субота, 9. октобар 2010.

HERMAN HESSE



O DUŠI



Pogled volje je nečist i izobličen. Tek tada, kada ništa ne želimo, tek tada kada naš pogled postaje čisto posmatranje, nastupa duša-lepota. Ako posmatram šumu, koju želim da kupim, zakupim, u kojoj želim da lovim, opteretim je hipotekom, tada ne vidim šumu, već samo odnos prema svojoj volji, svojim planovima i brigama, prema svom novčaniku. Tada se ona sastoji od drveta, stara je ili mlada, zdrava ili bolesna. Ali, ako ne želim ništa od nje, gledam li ,,bez misli" u njenu zelenu dubinu, tek tada postaje šuma, priroda, rastinje, tada je lepa.

Tako je i s ljudima i njihovim licima. Čovek, koga ja sa strahom, s nadom, požudom, s namerom, sa zahtevom gledam, nije čovek, već samo mutno ogledalo moje volje. Gledam ga, svesno ili nesvesno, s puno ustezanja, s pogrešnim pitanjima: ,,Da li je pristupačan ili ponosan? Poštuje li me? Može li se prevariti? Razume li nešto o umetnosti?" S hiljadu takvih pitanja najčešće se odnosimo prema drugim ljudima, koje susrećemo, i mi važimo za poznavaoce ljudi i psihologe, ako nam pođe za rukom da razjasnimo u njihovoj pojavi, njihovom izgledu i ponašanju ono što služi našim namerama i odgovara nam. Ali, ta predstava je siromašna, i u tom načinu poznavanja duše promišljeniji su: seljak, skitnica, nadriadvokat, većina političara i učenih.

U trenutku kada volja miruje i javlja se posmatranje, čisto viđenje i predanost, sve postaje drugačije. Čovek prestaje da bude koristan ili opasan, interesantan ili dosadan, prijatan ili neobrazovan, jak ili slab. On postaje priroda, postaje lep i neobičan kao i sve ka čemu se okreće čist pogled. Jer, pogled nije istraživanje ili kritika, on nije ništa osim ljubavi. On je najviše i najpoželjnije stanje naše duše: bespožudna ljubav.

Ukoliko smo postigli to stanje, makar i na nekoliko minuta, sati ili dana ( zadržati ga zauvek u sebi bila bi potpuna duhovnost) tada ljudi izgledaju drugačije nego inače. Oni nisu više ogledala ili delići naše volje, oni ponovo postaju priroda. Lepi ili ružni, stari ili mladi, dobri ili loši, otvoreni ili zatvoreni, čvrsti ili meki, nisu više suprotnosti, nisu više mera. Svi su lepi, značajni, niko više ne može biti potcenjen, omražen ili neshvaćen.

Sa stanovišta mimog pogleda, priroda je samo promenljivi oblik uvek prisutnog, besmrtnog života, tako je i čovekov najvažniji zadatak i dužnost da razvije dušu. Beskorisno je raspravljati da li je „duša" nešto ljudsko, ne nalazi li se i u životinjama, u biljkama! Duša je sigurno svuda - svuda je moguća, svuda pripremljena, svuda naslućivana i poželjna. Ali, kao što ne smatramo da je kamen izraz pokreta, već životinja ( iako je i kamen pokret, život, stvaranje, propadanje), tako dušu tražimo, pre svega, kod čoveka. Tražimo je tu gde se najsigurnije nalazi, boluje, postoji. I čovek nam izgleda kao deo sveta, posebna oblast, čiji je zadatak da razvije dušu - kao što je nekada bio njegov zadatak da postane dvonožac, da odbaci životinjsko krzno, stvori oruđe, otkrije vatru.

Tako nam čitav ljudski svet postaje svet duše. Kao što u brdu i steni vidim, i volim, praizvor težine, a u životinjama pokret i bezgraničnu slobodu, tako vidim i u čoveku (koji takođe sve to predstavlja), pre svega, formu i mogućnost promene života, koju mi zovemo „duša" i to ne kao omiljeni oblik života među hiljadu drugih, već posebnu, izabranu, visokorazvijenu, kao konačan cilj. Svejedno je da li imamo materijalistički ili idealistički ili neki drugi pogled na svet, da li „dušu" zamišljamo kao nešto božansko ili kao goruću materiju, svi je poznajemo i visoko je poštujemo; za svakog od nas je bezgraniči pogled čoveka umetnost. Razvoj duše je najviši, najmlađi, najznačajniji stepenik i talas celog organskog života.

Tako sačovek postaje najplemenitiji, najviši, najznačajniji predmet posmatranja. Ne shvata svako tu, samu po sebi razumljivu, vrednost prirodno i slobodno - znam to po sebi. U mladosti sam imao bliskiji unutrašnji odnos prema prirodi i umetničkim delima, nego prema ljudima. Da, ja sam godinama sanjao o pesmi u kojoj će biti samo vazduh, zemlja, voda, drvo, planina i životinja, bez ljudi. Video sam ljude tako daleko od toka duše, ovladane voljom, tako grube i divlje ispod životinjskih, majmunskih, prasvetovnih ciljeva, zaokupljene ništarijom i šundom, da je načas mogla da me savlada prevara da je čovek, možda, na putu ka duši već izgubljen i da se negde drugde mora tražiti taj izvor u prirodi.

Kada se gleda kako dva prosečna, moderna čoveka, koji se sasvim slučajno upoznaju i ništa materijalno ne traže jedan od drugog, kada se gleda kako se njih dvojica ponašaju jedan prema drugom, tada se oseća koliko je svaki čovek okružen opterećujućom atmosferom, zaštitnim omotačem i odbranom, mrežom sastavljenom od mnogo skretanja sa staze duhovnosti, od namera, strahova i želja, koji su svi usmereni na neodređene ciljeve, koji ga razdvajaju od svega ostalog. To je kao da duša ne sme da dođe do reči, kao da je neophodno okružiti je potpuno visokom ogradom, ogradom straha i stida. Samo ljubav bez želje može srušiti tu mrežu. I svuda gde je ona slomljena, pojavljuje se duša.

