уторак, 25. октобар 2016.

Thomas Jefferson, Temelji američke vladavine


Thomas Jefferson

.....
I zaista, posmatramo li život, rad i dela Thomasa Jeffersona, teško se možemo oteti divljenju koje u nama izaziva njegova bogata i svestrana ličnost. Kao čovek vrlo širokih interesa, gotovo da nema područja u koje se nije razumeo. On nije bio samo državnik i političar nego i svestrani naučnik , filozof, pravnik, filolog, arhitekta, izumitelj, etnolog, pedagog, geograf, "čovek od pera". Ovaj višestruki genij, "američki Leonardo", kako su ga nazivali, pisac je Deklaracije o nezavisnosti, jedan od utemeljitelja američke republike, a iznad svega sjajan politički vođa, koji je gotovo pula veka intelektualno i politički bio uključen u različite javne i političke poslove i probleme svoje zemlje.

Jeffersonovi doprinosi Americi bili su brojni, raznoliki i trajni. Međutim, posebno je važno istaknuti da je Jefferson celog svog života bio branitelj demokracije i republikanske vladavme, blistavi borac za slobodu i jednakost. Zato i ne čudi što su tokom duge karijere njegovo ime, njegove doktrine i ideali više od njegovih slavnih savrememka poistovećivani sa sudbinom američke demokracije.

Govoreći o ličnosti Thomasa Jeffersona, profesor Saul K. Padover u svojoj knjizi Thomas Jefferson and the Foundations of Freedom kaže: "Njegova ličnost bila je kombinacija misli i akcije bez premca". ili; "James Madison, i sam državnik široke erudicije", kaže Padover, "smatrao je Jeffersona najučenijim čovekom koji je ikad držao javni položaj". Benjamin Rusb nazvao je Jeffersona svetskim građaninom i jedinim koji je bio prosvećen na svim poljima nauke. Abraham Lincoln vrlo je često isticao da su "Jeffersonovi principi definicije i aksiomi slobodnog društva" (Padover, 1965, VII i 13). A Woodrow Wilson govorio je o Jeffersonovim idejama kao žarećim izvorima svetlosti.

Svoju vrlo uspešnu političku karijeru Jeffcrson je započeo u Virđinijskom domu građana 1769., a završio kao treći američki predsednik četrdeset godina nakon toga, 1809. postavši članom Doma grašana, zakonodavoe skupštine Virđinije, 1769. godine, Jefferson ostaje na toj dužnosti idućih šest godina, sve do svog izbora za člana Kontinentalnog kongresa 1775. godine. To je posebno važno razdoblje u kom se američko kolonijalno mišljenje u težnji za nezavisnošću od Velike Britanije potpuno iskristaliziralo.  Nasuprot engleskim zahtevima i težnjama da očuvaju prevlast i vođstvo u kolonijama i da ih, što je vrlo važno, politički i ekonomski što više vežu uz sebe, američki su koloni smatrali da nisu dužni osigurati niti nositi troškove ratovanja, izdržavanja vojske, uprave i organizacije kolonija. Smatrali su protuzakonitim sve akte koje je izglasao britanski parlament, u kojem oni nisu imali svoje zastupnike, a na osnovi kojih se kolonijama nameću razne porezne obaveze. Jeffersonov doprinos u to je vreme bio posebno značajan. U svom radu "A Summary View of the Rights of British America", koji se pojavio u leto 1774. i bio mnogo čitan, Jefferson je dokazivao da Amerikanca imaju ista prirodna prava kao i drugi slobodno rođeni Englezi, te da ni engleski kralj a ni britanski parlament nemaju prava nad njima. Bio je to početak Jeffersonove slave.
Međutim, Jefferson je ostao sve do danas zapamćen i slavan kao autor poznate američke Deklaracije o nezavisnosti, Virđinijskog statuta o verskoj slobodi, te kao utemeljitelj i osnivač Virđinijskog Univerziteta.Donešena u vreme političkih borbi i nemira, sa svrhom da pridonese raskidu političko-privrednih veza i odnosa s Velikom Britanijom, Deklaracija je u biti bila revolucionarni čin na koji su se američki koloni odlučili kako bi zaštitili prava i slobode građana, definitivno rešili američko-engleske odnose i ukinuli međusobne veze.



U Deklaraciji su na jasan način osnaženi osnovni idejno-teorijski temelji Lockeova učenja o prirodnom pravu čoveka i zaštiti njegovih sloboda, kao i Rousseauova politička koncepcija društvenog ugovora. Njome je američki narod, u borbi protiv apsolutnog despotizma Georgea II nastojao političkim i pravnim sredstvima osigurati ponajprije prava i slobodu građana. Deklaracija o nezavisnosti temeljila se na nekoliko osnovnih principa.

  Prvo, "svi su ljudi stvoreni jednaki i njihov stvoritelj obdario ih je neotuđivim pravima, među kojima su život, sloboda i težnja k sreći" (Declaration of Independence, 1776.). Život, sloboda i težnja k sreći prirodna su prava s kojima se ljudi rađaju i koja im nisu poklonjena od neke vlade, pa ih prema tome oni ne mogu izgubiti, ona su prirodna, nepovrediva i neotuđiva.

Drugo, "da bi osigurali ta prava, ljudi ustanovljuju među sobom države, a one svoju pravednu vlast crpe iz pristanka (the consent) onih kojima se vlada". I ovaj dokument polazi od činjenice  da su ljudi živeli u "prirodnom stanju", ali zbog stalne opasnosti i radi vlastite sigurnosti oni su se ujedinili i dogovorno formirali vlade sa svrhom da one štite njihove živote, slobodu i imovinu. Onog trena kad jedna vlada prestane služiti tim ciljevima, građani joj nisu dužni iskazivati poslušnost i pružati potporu.

Treće, "kad neki oblik vladavine postane štetan za te ciljeve, pravo je naroda da izmeni ili ukine i ustanovi novu vladu, osnivajući je na takvim principima i organizirajući njezinu vlast u takvu obliku koja mu najverojatnije osigurava sigurnost i sreću" (Declaration of Independence). Dakle, nova je vlada dužna poštovati i jamčiti ta prava. Prema tome, onog trena kad prava naroda predviđena 'društvenim ugovorom" budu povređena, "društveni ugovor" sklopljen između vladara i naroda može se raskinuti.

Declaration independence


U istom tekstu spomenute su činjenice, poteškoće i razlozi koji su se tokom niza godina gomilali u odnosima između američkih kolonija i Velike Britanije, i koji su konačno prisilili američke kolonije na taj revolucionarni čin odvajanja. "Prema tome", kaže se u Dekaraciji, "mi, predstavnici Sjedinjenih Država, okupljeni na generalnom Kongresu, pozivajući Vrhovnog suca da bude svedok pravednosti naših namera, a u ime i po ovlaštenju dobrih naroda ovih kolonija, svečano objavljujemo i izjavljujemo da ove Ujedinjene kolonije jesu, što po pravu i treba da budu, slobodne i nezavisne države, da su razrešene svake pokornosti britanskoj kruni, i da sve političke veze između njih i države Velike Britanije jesu i treba da budu potpuno uništene ... ".

 Te tri osnovne političke ideje postale su konstitutivni deo Deklaracije i temelj američke nezavisnosti. Slobodarska politička misao izražena u Deklaraciji bila je inspirisana težnjom da se definitivno poruše stare političke, vojne i privredne veze između američkih kolonija i Velike Britanije i željom da se izgradi takav politički I pravni poredak, to jest demokratski poredak, koji će omogućiti da američki narod zauzme ravnopravno mesto među drugim državama ovog sveta.





