четвртак, 5. април 2018.

Moris Žoli, Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskjea ( Drugi deo : XV- XVIII )



Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskijea (1864), poslužio je kao osnova za sastavljanje poznatog dokumenta pod nazivom Protokol sionskih mudraca (1903). Po tom dokumentu, koji ima oblik zapisnika sa niza tajnih sastanaka (24, a po drugim verzijama 27) u Bazelu 1897, u vreme novog Cionističkog kongresa, Jevreji i masoni planiraju da sruše hrišćansku civilizaciju, pomoću liberalizma i socijalizma, i da sagrade svetsku državu no svojim pravilima.
Dijalog u paklu između Makijavelija i Monteskijea nije antisemitskog karaktera niti se u njemu spominju Jevreji . Dijalog se vodi između Macchiavelija, kome su u usta stavljene ideje Napoleona Trećeg i Montesquiera, koji govori sa liberalnih pozicija.


Poglavlja Protokola od broja 1. do 19. prate Jollyijev Dijalog, od poglavlja 1. do 17. na mnogim mestima od reči do reči. 

PRVI DEO: I -VIII 
DRUGI DEO : VIII - XVII
TREĆI DEO : XVII-

__________________________________

Petnaesti dijalog : sadržaj 

O opštem pravu glasa

Teškoće koje treba izbeći u primeni opšteg prava glasa. Treba izbeći da se putem izbora imenuju predsedavajući upravnih veća koja su izabrana na opštim izborima.
O tome da načelo opšteg prava glasa ne bi smelo - bez najveće moguće opasnosti - biti prepušteno
slobodnom delovanju pri izboru poslanika .
Kandidate treba obvezati prethodnim polaganjem zakletve. - Vlada treba biraĉima predložiti svoje
kandidate, a svi njeni opunomoćenici moraju zdušno pripomoći da oni budu i imenovani.
Biraĉi ne smeju biti u mogućnosti da se okupljaju u svrhu izbornog dogovaranja. Treba izbegavati da
biraĉi odlaze na glasanje u veće gradske sredine.
Ukidanje glasanja za izbornu listu: usitnjavanje izbornih okruga u kojima se oseća uticaj opozicije. -
Kako se mogu dobiti izbori bez pribegavanja izravnoj kupovini glasova.
O opoziciji u Domovima. O parlamentarnoj strategiji i umeću odnošenja pobede pri glasanju o pitanjima s dnevnoga reda.