Sedi u vozu

Sedi u vozu i posmatraj dva mlada gospodina koji pozdravljaju jedan drugog, zato što ih je slučaj učinio susedima na jedan sat. Njihov pozdrav je beskrajno značajan, skoro je žalosna igra. Iz praizvora udaljenosti, hladnoće, iz usamljenih, zaleđenih polova ta dva bespomoćna čoveka pozdravljaju jedan drugog - ne mislim, naravno, na Malajce ili Kineze, već na moderne Evropejce - oni izgledaju, svako za sebe, kao utvrđenje sačinjeno od ponosa, podozrenja i hladnoće. Ono što oni pričaju potpuno je besmisleno i kada .se sluša sa strane, to su zaleđeni hijeroglifi sveta bez duše, koje stalno prerastamo i čija provala leda stalno zavisi od nas. Retki su, sasvim retki, ljudi čija se duša ispoljava u svakodnevnom govoru. Oni su više od pesnika, oni su već sveti. Svakako da „narod" ima dušu. Malajac ili crnac pokazuju u pozdravu i govoru više duše nego prosečan čovek kod nas. Ali, njegova duša nije to što tražimo i želimo, iako nam je draga i bliska. Duša primitivnih, koja nije još upoznala otuđenje, napor obezboženja i mehanizirani svet, kolektivna je, dečja duša, nešto lepo i drago, ali nije naš cilj. Oba naša mlada Evropejca u kupeu već su dalje od toga. Oni pokazuju malo ili nimalo duše, imaju izgled pridošlih iz sasvim organizovanog sveta, sastavljenog od razuma, namera, planova. Oni su svoju dušu izgubili u svetu novca, mašina, nepoverenja. Oni treba ponovo da je pronađu, i postaće bolesni i patiće ako propuste taj zadatak. Ali, ono što će tada imati neće više biti izgubljena dečja duša, već razvijenija, lični-ja, duša slobodnija i sposobnija za odgovornost. Ne treba da se vratimo detetu, primitivnom, već da idemo napred, ka ličnosti, odgovornosti, slobodi.


Od tih ciljeva i njihovog shvatanja ništa se još ne oseća ovde. Ova dva mlada čoveka nisu primitivna, nisu ni sveti. Oni govore jezikom svakidašnjice, jezikom koji toliko malo odgovara ciljevima duše, kao koža gorile, koji mi možemo samo polako i u hiljadu pokušaja odstraniti.
Taj praiskonski, grub govor zvuči otprilike ovako:
„Dobro jutro", kaže jedan.
„Dobar dan", kaže drugi.
„Dopuštate", kaže prvi.
„Molim", odgovara drugi.
Time je rečeno ono što se moralo reći. Te reči nemaju značenje, one su ukrasna forma primitivnog čoveka, njihova svrha i značaj isti su kao i alka koju crnac nosi na nosu.
Posebno je značajan ton kojim su izgovorene te ritualne reči. To su učtive reči. Ali, njihov ton je posebno kratak, štedljiv, hladan, da se ne kaže ljutit. Nema tu razloga za svađu, nasuprot tome, niko od njih dvojice ne misli ništa loše. Ali, izraz i oblik su hladni, odmereni, kruti skoro kao bolesni. Plavokosi izražava pri svom „Molim" upućenora crnokosom visoko uvažavanje, koje se graniči s poštovanjem. On ne oseća tako. On svoju formu izražava tako kako se decenijama odvija razgovor bez duše između ljudi stvoren kao zaštitna forma. On misli da mora svoju dušu, svoju unutrašnjost da zaštiti, on ne zna da ona postoji samo u pokazivanju i davanju. On je ponosan, on je ličnost, nije više naivni divljak. Ali, njegov ponos je nesiguran, on se mora utvrditi, mora da se ogradi bedemom odbrane i hladnoće. Taj ponos bio bi poništen kada bi bio izmamljen osmeh. I sva ta hladnoća, ljutina, nervoza, ponos i pri tome nesiguran ton ophođenja između „obrazovanih" pokazuje bolest, neophodnu i zato punu nade, bolest duše, koja ništa drugo ne zna da odabere osim tih znakova protiv nasilja. Koliko je ta duša krhka, slaba, mlada i malo prepoznatljiva oseća se na zemlji. Kako se skriva, koliko se plaši!

Kada bi jedan od te dvojice gospodina učinio ono što bi, u stvari, želeo i osećao, tada bi ponudio onom drugom ruku ili svoje rame i rekao bi otprilike ovo: „Dragi Bože, kako je lepo ovo jutro, sve je kao zlato, a ja sam na odmoru! Zar nije moja nova kravata fina? Imam jabuke u koferu, želiš li jednu?"
Kada bi zaista tako govorio tada bi ovaj drugi osetio nešto veselo i dirljivo, nešto kao smeh i nešto kao jecaj. Tada bi tačno osetio da govori duša, da se ne radi o jabuci, kravati ili o bilo čemu drugom osim o tome da je došlo do preloma, da je nešto izašlo na svetlost, gde i pripada, a što svi mi na osnovu sporazuma zadržavamo - ah, na osnovu jednog sporazuma čija neusiljenost još vredi i čiji slom možemo da osetimo!
Dakle, on će tako osećati, ali on to neće ispoljiti. On će zadržati svoj mehanički zaštitni mantil, izgovaraće besmislene reči, neke od naših hiljadu reči. On će zanovetati i reći: ,,Da...hm... vrlo lepo", ili nešto slično tome, gledajući dalje sa izrazom lica punim uvređenog i mučnog strpljenja. Igraće se sa svojom narukvicom od sata, gledaće kroz prozor, i kroz dvadeset takvih hijeroglifa izraziti da svoju unutarnju radost nikako ne ispoljava, da ništa ne pokazuje osim, u krajnjoj liniji, odredenog saučešća prema tom nametljivom gospodinu.
U ovom slučaju ništa od toga se ne događa. Taj tamnokosi, zaista ima jabuke u koferu i vrlo se dečački raduje tom lepom danu i svom odmoru, svojoj kravati i žutim cipelama. Ali, kada bi plavokosi sada počeo: „Grozna stvar s valutom", tada crnokosi ne bi uradio ništa što njegova duša želi, on ne bi rekao: ,,Ah, pa šta, pustimo to, šta nas se sada tiče valuta!", već će zabrinutog lica i uz uzdah reći: ,,Da, vrlo nezgodno!"
To je sjajno videti - oba čoveka ( kao i svi mi ) ne ulažu nimalo napora da bi se tako ponašali. Oni mogu srećna srca uzdahnuti, sa saučesničkom hladnoćom duše i odbranom, i licemerno se ulagivati.
Ali, ti posmatraš dalje. Ako duša nije u rečima, u izrazu lica, u tonu glasa, negde mora biti. I vidiš: plavokosi se zaboravio, oseća se neopaženim, i kako gleda kroz prozor kupea u udaljenu šumu, da li je njegov pogled slobodan i bez pretvaranja, da li je pun mladosti, čežnje, naivnih, vrelih snova. On izgleda sasvim drugačije, mlađe, jednostavnije, bespomoćnije, pre svega, draže.
Onaj drugi, takođe, besprekoran i nepristupačan gospodin, ustaje i dodiruje svoj kofer. On to čini tako kao da želi da proveri položaj, čineći to tako kao da želi da spreči pad, sam kofer je dobro položen i nema potrebe za takvu brigu. Taj mladi čovek ne želi uopšte da ga drži čvrsto, želi samo da ga oseti, da proveri njegov položaj, nežno dodirne. U besprekornom kožnom koferu nalazi se, pored jabuke, rublja, i nešto još važnije, nešto sveto, poklon za njegovu dragu kod kuće, jedan jazavičar od porcelana, ili kelnska katedrala od marcipana, sasvim svejedno šta, ali, u svakom slučaju, nešto što tom mladom čoveku u to vreme znači, s čim se igraju njegovi snovi, što oni vole i obožavaju, što on najradije drži u rukama i što obožava.
U toku jednog sata vožnje vozom posmatrao si dva mlada, prosečno obrazovana čoveka današnjice. Izgovarali su reči, izmenjali pozdrave, razmenili mišljenja, klimali glavama, činili hiljadu drugih, malih stvari, kretali se,. i ni u čemu nije bila njihova duša, ni u jednoj reči, ni u jednom pogledu, sve je bilo maska, mehanika, sve, s izuzetkom zaboravljenog pogleda kroz prozor ka plavičastoj, udaljenoj šumi i kratkog pokreta ka kožnom koferu.