Iako je Deklaracija "objavila svetu rođenje Sjedinjenih Država kao nacije" (Ellis u: Peterson, 1986., 119.), ona nije sadržavala ideje i koncepcije o budućem obliku američke vladavine, njezinoj strukturi ili načinu delovanja. Te će se ideje oblikovati postupno nakon odvajanja od Velike Britanije 1776. godine. Jefferson je smatrao to razdoblje vrlo povoljnim za ostvarenje demokratskih ideja i institucionalizaciju principa, kako ih je on shvatao. A on se od samog početka ulaska u politički život zalagao za načelo republikanizma (što je podrazumevalo odbacivanje monarhijske vladavine i aristokratskih privilegija), za zaštitu I poštovanje individualnih prava i sloboda građana od zloupotreba vlasti, proširenje biračkog prava i pravedniju političku reprezentaciju za ograničenje vlasti, podelu vlasti, toleranciju i potpunu slobodu veroispovesti, sistem javnog obrazovanja koji bi pomagala država. I zaista, mnoge Jeffersonove ideje pokazale su trajnu važnost, oblikujući ustavne vrednosti prema kojima i danas žive Amerikanci.


Za vreme američke revolucije Jefferson je bio vrlo aktivan u novostvorenom legislativnom telu svoje vlastite države Virđinije, u koje je izabran 1776., a nakon tri godine izabran je i za guvernera te države. Kao član virđinijskog zakonodavnog tela,Jefferson je usko sarađivao s uglednim pravnicima Edmundom Pendletonom i Georgeom Wytheom, revidirajući mnoge stare virđinijske zakone. Posebno je bio ponosan što je napisao nacrte zakona o ukidanju prava primogeniture, zatim nacrt zakona o odvajanju crkve od države te na zakon o sistemu opšteg obrazovanja. Virđinijski statut o verskoj slobodi konačno je bio donešen 1786., u vreme kad je Jefferson bio ministar u Francuskoj. Ovim zakonom osigurano je ne samo potpuno odvajanje crkve od države, odnosno religije od politike, već i potpuna sloboda veroispovesti. Dok je ukidanje feudalne prakse primogenirure označilo prekid s ostacima feudalizma, druga dva zakona poticala su daljnje "širenje duha slobode". Jefferson je u svojoj autobiografiji istaknuo da ove zakone smatra početkom stvaranja sistema u kem će biti iskorenjena "sadašnja i buduća aristokracija i položeni temelji za istinsku republikansku vladavinu". Zakon o slobodi veroispovesti Jefferson je smatrao jednim od najvažnijih doprinosa čovečanstvu. Međutim, Jeffersonov pokušaj da istraži odnos između ropstva i republikanizma naišao je na oštre kritike.


Postavši guvernerom Virđinije 1779., Jefferson se suočava s mnogim poteškoćama: ekonomskim, političkim i vojnim, a 187l. i s napadom Britanaca na Virđiniju . Sledeće dve godine Jefferson se povlači iz javnog života i posvećuje pisanju knjige Notes on the State of Virginia , u kojoj naširoko raspravlja o brojnim relevantnim pitanjima i idejama, poput slobode veroispovesti i tolerancije, drugom nacrtu predloženog virđinijskog Ustava ili o pitanju legislativne supremacije, naglašavajući da supremacija legislative nije dovoljna kočnica arbitrarnoj vladavini. Kao sredstvo koje bi moglo sprečiti i onemogućiti razvijanje neograničene legislativne vlasti predlaže razvijanje egzekutivne i sudske vlastt. Po Jeffersonovoj oceni, koncepcije na kojima se temelji pisani Ustav imaju cilj ne samo postaviti ograničenja i uspostaviti ravnotežu između organa vlasti već se Ustavom nastoji političkoj vlasti postavili granice koje ona ne sme da prekorači. Jefferson je kritičan i prema virđinijskom Ustavu, budući da ga je donela redovita legislativna Skupština. Da bi ustav bio najviši ili temeljni zakon države, njegovo donošenje treba biti rezultat delovanja posebne i "superiorne vlasti" u odnosu na redovitu legislativnu vlast, a njegove odredbe moraju imati jaču pravnu snagu od bilo kojeg drugog zakona ili propisa.




Kao član Kontinentalnog kongresa, u martu 1783. (17R3.-1784.) Jefferson je mnogo pridonio svojim radom u gotovo svim važnijim odborima, napisavši nacrte 31-og dokumenta. Među njima dva su dokumenta po svom sadržaju, odnosno uticaju, bila posebno važna: prvi se odnosio na Jeffersonova razmišljanja o ustanovljavanju novčane jedinice, koja su kasnije poslužila za prihvatanje dolara kao novčanog standarda Sjedinjenih Američkih Država, a drugi document bio je Jeffersonov izveštaj o vladavini u zapadnim teritorijima, koji je postao osnova za Uredbu o severozapadnim teritorijima (The Northwest Ordinance, 1787.) i koji je sadržavao važne odredbe o samoupravi i ukidanju ropstva u budućim državama Srednjeg zapada. Naime, pitanje naseljavanja zemlje prema zapadu s formalnopravne strane bilo je rešeno na osnovu niza odredaba o zaposedanju zemlje koje je doneo još stari Kongres Konfederacije između 1785. i 1787., a najpoznatija je bila Uredba o severozapadnim teritorijima, iz 1787., kojom je izvršena regulacija zemlje na severozapadu od toka reke Ohio. Naredba je sadržavala propise o zabrani uvođenja ropstva, kao i propise  formiranju lokalnih organa vlasti. Naime, kad pojedi distrikt dosegne 5000 punoletnih muškaraca, ima pravo formirati vlastito zakonodavno telo, a teritoriji s preko 60.000 slobodnih stanovnika može da traži primanje u Uniju s jednakim pravima u svakom pogledu kao prvobitni članovi Saveza. Ova naredba pokazala se kao važan korak na polju naseljavanja severozapadnih teritorija i bila je protkana težnjom za stvaranjem novih slobodnih i samoupravnih država, a koje Je Jefferson želeo da postanu "carstvo slobode".

Učestvujući u posebnoj komisiji na pregovorima o trgovini s Evropom, Jefferson pokazuje sve više zanimanja za vanjske poslove. Nasledivši Benjamina Franklina 1785. ,godine na dužnosti američkog ministra u Parizu, Jefferson dolazi u kontakt s najistaknutijim ličnostima kulturnog, filozofskog i političkog života tadašnje Francuske, među kojima su neki i sudionici francuske revolucije. U to vreme Jefferson se zalaže i preporučuje svojim francuskim prijateljima da prihvate demokratske reforme monarhije i napuste ekstremni radikalizam.

Budući da je bio u Parizu, Jefferson nije neposredno učestvovao u pisanju i raspravama o ratiftkaciji Ustava SAD 1787. i 1788. Međutim, on je poznavao da konfederativna zajednica nije više mogla zadovoljiti novonastale potrebe država, niti ojačati Uniju. Po oceni Jeffersona, američku konfederaciju trebalo je zameniti čvršćom i jedinstvenijom zajednicom i jačom centralnom vlasti. Pa ipak Jefferson je odbijao da podrži Ustav SAD, izražavajući svoje neslaganje sa strukturom središnje vlasti kako je ona bila zamišljena u novom ustavu, donešenom 17. septembra 1787. u Philadelphiji. Najozbiljniji prigovor odnosio se na nepostojanje garancije individualnih prava građana u Ustavu SAD. Nakon što ga je jedan od glavnih tvoraca nove američke vladavine i jedan od najbližih Jeffersonovih političkih prijatelja, James Madison, uverio u kompromisni karakter Ustava, Jefferson je ipak ostao nepopustljiv u svom zahtevu za unošenjem u Ustav posebnih odredbi o pravima građana. Sve je to uticalo na to da je Madison napisao prvih deset Ustavnih amandmana poznatih kao "Bill of Rights" odmah nakon ratifikacije Ustava.

