недеља, 28. децембар 2014.

Budućnost kroz prizmu američkih virtuelnih simulacija







Zamislite "mapu" Zemlje ( 62 države)  sa milijardama tačkica koje označavaju svako živo biće, važnije institucije, ustanove, zapravo svu infrastrukturu ovih država. Mapa NIJE metafora, već postojeća bazu podataka o stanovništvu i svim ostalim podacima relevantnih za  političku, ekonomsku, naučnu,  kulturološku, sociološku analizu koja se " koristi, kako za strategijsko planiranje politike, ekonomije, vojnih i drugih dugoročnih državnih poslova, proveru eksperimentalnih hipoteza u tim oblastima, proveru efikasnosti postavki za psihološke operacije (PSYOP), finansijske operacije u kraćem i dužem periodu, ali i za predviđanje potencijalnih rizičnih situacija, nemira u zemlji i svetu, kao i za mnoge druge državne aktivnosti.


Praktično nahranjeni tim ogromnim brojem podataka super računari izrađuju virtuelnu SIMULACIJU koja bi trebala da u visokom procentu odgovori mogućem  REALNOM sledu događaja. U tu svrhu, dakle svrhu predviđanja događanja na Zemlji, a po narudžbi  Ministarstva odbrane SAD na Perdju univerzitetu u Indiani, izrađen je sistem SWS ( Sentient world simulation ).Njegov autor  
je  dr Alok Čatuverdi ( Alok R. Chaturvedi, Professor, Director, SEAS Laboratory )
Prikupljanje  podataka iz realnog života vrši se uobičajeno, što legalno, što nelegalno. Njih
i analize, logično, koriste sve strukture obaveštajne zajednice SAD za svoje operativno delovanje.

 Tema nije najprikladnija uoči Nove godine, no kako smo već dobrovoljno uplovili u VRLI NOVI SVET Orvela i Hakslija, ne nalazim razlog da je ne postavim na graničnik Stare i Nove.
Evo jednog od tekstova koji se bavi ovom problematikom sa akcentom na vojno okruženje. Izdvojiću nekoliko poslednjih delova:


 *I, znate li odgovor na pitanje ko danas pravi analize predizbornih kampanja i predstavlja rezultate ankete?

* Znate li kako izgleda Vaš virtuelni dvojnik i kako će odlučiti o Vašoj budućnosti

Juče ste znali da nemate virtuelnog dvojnika. Danas to ne znate. Ne znate u kojoj dimenziji virtuelnog sveta on živi, predstavlja li kakav bitni činilac u nekom scenariju, hoće li baš on odlučiti o vašoj daljoj sudbini. Možda to izgleda paradoksalno, ali višedimenzionalno modeliranje stvarnog života može da iznedri brojne paralelne iluzije stvarnosti. A kada neko odluči koja od tih paralelnih stvarnosti njemu odgovara, donosi mu apsolutnu vlast, dominaciju nad ljudskim i prirodnim resursima sveta, onda baš vaš dvojnik može biti taj koji de najbitnije uticati na promene u vašoj stvarnosti.

* Ne znate a možda odlučujete  o sudbinama drugih

Sedite za (dobrim) računarom i na njemu igrate online igrice sa prijateljima i poznanicima iz celog sveta. Imate dobar protok interneta, 8 megabita u sekundi i više, što je značajan preduslov za korišćenje interneta. Takve igrice su poznate pod nazivima „Svetska dominacija" (World domination 1 & 2), Strategijska odbrana (Strategy Defence 5), Imperija (The Empire) i druge. Igrica koju vi igrate je je strateške prirode, cilj je država sa jakom vojskom i ekonomijom. Stičete saveznike, borite se protiv neprijatelja iz celog sveta, okupirate druge države i slamate njihovu ekonomiju. U stvari, svesno ili nesvesno, vi ste eksperimentator za potrebe SWS. Svaka varijanta, svaka ideja koja vodi realizaciji zacrtanih ciljeva snima se na servere sistema SWS, analiziraju je informatički i vojni umovi, simuliraju na mnogo višem nivou - na sceni prenesenoj iz stvarnosti. I, ako vaša ideja pokaže rezultat, ona će se ostvariti u nekom delu sveta, a da vi toga niste ni svesni. Čak, šta više, mnoge scenarije automatski, bez prisustva operatera, simulira sam kompjuterski sistem. I na kraju prikaže rezultate ili ih pohrani negde u datoteku arhive, gde se automatski aktiviraju ako se pojavi sličan događaj. Broj umnih mladih ljudi, sa ogromnim stvaralačkim potencijalom, koji svoje genijalne ideje predaju na korišćenje sistemu i ljudima koji upravljaju SWS, a da toga nisu ni svesni nije mali. I ti podaci se koriste za dominaciju svetom u svim oblastima života.
 