I ti razmišljaš: O, vaša plašljiva dušo! Hoćeš li se pojaviti? Možda lepa i radosna u nekom ključnora doživljaju, u skladu sa zaručnicora, u borbi za neko verovanje, u delu i žrtvi - možda nenadano i razočarano u nekom naglom, silovitom, skrovitom, ožednelom delu volje srca, u nekoj divljoj optužbi, u jednom prekršaju, u zastrašujućem delu? I ja i svi mi - kako ćemo doneti svoju dušu na ovaj svet? Hoćemo li uspeti da joj pomognemo u pravom trenutku, hoćemo li joj dopustiti da prodre u našu spoljašnost, u reč? Hoćemo li biti rezignirani, hoćemo li pratiti mnoštvo i nemarnost, držati uvek zatvorenu pticu, uvek iznova nositi alku u nosu?

I ti osećaš: svuda gde je odbačena alka za nos i koža gorile, duša je na delu. Ukoliko postane slobodna, mi ćemo jedni s drugima govoriti kao likovi Getea i otkrivaćemo svaki udah kao pesmu. Sirota, divna dušo, tu gde si ti je revolucija, propadanje pokvarenosti, novi život, Bog. Duša je ljubav, duša je budućnost, a sve ostalo je samo stvar, materija, prepreka, naša božanska snaga u formi i delićima.

Dalje se javljaju razmišljanja: ne živimo li u vremenu kada se novo objavljuje gde su veze između ljudi prekinute, gde se u čudovišnom opsegu javlja nasilje, besni smrt, vrišti razočaranje? I nije li duša, takođe, iza svih tih događaja?
Pitaj svoju dušu! Pitaj je, budućnost znači ljubav! Ne pitaj svoj razum, ne istražuj svetsku istoriju! Tvoja duša te neće optužiti da si se premalo bavio politikom, premalo radio, neprijatelje nedovoljno mrzeo, granice lako postavio! Ali, ona će te, možda, optužiti da si se u njenim zahtevima često bojao, da nisi imao dovoljno vremena da se predaš svom najmlađem i najdražem detetu, da se igraš s njim, da čuješ njegovu pesmu, često si je prodavao zbog novca, prevario u prednostima. I to se dogodilo milionima, i gde god se pogleda vide se nervozna, opterećena lica, koja nemaju vremena osim za najnužnije, berzu i sanatorijum, i to mučno stanje nije ništa drugo osim opominjućeg bola, strele u krvi. Postaćeš nervozan i neprijateljski raspoložen prema životu - tako kaže tvoja duša, ako me napustiš, ako ne počneš da me neguješ sasvim novom ljubavlju i brigom. Ni u kom slučaju nisu slabi oni bez reči koji u ovo vreme postaju bolesni i gube sposobnost za sreću. Češće su to dobri, začetnici budućnosti, to su oni čija duša nije zadovoljna, koji se iz straha od borbe povlače iz pograšno uređenog sveta, koji će već sutra biti ozbiljni.

Odavde posmatrano Evropa izgleda kao veliki spavač, koji se u noćnim morama povlači u sebe i povređuje samu sebe.
Da, sećaš se ti da je neki profesor jednom rekao nešto slično, da svet boluje od intelektualizma i materijalizma. Taj čovek je u pravu, ali on ne može biti tvoj lekar, baš kao ni svoj. Iz njega govori inteligencija do samouništenja. I on će potonuti.
Kada bi se moglo ići kroz vreme, kako on to želi, lekara i pomoćnika, budućnost i novi pokret pronaći ćeš samo u sebi samom, u svojoj sirotoj, zanemarenoj, neponištenoj duši. U njoj ne postoje znanja, presuda, program. U njoj je samo nastojanje, samo budućnost, samo osećaj. Prethodili su joj veliki sveci i propovednici, junaci i osvajači, čarobnjaci i umetnici, svi oni čiji put počinje u svakidašnjici i završava se u visinama duše. Put milionera je drugačiji i okončava se u sanatorijumu.
Ratove vode i mravi, države imaju i pčele, carstva stvaraju i hrčci. Tvoja duša traži drugačiji put i tamo gde je uskraćena, gde na njenu štetu postižeš uspehe, ne cveta tvoja sreća. Jer „sreću može da pronađe samo duša, ne razum, stomak, glava ili novčanik.
Ne može se o tome dugo misliti i govoriti reči jer zvuči kao da su sve te misli odavno stvorene i izgovorene. Davno je rečeno i pripada malom broju ljudskih reči koje su bezvremene i večito nove: „Šta ti raože pomoći ako osvojiš čitav svet, a naudiš svojoj duši?!


(1917. godina)

_________________________________________________


BITI SREĆAN


U životu ne postoji nikakva dužnost
osim dužnosti: biti srećan.
Samo smo zato na svetu,
a sa svim dužnostima,
svim moralom
i svim zapovijedima
retko činimo jedno drugoga srećnim,
jer i sebe time ne činimo srećnima.
Ako čovek može biti dobar,
može to samo onda
kada je srećan,
kada u sebi ima sklada,
dakle kada voli.
To je bilo učenje,
jedino učenje na svetu.
To je rekao Isus,
To je rekao Buda,
To je rekao Hegel.
Za svakoga je na ovome svetu
jedino važno
njegovo vlastito najunutarnjije,
njegova duša,
njegova sposobnost da voli.
Ako je ona u redu,
onda je svejedno
jede li se proso ili kolači,
nose li se dragulji ili rite;
onda svet zvuči zajedno s dušom,
onda je dobro.


