петак, 21. фебруар 2014.

Život i smrt Evrope- Mišel Onfre





Evropa je na samrti, a većina ljudi, slepi kao Edip, misle da je pred njom budućnost! Mlataranje rukama stručnjaka i birokrata koji se, u Stasbourgu i Bruxellesu upinju da tu teles na umoru, ako ne i mrtvu, pretvore u živ organizam, daje znak vidovitom promatraču da prisustvujemo opsežnoj radnji poricanja ustanovljive smrti, Evropa je klinički mrtva, pa vračarska zazivanja njezinih kadioničara potiču od uobičajene reakcije poricanja porodica koje neće da konstatuju očevidnost smrti, pa se uporno obraćaju mrtvacu, drmajući ga da bi progovorio i dokazao svoju sposobnost za život. Ali stara isrcpljena drtina neće progovoriti ni jedne jedine reci da ospori dijagnozu.



Cement koji je negda stvorio Evropu postaje prah pre nego što se rasprši na budućem nepovoljnom vetru istorije. Zdanje ima datum rođenja. Prati se njegov rast. Meri se njegov napredak. Beleže se njegovi uspesi. Skupljaju se dokazi njegove životne sposobnosti, njegove snage. Ustanovljuje se njegova veličina. Može se, štaviše, utvrditi datum nastanka krize njegove bolesti. Od te najviše tačke, dana najjače svetlosti, u trenutku kad zvezda dostigne najvišu tačku na nebu, može se utvrditi datum kad ona počinje padati u ponor. Solisticij u isto vreme označava neku stvar i njezinu suprotnost: leti, najkraću noć, najduži dan i, u isto vreme, kraj svetlo sati i početak pada u pomrčinu; zimi, najdužu noć, najkraći dan i, u isto vreme kraj pomrčine i početak uspona ka svetlosti. Isto kad je reč o civilizaciji: njezin se najviši trenutak podudara s pokretom usmerenim ka njezinoj suprotnosti. Danom Krunisanja započinje put prema kraju Carstva…

Vrhunac Evrope je daleko, veoma daleko iza nas. Njen datum rođenja seže milenij i po u prošlost. Kad je i kako taj organizam mogao učiniti više i bolje nego što je učinio? Na smrt bolesna Evropa, na umoru, gotovo mrtva, potrajala je onoliko vremena koliko obično traje neka civilizacija. Mera kristala pre lomljenja, mera biljke pre sušenja, ili životinje, dan za krhki i nežni vodeni cvet, vek za kornjaču, zavise od specifičnog sunčanog sata. Civilizacije raspolažu svojim. Milenij i po, eto dugog trajanja za živo biće nejasnih mehanizama…

Evropa se rađa preobraćenjem cara Konstantina na hrišćanstvo, 312. godine. 21. oktobra. Car, koji se morao sukobiti s Maksencijevim vojskama, ugleda na nebu krst koji mu najavljuje „pod ovim ćeš znakom pobediti“. I on pobeđuje… Otada ta astronomska konfiguracija pročitana kao predznak uverava cara u savršenost te religije pošto ona uspešnošću nadmašuje pagansku, u ovom slučaju njegovu pre toga zlokobnog časa… Godine 177. Marko Aurelije se čudi kako u Lyonu hrišćani mogu krenuti u smrt laka srca. Stoički mudrac u tome vidi delovanje uma, jer tu je trebalo pročitati odlučnost s kojom neki pojedinci, svojim opredeljenjem da umru u veselju i radosti, pribavljaju civilizacijama količinu krvi potrebnu za cement kojim se one oblikuju… Jučerašnji progonjenici postaju današnjim, a zatim sutrašnji progonitelji: zakon čiju prisutnost valja sačuvati na umu za nastavak i završetak mojeg dokazivanja…

Po načelu da se religija određuje kao sekta koja je uspela, hrišćanstvo, to društvance među društvancima koja se u to doba množe – gnosticima, milenaristima, apokalipticima, hermeticima, astrolozima, alhemistima, misticima, i ostalim posvećenima… postaje državna religija. Duhovnost zatočena u katakombe proizvodi malo učinaka sve dok se ograničava na druženje s pobožnim vernicima koji se okupljaju na neslužben način. Zauzvrat, kad je jednom podupre državna sila, ta duhovnost postaje ideologija kojom se uspostavlja carstvo.