Nikola Ostojić

Ministarstvo odbrane SAD-a koristi tzv. SEAS-a – Sintetičko okruženje za analize i simulacije (Synthetic Environment for Analysis and Simulations), za današnje vreme veoma modan alat za simulaciju, sa veoma detaljnim realističnim okruženjem. Taj napredni softver može da podrži simulaciju u realnom vremenu čak za 62 nacije, i da pri tom bude ažuriran informacijama kao što su najnovije vesti, poreske informacije, ekonomski pokazatelji, klimatske promene, informacije obaveštajnih službi itd. Na osnovu sistema SEAS realizovan je koncept „Sveta živih simulacija" (Sentient World Simulation – SWS). Taj koncept svojom primenom u Avganistanskom i Iračkom ratu otvara brojna pitanja o tome kuda ide ratovodstvo danas i da li svet potpada pod kompletnu realističnu simulaciju. U simulaciji se eksperimentalno pronalaze rešenja za ekonomske, političke, vojne i druge probleme, koji ugrožavaju nacionalnu bezbednost SAD. SWS, dakle, omogućuje da se nakon detaljne, sveobuhvatne analize i eksperimentisanja, iznađena rešenja primenjuju u stvarnosti radi menjanja savremenog sveta, otklanjanja opasnosti ili vođenje ratova.

Virtuelna realnost se koristi jer je mnogo bolje eksperimentisati socijalnim inženjeringom, da bi se došlo do najboljih rešenja, nego u stvarnosti zavisiti od brojnih činilaca koji deluju nepovoljno i iznalaziti one koji se mogu uspešno iskoristiti u svoju korist. Pozitivan je primer kada hirurzi na virtuelnoj simulaciji mogu iznalaziti najbolje metode za operaciju, transplataciju srca, nervnih vlakana ili jetre. Problem je što je to postalo modno oružje za socijalni inženjering i prekomponovanje sveta, u rukama najveće vojne i ekonomske sile sveta. Ta sila koja ima planetarne ambicije, i štiti svoju neranjivost, odnosno ne želi dozvoliti da je iko ugrožava. Ti planovi sežu do 2050. godine. A, to znači da se tada može očekivati da će svetom (pre svega ekonomijom, resursima i kapacitetima) vladati onaj ko ima relevantne informacije, ko je u stanju da ih najbrže obrađuje i, da rezultate analize sa najvećom verovatnoćom, odmah realizuje u praksi.

Koncept „Sveta živih simulacija" se u SAD razvija od 2006. godine kao savremeni alat koji omogućava modeliranje i simuliranje svetske ekonomije, ratovodstva, propagande i delovanja medija... U okviru Američkog ministarstva odbrane agencija DARPA je glavni nosilac tog obimnog posla. Celokupnim projektom rukovodi Direktorat-J9 u Komandi združenih snaga SAD za zajednički savremeni koncept razvoja i eksperimentisanja, (U.S. Joint Forces Command’s Joint Concept Development and Experimentation - JCD&E Directorate-J9).


Svet živih simulacija predstavlja realnu kopiju sveta u alternativnoj stvarnosti, u nekim drugim dimenzijama. U toj drugoj sintetičkoj stvarnosti tehnologijom virtuelne realnosti generiše se situacije kakva se god poželi, odnosno postavljaju se dimenzije paralelnog realnog sveta. Koncepcija vojne tehnologije virtuelne realnosti je specifična ne samo zbog relacije između operatera, displeja (aktivnog prikaza) nego i interaktivnog komuniciranja. U vojnom sektoru osnovni parametar i krajnji cilj jeste simulacija i precizna alternacija realnog sveta, tj. realnog stanja, bilo da je reč o vojnoj vežbi, obučavanju ili borbenom dejstvu. Zbog toga se, kada je reč o virtuelnoj realnosti, u odnosu na vojni sektor upotrebljava i sintagma „realna virtuelna realnost" (C. van Bronswik, 1997.).

OD FILOZOFIJE DO RATOVODSTVA

Jezička konstrukcija „virtuelni rat" nije nastala u vojnoj doktrini, nego u savremenoj filozofiji. Kad je počeo Prvi Irački rat 1991. godine (sukob između Iraka i Zapadne alijanse u kom su učestvovali SAD, Francuska, V. Britanija), filozof Žan Bodrijar (Jean Bodrillard) je prvi doveo taj rat u kontekst sa virtuelnom realnosti. O tome je govorio u francuskom nemačkom magazinu Špigel:

 „Interesantno je posmatrati kako taj rat pada u ponor virtuelnosti. Ja znam da to zvuči skoro metafizički, ali možda je taj rat samo jedan test o pitanju da li uopšte može biti još pravih ratova."

U tom ratu su prvi puta upotrebljene nove medijske i virtuelne tehnologije, prikazujudi dejstva zajedničkih snaga protiv iraka onako kako je to odgovaralo vojnom rukovodstvu. To je rat pomaknulo na sve vedu nevidljivu distancu, u virtuelni scenario predstavljen na elektronskim monitorima i u medijima. A to nije imalo mnogo dodirna sa stvarnošću na bojištu. Pri tome valja imati u vidu dve dimenzije tog rata. Jedna za javnost a druga za njegove učesnike. Za onoga ko je, ispred ekrana televizora pratio zbivanja, neprijatelj na suprotnoj strani više nije bio stvaran a saveznička vojska je prikazivala svoju nepobedivost. Za većinu učesnika na strani Alijanse neprijatelj na ratnom poprištu je bio personifikovan, predstavljen samo na ekranima monitora, njihovih radara i uređaja za navođenje na ciljeve. Naime, tada su upotrebljene, po prvi puta, krstareće rakete i samonavodeći projektili ispaljivani sa velike daljine, piloti su ciljeve videli preko displeja na svom šlemu. Pešadinci, artiljerci i druge borbene snage, u centrima ili vozilima za borbeni menadžment, upravljali su borbenim dejstvima pomodu džojstika ili navodeći borbene timove i jedinice preko borbenih karti na velikim monitorima. Vojnici u prvim borbenim redovima, tenkisti i pešadinci, piloti helikoptera za neposrednu podršku, preko naglavnih dipleja sistema za upravljanje vatrom i navođenje na ciljeve, većinom nisu neposredno videli protivnika. Artiljerci su dejstvovali preko plašete sa bezbedne udaljenosti.


