i laicki, ali ipak u okvirima teme a ne van nje.
Zbog jasnoce : prenosim tekstove za koje smatram da su kvalitetni, one koji su tematski intrigantni, ili su vest- po sebi, ili sadrze nove informacije, odnosno na nov nacin interpretiraju stare, itd.
Fizicar Stephen Hawking je Britanac, Francis Bacon, Isaac Newton, Michael Farady, Charles Darvin, a sta reci za plejadu Tomas Mhor, William Shakespeare, Byron, Dickens,Eliot,Aldous Huxley - sa Velim novim svetom, snaznom kritikom rotalitarnih drustava.
I....kakva bi bila tvoja zamerka ovim Britancima?
Moja reakcija na tvoj komentar je suvisna, ali mozda te navede da razmislis o svojoj tvrdokornosti.
Pozdrav

Анониман је рекао...

Jesam emotivac ali za mene ekonomija nije nauka jos pogotovu ako je strucnjak iz rokfeler i rotchild banke. Ta nije nauka i veoma je slicna alhemiji. Cak mislim da je ova druga ispravnija.
A pescanik kao sajt je izvor dezinformacija u koriast NWO kao i Pink ovome rezimu. Na njima nema nista da valja.
Zamerka britancima, ima ih puno bolje da navedem jednu lepu osobinu koja mi se bas svida. A to je da kao nacija nestaju i za manje od 100 godinA NECE IH BITI.
A ove licnosti koje si pobrojala su iz davne istorije cak i SH
i na njih gledam kao svetle tacke toga naroda.

PDVNK bre

Jos nesto, Argument, ako nekoga hoces da prozoves genocidan prvo pogledaj svoju istoriju.

Анониман је рекао...

Nacizam, socijalizam, Vatikan ( na kraju islam), 70 miliona žrtava Nacizam = Nemci, socijalizam = Rusija, Vatikan= Rim. Da li su samo te tri odrednice odredile Evropu 20 veka? Ne, njima treba dodati trajnu američku prisutnost na političkoj sceni. Ipak istorija
Evrope 20. veka je pre svega istorija stalnih sukoba i borbi za dominaciju jednih nad drugim narodima. To je bit istorije bilo kog kontinenta, nepromenjena, samo što se metode menjaju. To je pokazao rat u Jugoslaviji, nemogucnost suživota, nepremostivih razlika, potrebe za dominacijom. Istorija čovečanstva je istorija jedne samouništavajuće civilizacije. Svi, svi pokušaji integracija odmah su osuđene na jalovost. To je bit ove i svih ostalih istorija.
XXX

Анониман је рекао...

Mi smo planeta majmu..oprostite ratova, vojnih i onih bez ispaljenog metka, ekonomskih, diplomatskih, psiholoških, geofizičkih, tehnoloških, informativnih, virtuelnih, hakerskih, klimatskih, seizmoloških, verskih, sportskih,automobilskih, fudbalskih, da ne zaboravim iljubavnih. ovo nije kraj! Istoričari registruju vojne a zapravo smo od davnina u totalnom ratu. Istorija nisu datumi sukoba na geografskim prostorima, već oni između ljudskih umova. Svest je najveća nepoznanica. Vrlo je važno da nastavimo da tragamo, jer je naše istraživanje zapravo tek počelo.
pedja

pozdrav svima

Анониман је рекао...

Svest.....mi,
“ Svi se pisci romana slažu, uglavnom, kad je reč o svetu u kom živimo. To je, kažu, neka vrsta velike, čudnovate, pozornice, na kojoj svaki, neko vreme, igra svoju ulogu. A zatim silazi sa scene, da se na njoj više ne pojavi. Nikada, – njikagda. Niti zna zašto je u tom teatru igrao, niti zašto je baš tu ulogu imao, niti ko mu je tu ulogu dodelio, a ni gledaoci ne znaju, posle, kuda je iz tog teatra otišao. “ ( Crnjanski )
Pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Podsetio si me na Crnjanskog i večeras sam zaglavila ponovo sa njim. U jednom intervjuu je izjavio ( u vezi je sa temom ):

"Ja se smejem kad čitam kritičare koji kažu – istorija je to.( njegov opis ) Istorija je napad preko Rajne. Jer vi ne možete da gledate napad preko Rajne: morate da rekonstruišete, da nađete dokaze i da što vernije dočarate kako je bilo."