Na predlog prvog predsednika Georgea Washingtona i svog ličnog i političkog prijatelja Madisona, Jefferson je prihvalio položaj prvog državnog sekretara. Međulim, on je od prvog trenutka bio u opoziciji prema politici Alexandera Hamiltona, kojeg je Washington imenovao ministrom financija. Ta dva sasvim različita čoveka i političara sukobljavala su se oko pitanja rešavanja unutrašnjih, vrlo složenih, problema zemlje i pitanja vanjske politike, u prvom redu prema Engleskoj i Francuskoj. Bio je to i sukob dvaju različitih političkih grupacija u američkom društvu: republikanaca i federalist.

Hamilton Alexander, ministar finansija  



Naime, najistaknutiji ljudi onog doba, George Washington, Alexander Hamilton, John Adams, Thomas Jefferson, James Madison i još neki drugi odigrali su odlučnu ulogu u tom razdoblju. Pod vođstvom Hamiltona i Jeffersona okupljale su se skupine ljudi koji su sa svojim posebnim interesima, merkantilno- finansijskim, na jednoj strani te agrarnim i robovlasničkim interesima, na drugoj strani , stvorili osnove dvostranačkog sistema SAD.

Nesumnjivo je da je tokom donošenja, a i nakon prihvatanja Ustava vođena, i to često, žestoka borba u krilu nove vladajuće elite izmedu G. Washingtona, A. Hamiltona i njegovih pristaša, s jedne, i Jeffersona te njegovih istomišljenika, s druge strane, kako s obzirom na unutrašnju organizaciju vlasti, tako i u odnosu na rešavanje važnih privrednih problema. Ta borba dovela je i do rascepa nacije na federaliste i antifederaliste (republikance).

Posmatrajući i opisujući američki život u to doba, francuski pisac Alexis de Tocqueville u svom poznatom delu Democracy in America izrazio je misao da je podela Amerikanaca na federaliste i republikance posve prirodna, jer postoje živa mišljenja koja su stara kao i svet i koja su se neprekidno sretala u različitim oblicima i pod različitim imenima u svim slobodnim zajednicama: jedno je nastojalo ograničiti, a drugo se zalagalo za neograničenu vlast naroda" (Alexis de Tocqueville, 1956., 88).

Federalisti, a napose Hamilton, borili su se za proširenje vladinih ovlasti, za stvaranje moćne središnje vlade i zaštitu interesa bogatih pojedinaca Severa, brodovlasnika, krupnilt bankara, trgovaca i bogatih advokata, želeći SAD pretvoliti u jaku industrijsku zemlju. Jefferson, koji je bio za ograničenje vladinih  nadležnosti i davanje većih prava pojedinim državama, govorio je u ime farmera, plantažera i sitnih obrtnika, priželjkujući da Amerika postane superiorna ratarska zemlja. Konflikt između Jeffersona i Hamiltona bio je zapravo sukob suprotnih ekonomskih interesa manufakture, odnosno industrije, i komercijalizovane poljoprivrede. Hamilton se borio za jedinstvenu i jaku centralnu vlast, slobodno unutrašnje  tržište i carinsku zaštilu od konkurencije evropskih proizvoda jer je bio uvjeren da je takav oblik vlasti i takva zaštita najbolja za američku republiku.
Jednako tako Jefferson se zalagao za što veću samostalnost federalnih jedinica i suprotstavljao se dominaciji industrijskih interesa nad poljoprivredom Juga, jer je tu dominaciju smatrao štetnom za plantažere i farmere. Jedan i drugi vođeni su idejom napretka i nezavisnosti SAD, ali i svojim ličnim, doduše oprečnim ekonomskim i političkim interesima. Da je to zaista tako, ubrzo se videlo po tome što su se i jedan i drugi, da bi dobili što više vlasti, zadovoljili kompromisnim rešenjem izmđu centralističkih i federalističkih tendencija izraženih u Ustavu.

Nakon donošenja Ustava i sređivanja političke i ekonomske situacije u zemlji, najveća opozicija federalističkom programu dolazila je upravo od antifederalista (Jeffersonovih republikanaca), koje su u prvom redu sačinjavali agrarni elementi. Binkley Rosehno ističe žestinu s kojom su virđinijski plantažeri osuđivali federalistički program. On to obrazlaže činjenicom da su oni bili vrsni poznavaoci francuskih fiziokrata, čije su teorijske postavke bile reakcija na težak položaj poljoprivrede, posebno seljaštva, koje je pod pritiskom poreznih obaveza bilo osuđeno na propast (Binkley, 1959., 62).

Primenjujući ovo učenje na američku zbilju, posebno na federalistički program, koji je favorizovao trgovačke i bankarske interese, Jefferson je upozoravao na opasnosti koja dolaze od trgovine i bankarsrva. On je smatrao da je ustanovljavanje banaka mnogo opasnije od stajaće vojske. Međutim, uporedo sa iznošenjem takvih tvrdnji o bankama, Jefferson je izražavao velike simpatije prema malim farmerima."Oni koji rade na zemlji", pisao je Jefferson 1782., "izabran su narod od Boga, ako je on ikad birao narod" (Padover, 1965., 104).




Virđinijski agrarni elementi suprotstavljali su se i ostalim merama federalističkog programa. Virđinija, koja nije bila zadužena, suprotstavljala se plaćanju tuđih dugova, kao i formiranju Državne banke SAD. Ali pravi, otvoreni sukob, koji je doveo SAD na rub građanskog rata, izazvan je porezom na viski. Hamilton, veran svojm idejama o potrebi što većih federalnih prihoda, proglasio je viski luksuznom robom i uveo vrlo visoki porez na ovaj glavni proizvod ljudi s granice". Za Škoto-Irce viski je bio posebno važan ne samo kao javni izvorni proizvod nego ujedno i glavno sredstvo razmene. Proizvodnja viskija omogućila im je da dođu do onih artikala koje nisu sami proizvodili, a koji su im bili preko potrebni za život, kao npr. gvođže i sol "Ljudi s granice" nisu bili u stanju da plate porez ''gotovim novcem", što znači kovanim novcem, jer za njih je samo viski bio "gotov novac''. Zbog svega toga Zapad se pobunio protiv Istoka a istodobno je došlo do konkurentske borbe velikih i malih proizvođača i do krajnjih napetosti, probudila se prikrivena opozicija prema federalističkim interesima.

Pobuna zbog viskija završila je pobedom federalista, ali je istovremeno kod agraraca stvorila uverenje kako je došlo vreme da istisnu dominantne interese federalističke vlade i stvore čvrst temelj za vlastilo jačanje i preuzimanje vlasti u svoje ruke. Znatnu ulogu u stvaranju mogućnosti da dođu u položaj da diktiraju politiku i tako osiguraju prevlast nad federalistima imao je T. Jefferson.

Razvijanju opozicije prema federalističkom programu, koja je s vremenom postajala sve izrazitija, Jefferson je posvetio pažnju tek 1794., povezujući se s vlasnicima zemljišnih farmi i drugim  agrarnim elementima u 'koje je duboko verovao i u kojima je video najsnažnije predstavnike slobodnog i demokratskog društva. "Slobodni vlasnici farma", pisao je Jefferson, "najbolja su i najvernija potpora republikanskoj vladavini" (Beard, 1960., 164). Zbog toga je smatrao da su privilegovane klase, posebno trgovci i bankari, koje je stimulisao Hamilionov program i njegova ekonomska politika, a koje je proglašavao monarhistima, najveća opasnost za demokraciju i slobodu.