_________________________________________________


STEPSKI VUK


Ja stepski vuk jurim i jurim
zavejanim svetom surim,
sa breze gavran tu i tamo prhne
al' nigde zeca nigde srne!
A ja srne toliko volim,
da mi je da sad sretnem koju!
Ničega lepšeg no kad je skolim
i pokazem joj čeljust svoju.
Tako bih dobar sa njom bio,
sav bih se zario u njen nežan but,
svetlu joj krv bih pio,pio,
pa zavijajući produžio put.
Bar da je negde kakav mali
zec,da me slatkim mesom zgreje!-
Ah,zar uteklo od mene sve je
što život može malo da razgali?
Odavno mi je umrla ženka,
olinjao i sed mi je rep,
a ja jurim kroz noć kao senka,
jurim i sanjam,poluslep,
kako srne i zečeve vijam,
slušam gde vetar granjem zavija,
snegom tolim suvoga grla plam
i nosim dušu da je đavolu dam


_________________________________________________


STEPSKI VUK




I NAJNESREĆNIJI život ima svojih sunčanih časova i pod peskom i kamenjem,svoje sitne cvetice Sreće.Tako je to bilo i kod Stepskog Vuka.Obično je bio veoma nesrećan,to se ne može poreći,a mogao je da unesreći druge,naime,ako ih je voleo,a i oni njega.jer svi oni koji bi ga zavoleli videli su samo jednu njegovu stranu.Neki su ga voleli kao prefinjenog,mudrog i neobičnog čoveka,pa bi bili zgranuti i razočarani kad bi odjednom morali da otkriju vuka u njemu.Ali je bilo i takvih koji su u njemu voleli baš vuka,baš ono slobodno,divlje,neukrotivo opasno i snažno,i ovi su,opet,doživljavali veliko razočarenje i jad kad bi odjednom divlji,zli vuk ipak postao čovek,koji u sebi sluša Mocarta,da čita pesme i da ima ljudske ideale.Stepski vuk je svoju dvojakost i podvojenost unosio i u sudbine drugih sa kojima je dolazio u dodir


_________________________________________________


IGRA STAKLENIH PERLI



Veliki ljudi su za mlade ljude kao suvo grožđe u kolaču svetske istorije,oni takođe spadaju u njenu pravu supstancu,izvesno,i nije nimalo lako ni prosto,kao što bi se mislilo,razlikovati stvarne velikane od prividnih velikana.Kod prividno velikh,izgled veličine daju istorijski trenutak u njegova tumačenja i prilaženja,ali ima istoričara i biografa,a kamoli novinara,kojima to tumačenje i zahtevanje jednog istorijskog trenutka hoće da kaže/trenutni upeh pojavljuje se već kao znak velićine.Omiljene figure takvih istoričara su kaplar koji od danas do sutra postane diktator,ili kurtizana koja za trenutak uspe da upravlja dobrim ili rđavim raspoloženjem jednog vladara sveta.A idealno raspoloženi mladići vole,obrnuto,najviše tragično neuspele,mučenike,one za trenutak suviše rano ili suviše kasno došle.................Igra staklenih perli


_________________________________________________



Zavodnik


Pred mnogim vratima sam čekao,
Na mnoga uha šapnuo svoju pesmu.
I uvek kad se usta jedna predavala
i žeđ bila ugašena, jedna blažena iluzija u grob bi silazila…

Ostalo bi samo telo u prevarenoj ruci.
Poljupci koje strašno moljah,
duge noći koje grozničavo iščekivah…
na kraju behu kao zgažen cvet,
bez mirisa nestala lepota.
Iz mnogih postelja ustao bih tužan
kad je žudnja postala mi navika.

Bežeć' od užitka tražio sam san
opet novu želju i svoju samoću…
taj užitak moje je prokletstvo
jer nesrećnim me čini
da svaki san o njoj stvarnost uništava.

Oklevajući, ruku ka novom cvetu pružam,
da novom uhu svoju pesmu šapnem:
Brani se, najlepša moja, zakopčaj haljinu svoju,
opčini me, izmuči me nikad mi ne reci DA


______________________________________________



O JEDINSTVU


Ni u šta na svetu ne verujem toliko duboko, nijedna druga predstava nije mi toliko sveta kao jedinstvo, predstava da je celina sveta Božansko jedinstvo i da se sva patnja, svo zlo sastoji samo u tome da mi kao pojedinci nismo više nerazrešivi delovi te celine, da se Ja osjeća previše značajnim. Doživeo sam mnogo patnji u svom životu, učinio puno nepravde, usitnio sebi mnogo gluposti i gorčine, ali uspevalo mi je da se uvek iznova oslobodim, zaboravim svoje Ja i predam sebe, osetim jedinstvo, prepoznam razdor između unutarnjeg i spoljašnjeg, između Ja i sveta, kao iluziju i zatvorenih očiju voljno uđem u jedinstvo. Nikada mi nije to uspevalo lako, niko nije mogao imati manje nadarenosti za svetost od mene; ali, ipak, susretalo me je svako čudo, kome su hrišćanski teolozi dali lepo ime - „milost", svaki božanski doživljaj pomirenja, neopiranja, voljnog pristajanja, što nije ništa drago osim hrišćanskog predavanja sebe ili indijske spoznaje jedinstva. Ah, stajao sam jednom ponovo potpuno izvan jedinstva, bio sam pojedinačno, bolujuće, omraženo, neprijateljsko Ja. Takođe su to bili i drugi, sigurno u tome nisam bio sam, postojalo je mnoštvo ljudi čiji je čitav život bio borba, borbeno potvrđivanje sebe prema okolini, kojima je misao o jedinstvu, ljubavi, harmoniji bila nepoznata i strana i činila se nerazumna i slaba. Da, sve praktične, prosečne religije modernih ljudi sastoje se u nekom slavljenju Ja i njegove borbe. Ali, osećati se dobro u tom Ja - osećanju i borbi, bilo je moguće samo naivnima, jakim, neslomljenim prirodnim suštinama; znalcima, koji su u patnji progledali, koji su u patnji postali drugačiji, bilo je zabranjeno da pronađu u toj borbi svoju sreću, njima je sreća bila moguća samo u predavanju sebe, u doživljaju jedinstva.

Jedinstvo iza mnoštva koje poštujem nije dosadno, sivo, zamišljeno, teoretsko jedinstvo. Ono je sam život, pun igre, pun bola, pun smeha. Ono je predstavljeno u plesu boga Šive, koji pleše na krhotinama sveta, i u mnogim drugim slikama, ono ne odgovara nijednom predstavljanju, nijednom poređenju. Možeš u svakom trenutku da stupiš u njega, ono ti pripada u svakom trenutku gde ne znaš za vreme, prostor, znanje, neznanje, gde istupaš iz konvencije, gde pripadaš ljubavi i predanosti svih bogova, svih ljudi, svih svetova, svih doba starosti.