______________________________
PETNAESTI DIJALOG

Monteskje: Premda smo obišli već veoma širok krug i vi gotovo sve organizovali, ipak moram reći da vam preostaje još mnogo toga uraditi kako biste me potpuno uverili u trajnost vaše moći. Najviše me ipak zapanjuje ĉinjenica da ste za temelj svoje vladavine uzeli opšte pravo glasa, to jest ono što je, po samoj svojoj naravi, najnepostojanije od svega što znam. Budimo jasni, molim vas, i izbegavajmo nesporazume: rekli ste mi da ste kralj?
Makijaveli: Da, kralj.
Monteskje: Doživotni ili nasledni?
Makijaveli: Ja sam kralj kao što su kraljevi u svim kraljevstvima na svetu, nasledni kralj s potomstvom koje je pozvano da me nasledi, s muškarca na muškarca, po pravu prvorodstva, iskljuĉujući zauvek žene.
Monteskje: Niste baš galantni.
Makijaveli: Neka mi bude dopušteno, ali ja se nadahnjujem tradicijama franaĉke monarhije i salijskog zakona.
Monteskje: Objasnićete mi, nesumnjivo, kako mislite ameriĉkim demokratskim izborima osigurati
naslednu vlast?
Makijaveli: Da.
Monteskje: Kako?! Nadate se da ćete tim naĉelom vezati volju budućih naraštaja?
Makijaveli: Da.
Monteskje: Hteo bih, kad smo kod sadašnjih naraštaja, videti kako ćete proći s tim glasanjem kad ga se bude primenjivalo na imenovanje javnih službenika?
Makijaveli: Koji javni službenici? Dobro znate da je u monarhijskim državama vlada ta koja ih  imenuje na svim nivoima.
Monteskje: Zavisi o tome o kojim je  reĉ. One koji su postavljeni na funkcije u opštinskoj upravi imenovali su sami građani, ĉak i u monarhijskim državama.
Makijaveli: Promenićemo to putem zakona; ubuduće će ih imenovati vlada.
Monteskje: A narodne poslanike, i njih ćete imenovati vi?
Makijaveli: Dobro znate da je to nemoguće.
Monteskje: Onda vas žalim, jer ako glasanju prepustite da deluje samo po sebi, a ne pronađete i tu neku novu smicalicu, tada neće trebati dugo ĉekati da se klupe u skupštini narodnih predstavnika, pod uticajem stranaka, ispune poslanicima koji su neprijateljski raspoloženi prema vašoj vlasti.
Makijaveli: Pa, upravo zato mi ne pada na pamet da ga prepustim slobodnom delovanju.
Monteskje: To sam i oĉekivao. Ali, kojem ćete se lukavstvu privoleti?
Makijaveli: Prvo što treba uĉiniti jest vezati uz vlast one koji žele zastupati naciju. Kandidatima ću
nametnuti dužnost davanja sveĉane zakletve. Ne radi se o zakletvi pred ĉitavom nacijom, kao što su
shvatali vaši revolucionari iz ’89. godine; ja želim zakletvu na vernost koja se polaže samome vladaru i njegovom ustavu.
Monteskje: Budući da se u politici ne ustruĉavate pogaziti svoje vlastite zakletve, kako možete oĉekivati da će se, oko tog pitanja, drugi pokazati obzirnjim od vas?
Makijaveli: Ne uzdam se mnogo u politiĉku svest ljudi; raĉunam na moć mnenja: niko se neće usuditi da se ponizi pred njim, gazeći otvoreno danu zakletvu. Usudiće se to manje, što će zakletva koju ću nametnuti prethoditi izborima, umesto da im sledi, i što će ĉoveku biti neumesno doći tražiti, u tim uslovima, izbornu podršku ako se unapred nije odluĉio da mi služi. Potrebno je sada pružiti vladi sredstva s kojima će se odupreti uticaju opozicije, spreĉiti da ono ne izazove osipanje redova onih koji je brane.
U vreme izbora stranke imaju obiĉaj imenovati svoje kandidate i postaviti ih protiv vlade; uĉiniću što i one, imaću svoje deklarisane kandidate i postaviću ih kao protukandidate strankama.
Monteskje: Ako niste svemogući, to bi sredstvo bilo za osudu, jer izazivajući otvoreno na borbu, vi
podstiĉete sukobe.
Makijaveli: Od svih punomoćnika moje vlade, od prvog do poslednjeg, oĉekujem da iz petnih žila porad na pobedi mojih kandidata.
Monteskje: To je samo po sebi jasno, to je posledica svega što je dosad reĉeno.
Makijaveli: Sve je od najvećeg mogućeg znaĉaja u ovoj problematici. "Zakoni koji ustanovljavaju glasanje jesu fundamentalni; naĉin na koji se vrši glasanje jest fundamentalan; zakon koji određuje naĉin na koji se daje glasaĉki listić jest fundamentalan."14 Zar to niste vi rekli?
Monteskje: Ne prepoznajem uvek svoj govor kad izlazi iz vaših usta; ali, ĉini mi se da su se navedene reĉi odnosile na demokratsku vladavinu.
Makijaveli: Zasigurno, i mogli ste već videti da bitno u mojoj politici jest oslanjanje na narod; i premda nosim Krunu, moj stvarni i deklarisani cilj jest da ga predstavljam. Depozitar svih moći koje je na mene preneo, ja sam, napokon, jedini njegov istinski mandatar. Ono što ja hoću, hoće on; ono što ja radim, radi on. Prema tome, neophodno je da tokom izbora frakcije ne mogu svoj vlastiti uticaj supstituisati uticaju što ga oliĉavam ja u punoj oružanoj spremi. Našao sam tako i druge naĉine da paralizujem njihove napore.
Treba da znate da će se zakon što zabranjuje okupljanja odnositi, naravno, i na ona koja se održavaju u izborne svrhe. Na taj naĉin stranke se neće moći niti dogovarati niti sporazumeti.
Monteskje: Zašto uvek napred isturate stranke? Pod izgovorom da njima namećete okove, zar vi, u
stvari, okove ne postavljate samim glasaĉima? Stranke nisu, na kraju, ništa drugo doli skupovi glasaĉa; ako se oni ne mogu obavestiti na svojim skupovima, putem pregovora, kako će moći pozvano glasati o bilo ĉemu?
Makijaveli: Vidim da ne znate s kakvim se neizmernim umećem i lukavstvom politiĉke strasti opiru prohibitivnim merama. Nemojte razbijati glavu s glasaĉima, oni koje će voditi dobre namere znaće uvek za koga treba glasati. Uostalom, biću i tolerantan; ne samo što neću zabraniti skupove koje će organizovati  moji kandidati, već ću ići dotle da ću zatvarati oĉi pred ponašanjem nekolicine narodnih kandidata koji će buĉno agitovati u ime slobode; samo, umesno bi bilo da vam kažem da će oni koji budu najglasnije vikali biti upravo moji ljudi.