Da, to je istorija- uz činjenice, datume, cifre, opis- istoričareva rekonstrukcija koja može da se razlikuje od jednog do drugog istoričara. ali i od sudionika, čitaoca, jer prostiče iz razlke u glavama pojedinaca. Postavlja se piotanje da li takva istorija može da bude objektivna. Da! Nauka naučni prikazi imaju utvrđeniju metodologiju od razmišljanja ostalih i uprkos tim standardima razlike su moguće i legitimne., šta više poželjne. Nisu legitimni falsifikati, ali Bože moj, i sa njima se susrećemo i to napisanih perom tzv. istoričara.

L2 је рекао...

Pitanje naučnosti ekonomija ne treba da sprečava postavljanje ekonomskih tema ( tekstova) a pogotovo ne treba da utiče na razvoj ekonomske teoretske misli.Naravno da ekonomija ne spada u e g z a k t n e nauke, ali u tu grupu ne spadaju ni društvene nauke a ipak ih svrstavamo u oblast nauke. Ekonomija se slobodno može postaviti u rang tih, društvenih disciplina, jer izučava i pokušava da odgovori na pitanje kako funkcioniše ekonomski svet.
Ne bih ponovo o Peščaniku, ni mestu službovanja autora, ni želji da Britanci nestanu za 100 godina. To su tvoji lični stavovi, imaš pravo na njih, pravo i slobodu da ih izneseš ( bar na ovom mestu ). Mnoga, velika, imena iz svih oblasti od naučnih do filozofskih, umetničkih, izražavala su slične stavove što, u većem broju slučajeva, nije umanjilo vrednost njihovih dela. Istina, mnoge je društvo stavljalo na stub srama, za neke su posledice bile kobne. I tu ima materijala za širu raspravu jer stvari nisu uvek banalne, kao što su ( pretpostavljam ) npr. emotivne frustracije ljudi sa naših prostora ( poput tebe ) pogotovo kada ne pozivaju na linč. i sl.
Zadnje-genocid, pretpostavljam da ciljaš na neverovatna kolonijalistička i, nakon Prvog rata, postkolonijalitička zapadnjačka divljanja ravna genocidnim. Svako razuman se mora složiti sa tobom.
Dobro je, priznaš da si emotivac.
poz.

L2 је рекао...

@ Pedja,
ode ti do svesti! I ja se na kraju svih krajeva vratim prirodi čoveka, onog _ malog čoveka koga se pribojava Vilhelm Rajh.

" Plašiš se života, Mali čoveče, na smrt se plašiš! Besno ćeš ga ubijati, verujući da gradiš “socijalizam”, ili “državu”, ili “nacionalnu čast”, ili “ugovor o povećanju plata”, ili “čast Božju”. Jedno samo nećeš znati ili nećeš hteti da znaš: da svu svoju bedu sâm stvaraš i to iz sata u sat, iz dana u dan, bez prestanka; da ne razumeš svoju decu, da im lomiš kičmu pre nego što su se odvažila da se usprave; da kradeš ljubav; da si pohlepan na novac i željan vlasti; da držiš psa kako bi i ti bio “gospodar”. itd.

To neopravdava vas, genetičare, da manipulišete tom nesavršenom, ljudskom svešću, mada i ja ( kao ovaj naš novi ..PDVNK bre i njemu slični) ne poželim da nas neko "izmeni" za sva vremena.



L2 је рекао...

@ XXX,

zajedništvo, dominacija jednih nad drugim, da, da ima toliko toga što nas razdvaja a i onoga što spaja, pa nam je istorija od toga satkana.Svi su izgledi da je to osnovni prirodni zakon, stvaranje i reazaranje, krug u kom se vrti ona prašina od Velikog praska do danas i večnosti, ako se jednom ne uruši sve da bi počelo iz početka.

