недеља, 10. октобар 2010.

Sa čime nas sve plaše






NOĆ



   Bliži se ponoć. Prekidam čitanje romana u sred napete scene.;Negde na pola puta do mozga potiskujem crne misli. Pomišljam kako se osećaju milioni ljudi što mile mračnim ulicama megagradova ili oni koji su se probudili iz košmara.U današnje vreme sveopšteg terora noćnja šetnja nije ništa uzbudljivija od dnevne. Naviknuti na svakodnevne vesti o nasilju i agresivnosti svuda oko nas ipak ne pomišljamo da bi nekim slučajem mogli da se nađemo u centru nekog nemilog događaja. Mislimo to se dešava drugima, ne nama. Nije loše, imamo dobar odbrambeni mehanizam. Naravno, opreza nikada dosta. Ali, kad padne mrak situacija je malo drugačija !

  Zašto tama proizvodi strah? Šta vidimo u njoj ? Hrabrima je tama kao svetlo dana. Nisu svi hrabri, podložni su sumnji a sumnja zna da se pretoči u strepnju, a ova u strah. Sumnja je obično složena zamisao događaja sa eventualnim posledicama po onoga koji sumnja.U neosvetljenoj ulici, nrp. očekujemo da neko iznenada iskoći iz mraka. Pomišljamo da bi nas neznanac mogao napasti. Strah može da isprovocira i neki sasvim beznačajan zvuk, šum,a može da izostane i jedno i drugo pa da se osetimo neprijatno.

    Strahovi nisu prosta "fizička" reakcija. Oni su uslovljeni sredinom, vaspitanjem, društvenom klimom. I u najbezbednijim sredinama strahovi su mogući. Zapravo, retko je ko ušuškan u apsolutnu sigurnost.

Šta se dešava sa telom u strahu. Počinjemo da gubimo dah, srce kuca jače, osećamo grčenje u stomaku, zatezanje mišića u predelu vrata, nastane neka vrsta paralize organizma. Sve ovo traje kratko. U pitanju su sekunde. A čini se kao večnost. Šta treba učiniti da bi izbegli takvo stanje? Trebamo li kontrolisati misli. Da, bilo bi to dobro, ali je tako nešto kod plašljivih osoba obično teško izvodljivo. Strah nastupa brzo, on je brži od misli. Postoji u mozgu deo koga smatraju centrom za emocije. To je amigdala. Najnovija istraživanja istraživanje pokazala su da signali iz oka ili uha u mozgu najpre putuju do talamusa, a potom se prikopčaju samo u jednoj sinapsi do amigdale; drugi signal iz talamusa usmerava se u neokorteks - mozak koji misli.

Ovo razdvajanje omogućava amigdali da reaguje pre neokorteksa, koji filtrira informaciju kroz nekoliko nivoa moždanih krugova pre nego što posve spozna i konačno potakne svoju finije odmerenu reakciju. Među osećajima koja putuju direktno kroz amigdalu jesu i naši najprimitivniji i najsnažniji osećaji; taj krug uveliko objašnjava snagu kojom emocije nadjačavaju razum. Reakciju je, u datom momentu moguće ublažiti. Kako? Psihijatri i psiholozi preporučuju ujednačeno disanje.


SREDINA

Neću pisati o psihološkim aspektima straha, već sociološkom okruženju koje stvara strahove. Treba uvek imati na umu da je strah proces koji se odvija u nama i da je nezavisno od vajnskog poticaja STVARNI UZROK misao u nama. Nekada je ona nesvesna, a često svesna.





     Prvi ljudski strahovi su, tako kažu, bili vezani na nepoznavanje prirode. Nisam sigurna da je znanje isteralo strahove kod ljudi. Još uvek ima ljudi koji se boje groma, mraka u šumi, pa i ljudi oko sebe. Informacije o nesrećama dopiru sa svih strana. One pojačavaju strahove i tamo gde se ne očekuju velike nesreće. Poslednjih godina nas je doskočila ekološka priča o otopljavanju i mnogima usadila strah u kosti. Budućnost je postala NEIZVESNA. Neizvesnost je najčešći povod strahu.