Među razlozima koji su motivirali Jeffersona da ističe superiornost poljoprivrednika  nad ostalim profesijama posebno je važno istaknuli dva elemenla. Prvo, on je pošao od činjenice da je čovek koji nešto poseduje. odnosno vlasnik je zemlje, u svakom pogledu moralnija ličnost, koja se ne može tako lako korumpirati novcem kao onaj koji je zaposlen u trgovini, ili je na neki drugi način zavisan o drugima u osiguravanju izvora svog prihoda. "Obradivači zemlje", kaže Jefferson u pismu Johnu Jayu 1785., "najdragoceniji su građani. Oni su najjači, najnezavinsiji i najvreliji, oni su vezani uz svoju domovinu i trajnim okovima ujedinjeni u slobodi i interesima" (u: Patlover. 1965., 104). Drugo, s obzirom na specifične prilike u SAD-u (golema prirodna bogatstva), velik deo zemlje razvijao je poljoprivredu u želji da se što više osamostali od "ljudi s mora". Razvoj poljoprivrede ojačao je ulogu agraraca i Jefferson je bio duboko uveren da takav žtvot, koji je vezan uz poljoprivredu, stvara sretne i zadovoljne ljude. Poljoprivreda je prema njegovu shvatanju otvarala neograničene mogućnosti i pružala idealnu perspektivu za razvoj SAD-a. Međutim, pozicija SAD-a četvrt veka kasnije, a posebno  sukob Velike Britanije i Francuske, kad je velik deo  američkih brodova bio uništen, uticao je na to da Jefferson promeni svoje prvobitno shvatanje o prioritetu poljoprivrede. Promenu svog prvobitnog stava Jefferson je vrlo jasno izrazio u pismu Benjammu Austinu, poznatom bostonskum trgovcu, godine 1816. Analizirajući goleme teškoće s kojima su se suočile SAD, Jefferson je došao do određenih zaključaka. Polazeći od događaja iz nedavne prošlosti i iskustva koja su SAD stekle u odnosu na Veliku Britanij u i Francusku, Jefferson je konkretno formulisao potrebu za vlastitom manufakturom, koja je nužna za nezavisnost američke nacije. "Mi sad moramo smestiti manufakturu uz bok poljoprivrede .... iskustvo me podučilo koliko su manufakture sad nužne, kako za našu nezavisnost tako i za našu udobnost" (Jefferson Benjamina Austina, 1816., u: Padover, 1964., 106 i IlO).

Predsednički izbori godine 1796. nisu doneli veće uspehe Jeffersonovim republikancima, iako su označili novu fazu u njihovom  razvoju na putu prema konačnoj pobedi. Bilo je to doba kad su razlike između  republikanaca I federalista, koje su već pre bile izrazite sad snažno izbile na videlo, posebno zbog potpisivanja Jayova sporazuma. koji je podelio američku naciju. Međutim, u tom razdoblju, paralelno s naporima da se ojačaju pozicije federalist  ne shvaćajući kakve će katastrofalne posledice imati za stranački razvoj, a napose za slom federalista, Kongres je doneo 1798. Alien and Sedition Acts (Zakone o strancima i pobunjenicima), koji su bili u prvom redu usmereni protiv republikanaca. Pitanja koja su rešavala ova dva zakona, a koja su se odnosila na strance i pobunjenike, naišla su na neodobravanje Jeffersonovili republikanaca i snažno su uticala na kasniji politički uspeh Jeffersooa u predsedničkim izborima 1800. godine.


Prema odredbama što ih je sadržavao Alien Act. vreme potrebno za  naturalizacjju produženo je od 5 na 14 godina, a predsedniku je dano pravo da protera iz zemlje sve strance koji su opasni za mir i sigurnost zemlje,  ili uhapsi i progna sve one koji su neprijatelji nacije za vreme rata. Osim spomenutih pitanja proterivanja stranaca, čime su ozbiljno bili pogođeni ponajpre engleski imigranti, zatim Irci i Francuzi, Sedition Act posve otvoreno deluje protiv domaćih elemenata za koje se pretpostavlja da su opozicija federalistima, odnosno da se kritički odnose prema stranci na vlasti.Federalističko-republikanski sukob poprimio je krupne razmere, posebno onda kad su mnoge Jeffersonove  pristaše javno isticale ili publikovale svoja nezadovoljstva s politikom predsenika Adamsa, njegove vlade  ili domova Kongresa.


I upravo ta dva zakona imala su znatan uticaj na celokupnu američku javnost koja je bila uverena da je Sedition Act nasilje nad Prvim ustavnim amandmanom, da je povredio slobodu govora i medija, pa su tako znatno povećali i potpomogli šanse republikanaca u njihovoj skorašnjoj pobedi godine 1800.ali su istovremeno, zbog nekih neslaganja unutar same federalističke grupacije, kao i zbog omrznute federalisličke politike i njezina neodobravanja u širokim slojevima naroda, pridoneli raspadu federalista. Poraz federalista bio je toliko jak da sc, usprkos svim pokušajima da se ponovno vrate u politički život SAD-a više nikad nisu pojavili kao dominanma politička grupacija.

U atmosferi napetosti i neslaganja s politikom federalista, a napose osude Sedition Acta, Jeffersonovi su republikanci poduzeli niz konkretnih mera koje su trebale poništiti Zakone o strancima i pobunjenicima kao opasne za slobodu i republiku te potpomoći vlastito unutrašnje jačanje, koje bi ih moglo dovesti na vlast. Njihovo praktično delovanje usmereno protiv "kongresne tiranije" rezultiralo je donošenjem Kentuckyjske i Virđinijske rezolucije, koje su trebale poslužiti kao osnova delovanja republikanske politike. Neke države, posebno Kentucky i Virginia, predvođene Jeffersonom i Madisonom čvrsto su odlučile da deluju kroz svoje zakonodavne skupštine, smatrajući da su one "bastion slobode". U ta dva dokumenta, što su ih prihvatile i neke druge države, iznešena je osnovna misao da je Ustav sporazum između suverenih država koje su formirale zajedničku vladu, a čije su nadležnosti  izričito nabrojene u Ustavu. Pretpostavlja se da sve ostale nadležnosti  koje nisu izričito navedene u Ustavu ulaze u delokrug država - federalnih jedinica. Sloboda veroispovesti govora i medija navode se u rezolucijama kao prava koja su rezervisana za države. Iz toga proizlazi osnovni zaključak da su Zakoni o strancima i pobunjenicima prisvojili kao svoja ona prava i slobode koje je Ustav rezervisao za federalne jedinice (države). Ove dve rezolucije, koje su prihvatile neke federalne jedinice - ne samo što su proglasile ova dva Zakona poluustavnim već su unapredile teoriju
Unije(savezne države), odnosno u njima je Jefferson razvio "teoriju ugovora". Naime, po oceni Jeffersona, federalni je ustav ugovor među držvama kojim se strikrno ograničava savezna vlada.

Rašireno je shvatanje da je Jeffersonova "doktrina o pravima država ", koja je bila čvvrsto ugrađena u Kentuckyjsku i Virđinijsk-u rezoluciju, izražavala njegov teorijski koncept o organizaciji vlasti federacije, odnosno da je rezultirala davanjem prioriteta decentralizovanoj vladavini na tako geografski velikom  području kao što su Sjedinjene Države. ''Ja nisam", rekao je Jefferson Madisonu "prijatelj vrlo čvrste vlade. Ona je uvek tiranska" (Padover, L965., 22).  U pismu Gideonu Grangeru Jcfferson kaže: "Naša je zemlja odviše velika da bi svim poslovima mogla upravljati jedna vlada" ("Letter to Gideon Granger'', August, 13, 1800., u: Padover, l965., 108). Da bi se onemogućilo da jedna osoba ili grupa ljudi uzurpira vlast, Jefferson je isticao potrebu postojanja više vlasti, odnosno vlasti u svakoj državi (federalnoj jedinici).

 



U vreme kad saradnja među državama zbog loših transportnih i komunikacijskih veza nije bila posebno razvijena, kao i zbog pomanjkanja stranačke organizacije i pisanih programa u savremenom smislu te riječi, lični kontakti s poznatim ličnostima ili preko  pisama (poznato je da je Jeffersonova korespondencija bila veoma bogata i da je napisao preko 18.000 pisama poznatim ljudima., a primio oko 25.000) bili su najvažniji oblik delovanja. u kojima je Jefferson na jasan način izražavao svoja politička stajališta o pojedinim važnim pitanjima, ili, kako je on sam govorio za svoja pisma, ona su "ispovedanje moje političke vere" (Patlovcr, 1965., 23). Posve je sigorno da su Jeffersonova pisma sadržavala ono što mi danas zovemo programom ili platformom političke stranke, i bila su usko povezana s praktičnim delovanjem američke politike u svim njezinim aspektima.

