Nije ambicija ovog članka ponuditi sveobuhvatnu interpretaciju Tocquevilleove misli. Naglašava se deo njegove misli kojeg je prihvatio drugi najveći predstavnik teorije liberalne tradicije iz sredine prošlog stoleća, J.S.Mill. vladavina većine, kao nova društvena pojava, izazivala je brigu kod Milla i Tocquevillea, koji su razvijali teoriju o tome kako postići da se demokratija razvija u slobodi, a ne u tiraniji. Ipak, u aspektima Tocquevilleove misli i u njegovim iskustvima iz Amerike koje Mill naglašava, i koje je britanski filozof preuzeo 1 razvijao, odnos prema demokratiji je progresivan, a ne regresivan. Rešenja za moguća zla demokratije nisu viđena u odupiranju i pokušaju zaustavljanja nove društvene pojave, već su viđena u razvoju demokratskih ustanova. Posebno u onim ustanovama koje oduzimaju opterećenja središnjim državnim organima i traže što šire angažovanje građana u političkim i javnim delatnostima. Takvo angažiranje ima i vrlo važnu edukativnu ulogu.
I.
Alexis de Tocqueville i John Stuart Mill zasigurno predstavljaju dva najveća teoretičara liberalizma u prošlom stoleću. Posebno je vredan njihov pristup problemu kompatibilnosti demokratije i slobode. Izučavanju tog problema Tocquevilleu je na odlučujući način pomogla njegova analiza razvoja demokratije u Americi. Ta je analiza odredila, u velikoj meri, i Millov pristup toj problematici; sam Mili priznaje da se u kasnijem razvoju njegove političke misli desila promena "političkog ideala od čiste demokratije, kako je shvataju njezini zastupnici, u modifikovani oblik" i da je ta promena uslovljena u najvećoj meri upravo Tocquevilleovim uticajem.
Krenimo od toga što se za spomenute političke mislioce označava izrazom "demokratija". Kao što to dobro naglašava Stephen Holmes, izraz kod Tocquevillea ima dva značenja. Kao prvo, "demokractija" označava društveno uređenje koje karakterišu težnje jednakosti. Kao drugo, "demokratija" označava političko uređenje, po kojemu su vladari odgovorni izbornim većinama.2 Holmes dalje naglašava da je u svom društvenom značenju za Tocquevillea demokratija neuklonjiva pojava. Možemo to potvrditi i Tocquevilleovim izvornim rečima: "Demokratija nalikuje na plimu koja se penje: vraća se u natrag samo da bi sa više žestine ponovo krenula svojim putem, i nakon nekog vremena primećujemo da u toj nestalnosti nije nikad prestala osvajati teren. Budućnost je evropskog društva potpuno demokratska: evo nečeg u što se ne može sumnjati."3
Suprotno od toga, demokratija u političkom smislu nije nužna pojava, već zavisi o ljudskom izboru, iako uspostavljanje društvene demokratije otvara mogućnost i pomaže afirmaciji demokracije u političkom smislu.
Važno je sada uočiti još jednu stvar. Iako je demokracija, kao društveno uređenje, nužna pojava, otvoreno je pitanje, kako za Tocquevillea, tako i za Milla, u kojem će se obliku ona pojaviti: u slobodi ili u novom ropstvu. Isto tako, otvoreno je pitanje kako će se afirmirati (ako će se afirmirati) demokracija u političkom smislu: kao sredstvo za promicanje pravičnih prava svih pripadnika zajednice, ili kao sredstvo kojime će se većina služiti za iskorištavanje manjina. Između demokracije s jedne strane i slobode i pravde s druge, naime, ne postoji jednakost. Demokracija može voditi novom ropstvu ili barem novim nepravdama koje bi se manifestirale u obliku "tiranije većine". "Tiranijom većine" označava se želja većine da nametne svim pripadnicima u zajednici vlastite standarde, u sferi civilnog društva. U domeni političkih ustanova, izraz označava težnje većine da donosi odluke koje stavljaju manjine u nepravičan položaj. Ovakvo je shvaćanje problema demokracije zajedničko Tocquevilleu i Millu. "Ako se problem preživljavanja individualnosti pred vlašću javnog mnijenja s jedne strane, i rastuće centralizacije s druge strane, tiču posebno opasnosti pred kojima se nalazi građanska sloboda u svijetu sve većih jednakosti uvjeta (koja ne implicira direktno demokraciju), problem odnosa između većine i manjine jest centralan u odnosu na problem vlade."4
