четвртак, 7. фебруар 2019.

Russell Jacoby, Potiskivanje psihoanalize




        U subotu, 12. marta 1938. godine, kada su nacisti umaršinali u Beč, Sigmund Freud je zabeležio u svom dnevniku: »Finiš Austriae«1. Sledećeg dana, dok su Engleska i Francusika gunđale ali ostale pasivne, Austrija je zvanično prestala da postaji. Brnest Jones (Ernst Džons) je žurno doleteo iz Londona kako bi pomogao Freudovo spašavanje i zatekao je ulice pune »razularenih tenkova« i »razularene svetine«2. U utorak, 15. marta, oduševljena gomila koja je izvikivala »Sieg Heil!«, zaglušila je i samog Fuhrera dok se obraćao Beču. U roku od dve nedelje prvi transporti Austrijanaca stigli su u 'koncentracioni logor Dacbau3.
     Potpomognut širokom mrežom, uključiv i predsednika Roosevelta (Ruzvelta), Freud je dobio dozvolu da emigrira. Oboleli Doktor ukrcao se na Orijent eikspres koji ga je odvezao do Pariza, a iz Pariza je nastavio za London. Gestapo je imao poslednji -uslov za njegovo puštanje, zahtevao je da Freud potpiše pripremljenu izjavu kojom je potvrđivao da se prema njemu lepo postupalo. Potpisao je dodavši ironičnu rečenicu: »Svakome mogu srdačno preporučiti Gestapo«4. Premda su mu nacisti već upali u stan, opljačkali sef i zadržali kćerku Annu (Anu), Jones je morao da ubeđuje Freuda da beži. Veoma je oklevao da u sedamdeset i devetoj godini napusti Beč i svoj dom. Nasuprot tome, pet godina ranije, Hitlerov uspon na vlast bio je ubedljiv razlog analitičarima iz Nemačke da je napuste: Krenuli su u velike svetske gradove, od Pariza preko Praga do New Yorka.
        Nacizam je prekinuo tok psihoanalize. Na kraju, psihoanaliza je cvetala u izgnanstvu, posebno u SAD, ali nikada nije povratila svoj prvobitni etos i širinu. Prispele izbeglice zatekle su zdravu psihoanalitičku profesiju na periferiji američkog kulturnog života. Udahnuli su joj sopstveni polet -i ambiciju, ali se njena orijentacija već bila izmenila. Popularna slika psihoanalitičara kao mudrog Evropljanina s tetonskim akcentom imala je činjeničnu podlogu. Najvažnije ličnosti američke psihoanalize, od Eriika Eriksona do Enioha Framrna (Eri'h From), Heinza Flartmanna (Hajnc Hartman) i Ernsta Krisa (Ennst Kris) bile su skoro isključivo evropske izbegliice pred fašizmom.
      Te ličnosti pripadale su drugoj generaciji analitičara. Prva generacija rođena je sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog veka, i uključivala je Karla Abrahama (Karlo Abraham, 1877), Sandora Ferenczia (Šandor Ferenci, 1873) Maxa Eitingtona (Maks Ajtington, 1881), Ernesta Jonesa (1879) i Carla Junga (Karl Jung, 1875). Njihovo delo, ako ne već dovršeno, do tridesetih godina ovoga veka bilo je uveliko postavljeno; njegove osnovne smernice bile su već ustanovljene. Pripadnici druge generacije bili su rođeni oko 1900; kada se fašizam umešao bilo im je tridesetak godina i nalazili su se na kritičkoj tački svojih života. Postali su izbeglice što moljakaju nezainteresovane diplomate za vize i dozvole za ulazak. Odsečeni od svoje prošlosti, izbačeni u nove kulture, bili su prisiljeni da iznova preraspodeljuju svoju intelektualnu energiju.
       Ta druga generacija analitičara živela je u dva sveta— evropskom i američkom. Nastanivši se u gradovima poput New Yorka i Chicaga, pokušali su da vaspostave milieu Beča -ili Berlina. Predavali su na osnovu istih tekstova koje su koristili u Evropi, i organizovali seminare i institute zasnovane na evropskim uzorima. Bili su uspešni  do izvesne mere. Ukoliko su i sačuvali svoju stručnost i obrazovanje, bežeći iz Evrope napustili su veliki deo psihoanalize.
       Ono što su ostavili za sobom moglo bi se nazvati »kulturom« psihoanalize: planove, projekte, i duh koji je prožimao tu disciplinu u njenoj klasičnoj fazi. Psihoanaliza u Evropi bila je skoro nezamisliva bez te kulture koja je prožimala ne samo tekstove već i živote prvih analitičara. Međutim, ta praktično duhovna atmosfera loše je podnosila putovanje; jedva da je ostavila traga ma američku psihoanalizu. Zbog toga za američke studente novinu i predstavlja to da je radikalni, boemski i politički etos obično prožimao evropsku psihoanalizu. Malo nagoveštaja one kulture koja je preovladavala u Beču i Berlinu zadržalo se u američkoj psihoanalizi.