Sylvester I and Constantine.




Izmišljotina o Hristu ne bi proizvela nikakav efekat da nije imala, da bi nametnula svoj zakon, upravu, sudove, policiju, tamnice Carstva i rimske legije, drugim rečima u ratu najprekaljeniju vojsku! Propagandna putovanja Pavla iz Tarsa vredila bi koliko lutanja Apolonija iz Tijane da Dela apostolska i ostale Poslanice Efešanima nisu bila produžena odlučnošću činovnika Carstva koje je zaslugom preobraćenja jednog jedinog čoveka postalo hrišćansko.

Jacob de Backer,Edenski vrt

File:Jacob de Backer - Garden of Eden - WGA1125.jpg
 Rodni list Evrope možemo datirati godinom 312. Rođenje svakako pretpostavlja trudnoću, unutarmaternični život. Isto kad je reč o civilizaciji, koja se ne porađa tek tako i ne silazi s neba, ma bila i hrišćanska. Proizvođenje hrišćanske religije pretpostavlja izmišljanje koje prolazi kroz izgradnju nekog Isusa naproredo sa željom da on odgovara naveštenju iz Staroga zaveta: da bi se mogao predstavljati kao navešteni Spasitelj, valja otkriti identitet tog čoveka koji tek treba da dođe i predstaviti ga kao čoveka koji je već došao. Isus postaje Hristos ljudskim delovanjem duhovnih odgađača na pola puta između rabinata i teologije u savremenom značenju toga izraza.


Rođenje Evrope pretpostavlja smrt civilizacije koja joj prethodi, to jest civilizacije Grka i Rimljana. Ta smrt ne isključuje korištenje lešine, jer sve civilizacije deluju kao strvinari, one od smrti stvaraju život, probavljaju lešinu i povraćaju novu decu: naime, mnogi hrišćanski koreni potiču iz Atine i Rima, ali i s Istoka. Mitologija te nove religije prerađuje mitologije starih verovanja. Božić, Uskrs, Duhovi i drugi hrišćanski praznici proždiru pradedovske paganske skupove…

Ritual druidi



Preko arhitekture Konstantinov slavoluk prekrasno pripoveda o hrišćanskom načinu pravljenja novoga od starog: naime, za tu građevinu je prerađena neverovatna količina materijala dignutog sa spomenika rimskog carstva, tako da istorija deluje na hegelovski način: nadilazi čuvajući i prelazi na onu stranu zadržavajući ono što se nadilazi… Tajnovitosti dijalektike rastvaraju se pred poukama arhitekture, prerada. Te pljačke daju ruševinama drugi život prisiljavajući ih na nove pustolovine. Druga pouka koju valja sačuvati: svaka civilizacija prima dio svoje snage iz proždiranja civilizacije koju namerava nadići, razoriti i daleko nadmašiti.
 
Pad Konstantinopolja
Evropa je hrišćanska. Radikalni ateist kakav sam ja zna to itekako dobro. Ali neki svetovnjaci se varaju zamišljajući danas Evropu kao da ona potiče sama od sebe na gotovo čarobni način partenogeneze bez roditelja. Evropa ne postoji pre svoga hrišćanskog obrasca. Biblija joj daje svoje tkivo, ona joj pribavlja potku i sve se vraća na to, uključivši i ono što poriče hrišćanstvo, raspravlja o njemu ili ga dovodi u pitanje. Hrišćanstvo je, bio neko za ili protiv, oblikovalo Evropu do najmanjih pojedinosti. Ono je prodrlo u duže, uključivši njihove ateističke, materijalističke, protivhrišćanske obrasce.