Monteskje: A kako organizujete glasanje?
Makijaveli: Ponajpre, što se tiĉe sela, ne želim da glasaĉi odlaze na glasanje u velike gradske sredine gde bi mogli doći u kontakt s duhom opozicije koji tu vlada i, preko njih, primiti izborna uputstva koja bi došla iz glavnoga grada; želim da se glasa po opštinama. Rezultat takve prividno jednostavne mahinacije bio bi, međutim, znatan.
Monteskje: Shvatljivo, jer vi prisiljavate da se glasovi sa sela podele među beznaĉajnim kandidatima ili da se, u nedostatku poznatih imena, prenesu na kandidate koje je imenovala vaša vlada. Bio bih veoma iznenađen kad bi se iz takva sistema izrodilo mnogo sposobnih i darovitih ljudi.
Makijaveli: Javnome su poretku manje potrebni daroviti ljudi od onih koji su odani vladi. Pa, velika
darovitost stoluje na prestolu, a nalazimo je još i između onih što ga okružuju, ali svugde drugde je beskorisna; ona je ĉak gotovo štetna, jer se može odraziti jedino protiv vlasti.
Monteskje: Vaše mudrosti seku kao maĉ, i nedostaju mi argumenti da im se suprotstavim. Zato vas
molim da nastavite izlaganje o vašem izbornom sistemu.
Makijaveli: Iz razloga koje sam vam upravo izložio ne želim, isto tako, ni glasanje za izbornu listu, jer to krivotvori izbore i omogućuje koaliciju ljudi i koncepcija. Podeliću izborne skupštine u određeni brojadministrativnih jedinica u kojima će biti mesta samo za izbor jednog jedinog poslanika i gde će, prema tome, svaki glasaĉ moći zaokružiti na svom glasaĉkom listiću samo jedno ime.
Povrh toga, valja znati neutralizovati opoziciju u izbornim jedinicama u kojima se živo oseća njen rad.
Pretpostavimo tako da se na ranijim izborima neki okrug istakao upravo većinom tih neprijateljskih
glasova ili da jednostavno ima osnova verovati da će se izjasniti protiv vladinih kandidata. Tome je
veoma lako doskoĉiti: ako taj okrug ima mali broj stanovnika, onda ga se prikljuĉi susednom ili
udaljenijem okrugu, ali mnogo većem, u kojem će njegovi glasovi biti utopljeni, a njegov politiĉki duh izgubljen. Ako je neprijateljski raspoloženi okrug, naprotiv, s velikim brojem žitelja, onda ga se deli u više delova, koji se, pak, pojedinaĉno prikljuĉuju susednim okruzima u kojima se potpuno gubi. Prelazim, razumete dobro zašto, preko mnoštva detalja koji nisu važni za celinu. Tako delim izborne skupštine u više odseka - da bi se, kad to bude neophodno, poduprla akcija administracije - a na ĉelo tih izbornih skupština i odseka postaviću opštinske službenike  koje imenuje vlada.
Monteskje: Sa iznenađenjem primećujem da se ne služite onom merom na koju ste ukazali još u vreme Lava X, a koja se sastoji u zamenjivanju glasaĉkih listića nakon izbora, uz pomoć brojitelja glasova.
Makijaveli. Danas bi to možda bilo teško i mišljenja sam da to sredstvo treba koristiti s najvećom mogućom obazrivošću. Spretna i umešna vlada ima, uostalom, tolika druga sredstva na raspolaganju! I bez direktnog kupovanja glasova, što će reći s kovertama, neće joj uopšte biti teško da stanovništvo glasa po njenoj volji, uz pomoć administrativnih ustupaka - obećavajući ovde luku, ondje tržnicu, tamo dalje cestu, negde drugde kanal; i obrnuto, ne ĉineći ništa za one gradove i naselja gde će glasanje biti neprijateljsko.
Monteskje: Nemam što zameriti dubini tih podvala, ali ne bojite li se da će se reći kako sad korumpirate, a sad ugnjetavate narodni glas? Ne bojite li se da ćete vlastitu vlast ugroziti tim borbama u koje se ona uvek i tako direktno ukljuĉuje? I najmanji uspeh nad vašim kandidatima predstavljao bi blistavu pobedu koja bi vašu vlast izvrgla ruglu. I ono što me ne prestaje uznemiravati, zbog vas samih, jest to što primećujem da ste, pod pretnjom potpunog poraza, primorani uvek i u svemu pobeđivati.
Makijaveli: Kroz vaša usta progovara strah; nemojte se bojati! Dosad su mi tolike stvari pošle za rukom da ih sada tu gde jesam ne mogu, i da hoću, upropastiti sitnicama. Bosijeovo zrno peska nije izmišljeno za istinske politiĉare.
Toliko sam uznapredovao u svojoj karijeri da bih bez straha mogao prkositi i olujama; što onda znaĉe
sitne administrativne smetnje o kojima govorite? Verujete li da mi je namera biti savršen? Kao da ne znam da će se u mojoj blizini poĉiniti neke greške? Ne, nema sumnje, neću moći spreĉiti da tu i tamo ima pokoja pljaĉka, pokoji skandal. Hoće li to zaustaviti celi posao? Manje je važno ne poĉiniti nijednu grešku negoli, kad je već tu, preuzeti za nju punu odgovornost s tako energiĉnim stavom da i sami klevetnici ostanu zapanjeni. Kad bi ĉak opozicija i uspela uvesti nekoliko deklamatora, pa šta? Zar je to bitno? Nisam od onih koji ne bi vodili raĉuna o potrebama vremena.
Jedno od mojih velikih naĉela jest suprotstavljati sliĉne sliĉnima. Kao što štampu stavljam protiv štampe, tako ću i govornicu  koristiti protiv govornice; imaću koliko bude trebalo ljudi viĉnih govorima i sposobnih da govore, bez prekida, i više sati ako treba. Važno je imati zbijenu većinu i predsedavajućeg u kojeg se može pouzdati. Posebno je umeće znati voditi rasprave i, prelaskom na glasanje, odneti pobedu. Hoću li imati potrebe i za lukavstvima parlamentarne strategije? Pa, devetnaest dvadesetina Donjeg doma biće moji ljudi koji će glasati prema instrukcijama, dok ću istovremeno pokretati niti jedne hinjene i potajno zavrbovane opozicije; nakon svega toga, neka se drže i krasnoreĉive govorancije: ulaziće u uši mojih zastupnika kao što vetar ulazi kroz kljuĉaonicu. Hoćete li da vam sada govorim o mom Senatu?
Monteskje: Ne, zahvaljujući Kaliguli znam što bi to moglo biti.