Oba se autora slažu i u tome da bi takva tiranija bila nepodnošljivija od svih prethodnih pojava tiranije. Definitivni bi ishod bio nalik onome koji proizlazi iz sledećeg opisa. "Kada pokušavam zamisliti u kojim će se sve oblicima despotizam pojaviti u svetu, vidim ogromnu masu ljudi, svi slični jedni drugima, kako bez mira tragaju za sitnim zadovoljstvima kojima hrane svoju dušu. Svako od njih, sam za sebe, nema nikakve veze sa sudbinom ostalih: sinovi i najbliži prijatelji za njega predstavljaju celi ljudski rod, a što se tiče ostalih sugrađana, oni su mu blizu, ali ih ne vidi, dodiruje ih, ali ih ne oseća. Čovek živi u sebi i za sebe: a ako je istina da mu još uvek preostaje porodica, takođe je istina da više nema domovine. Iznad tih ljudi se uzdiže beskrajna vlast nalik providnosti, koja se sama brine da im pribavi njihove užitke, i koja bdije nad njihovom sudbinom: podnošljiva, ali apsolutna vlast, koja se uvlači u sve pore, koja reguliše i predviđa." 5
Opasnost pojavljivanja takve zajednice jest glavna inspiracija najpoznatije Millove knjige "O slobodi".6
Tocqueville zamišlja da se upravo u tom smeru kreće Francuska. Demokratija, kad bi se nastavila kretati u započetom smeru, dovela bi do poravnanja, u kojem će svaki pojedinac izgubiti svoj identitet i postati bezlični deo ujednačene mase. Ovako shvaćena demokratija, u društvenom smislu izraza, afirmirsala bi se putem političke vladavine, koja bi težila marginalizaciji manjina i centralizaciji vlasti. Kauzalna veza jé sledeća. Centralizovana politička vlast, koja ne podleže poštivanju pluralizma, već se zasniva na samoj podršci većine, može se postaviti prema civilnom društvu tako da pojačava težnje prema ujednačavanju i uništi preostale mogućnosti za preživljavanje pluralizma. Centralizovana vlast to može činiti odvikavanjem ljudi da deluju po svojoj vlastitoj želji i da budu aktivni. Problem je, dakle, postavljen na sledeći način. Civilno društvo doživljava afirmaciju demokratije, to jest, težnju ka ujednačavanju pripadnika zajednice. Kad bi nad takvim civilnim društvom zavladala politička vlast koja bi bila centraliovana (to jest, vladala bi neposredno nad svim društvenim segmentima) i ne bi poštivala pluralizam, težnja za ujednačavanjem pripadnika zajednice postala bi ne samo abolicija legalizovane hijerarhije između društvenih slojeva, već i ugnjetavanje svake posebnosti.
Takva analiza, po Tocquevilleu i po Millu, daje vrlo značajnu pouku: način na koji će se realizovati novo društveno uređenje zavisi o tome hoće li ono biti popraćeno širenjem demokratskih institucija. Predviđanje da će se društveno demokratsko uređenje u Francuskoj afirmisati u despotskom obliku, potkrepljeno je tvrdnjama da se u toj državi demokratija razvija u društvu bez adekvatnih demokratskih ustanova. Ovaj Tocquevilleov stav, kojeg i sam usvaja, Mili pojašnjava u svom eseju o najvažnijoj knjizi francuskog mislioca. "Ta se zemlja nalazi u situaciji koja je pogibeljna za svako civilno društvo, a to je situacija u kojoj postoji demokratski sistem bez demokratskih institucija. Doista, u demokratskim institucijama Tocqueville ne vidi otežavajuću okolnost, već korektiv svih većih poteškoća koje proističu iz demokratskog stanja društva." 7
Demokratija je kao društveno uređenje, dakle, neminovna. O političkim ustanovama koje će pratiti društvenu pojavu demokratije ozvisi hoće li novo društveno uređenje predstavljati razvoj ili nazadovanje.
