среда, 16. октобар 2019.

Harald Libhaeuser, Faust i Gete






       Pakt sa đavolom i ulazak u misterije. Iskupljenje kroz hrišćanstvo.Veliki nemački genije Volfanga fon Gete je ostavio svetu klasičnu dramu o borbi dobra i zla, iskušenju i stradanju, tragediju podimenom „Faust“. Dramsko delo puno nemačkih folklornih elemenata, koje je svojom dubinom isloženošću ali i bliskošću sa stvarnošću, postala sinonim za mnoge simbole, pojmove i društvene fenomene. Jedan od tih pojmova koji se tesno vezuje za dramu i Fausta je „pakt sa đavolom“,odnosno „ugovor sa đavolom“ koji smrtnik potpisuje sa đavolom ne bi li dobio ispunjenje svojih želja.

       Iz nemačke tradicionalne narodne  istorije poznat je mit o doktoru Faustu, lekaru i okultisti iz srednjeg veka, osobi nalik na još čuvenijeg doktora Paracelzusa. Narodno predanje, jer stvarnih istorijskih činjenica ima malo, doktora Fausta predstavlja kao mračnog čarobnjaka i šarlatana. Oko njegovih dela i magijskih podviga se postavlja sumnja, ali mu se u narodnim legandama pripisuju nadnaravna čuda. U svakom slučaju, za običan svet Faust je bio predmet podsmeha i crna ikona srednjovekovnog sujeverja, dok je za ezoterične krugove bio mitska figura kojoj su se izmišljali i dodavali nadnaravni elementi. Koristeći sva ta narodna verovanja i praznoverice, veliki Gete je napravio jedno veliko dramsko delo. Faust i Gete, to je posebna simbioza.

     Međutim, nije nam namera da to izučavamo, niti da se bavimo ostalim aspektima ovog istinski velikog dela ljudskog uma. Namera nam je zapravo mnogo ambicioznija, a to je da kroz delo opišemo samog Getea i njegov skriveni svet misli i duha. Taj zadatak je izvodljiv ako poznajemo neke njegove biografske podatke i ako pokušamo da čitamo između redova njegovih dela, u ovom slučaju Fausta. U svakom slučaju rizikujemo da nas proglase za šarlatane i sanjare koji izvlače zaključke tamo gde ih nema. Stoga upozoravamo čitaoce da se prema ovoj analizi odnose više kritično nego prema drugim književnim analizama nečijeg dela ili spisateljske misli.
     Šta je nama privuklo pažnju i nateralo se da se posvetimo pisanju o tome šta Faust i Gete imaju zajedničko? Pa pre svega jedna nedoslednost koja postoji između Getea kako ga određeni akademski krugovi predstavljaju, njegovog spoljneg života i njegovih misli utkanih u Fausta. Imamo utisak da te stvari nisu povezane, odnosno da njihova veze nije tako logična kao što izgleda. Zato ćemo pokušati da ponudimo čitaocu jednu drugačiju sliku Gete-a, za koju smo već rekli da je naša lična, i da za nju nemamo nikakvih dokaza, osim slutnji, zapažanja i samog Geteovog dela. Sam Gete se nije potrudio da nam to što mi slutimo zvanično objasni, verovatno jer je duboko razumeo svet i sve to majstorski ukomponovao, da je očigledno skriveno u svoj svojoj jednostavnosti i otvorenosti, da su kritičari i ocenjivači njegovog dela to olako prevideli jer su tražili skrivene poruke, simbole i misterije, kojima je Gete u jednom delu svog života bio sklon. Zapravo sam Gete je bio jedna velika misterija, razumljiva samo kroz njegovo delo.

Tragedija Fauste je lična priča Getea. Faust i Gete kao jedna ličnost

      Faust je predstava samog Getea. To je prva stvar od koje se kreće u ovoj analizi, iako kritičari vole da Fausta predstave kao univeralni svetski duh, čoveka misli i nauke, jedan opšti pojam ljudske radoznalosti i želje, i tako dalje. Međutim, Faust je bio sam Gete. Objasnićemo i zašto to mislimo.

      Druga teza je da je Faust duboko hrišćansko delo i pouka o spasenju. Iako je poznato da je Gete bio član tajnih društava, kao što je članstvo u Velikoj masonskoj loži Nemačke, da je bio povezivan sa raznim drugim ezoteričnim sektama, Iluminatima, Rozenkrojcerima i slično, Faust je njegov duhovni testament Geteovog ličnog preobraćenja iz misterija u hrišćanstvo, iz gnostika u hrišćanina. Duhovno preobraćenje.