          Šta je još novo na listi uzroka strahova današnjeg čoveka.




     Sa projektom „Menhetn” ušli smo u eru atomskog vremena i straha od atomskog rata. Černobil je potvrdio naše sumnje. Razvojem mikroistraživanja, prvim klonovima i ostalim mnogobrojnim istraživanjima, ušli smo u fazu straha od genetike. Sumnje smo počeli brižljivo pothranjivati podatcima o sve masovnijem broju genetski izmanipulisane hrane, toksinima u vodi i hrani, i uopšte sveprisutnim hemikalijama. Podsetimo:u poslednjih 50 godina napravljeno je 80 000 vrsta hemikalija, a broju mešavina se ne sme ni razmišljati. Zvanično se zna da u USA postoji 100 000 hemikalija, a svake godine bude prijavljeno oko 2 300 novih.

Ovi strahovi nisu novi. Nauka i tehnologija su oduvek izazivale podozrenje. Prvi automobili, vozovi, televizije, veš mašine, čak i sitni kućni aparati, u vreme pronalaska su kod mnogih ljudi bili predmet nedoumica. Sumnje ne pogađaju samo obične ljude već i same naučnike. Dok neki hrabro idu putem istraživanja, drugi su se opasali skepticizmom pa uz veliki oprez hodaju stazama neistraženog.





Na pitanje kojim grupama ljudi veruju na skali od jedan (nikako ne veruju) do pet (jako veruju), naucnici su prošli najbolje s prosečnom ocenom 3,98. Za njima redom slede: porodica (3,09), nevladine organizacije (3,09), organizacije građana (2,69), novinari (2,57), kompanije (1,78), izabrani službenici(1,76) i, konačno, sveštenstvo(1,55).

      Zanimljivo je da ućesnici najviše poverenja imaju u nauku kada je reč o evoluciji (4,3), a potom obnovljivim izvorima energije (4,08), poreklu svemira (4), istraživanjima matičnih stanica (3,97), uzrocima raka (3,91), nuklearnoj energiji (3,67), klimatskim promenama (3,66), uzrocima autizma (3,53), sigurnosti hrane (3,44), vitaminskim preparatima (3,42), GM biljkama (3,39), pesticidima (3,33), lekovima protiv depresije (3,21) i, konačno, pandemiji gripe (3,19).

       Odgovori na pitanje trebaju li se naučnici mešati u politiku, značajno su varirali od zemlje do zemlje. Nemačka, u kojoj vodeća političarka Angela Merkel ima doktorat iz kvantne kemije, s najvećim je postotkom podržala ulogu naučnika. Nešto manju podršku dobili su u SAD-u, a najmanju u Kini.





             Od kojih oblika tehnologije ljudi najviše strahuju.


       Prema rezultatima, učesnici se još uvek najviše boje nuklearne energije i smatraju da treba tražiti druge izvore (47 posto). Nešto je manji strah od nanotehnologije (26 posto), dok se istraživanjima na šimpanzama protivi sličan postotak ispitanika (23 posto). Protiv uzgoja genetski modifikovanih biljaka za hranu je 22 posto ljudi, protiv testiranja lekova na sisavcima 12 posto, istraživanja na embrionima osam posto, a protiv stvaranja umetnih organizama sve dok se ne pokažu potpuno sigurnima sedam posto.

          Zanimljivo je da se nuklearnoj energiji najviše protive Evropljani - čak 66 posto - a Amerikanci znatno manje - 18 posto. Strah od nanotehnologije je sličan na Starom i Novom kontinentu - 23 posto prema 28 posto - a Evropljani su oprezniji od Amerikanaca kada je reč o GM hrani – 27 posto prema 13 posto.Posebno su skeptični stanovnici Belgije, Francuske, Nemačke, Italije i Španije, ali ne i Velike Britanije, koji o GM hrani imaju slično mišljenje kao Amerikanci.





