понедељак, 26. јун 2017.

Česlav Miloš, O ružnom





Stanislav Ignaci Vitkjevič je nagoveštavao „prodor škripavih, neprijatnih, čak odvratnih elemenata u umetnosti", objašnjavajući na svoj način ta predviđanja. Proročanstvo se ispunilo i dalje se ispunjava, mada čoveku kome je suprotstavljanje lepo-ružno bitno, to teško pada.

         U suštini, istovetno je sa opozicijom čisto-prljavo. Njegova Čista forma je predstavljala transformaciju ružnog u lepo, dok su njegovi neprijatelji bili „neprane duše", miris kupusa u menzama, kada su vlast preuzeli nivelisti i genijalni general Kocmoluhovič koji se nije potvrdio. Anegdote o Stanislavu Ignaciju Vitkjeviču govore o njegovoj opsesiji vlastitom čistoćom i neprestanim pranjem ruku. Tako da se za njega može reći da samoubistvo nije izvršio samo iz straha za vlastiti život, već pre zbog gađenja opštem povećavanju sivila i ofucanosti u komunističkom sistemu, koji je dobro poznavao na osnovu svojih iskustava u Rusiji za vreme Oktobarske revolucije, koja je opisao u romanima Oproštaj od jeseni i Nezasitiost.

        Kako stvar stoji sa nama, danas? Šta se zapravo dogodilo? Propast estetike socrealizma nastupila je mnogo pre ukidanja sistema i njegov poraz u oblasti estetike nije u potpunosti obelodanjen. Međutim, ne znam nikog ko bi danas, govoreći o životu i umetnosti, primenjivao ka-tegorije „lepo" i „ružno". Već smo se navikli na grozote na crtežima, na ekranu i u pozorištu. Čini se da je pobedio zakon tržišta koji zahteva da stvaralac oneobičuje ono što stvara i da, probijajući se kroz opštu buku, zainteresuje i primaoce. Svesni smo da nam je preterano ugodno i lepo nepristupačno, jer je čak i Šekspirov San letnje noći pretekst za oneobičavanje, samo da stvar ne ostane onakva kakvom ju je zamislio autor.

       Ovo pišem u odbranu nesrećne dece, koja troše ono što im se ponudi i kojima je strana diskusija koju je vodio Stanislav Ignaci Vitkjevič. Dovoljno je uključiti televizor u bilo koje doba dana pa da vidimo klupko čudovišta koja jedva da potvrđuju svoje postojanje nekakvom apsurdnom akcijom, jer ih u suštini formira neobuzdana mašta nekakvog elektronskog drznika. Ne znam zbog čega su među tim pseudoživim bićima najmoderniji zmajevi, dinosaurusi, gmizavci i vodozemci. Čuo sam da se deca boje prizora sa njima i da kasnije ne mogu da zaspe, međutim niko ne istupa u njihovo ime i jednostavno ne kaže da je to ružno.

    Tu se radi o pojavi saturacije, tj. vladavini mode koja se formira postupcima i situacijama prezasićenosti, koja zahteva neprestane novine. Ne zna se zbog čega te novine moraju da budu sve užasnije. Na to pitanje je pokušavao da odgovori i Vitkjevič, koji bi danas na televizijskim ekranima video ostvarenje svojih košmara. Ovde uopšte ne bi pomogle rasprave o masovnoj i visokoj kulturi, jer jedna drugu potiru, međusobno se prožimaju i to se odvija počev od dečije sobe.

     Na jednu stvar trebalo bi obratiti posebnu pažnju: jedina radnja koju ta zmajolika stvorenja izvode jeste međusobno uništavanje i proždiranje. A zar se i prirodnjački filmovi o pravim životinjama i životinjicama ne zasnivaju na lovu i proždiranju slabijih od strane jačih? Skrećem pažnju na opak problem uticaja prirodnih nauka na dečiji um, a možda i na odnos između našeg biološkog znanja i strasne vezanosti za ružno. A da li je, recimo, bolje da zeke, veverice i hrčci govore jezikom švrća, iako mi odrasli znamo da im to dečije prenemaganje ne pada na pamet?

     Ovde sam se upustio u razmatranja naše civilizacije, a čujem glas koji me upućuje na moje detinjstvo, kada je civilizacija bila potpuno drugačija i knjige za decu su nas učile da postoje stroge kazne. Na primer, sisanje prsta je zabranjivao mitski krojač, „ta okrutna zloća odseći će ti prstiće", nakon čega je stvarno upadao krojač i odsecao palac, a krv je liptela na sve strane; ili je za izbirljivost za stolom pretila smrtna kazna, o čemu čitamo u romanu o Miši koji nije hteo da jede supu. I, bio je sve mršaviji, dok na kraju ne bi usledio zaključak: „Onaj ko supu ne jede, umreće!"

      I tako imate civilizaciju dece odgajane na kažnjavanju i poslušnosti. Ona nam je dala i Prvi svetski rat, i međusobno ubijanje u rovovima tokom rata, i slepu poslušnost ljudima opsednutim verom u vođu pacolovca u Drugom svetskom ratu.

        Međutim, ne znamo šta će biti od dece koja su od malena prepuštena vladavini ružnoga. Možda će se u njima pojaviti potreba za lepim i čistotom, ništa slabija od one koju je imao Vitkjevič? Možda će napustiti samonegirajuća traganja i postati vođe neke antiglobalističke revolucije? To bi predstavljalo pokušaj oslobađanja od onoga što našim očima na-meću promene mode. Zar, na primer, i uspeh Tolkina ne svedoči o preporodu pojmova dobra i zla, lepog i ružnog?

      U Gjedrojćovom Književnom institutu u Parizu 1958. objavio sam u svom prevodu knjižicu američkih eseja pod naslovom Masovna kultura. Već tada se ocrtavala mogućnost da će kroz nekoliko godina problemi koji navode američke intelektualce na razmišljanje postati i poljski problemi. I šta se dogodilo? Zid podizan ogromnim radom i novcem počeo je da se obrušava i tzv. degenerisana umetnost da prodire u dotle zdrave regione. Treba podsetiti da je Vitkjevič pisao pre Drugog svetskog rata, dajući dijagnozu pojava u nastajanju, koje iskreno nije podnosio. To nastajanje prekinule su boljševička i nacistička revolucija, koje su istupale u ime stvaranja novog čoveka i dale šokantne rezultate, nalik na sebe; dovoljno je pogledati skulpture i slike iz tog perioda.

     Da je Vitkjevič doživeo 1956. godinu, ne bi bio oduševljen, jer bi video kako brana podizana s naporom u ime etike puca i sva obeležja zrelog kapitalizma se vraćaju s novom snagom. On, kao „pojedinačno postojanje" (vidi knjigu Ane Mićinjske: Stanislav Ignaci Vitkjevič. Pojedinačno postojanje, Vroclav, 2003) ne bi hteo ni s jednima ni s drugima da ima ničeg zajedničkog, mada je u periodu između dva rata uživao u izvesnim stvaralačkim slobodama, uspevši delimično da se ostvari i pored toga što je smatran čudovištem.

      Veoma se izvinjavam svojim čitaocima zbog nepovoljne ocene kulture zrelog kapitalizma, ali kako da ga drugačije nazovem?


 Tygodnik Powszechy, 30.11.2003, br. 48



2 коментара:

Анониман је рекао...

"Mislim da je Sokratova bista, iako prikazuje užasno ružnog čoveka, čudesno lepa."
Umberto Eco, ekspert o pitanju lepote i ružnoće

pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

da dodam
"danas ne postoje ružni muškarci, samo siromašni."
pesnik u prolazu

Постави коментар