Mnogi razbijači Hristove religije ne znaju koliko ostaju prožeti hrišćanskim saznanjem. U svojoj tobožnjoj radikalnosti Sade i Bataille, recimo, primjr su hrišćanskog odnosa prema telu, gde njihova naslada zahteva prekršaj koji, da bi postojao, čini Zakon apsolutno nužnim. Shvatanje tela u bolnici, u školi, u ložnici, na sudu, pa i u savremenoj umetnosti, ostaju u bliskoj vezi s hrišćanskim oblikovanjem koje proizvode ratne mašine zapadnjačke neuronske dresure.

Dijalektički, ono što poriče hrišćanstvo isto tako pripada hrišćanstvu. Naravno, izbegavaće se hrišćansko prisvajanje onoga što se, u istoriji, protiv njega borilo ili mu pružalo otpor. Jer je Benedikt XVI, razboriti papa, veoma obrazovan, odgajan u hermeneutičkoj školi svoje zavičajne zemlje, vičan nemačkom idealizmu, izvrstan poznavalac evropske filozofije, darovit za dijalektiku, uveo širok gramšijevski pokret za ponovno osvajanje izgubljenih hrišćanskih zemalja tvrdeći da je razum proizvod hišćanstva koliko i prosvetiteljstva…

Razum, prema Papi, vodi ka Bogu, vraća Njemu, jer potiče od njegove Volje. Prosvetiteljstvo, po istom načelu, oslobađa od najgoreg da sačuva najbolje, kvintesenciju… To zači zaboraviti da je postojao pravac, zaboravljen u tada dominantnoj istoriografiji, antifilozofa koji su, s nekoliko danas nepoznatih likova – kao Lefranc de Pompignan, Bergier, Lelarge de Lignac i nekoliko drugih – zagorčavali život enciklopedistima i drugim misliocima čija je bitna oznaka odbijanje škropionice. To antiprosvetiteljstvo je preuzimalo njihovo apostolsko i rimsko katoličanstvo u surovosti, napadanju, polemici, neiskrenosti. Benedikt XVI zaboravlja istorijske pouke kada razum pretvara u katoličko oruđe, a prosvetiteljstvo u hrišćanski filozofski pravac…
Slažemo se dakle da godina 312. donosi datum rođenja Evrope i hrišćanske civilizacije, koja sačinjava njezinu suštinu. Ali prisjtimo se u isto vreme da taj datum vredi kao uspela kristalizacija izvesnog broja genetskih događaja koji traju od pretpostavljenog rođenja Spasiteljeva – ili pretpostavljenog Spasitelja – do samog dana pojave hrišćanskog znaka na nebu pred bitku na milvijskom mostu, do konačnog ishoda za Evropu.

Konstantinov slavoluk u Rimu

Datoteka:RomeConstantine'sArch03.jpg

Prve godine hrišćanskog Carstva, poistovećuju se s vladavinom Konstantinovom: trijumfalni ulazak Konstantinov u Rim kojim se raspušta pretorijanska straža i papi predaje dvorac u Latranu; proglašenje u Milanu crkvenog mira sledeće godine; organizovanje prvog koncila; pravne povlastice podarene biskupima; zamena obožavanja sunca hrišćanskim praznicima; izgradnja bazilika na mestima Petrova mučeništva; pretvaranje Rima u prestolnicu hrišćanstva; polaganje temelja Carigrada, doprinos imperatorove majke ustanovljenju „dokaza“ o postojanju Hristovu; zatim, poslednje lukavstvo, krštenje Konstantinovo na smrtničkoj postelji… Četvrt veka je imperator davao poticaj. Kretanje će uslediti za vreme više od hiljadu godina.

Godine 380. hrišćanstvo postaje državna religija milošću Teodosijevom, a 392.: zabrana paganskog kulta; rušenje hramova; proganjanje filozofa; pustošenje biblioteka; zabrana nastave filozofije. Augustin se preobraća u augustu 386., piše Državu Božiju između 411. i 426. godine. Monaštvo napreduje, manastiri niču u pustinji kao gljive. Hrišćanstvo se širi po čitavoj Evropi. Mnoge se zemlje preobraćaju… Istorija toga napredovanja ispunjava tomove po bibliotekama. To je istorija hrišćanstva, ona sačinjava celinu s istorijom Evrope.