       I treće, Gete je svoj spoljni život odvojio od svog duhovnog života, ono što je radio nije ono što je i mislio i u šta je verovao. Ono što je verovao nije ono što je glavno u njegovim delima, već ono što je sporedno, ona radnja koja je naizgled sporedna, ali bez koje drama nema svoju težinu i objašnjenje. Ne kao kod bajki koje imaju linearnu dramaturgiju koja od početnog zapleta ide u jednom izvesnom pravcu i kulminira jasnim rešenjem, kod Getea je glavni tok priče samo paravan za tihi i nevidljivi tok paralelne priče koja je srž njegovog dela i objašnjenja njegovih duhovnih spoznaja. Na primeru Fausta je to očigledno, jer dok je Faust i njegova lična drama sa Mefistofelom onaj glavni tok koji nosi dramu i celu priču oko koje je skoncentrisana sva pažnja, glavna priča i ideja je u životu Margarite, naizgled sporednog lika koji samo treba da pojača sliku Faustove lične tragedije. Tako je i samim Geteovim životom. Dok se svi bave njegovim glavnim tokom i spoljnim obeležjima, njegovo istinsko biće je boravilo negde drugo, rekli bi u dubokoj hrišćanskoj religioznosti.
     Sve ove tri teze treba nekako objasniti i interpretaciju Fausta i samog Getea podržati valjanim dokazima. To ćemo uraditi opisom samog Getea i nekih njegovih biografskih podataka na osnovu kojih baziramo naša mišljenje. Pre svega krenućemo od jedne bitne odrednice samog Getea, on je bio nastavak jednog renesansnog duha istraživanja sveta i postojanja. Koliko snažan u pesništvu, to je Gete bio i snažan u nauci i racionalnom zaključivanju. Poznat je slučaj njegovog multifunkcionalnog sata koji je napravio i koji dan danas zapanjuje svojim funkcijama i radom.
    Takve osobe u onim romantičnim vremenima strasno teže saznanjima i objašnjenjima sveta, koji je dobrim delom bio predstavljan na krut i dogmatski način. Takva stremljenja su Getea doveli u blizak kontakt sa misterijama i onim okultnim grupama koje su istraživala onostrano i takozvana zabranjena i tajna znanja. Donekle je bilo očekivati da će Gete kao slobodni mislilac lako upasti u mrežu takvih društava koja su u tim vremenima bila popularna i u kojima je bilo dosta intelektualaca i naučnika.




