понедељак, 20. март 2023.

Bertrand Russell, Bajronovska nesreća (1 deo)

 

                                                           




Matematičar, istoričar, filozof, pisac i esejista, Bertrand Rasel bio je erudita nepojmljivo širokih interesovanja. Jedno od njih bilo je i objašnjenje korena i uzroka nesreće, koje je ovaj nobelovac u svojoj knjizi Osvajanje sreće(izdavač: Sumatra, prevod: dr. Ljuba Popović) pokušao da objasni neakademskim, pristupačnim i lako razumljivim jezikom, ilustrovanim izobiljem primera iz Raselovog života. Podelivši vreme i svoju intimu, ali i svoju želju da pomogne ljudima u pokušajima da otkriju suštinu sreće, postavio je sebi za cilj da, kako sam piše, „saberem nekolike primedbe nadahnute onim što ja smatram zdravim razumom. (…) Napisao sam ovu knjigu u uverenju da dobro odmerenim naporima mnogi nesrećni ljudi mogu da postanu srećni.” Prenosimo vam tekst “Bajronovska nesreća” iz prvog dela knjige koji se bavi uzrocima nesreće.


   

      Obična je pretpostavka u našim danima, kao što je to bilo i u drugim vremenima istorije, da su oni mudri među nama sagledali sva oduševljenja ranijih vremena i došli do zaključka da život nema rašta da se živi. Ljudi takvog mišljenja su stvarno nesrećni, ali i ponosni na svoju nesreću koju pripisuju prirodi vasione i smatraju da je njihov stav jedini moguć stav za prosvećenog čoveka. Njihov ponos na svoju nesreću izaziva u manje izveštačenim ljudima sumnju u njihovu nesreću; ovi smatraju da čovek koji uživa u svojoj nesreći ne može biti jadnik. Takvo gledište je suviše prosto; nesumnjivo da kod tih jadnika ima nešto obeštećenja u osećanju više vrednosti što su prozreli stvari, ali to ipak nije dovoljno za promašene sitnije radosti. Ja lično ne verujem u neku višu mudrost svesnosti o sopstvenoj nesreći. Mudar čovek biće srećan u okviru prilika koje mu se pružaju, i ako u posmatranju vasione preko izvesnih granica dođe do bolnih zaključaka, bolje je da mesto vasione osmatra nešto drugo. To hoću da dokažem u ovom poglavlju. Želeo bih da ubedim čitaoca kako nas razum, uprkos bilo kakvim dokazima, ne sprečava da budemo srećni; čak idem tako daleko u svom uverenju da tvrdim da rasuđuju naopako oni koji sasvim iskreno pripisuju svoje žalosti svom shvatanju o vasioni: istina je da su oni nesrećni iz nekih njima nepoznatih razloga i da ih to osećanje navodi na razmatranja o manje prijatnim osobinama sveta u kojem žive.

     Za savremenog Amerikanca ovo je gledište izneo g. Džozef Kruč[1] u knjizi pod naslovom „Moderno raspoloženje” i o tome hoću da govorim; za pokolenje naših dedova to gledište izneo je Bajron, a za sva vremena – Propovednik iz Staroga zaveta.

Kruč kaže: „Mi smo izgubljeni i za nas nema mesta u prirodnoj vasioni, ali zbog svega toga nije nam žao što smo ljudi. Bolje je da umremo kao ljudi nego da živimo kao životinje.

Bajron kaže: „Nema radosti koju bi nam svet dao a da nam je ne otme, kad se žar prvobitne misli ugasi u punom osipanju osećanja.

A Propovednik kaže: „Zato hvalih mrtve koji već pomriješe više nego žive koji još žive. Ali je bolji i od jednijeh i od drugijeh onaj koji još nije postao, koji nije vidio zla što biva pod suncem.”

        Sva ova trojica pesimista došli su do ovih mračnih zaključaka pošto su prethodno ispitali radosti života. G. Kruč je živeo u najintelektualnijim njujorškim krugovima; Bajron je preplivao Helespont i doživeo bezbroj ljubavnih veza; Propovednik je čak bio raznovrsniji u uživanju svojih radosti: okušao je vino, okušao muziku, „i svakojake druge stvari”, načinio je sebi plivališta, nabavio slugu i sluškinja i imao slugu rođenih u kući njegovoj. Čak ni u takvim okolnostima ga nije napustila mudrost. Pa ipak je došao do zaključka da je sve taština, pa čak i sama mudrost.