_______________________________________

Šesnaesti dijalog: sadžaj 

O pojedinim staležima

Opasnost koju uopšteno predstavljaju kolektivne snage.

O nacionalnim gardama. O nužnosti njihova raspuštanja. O mogućnosti osnivanja i raspuštanja novih.
O Univerzitetu. O tome da mora biti posve ovisan o državi, kako bi vlada mogla usmeravati duh mladeži.
-Ukidanje katedri ustavnoga prava. O tome kako će poduĉavanje i apologija suvremene istorije biti od najveće koristi za usađivanje ljubavi i obožavanja Vladara kod budućih naraštaja. - Širenje
uticaja vlade uz pomoć slobodne nastave koju će držati univerzitetski  profesori.
O advokatskoj komori. Poželjne reforme. Advokati i trebaju vršiti svoju ulogu pod nadzorom vlade koja ih i imenuje.
O sveštenstvu. O mogućnosti koja se daje Vladaru da političkoj vrhovnoj vlasti pridruži i duhovnu.
Opasnost koju za države predstavlja nezavisnost svešteniĉkoga zvanja.
O politici koju treba voditi prema Svetom Ocu. Stalna pretnja raskolom veoma je efikasna u
obuzdavanju njegooga uticaja. O tome kako je najbolje da se u Rimu drži jedan stalni garnizon, a, ustreba li, i sruši papinska svetovna vlast.