Krenimo od toga što se za spomenute političke mislioce označava izrazom "demokratija". Kao što to dobro naglašava Stephen Holmes, izraz kod Tocquevillea ima dva značenja. Kao prvo, "demokractija" označava društveno uređenje koje karakterišu težnje jednakosti. Kao drugo, "demokratija" označava političko uređenje, po kojemu su vladari odgovorni izbornim većinama.2 Holmes dalje naglašava da je u svom društvenom značenju za Tocquevillea demokratija neuklonjiva pojava. Možemo to potvrditi i Tocquevilleovim izvornim rečima: "Demokratija nalikuje na plimu koja se penje: vraća se u natrag samo da bi sa više žestine ponovo krenula svojim putem, i nakon nekog vremena primećujemo da u toj nestalnosti nije nikad prestala osvajati teren. Budućnost je evropskog društva potpuno demokratska: evo nečeg u što se ne može sumnjati."3
Suprotno od toga, demokratija u političkom smislu nije nužna pojava, već zavisi o ljudskom izboru, iako uspostavljanje društvene demokratije otvara mogućnost i pomaže afirmaciji demokracije u političkom smislu.
Važno je sada uočiti još jednu stvar. Iako je demokracija, kao društveno uređenje, nužna pojava, otvoreno je pitanje, kako za Tocquevillea, tako i za Milla, u kojem će se obliku ona pojaviti: u slobodi ili u novom ropstvu. Isto tako, otvoreno je pitanje kako će se afirmirati (ako će se afirmirati) demokracija u političkom smislu: kao sredstvo za promicanje pravičnih prava svih pripadnika zajednice, ili kao sredstvo kojime će se većina služiti za iskorištavanje manjina. Između demokracije s jedne strane i slobode i pravde s druge, naime, ne postoji jednakost. Demokracija može voditi novom ropstvu ili barem novim nepravdama koje bi se manifestirale u obliku "tiranije većine". "Tiranijom većine" označava se želja većine da nametne svim pripadnicima u zajednici vlastite standarde, u sferi civilnog društva. U domeni političkih ustanova, izraz označava težnje većine da donosi odluke koje stavljaju manjine u nepravičan položaj. Ovakvo je shvaćanje problema demokracije zajedničko Tocquevilleu i Millu. "Ako se problem preživljavanja individualnosti pred vlašću javnog mnijenja s jedne strane, i rastuće centralizacije s druge strane, tiču posebno opasnosti pred kojima se nalazi građanska sloboda u svijetu sve većih jednakosti uvjeta (koja ne implicira direktno demokraciju), problem odnosa između većine i manjine jest centralan u odnosu na problem vlade."4
Oba se autora slažu i u tome da bi takva tiranija bila nepodnošljivija od svih prethodnih pojava tiranije. Definitivni bi ishod bio nalik onome koji proizlazi iz sledećeg opisa. "Kada pokušavam zamisliti u kojim će se sve oblicima despotizam pojaviti u svetu, vidim ogromnu masu ljudi, svi slični jedni drugima, kako bez mira tragaju za sitnim zadovoljstvima kojima hrane svoju dušu. Svako od njih, sam za sebe, nema nikakve veze sa sudbinom ostalih: sinovi i najbliži prijatelji za njega predstavljaju celi ljudski rod, a što se tiče ostalih sugrađana, oni su mu blizu, ali ih ne vidi, dodiruje ih, ali ih ne oseća. Čovek živi u sebi i za sebe: a ako je istina da mu još uvek preostaje porodica, takođe je istina da više nema domovine. Iznad tih ljudi se uzdiže beskrajna vlast nalik providnosti, koja se sama brine da im pribavi njihove užitke, i koja bdije nad njihovom sudbinom: podnošljiva, ali apsolutna vlast, koja se uvlači u sve pore, koja reguliše i predviđa." 5
Opasnost pojavljivanja takve zajednice jest glavna inspiracija najpoznatije Millove knjige "O slobodi".6
Tocqueville zamišlja da se upravo u tom smeru kreće Francuska. Demokratija, kad bi se nastavila kretati u započetom smeru, dovela bi do poravnanja, u kojem će svaki pojedinac izgubiti svoj identitet i postati bezlični deo ujednačene mase. Ovako shvaćena demokratija, u društvenom smislu izraza, afirmirsala bi se putem političke vladavine, koja bi težila marginalizaciji manjina i centralizaciji vlasti. Kauzalna veza jé sledeća. Centralizovana politička vlast, koja ne podleže poštivanju pluralizma, već se zasniva na samoj podršci većine, može se postaviti prema civilnom društvu tako da pojačava težnje prema ujednačavanju i uništi preostale mogućnosti za preživljavanje pluralizma. Centralizovana vlast to može činiti odvikavanjem ljudi da deluju po svojoj vlastitoj želji i da budu aktivni. Problem je, dakle, postavljen na sledeći način. Civilno društvo doživljava afirmaciju demokratije, to jest, težnju ka ujednačavanju pripadnika zajednice. Kad bi nad takvim civilnim društvom zavladala politička vlast koja bi bila centraliovana (to jest, vladala bi neposredno nad svim društvenim segmentima) i ne bi poštivala pluralizam, težnja za ujednačavanjem pripadnika zajednice postala bi ne samo abolicija legalizovane hijerarhije između društvenih slojeva, već i ugnjetavanje svake posebnosti.