Konstantinovo krštenje




Gde se nalazi krizna tačka tog uspona? Ponuditi datum, ili vek, ako ne i izabrati simbolično delo, naći konačan arhitektonski znak, omogućava da se odredi mesto, da se učini vidljivim, ali uvek uz opasnost da ta preterana tačnost prikuje i zamrzne dok u životu sveta vladaju dijalektika i dinamika: pre bi trebalo odrediti područja, prostore, izuzetne trenutke procvatom u svim pravcima dokaza životnoj snazi koji se, najveći deo vremena, podudaraju s upotrebom sile, ako ne nasilja i surovosti onih koji su sigurni da raspolažu neograničenom moći, a da se ne boje nikakvog suprotstavljanja.


Gospodar siguran u sebe, hrišćanstvo napada, razara, pljačka, siluje, ubija, progoni, baca u tamnice, stavlja na muke, zastrašuje, vlada nad dušama i telima: šest krstaških ratova za jedan i po vek između 1095. i 1251.; godine 1255. Četvrti koncil u Latranu koji Jevrejima nameće posebnu odeću da bi se na ulici raspoznavali; otuda nastanak prvih geta; uništavanje katara i goleme lomače protiv albigensa (1209.); osnivanje Inkvizicije 1232.; godine 1252. Crkva odobrava mučenje da bi se od heretika iznudilo priznanje. Zamena za ljubav prema bližnjem? – Bernard Gui (1226-1331) postaje marljiv kao vršilac obreda hrišćanskog smrtonosnog nagona, napisaće Priručnik inkvizitora… XIII vek zaista izgleda kao vek procvata hrišćanske Evrope.



Taj trenutak značajan u smrtonosnom nagonu praćen je isto tako vrhuncem u životnom nagonu: stvaranje univerziteta, među kojima je i Sorbona koju 1257. otvara Robert de Sorbon, ali i Salamanca, Oxford, Cambridge, Monpellier; praksa filozofskog života kao sušta suprotnost mehanizmima Franje Asiškog iz godine 1208.; uvođenje Aristotela u Evropu od strane Alberta Velikog; gotske katedrale što niču iz zemlje; Giottove freske i arhitektura; ali i pre svega, Suma teologije(1266-1273) Tome Akvinskog, izrađena, to se zna iz Panofskyjevih analiza, kao gotska katedrala.

XIII vek dakle izgleda kao trenutak velike snage, prevelike moći, znatne sigurnosti u sebe, koju ističu žestoko nasilje hrišćanske vladavine nad svim delovima društva i velika umna, duhovna i kulturna sposobnost za život katolika Evrope, moć smrtonosnog nagona razularenog na dnu podzemnih tamnica u kojima se bližnji stavljaju na muke u ime Božije i univerziteti na kojima se razmišlja u ime tog istog Boga… Lomača i katedrala, Inkvizicija i skolastika, krstaški rat i univerziteti: nikad zdravlje nije bilo jače, čak ni u gnusobi…




 Godina 312. za datum rođenja; 1266. kao kriza u kojoj se začinje opus magnum Tome Akvinskog: počev od kojeg trenutka katolička Evropa prekida svoje uzlazno kretanje? I tu tačno datiranje zavisi od opasne intelektualne vežbe. Ali pokušajmo ipak nacrt razmišljanja pa istaknimo da godina 1456., kao datum pojave Biblije na Gutembergovoj (1400-1468) štamparskoj mašini, otvara put pokretu koji će pocepati dogmatsko katoličanstvo pozivajući vernike na direktno čitanje teksta, bez posrednika, dakle bez ideološkog izobličavanja koje nameće sveštenik. Od tada se identitet teksta ne nalazi u tumačenju od strane sveštenstva već u ličnom i pojedinačnom postupku čitaočevom.