I upravih srce svoje da poznam mudrost i da poznam bezumlje i ludost, pa doznah da je i to muka duhu. Jer gdje je mnogo mudrosti, mnogo je brige, i ko umnožava znanje, umnožava muku.

Čini se kao da mu je sopstvena mudrost dotužila; činio je uzaludne pokušaje da se liši te mudrosti: „Ja rekoh u srcu svom: daj da te okušam veseljem; uživaj dobra. Ali gle, i to bješe taština.”

       Ali ipak je mudrost ostala s njim: „Zato rekoh u srcu svom: meni će biti kao bezumniku što biva; šta će mi dakle pomoći što sam mudar? I rekoh u srcu svom: i to je taština. Zato mi omrze život, jer mi nije milo što biva pod suncem, jer je sve taština i muka duhu.

AKO JE PRISUSTVO I ODSUSTVO NOVOTARIJA PODJEDNAKO NEPRIJATNO, TEŠKO DA BI SE MOGLO PRIHVATITI DA BI IJEDNO BILO POVOD ZA OČAJANJE.

        Sreća je za književnike što ljudi ne čitaju davno napisane stvari, jer da to čine došli bi do zaključka da, ma šta i da se kaže o jezerima vode, pisanje novih knjiga sasvim pouzdano je taština. Ako bismo bili kadri da dokažemo da Propovednikovo učenje nije jedino koje se nameće mudrom čoveku, nije nužno da se mučimo mnogo oko narednih izraza u sličnom duhu. U raspravljanju te vrste moramo da napravimo razliku između raspoloženja njegovog intelektualnog izraza. O raspoloženju prepirci mesta nema; ono može da se izmeni pod uticajem nekog srećnog udesa ili promenom našeg telesnog stanja, ali se dokazima izmeniti ne može. I meni samom često se dešavalo da sam se našao u raspoloženju u kojem sam osećao da je sve taština; iz tog stanja sam se oslobodio ne pomoću neke filozofije nego pod pritiskom neke neizbežne radnje. Ako vam je bolesno dete, možete da se osećate nesrećni, ali vam nikako neće padati na pamet da sve smatrate taštinom; imaćete osećanje da je iznad svega najvažnije da dete ozdravi, bez obzira na pitanje da li čovečiji život ima vrednosti ili nema. Bogat čovek može da ima, a često i ima, osećanje da je sve taština, ali ako mu se desi da izgubi sav svoj novac, primetiće da njegov sledeći ručak nije ni najmanje taština. To osećanje se rađa iz suviše lakog zadovoljenja prirodnih potreba. Kao i druge životinje, ljudska životinja se prilagodila izvesnom zalaganju u borbi za opstanak, i onda, ako je zahvaljujući velikom bogatstvu homo sapiens u stanju da bez napora olako zadovolji sve svoje ćefove, samo odsustvo napora iz njegovog života oduzeće važan sastojak sreće. Čoveku koji lako dolazi do stvari koje samo ovlaš priželjkuje, čini se da zadovoljenje želje ne donosi sreću. Ako je filozofski nastrojen, on će zaključiti da je čovečiji život u suštini beda, pošto je nesrećan i onda kad ima sve što zaželi. On zaboravlja da je neophodan deo sreće da čovek bude bez nekih stvari koje toplo želi.

       Toliko o raspoloženju. Ima međutim u Propovedniku i intelektualnih dokaza.

Sve reke teku u more, i more se ne prepunja. Nema ništa novo pod suncem. Ne pominje se što je prije bilo. I omrze mi sav trud moj oko kojega se trudih pod suncem, jer ću ga ostaviti čovjeku koji će nastati nakon mene.”