Rat je tako počeo da liči na virtuelnu igru u kojoj sajber-borac džojstikom određuje sudbinu žrtve. I on ne razmišlja da li postoji neka prostorna, dinamička veza između njegovog igranja rata i stvarnosti na nekom delu bojišta.

Krenuvši od tog iskustva koncipiran je Svet živih simulacija. Za njegovo efikasno funkcionisanje kreatori su ugradili sve postojeće, kao i projektovane virtuelne tehnologije. U sam medijum virtuelne realnosti ulaze, generalno sve tom medijumu konvergirajuće tehnologije, odnosno sistemi, naprave i softver, koje omogućavaju, kako to kažu inženjeri informatike i robotike, ljudsko teleprisustvo tj. interaktivno delovanje na daljinu bez telesnog prisustva.


Od 1999. godine, NATO pokazuje dalju težnju ka virtuelizaciji rata masovnijim uvođenjem tehnologije virtuelne realnosti neposredno u realne ratne operacije – u uređajima za upravljanje vatrom, osmatračke i izviđačke sisteme, do sistema za upravljanje bojištem. Podsticaj razvoju te i novih naprednih tehnologija, s kojima se ona stapa se u jednu funkcionalnu celinu, dali su i dalje daju vojni sektor i kosmonautika, ulaganjem velikih naučnih potencijala i materijalnih sredstava. To je omogućilo stapanje (konvergenciju) virtuelnih, telekomunikacionih tehnologija i robotike u funkcionalnu celinu. Povezivanje ovih tehnologija sa radarskom, satelitskom tehnikom i robotikom (čitaj – Sistemima za digitalno upravljanje bojištem), omogućuje delovanje u planetarnim i kosmičkim razmerama.


Etape koje imaju presudan značaj na razvoj virtuelne realnosti predstavljaju izumi silikonskog kompjutera 1960, HMD kacige 1966 (Head Mounted Display – naglavni displej), mikroprocesora 1971. kao i data-rukavica, data-odela, tj. elektronskog čula dodira 1986. godine. Prvobitno je jedini cilj primene virtuelne realnosti bio postizanje što boljih efekata simulacije realnosti u uvežbavanju pilota borbenih aviona. To se pokazalo naročito značajno kada su vojne letilice toliko usavršene da je upravljanje njima izašlo iz domena mehaničke ljudske kontrole. Nakon toga započelo je uvođenje tehnologije virtuelne realnosti opremu i naoružanje kopnene vojske i mornarice. Odatle, do njene primene na vežbama i ratnim operacijama nije bio veliki korak.

http://www.flagusa2007.com/diana/wrightpat1.jpg


Usavršavanje je nastavljeno 1982. godine, u vojnoj bazi Rajt Peterson (Wright Patterson, SAD), gde je konstruisan i isproban prvi borbeni model virtuelne realnosti pod nazivom VCASS (skradeno od: „Visually Coupled Airborne System Simulator - upareni avionski sistem vizuelne simulacije). Sistem VCASS omogućuje pilotu, umesto normalnog osmatranja prirodne okoline, operativno redukovanu, grafički oblikovanu strukturu spoljnjeg sveta, sa preciznim parametrima. Panorama okoline je kompjuterski generisana kao sintetička projekcija na monitoru (displeju) kacige na glavi pilota.

Sistem VCASS na kraju 20. i na početku 21. veka, tehnološki i programski (softverski), obogaćen drugim tehnologijama (robotikom, nano-sistemima...), objedinjuje pilota, letelicu sa složenom opremom i naoružanjem u operativno-jedinstvenu celinu. Taj sistem se dalje usavršava i već danas predstavlja jednu od najrazvijenijih operativnih i borbenih virtuelnih tehnologija sa višestrukom primenom. Nakon operativnog modela VCASS za borbene avione, razvijeni su takođe odgovarajući tehnološki modeli za podmornice, ratne brodove, a zatim za druge rodove vojske i vojne formacije najrazličitije vrste i veličine.

Za vojne potrebe neprekidno se usavršavaju virtuelni sistemi interaktivnog delovanja i kontrolne kompleksne aparature. Pored toga, razvijaju se sistemi simulacije za „operisanje" u globalnim razmerama (na bilo kojoj tački planete), naročito za brodove i podmornice. Jedan od poznatih sistema je SIMNET (Simulation Internationally Manoeuvre Net). Taj sistem operiše bežičnim povezivanjem kompjutera pomoću satelita u planetarnu mrežu i simulira, odnosno statuira bojište na određenom prostoru. U operacijama je prvobitno moglo učestvovati samo 800 (osamsto) vojnika, dok su kasnije mogućnosti znatno povećane i zavise od broja kompletirane tehničke aparature, odnosno raspoloživih materijalnih sredstava i, naravno, od potreba vojnih operacija.