_____________________________________

ŠESNAESTI DIJALOG

Monteskje: Jedna od istaknutih crta vaše politike jest uništenje stranaka i razbijanje kolektivnih snaga. Zdušno ste poradili na ostvarenju tog dela vašeg programa; ipak, oko vas i dalje vidim mnogo toga netaknutog. Još se uvek niste dirnuli u sveštenstvo, univerzitet , sudstvo , narodne milicije, trgovaĉku komoru; ĉini mi se da bi se tu moglo naći nemalo opasnih elemenata.
Makijaveli: Ne mogu vam sve reći u jedan put. Uzmimo za poĉetak, na primer, narodne milicije, jer se posle ne želim s tim više baktati; njihovo raspuštanje bilo je, nužno, jedan od prvih koraka moje vlasti. Postojanje civilne garde ne bi se moglo pomiriti s postojanjem regularne vojske, jer naoružani bi se gražani u datom trenutku mogli prometnuti u buntovnike. To, ipak, neće ići tako lako. Nacionalna je garda, dakako, beskorisna ustanova, ali nosi popularno ime. U vojniĉkim državama njeno postojanje ugađa detinjastim porivima određenih građanskih klasa koje na veoma smešan i nastran naĉin vezuju želju za ratniĉkim dokazivanjima s trgovaĉkim navadama. To je bezopasna predrasuda i stoga bi tim neumesnije bilo suprotstavljati joj se, a vladar nikada ne sme ostavljati utisak da svoje interese odvaja od interesa grada, koji veruje da je u naoružavanju svojih žitelja našao zaštitu.
Monteskje: Ali, vi raspuštate tu miliciju.
Makijaveli: Raspuštam je samo zato da bih je preustrojio na drugim osnovama. Od najveće je važnosti da bude stavljena pod neposredno zapovedništvo civilne vlasti i da joj se ukine povlastica da svoje poglavare bira putem izbora; to ja radim. Povrh toga, osnivam je samo tamo gde mi to odgovara i pridržavam sebi pravo da je ponovo raspustim i, ukoliko to okolnosti zahtevaju, još jednom ustanovim na novim osnovama. Nemam tome više što dometnuti. A što se tiĉe Univerziteta, sadašnje stanje stvari me manje- više zadovoljava. Vi sigurno znate da te velike obrazovne ustanove nisu više organizovane kao nekada. Posvuda su, uveravaju me, izgubile negdašnju autonomiju i postale gotovo javne službe o trošku države.
Ali, kao što sam vam već više puta rekao, gde je drava, tu je i vladar; duhovno vodstvo nad javnim
ustanovama je u njegovim rukama; njegovi punomoćnici usmeravaju duh mladeži. Predsednika, kao i
ĉlanove nastavnoga kora svih stepeni, imenuje vlada - njoj su privrženi, o njoj zavise, i to je dovoljno. Ako tu i tamo i opstane neki trag nezavisne organizacije u ponekoj javnoj školskoj ustanovi ili Akademiji, pa što - lako ga je privući zajedniĉkom središtu jedinstva i upravljanja. To je stvar uredbi, ili naprosto ministarske odluke. U velikom luku zaobilazim pojedinosti koje posebno ne zaslužuju moju pažnju. Ipak, ne mogu zakljuĉiti ovo pitanje a da vam ne kažem kako mi |e veoma mnogo stalo do toga da se iz nastave prava ukloni izuĉavanje ustavne politike.
Monteskje: Imate itekako dobre razloge za to.
Makijaveli: Moji su razlozi krajnje jednostavni: ne želim da se po izlasku iz škole mladi ljudi nerazborito i nasumce bave politikom, da se u osamnaestoj godini  bave  ustavnim pitanjima kao da su pozorišna. Takva nastava može samo da izopaĉi ideje mladeži i prerano je uvede u predmet koji nadilazi granice njena razuma. S takvim se upravo nepromozganim i neshvaćenim pojmovima odgajaju lažni državnici i razni utopisti ĉije se preterane smelosti duha kasnije samo prevode u smionost delovanja. Naraštaji koji se rađaju pod mojom vladavinom trebaju biti odgojeni u poštovanju postojećih ustanova, u ljubavi prema vladaru; takođe, na veoma ću se vešt naĉin okoristiti rukovodećom ulogom u obrazovanju: mislim da je veoma pogrešno što se u školama zapostavlja savremena istorija.  Isto je toliko važno, u najmanju ruku, poznavati svoje sadašnje vreme kao i vreme Perikla; hoću da se u školama predaje istorija moje vladavine još za moga života. Na taj naĉin novi vladar ulazi u dušu i srca jednog naraštaja.
Monteskje: To bi, naravno, bila stalna apologija svih vaših dela?
Makijaveli: Oĉigledno - sam sebe neću klevetati. A drugo sredstvo jest ono koje ću iskoristiti protiv
privatnih škola, koje se ne mogu direktno zabraniti. Na univerzitetima ima vojska profesora koji bi se mogli - u dokolici, izvan fakultetskih uĉionica redovne nastave - iskoristiti za širenje podobne nauke. U svim većim gradovima, stoga, osnovaću narodne univerzitete i veĉernje teĉajeve. Tako ću nastavu upregnuti u željenom pravcu.
Monteskje: Drugim reĉima, uklanjate i plenite zadnje odbljeske nezavisnog mišljenja.
Makijaveli: Ne plenim ja ništa.
Monteskje: Dopuštate li i drugim profesorima, a ne samo svojima, da i oni na taj naĉin vulgariziraju
nauku, bez odobrenja i punomoći?
Makijaveli: Šta?! Hoćete da dopustim rad klubova?
Monteskje: Ne, pređimo, dakle, na drugi predmet.
Makijaveli: Među mnoštvom  mera koje zahteva opstanak moje vlasti skrenuli ste mi pažnju i na advokaturu; to bi znaĉilo proširiti domašaj moje ruke i preko onoga što je nužno u ovom ĉasu; dirnuo bih tu u privatne građanske interese, a vi znate da je u tim stvarima pravilo moga ponašanja da se što je moguće više suzdržim. U državama u kojima je advokatura organizovana u komoru, u nezavisnosti te ustanove zainteresirani vide zaštitu koja je neodvojiva od prava na odbranu pred sudovima, bilo da se radi o njihovoj ĉasti, o njihovu interesu ili o njihovu životu. Veoma je opasno intervenisati na tom podruĉju, jer bi se javnost mogla uznemiriti zbog povika koje bi neizostavno pokrenuo celi stalež. Ipak, ne mogu a da ne naglasim da će taj stalež biti žarištem trajno neprijateljskih stavova prema mojoj vlasti. Ta profesija, vi to, Monteskje, znate bolje od mene, razvija hladne karaktere i, po svojim naĉelima, tvrdoglave duhove koji su u postupcima vlasti skloni tražiti zakonitost. Advokat  nema, u istom stepenu kao sudac, visoko uzdignut osjžećaj društvenih nužnosti; on na zakon gleda previše izbliza i s previše uske strane da bi se o svemu tome imalo praviĉno mišljenje, dok sudac…
Monteskje: Poštedite me apologije.
Makijaveli: Da, jer ne zaboravljam da se nalazim pred potomkom onih velikih sudaca koji su s toliko sjaja podržavali presto monarhije u Francuskoj.
Monteskje: I koji su se retko pokazali spremnima usvojiti ukaze ukoliko nisu bili u skladu sa državnim zakonom.
Makijaveli: I tako su, na kraju krajeva, srušili samu državu. Ja ne želim da moji sudovi budu parlamenti i da advokatii, pod imunitetom svoje odore, vode politiku. Najveći ĉovek veka koga je vaša zemlja imala ĉast roditi govorio je: Voleo bih kad bi se moglo odseći jezik advokatu  koji ružno govori o vladi15 Moderni su obiĉaji pitomiji, ja ne bih išao dotle. Prvih dana, i u povoljnim okolnostima, ograniĉiću se na jednostavnu stvar: objaviću dekret koji će, uza sve poštivanje nezavisnih staleža, primorati advokate da iz ruku suverena prime investituru za obavljanje svoje profesije. U objašnjenju tog dekreta neće biti teško, verujem, pokazati svim zainteresiranima da će takav naĉin imenovanja pružati još bolju zaštitu nego kad bi se stalež i dalje regrutovao sam iz sebe, tj. na pomalo haotiĉan naĉin.