      Kad bi neko pokušao da ove dokaze izrazi u stilu modernog filozofa, oni bi se sveli otprilike na ovo: čovek večno radi i materija je večno u pokretu, pa ipak ništa ne ostaje, mada se nova stvar koja dolazi ni u čemu ne razlikuje od one koja je prošla. Čovek umire i njegov naslednik žanje blagodeti njegovih napora; reke teku u more ali njihova voda ne ostaje u njemu. Bez prekida, u beskrajnoj besciljnoj povorci, rađaju se i umiru ljudi iz dana u dan, iz godine u godinu. Da su reke mudre, ostale bi gde su. Da je Solomon mudar, ne bi sadio voćke čije će plodove uživati njegov sin.

UVEK JE IMALO MNOGO PESIMISTA KAD GOD JE BILO LJUDI ČIJI SU SE PRIHODI SMANJIVALI.

        Ali u drugačijem raspoloženju, kako sve to izgleda drugačije. Zar nema ničeg novog pod suncem? A šta da kažemo za oblakodere, avione i radio-govore političara? Šta je o svemu tome znao Solomon? Da je uzmogao da na radiju sasluša govor kraljice od Sabe svojim podanicima na povratku iz njegove kraljevine, ne bi li ga to utešilo u njegovim taštim voćnjacima i vodenim jezerima? Da je dobio novinarske isečke i doznao šta su novine kazale o lepoti arhitekture njegovih građevina, o udobnostima njegovih harema i o nezgodama koje je doživeo u prepirci s protivničkim mudracima, da li bi produžio da priča kako ničega novog nema pod suncem? Moguće je da ga sve ove stvari ne bi izlečile od pesimizma, ali bi im on svakako dao nov izraz. 

    Uistinu, jedan od prigovora g. Kruča ovom vremenu je baš u tome što ima suviše mnogo novih stvari pod suncem. Ako je prisustvo i odsustvo novotarija podjednako neprijatno, teško da bi se moglo prihvatiti da bi ijedno bilo povod za očajanje. Pa dalje, „sve rijeke teku u more i more se ne prepunja; odakle teku rijeke, onamo se vraćaju da opet teku”. Posmatrajući to kao povod za pesimizam, reklo bi se da je putovanje neprijatna stvar. Ljudi leti idu u banje, pa ipak se vraćaju u mesta odakle su došli. To još ne dokazuje da je uzaludno posećivati banje leti. Da vode imaju osećanja, one bi verovatno uživale u pustolovnom kružnom putovanju, kao u Šelijevom „Oblaku”. A što se neugodnosti tiče da stvari ostavljamo nasledniku, to bi se moglo osmotriti s dva gledišta: s naslednikovog ona uopšte nije neprijatna. Niti je činjenica što stvari prelaze iz ruke u ruku osnov za pesimizam. Da iza jednih dolaze gore stvari, to bi bio osnov za pesimizam; ali ako dolaze bolje, to je povod za optimizam. A šta da mislimo ako, kao što drži Solomon, iza jednih dolaze istovetne druge stvari? Hoće li zbog toga čitav red stvari da bude uzaludan? Sasvim pouzdano da ne, sem u slučaju ako su pojedine etape kruga po sebi mučne. Opasan običaj je upreti pogled u budućnost i misliti da je čitav smisao sadašnjosti u tome šta će da preda budućnosti. Celina nema vrednosti ako je nemaju ni delovi. Život se ne sme shvatiti kao melodrama u kojoj junak i junakinja prolaze kroz neverovatne neprilike da za to budu nagrađeni srećnim svršetkom. Ja živim i provodim svoj život, moj sin me nasleđuje i provodi svoj život, a njegov sin dolazi za njim. Kakvog smisla ima od toga praviti neku tragediju? Naprotiv, da večno živim, radosti života bi neminovno morale da izgube čar. Ovako kako je, one su večno sveže.

Obe ruke sam zagrevao na vatri života, On tone i ja sam spreman na put.”

      Takav stav je isto tako razložan kao što je i uzbuđenost zbog smrti. Ako bi se, dakle, raspoloženja upravljala razumom, bilo bi isto toliko osnova za vedrinu koliko i za očajanje.