Razvoj virtuelnih i odgovarajućih konvergirajućih tehnologija u vojnom domenu predstavlja najveću vojnu tajnu. U SAD se pojedine komponente tih tehnologija i softvera (programa) razvijaju na univerzitetima i institutima, ali se njihovo objedinjavanje i finalni eksperimenti obavljaju u dobro zaštićenim laboratorijama i poligonima. Jedna od glavnih laboratorija ove vrste za ratno vazduhoplovstvo SAD, smeštena je u vojnoj vazduhoplovnoj bazi Rajt Peterson, u Ohaju, bila je stalni predmet napada vrhunskih hakera, međutim do sada nije poznata nijedna uspešna provala u bazu podataka.

SINTETIČKI SVET

Kao što je rečeno u uvodu, koncept „Sveta živih simulacija" (živa simulacija sveta, naziva se i „sintetički svet"). Realizovan u sistemu SWS, do današnjih dana dostigao je zavidni nivo funkcionalnosti i opravdava svoje postojanje.

Za upravljanje tim sistemom uspostavljen je Direktorat-J9 u Komandi združenih oružanih snaga SAD za razvoj i eksperimentisanje (U.S. Joint Forces Command’s Joint Concept Development and Experimentation - JCD&E Directorate-J9). Direktorat je zadužen da dalje razvija inovativne koncepte i obezbeđuje proverena rešenja za najbitnije probleme sa kojima se suočavaju zajedničke (vojne) snage zapadne alijanse (NATO). Tom direktoratu je, takođe, dato u zadatak da razvije operativno relevantna rešenja za podršku tekućeg komandovanja (upravljanja) oružanim snagama u celini. U njegovom domenu je i unapređivanje doktrine, organizacije, obuke, brine se o stalnom obezbeđivanju svih vrsta podrške, personalnim pitanjima (rukovodstvo, osoblje i objekti), kao i promenama politike - kako bi omogućili efikasnije delovanje Združenih snaga u neposrednoj i daljoj budućnosti.

Direktorat-J9, na taj način, obezbeđuje državnom i vojnom rukovodstvu neposredne informacije i inovativne ideje za međuagencijsku saradnju u okruženju, sa multinacionalnim kompanijama, akademskom javnošdu i privatnim sektorom. Da bi to postizao Direktorat-J9 procenjuje alternative i nadgleda razvoj, testira i procenjuje vrednost zajedničkih koncepata fokusiranih na konkretne probleme identifikovane u tzv. „zajedničkom radnom okruženju". Od njega se traži da popunjava praznine u postojedoj doktrini odbrane. Naravno, taj direktorat blisko sarađuje i sa ostalim agencijama američkog Ministarstva odbrane za istraživanje, razvoj, testiranje i Centrom za monitoring i procenjivanje. Takođe, na terenu primenjuje metode slične onima koje se koriste u tehnologiji testiranja i evaluacije. Ujedno vodi i koordinira poslove za Ministarstvo odbrane sa brojnim preduzedima primenom strukturiranih procesa koji su posebno razvijeni za njih.

Na čelu direktorata je general sa četiri zvezdice. Zadužen je za plan rada koji definiše i sinhronizuje eksperimentisanje i potvrđuje proverene koncepte i rešenja za rešavanje savremenih problema sa kojima se susrede Ministarstvo odbrane i druge odbrambene strukture.

USJFCOM SEAL.gif



Ako bi hteli da sagledamo kakve su mogudnosti SWS koncepta, onda valja znati da su metode koje se koriste za eksperimentisanja analitičke i veoma rigorozne, a tehnologija i programi su vrhunski domet najboljih inženjera i programera. U realizaciji SWS primenjeni su detaljno i objektivno ispitani algoritmi, procedure, hardver i softver i izdvojeni su između ostalih brojnih i mogudih rešenja. Šta nam to govori? Pre svega da je rad pomodu programa za virtuelizaciju veoma ekonomičan s aspekta korišdenja snaga i sredstava, s aspekta mogudnosti eksperimentisanja i s aspekta vremena. Naime, u realnom svetu bi sve aktivnosti koje se simuliraju bile veoma neekonomične, zahtevale bi izuzetno velik analitički tim sa posebnim strukturama za prikupljanje podataka, njihovu obradu, zajedničku analizu, odlučivanje, a da ne govorimo o pradenju efekata. Ono što je za korisnike veoma važno je to da se simulacija odvija u realnom vremenu, kao neki realiti šou na TV, a eksperimentisanja može da se zasniva na scenariju u poznatom okruženju. Rutine i procedure sistema su kreirane tako da distribuiraju podatke za podršku virtuelne simulacije, u uslovima koji se simuliraju blisko realnom. Svako rešenje simulacije konkretnih zbivanja se proverava s aspekta verovatnoće u stvarnosti.


Naravno, simulacije se odnose direktno na tekuća zbivanja u realnom svetu i promenama u politici, ekonomici, javnom mnenju... Drugim rečima, određeni događaj u stvarnom svetu se simulira u SWS, a njegovom analizom se utvrđuju činioci koji su uzrokovali aktivnost i posledice. U odnosu na aktuelna zbivanja utvrđuje se željeni scenario pa se na modelu stvarnog događaja, eksperimentalnim metodama, proveravaju razna rešenja i ishodi koje simulacije generišu. Kad se dođe do rešenja koje je najoptimalnije, odnosno čija je verovatnoća realizacije najveća, ono se prenosi na teren i određeni subjekti ga ostvaruju. To je neka verziju „mаtriksа“ 21. vekа.