Monteskje: Otrcana je istina da se i najodvratnije mere mogu zaogrnuti jezikom razuma! Ali, pogledajmo što ćete sada uĉiniti sa sveštenstvom? Eto ustanove koja samo s jedne strane zavisi o državi i koja izražava duhovnu moć, ĉije sedište nije u vama nego drugde. Ne znam ništa opasnije po vašu vlast od te moći, kažem vam to, koja govori u ime nebesa i ĉiji su koreni svuda na Zemlji: ne zaboravite da je hrišćanstvo poruka slobode. Nesumnjivo, državni su zakoni povukli duboku crtu u razgraniĉenju verskog i politiĉkog autoriteta; nesumnjivo, u reĉi sveštenika neće odzvanjati ništa drugo osim Evanđelja; ali, božanska duhovnost koja iz njega izvire kamen je spoticanja za politiĉki materijalizam. Ta je toliko skromna i toliko blaga knjiga uništila - ona sama - Rimsko Carstvo, cezarizam i njegovu moć. Iskreno, hrišćanske nacije uvek će umaknuti despotizmu, jer hrišćanstvo uzdiže ĉovekovo dostojanstvo suviše visoko da bi ga despotizam mogao dotaknuti, razvija moralne snage kojima ljudska vlast ne može ništa16. Pripazite na sveštenika: on jedino o Bogu zavisi i njegov uticaj je posvuda - u crkvi, u obitelji, u školi. Ne možete mu ništa: njegova hijerarhija nije vaša hijerarhija, on se pokorava ustavu o kojem se ne odluĉuje ni zakonom ni maĉem. Ako vladate katoliĉkom nacijom, i ako sveštenstvo imate za neprijatelja, stradaćete pre ili kasnije, makar i celi narod bio uz vas.
Makijaveli: Ne znam zašto vam je toliko stalo da od sveštenika pravite apostola slobode. Nikada nisam video tako nešto, ni u starim, ni u modernim vremenima; uvek sam, pak, nalazio sveštenstvo kao prirodnu podršku apsolutnoj vladavini. Zapamtite dobro, to što sam u interesu uspostave svoje vlasti morao praviti ustupke demokratskom duhu svoga vremena, što sam za temelj svoje vlasti uzeo opšte pravo glasa, to je samo lukavstvo nametnuto okolnostima, i to ne znaĉi da ja ne tražim i beneficij boţžžanskoga prava, niti da sam manje kralj po milosti Božijoj. Sveštenstvo me, dakle, zbog svega toga treba podržavati, jer moja su naĉela o autoritetu saglasna njegovima. Ako se, međutim, ono pokaže buntovnim, ako se okoristi svojim uticajem da bi pokrenulo potmuli rat protiv moje vlasti…
Monteskje: Šta onda?
Makijaveli: Zar vi koji govorite o uticaju sveštenstva ne znate do koje se mere ono znalo pokazati
nepopularnim u pojedinim katoliĉkim zemljama? U Francuskoj novinarstvo i štampa su ga do te mere ocrnili u duhu masa, toliko su naudili njegovu poslanju, da kad bih ja, kojim sluĉajem, vladao njenim kraljevstvom, znate šta bih uradio?
Monteskje: Šta?
Makijaveli. Mogao bih izazvati raskol u Crkvi koji bi presekao sve niti koje sveštenstvo povezuje s
rimskom kurijom, jer tu se nalazi gordijski ĉvor. Ja bih putem moje štampe, mojih publicista i politiĉara, držao ovakav govor: "Hrišćanstvo je nezavisno o katoliĉanstvu; ono što katoliĉanstvo brani, hrišćanstvo dopušta; nezavisnost sveštenstva, njegova potĉinjenost rimskoj kuriji, ĉisto su katoliĉke dogme; takav poredak stvari predstavlja stalnu pretnju za sigurnost države. Vernici u kraljevstvu ne smeju za duhovnog vođu imati stranog poglavara; to bi znaĉilo prepustiti unutarnji poredak na milost i nemilost sili koja, u svakom trenutku, može postati neprijateljskom; ta srednjevekovna hijerarhija, to starateljstvo nad nepunoletnim narodima, ne može se pomiriti s muževnim duhom moderne civilizacije, s prosvetiteljstvom i njegovom nezavisnošću. Zašto u Rimu tražiti duhovnog pastira? Zašto nositelj politiĉkog autoriteta ne bi, u isto vreme, bio i nositelj verskog autoriteta? Zašto suveren ne bi bio pontifeks?" To je govor koji će držati štampa, posebno ona liberalna, i što je vrlo verovatno, narodne će ga mase slušati s uživanjem.
Monteskje: Ako u to možete verovati, i ako se usudile na sliĉan pothvat, vi ćete veoma brzo i na
zasigurno strašan naĉin osetiti što je moć katolicizma, ĉak i kod nacija gde izgleda da je njegov uticaj u slabljenju17
Makijaveli: Usuditi se, o svemogući Bože! Na kolenima pred našim božanskim gospodarom ja ištem
oprost samo što sam izložio ovu svetogrdnu doktrinu, nadahnutu mržnjom prema katoliĉanstvu; ali, Bog, koji je ustanovio ljudsku moć, ne brani joj da se štiti od pothvata samog sveštenstva, koje, uostalom, krši uputstva Evanđelja kad odriĉe poslušnost vladaru. Znam dobro da ono neće komplotirati drugaĉije nego preko tajnih i neuhvatljivih uticaja, ali naći ću naĉina da zaustavim, makar i u samoj rimskoj kuriji, nameru koja rukovodi tim uticajem.
Monteskje: Kako?
Makijaveli: Biće mi dovoljno da Svetom Ocu ukažem na moralno stanje naroda koji drhti pod crkvenim jarmom i koji teži da ga se otarasi, što bi moglo voditi njegovu otcepljenju od okrilja katoliĉkog jedinstva i srljanju u raskol pravoslavne ili protestantske crkve.
Monteskje: Pretnja umesto akcije!
Makijaveli: O Monteskje, da samo znate koliko se varate i do koje mere potcenjujete moje poštovanje pontifikalnog prestola! Jedina uloga koju želim igrati, jedino poslanje koje meni kao katoliĉkom suverenu pripada, biće upravo poslanje branitelja Crkve. Znate da je u današnjim vremenima njena svetovna vlast veoma ugrožena, kako zbog bezbožniĉke mržnje, tako i zbog ambicija zemalja severno od Italije. Reći ću stoga Svetome Ocu: Podržaću vas protiv svih tih protivniĉkih sila, ja ću vas spasiti. to je moja dužnost, to je moje poslanje, ali nemojte me napadati, podržite me svojim moralnim uticajem; zar će to bili prevelik zahtev kad se zna kolikoj ću se pogibelji izvrgnuti predstavljajući se braniteljem njegove svetovne vlasti, koja je danas potpuno diskreditovana u oĉima onoga što se naziva evropskom demokracijom. Ta opasnost me uopđte neće zaustaviti; ne samo što ću spreĉavati svaki pokušaj susednih država koji je uperen protiv suvereniteta Svete Stolice, nego ću ga ĉak - ako bude napadnut, a papa proteran iz pontifikalnih država, kao što se već to događalo - svojim bajonetama vratiti i stalno održavati na vlasti, barem za moga života.18
Monteskje: Biće to, u stvari, majstorski potez, jer ako u Rimu budete držali stalni garnizon, imaćete Svetu Stolicu  pod sobom, kao da se nalazi negde na teritoriji vašega kraljevstva.
Makijaveli: Verujete li da bi posle takve usluge koju bih joj uĉinio papinska država odbila podržati moju vlast, da bi sam Papa, ako bude potrebno, odbio doći da me posveti u mojoj prestolnici? Zar toga nije već bilo u istoriji?
Monteskje: Jest, u istoriji se svega videlo. Ali, na kraju, ako umesto jednog Bordžije ili jednog
Diboa, kao što raĉunate, na prestolju Sv. Petra naižete na papu koji zna odoleti vašim intrigama i
prkositi vašem gnevu, šta ćete tada uĉiniti?
Makijaveli: U tom sluĉaju trebaće se odluĉiti i na to da - pod izgovorom obrane njegove svetovne vlasti - ubrzam njegov pad.
Monteskje: Rekao bih da vam se ne može osporiti genijalnost
_______________________