         U mnoštvu informacija nalazi se sve više izmanipulisanih, lažnih. Informacija po sebi je postala izvor sumnje. Štampa traži senzacije, jer od njih živi.
          Da li je informacija tačna ili ne, ostavimo to po strani. Činjenica je, da od trenutka objave pa do trenutka dok se informacija ne opovrgne, ona već izvrši željeni uticaj. Toj uhodanoj praksi posebno pribegava određena vrsta novinara i pojedine medijske kuće. Sudbina ledi Di,  je samo jedan u nizu primera sulude trke za informacijom.







Evo prvo jedne ISTINITE priče.


“U Opštoj bolnici u Beču lekar Ignacije Zemelvajs je 1844. godine pokušavao da istraži takozvanu porodiljsku groznicu, fenomen za koji se nije moglo pronaći nikakvo racionalno objašnjenje. Naime, na Prvom odeljenju porodilišta ove bolnice smrtnost porodilja bila je četvorostruko viša nego na susednom Drugom odeljenju i mnogo veća nego kod žena koje su se porodile na ulici. U nizu proverenih i odbačenih hipoteza, Zemelvajs je do odgovora došao tek 1847. godine, kad je preminuo njegov kolega pošto se posekao skalpelom za vršenje autopsija, što je dovelo do infekcije.
     U to vreme uloga mikroorganizama kod sličnih infekcija nije bila poznata, ali za razliku od Prvog, na Drugom odeljenju su se o porodiljama starale babice koje nisu vršile autopsije i Zemelvajs je shvatio da porodiljska groznica nastaje tako što su on i njegove kolege inficirali porodilje „materijom sa leševa“.
      Zemelvajs je svoju hipotezu kasnije proširio na „gnojnu materiju koja potiče sa živih organizama“, kad su on i njegove kolege pregledali ženu sa rakom grlića materice, a potom bez pranja ruku prešli na druge žene, da bi inficirali i usmrtili jedanaest porodilja. Ma kako ceo slučaj bio okrutan, Karl Hempel navodi Zemalvajsov slučaj kao ispravan tok biranja i provere naučne hipoteze.”

        Ne treba ići daleko u traženju informacije o vrsti današnjih istraživanja i medicine uopšte. Dnevno se nizu afera za aferom. Trgovina organima, farmaceutska industrija, pandemije, ove i one gripe, vakcine..   Naučnim procenama o nastupanju pandemije danas veruje čak 66 % Amerikanaca, a samo 31 % Evropljana. Svetska zdravstvena organizacija sa sedištem u Ženevi, objavila je 2009. godine da je grip koji uzrokuje virus H1N1 poprimio razmere pandemije. U svetu su potrošene ogromne sume novca, spominju se čak milioni dolara, na vakcine i druge lekove. Na sreću pa je nalet gripa bio prilično blag.

     Godinu dana kasnije dve evropske studije otkrile su pozadinu odluka WHO. U pitanju su bili interesi. "004 godine je, komisija ove institucije, preporučila stvaranje zaliha vakcina za slučaj izbijanja neke pandemije. Pokazalo se, naknadnim ispitivanjima, da su pojedini naučnici bili povezani sa farmaceutskim kompanijama. Iako pod pritiskom javnosti WHO nije hteo odati imena članova komisije pa se pretpostavljalo da je neko i iz same komisije bio u vezi sa farmacoindustrijom. Interesantno je istaći promenjiv odnos medija. Britanski tabloid Daily Mail, koji je i sam doprineo širenju panike posle najave pandemije, po otkriću veza naučnika WHO sa kompanijama, među prvima je objavio članak, " Pandemija koje nije bilo : farmaceutske tvrtke potaknule WHo na preuveličavanje opasnosti od gripe






Uticaj religije, tradicija i verovanja..

Šta su spram ovih stvari naša tradicionalna sujeverja, gledanja u kafe, proricanja sudbina, strahovi od crne mačke, ili kojekakvih mačora. Da dodamo i crkvu koja je oduvek raspirivala strahove od paklenih muka koje nas sustižu na kraju života.


