петак, 5. октобар 2018.

Prokletstvo evropskog bogatstva


Berlin, Molecule man
Branko Milanović  


Već sam govorio (u jednom tvitu) o tome koliko svako ko putuje kroz zapadnu Evropu, naročito leti, mora biti impresioniran bogatstvom i lepotom ovog kontinenta i kvalitetom života lokalnog stanovništva. To je manje uočljivo u SAD (uprkos većem dohotku po glavi stanovnika), delom zbog toga što je zemlja veća, a gustina naseljenosti manja: Amerika ne pruža spektakl savršeno uređenih predela načičkanih zamkovima, muzejima i odličnim restoranima koji nude besplatan wi-fi, kakav nas očekuje u Francuskoj, Italiji ili Španiji.




Paris, Panteon

Paris, Luvr

 Verujem da se osnovano može tvrditi da u istoriji sveta niko nije živeo tako dobro kao što danas žive Evropljani, naročito Italijani. A ipak, kao što znamo, kontinentom se šire teskoba i nezadovoljstvo, ne samo u Italiji: nezadovoljstvo funkcionisanjem evropskog političkog sistema, imigracijom, izgledima za nove generacije, neizvesnošću na poslu, nesposobnošću da se konkuriše jeftinijoj radnoj snazi iz Azije ili da se sustignu američki IT giganti i američka start-up kultura. Ali danas neću govoriti o tome nego o dva paradoksalna „prokletstva bogatstva“, koja u sebi krije evropski prosperitet.

                                                                           



Budimpešta 


Prvo prokletstvo bogatstva je migracija. Činjenica da je Evropska unija tako prosperitetna i bezbedna u poređenju sa istočnim susedima (Ukrajina, Moldavija, Balkan, Turska) i, što je još važnije, zemljama Bliskog istoka i Afrike, čini je savršenim odredištem za emigraciju. Razlika u dohotku između „stare“ Evrope koju čini nekadašnja EU15 i zemalja Bliskog istoka i Afrike ne samo da je ogromna, nego je i u porastu. Današnji BDP po glavi stanovnika u zapadnoj Evropi iznosi gotovo 40.000 internacionalnih dolara, a podsaharski 3.500 (odnos 11 prema 1). Zapadnoevropski BDP po glavi stanovika 1970. godine iznosio je 18.000 dolara, a podsaharski 2.600 (7 prema 1). Budući da preseljenjem u Evropu stanovnik Afrike može udesetostručiti svoje prihode, ne iznenađuje to što uprkos preprekama koje Evropa u poslednje vreme postavlja na migracijske rute Afrikanci i dalje polaze na put u Evropu. (Šta bi odlučio stanovnik na primer Holandije, ako bi mogao da bira između godišnjeg prihoda od 50.000 evra u Holandiji i pola miliona evra na Novom Zelandu?)



                                                                                     Beč

Imajući u vidu razliku u dohotku, možemo pretpostaviti da će se migracijski pritisak nastaviti bar još 50 ili više godina – čak i ako Afrika u ovom veku počne da sustiže Evropu (to jest, da beleži veće stope rasta nego Evropska unija). Takođe, u pogledu broja ljudi koji pristižu pred kapije Evrope taj pritisak neće biti stabilan. Budući da je Afrika kontinent sa najvećim očekivanim rastom stanovništva, broj potencijalnih migranata će se uvećati. Današnji odnos broja stanovnika podsaharske Afrike i EU je 1 milijarda prema 500 miliona. Za 30 godina taj odnos će biti 2,2 milijarde prema 500 miliona.



Holandija



Migracija, kao što znamo, proizvodi neodrživ politički pritisak na evropske zemlje. Čitav njen politički sistem je u stanju šoka – Italija optužuje evropske partnere da su je ostavili na cedilu u migrantskoj krizi, dok Austrija i Mađarska podižu ograde na granicama. Gotovo da nema zemlje u Evropi čiji politički sistem nije uzdrman problemom migracije: tako je došlo do pomeranja udesno u Švedskoj, Holandiji i Danskoj, ulaska AfD-a u Bundestag i rasta popularnosti desničarske Zlatne zore u Grčkoj.