L2 је рекао...

ovim komentarom si dotakao vitalni problem Evrope ( zašto ne i svetskih odnosa ) i on zavređuje ozbiljan odgovor za koji ja momentalno nemam vremena a ne želim da budem površna. Zato se izvinjavam na daljem ćutanju.

Анониман је рекао...

Draga moja, medicinski gledano, te želje su eruptivna oslobađanja emocionalnog naboja koji ne uspevate artikulisati na drugi način.
Pedja

L2 је рекао...

Filozofski gledano tvoji komentari su ( pre) zasiceni tvojom strukom sto je, meni licno simpaticno, ali u praksi, ponavljam se, prezasicenost - opsednutost moze unistiti brojne ljudske sudbine. Sto je ta opsednutost veca to je vise mogucnosti da unistite sudbinu covecanstva ili, barem je to pretnja da ce te nas unistiti. Sta nam je drugi ciniti nego upozoravati, upozoravati...pa makar nam prilepili neku od vasih dijagnoza.
One su smesne u odnosu na dijagnoze koje bih ja vama pripisala, hahaaaa...

Анониман је рекао...

Krug." Ne znam već koliko vremena (sati ili godina) Faustus i Parsifal se trude da ispišu svoje staze, tarot za tarotom, na stolu krčme. Ali svaki put kad se sagnu nad kartama njihova priča se čita na neki drugi način, trpi ispravke, varijante, oseća raspoloženje tog dana i tok misli, oscilira između dva pola: svega i ničega.– Svet ne postoji – Faustus zaključuje kad klatno ode u drugu krajnost – ne postoji neka sveukupnost koja se sva odjednom daje: postoji jedan konačan broj elemenata čije se kombinacije množe na milijarde milijardi, malo njih pronađe oblik i smisao i nameće se usred jedne prašine bez smisla ili oblika; kao sedamdesetosam karata iz špila tarota u čijem zbližavanju nastaju nizovi priča koji se odmah raspadaju."
pesnik u prolazu

ФРАГМЕНТИ је рекао...

Уместо Коментара на текст и коментара на коментаре.
Врло лични став.
http://skr.rs/dFW
Поздрав.

L2 је рекао...

Vidim zivi ste, zdravi i aktivni.
Jos sinoc sam procitala tekst na vasem blogu ali ne uspeh da se javim. Imala sam jednu tesku raspravu pod cijom sam senkom i danas ( sto nije ugodan osecaj ) ali uprkos tome osecam potrebu da prokomentarisem vas licni stav.
Dali ste kratku dijagnozu Evropskog trenutka ( i sa zaloscu mogli bi reci istorije uopste ) cija je sustina “ hegemono jezgro” , sto bi Gramskijevski receno bilo “ prinuda oklopljena pristankom”. ... “ Da, u politickom smislu uvek je vlast cinilo neko takvo jezgro.

Vidi li Evropa da samu sebe potkopava”, pitanje je kojim zavrsavate.
Vavilonska Evropska kula nema jedinstvenu svest, pitanje je da li je uopste moguce da je ima. Znano nam je da postoji ona bitna nit koja vezuje hegemone i masu kojom ona vlada, bez te niti sa masom vlast ne bi mogla da se uspostavi i odrzi. Tu nit odrzava lazna svest mase koja ne prepoznaje represivnu silu koja njom vlada iz prostog razloga jer su joj temelji populisticki atraktivno poimanje sveta, morala itd.