U pismu Elhridgeu Gerriu od 26. januara 1799. Jefferson je izložio osnovna politička stajališta i konkretno formulisao i istaknuo one elemente koje podupire, kao i one koje smatra opasnim i štetnim za privredni i društveno -politički razvoj i sigurnost Sjedinjenih  Država. Jefferson je jasno shvatio opasnost jake središnje vlasti pa je posebno isticao čuvanje saveznog Ustava, a paralelno s tim i zaštitu prava i nadležnosti koje pripadaju državama (federalnim jedinicama).U vreme kad zemlja mnogo duguje bilo domaćim bilo inostranim poveriocima, on ističe potrebu za rigorozno štedljivom i jednostavnom vladom. Umesto stajaće vojske predlaže policiju i mornaricu za potrebe obrane zemlje, jačanje trgovačkih veza s drugim nacijama, ali politički savez ni sa jednom, slobodu veroispovesti, medija i govora. Napokon, s pojavom Jeffersona nauka je počela dobijati veoma važno mesto u životu američke nacije."Ja sam za slobodu veroispovesti, a protiv sam svih manevara koji bi pridoneli legalnoj nadmoći jedne sekte nad drugom, ja sam za slobodu medija, a protiv svih povreda Ustava ućutkanih silom....ja sam za poticanje programa nauke na svim područjima ... To su, moj prijatelju, moji principi, oni su nesumnjivo principi velikog dela naših građana- sledbenika" (Padover, 1965., lli), završne su reči Jefkrsona upućene Gerriju, republikanskum vođi Massachusettsa.

Jeffersonova politika, po svom značenju i sadržaju znatno prihvatljivija od prethodne, Hamiltonove, stvorila je nove mogućnosti i otvorila široku  perspektivu te imala velikog uticaja na uspeh republikanaca i konačnu Jeffersonovu pobedu u izborima godine 1800. Budući da su Jefferson i Burr, obojica republikanski kandidati, dobili jednak broj elektorskih glasova (73), izbor predsednika bio je poveren Domu zastupnika, koji je nakon 36 glasanja za predsednika SAD-a izabrao Jeffersona.
Došavši na vlast u vreme kad su SAD bile s jedne strane rastrgane stranačkom borbom, a sa druge u teškom privrednom i političkom položaju u odnosu na neke evropske zemlje,u prvom redu Englesku i Francusku, Jefferson je nastojao stabilizovati i srediti sva ona pitanja koja je smatrao vitalno važnima za život američke nacije. "Najveće dobro koje možemo učiniti svojoj zemlji jest izlečiti je od stranačke podele i učiniti je jednim narodom". pisao je Jefferson Dickinsonu 1801., nakon što je postao predsednik SAD-a.

Thomas Jefferson’s victory over John Adams in the election of 1800
 
National Museum of American History.
 


I u svojoj Inauguralnoj adresi (4.marta 1801.), i to u njenom prvom delu, koji sadrži opšte principe Jefferson se zalaže za republikanski oblik vladavine, videći u njemu u prvom redu mogućnost za prevlast volje većine, ali uz istovremeno poštovanje manjine, koja s jednakim pravom mora biti zaštićena. Sloboda misli  te verska i politička tolerantnost daljnje su postavke koje, po Jeffersonovu mišljenju, utiču na srtaranje uslova  za društvo u kojem će vladati sklad, a ne sukob. "Ali svaka razlika u mišljenju ne mora biti načelna razlika", kaže Jefferson i nastavlja, "mi smo samo dali različita imena braći jednakoj u načelima. Svi smo mi republikanci i svi smo i federalisti" (Jefferson's First Inaugural Address, u: Padover, The Complete Jefferson, 1943., 384-387). Na osnovu tih zamisli Jefferson je duboko verovao da su Amerikanci za republiku i federntivnu vlast, a posebno je oštro osudio monarhiju.

U drugom delu svoje Inauguralne adrese Jefferson je iznio stajališta koja je smatrao nužnim za realizaciju određene politike i jačanje uloge SAD-a u međunarodnim odnosima. Po Jeffersonovoj zamisli, mir s drugim nacijama I inauguralnost američke države imaju prvorazrednu važnost za postizanje nacionalnog suvereniteta i potpunu nezavisnost. U isto vreme on ističe potrebu da se reguliše nacionalni dug, pa predlaže štedljivu vladu, protivi se stajaćoj vojsci i zalaže se za jednakost svih država, slobodno i nesputano delovanje svake vere i jednaku pravdu za sve ljude.

Dolaskom Jeffersona predsednički položaj republikanska je politička grupacija počela dobijati posebno, vrlo važno mesto u političkom životu američke nacije; štaviše Jeffersonovo je predsedništvo nesumnjivo bilo prekretna tačka američke istorije. Umesto prijašnje naglašene federalne vlade, koja je tendirala da postane oligarhijska i aristokratska, s Jeffersonovom administracijom počinje veliki zaokret u tom smislu što se formira "narodna vlada, obeležena demokratskom jednostavnošću, osigurana širokim pravom glasa, stimulisana verom u obične ljude i ojačana atmosferom slobode" (Padover,1965., 27). I doista, Jefferson se borio protiv svega što stvara nejednakost među ljudima, u prvom redu bio je protiv interesa industrijalaca i bankara, ali još se ne može govoriti o pravoj narodnoj vladi, onakvoj kakva će se razviti tek s dolaskom Andrewa Jacksona na vlast 1828. godine.

Politički učinci koji bi mogli proizaći iz takva Jeffersonova shvaćanja "narodne vlade" nisu bili radikalni kao što su to očekivali njegovi protivnici - federalisti. Svojom svečanom izjavom "najpoštenije plaćanje naših dugova i sveta zaštita javne vere, poticanje poljoprivrede i trgovine" (Binkley, 1959., 86) pridobio je mnoge nezadovoljne federaliste. Privatno vlasništvo, sloboda veroispovesti, poštovanje Ustava, borba protiv nasilja i korupcije nisu bitnije uticali na stajališta što ih je Jeffersonova administracija prihvatila kao načela svog delovanja. Upravo to što republikanci došavši na vlast, nisu zahtevali bitnije promene na polju finansijske i vanjske politike inicirane od federalista, u prvom redu Hamiltona, uticalo je na mnoge federaliste da u tome vide razuman potez republikanaca, pa su zbog toga mnogi od njih odustali od daljnje borbe protiv Jeffersona.

Suočene s vrlo opasnim i osetljivim međunarodnim događajima, posebno s obzirom na rat između Velike Britanije i Francuske, kao i s nerešenim ekonomskim pitanjima unutar vlastite zemlje, Jeffersonova adinistracija preduzela je nekoliko konkretnih mera, koje su znatno odredile tokove američke politike i trebale osigurati mir i sigurnost Sjedinjenih Država, s jedne strane, i ekonomski prosperitet s druge. Te konkretne mere odnosile su se na:
l. kupnju teritorija Louisiane;
2. donošenje Zakona o embargu, tj. opštoj zabrani američke trgovine s inostranim zemljama (Embargo Act);
3. mere za likvidaciju nacionalnog duga.


