петак, 11. октобар 2019.

Dvostruka ličnost - kao osnova prirode stvarnosti





"Prošireno je opšte nerazumevanje suštinske psihopatologije disocijativnog poremećaja, gde postoji neuspeh integracije različitih aspekata identiteta, sećanja i svesti. Problem nije to što imamo više od jedne ličnosti, već to što imamo manje od jedne ličnosti.“
Dejvid Spigel
predsednik komiteta koji je bio odgovaran za četvrtu verziju DSM-a




Može li nam poremećaj, višestruke ličnosti pomoći u razumevanju osnovne prirode stvarnosti



2015. godine lekari u Nemačkoj izvestili su o izvanrednom slučaju žene koja je patila od onoga što se tradicionalno naziva "poremećaj višestruke ličnosti", a danas je poznat kao "disocijativni poremećaj identiteta" (DID). Žena je predstavila različite disocirane osobnosti ("alter ega"), od kojih su neke ličnosti tvrdile da su slepe. Korištenjem EEG-a, lekari su bili u mogućnosti utvrditi da aktivnost mozga koja se standardno povezuje s vidom nije prisutna dok je slep alter ego imao kontrolu nad ženinim telom, iako su joj oči bile otvorene. Zanimljivo je da, kada je ličnost koja ima vid preuzela kontrolu, vratila se uobičajena aktivnost mozga.

To je bila uverljiva demonstracija doslovno zaslepljujuće moći ekstremnih oblika disocijacije, stanja u kojem psiha stvara višestruke, operativno odvojene centre svesti, svaki sa svojim vlastitim privatnim unutarnjim životom.

Moderne tehnike neuro-snimanja pokazale su da je DID stvaran: u studiji iz 2014. lekari su izvršili sken mozga s fMRI [funkcionalna magentska rezonanca, op. prev.] i na DID pacijentima i na glumcima koji simuliraju DID. Skeniranje stvarnih pacijenata pokazalo je jasne razlike u usporedbi s onim sudionicima koji su glumili, pokazujući da disocijacija ima prepoznatljiv otisak neuralne aktivnosti. Drugim rečima, postoji nešto prilično posebno kako disocijativni procesi izgledaju u mozgu.

Takođe postoje i uverljivi klinički podaci koji pokazuju da različite ličnosti mogu biti istvremeno svesne sebe kao i videti sebe kao zasebne identitete. Jedan od nas je podastro opsežnu obradu dokaza za tu različitost identiteta i složene oblike interaktivne memorije koji ga prate, osobito u onim ekstremnim slučajevima DID-a koji se obično nazivaju poremećaj višestruke ličnosti.

Istorija ovog stanja potiče iz ranog 19.veka, s velikim brojem slučajeva 80-ih godina devetnaestog pa sve do 20-ih godina dvadesetog veka, i zatim ponovo od 1960-ih do kasnih 1990-ih. Masovna literatura o toj temi potvrđuje dosledan i nepopustljiv osećaj odvojenosti koju doživljavaju različite ličnosti. Također prikazuje uverljive dokaze da je ljudska psiha stalno aktivna u proizvodnji ličnih  jedinica percepcije i delovanja koje bi mogle biti potrebne za rešavanje izazova u životu.

Iako možda nećemo moći tačno objasniti kako se odvija ovaj kreativni proces (jer se on gotovo u celosti nalazi izvan dosega samoreflektirajuće introspekcije), klinički dokazi nas ipak prisiljavaju na priznanje da se nešto događa što ima važne implikacije za naše poglede o tome šta je moguće i šta nije moguće u prirodi.

Nedavno objavljeni rad jednog od nas pretpostavlja da disocijacija može ponuditi rešenje kritičkog problema u našem trenutnom razumevanju prirode stvarnosti. Za to je potrebno nešto pozadine, imajte strpljenja s nama.

Prema 'mainstream' metafizičkom pogledu na fizikalizam, stvarnost se u osnovi sastoji od fizičkih stvari koje su izvan i nezavisne o umu. Mentalna stanja, pak, trebaju biti objašnjiva u smislu parametara fizičkih procesa u mozgu.