U tom redosledu ideja Lutherov (1483-1546) dolazak i revolucija koja ga prati čine se logičnim. Afera oko 95 stavova protiv oprosta od greha godine 1517. obeležava početak kraja pokretanjem inicijative kojom se traži pošteda od Crkve isticanjem neposrednog odnosa vernika s Bogom. Razum, oštroumnost, čitanje, znanje, razmišljanje prestaju se smatrati preprekama za pristupanje Bogu. Naprotiv. Protestanti unapređuju čovjka koji misli, vernika koji sebi postavlja pitanja, pristalicu koji istražuje, tamo gde su katolici želeli čoveka koji se pokorava, vernika koji se podvrgava, pristalicu koji se odriče razuma.

Galileo Galilei




Nastavak je poznat: mislioci renesanse iskorištavaju antiku da bi mislili iznova. Skolastika se ruši, Crkva godine 1559. promoviše Index da bi odgovorila na pronalazak štampe i na rasturanje knjiga. Na njemu će se naći svi filozofi koji nešto znače… Mislioci Renesanse će sadržaj za razmišljanje o životu, svetu, drugima, moralu, politici, tražiti u Epikurovu vrtu, pod Trijemom stoika, kod Pirona i skeptika, kod Sokrata, naravno. Montaigneovi Ogledi - i oni upisani na Index… – izvlače bit iz toga načina da se pogleda u lice hrišćanstvu oslobođenom skolastike, otvorenom, tolerantnom, humanističkom, suštoj suprotnosti podvalama Katoličke, apostolsko-rimske crkve. Protivreformacija tu neće biti dovoljna: preko baroknih slobodoumnika – kojima je Gassendi na čelu, zatim Charron, La Mothe Le Vayer, Fontenelle, Cirano de Bergerac… – Montaigneov duh započinje rad na potkopavanju hrišćanskih temelja Evrope.


Pad se nastavlja. Filozofija napreduje, teologija uzmiče. Razum beleži bodove, vera ih gubi. Nauka, i pored progona iz Vatikana, tera na uzmicanje tajnu, kojom se hrane sve religije. Rasprava o metodi zamjnjuje Bibliju. Prosvetiteljstvo napreduje, mračnjaštvo nazaduje. Promatranje i iskustvo istraživača zamenjuje verovanje crkvenih učitelja. Istina, Crkva spaljuje Giordana Bruna i Vaninija, Galileu preti lomačom, ali pokret emancipacije je uključen i to ozbiljno. Hrišćanska Evropa i dalje postoji kao Evropa, ali njezini hrišćanski temelji opasno pucaju.


Nema nikakve sumnje da Francuska revolucija znatno potresa zgradu. Ne toliko zauzećem Bastilje ili ukidanjem povlastica premda s isto tako stožernim datumom u redosledu toka raspadanja Evrope: 21. januara 1793, datumom pogubljenja Ludovika XVI, francuskog kralja, po načelu Pavlovom, po kojem „nema vlasti da nije od Boga“ (Poslanica Rimljanima XIII), datumom usmrćenja posrednika Božijeg na zemlji… Glava Ludovika Capeta koja pada u piljevinu u korpi pod nožem giljotine na trgu Concorde svakako odnosi sa sobom glavu jednog čoveka, ali isto tako simbol, drugi deo kraljeva tela, to jest utelovljenje Božije u carstvu zemaljskom. Pa i pored toga paganskog prinošenja žrtve, tog obrednog umorstva, nebo se ne otvara na dvoje, život se nastavlja kao da se ništa nije dogodilo… Toga dana Bog je umro, a Zemlja se nije prestala obrtati.



Te iste godine dogodila se jedna francuska revolucija drugačija od one s obične razglednice: Francuska revolucija dehristijanizatora, crvenih popova, poput Jacquesa Rouxa i Pierre Doliviera. Porazarali su verske objekte, pospaljivali katoličke ikone, pozatvarali crkve, porazbijali raspeća, kinjili predstavnike katoličanstva, porasprodavali imovinu sveštenstva; izmenili su kalendare, preinačili lična imena, zamenili hrišćansko računanje vremena, odbacili svece, preimenovali sela, republikanizovali vlastita imena; doneli su zakone protivne hrišćanskom moralu o rastavi braka, rođenjima, venčanjima, a ni nebo nije palo na glavu građana.