Teritorij Louisiane nadzirala je Francuska do godine 1763.,kad je upravu nad tim prostranim i važnim područjem, koje je obuhvatalo velik deo doline Mississippija, predala Španiji. Godine l800. Francuska ponovno pokazuje težnju za Louisianom, a Napoleonova želja da na tom teritoriju stvori veliko francusko carstvo bila je, naposletku, vrlo opasna za Amerikance. Jeffersonova želja za širenjem prema zapadu i sve veća opasnost od stranih vlasti, koje su ugrožavale nacionalnu sigurnost, davale su sve više povoda da se uklone neprijatelji te da se stekne vlasništvo nad gradom New Orleansom koji je bio od neprocjenjive važnosti za razvoj američke trgovine i širenje zemlje prema zapadu rečnim putem. Odluka Jeffersona i Kongresa da se kupi grad New Orleans i time zaštite nacionalni, politički i ekonomski interesi značila je iznimno važan potez američke vlade. U vrlo složenoj političkoj situaciji, kad je Francuskoj pretio novi rat s Velikom Britanijom, a potreba za novcem postala veća, Napoleon je bio voljan prodati ne samo grad New Orleans nego i celi teritorij Louisiane, koji je po svom prostranstvu otprilike velik kao zapadna Evropa. Kupnjom Louisiane izbegnut je sukob s Francuskom, uklonjen neprijatelj s američkih granica i napokon omogućen miran razvoj zemlje prema zapadu.

Suočen s vrlo teškom situacijom na međunaro planu,tj.konfliktom između Velike Britanije i Francuske, u kojem je osobito stradala američka trgovina i njezini brodovi, Jefferson je predložio donošenje.: Zakona o embargo (1807.) tj. zakona kojim se zabranjuje svaka trgovina s bilo kojom stranom zemljom. Osnovni razlog za to bio je taj što su uprkos američkoj neutralnosti, s jedne strane, Engezi uništavali vlasnike američkih brodova koji su trgovali s Francuskim Antilima i odatle prevozili robu u Evropu, zatvorivši im sve luke od Španije do Elbe, a druge strane, Francuzi su provodili kontrolu američkih brodova koji bi se eventualno našli u nekoj engleskoj luci i uništavali ih.
Međutim, polički, a napose ekonomski efekt ovoga zakona bio je bitno drukčiji od Jeffersonove zamisli. Embargo je bio velik udarac kako za brodovlasnike, koji nisu mogli slobodno trgovati, tako i za poljoprivrednike, odnosno farmere, jer nisu smeli izvoziti svoje proizvode, u prvom redu duvan, žito i meso, na strana tržišta. Napokon, njime je bilo pogođeno i oko 55.000 mornara i 100.000 radnika kojisu ostatli bez posla. hbog toga je otpor postojećem Zakonu embargu postajao sve izrazitiji po celoj zemlji i napokon prisilio Jeffersona da ga zameni tzv. Nonintercourse zakonom (1809.) (zakonom o "nedruženju"), tj. takvom merom kojom se zabranjuje trgovina samo s Engleskom i Francuskom i zemljama koje su o njima zavisne, dok se trgovina s ostalim zemljama dopušta.

Uz to, i unutrašnji razvoj odnosa silio je Jeffersona da preduzme mere za likvidaciju nacionalnog duga, u čemu je imao velikog uspeha. Za razliku od Hamiltona, koji je govorio da je "nacionalni dug nacionalni blagoslov" {Binkley, 1959., 87), po Jeffersonovu shvatanju, dug je trajni neprijatelj slobode i sreće.Uz opšte postavke o mudroj i štedljivoj vladi, zatim o potrebi smanjivanja duga na principu "ne kupuj ništa ako novaca u džepu nemaš da platiš za to", Jeffersonova ekonomska politika temeljila se na tri elementa: ne posuđivati, rešavati se dugova sistemskim plaćanjem i, napose, ograničiti troškove. "Ja sam pristalica stroge, štedljive i jednostavne vlade, koja će svu moguću uštedu nameniti plaćanju državnog duga. Neprijatelj sam povećanja broja činovnika i plata, ako to nema drugu svrhu osim da zadovolji nečije pristalice" (Maurois, 1960., 201).
I zaista, javni dug duboko je prožimao shvatanje i stajališta republikanaca. Uprkos ukidanjuporeza na viski, Jeffersonov ekonomski program i njegova financijska politika dali su zadovoljavajuće rezultate i bili vrlo uspešni, što je Jefferson i javno objavio u svojoj oproštajnoj poruci naciji godine 1808., u kojoj se kaže da blagajnički višak iznosi $ 2,000.000.
U vreme vrlo složenih unutrašnjih odnosa, opšte ekonomske krize izazvane Zakonom o embargu i vrlo teškom položaja Sjedinjenih Američkih Država u međunarodnim odnosima, isticanje ekonomskog programa za likvidiranje nacionalnog duga, koji je dao iznenađujuće rezultate, ohrabrio je Amerikance i potaknuo ih da usredotoče svoja nastojanja na razvijanje čvrste republikanske političke orijentacije i pomognu njihovo vođstvo u izborima 1808., kad je Jefferson definitivno napustio predsednički položaj i potpomogao izbor svog velikog prijatelja Jamesa Madisona za predsednika Sjedinjenih Američkih Država.

Madison James


Zanimljivo je istaknuti i Jeffersonovo stajalište prema političkim strankama. On nikada nije zagovaro ideju n formiranju političkih stranaka u Sjedinjenim Državama.Naime, političke vođe revolucije i tvorci američkog Ustava nisu ni predviđali ali ni očekivali razvoj političkih stranaka. Prvi predsednik SAD-a, George Washington, smatrao ih je frakcijama, štetnim i opasnim za demokratski poredak i jedinstvo nacije. Washington je došao do zaključka da samo Republika u kojoj nema političkih stranaka može računati na svestrani razvoj države kao celine i zato je upozoravao na opasnosti koje krije sistem s više političkih stranaka.

Međutim, ubrzo je postalo jasno da je za realizaciju konkretne političke akcije nužno dobiti potporu narodnih masa, odnosno javnog mišljenja. "Stranački rast došao je kao odgovor na ovu potrebu. Stranke su postale medij kroz koji je ovo buđenje javnog mišljenja uticalo na vladinu politiku ... Vladina politika i stranački sukobi počeli su nalikovati dvema nestabilnim hemijskim smesama sa suprotnim reakcijama: koliko god delovala jedna, deluje i druga" (Charles, 1961., 91-92). I uprkos animozitetu koji su političke vode ranog razdoblja američke države osećali prema poliličkim stranakama, stranke su, ipak, našle čvrst okvir za svoje delovanje u samoj vladi, a postale su vidljive i u Zastupničkom domu, što je snažno dolazilo du izražaja prilikom glasanja o nekom važnom pitanju ili meri koju je trebalo provesti u život. Upravo ta prva grupisanja imala su posebno značenje i pružala su stvarnu osnovu iz koje su posle nikle polittčke stranke.

Republikanci su prvi put jasno ponudili svoj program 1794. u Madisonovoj rezoluciji, koja se temeljila na Jeffersonovu "Izveštaju o privilegijama i restrikciji trgovine Sjedinjenih Držtava sa stranim zemljama". Tako se Jefferson i pre 1794. zalagao za jačanje republikanaca, nema dokaza da se on aktivno zauzeo za organizovanje političke stranke. Uticaju Jeffersona na razvoj republikanaca, u literaturi se ponekad daje preterano značenje, iako je on, nesumnjivo, bio snažna ličnost, o kojoj treba voditi račun a u analizi formiranja i rasta političkih grupacija i politike koju su one tada provodile. 

Štefica Deren - Antoljak
Izvorni naučni rad. UDK 321.7 (73){091) 32-05 Jefferson, T. Thomas Jefferson i temelji američke vladavine. izvor PDF

12 коментара:

Анониман је рекао...

Danas Amerika ne funkcionišu po modelu Jefferonovih prosvetiteljskih ideala a više po modelu odmazde neposlušnicima širom sveta. Nekada sam se pitao zašto je došlo do takve izopačenostima. Shvatio sam, kasno, da Jeffersonovi ideali, kao bilo koji, nikada nisu sprovedeni u delo. Supremacija amerikanaca je bila i ostala američki izvorni princip. Prvo su je iskusili indijanci, potom crnci, danas se dominacija primenjuje po celom svetu. Posle objave zločina komunizma nije mi više teško zamisliti ogroman raskorak između teorije i prakse, kao što mi je, sa dolaskom kapitala, sve jasniji raskorak između javnog dobra i privatnog profita. Čini se da je nepravda neodvojiva od društva i da ni jedna izmena u suštini ne menja tu činjenicu.
XXX

Анониман је рекао...