Ključni problem fizikalizma je, međutim, njegova nemogućnost da razume kakvo je naše subjektivno iskustvo svojstva - kako je to osećati toplinu vatre, crvenilo jabuke, gorčinu razočaranja i tako dalje - moglo nastati samo iz uređenja fizičkih stvari.

Entiteti u fizici, poput subatomskih čestica, poseduju apstraktna relacijska svojstva, kao što su masa, brzina, inercija i naboj. Ali nema ništa u tim svojstvima, ili u načinu na koji su čestice raspoređene u mozgu, u smislu kojih bi se moglo zaključiti kako se osećaju toplina vatre, crvenilo jabuke ili gorčina razočaranja. To je poznato kao težak problem svesti.

Da bi zaobišli taj problem, neki su filozofi predložili alternativu: da je iskustvo svojstveno svakoj temeljnoj fizičkoj jedinici u prirodi. Prema ovom gledištu, nazvanom "konstitutivni panpsihizam", materija već ima iskustvo od samog početka, a ne samo kada se sama organizuje u obliku mozga. Čak i subatomske čestice poseduju neki vrlo jednostavan oblik svesti. Naša vlastita ljudska svest je (navodno) konstituisana kombinacijom subjektivnog unutarnjeg života bezbrojnih fizičkih čestica koje čine naš nervni sistem.

Međutim, konstitutivni panpsihizam ima svoj vlastiti kritični problem: po svoj prilici ne postoji koherentan, nemagičan način na koji bi subjektivna stajališta nižeg nivoa - kao što su subatomske čestice ili neuroni u mozgu, ako imaju te tačke gledišta - mogli kombinovati u subjektivne aspekte višeg nivoa, poput vaših i naših. To se naziva problemom kombinacije i čini se jednako nerešivim kao i težak problem svesti.

Očigledan način oko problema kombinacije je polazište da, iako je svest doista temeljna u prirodi, ona nije fragmentirana kao materija. Ideja je proširiti svest na celo tkanje prostor-vremena, za razliku od ograničavanja na granice pojedinih subatomskih čestica. Ovo gledište - nazvano "kozmopsihizam" u modernoj filozofiji, iako se naša preferisana formulacija svodi na ono što je klasično nazvano "idealizam" - jest da postoji samo jedna, univerzalna, svest. Fizički svemir kao celina je vanjski izgled univerzalnog unutarnjeg života, baš kao što su živi mozak i telo vanjski izgled unutarnjeg života osobe.

Ne morate biti filozof da biste shvatili očigledan problem s ovom idejom: ljudi imaju privatna, odvojena područja iskustva. Ne možemo vam čitati misli i, verovatno, ni vi ne možete čitati naše. Šta više, mi inače nismo svesni onoga što se događa u svemiru i, verovatno, niste ni vi. Dakle, da bi idealizam bio održiv, trebalo bi objasniti - barem u načelu - kako jedna univerzalna svest potiče višestruke, privatne, ali istovremeno svesne centre spoznaje, svaka s različitom osobenošću i osećajem identiteta.

I ovde disocijacija upada u celu priču. Iz empirijski podataka o poremećaju disocijativne ličnosti znamo da svest može dovesti do mnogih operativno različitih centara istovremenog iskustva, svaki sa svojom osobenošću i osećajem identiteta. Stoga, ako se nešto slično poput DID-a događa na univerzalnom nivou, jedna univerzalna svest može, kao rezultat, dovesti do mnogih altera s privatnim unutarnjim životima kao što je vaš i naš. Kao takvi, svi mi možemo biti alteri - disocijativne osobenosti - univerzalne svesti.

Šta više, kao što smo videli ranije, postoji nešto kako disocijativni procesi izgledaju u mozgu pacijenta s DID poremećajem. Dakle, ako se dogodi neki oblik univerzalnog DID-a, alteri univerzalne svesti takođe moraju imati vanjski izgled. Smatramo da je ova pojava sam život: metabolički organizmi su jednostavno kako disocijativni procesi na univerzalnom nivou izgledaju.