Život se za mene sastoji samo u kolebanju između dva pola, i tamo i ovamo između oba glavna stuba sveta. Stalno želim da ukažem na očaranost duševnim šarenilom sveta i takođe stalno želim da podsetim na to da u toj šarenolikosti leži jedinstvo; stalno želim da pokažem da su lepo i ružno, svetlo i tamno, greh i svetost samo na trenutak suprotnosti, da uvek prelaze jedno u drugo. Za mene su najviše reči čovečanstva nekoliko njih u kojima je izgovorena dvostrukost u čarobnim znakovima, malo izreka i parabola punih tajni u kojima se prepoznaju velike svetske suprotnosti istovremeno kao neophodnost i kao iluzija. Kinez Lao Ce stvorio je više takvih izreka, u kojima se oba pola života na trenutak međusobno dodiruju. Još plemenitije i jednostavnije, još srdačnije dogodilo se isto čudo u mnogim Isusovim rečima Ne znam ništa što je tako uzdrmalo svet kao ovo da je neka religija, neko učenje, škola duše oblikovala kroz vekove učenje o dobru i zlu, o pravdi i nepravdi sve finije i čvršće, postavljala sve više zahteve u pravednosti i poslušnosti da bi se konačno završila na svom vrhu u čarobnoj spoznaji da su devedeset devet pravilnosti pred Bogom manje od jednog grešnika u trenutku preokreta!

Ali, možda je velika zabluda, da, moj greh ako proglasim da moram da služim toj najvišoj slutnji. Možda se nesreća našeg sadašnjeg sveta sastoji upravo u tome da je ta najviša mudrost dostupna na svim uličicama, da se u svakoj državnoj crkvi pored verovanja u vrhovnu vlast, novčanik i nacionalno jedinstvo, propoveda vjerovanje u Isusova čuda, da se Novi zavet, spremište najdragocenijih i najopasnijih mudrosti može kupiti u svakoj prodavnici, a misionari su ga delili čak besplatno. Možda takva neverovatna, odvažna, zastrašujuća razumevanja i slutnje, koja se nalaze u nekim Isusovim riječima, treba brižljivo držati skrivene i ograđene zaštitnim bedemom. Možda bi bilo dobro i poželjeti da neki čovek, da bi saznao te moćne reči, mora da žrtvuje godine i da svoj život stavi na kocku, tako kao što u životu mora činiti za druge visoke vrednosti. Ako je njemu tako (a u toku nekih dana verujem da je tako) tada poslednji pisac čini bolje i pravilnije od onoga koji nastoji da izrazi večno.


To je moja dilema i moj problem. O tome se može mnogo reći, ali se ne može razrešiti. Nikada mi nije uspelo da oba pola života skrenem jedan ka drugom, da napišem dvoglasnost životne melodije. Ipak, slediću tu tamnu zapovest u svojoj unutrašnjosti, moraću uvek iznova pokušavati. To je opruga koja pokreće moj satić.

(1923. godina)

_________________________________________________


Hteo bih da sam cvet kraj puta
a ti da naiđeš niz dolinu
da me uzbere tvoja ruka
na veki uzme me u svojinu

Hteo bih i da sam vino rujno
da ti potečem grlom belim
pa kad se slijem s tobom bujno
tebe i sebe da iscelim



________________________________________________


STEPSKI VUK


Tvoji snovi su u pravu, ali ne i život i stvarnost. Tvoji zahtevi su odviše visoki, tvoja glad prevelika za ovaj jednostavni i nemarni svet, zadovoljan tako sitnim stvarima, koji te odbacuje od sebe jer ti za njega imaš jednu suvišnu dimenziju



_________________________________________________


PONOVNI SUSRET


Da li si mogla da zaboraviš
da je tvoja ruka nekad u mojoj ležala,
i da se neizmerna radost
iz tvoje ruke u moju,
s mojih usana na tvoje prelila,
i da je tvoja kosa plava
čitavo jedno kratko proleće
ogrtač sreće mojoj ljubavi bila,
i da je ovaj svet, nekada mirisan i raspevan,
sada siv i umoran,bez ljubavnih oluja
i naših malih ludosti?

Zlo koje jedno drugom nanosimo
vreme briše i srce zaboravlja;
ali časovi sreće ostaju,
njihov je sjaj u nama.


____________________________________


Većina ljudi slični su listu koji opada, lelujaju se u vazduhu i u kovitlacu padaju na zemlju.Drugi, ali malobrojni su kao zvezde, kreću se utvrdjenom putanjom, do njih ne dopiru nikakvi vetrovi, oni u sebi nose svoj zakon i svoj put.
Kada baciš u vodu kamen, on najbržim putem tone do dna.Tako je to i kada čovek ima neki cilj, neku nameru.
On ne preduzima ništa, on čeka, on razmišlja, on posti, ali istovremeno prolazi kroz svet kao kamen kroz vodu, a da ništa ne uradi, a da se ne pomakne.On biva povučen, on se opušta i pada. Njegov cilj ga privlači, on ne dopušta da mu u dušu prodre bilo šta što bi bilo suprotno cilju.To je ono što neznalice nazivaju činima, misleći da to izvode demoni.
Ali demoni ništa ne izvode, demoni ne postoje...Svako može da baca čini, svako može da postigne cilj ako ume da posti, ako ume da misli i ako ume da čeka...
_________________________________________________



Ja sam dvaput u životu imao ljubav, mislim onu pravu, i oba puta sam pouzdano znao da je to zauvek i da može prestati samo sa smrću, i oba puta je tome došao kraj, a ja nisam umro. Imao sam i jednog prijatelja, i ne bih mogao ni pomisliti da se nas dvojica za života možemo razići, ali ipak smo se razišli već odavno.
... Svaki čovek ima svoju dušu, i on je ne može stopiti ni sa čijom drugom. Dve osobe se mogu posećivati, mogu razgovarati i biti jedna drugoj bliske. Ali njihove duše su kao cvetovi, ukorenjene svaka na svome mestu, i ni jedna ne mže preći ka drugoj, jer bi se inače morala odvojiti od svog korena, a to joj nije moguće. Cvetovi šalju svoj miris i svoje semenje, jer bi voleli da se približe jedni drugima; ali cvet ne može ništa da učini da bi neka semenka došla na svoje pravo mesto. To čini vetar, a on dolazi i odlazi kako mu je volja.


_________________________________________________

Prepoznaću te


U tihoj noći
mirisu leta
sjaju zvezda
prepoznaću te...

U šapatu duše
treptaju oka
drhtaju dlana
prepoznaću te...

Oduvek postojiš
tvoj se osmeh u moje oči urezao
Oduvek te poznajem
tvoj se pogled u mome osmehu ogleda...