Takva analiza, po Tocquevilleu i po Millu, daje vrlo značajnu pouku: način na koji će se realizovati novo društveno uređenje zavisi o tome hoće li ono biti popraćeno širenjem demokratskih institucija. Predviđanje da će se društveno demokratsko uređenje u Francuskoj afirmisati u despotskom obliku, potkrepljeno je tvrdnjama da se u toj državi demokratija razvija u društvu bez adekvatnih demokratskih ustanova. Ovaj Tocquevilleov stav, kojeg i sam usvaja, Mili pojašnjava u svom eseju o najvažnijoj knjizi francuskog mislioca. "Ta se zemlja nalazi u situaciji koja je pogibeljna za svako civilno društvo, a to je situacija u kojoj postoji demokratski sistem bez demokratskih institucija. Doista, u demokratskim institucijama Tocqueville ne vidi otežavajuću okolnost, već korektiv svih većih poteškoća koje proističu iz demokratskog stanja društva." 7
Demokratija je kao društveno uređenje, dakle, neminovna. O političkim ustanovama koje će pratiti društvenu pojavu demokratije ozvisi hoće li novo društveno uređenje predstavljati razvoj ili nazadovanje.
___________________________
1 J.S.Mili, Autobiografia (Bari, 1976.), str. 11.
2 S. Holmes, "Tocqueville and Democracy", u: D. Copp, J. Hampton i J. E. Römer (ur.), The Idea of Democracy (Cambridge, 1993.), str. 23.
3 V. de Caprariis i N. Matteucci (ur.), A. de Tocqueville. Antologia degli scritti politici (Bologna, 1978.), str. 48.
4 C. Cressati, La liberta e le sue garanzie. Il pensiero politico di John Stuart Mil! (Bologna, 1988.), str. 96.
5 Alexis de Tocqueville, La democrazia in America (Milano, 1992.), str. 732-733.
6 J. S. Mill, On Liberty, u: J. S. Mill, Collected Works, tom XVIII. (Toronto, 1963.); hrvatski prijevod O slobodi, u: J. S. Mill, Izabrani politički spisi (Zagreb, 1988.).
7 J. S. Mili, Sulla 'Democrazia in America' di Tocqueville (Napoli, 1971.), str. 151.
1 J.S.Mili, Autobiografia (Bari, 1976.), str. 11.
2 S. Holmes, "Tocqueville and Democracy", u: D. Copp, J. Hampton i J. E. Römer (ur.), The Idea of Democracy (Cambridge, 1993.), str. 23.
3 V. de Caprariis i N. Matteucci (ur.), A. de Tocqueville. Antologia degli scritti politici (Bologna, 1978.), str. 48.
4 C. Cressati, La liberta e le sue garanzie. Il pensiero politico di John Stuart Mil! (Bologna, 1988.), str. 96.
5 Alexis de Tocqueville, La democrazia in America (Milano, 1992.), str. 732-733.
6 J. S. Mill, On Liberty, u: J. S. Mill, Collected Works, tom XVIII. (Toronto, 1963.); hrvatski prijevod O slobodi, u: J. S. Mill, Izabrani politički spisi (Zagreb, 1988.).
7 J. S. Mili, Sulla 'Democrazia in America' di Tocqueville (Napoli, 1971.), str. 151.
Нема коментара:
Постави коментар