Idealizam je primamljiva perspektiva na prirodu stvarnosti, jer elegantno zaobilazi dva po svoj prilici nerešiva problema: težak problem svesti i problem kombinacije. U onoj meri u kojoj disocijacija nudi put do objašnjavanja kako, prema idealizmu, jedna univerzalna svest može postati mnogo pojedinačnih umova, sada možda imamo na raspolaganju dosad neviđeno koherentan i empirijski utemeljen način dolaženja do smisla života, svemira i svega ostalog.

__________________________ 

Bernardo Kastrup diplomirao je kompjutersko inženjerstvo na Tehnološkom univerzitetu Eindhoven i specijalizirao se za veštačku inteligenciju i rekonfigurabilno računanje. Radio je kao naučnik u nekim od vodećih svetskih istraživačkih laboratorija, uključujući Evropsku organizaciju za nuklearna istraživanja (CERN) i Philips Research Laboratories. Bernardo je autor mnogih akademskih radova i knjiga o filozofiji i nauci. Njegova najnovija knjiga je "The Idea of the World: A multi-disciplinary argument for the mental nature of reality," [Ideja o svetu: Multidisciplinarni argument za mentalnu prirodu stvarnosti", op. prev.], utemeljena na rigoroznom analitičkom argumentu i empirijskim dokazima.
( Za više informacija, studije koje možete besplatno skinuti, videozapise, itd. Posetite www.bernardokastrup.com)

Adam Crabtree radi kao predavač u Centru za obuku iz psihoterapije u Torontu. On je kliničar koji je lečio mnoge slučajeve teških oblika DID-a u proteklih 30 godina. Pisao je opsežno o istoriji psihodinamične psihoterapije od vremena Franza Anton Mesmera do danas, prateći razvoj ideja o disocijaciji na Zapadu, posebno u svojoj knjizi From Mesmer to Freud: Magnetic Sleep and the Roots of Psychological Healing (1993.)

Edward F. Kelly je profesor na Odseku za perceptivne studije (DOPS), u istraživačkoj jedinici u okviru Odela za psihijatriju i neurobihevioralne nauke na Medicinskom fakultetu Virginije. Bio je vodeći autor knjiga Irreducible Mind (2007.) i Beyond Physicalism (2015.), koje sistematski istražuju empirijske i teorijske teme vezane uz važnost uma u prirodi. Njegovi istraživački interesi trenutno su usredotočeni na studije intenzivnih neurosnimanja izmenjenih stanja svesti u iznimnim subjektima različitih vrsta.

Bernardo Kastrup, Adam Crabtree, Edward F. Kelly [Prevod: Sott.net]
Scientific American
2018


izvor

4 коментара:

Анониман је рекао...