Danasnja politika predstavlja moralnu sramotu za celo covecanstvo. Izbegavamo da direktno osudimo sebe. Svetska politika je posredno postala deo naseg ponasanja. To je odgovor na pitanje kako smo dospeli dovde. Ako je u drustvu, u kojem je duboko postovanje Ustava jos uvek podjednako vazno i za desnicare i za levicare, doslo do drasticnog preokreta u politickoj etici, kako je tek u ostalim delovima sveta. Sto je sistem optereceniji birokratskim procedurama sve je udaljeniji od zivota. Primer je EU, briselska odvojenost od realnosti.A covek u svim vremenima ostaje isti,pojedinacno i u drustvu.
Z

Анониман је рекао...

Iskustva se ponavljaju.Reči Andre Bretona (1952) aktuelne su i danas.
"Dobro znamo do kakvog su nemilosrdnog pustošenja te iluzije dovele u drugoj četvrtini ovog veka. U gnusnoj farsi, umesto slobodarskog sveta iz naših snova, dobili smo svet u kojem je ropska poslušnost obaveza, koji gazi najosnovnija prava ljudi gaze i u kojem se ceo društveni život vrti oko pandura i krvnika. Kao i u svim drugim slučajevima u kojima je ljudski ideal potonuo do najvećih dubina pokvarenosti, jedini lek je da ponovo zaronimo u veliku struju osećanja u kojoj je taj ideal i nastao, da se vratimo načelima koja mu omogućavaju da se uspostavi."
Nemam iluziju povratka načelima, ideala i nepravde će biti dok je čoveka.
pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Civilizacija je preslika čoveka zato je puna kontradiktornosti.Pravna dokumenta regulišu prava građanina a ne čoveka. Sasvim je drugo pitanje u kojoj meri je razvijena svest gra]ana o pravu čoveka, da li su zakoni realno izvodljivi ili su ideali. Ako ćemo pravo zakoni nisu ništa drugo do izraz same ljudske naravi, samo što nemaju univerzalnu vrednost, pri tom se različito razumeju i tumače.
Čovek je ograničeno biće. Čim to shvatimo zaobićićemo masu nepotrebnih pitanja koje se u potrazi za sve novijim i novijim pravima umnožiše do neslućenih prava, od prava na eutanaziju do prava na samoubistvo pod lekarskom kontrolom. A gde su tek ekonomska, pa kulturna prava, pravo na zabavu, na odeću, obuću, na sve. Pobogu! Koje društvo građaninu treba i može da osigura sva ta prava, a sve njih liberali bez izuzetka zagovaraju ne razmišljajući o ceni svih tih prava, o tome da to neko mora da plati. Politika ubire pluseve na takvim temama. Što je društvo liberalnije misli se civilizovanije je. Politikanstvo je opasna rabota. Njega ne predvodi razum već koristoljublje. Mada, moramo priznati da su u određenom vremenu zakoni morali da regulišu neka pitanja. To se odnosi i na američku deklaraciju. Ona je vezana za svoje vreme. Njena dobra strana je što u sebi sadrži prava koja su univerzalna.Zato je danas u kontradiktornom odnosu sa politikom.
Pedja

L2 је рекао...

Mene je ovaj rad prvenstveno podsetio na Jeffersonovu beskompromisnu ličnost,eruditu, veštog političara, promotera univerzalnih vrednosti,pre svega slobode mišljenja. "Tamo gde mišljenje nije slobodno, gde nema najrazličitijih oblika ograničavanja i nasilja nad njim, tamo nema ni slobode ni demokracije". To je njegovo bazično mišljenje. Uslov za uspešne demokratske odnose, kojima je posvetio ogromnu pažnju, je i obrazovanje. "Narod koji očekuje da će u neznanju biti slobodan očekuje nešto što još nikada nije bilo, niti će ikada biti".

O Jeffersonu bi se moglo pisati, pisati i razmišljati.Takvih ličnosti, u redovima političara, jako je malo zbog čega je, meni lično, izuzetno zanimljiv.
Ovaj rad nije nablistavije oslikao ondašnje političke institucije, pravila političke igre i uopšte političke komunikacije, to jest atmosferu u kojoj je Jefferson iznosio svoje ideje i iste uspeo da sprovede.Bilo bi zanimljivo imati punu sliku u glavi. Amerika je i dan danas ostala privržena nekim njegovim načelima.Jefferson je uspeo da u svest ljudi unese neke elementarne poaradigme demokratije. To je impresivna činjenica pogotovo u vreme besprizorne predsedničke kampanje u Americi.

Priroda zakonskih mera, zakona I ostalih akata, tek je na trećem, četvrtom, u svakom slučaju poslednjem mestu. Ogromna je gomila pitanja koju stvara ovakva vrsta diskusije. Šta god bi se reklo, to jest napisalo, bilo bi nedovoljno. Nije da stremiom nekom perfekcionizmu, prosto ne znam odakle bih počela, čemu bih dala najvažniji akcenat itd. itd.
Ima jedan stari vic koga se često setim. Pali Slovenac i Crnogorac u bunar i pita Slovenac ovog drugog - Šta ćemo sada delati, a ovaj mu odgovara - Vi Slovenci bi stalno da nešto radite. To je otprilike suština odnosa, ljudskih prava i slično.Često se ni dva čoveka ne mogu da dogovore oko običnih stvari a kako je tek sa državom u kojoj svi treba( trebalo bi ) da se uzajamno poštuju, usaglašavaju i sl.

pozdrav svima, hvala na posetama i divnim komentarima

Анониман је рекао...

Moje mišljenje je suprotno.Ako ste pod američkom svešću mislili na kolajuću iluziju o američkoj demokratiji moram vam reći da ona nema veze sa demokratijom i politikom. Amerika vuče nedemokratske poteze pod firmom borbe za demokratiju. To je istina. Narod je pod utiskom medija za koje smo se nebrojeno puta uverili da manipulišu javnim mnenjem. Gde su, onda, Jeffersonove paradigme koje je narod usvojio, u iluziji, eto gde su. Ako je iluzija demokratije, u koju narod veruje,trag Jeffersona,gde je tu svest? Hoćete reći da su Amerikanci glupi pa ne znaju da naprave razliku između realnosti i stvarnog stanja. Ne bih rekao.Amerikanci su hegemoni u duši. Mrvica želje da se vlada nad drugima u suprotnosti je sa demokratskim načelima.
XXX

L2 је рекао...

Ne mogu da se ne složim sa mišljenjem da Amerika vuče nedemokratske poteze, da je narod pod uticajem medija, da isti manipulišu, to jest zloupotrebljavaju svoj položaj i moć.Ne slažem se da u Americi nema demokratije, na tragu Jeffesrona. Naprotiv mislim da se njegovi tragovi osećaju i izvan Amerike.Bez obzira na sve moguće razlike na tonove himne svaki Amerikanac reaguje isto, jer on se oseća Amerikancem. Ko se od građana EU oseća Evropejcem? Patriotski osećaj nije merilo demokratije, jeste još uvek dovoljno prostora za slobodu mišljenja. Ne mislim u apsolutnim kategorijama, ali dovoljnim u odnosu na ostali svet, pa makar se taj prostor, razvojem tehnologije, vidno sužava.Da bih argumentovala svoje tvrdnje morala bih navesti dosta primera. Nadam se da to nije potrebno. Dozvoliće te mi da utvrdim da su stvari su u tom domenu ipak jasne, čak bi i Vama, uprkos kritičnom odnosu, morale biti.