OGLEDALO REALNOG SVETA

Iz prikazanog, a to se nalazi u samim dokumentima američkog Ministarstva odbrane, sistem SWS može da modeluje i simulira virtuelnu stvarnost, sinhronizovanu sa stvarnim događajima u realnom vremenu. Zbog toga je SWS jedna od značajnih novih snaga američke vojne sile. Stručnjaci koji su ga razvijali kažu da je to sintetičko ogledalo sveta sa „automatskom kontinuiranom kalibracijom” stvarnih tekućih zbivanja iz realnog sveta. Sve se zasniva na informacijama o najbitnijim ili glavnim događajima, do kojih se dolazi anketama, korišćenjem demografske statistike, ekonomskih izveštaja i drugih informacija. Naravno, za potrebe vojske postoji obiman senzorski aparat od satelita do minijatirnih sondi i bespilotnih letelica, a da ne zaboravimo i efikasan obaveštajni aparat u svim zemljama sveta. Na dohvatu su im brojni izviđački pa i obaveštajno-špijunski sistemi kao na primer sistem „Ešalon”, koji su Amerikanci čak koristili za špijuniranje svojih zapadnih saveznika. Sve to obezbeđuje da sintetički model realnog sveta bude veoma prilagođen stvarnosti, da je reprodukuje u realnom vremenu, i da obezbedi reagovanje na stvarne događaje.

U funkcionisanju SWS primenjen je tradicionalni pristup izgradnji simulacije koja ilustruje stvarne fenomene. Zbog toga se može redi da je SWS ogledalo sveta i omogućuje posmatranje ključnih događaja koji se dešavaju u stvarnom svetu, a od kojih zavisi, kako kažu, ekonomska, politička i vojna bezbednost Amerike, odnosno kako bi mi rekli, njihova dominacija u svetu.

Takav sintetički „matrix" svet, zasnovan na informatičkoj teoriji koja obezbeđuje specifične ishode u dinamičkim procesima u realnom okruženju u kojem se razvijaju, a koji se mogu proveravati brojnim algoritmima, formulama, rutinama i procedurama, omogućuje sagledavanje više realnih ishoda i nove perspektive. Objašnjavajudi u svojim dokumentima da se SWS sastoji od komponenti koje mogu da snime svaki novi događaj u realnom svetu i da ga prikažu na monitorima, ističu da to omogućuje da se fokus može izraziti na bilo kom lokalnom području u sintetičkom svetu, sa veoma velikim mnoštvom dovoljno relevantnih detalja, da bi se pronašla rešenja koja pružaju najveću verovatnoću ishoda.

Drugim rečima, skup modela koji čine taj sistem sintetičke životne sredine obuhvataju prikazivanje ponašanja pojedinaca, funkcionisanje organizacija, institucija, infrastrukture u određenim geografskim regionima. Istovremeno snimanje zbivanja proističe iz interakcije između entiteta, kao i između entiteta i životne sredine. Dodajući da sistem SWS obezbeđuje multi-preciznost detalja, čelni ljudi američkih oružanih snaga kažu da im to pruža sredstva za izgrađivanje novih modela (bilo vremenskih i prostornih) za inkorporiranje događaja i njihovo modelovanje. Sam sistem korisniku daje podatke o događajima na makro i mikro nivou (oni to zovu nivo granulacije). Dakle, SWS se kontinuirano obogaćuje novim informacijama iz realnog sveta, na svim nivoima granularnosti, u smislu političke, vojne, ekonomske, socijalne, informacione i bilo koje druge infrastrukture (PMESII - Political, Military, Economic, Social, Infrastructure and Information systems) i DIME strukture (Diplomatic, Informational, Military and/or Economic), u okruženju nazvanom ASCOPE (area, structure, capabilities, organization, people, event – teritorija ili oblast, struktura, sposobnosti, organizacija, ljudi, događaji).

Zbog toga predstavlja skalabilano sredstvo za integrisanje heterogenih komponenata u vremenu i prostoru pomoću mehanizama koji otkrivaju zakonitosti po kojima se događaji zbivaju. A to omogućava bliže ili dalje predviđanje i nova saznanja o kontinuitetu stvarnih zbivanja i ishodu. Posebno se ovim metodama modeluju asimetrični sukobi i neregularna borbena dejstva (Asymmetric and Irregular Warfare).

Korisnički interfejs SWS omogućava objedinjavanje i prikazivanje informacije iz svih izvora u tabelarnom, grafičkom i drugim oblicima. Takva simulacija generiše podatke, parametre za modele i analizu podataka prikupljenih iz realnog sveta. Podaci se pretražuju, posmatraju i modifikuju na ontološko-svestan način. Pored toga u sistem je integrisano razvojno okruženje (IDE) za izgradnju i konfigurisanje novih modela ili izmene postojećih modela analize i predviđanja statističke verovatnoće, koje se odmah uključuje u sam sintetički svet, obezbeđujući kontinuitet sagledavanja promena i potrebe da se njima upravlja.