Venecija



Pored migracije, drugi veliki problem koji izaziva političke nevolje u Evropi je dohodovna i imovinska nejednakost. Nejednakost u Evropi je delom proizvod „prokletstva bogatstva“. Bogatstvo zemalja čiji godišnji dohodak već decenijama raste ne uvećava se samo proporcionalno ostvarenom rastu nego i više od toga, zahvaljujući štednji i akumulaciji bogatstva kroz vreme. Švajcarska je bogatija od Indije ne samo mereno godišnjom proizvodnjom dobara i usluga (razlika u BDP-u po glavi stanovnika između ove dve zemlje, izražena na osnovu tržišnog kursa valuta, iznosi oko 50 prema 1), nego je bogatija i po količini bogatstva po odraslom stanovniku (tu je odnos gotovo 100 prema 1).

Grčka, karijatide 



Zemlja Bogatstvo po odraslom stanovniku 2011 BDP po glavi stanovnika 2011 K/Y koeficijent (ili β)


Švajcarska 540.000 83.000 6,5
SAD 248.000 50.000 5,0
Japan 249.000 46.000 5,4
Kina 21.000 5.600 3,8
Indonezija 12.000 3.600 3,3
Indija 5.500 1.500 3,7
Podaci preuzeti iz Davies, Shorrocks i Lluveras (2013 Credit Suisse Report)


Rim. Koloseum 
Rim, Mikelandjelo, Bogorodica 


Rast koeficijenta odnosa između bogatstva i dohotka koji se javlja sa rastom prosperiteta implicira da prihodi od kapitala rastu brže nego BDP. Kada je bogatstvo visoko koncentrisano, kao što je slučaj u svim bogatim zemljama, rast udela kapitala u ukupno ostvarenom dohotku gotovo automatski dovodi do rasta dohodovne nejednakosti unutar zemlje. Jednostavnije rečeno, dohodak iz izvora koji su veoma nejednako distribuirani (profiti, kamate, dividende) rastu brže od dohotka iz izvora koji je manje nejednako distribuiran (plate). Otuda, ako sam proces rasta pokazuje tendenciju da generiše veću nejednakost, jasno je da treba uvesti oštrije mere za suzbijanje tog trenda.


španski sirevi 


fontana di vino 


Caldari di Ortonavinska fontana urađena po dizajnu arhitekte Roccoa Valentina, u blizini čuvenog puta hodočasnika Cammino di San Tommaso


Ali u Evropi, kao i u SAD, nema političke volje (koju u doba globalizacije, kada je kapital veoma pokretljiv, nije lako prizvati) za podizanje poreskih stopa za bogate, ponovno uvođenje poreza na nasledstvo ili politika koje prednost daju malim investitorima u odnosu na velike. Zato je nastupila politička paraliza, uprkos evidentnim političkim problemima.







Kada saberemo ta dva dugoročna trenda: kontinuirani migratorni pritisak i praktično automatski rast nejednakosti, to jest dva problema koji danas truju političku atmosferu u Evropi, i uporedimo dobijenu sliku sa teškoćama koje stoje na putu njihovom odlučnijem rešavanju, očevidno je da možemo očekivati da se politički potresi nastave. Problemi se neće razrešiti za nekoliko godina. Takođe, jasno je da je besmisleno optuživati „populiste“ za neodgovorno ponašanje ili tvrditi da su glasači zavedeni „lažnim vestima“. Radi se o stvarnim problemima koji traže stvarna rešenja.

Global inequality, 31.05.2018.

Preveo Đorđe Tomić
Peščanik

________________________________



o Autoru

Branko Milanović američki je ekonomist srbijanskog porijekla te stručnjak za pitanja globalne nejednakosti. Jedan je od vodećih svjetskih znanstvenika koji se bavi pitanjem siromaštva i nejednakosti u dohocima. Zanimanje za pitanje nejednakosti razvio je još tijekom doktorskog studija na Sveučilištu u Beogradu, gdje je, unatoč uvjeravanju predstavnika režima da u socijalizmu ne može postojati nejednakost, dobio doktorat iz ekonomske znanosti (1987), s radom na temu dohodovne nejednakosti u Jugoslaviji.

Trenutno radi na Stone centru za socioekonomsku nejednakost pri City University of New York (CUNY), gdje predaje na njihovom Centru za poslijediplomske studije. CUNY je jedno od vodećih američkih sveučilišta fokusirano na obrazovanje studenata nižeg imovinskog statusa, pri čemu praktički djeluje na smanjenju nejednakosti u američkom društvu. Prije toga je bio glavni ekonomist u istraživačkom odjelu Svjetske banke.


1 коментар:

Анониман је рекао...

“Jesmo li svjesni da naše blagostanje ovisi o tisućama mrtvih na Bliskom Istoku? “
Frljic

Pesnik u prolazu

Постави коментар