Tajna znanja i spoznaja običnog života



       Svet misterija u koji je Gete ulazio obećavao je uspeh novih saznanja. I saznanja su dolazila. Misterije i novi pogled na svet. Pre svega gnosticizam, verovanje u dualnost sveta i stalnu borbu dobra i zla, boga svetla i boga tame, verovanje koje je u nemačkoj književnosti i misli vrhunac doživelo u delima Ničea, setite se samo „Zaratustre“. To je i prvobitna postavka Fausta, odnosno     „Pra Fausta“, prvih nacrta dela dok je Gete još bio u fazi verovanja u gnosticizam, inače hrišćansku jeres koja ima univerzalan princip dualnosti preuzet iz prahrišćanskih paganskih religija.
      U „Pra Faustu“ ne postoji još uvek Margarita, lik iskupljenja i spasenja, i Faust je centralna figura kroz koju se odigrava večita borba bogova za ljudsku dušu.„Pra Faust“ je postavljen u duhu vremena i društva u kome je Gete boravio, i u skladu sa njegovim tadašnjim verovanjima. I uopšte ceo okvir Fausta je odlikovan simbolima misterija, počev od samog Fausta, istorijske ličnosti i okultne legende, nešto nalik na Paracelsuza ili pak Agripu. Zato je Faust kultna knjiga svih ezoterista jer u njoj oni vide prepoznatljive stvari i simbole. Međutim, Faust je Geteovo odricanje od ezoterije i povratak hrišćanstvu, pokajanju i spasenju.
       Sigurno je da je Gete proveo mnogo vremena u tajnim društvima i misterijama tražeći ono spasonosno znanje i smisao života. To se vidi iz melahnolije koja obavija lik Fausta i njegov život naučnika koji je proveden u besciljnim lutanjima kroz prazna znanja. Takođe, jedan od glavnih pokretača Fausta u delu je gledanje radosti običnog naroda na ulicama tokom proslave Uskrsa.
      Ključna tačka na koju Gete ukazuje kroz Fausta su upravo to: običan narod, sam život i Uskrs. Punoća života koja Faustu nedostaje i punoća života koja leži u hrišćanstvu nasprav suvoće misterija, koje je Gete kroz svoj život zasigurno osetio. Jer, rekosmo on je bio naučni tip osobe, koja može biti zavedene neko vreme, ali ne i sve vreme. Kada je Gete kroz godine koje je proveo u tajnim društvima i u tajnim znanjima počeo svojim naučnim umom da shvata da su to sve umni i emotivni lavirinti bez izlaza, kada je video kako njegovi prijatelji istomišljenici bedno umiru u ludosti i opsesijama, kako kroz ta tajna društva provejavaju mračne tajne, bizarna praksa i mnoštvo demonskih stvari, kako nema istine koja objašnjava sam život, Gete je shvatio gde ne leži istina i okrenuo se svetlu i temeljima hrišćanske vere.
        Poznato je iz njegove biografije da se oko njega dešavalo mnogo čudnih okultnih fenomena. I dok je u mladosti bio zainteresovan da te fenomene istraži, u zrelijoj dobi je sve to ignorisao. Njega je više zanimalo, i nije tome pridavao značaj, što je začudjujuće za nekoga ko je član masonskihi ostalih okultnih organizacija koje vole i žele da se bave paranormalnim fenomenima i osvajanjem moći nad demonskim svetom. Odrekao se đavolskih opsena i stvari, odrekao se praznog znanja koje obmanjuje. To se vidi i u Faustu gde se on podsmešljivo odnosi i piše o duhovima i prikazama onoga sveta koji razgovaraju sa Faustom.
      Ne treba zaboraviti da je Gete bio hrišćanski obrazovan i da je vremenom u njemu počelo da sazreva saznanje sveta, kada se prepoznaju naizgled nevidljive stvari i suština koja stoji iza svega. I pošto je iz hrišćanske literature znao za paranormalne pojave da su sve to dela podnebeskih duhova i demona, jednostavno je nalik hrišćanskim svetiteljima sve to ignorisao i slavio običan život, hrišćanski život, bezgrešnost, čisto srce, liturgiju i pokajanje, sve oličeno u liku Margarete. Shvatio je, doduše u poznim godinama, da u običnom svetu leži jedna vrsta opšte mudrosti, svetske mudrosti, koja obične ljude vodi smislu života, za razliku od njegovih naučnih i ezoterijskih istraživanja. Zato je voleo narodnu književnost i zato je nekadašnjeg sebe predstavlja u liku Fausta. I kroz prikaz Faustovog života on priča o sebi i svojim potrošenim godinama i o tome kako je ulaskom u tajna društva zapravo potpisao ugovor sa đavolom koji mu je obećavao dobijanje znanja i moć nad životom i ispunjenjem želja. To je inače standardan motiv kod svih onih koji ulaze u tajna društva, dobijanje nekog ekskluzivnog znanja i eksluzivne moći. Gete je bio svestan da je bio duhovno zaslepljen i da je omaškom potpisao takav ugovor koji ga je odvojio od običnog i ispunjenog života. Epilog njegove čežnje za običnim životom je oličen u zadnjim trenutcima Geteovog života kada je držao ruku svoje služavke i izgovorio vrlo obične reči koje slave život sam.