Operater, rukovodstvo i čelni ljudi sistema SWS pri tome imaju mogućnost da se, sa bilo koje tačke u vremenu, u sintetičkom svetu, fokusiraju na izbor regiona sveta i događaj. Pri tome mogu, čak da koriste i privatne podatke dok istražuju određene pojave. To im omogućuju teorije pojednostavljivanja i druge vrsta simulacionih modula. Njima je veoma značajno i to što sistem sintetičkog okruženje podržava pluralizam mišljenja, konfrontaciju više različitih modela kao i druge mogućnosti eksperimentisanja, kojima se objašnjavaju potencijalno konfliktne teorije. Pri tome navode podatak, da na primer, ni jedna teorija ne može adekvatno objasni složeno ponašanje, kao što su porast ili cepanje terorističkih organizacija, ali se do saznanja o stvarnim razlozima može doći
simulacijom kroz koju se obavlja analiza prikupljenih podataka. I, na osnovu podataka analize moguće je postaviti teoriju koja se može proveriti u praksi. Kombinacijom ove teorije u okviru istog okruženju mogu se dobiti podaci koji određeno zbivanje prikazuju iz različitih perspektiva.

FRAKTALNO PREDSTAVLJANJE

Sam sistem SWS ima brojne komponente, izuzetno složene podsisteme, algoritme i programske rutine, koje obezbeđuju njegovo funkcionisanje, a uz to i procedure, metode i funkcije za analizu sadržaja (informatičke alate). U tom cilju sagledajmo nekoliko tih komponenti ili procedura.

Sintetičko okruženje je projektovano da fraktalno predstavlja činjenice o događajima kako bi se izbegle zamke sa kojima se suočavaju informacione simulacione tehnike. Zato je, na primer, infrastruktura za vojne potrebe projektovana i optimizovana tako da se njome ne ograničava primena na mali broj problema, već se njihov broj može istovremeno povedavati bez opasnosti da de to remetiti simulaciju. Fraktalni pristup obezbeđuje konzistentan prikaz okruženja u obliku blokova, podeljenih na modele sa svim nivoima granulacije. Ovde se granulacija posmatra kao rezolucija kojom se prikazuju mikro – makro sadržaji (ne kao rezolucija slike na ekranu), koji su u stvari funkcionalne celine. Osnovni gradivni blok sintetičkog okruženja se sastoji od pojedinaca, organizacija, institucija, informacije i geografskih predela. Iz ovih blokova sastavlja se zajednica, izgrađena su društva, narodi, i konačno ceo sintetički svet. Krupnozrnasti modeli (preduzeća, naselja, lokalne strukture, politički subjekti, mediji) koriste mali uzorak populacije i lokalizovane nivoe, a precizniji sitnozrnasti modeli (države, nacije, političke ili vojne zajednice, ekonomske grupacije) koriste, na primer, pun uzorak stanovništva u nekoj oblasti. Pojedinac koji učestvuje u događaju iz preciznijig modela može se posmatrati i na drugom modelu krupnog zrna. Ovaj pristup omogudavanju heterogenu interakciju modela za društvene sisteme, države i zajednice.

Sistem SWS pruža mogudnosti da se prate svi aspekti ponašanja unutar posebne kategorizacija (PMESII), i omogućava primenu brojnih efekata u stvorenom referentnom svetu. Integracije u društvenim pojavama prate se kroz Cross-disciplinske rutine, uz kombinovanje različitih načina modeliranja i simulacija. Ova raznovrsnost zahteva pristup integracije, koji ne ograničava programere SWS da koriste različite komponente i, posebno u smislu vremenskih i prostornih rezolucija (krupnozrnaste ili sitnozrnaste granulacije), sa kojima su komponente realnih zbivanja, događaji, ljudi, preduzeća, nacije ili države, u interakciji sa sintetičkom sredinom. To jasno ukazuje da je koncept SWS usvojen kao jedinstven model, sa brojnim podsistemima za prenošenje podataka iz stvarnosti u virtuelnu realnost, alatima za obradu tih podataka i procedurama za simulaciju. Pristup društvenim pojavama realizuje se u SimBridge tehnologiji koja se integriše u druge komponente sistema SWS na skalabilan način, uz očuvanje heterogenosti.

Pristup praćenju i analizi društvenih pojava integriše modele, simulacije i komponente, omogućavajući mu da radi na više nivoa istovremeno, na različitim vremenskim i prostornim koordinatama, u okviru istog sintetičkog okruženja. Dakle, model analize i simulacije društvenih pojava u sintetičkoj realnosti integriše druge modele u rasponu od globalnih, regionalnih i nacionalnih zbivanja (manifestacija ponašanja), skoro u realnom vremenu. Taj model obuhvata neophodne komponente za razmenu podataka među interaktivnim simulacijama bez samog zahteva operatera (automatizovano), obezbeđujudi centralizovano upravljanje. U analizama društvenih sistema uključene su i ne-simulacione komponente, kao što su baze podataka iz struktura vlastite države, agencija, preduzeda. Naravno za analizu koriste se i živi senzor fidovi (feed - trenutno aktuelni podaci o zbivanjima u realnom vremenu).