Robespierre je hrišćansku religiju očuvao menjajući, ma šta se o tome mislilo, spoljašnjost: Vrhovno biće je spasilo hrišćanskog Boga, hramovi Razuma su poštedeli trgovačku radnju katoličkih crkava, revolucionarni praznici su oponašali ophode i proštenja… Republikanska vrlina je u dlaku bila nalik hrišćanskoj vrlini – što je Charlesu Fourieru omogućilo da govori o „republikanskom asketizmu“… Nakon Termidora i Konzulata religija je u svojim posebnim pravima bila obnovljena. Odrubljivanje glave kralju ipak je bilo znak umorstva svetosti na zemlji i s njime, u pogledu civilizacije i vrednosti, dolaska vladavine gvozdenog doba.
Jedna posthrišćanksa Evropa mogla je iskrsnuti iz samog krila konfiguracije hrišćanske Evrope: jedna se mogla začeti iz druge kao što je Hrišćansko carstvo proizišlo iz Rimskoga carstva. Ta bi se Evropa odgajala na izvoru suprotstavljanja hrišćanstvu koji je kristalizirala filozofija Prosvetiteljstva. Tako bi Evropa branila čovekova prava, republikanske vrednosti – slobodu, jednakost, bratstvo, univerzalno dostojanstvo, svetovnost shvaćenu kao strogu samostalnost religijskog i političkog, ona bi težila, po rečima Helvetiusovim, „najvećoj sreći najvećeg broja“: tada bi svetlost dana ugledala jedna alternativna civilizacija.


XIX vek je bio laboratorij oblika te nove Evrope: socijalizam, komunizam, anarhizam. U onih sto godina koje slede za Francuskom revolucijom barikade nisu nedostajale, ustanci su sledili jedan za drugim svuda po Evropi, radnice i trudbenici su izražavali želju za drugačijim svetom koji, dehristijaniziran, ne bi bio dolina suza, večna patnja, zadaća za kaznu koja se opravdava ispaštanjem zbog praroditeljskog greha. Taj republikanski smer razvoja hoće da kapitalizam i liberalizam ne nameću svoju volju i da Zlatno tele prestane biti religija na osnovu religije. On teži ka transcedentnosti imanencije, nudi sretan život na zemlji, dostojanstvo za svakoga, ukidanje izrabljivanja…

Jedan drugi smer razvoja zadaje brigu veku industrijske revolucije, to je smer razvoja konzervativnih, ako ne i reakcionarnih, katkad kontrarevolucionarnih snaga: stara hrišćanska Evropa u tome nalazi korist pa se, od Napoleona do evropskih fašizama XX veka, sablja i škropilo dobro slažu: sveštenstvo ućestvuje, sarađuje, prednjači u borbi protiv mogućnosti posthrišćanske Evrope boreći se protiv socijalizma, komunizma, revolucije, boljševizma, republike.



Zatim na vlast dolazi boljševizam. Već od 1917. on raspolaže neograničenom vlašću za stvaranjem nove civilizacije, najavljuje novog čoveka, novu eru, internacionalizaciju revolucije, raj na zemlji, ukidanje izrabljivanja čoveka od strane čoveka, socijalizam, zatim komunizam. U isto vreme s proricanjem sutrašnjeg raja, marksizam-lenjinizam uspostavlja ovde i sada pakao, gulag, progonstvo, masovno ubijanje, glad, teror. Na Crvenom trgu ispisuju se imena praotaca koje preuzima taj pakao: francuski materijalisti XVIII veka, Meslier, Helvetius, D’Holbach, La Mettrie, Marx naravno, Engels, poziva se na Robespierrea i Saint Justa, Lenjin, a zatim Staljin pretvaraju se u proroke nove civilizacije. Ukupni bilans: sto miliona mrtvih, ako je verovati Crnoj knjizi komunizma…