Doktorant u kompjuterskom inzenjerstvu sa tehnologija cipa skocio u filozofiju,psihologiju/medicinu! Iskustva dvostrukih licnosti i psihodelicna iskustva neshvatljivo su slozena. Strucnjaci ih opisuju vise kao "nestvarne nego stvarne" zbog nesvakidasnjih vizuelnih, slusnih, taktilnih, kognitivnih, emocionalnih, sintaktickih, logickih itd.osobina. Pratio sam jednu polemiku u kojoj je suprotna strana tvrdila da su i pored toga ova iskustva jos uvek u skladu sa materijalistickom paradigmom. Na drugom mestu, a to se odnosilo na ovaj tekst, Kastrup napominje da je poenta njegovog eseja da psihijatrijsko stanje (dvostruke licnosti) pruza informacije o prirodi koje bi mogle pomoci osvetljavanju problema raspadanja u filozofiji ( meni nepoznat problem, kao i filozofija uopste).
Na osnovu cega on tvrdi da ta ljudsko iskusto ima veze sa svemirom, sa entitetima koji nadilaze vreme i prostor,itd? Medicinari tvrde da je svest fizioloski proces -aktivacija svesti, neurona - u mozgu, sve vreme u mozgu, bez ikakve fizicke veze sa vanjskim svetom. Za povezivanje tih iskustava sa izvanjskim svetom ne moze se koristiti argument da u psihodelicnim stanjima ljudi tesko prepoznaju obicnu stvarnost, sto predstave i zvukove ne mogu objasniti recima te menjaju svoju perspektivu stvarnosti .
Priznajem, nisam strucnjak u medicini, psihologiji, filozofiji. O Kastrupu formiram miljenje na osnovu polemika sa podruja fizike ( neko vreme je radio u Cernu). On tvrdi da poslednji eksperimenti ukazuju na to da svakodnevni svet koji opazamo ne postoji dok nije posmatran, a to ukazuje da um ima primarnu ulogu uma u prirodi.
evo vise o tome>:
https://blogs.scientificamerican.com/observations/coming-to-grips-with-the-implications-of-quantum-mechanics/
Kastrup I jos neki uz njega oslanjaju se na jednu mogucu teorijsku implikacijau kvantne mehanike da razliciti posmatraci mogu dati razlicite - iako podjednako validne - racune o istom nizu dogadjaja (Carl Rovelli). To bi moglo da znaci da ne postoji apsolutna, fizicka velicina nezavisna od posmatraca, pa bi prema tome klasicno , staro misljenje, da svi delimo isto fizicko okruzenje, morala biti iluzija. Postoji li objektivni fizicki svet?
Dakako da postoji. S tim da to okruzenje nije ono sto kvantna fizika opisuje, nije apsolutno fizicko ( principi fizike ). Svi smo u istom svetu i nase percepcije su prilicno konzistentna, ipak svako komunicira s njim na razlicit nacin, iz razlicite perspektive. Zbog toga svi prikupljamo razlicite informacije o izvanjskom svetu , pa se mozda nasa odgovarajuca biranja ne slazu uvek.
itd.
Z

L2 је рекао...

Pozno je doba, tvoj komentar je neočekivan, uz sve neupućenija sam od tebe'- ti se bar razumeš u fiziku a ja, lutam po svemu nasumično, umetničke duše spremne da prihvatim sve izazovno, neobično. A ovaj Brazilac ( koji valjda još uvek živi tik uz moj grad) budi nadu u svesnost svega, pa i neživog, mrtvog.
Detinjarije na stranu.Tvoj stav mi se čini prihvatljivim s tim da mi nedostaje još brdo činjenica da bi on bio apsolutno validan ( za mene). Otuda nam je, prvo mi pada na pamet ova misao,kvantna mehanika nejasna poput psihodeličnih iskustava: oba se ne mogu opisati rečima, deluju sablasno, nerealno, neverovatno, a zapravo se "samo" ne poklapaju sa dosadašnjim znanjima. Dakle i priroda ima svoju dvostrukost ( kako nagoveštava Kastrup), foton je i val i čestica.Srušeni su fundamentalni temelji teorija o stvarnosti! Naš čin posmatranja sveta oko sebe uspeva da uhvati samo jedno stanje objekta, i to ono za nas. Ne samo da mi takvo gledanje na posmatranje ( npr.) ne deluje strano, naprotiv sasvim je logično. Pa sve je u pokretu. Znam da je ovo terminološki amatersko objašnjenje, ali tako mu ga valjda nekako dodje. E, sada, da li mi posmatranjem delujemo na objekat? Čekaj,ali zašto objašnjavati pojavu našim starim znanjem : foton oseća da ga gledamo pa menja pravac,šta li. Prosto, on se ponaša tako i to treba prihvatiti a zašto- e to je problem, za sada kvantnu ne razumemo. Polako! A da ja ne razglabam dalje, to jest da se ne brukam!
poz.

Анониман је рекао...