Pristup koji se zasniva na analizi društvenih pojava je potpuno nezavisna i istovremeno razvojna komponenta sistema SWS. Obezbeđuje alate za heterogenu i višekratnu upotrebu, sposoban je da uočava detalje u promenljivom sistemu i da ih pojedinačno analizira, zahvaljujudi tzv. High Fideliti komponentama čime ispunjava i potrebe za integracijom informacija. To kaže da je sam pristup obezbedio i visoku osetljivost na aktuelne informacije u realnom vremenu. Tako SWS kontinuirano uključuje aktuelne informacije iz stvarnosti u sintetizovanu realnost, odnosno obezbeđuje vezu sa realnim događajima i novim trendovima. Pri tom je sistem sposoban, da u okviru posmatranog događaja, na osnovu velike količine podataka blagovremeno predvidi moguće pravce kretanja događaja. Koristi i brojne procedure i alate koji se danas upotrebljavaju u istraživanju i industriji.



Primenom ove tehnologije prate se, takođe, vesti, portali, blogovi i druge informacije na internetu, pa iako je reč o izuzetno velikoj količini informacija, oni se obrađuju u kratko vreme. Uzimajući u obzir sve dostupne podatke, automatizovani sistem data-mining pruža mogućnost istovremene analize podataka koji potiču iz više izvora.




Za sistem SWS nije bitno da li su informacije u tekstualnom, video ili nekom drugom obliku, jer u njemu deluju translatori koji ih prevode na jezik pogodan za analitiku. Koristi se i tzv. discoveri tehnologija sa semantičkim algaritmima za snalaženje u velikoj količini podataka. Semantika se koriste za pripremu prikupljenih podataka, za kreiranje scenarija simulacije, a odnosi se na podatke u sintetičkom svetu. Semantika se inače koristi za analizu prikupljenih obaveštajnih podataka na osnovu ključnih reči, pojmova ili fraza.



PODRŠKA ZA OBLIKOVANJE VOJNIH OPERACIJA

Komanda združenih oružanih snaga SAD za razvoj i eksperimentisanje i Direktorat-J9 imaju zadatak da opšti (zajednički) koncept funkcionisanja SWS prilagođavaju, kako za podršku, tako i za oblikovanje vojnih operacija (izradu scenarija). Koncept razvoja programa za podršku vojnim operacijama je utvrđen dokumentom koji je usvojen 27. januara 2006. godine (označen je sa CJCSI 3010.02B, Zajednički poslovi, koncepti procesa razvoja - JOpsC-DS). Zajednička komandanta združenih snaga očekuje od Direktorata-J9 da podržava tekuće (vojne i mirovne) operacije radi ostvarivanja strateških ciljeva koji najznačajnije utiču na transformaciju odbrane SAD.

Ovaj zadatak oblikovan je u dokumentu pod nazivom „Vodič za razvoj bududih združenih snaga" a obuhvata razradu objektivnih mogudnosti za tekući i dalji razvoj do 2050. godine, kao i obim aktuelnih vojnih problema. Preliminarni koncept i ciljevi su razvijeni još septembra 2006. godine na virtuelnim radionicama, kada je predložen koncept servisa OPSDEPS (Servisi za operacije posebnih „poslanika" van SWS), da bi u oktobru iste godine bio preimenovan u Koncept vojne podrške za oblikovanje operacije. Time su sve aktivnosti vojnog dela SWS fokusirane na Združene operativne akcije pod zajedničkom komandom, u čijem kontekstu je težište na planiranju i realizaciji aktivnosti u ime američkih interesa, sa ciljem da doprinose izgradnji kapaciteta za partnerstvo, da utiču na ne-partnere i potencijalne protivnike, ublažavaju uzroke sukoba i ekstremizma, kao i da doprinose stvaranju uslova koji omogućavaju brzu akciju kada je vojna intervencija neophodna.

Operateri pri razradi scenarija simulacije za vojne snage moraju da vode računa da su u stvarnosti operativne jedinice uglavnom u odnosu ne-vojnog partnerstva dok nema oružanih sukoba. One tada sprovode napore za oblikovanju operacija na terenu, sa preventivnom komponentom. Pored toga moraju voditi računa da vojne snage stvaraju uslove koji omogućavaju druge ne-vojne operacije. Cilj simulacije je stvoriti takve uslove da se eventualni protivnik odvrati od agresije. Tek kada odvradanje ne uspe, stvara se scenario da vojne snage odlučno doprinose porazu protivnika. U tom kontekstu smatra se da je normalno da vojni rukovodioci u realnom vremenu predviđaju kontra-mere protiv globalno umreženih protivnika koji su motivisani ekstremističkim ideologijama i poseduje opasna sredstva, te katastrofalno remete stanje mira, o čemu se takođe vodi posebno računa prilikom razrade scenarija.

Dakle, to su neke konstante o kojima SWS neprekidno vodi računa i sugeriše „poslanicima u realnom svetu" mere i postupke za svaku situaciju posebno. U sintetičkoj simulaciji, takođe, postoje i drugi ne-državni akteri, kao što su teroristi koji smatraju da su gospodari rata, pirati, trgovci narkotika i drugi. S obzirom na to da se smatra da oni koriste teror i kriminalne aktivnosti protiv američkih bezbednosnih interesa, u simulaciji je to posebno naglašeno i ima se u vidu prilikom kreiranja svakog vojnog ili nekog drugog scenarija. Te pretnje su i u SWS izražene kao i u stvarnim udaljenim delovima sveta gde izazivaju političku i ekonomsku nestabilnost. To omogućava čelnim ljudima u američkim vojnim snagama(komandantima) da, koristeći SWS, dođu do prihvatljivih rešenja koja omogućavaju regionalnim i lokalnim vlastima da se terorizmu i kriminalu uspešnije suprostave i eliminišu eventualne ili stvarne pretnje. Ako ti napori ne daju rezultate, SAD mora biti spremna na intervenciju, a komandanti borbenih snaga moraju biti u stanju da preduzme brze akcije radi pobede protivnika. Zbog toga osnovni zadatak SWS i jeste da im obezbedi elemente za postupanje koje de, sa najvećom verovatnoćom i u veoma kratkom vremenu, omogućiti podršku u rešavanju krize.