Sedamnaesti dijalog: sadržaj

O policiji

Zamašni program razvitka koji je preko potreban ovoj ustanovi.
Ministarstvo policije. Promena tog naziva ako nije po volji. - Unutrašnja i vanjska policija. - Odgovarajuće službe u svim ministarstvima. - Službe mežunarodne policije.
Uloga koju bi mogao igrati knez iz vladajuće kuće.
Uvoženje crnog kabineta je nužno.
Lažne zavere. Korist od lažnih zavera. Sredstvo da se podstakne podrška Vladaru i donesu zakoni o
vanrednom stanju.
Nevidljivi odredi koji moraju okruživati Vladara kad izlazi u javnost. Dostignuća moderne civilizacije u tom pogledu.
Ulazak policije u sve pore društva.
O tome kako je umesno dopustiti određeni prag tolerancije kad se u rukama ima sva oružana i policijska sila.
O tome kako pravo odluĉivanja o individualnoj slobodi treba pripadati jednom jedinom sucu, a ne
sudbenom veću.
Izjednačavanje politiĉkog delikta s običnim kriminalom. Spasonosni učinak te mere.
Kriviĉnu porotu sastavljaju državni zaposlenici . O sudovima u predmetima obiĉnog politiĉkog delikta.

_______________________

SEDAMNAESTI DIJALOG

Monteskje: Rekoh da vam se ne može osporiti genijalnost; ona je uistinu neophodna, posebne neke sorte, da bi se sve to zamislilo i na delu potvrdilo. Sad mi je jasna priĉa o bogu Višni; poput indijskog božanstva i vi imate stotinu ruku, a svaki od prstiju na vašim rukama dodiruje neku od opruga tog beskrajnog mehanizma. Kao što sve dodirujete, možete li sve i videti?
Makijaveli: Da, jer od policije ću napraviti toliko neizmerno i moćno sredstvo da će u srcu moga
kraljevstva jedna polovina ljudi motriti na onu drugu. Ali, dopuštate li mi da iznesem nekoliko detalja o uređenju moje policije?
Monteskje: Neka vam je po volji.
Makijaveli: Poĉeću tako što ću osnovati ministarstvo policije koje će biti moćnije od svih drugih
ministarstavai u kojem će se centralizovati, kako za vanjske tako i za unutrašnje poslove, brojne službe koje ću dodeliti tom delu moje uprave.
Monteskje: Ako to uradite, vaši će podanici odmah primetiti da ste ih obuhvatili velikom i strašnom
mrežom.
Makijaveli: Ako im to ministarstvo ne bude po volji, ja ću ga ukinuti i, ako hoćete, nazvati ga državnim ministarstvom. U drugim ministarstvima, uostalom, organizovaću odgovarajuće službe, od kojih će najveći deo, bez velike buke, biti ukljuĉen u ono što vi danas nazivate ministarstvima unutrašnjih i vanjskih poslova. Potpuno vam je valjda jasno da se ovde uopšte ne bavim diplomacijom, već iskljuĉivo sredstvima zaštite moje sigurnosti od vanjskih i unutrašnjih neprijatelja. E pa, verujte mi, gledajući iz tog ugla, većinu ću okrunjenih glava naći u gotovo istoj situaciji kakva je i moja, tj. naklonjene, i više od toga, pruţanju podrške mojim stavovima, a ta će se podrška sastojati u stvaranju međunarodnih policijskih službi u interesu obostrane sigurnosti. Ako, u što uopšte ne sumnjam, uspem ostvariti takav rezultat, evo nekoliko oblika pod kojima će moja policija nastupati u inostranstvu: ljudi što se odaju užicima i vole otmeno društvo na inostranim dvorovima, a koji će mi pružiti uvid u intrige vladara i proteranih pretendenata, prognani revolucionari koje ću uz pomoć novca zavrbovati kao agente za vezu sa spletkarenjima mraĉne demagogije; osnivanje politiĉkih dnevnika u velikim prestonicama; izdavači i knjižari - s istom ulogom - i potajno subvencionisani da izbliza prate, kroz štampu, idejna kretanja.
Monteskje: To više nije zavera protiv neprijateljskih frakcija u vašemu kraljevstvu, to je sada zavera
protiv same duše ĉoveĉanstva.
Makijaveli: Kao što znate, ne bojim se mnogo krupnih reĉi. Hoću da svaki politiĉki aktivan ĉovek, koji u inostranstvu ide spletkariti, bude praćen i da njegov dolazak u ovo ili ono mesto bude prijavljen, sve do povratka u zemlju, gde će ga se strpati u zatvor - kratko i jasno kako mu više ne bi padale na pamet sliĉne gluposti. Da bih još bolje držao sve konce revolucionarnih spletkarenja u svojim rukama, pada mi na pamet lukavstvo koje bi, verujem, moglo biti veoma uspešno.
Monteskje: Šta je sad to, za boga miloga?
Makijaveli: Želeo bih imati jednoga kneza iz svoje kuće odanoga mome prestolju, a koji bi igrao
nezadovoljnika. Njegova bi se uloga sastojala u tome da se istakne kao liberal, klevetnik moje vladavine, i da tako priveže uz se be da bi ih izbliza promatrao - sve one s najviših položaja u mome kraljevstvu koji bi se s vremena na vreme mogli odavati demagogiji. Na tom mestu, s kojega bi bio upoznat sa svim unutrašnjim i vanjskim spletkama, ovaj bi knez, kojemu bih poverio tu misiju, imao zadatak da nasamari sve one koji nisu upućeni u tajne te komedije.
Monteskje: Zar tako!? Vi ćete knezu iz vaše kuće poveriti zaduženja koje sami svrstavate u policijske?
Makijaveli: A zašto ne? Poznajem vladajuće kneževe koji su u izgnanstvu bili pridobiveni za tajne službe pojedinih kabineta.
Monteskje: Nastavljam vas slušati, Makijaveli, samo zato da bih ĉuo i završnu reĉ ove grozne opklade.
Makijaveli: Ne ljutite se, gospodine Monteskje; u Duhu zakona vi ste me nazvali velikanom19
Monteskje: Sve ĉinite da to skupo platim; slušam vas da bih sebe kaznio. Pređite što je brže moguće preko tih toliko mraĉnih detalja.
Makijaveli: U unutrašnjim poslovima dužan sam ponovo uvesti crni kabinet20
Monteskje: Uvedite.
Makijaveli: Vaši najbolji kraljevi su ga koristili. Tajnost pisama ne sme služiti prikrivanju zavera.
Monteskje: To je ono ĉega se vi najviše bojite, što je, na kraju krajeva, posve razumljivo.
Makijaveli: Varate se. Ali, i pod mojom vladavinom biće zavera , i treba ih biti.
Monteskje: Šta sad to znaĉi?