Oduvek sam te imao
dobijao i gubio
jer
svoje srce sobom nosim
i tebe u njemu
I ti postojiš
čekaš
nešto što se odavno dogodilo
samo treba da postane
i sasvim je jasno
sve dok sam ti daleko
tada sam ti najbliži
a ta zagonetka i nije tako teška
kada se setimo
da se u okeanu Mogućnosti
naše usne sreću i saleću
svakoga dana...
samo mi to još nismo shvatili!

iz Stepskog vuka



______________________________________________________



ČEŽNJA NAŠEG VREMENA ZA NEKIM STAVOM O SVETU I ŽIVOTU

Potpuno promenjenoj i zaokruženoj slici Zemljine površine u toku poslednjih decenija, neizmernoj promeni koju svaki grad, svaki krajolik sveta dokazuje, počev od izvršene industrijalizacije, odgovara isti preokret u dušama i razmišljanju ljudi. Godine od izbijanja svetskog rata ubrzale su taj razvoj, tako da se već danas bez preterivanja može utvrditi smrt i opadanje svake kulture, u koju smo mi stariji bili uvučeni nekada kao deca i koja nam je tada izgledala večna i neuništiva. Ako se sam čovek nije promenio (on to može tako malo u okviru dve generacije, kao što to raože bilo koja životinja), ipak su se potpuno promenili ideali i fikcije, slike želja i snova, mitologija i teorija pod kojima se nalazi naš duševni život u ovo vreme. Za nas su nenadoknadivo izgubljeni i zauvek uništeni, a umesto njih sanja se nezamislivo novo. Uništeni su i izgubljeni za veći deo civilizovanog sveta pre svega oba korena celog životnog poretka, kulture i morala: religija i običaj. Našem životu nedostaje bez razlike moral, tradicionalno ovladan, osvećeni, nepisani ugovor o tome šta je između ljudi prikladno i dolično.

Potrebno je samo otići na kratko putovanje da bi se mogao posmatrati živ primer propadanja morala. Svuda gde industrijalizacija leži na početku, gde su seoske i tradicije malog grada jače od modernog oblika saobraćaja i rada, uticaj i osećaj moći crkve značajno su jači, a na tim mestima pronalazi se još manje ili više narazoreno ono što se nekada nazivalo moral. U takvim „zaostalim" oblastima pronalazi se još formi u ophođenju, pozdravu, razgovoru, društvenoj tradiciji, svetkovini, igri, koje su u modernom životu davno izgubljene. Kao slabu nadoknadu za gubitak morala prosečan moderan čovek ima modu. Ona mu daje od sezone do sezone promenljive, preko potrebne propise za društveni život, baca mu neophodne moderne izraze, šlagvorte, plesove, melodije - bolje nego ništa, ali uvek su to prolazne dnevne vrednosti. Ne više narodna igra, već moderni razgovori sezone. Nikakva narodna pesma više ne postoji, već šlager poslednjeg meseca.

Ono što je moral za životno stvaranje, ugodno i prijatno vođstvo kroz tradiciju i konvenciju, to je za duboke ljudske potrebe religija i filozofija. Čovek nema samo potrebu za običajima i moralom, odevanjem i druženjem, sportom i konverzacijom, nema potrebu da preko valjanog i uzoranog oblika, preko bilo kojeg ideala - čak i preko ideala mode jednog dana - bude ovladan i vođen. On u dubini svoje suštine, tokom čitavog svog rada i delovanja, svog prisustva, svog života i nastojanja želi da smesti smisao. Ta religiozna i metafizička potreba, tako stara i važna kao potreba za jelom, za ljubavlju, za krovom, zadovoljava se u mirnim, kulturno sigurnim vremenima kroz crkvu i sistem vodećih mislilaca. U vremenima kao što je današnje pokazuje se savladano religiozno priznavanje, kao i filozofija nasuprot sveukupnom nestrpljenju i razočaranju; beskrajno je veliko traženje za novom formulacijom, novim davanjem smisla, za novim simbolima, novim osnivanjima. U tom znaku nalazi se duhovni život našeg vremena: teškoće savladanog sistema, divlje traženje za novim, jasnim objašnjenjem ljudskog života. Procvat nebrojenih dobro posećenih sekti, proroka, osnivača udruženja, napredak nerazumnog praznoverja. Jer, takođe neduhovan, površan, razmišljanju nesklon čovek još uvek ima prastaru potrebu da spoznaje smisao svog života, a ako ga ne pronalazi više, propada moral, a lični život se nalazi u znaku divljeg porasta egoizma i rastućeg straha od smrti. Svi ti znaci mogu se jasno prepoznati za nekoga ko ih želi videti u sanatorijumu, u svakoj duševnoj bolnici, u materijalu koji svaki psihoanalitičar dobija svakog dana.

Ali, naš život nikada nije prekinuto tkivo sastavljeno od tamo-amo, od silaska i novog stvaranja, od propasti i uskrsnuća te se tako nasuprot tim tmurnim i optužujućim znakovima propadanja naše kulture nalaze drugi, svetliji znakovi koji ukazuju na novo buđenje metafizičkih potreba, na stvaranje nove duhovnosti, na strastven trud za davanjem novog smisla našem životu. Moderno pesništvo puno je tih znakova, ali moderna umetnost više nije. Ali, osobito se javlja potreba za nadoknadom vrednosti prošle kulture, za novom formom religioznosti i društva. Razumljivo je samo po sebi da pri tome ne nedostaju smešne nadoknade bez ukusa, takođe i opasne i loše. Vrvi od proroka i osnivača, šarlatani i nadrilekari zamenjuju se sa svecima, taština i gramzivost baca se na novu oblast koja puno obećava - same te tužne ili smešne sporedne pojave ne smeju nas obmanuti. Po sebi, to je buđenje duše, divlje razbuktavanje nove čežnje za Bogom, podstaknuta temperatura zbog rata i nevolje, pojavljivanje divnog zamaha i žeravice, koje ne možemo dovoljno ozbiljno prihvatiti. Pošto u tom silovitom duševnom strujanju svih naroda vreba mnoštvo poslovnih preduzimača, koji s religijom žele da naprave poslove, ne sme nas omesti u veličini, dostojanstvu i važnosti tog pokreta. U hiljadu oblika i postepenih prilaženja, od naivnog verovanja u duhove, do pravih filozofskih spekulacija, od primitivnih godišnjih sajmova religioznog sadržaja, do slutnje istinski novog životnog objašnjenja, ta ogromna struja talasa se preko Zemlje, obuhvata američku Chrisitan Science i englesku teozofiju, Macdacnana i novi sofizam, Štajnerovu antropozofiju i hiljadu sličnih priznavanja, vodi grofa Kejserlinga po Zemlji i do njegovih darmštatskih pokušaja, daje mu jednog tako ozbiljnog i važnog saradnika kao Ričarda Vilhelma, pored toga dozvoljava pojavu čitave vojske onih koji prizivaju duhove, varalica i šaljivčina. Još se ne usuđujem da povučem granicu izmedu diskutabilnog i već prilično grotesknog. Ali, pored uvek razočaravajućih osnivača modernog, tajnog bratstva, loža i bratimljenja, nezastrašujućih, površnih američkih modernih religija, istrajnih spiritista bez naslućivanja, nalaze se drugi, nalaze se više i najviše pojave kao Nojmanov prevod svetih budističkih tekstova i njihovo proširenje, prevod velikih Kineza Ričarda Vilhelma, nalazi se veliki i divan događaj kao iznenadan povratak Lao Cea, koji je hiljadama godina bio nepoznat Evropi, a pojavio se u toku tri decenije u nebrojenim prevodima i ovladao evropskim misliocima. Tako kako stoje pojedine čiste, plemenite, nezaboravne pojave kao Landauer i Roza Luksemburg u darmaru i ljutitoj živahnosti čudnovate nemačke revolucije, isto tako se nalazi divlja, tmurna bujica modernih religioznih pokušaja, jedan broj čistih, plemenitih pojava, teologa kao što je švajcarski sveštenik Ragac, pojave kao Frederik fon Eden, koji se u starosti vratio katolicizmu, ljudi kao što je u Nemačkoj sasvim jedinstveni Hugo Bal, nekada dramaturg i glavni osnivač dadaizma, zatim neustrašivi protivnik rata i kritičar nemačkog ratnog mentaliteta, zatim usamljenik i autor divne knjige ,,Vizantijsko hrišćanstvo", i, da ne bismo zaboravili Jevreje, Martin Buber koji je pokazao modernom Jevrejstvu produbljene ciljeve i koji nam je u svojim divnim knjigama ponovo poklonio pobožnost hasida, jedno od najvrednijeg cveća u vrtu religija.