      Propovednik je tragičan; g. Kručovo „Moderno raspoloženje” je patetično. U suštini, g. Kruč je žalostan što su neke srednjevekovne vrednosti propale a i neke skorašnjeg porekla. „Što se tiče sadašnjeg nesrećnog doba”, kaže on, „u njemu se pojavljuju duhovi jednog mrtvog sveta i ono se još nije osvestilo na stvarnosti; njegova nevolja je kao mladića koji još ne ume da se snađe bez pomoći mitologije kroz koju je prošlo njegovo detinjstvo.” Ovo tvrđenje je savršeno tačno ako se primeni na jednu vrstu intelektualaca, onu naime koja, dobivši književno obrazovanje, ništa ne zna o modernom svetu, i pošto je u mladosti naučila da svoja verovanja zasniva na emociji, ne može da se oslobodi one detinjaste želje za sigurnošću i zaštitom koje joj svet nauke ne može da pruži. Kao i većinu drugih književnih ljudi, g. Kruča muči misao što nauka nije ispunila obećanja. On nam, dabome, ne govori u čemu su ta obećanja i misli da su ljudi kao Darvin i Haksli pre šezdeset godina nešto očekivali od nauke što im ona nije dala. Verujem da je to savršena zabluda koju podstiču oni pisci i sveštena lica koja ne bi želela da njihove specijalnosti izgube prođu. Istina je da u sadašnjem vremenu ima mnogo pesimista. Uvek je imalo mnogo pesimista kad god je bilo ljudi čiji su se prihodi smanjivali. Doduše, g. Kruč je Amerikanac i američki prihodi su se uglavnom povećali u ratu, ali na evropskom kontinentu intelektualne klase strašno su trpele, a uz to je i sam rat u sve ljude ulio izvesno osećanje nestalnosti. Ovakvi socijalni uzroci od većeg su značaja za raspoloženje jednog vremena od svih teorija o prirodi vasione. Retko da je koje doba bilo očajnije od XIII veka, i to mada su takvu ocenu toga doba, koje g. Kruč toliko žali, prihvatili svi sem cara i nekoliko italijanskih vlastelina. Otuda Rodžer Bejkon[2] kaže:

 „Jer u ovo naše doba više vladaju gresi nego ikad, a greh je nepomirljiv s mudrošću. Pogledajmo malo čitavo stanje u svetu i proučavajmo ga svugde pažljivo: svugde ćemo naći beskrajnu korupciju i na prvom mestu u glavi… Pohota obeščašćuje čitav dvor i lakomost vlada svugde… I ako se dakle tako dela u Glavi, kako li je tek u udovima? Pogledajte visoko sveštenstvo. Kako samo jure za novcem i zapostavljaju brigu o dušama… Pogledajmo monaške redove: nijedan ne izdvajam iz ovoga što tvrdim. Gledajte kako su nisko pali svi odreda prema onom kakvi bi trebalo da budu; a novi monaški redovi strašno su se osuli u odnosu na njihov nekadašnji uzvišen stav. Čitavo sveštenstvo je u znaku oholosti, pohote i tvrdičenja: i ma gde da se sastanu sveštena lica, bilo u Parizu ili Oksfordu, sablažnjavaju običan svet svojim svađama, prepirkama i drugim porocima… Niko se ne osvrće šta radi i kako, da li prevarom ili podvalom, tek važno je da zadovolji svoju pohotu.” 

     A o paganskim mudracima starih vremena on kaže: 

Njihovi životi su izvan svakog poređenja bili bolji od naših kako u pristojnosti tako i u preziranju sveta sa svima njegovim čarima, bogatstvima i častima; kao što to svak može da pročita u delima Aristotela, Seneke, Tulija, Avicene, Alfarabija, Platona, Sokrata i drugih; i tako su ovi ušli u tajne mudrosti i otkrili sve znanje.” 

  Mišljenje Rodžera Bejkona bilo je podudarno s mišljenjem svih njegovih književnih savremenika od kojih nijedan nije voleo doba u kojem je živeo. Ja nijednog trenutka ne bih poverovao da taj pesimizam ima neki metafizički uzrok. Njegovi uzroci su bili rat, siromaštvo i nasilje.

Drugi deo možete pročitati ovde.

Нема коментара:

Постави коментар