Nelogična mi je generalizacija koju ste izneli. Hegemonizam je nesumnjivo u interesu američke vlasti koja to i ne krije. Pripisati celom narodu hegemonistički duh je preteranost. Politička opredeljenost ljudi beskonačno je raznolika a činjenica da postoje političke stranke, partije, udruženja, još uvek ne podrazumeva političku homogenost. Ne postoji jedinstvena politička družina kao što ne postoje jednom za svagda utvrđena univerzalna politička pravila društvenog života. Ljudi stalno stupaju u nove političke odnose,ukidaju stare ili stvaraju nove grupe, menjaju programe, značenja. Ništa drugačije nije ni u Americi premda je kod njih još uvek čvrsta tradicija dve jake stranke. Uostalom, nisu li ovogodišnji izbori više nego prijašnji pokazali koliko su obe stranke podeljene unutar sebe. Dešava se to u vreme realno malih razlika među njima, vreme u kom se došlo do visokog stepena saglasnosti oko fundamentalnih pitanja vanjske politike. Mada je postignut konsenzus između Amerike Ii ostalih zapadnim zemljama, on ne potire opoziciju koja se, za razliku od Evrope i ostalog sveta, u Americi gotovo i ne ispoljava u stranačkom vidu. Tramp je redak primer. Američka izborna politika se očito vodi oko ličnosti,to jest onih koji stoje iza njih. Lično mislim, da su to iste snage kao i u vreme Jeffersona, one koje zanima prevashodno pitanje f8inansija ( to jest ekonomije ) i vanjske politike. To je meni još jedan argumenat u prilog mojoj, a nasuprot vašoj tezi.
No, raduje me svako sučeljavanje mišljenja.

Анониман је рекао...

Američka demokratija je isuviše važno pitanje da bi se o njemu diskutovalo neodgovorno. Njihova demokratiju je izopačeni princip koji je doveo do današnjeg haosa u kojem stradaju čitave zemlje i narodi i baš nikakvu zaštitu ne dobijaju od nečuvenih i očiglednih kršenja pravde. Američki demokratiju su demontirali političari I finansijski moćnici koji stoje iza njih. Cilj prvih je izbor, drugih otpimalan politički ambijent za njihove finansijske transakcije. Ništa novo na ovome svetu, para vrti svet. Tako je bilo oduvek. Umesto careva i kraljeva imamo Američku finansijsku elitu. Demokratija bi trebala da se bazira na univerzalnim principima pravičnosti a ne na bilo kakvim parcijalnim interesima, pa ni američkim.
Priča sa himnom meni je takođe potvrda osećanja superiornosti. Američka himna iznova i iznova osnažuje iluzija o velikoj Americi I Amerima. Pre jednog Svetskog prvenstva njihov poznati novinar je izjavio da je taj događaj ispod praga dostojnosti za NBA zvezde da bi one na njemu učestvovale. Ovakvih primera je koliko hoćeš. Razgovaraj sa običnim Amerom, brzo ćeš se uveriti u slično, njihov osećaj izuzetnosti. E, sad, u kom procentu, ne sitničari. Naravno da nisu svi takvi.Jeste u pitanju visok procenat.
Jefferson je ostavio traga samo u teoriji. Žalim.
XXX

Анониман је рекао...

Џеферсон је хтео да створи модел оптималног друштва у којем би могли људи попут њега да се слободно развијају и опстану,а да их притом нико не прогања,пали на ломачу и томе сл.Деклерација о независности је само племенита лаж која је требала да служи том циљу.Иронија судбине је што Америка уместо да буде земља просвећених на крају постаје земља недотупаве масе и врсних демагога лаких на обарачу. LUX

Анониман је рекао...

Amerika proglasava istinom ono za sta ceo svet zna da je laz, Uspeva primenom sirove snage i podrskom poslusnika koje obicno drzi u saci.Slazem se sa tobom da je njihov moral arogancija koju nikada nisu prevazisli.Cinjenica da administracije efikasno nastavljaju politiku prethodnika,a u nekim slucajevima idu i korak dalje ukazuje na kontinuitet. Amerikanac, patriota, je pobornik imperijalizma. Malobrojni gradjani koji veruju da vojne baze treba razmontirati, trupe dovesti kuci, vojne troskove smanjiti i redefinisati samu Ameriku kao samo jednu zemlju medju mnogima, koristeci silu samo onda kada je sama Amerika direktno ugrozena, smatraju se lošim patriotama, skoro pa izdajnicima,unutrasnjim neprijateljima.Demokratija Amerike, koja je neko vreme bila prosperitetna, puca po savovima. Desnica i levica su politicki spojene, u dosluhu rade na ocuvanju statusa kvo. Razlike cine esenciju moderne demokratije (Jeffersonove).Mozda nastupa novi stil demokratije, otkuda znamo.
Z.

Анониман је рекао...

Jeffersonova zamisao nije bila stvaranje idealnog sistema.Covek se pragmaticno bavio problemima svoga vremena. Univerzalnost ideja moramo pripisati njegovoj intelektualnoj sirini i politickoj naivnosti. O nikakvoj lazi nema govora.
Z.

L2 је рекао...

Ne smatram se pozvanom (ili prozvanom)da sudim o razmišljanjima komentatora, ali mi se svaki put, iznova nameće potreba da iskažem svoje mišljenje u odnosu na Vaša.Od poslednjeg dolaska na ovu temu rečeno je dosta toga.Ponoviću šta me privuklo ovom tekstu - ličnost koja je, hteli mi priznati ili ne, ostavila velikog traga u istoriji. Dovoljno je, kako je napisao Aleksandar, istaći činjenicu da je u svoje vreme Jefferson dao konkretne odgovore na konkretne probleme. Oni su imali praktičnu vrednost, sprovedeni su u praksi, ali su istovremeno dobili status teorijskih načela. Problemi, koji izniču u tumačenju ovih načela, između ostalog načela demokratije, nastaju kada se tadašnja dostignuća uporede sa današnjom praksom.Bez tog poređenja Jeffersona bez izuzetka porede sa vrsnim misliocem i praktičarem, kako neko reče, bio je to čoveka od akcije bez premca. Hoću reći da se niko ne dvoumi ovog čoveka nazvati ocem američke demokratije. Pa već takvim zaključivanjem,a reč je o vrhunskim imenima nauke, konstatuje se prisustvo demokratije u Americi, ne samo tada već i danas. Dakle, pitanje je u kojoj je meri prisutna demokratija u današnjoj Americi. Mislim da je ovo pitanje izvan dometa teksta. To ne znači da se njim ne treba baviti, kako je napisao xxx, jer je to "isuviše važno pitanje". Ok. Ali, to ne znači da u Americi nema ni traga od demokratije ( Jeffersonove). Uostalom, nije li Kant, veliki idealista poput Jeffersona, pre toliko vremena napisao da se ni jedna država ne sme nasilno mešati u ustav i u vladu druge države!Jer, ako neko, iz bilo kog razloga, napadne drugu državu ugrožava time „autonomiju svih država”.Teoretski, mogli bi, a to neki i čine, i Kantu pripisati zasluge za razvoj ideje demokratije, i mnogo čega u 20-tom i 21-om veku. Znači, jedno je teoretska rasprava, drugo praksa,jedno demokratija kao ideja, drugo demokratija sprovedena kroz pravna akta, treće primena tih zakonskih regulative itd., itd.
Još uvek mislim da su Jeffersonovi tragovi ( kao tragovi svih velikih ljudi od ideja i dela )evidentni, mada sam svesna da je današnja Amerika simbol nemilosrdne politike snage koja beskrupulozno raspolaže momentalnom moćnom pozicijom, što se, naravno, kosi sa elementarnim demokratskim principima. Što se mene lično tiče demokratija je jedna od niza socijalnih utopija. Uzmimo samo ovu činjenicu : iako vlast bira narod, iz svojih redova, vlast je i u demokratiji u superiornijem položaju.Očigledno je da takva pozicija vlasti čini demokreatiju u startu nemogućom.

Постави коментар