,,A sada," pitaće neki čitaoci, ,,gde vodi sve to? Šta će biti konačan razultat, krajnji cilj? Šta javnost raože očekivati od toga? Ima li neka od sekti izgleda da postane nova svetska religija? Hoće li neki od tih novih mislilaca biti sposoban da stvori novu, širokogrudu filozofiju?"

Ovo pitanje potvrđuju pojedini krugovi. Ono vlada kod pojedinih pristalica novog učenja, bar kod mladih i raspoloženih, osvedočenih glasova mlađih da je naša epoha predodređena za to da donese na svet Spasitelja, da da svetu novi kulturni period novih izvesnosti, nova verovanja, novu moralnu orijentaciju. Svako raspoloženje propasti pojedinih starijih, razočaranih kritičara suprotno je verovanju mladih u novi povratak. I uvek ovi mladi glasovi boje prijatnije od zlovoljnih starih. Jer, uvek ovi vernici smeju biti u zabludi.
Dolikuje volji našeg vremena da se ide u susret tom prodornom traženju delimično strastveno - slepom, delimično promišljeno - hladnom eksperimentu. Ako su svi osuđeni na neuspeh, ipak su stvarni napori ka najvišim ciljevima i ako nijedan od njih ne preživi ovo vreme ipak ispunjavaju u svojim danima nenadoknadive zadatke. Sve te fikcije, te religijske tvorevine, ta nova učenja o verovanju, pomažu čoveku da živi, one mu pomažu ne samo da podnese ovaj težak, sumnjiv život, već i da ga poštuju i svetkuju, a ako nisu ništa osim blagog stimulansa ili slatke omame, ipak to možda i nije uopšte tako malo. Oni su mnogo, beskrajno mnogo više. Oni su škola kroz koju mora da prođe duhovna elita ovog vremena. Jer, svaka duhovnost i kultura ima dvostruki zadatak: da pruži mnogo sigurnosti i podsticaja, da uteši, da da neki smisao njihovom životu, a zatim drugi, pun tajni, ne manje važan zadatak: da omogući manjini, velikim duhovima od sutra i prekosutra odrastanje, da pruži njihovim počecima zaštitu i negu, da im pruži vazduh za disanje.

Duševnost našeg vremena beskrajno je drugačija od one koju smo mi stariji preuzeli u nasledstvo. Ona je turbulentnija, divlja, siromašnija u tradiciji, lošija je i ima manje metoda, ali, sve u svemu, sigurno je da današnja duševnost sa svojom jakom sklonošću prema misticizmu nije lošija od bolje odgojenih, učenih, bogatijih u tradiciji, ali nikako jačoj duševnosti onog vremena u kome su bili vodeći zastareli liberalizam i mladi monizam. Meni lično, moram priznati, duševnosti današnjih vodećih strujanja, od Štajnera do Kejserlinga previše su racionalne po nekim stupnjevima, premalo odvažne, premalo spremne da stupe u haos, u podzerani svet i tamo kod Faustovih „majki" prisluškuju željena tajna učenja od novog čovečanstva. Nijedog od današnjih vođa, koliko mogu biti pametni ili oduševljeni, imati opseg i važnost Ničea, njihovo stvarno nasledstvo još nismo razumeli. Hiljadu ukrštenih glasova i puteva našeg vremena pokazuju najvredniju tajnu: radoznalu čežnju, volju za predavanjem nastalu iz nevolje. A to su preduslovi svega velikog


(1926. godine)

________________________________________________



Srećan je ko ume da voli


Što sam bivao stariji, sve manje su me ispunjavala sitna zadovoljstva koja mi je život pružao i sve jasnije sam shvatao gde treba tražiti prave izvore radosti i smisla. Naučio sam da biti voljen ne znači ništa a da je voleti sve, da je sposobnost da osećamo ono što daje vrednost i lepotu našem postojanju. Gde god bi se na zemlji pojavilo ono što se može nazvati srećom, bilo je satkano od emocija. Novac nije ništa, moć nije ništa. Mnogi imaju i jedno i drugo, a ipak su nesrećni. Lepota nije ništa, video sam lepe muškarce i lepe žene koji su bili nesrećni uprkos svojoj lepoti. Ni zdravlje nije sve; svako je zdrav ko se tako oseća; bilo je bolesnika punih volje za životom koji su venuli mučeni strahom od patnje. Ali sreća je uvek bila tamo gde je neko umeo da voli i živeo za osećanja; ako ih je negovao, ako ih nije gazio i potiskivao, ona su mu donosila zadovoljstvo. Lepota ne pruža radost onome ko je poseduje, već onom ko ume da je voli i da joj se divi. Ima različitih osećanja, ali to je samo privid, u suštini, ona su sva – jedno. I volja je, na primer, jedno od njih. Ali za mene je i to ljubav. Srećan je ko ume da voli. Ljubav pokreće našu dušu, u njoj pronalzi svoje biće i svoj život. Srećan je, dakle, samo onaj ko ume da voli. Ali voleti i želeti nije isto. Ljubav je želja koja je postala mudra; ljubav ne želi da poseduje, žeili samo da voli. Zato je bio srećan filozof koji je ljubav prema svetu negovao u svojim mislima i na taj način uvek nešto novo saznavao. Ali ja nisam bio filozof. Do sreće ne vode ni moral ni vrlina. Znajući da samo vrlina koju nosim duboko u sebi može da me učuini srećnim, kako mogu da prihvatim vrlinu koja mi je tuđa? Jedna stvar mi je ipak jasna: zapovest ljubavi, nije važno da li je propoveda Hrist ili Gete, svet je potpuno pogrešno protumačio! To uopšte nije bila zapovest. Ne postoje zapovesti. Zapovesti su istine koje učen čovek prenosi neznalici na način koji ovaj može da razume. Zapovesti su istine pogrešno konciprirane. Osnova svake mudrosti je ova: sreću donosi samo ljubav. Ako sada kažem "Ljubi bljižnjega svoga!" to je već doktrina. Možda bi bilo ispravnije reći: "Voli sebe kao bližnjeg svog!" Možda je bila prvobitna greška bila u tome što se uvek polazilo od bližnjega(...) U dubini svoje duše mi želimo sreću, jednu blagotvornu harmoniju sa onim što nas okružuje. Kad god naš odnos s drugim bićem ne počiva na ljubavi, taj sklad se ne uspostavlja. Nije naša dužnost da nekog volimo, ali je naša dužnost da budemo srećni. Samo smo zbog toga na ovom svetu. Ali s nametanjem dužnosti, s poukama i zapovestima teško da ćemo usrećiti jedni druge, jer to ni nas ne čini srećnima. Čovek može da bude "dobar" samo ako je srećan, ako u njemu vlada sklad.