Makijaveli: Biće možda pravih zavera, ne mogu da garantujem; ali, zasigurno će biti i simuliranih zavera. U određenim  trenucima, kad mu opada popularnost, to vladaru može poslužiti kao izvrsno sredstvo za pridobivanje narodne naklonosti. Zastrašujući javnost, postiže se, na taj naĉin i po potrebi, usvajanje željenih strogih mera ili održavanje postojećih. Lažne zavere, koje dakako treba koristiti s najvećim oprezom, imaju još jednu prednost: pomažu otkrivanju stvarnih zavera, dajući povoda istragama i premetaĉinama svuda gde postoji i zrnce sumnje. Ništa nije toliko dragoceno kao suverenov život: treba da bude okružen neizmernim merama zaštite, tj. bezbrojnim agentima, ali je isto tako nužno da tajna policija bude vešto prikrivena kako suveren svaki put kad se pojavi u javnosti ne bi ostavljao utisak da se boji. Reĉeno mi je da su u Evropi mere predostrožnosti u tom pogledu toliko usavršene da vladar koji se šeta ulicom može izgledati kao obiĉan smrtnik, bez ĉuvara, sred gomile, dok je, u stvari, okružen s dve ili tri hiljade nevidljivih telohranitelja. Osim toga, želim da moja policija bude ubaĉena u sve društvene staleže. Neće biti tajnog sastanka, neće biti odbora, salona ili prijateljskog i privatnog kutka, gde se neće naći bar jedno uvo koje sluša što se priĉa, na svakom mestu u svakom trenutku. Za one koji su upoznali tajne vlasti, zapanjujuće je saznanje s kojom lakoćom ljudi postaju doušnici i dostavljaĉi, jedni protiv drugih. Još više zapanjuje moć promatranja  šta se razvija kod svih njih koji se ponašaju kao politiĉka policija; nemate ni osnovne predodžbe o njihovim lukavstvima, o njihovu prerušavanju, o porivima i strastima koje unose  u svoje istrage, o njihovom strpljenju i zatvorenosti; ima ih iz svih staleţa i sredina, tih pravih majstora svoga posla, koji obavljaju sa - kako da se izrazim - nesumnjivom umjetniĉkom žicom.
Monteskje: Spustite zavesu!
Makijaveli: Ima tu, u tom talogu vlasti, tajni koje mogu slediti ljudski pogled. Poštediću vas iznošenja mraĉnih priĉa o stvarima koje ne možete ni zamisliti. S tim sistemom što ću ga tako organizovati , biću tako savršeno obavešten da ću moći ĉak i tolerisati zakonom kažnjiva rovarenja. I tako ću ih u svakom trenutku moći zdrobiti.
Monteskje: Zašto ćete ih tolerisati?
Makijaveli: Zato što apsolutni monarh u evropskim državama ne sme bezobzirno rabiti grubu silu,
budući da uvek na dnu društva postoje podzemne aktivnosti protiv kojih se ne može ništa ako se nisu
otvoreno izrazile; zato što uz najveći mogući napor valja izbegavati uznemiravanje javnosti zbog
sigurnosti vlasti; zato što će stranke kad su im podrezana krila, ostati pri režanju, mrmljanju ili
bezopasnom peckanju, te bi bila ĉista ludost lišiti ih još i tog bezopasnog izražavanja njihove zlovolje.
Požaliće se, tu i tamo, u novinama i u knjigama; pokušaće napraviti koju aluziju protiv vlade u nekom javnom govoru ili pledoajeu; i pod razliĉitim izgovorom daće pokoji mali znak postojanja; sve će to biti veoma sramežljivo, kunem vam se, i javnost će se, ako uopšte bude i upoznata s time, samo smejati. A ja ću ostavljati utisak  ĉoveka koji sve to dobro podnosi, koji je dobroćudan; eto zašto ću tolerisali ono što mi se bude, naravno, ĉinilo posve bezopasnim; ne želim da se za moju vladu bude moglo reći kako je sumnjiĉava.
Monteskje: Ovakav me govor podseća da ste napravili propust, veoma težak propust, prilikom
objavljivanja svojih ukaza.
Makijaveli: Koji?
Monteskje: Niste dirnuli u individualne slobode.
Makijaveli: I ne pada mi na pamet.
Monteskje: I vi u to verujete? Iako ste sebi dali slobodu da tolerišete, vi ste ponajpre pridržali pravo da spreĉite sve što vam se ĉini opasnim. Ako interes države - ili ĉak neka druga manje preka briga - nalaže da se istoga trenutka, ne gubeći ni ĉasa, uhapsi neki pojedinac, kako ćete to uraditi, ako je u zakonodavstvu izričito  uvedena odredba habeas corpus; ako je hapšenje uslovljeno  poštivanjem određenih formalnosti, garancijama? Dok se to obavlja - vreme prolazi.
Makijaveli: Dopustite; ako poštujem individualne slobode, to ne znaĉi da se u tom pogledu odriĉem
pokoje korisne modifikacije sudske organizacije.
Monteskje: Znao sam to.
Makijaveli: Ne, nemojte unapred slaviti pobedu, jer to će biti krajnje jednostavno! Ko uopšte odluĉuje o individualnoj slobodi u vašim parlamentarnim državama?
Monteskje: Veće sudaca, ĉija su brojnost i nezavisnost garancija okrivljenicima.
Makijaveli: To je, zasigurno , manjkava organizacija, jer kako mislite da sa sporošću koju zahteva
donošenje odluka u takvome veću pravda može imati onu brzinu koja je nužna u borbi protiv zloĉinaca?
Monteskje: O kojim zloĉincima govorite?
Makijaveli: Govorim o ljudima koji vrše ubistva, pljaĉke, zloĉine i druge delikte vezane uz kriviĉni
zakonik. Toj jurisdikciji treba dati nužno akciono jedinstvo: zamenjujem vaše veće jednim jedinim
sucem koji će biti ovlađćen da presuđuje u pitanjima hapšenja zloĉinaca.
Monteskje: Ali, ne radi se tu o zloĉincima; s takvom zakonskom dispozicijom ugrožavate slobodu svih građana; napravite barem razliku u pravnoj osnovi optuženoga predloga.
Makijaveli: Upravo to neću uraditi. Zar onaj koji poduzima nešto protiv vlade nije isto toliko kriv kao i onaj koji vrši zloĉin ili neki drugi obiĉan delikt? Strast ili beda mogu biti olakšavajuće okolnosti za mnoge krivice, ali što ljude tera da se bave politikom? Ne želim stoga nikakovu distinkciju između
delikata po kriviĉnom zakoniku i politiĉkih delikata. Šta savremene vlade imaju u glavi kad svojim
klevetnicima otvaraju zloĉinaĉke tribine? U mom će kraljevstvu drski novinar biti u zatvoru izjednaĉen s obiĉnim lupežom, i pojaviće se uz njega pred sudom za prekršaje. Pobunjenik  će sedeti pred kriviĉnom porotom rame uz rame s krivotvoriteljem i ubicom. To je izvanredna zakonska promena, zapamtite to, jer kad javno mnenje vidi da se s njim  postupa na isti naĉin kao i s obiĉnim zloĉincem, naviknuće se uskoro obojicu izvrgnuti istom preziru.
Monteskje: Vi uništavate sam temelj moralnog osećanja; ali, baš vas briga. Ĉudi me, ipak, da ste saĉuvali kriviĉnu porotu.
Makijaveli: U centraliziranim državama kao što je moja, državni funkcionari imenuju porotnike. U
stvarima obiĉnog politiĉkog delikta moj će ministar pravosuđa moći uvek kad ustreba sastaviti nadležno sudsko telo.
Monteskje: Vaše je unutarnje zakonodavstvo bespogovorno; vreme je da pređemo na druge predmete.






nastavak : TREĆI DEO

Нема коментара:

Постави коментар