Postavlja se pitanje koja je to svest ispravna? Uzmimo za primer EU. Nisu li ogolele ideje Evropske unije sjajne, u ekonomskom i politickom smislu? Levicarske ideje su oduvek mirisale zanosno. Stavimo pod lupu konkretan primer sa migrantima, Brisel im je otvorio vrata , predstavio se kao humana institucija ( levicarska ) i sve ostalo se u javnosti- po sistemu crno belo- pripisuje desnici ( neprirodna homogenizacija ) sta vise, uz najcrnje epitete koji podsecaju na ono staro zlo Evrope od kog ona bezi. ( upravo je iskomplesirana Nemacka najaktivnija u tom pogledu) .Pa budimo pametni, u tom perfidnom ideoloskom obracunu, opredelimo se i rizikujmo lepljenje etikete.

Evropa je razdeljena, u svakom pogledu i licno mislim da nemamo primer ni u istoriji, ni u sadasnjosti, idealne, jedinstvene drustvene zajednice. Ljudske zajednice su raznolik, ziv organizam, dakle pokretan i promenjiv. Izgleda da necemo da se pomirimo sa cinjenicom da smo razliciti i da je sasvim normalno da se svako priklanja svom stadu. Pobogu, pa i u tom stadu se razdvajamo sve do najsitnije celije, porodice.To nam je sudbina, ali mi smo skloni idealima, ulepsavanju sopstvenog lika ( i dela ).

ФРАГМЕНТИ је рекао...

"На жалост и наше покољење још увек страсно верује да лепота може доћи споља, из обилног чулног конфора, да је нужан и довољан услов индивидуалног просперитета арогантно одрицање узајамности и свих искустава осим личних, као и да је у нихилистичкој разузданости хедонизма смештен прожимајући простор свеколиког планетарног заједништва, те да коначно уједињавање цивилизације претходи човекољубљу и примицању Богу. А заправо ствари нису тако једноставне и стоје сасвим другачије.

Има ли, наиме, погрешније претпоставке о равноправности тобож здружених народа, и њиховом потоњем уздизању ка врхунском кохезивном идеалу, од оне која полази од обезбеђивања могућности задовољења базалних потреба? У њој је заложен парадоксални деструктивни потенцијал људске врсте. Бескрупулозно, манипулативно инвестирање надређених система (државе, савези, уније…) на подмиривању нагонске глади и свих њених сурогата (жудњи за информационо техничким савршенствима) у тој мери је занемарило човеково душевно устројство да се питање врлина и начела поставља не само као принципијелно, већ и као приоритетно. Све док се човеков атавистички рудимент не охристоличи, никакво материјално благостање неће релаксирати драматичну неравнотежу вредносне атрофије са једне стране и преко потребног друштвенољубља са друге стране. Зато баш, нити је привид, нити погрешна интерпретација очигледне стварности, хаотични дезинтегративни процес на тлу западне културе. Само је опскурни ум могао игнорисати сасвим предвидљиву и сасвим извесну реакцију људске несавршености на бахинални вредносни амбијент. И само наивна перцепција није могла очекивати подизање свих врста тензија и неизоставност прибегавању принудних интервенција свих нивоа апарата као увод у даље продубљивање незадовољстава, напетости и конфликата. Елем, конструктивни редослед корака је посве другачији и представља робустну „јеретичку“ претњу хегемоној европској (и широј западној) тополошкој конструкцији. Заправо, дубоко, структурално, унутарње оплемењивање крхког људског бића представља sine qua non предуслов било каквих интеграционих процеса, који би у том случају имали одређену дугорочну перспективу, али, који, уосталом, нису неопходни на начин на који је то прокламује декадентна западна цивилизација. Отуд још, непресахло поствизантијско духовно наслеђе и њему гравитирајућа духовна подручја могу бити знатно стабилнији и дуговечнији генератори стварања крупнијих и хуманијих друштвених целина.

Дужност нашег националног покољења јесте да разуме ову околност и стави је на дневни ред националне историје у што краћем року, у противном постоји озбиљан ризик да националне историје више не буде, или барем не, онаквом каквом су је наши преци створили."
Поздрав!

Анониман је рекао...