Fašizam nudi kontraboljševizam, kontrarevolucionarnu reakciju koja odbacuje Evropu prosvetiteljstva i daje prednost hrišćanskoj Evropi za kojom teži. Rim 1922, Berlin 1933, Madrid 1936, Pariz 1940, Evropa okreće leđa Francuskoj revoluciji, pronalazi put čeličnog hrišćanstva, borbenog saveza s Vatikanom, koji je izvanredno naklonjen svetkovanju Isusa kada izgoni trgovce iz hrama, ideala koji preuzima Hitler u 
Mojoj borbi, knjizi koja neće zaslužiti Index,kao ni njen autor izopštenje. Ukupni bilans: sto miliona mrtvih, ako je verovati Crnoj knjizi komunizma…
Borba braće – neprijatelja proizvela je dakle dvesto miliona mrtvih… Kosturnice pokazuju da je posthrišćanska evropska civilizacija pobacila. Nema Novog Čoveka, već su tu zločinstva stare zveri; nema Nove Civilizacije, nego je tu džungla proširena do granica Carstva; nema nagona za novim životom, već je tu desetostruko ponavljanje onoga najgoreg što stvara smrtonosni nagon… Smrt hrišćanske Evrope ide u korak sa smrću civilizacijskog pokušaja posthrišćanske Evrope. Lice i naličje iste medalje, Moskva i Berlin, Kolima i Auschwitz: Lenjin i Hitler su bili grobari otada beskrvne Evrope. Evropa je postala predmet kojim demohrišćanska i liberalna demokratija bezuspjšno svira svoju sivu partituru…
Konkordat 1933




XIX vek je bio vek nihilizma: odsutnost svetosti, nestanak transcedetnosti, nesposobnost za duhovno uzdizanje, nedostatak duha. Započela je religija imanentnosti koja je od Novca stvorila svoje Zlatno tele. Kapitalizam i liberalizam s cinizmom organizuju njegovo obožavanje; socijalizam, komunizam, i anarhizam se hrane željom za osvetom prema korisnicima te nove pobožnosti. Pardoksalno, evanđeoski ideali se nalaze kod revolucionara koji teže ka jednakosti, bratstvu, ljubavi prema bližnjem, raspodeli, saosećanju, milosrđu i ostalim vrlinama koje je primenjivao Isus… Za to vreme službena crkva se nalazi na strani obožavalaca Zlatnog teleta, i to sve do sljdećeg veka, u kojem ona potvrđuje svoje dokazano šurovanje s evropskim fašizmima XX veka -uključivši, naravno, nacionalsocijalizam.

Vatican II


Drugi koncil u Vatikanu (1962-1965) bio je Evropi prilika za spasavanje pokućstva hrišćanske porodice u nadi da bi žrtve podnesene u ime modernizacije bile dovoljne da se sačuva bitno: sveštenik je počeo okretati leđa Svetootajstvu da bi se obratio pastvi i pogledao je u lice; muškarci i žene su mogli prisustvovati misi jedno pored drugog, ukida se desna strana za muškarce, leva za žene; Bogu se moglo obraćati na ti („neka se sveti ime Tvoje, neka dođe kraljevstvo Tvoje, neka bude volja Tvoja“…); ispoved postaje tiha i unutarnja, ukida se njezino glasno iskazivanje; latinski je bio napušten u korist Moliereova jezika; Crkva se otvorila svetu uključujući medijsku revoluciju… Ivan Pavao II, kao što je poznato, umeo se njome poslužiti.

Maj ’68. bio je prilika da se ponovo odsvira arija dehristijanizacije smaknućem svakog simboličnog kraljevstva; bila je to u višesedmičnom urnebesu metafizička revolucija u toku koje su, na svečanoj lomači bile spaljene ikone Oca, Matere, Poslodavca, Profesora, Gazde, Šefa, Direktora, Mandarina, Ministra, Upravljača, Šefa Države, ostavljajući za neko kasnije vreme otvorena vrata formuli koja je zamenila paternalistički kapitalizam: to jest liberalnom kapitalizmu, koji je ubrzao izgradnju imanentne religije Novca s njezinim obožavanjem predmeta, stvari, materijalnih dobara, novih kumira zajednice od sada bez svetosti… Sada je tako…



S francuskog preveo Petar Stefanović






Нема коментара:

Постави коментар