Hrišćanstvo je spas za Gete-a


      Svi koji čitaju Fausta skrene im pažnju Geteov odnos prema materijalno pohlepnim crkvenjacima i sveštenicima koji podstiču sujeverju u okviru same Crkve. I svima izgleda logično da je njegova osuda crkve proizašla iz njegovih mističnih uverenja, mada u samom delu on govori kao najčistiji i najfundamentalniji hrišćanin, u potpunoj jednostavnosti prvobitnih otaca hrišćanstva. To je dualizam koji je Gete namerno po svemu sudeći negovao u pisanju.
       Jer, zašto Gete nije javno napustio masoneriju i jeresi u koje je bio upao je pitanje za istraživanje, mada je u njegovim delima odricanje od tih zabluda očigledno. Logičan odgovor može biti samo u dve stvari. Prva je da se možda plašio za svoj život, jer ulaskom u tajna društva kao što su masoni ili iluminati vi dajete zakletvu i polažete život organizaciji, bez prava na slobodan izlazak. Odricanje od takvih organizacija je izdaja koju takve organizacije znaju da kazne smrću ili ozbiljnim progonom. Druga stvar je što je Gete veći deo svog života proveo u pozorištu i iza kulisa elitnog života moći i vlasti, i verovatno je prihvatio da glumi svojevrsnu ludu i inetelektualnog klovna koji je u saglasju sa vremenom, dok njegova dela poručuju van vremenske istine. Jer, sukob sa vladajućom elitom je mogao dovesti do toga da se celokupno njegovo delo izbriše i zaboravi jednim potezom tadašnje vlasti. Kako god bilo, Gete je pokazao mudrost za zahteve svog vremena, ostavljajući budućim vremenima vanvremensku vrednost.
      Gete je odlično poznavao duhovni svet i njegovo poimanje uloga u Faustu je skoro u potpunosti hrišćansko a ne ezoterično. Dok u samoj prvobitnoj postavci drame Gete ima nameru da unutrašnji lik Fausta predstavi kao borbu između dobrog i zlog boga, gde zao bog daje mračnu snagu i moć kao jednu stalnu mogućnost koja sledbeniku stoji na raspolaganju, što je tako tipično za paganske kultove, dotle u kasnijoj verziji bog zla, Mefistofel postaje klasično oličenje đavola u hriščanskom smislu. On je taj koji zavodi duše ispunjavajući im prve želje, da bi ih kasnije odbacio i prevario, jer nije on taj koji ljudima služi, već zavodi i manipuliše ljude da oni služe njemu. I vrlo je uočljivo da je Gete samog Mefistofela predstavio vrlo plastično i detaljno, posebno u načinu razmišljanja i zavođenja ljudi, sasvim u duhu hrišćanske dogme ko su i šta su đavoli. U ezoteričnim misterijama i kod masona đavo je pretvoren u puku nasilnu silu prirode, nereda i destrukcije, kome se suprostavlja drugo lice đavola – Lucifer, ili Zvezda Danica kao svetli principi bog svetla. Tu suštinsku prevaru Lucifera i njegovih slugu je Gete uočio i kroz celo delo na fin način to ismejava kroz Faustova razmišljanja o okultnom svetu i prirodi.
     Zatim, možda ključna stvar celog dela, sam Mefistofel nema moć nad Margaretom, jer se ona moli, čista je srca i verujuća, što je takođe tipično hrišćanska teza, tako strana gnosticizmu u kojem caruje borba između bogova dobra i zla. I sam slučaj Margarete koja se zbog ljubavi predaje Faustu, i u trenutku ludila (opsednutosti) ubija svoje dete, da bi se u jednom trenutku svesti duboko pokajala, i time dobila oproštaj i spasenje duše, govori o njegovom poznavanju temelja hrišćanstva. Margaretino ludilo nije ludilo Fausta, jer Margareta voli a Faust želi, Margareta je istinski moralna, Faust je samo dobronameran u pojedinim delovima ali suštinski podložan željama i strastima kojemu Mefistofel potpiruje zbog čega i pravi svestan zločin. Margaretin zločin nije odraz njene svesne želje i svesne volje kao ljudskog bića, već dejstvo zlih duhova ludila koji su je obuzeli, to je delo Mefistofela samog. Zato Gospod oprašta Margariti i njenoj duši ali ne i Faustu, jer za njega nema spasonosnog rešenja u paktu sa đavolom. Faust svesno bira pomoć Nečastivog. Zato kroz Margaretu sam Gete priznaje sopstvene grehe i traži oproštaj od Gospoda, za ludilo misticizma u koji je bio upao i za proćerdan život kao Faustov, čega je pisac duboko svestan pošto Faust ne nalazi rešenje svog života.
     Međutim deo celog tkanja je i uticaj samih misterija na delo Getea, zbog čega je delo tako popularno kod intelektualne elite kao zbirka mističnih zagonetki. Faust i Margareta su takođe simboli proistekli iz učenja misterija, muški i ženski lik boga Janusa, bog koji je uvek predstavljan kao glava sa dva lica, simbolizam blizak tajnom društvu templara. Odnosno, sam Gete prikazuje sebe kroz oba lika. U liku Fausta on prikazuje svoju spoljašnjost, i kako se ona završava u stvarnom životu da je nastavio putem kojim je krenuo, dok u ženskom liku Margarete sebe Gete prikazuje u duhovnom smislu, kao prost, nevin i neiskvaren duh koji je u mladosti iz ludosti napravio zločin i zbog toga se kaje. I dobija oprost i spas.
      Veliki je majstor duha Gete. Pronicljiv, zanimljiv, kompleksan ali i jednostavan. I dok će decenijama dalje njegov Faust inspirisati mnoge ljubitelje misterija i tajnih znanja, jer će simbolika utkana u delo njima biti primamljiva, majstor tajnih znanja se u svojoj tragediji majstorski odrekao i Fausta i misterija tajnih društava, i spasio sebe kroz Margaretu. I priznao da se zbog nauka Mefistofela i okultnog znanja zbog toga Gete kaje i priziva od Gospoda oprost grehova svojih.
 I zato bi oprošteno Geteu.


1 коментар:

Анониман је рекао...

Retko dobar tekst!!
Pesnik u prolazu

Постави коментар