Evo još jedne priče :


Bio jednom jedan sveštenik , u vreme Galileja i Kopernika. Taj “izvesni italijanski jezuita Paolo Senjeri držao je zastrašujuće propovedi o paklu, obično u sumrak, na nekoj poljani na obodu naselja. Kad je njegova užasnuta publika dostizala stanje potpune zastrašenosti, Senjeri je go do pojasa i sa bičem, vodio “sve one koji su grešni” do crkve u kojoj se, uz svetlost sveća sprovodilo masovno samokažnjavanje i pokajanje.

        “Vatra će sama vršiti službu svih dželata i zauzimaće mesto svih muka koje se mogu zajedno sastaviti”, uzvikivao je Senjeri. “Osećaće se istovremeno jara žeravice, studen ledenice, ujed guje, žuč aždaje, zubi lava, žestina mučenja, čupanje živaca, iščašenje kostiju, tuča kamenja, kiša udaraca bičem, vratni gvozdeni okovi, lanci na rukama, gvozdeni grebeni, vešala, točkovi i konji mučila, sve će se to sjediniti i sakupiti”.


Evo jednog nešto simpatičnijeg primera.


Incident od 30. oktobra 1938.godine, u Noći veštica, radio-mreža zajedno sa područnim stanicama, emitovala je radio emisiju po motivima romana H. Dz. Velsa "Rat svetova”, koju su izveli Orson Vels i njegovi glumci iz pozorišta. Mada je, kako se može pročitati u objavljenom transkriptu, spiker CBS-a više puta obaveštavao publiku da je u toku samo originalna dramatizacija, slušaoci su navedeni da poveruju kako je zaista u toku invazija Marsovaca na istočnu obalu SAD. Emisija Orsona Velsa je pre svog završetka izazvala veliku paniku – ljudi su u strahu od Marsovaca napuštali kuće, putevi su zakrčeni, telefonske linije su se usijale, a po mnogim naseljima izbili su neredi


POLITIKA

O njoj nije potrebno mnogo pisati. Dnevno smo obasuti političkim informacijama koje su poslednjih godina uglavnom negativne. Obzirom da je političko-ekonomska situacija za većinu krajnje zabrinjavajuća ne čudi da su naši dnevni strahovi pojačani iščekivanjem negativnog. Optimizam je u velikoj meri zamenio pesimizam što dovodi u sumnju i pozitivne informacije


Svim strahovima treba dodati i one kojima smo sami uzroci ili im na određeni način doprinosimo. Može da zvuči čudno da plašimo sami sebe i druge oko nas. Ipak je to istina. Strah od neimanja poprimio je bolesne oblike. Imamo li isto kao komšije, prijatelji, da li je auto dovoljno dobar, koje marke cipela kupujemo, gde se oblačimo, koje restorane obilazimo, kako su nam uređeni stanovi, kuće, idemo li na more, gde, jednom rečju imamo li standard dostojan željenog socijalnog statusa. Evo šta kaže De Melo, koji je poreklom Indus, ali dobro poznaje Ameriku. Stvar očito nije američki specijalitet, već je univerzalne prirode. reč je o stvorenom potrošačkom društvu u svim razvijenijim zemljama.

"Kad prosečan Amerikanac kaže da se bori za goli život, to uopšte nije istina! On se bori za mnogo više nego što mu je potrebno za život. Dodjite u Indiju i shvatićete. Nisu potrebni svi ti automobili, televizori, šminka za lice, tolika odeća itd., ali probajte da ubedite prosečnog Amerikanca u ovo u čemu govorim. On je podvrgnut pranju mozga - programiran je. I tako prosećni Amerikanci rade i bore se da bi pribavili predmete svojih želja kojih će ih učiniti srećnim".
U tom smislu poručujem svima

1 коментар:

Анониман је рекао...

Bua........

Постави коментар