Ako voli. Sve nesreće ovog sveta, pa i ona koju sam nosio u sebi, proizašle su iz nedostatka ljubavi. Sa tog stanovišta, načela Novog zaveta odjednom su mi se učinila istinitim i dubokim. "Dok ne postanete kao deca" ili "Carstvo nebesko je u vama". To je bila jedina prava doktrina. Tako je govorio Hrist, tako je govorio Buda, tako je mislio Hegel, svako u svojoj teologiji. Za svakoga od njih bilo je najvažnije njegovo najimtimnije biće – njegova duša – sposobnost da voli. Ako je to u redu, onda je svejedno da li se jede proso ili torta, da li se nose rite ili dragulji, svet je u savršenom skladu sa dušom, dobar je jer u njemu vlada red. Ne postoji ništa što čovek ume da voli kao samog sebe. Ne postoji niko koga se boji kao sebe samog. Tako je, zajedno s ostalim mitologijama, zapovestima i religijama primitivnog čoveka, nastao još jedan, neobičana sistem transfera i privida po kome je ljubav jedinke prema sebi, na kojij počiva život, bila zabranjena čoveku i morao je da je skriva ili maskira. Smatralo se moralnijim i otmenijim voleti se međusobno nego voleti samog sebe. A pošto je ljubav prema sebi provobitni instinkt, ljubav prema bližnjem nije mogla pored nje da se rascveta; čovek je ljubav prema sebi morao da kamuflira, sublimira, stilizuje u jedan vid ljubavi prema bližnjem zasnovane na reciprocitetu. Tako su porodica, pleme, selo, religiozna zajednica, nacija i narod postali nešto sveto. Čovek, koji zbog ljubavi prema sebi ne sme da naruši moralnu zapovest – za zajednicu, za narod i domovinu može da urdi sve, čak i najstrašnije stvari, i tu se svaki poriv koji se inače žigoše pretvara u heroizam. Evo dokle je čovečanstvo danas stiglo! Ali možda će vremeneom i nacionalni idoli pasti i u ponovo otkrivenoj ljubavi prema celom čovečanstvu možda će opet uspostaviti prvobitnu doktrinu. Ovakve misli dolaze postepeno, kao da im se približavamo spiralnim stepenicama, a onda nam se odjednom učini da smo sve shvatili u jednom trenu. Ali misli još uvek ne znače život. One su put koji prema njemu vodi, a mnogi večno ostanu na tom putu.



____________________________________________



GERTRUDA




Teši se – reče moj otac smešeći se.
Ti imas osnova za vrlo dobrog supruga. Razborite žene opažaju to brzo. Samo, nekoj sasvim sirotoj ne smeš verovati. Mogla bi gledati na tvoj novac. A ako ne nađeš onu koju zamišljaš i koju bi rado voleo, ni onda još nije sve izgubljeno. Ljubav između mladih ljudi i ljubav u dugom braku, nije ista stvar. U mladosti svako misli na sebe i brine o sebi. Ali kad se već jednom svije dom, tada treba voditi druge brige. I meni se isto to desilo. To svakako treba da znaš. Ja sam bio veoma zaljubljen u tvoju majku i naš brak je nastao iz prave ljubavi. No to je trajalo samo godinu-dve dana. Tada je zaljubljenost prestala i uskoro od nje nije više bilo traga, pa smo mi tako bili tu, neznajći šta da jedno sa drugim počnemo. Upravo u taj čas dođoše deca, tvoj stariji brat i sestra, koji su rano pomrli, te smo tako morali da se staramo za njih. Usled toga počeli smo da manje iziskujemo jedno od drugoga. Otuđenost je iščezla i ljubav se odjednom pojavila ponovo, naravno ne ona stara, nego sasvim drugčija. I ona se od toga doba održala; nije joj trebalo mnogo zakrpa – evo već više od trideset godina. Svi brakovi iz ljubavi ne prolaze tako dobro, šta više, jedva samo poneki….



______________________________________


NARCIS I ZLATOUSTI



Narcis: “Govorim ti ozbiljno. Nije naš zadatak u tome da se približimo jedan drugom, kao što se ne sastaju ni sunce i mesec, ni more i kopno. Nas dvojica smo, prijatelju dragi, sunce i mesec, mi smo more i kopno. Naš cilj nije da se slijemo jedan sa drugim, vec da saznamo jedan drugoga i da jedan u drugom naucimo da vidimo i poštujemo ono što taj drugi jeste: naša suprotnost i dopuna.”
“Ah, sve je nerazumljivo i u suštini tužno, iako je i lepo. Ništa se ne zna. Živi se tako i ide po zemlji, ili se jaše kroz šume, a poneke stvari gledaju coveka sa tolikim ocekivanjem i obecavanjem, tako bude cešcnju: neka zvezda uvece, neki plavi zvoncic, neko jezero zeleno od ševara, oci nekog coveka ili neke krave, i ponekad se cini kao da se istog trenutka mora desiti nešto dotle nevidjeno, a ipak odavno priželjkivano, kao da sa svega mora spasti koprena; ali onda to prolazi, i ništa se ne zbiva, i zagonetka se ne rešava niti iskrsava tajna carolija, i na koncu ostariš i izgledaš prevejan kao otac Anselmo ili mudar kao opat Danijel, a možda ni tada još ništa ne znaš i dalje jednako cekaš i osluškuješ.”

“Mističari su, ukratko i pomalo grubo receno, oni mislioci koji ne mogu da se oslobode predstava, dakle uopšte nisu mislioci. Oni su potajni umetnici: pesnici bez stihova, slikari bez kicice, muzicari bez tonova. Medju njima ima veoma darovitih i plementih duhova, ali oni su svi, bez izuzetka, nesrecni ljudi. I ti si mogao da postaneš takav. Umesto toga si, bogu hvala, postao umetnik i zavladao si svetom slika, gde možeš biti stvaralac i gospodar, mesto da se kao mislilac zaglibiš u onome što nije za tebe.”


Нема коментара:

Постави коментар