Da, “ stvari nisu tako jednostavne”, pa bih molio da mi neko od vas jednostavno objasni složenost. Da saznam konačno koje ideje smatrate levičarskim, a koje desničarskim? Skretanje desnice levici i obratno stvara konfuziju, ako izuzmemo ekstremne polove. Samo neke od desnih stranaka mogu se porediti sa NSDAP u Nemačkoj 1930-ih, grčka „Zlatna zora“, mađarski Jobik i ukrajinske stranke Svoboda i Desni sektor; one deluju po modelu fašističkom i/ili neo-nacističkom, mnogo umerenije su njihove sestre francuski Nacionalni front, austrijski FPO, i belgijski Vlaams Belang. Ostale evropske stranke desnice dele sa desnim opcijama samo rasizam, ksenofobiju i islamofobiju. Gledano procentualno desnica je u Evropi svedena na bednih 10,20. Na osnovu ovakve statistike reklo bi se Evropa je potpuno u rukama levice, a otkuda onda, pitam se samo, toliko antisemitizma ( nastavak tradicije desnice) pa islamofobije, i uopste otpora prema strancima, pa toliko kolonijalnog duha koji prožima stavove i ponašanje Brisela ( zemalja sa kolonijalnom tradicijom ), pa 1% poreza u tajnoj Luksemburg zoni za povlascene, i tako redom. Spominjete hegemoniju, koju ? Nova desnica koristi marksističke parole i tvrdi da su ideje, a ne privredna infrastruktura, temelj političkog života, zagovaraju kulturnu hegemoniju marksista? Provode li Sorosevci politiku leve ili desne hegemonisticke koncepcije ili je sve to jedno te isto, ludnica. Da vidim ko će da mi objasni.

Pedja

Анониман је рекао...

Peti element,
ti si idealista!Prosvećeni idealista.
XXX

Анониман је рекао...

Peđa,

nijedan odgovor ne može da polaže pravo da bude savršen i istinit,pa ni odgovor tebi. Ne očekuj ga.
Haotičnom mišljenu, zbog kog se ljudi bore jedni s drugima, ubijaju, uništavaju i ponižavaju, nisu jedini uzrok ideološka načela. U svakom od nas su oba sveta i treba samo proceniti kako se grupe opredeljuju u određenim ključnim momentima. Može se odluka videti kao psihološka činjenica. Šta u pojedincu ili grupi, masi, odlučuje da se prikloni jednima ili drugima, vladajućima ili opoziciji, levici, desnici? Zavisi ko šta nudi, zar ne. Preko noći radikali postadoše naprednjaci. Kuku! Skromni komunisti postadoše tajkuni. Listom su komunističke zemlje istočnog bloka prišle EU. Bez po muke priklonile su se ideologiji kapitalizma. Sagledajmo problem iz drugog ugla. Šta je omogućilo novi scenarij? Ko je stvorio EU takvu, ko je održava, zašto do kada i sl. E, u tom grmu leži zec.EU je stvorila nove okolnosti i otvorila nove mogućnosti. Svedoci smo reakcija, pojedinaca, država. Ne bi migracija krenula da nema nikakvih šansi da stigne.A znamo da pokrenuta gomila deluje varvarski, ne računa na druge. EU im je dala tu šansu, malo se preigrala, Soroš iskoristio i eto. Sada je u problemu i EU i zemlje koje su na putu do nje, a bogami i Amerika kojoj se o glavu obijaju njene sopstvene metode. Dakle, ta pomešanost levice, desnice nije novina. Sredstvo opravdava cilj. Ko te pita kom ideloškom načelu pripada.

XXX

Анониман је рекао...

Hajde Pedjane ne pravi se lud. Ko predvodi hegemoniste ? Pa vi preko bare i ako Evropa do sada nije shvatila da svojom suludom podrskom Americi dovodi samu sebe u pitanje, shvative sada nakon americkog istupanja iz nuklearnog programa. Kasno za okret. Evropa je u mat poziciji. I neka. Njene su drzave bile protiv ruske inicijative pri UN i dobile su sto su trazile. Ovaj Britanac ce moci jos jednom da ispise mracne strane evropske istorije, ako jos pozivi.
Z.

Постави коментар