Doktrinarni dokumenti, operativni priručnici i druga dokumenta ukazuju da je jasno definisan odnos Združene komande vojske SAD sa operativnim borbenim jedinicama na terenu, sa partnerima (u NATO) do svih drugih, uključujudi one koji ispoljavaju neprijateljske stavove prema SAD. Nakon usvajanja doktrinarnih dokumenata formirana je komanda JFCOM, 10. avgusta 2007. godine, sa direkcijom USEUCOM-J5/8, nakon čega je počela transformacija u jedinicama divizija J8T i Međuresornoj komandi. Transformacija se nije zaustavila, ona traje i uspostavlja se funkcionalna nadležnost koja mora obezbediti striktno izvršavanje simulacija u SWS u stvarnosti.

SWS I DBMS

Ako uporedimo sistem SWS sa nekadašnjim Sistemima za upravljanje bojištem (DBMS – Digital battle managment system), onda zapažamo nekoliko bitnih činjenica. Najpre, svi ti sistemi su u proteklih desetak godina tehnološki i kvalitativno unapređeni, povedana im je brzina i efikasnost, pojednostavljene su procedure a uvezanost u celokupni odbrambeni sistem je zasnovana na globalnoj informatičkoj mreži. Bojište je za SWS sada ceo svet, odnosno 62 zemlje (uključujući Irak, Iran, Avganistan i Kinu), koje se prate jer potencijalno mogu ugrožavati američku nacionalnu (tehnološku, ekonomsku, političku i vojnu) bezbednost. S druge strane postojeći DBMS sistemi, s obzirom na to da su razvijani modularno kako bi mogli pratiti savremeni tehnološki napredak, postaju sastavni delovi globalnog sistema za upravljanje bojištem. U kontekstu virtuelne stvarnosti sada je svaki događaj u lokalnom okruženju jasno izdiferenciran u odnosu na globalni nivo i moguće je uporediti njegove karakteristike sa drugim sličnim obrazcima, što omogućava prepoznavanje šeme zbivanja ili koda koji ga generiše. I, naravno, pruža mogućnost proveravanja brojnih aktivnosti za upravljanje lokalnim događajima. Dakle, savremeni sistemi za upravljanje bojištem su danas sastavni deo globalnog sistema odbrane, koji mogu svoju funkciju ispoljiti na lokalnom ili nekom drugom, višem nivou.

U avgustu 2007. godine, Agencije koje su u okviru Ministarstva odbrane SAD kreirale i proveravale funkcionisanje SWS sistema na istočnoj obali Pacifika, preneli su svoje krizne scenarije na realnu pozorišnu scenu u Avganistan i Irak, aktiviravši pod svojom komandom i automatizovane digitalizovane sisteme za upravljanje bojištem, uvezavši ih u svoju informatičku mrežu. JFCOM-J9 je u to vreme završio još jedan test nazvan Urbana odlučnost, što je kodni naziv za eksperiment projektovanog scenarija za rat u Bagdadu 2015. godine, koristeći DBMS kao izvršne strukture.

Sve to, okupljeno pod jedan zajednički kišobran, potvrdilo je sposobnost JFCOM-9 da radi u realnom vremenu na simulacijama sa 62 nacije. U američkim vojnim snagama su uvereni da simulacije, zasnovane na praćenju najnovijih zbivanja, kao i na podacima iz popisa, ekonomskim pokazateljima, uključujudi čak i klimatske uslove događaja u stvarnom svetu i, naravno, informacije vojne obaveštajne službe – omogućavaju veoma realno predviđanje ekonomskih, političkih, vojnih, naučnih, tehnoloških i drugih kretanja u svim delovima sveta.

Nedavno, 19. juna 2010. godine sačinjen je izveštaj, za američko Ministarstvo odbrane, o efikasnosti primene modeliranih simulacija za Avganistan. Detalji nisu poznati javnosti, ali neki scenariji su izašli u javnost.

Dakle, kao što je to u uvodu ved rečeno, važno pitanje je – kuda to ratovodstvo ide danas? Još važnije je šta čeka one narode, nacije i države koji se ne pokaravaju simuliranoj sudbini. I, znate li odgovor na pitanje ko danas pravi analize predizbornih kampanja i predstavlja rezultate ankete.

Možda bi najbolje bilo da SWS postane javni servis za države, poslovne ljude, istraživače i svakog onog ko bi da zaviri u budućnost.
 




 

2 коментара:

Анониман је рекао...

Sajber prostor je nastavak realnog. Sve je isto, ljudi i njihovi odnosi.
Pesnik u prolazu

Srecna Nova !

L2 је рекао...

Nevidjeno ! Napisala sam komentar i on je nestao ! Eto i to je sajber prostor.
Hvala na cestitci i Vama svako dobro.
U guzvi sam oko priprema pa ne stignem da postavim cestitku za sve verne posetioce. Jos nije kasno.

Poz.

Постави коментар