Jedno stanje objekta...Nase su oci prilagodjene da posmatraju makrosvet, na toj osnovi bazirane su prve naucne ( filozofske) teorije. Da brzina slobodnog padanja tela zavisi od tezine tela, te da teza tela padaju brze od laksih shvatili su jos u anticko doba. Taj zakon bio je vise nego ocigledan. Istovremeno se mislilo da je Zemlja centar kosmosa, sto nije bilo tacno.
Fizika se ne bavi posmatranjem radi posmatranja, kao mi, ona posmatra da bi izmerila. Mi pogledamo na sat i izmerimo vreme, i to je sve. Fizicar meri drugacije , zavisno od toga koje vreme meri.
Kvantna mehanika se odnosi na pojave izuzetno malih razmera i tretira stanja cestica. Iz ugla fizioloski ogranicenog (ljudskog ) svakodnevnog iskustva, koje nam je vekovima usadjeno u svest, kvantni odnosi su neshvatljivi kao sto je nekada bilo neshvatljivo da zemlja nije nepokretna, da nije centar vasione. Prosto. To razumeju i “amateri”.
U pogledu jednog stanja ljudskog posmatranog objekta, u kvantnoj mehanici se posmatra stanje cestica. I tu nailazimo na problem. Uzmimo npr. stanje parova cestica i anticestica ( ono cim se ja bavim). Parovi se stalno stvaraju i unistavaju, postoje u kratkim vremenskim intervalima pa je za sada posmatranje nemoguce. I tu se problem ne zavrsava. Postoje razne mogucnosti koje su sve podjednako dobre u matematickom smislu. Ili, spomenimo gravitaciju. Ona je jedina fizicka interakcija za koju do danas nije napravljena uspesna kvantna teorija. Da bi je napravili potrebno je radikalno izmeniti shvatanje prostora i vremena. Gravitacija ce jos jednom imati kljucnu ulogu u razvoju shvatanja prostora i vremena.
Z

Анониман је рекао...

Izmenjena, prelazna stanja svesti, od kojih je "poremećaj višestruke ličnosti"samo jedno, postoje od kada je ljudi, kako kod bolesnih tako i zdravih. Da krenemo prvo od toga.

Drugo, istočnjačke, ezoterijsko/religijske tradicije sugerisale su da se prepustimo nečemu izvan sebe. Raznorazne vežbe ,meditacija, joge i sl. , imale su za cilj da se proširi svesnost izvan tela da bi se osetila povezanost sa univerzumom. Danas zastupnici kvantne raspravljaju o “vantelesnom”,
hologramske koncepcije tvrde da se ovakva stanja svesti ponašaju kao deo kosmičkog kvantnog holograma i da kao takva nose informaciju o celini. Bez pritiska tela – navodno.-svest dobija informacije iz Univerzuma ( taj deo su pogrešno iskoristili kojekakvi gurui za svoj biznis )
Ovaj esej je samo jedan koji se oslanja na kvantnu mehaniku a potvrđena merenjem –modernim tehnikama neuro-snimanja dala su autorima ideju da disocijacija može ponuditi rešenje kritičkog problema u našem trenutnom razumevanju prirode stvarnosti. Istina najveći deo rada tretira se kroz filozofski problem svesti.
U tibetanskoj medicini dokaz dislociranja svesti nije potreban. Njihovi lekari, putem dislociranja svesti, dijagnostikuju stanje pacijenta i posredno njegove rodbine, prijatelja. Da napomenem, dislocirana stanja svesti podrazumevaju vantelesno područje svesti. U dislociranim stanjima svesti dobijaju se i razmenjuju informacije sa drugima. Po povratku dislocirane svesti u telo- normalno stanje svesti, puna informacija može biti osveštena i ne mora. Obični ljudi teško pronalazie adekvatne reči za to iskustvo i obično nemaju punu informaciju o svemu.
U medicinskoj literaturi postoje pouzdani izveštaji o emocijama i unutarnjim slikama daleko bogatijim od običnih iskustava. To je onaj ključni razlog zbog kog se ovakva stanja, osim bolesnim i zdravim ( upotreba tradicionalne terminologije ) , smatraju višim, bogatijim, istinitijim ( termini se menjanju) i kreativnijim. Ovakva kreativna iskustva imala su mnoga poznata imena iz svih oblasti, od nauke do umetnosti. Setimo se našeg Tesle. On je svoja stanja opisao kao “ nefizikalne pojave “.

pedja

Постави коментар