         Analitičari-izbeglice nastanili su se u SAD tridesetih godina. Međutim, široka javnost je mogla obratiti pažnju na psihoanalizu tek pedesetih, nakon depresije i drugog svetskog rata. Tada je izgledalo da je psihoanaliza veoma usklađena s tim konzervativnim i konformističkim vremenom Psihoanaliza je postala cenjena medicinska delatnost sa bogatim praktičarima i bogatiim klijentima. Kao teorija ili delatnost, nije nudila nikakve naročito izazovne socijalne ili političke sudove. Pre je ličila na pomodnu terapiju za iponiodna oboljenja. Kao disciplina, izgledalo je da naučno potkrepljuje stereotipe o muškima i ženskim ulogama.
       Tokom trideset godina, od Berlina dvadesetih do New Yorka pedesetih godina, psihoanaliza je preobražavana, a i sama se preobražavala. Druga generacija analitičara bila je svedok, žrtva i saučesnik te rekonstrukcije psihoanalize; međutim, oni su o tome među sobom samo govorili, često
sa žaljenjem. Uočavanje te promene nije prešlo u opštu kulturu čak ni kao slutnja. Niko iz druge generacije analitičara nije javno izrazio uverenje da je uglađena američka psihoanaliza jedva dostojna prvobitnog projekta. Začudo, dok poznavanje Freuda stalno raste, poznavanje psihoanalitičkog pokreta i njegovih prvobitnih imperativa — opada.
      Možda to i nije tako čudno. Događaji u živom sećanju manje su sigurni od udaljenih zbivanja, industrijsko društvo podriva usmeno predanje. Ni od ikoga se ne očekuje da na osnovu neposrednog ili posrednog predenja poznaje događaje od pre jednog veka; oni se saznaju iz knjiga ili u školi — ili se uopšte ne saznaju. Kako se približavamo sadašnjici, gde pisani izveštaji još ne postoje, uloga živih
učesnika i svedoka se uvećava naporedo s rizikom nesavršenog sporazumevanja. Učesnici mogu ne saopštavati sve što znaju i iz mnogo razloga: mogu, na primer, misliti da je ono što znaju nije više očigledno, opšte mesto o njihovoj generaciji; može im sam predmet biti neprijatan; ili im može nedostajati odgovarajuća publika.
      Prema tome, živo poznavanje neke kulture može brzo iščileti. Uvidi poznati jednoj generaciji mogu postati sasvim izgubljeni za sledeću. Ono što je bilo poznato i neposredno dostupno drugoj generaciji analitičara može biti nepoznato trećoj i narednim generacijama. Te potonje generacije nemaju načina da saznaju da je druga generacija odrasla u radikalnoj političkoj kulturi; da su njeni pripadnici sebe videli ikao raskolnike, pionire i kosmopolitske humaniste. Druga generacija u psihoanalizi nije videla samo terapiju već i deo šireg društvenog projekta. A ipak su svedoci delimično olakšali pojavu jedne sužene, od kulture odvojene i uglađene psihoanalize.
       Dakako, novije generacije analitičara i studenata čitale su i koristile tekstove druge generacije, posebno radove Otta Fenichela, Edith Jacobson i Annie Reich. Doista, ti se tekstovi smatraju bitnim za proučavanje psihoanalize. Trideset godina nakon prvog izdanja Fenichelovi eseji u dvotomniim Sabranim spisima (Collected Papers) i dalje se štampaju; mimo tekstova samoga Freuda možda se nijedna druga knjiga ne pojavljuje toliko često kao obavezna literatura na psihoanalitičkim kursevima koliko Fenichelova Psihoanalitička teorija neuroza (The Psychoanalytic Theory of Neurosis). Ona je dosegla status »standarda«, apsolutno pouzdanog merila klasične psihoanalitičke informacije. Jedan skorašnji pregled tvrdi da se »opravdano« smatra da ona »sažima oelokupno osnovno psihoanalitičko znanje do dana današnjeg«5.
      Ipak, ti tekstovi ne otkrivaju da Feoichel, Jacobsonova ili Annie Reich nisu bili samo istaknuti teoretičari i kliničari već i radikali posvećeni socijalnoj psihoanalizi. A to nije puka priča ili beznačajnost; ta su ubeđenja uobličila njihove živote. Šta više, oni nisu bili izuzeci; mnogi iz njihove generacije delili su njihova opredeljenja. A ta psihoanalitička kultura, čak ni sećanje na niju, nisu preživeli katastrofu nacizma. Psihoanalitički spisi su ostali, ali su taj duh i kultura iščileli. Amerikanci koji nisu preživeli to evropsko poglavlje prihvatili su svedenu psihoanalizu, lišenu sopstvene politike i kulture, kao da je to celokupan poduhvat.

     Suzbijanje sopstvene kulture za izbeglice je bilo mala cena. Prvobitno su pokopali, odložili iili napustili političku psihoanalizu radi ličnog opstanka. Fenichel je to sasvim jasno rekao nekoliko rredelja nakon nacističkog upada u Austriju. Tada je živeo u iPragu. Poput mnogih analitičara, napustio je Berlin 1933. godine kada su nacisti došli na vlast. Kako je Austrija sada bila deo Rajha, a predsednik britanske vlade Neville Chamberlaiin (Nevil Čemberlen) i dalje pravio ustupke — u ime smirivanja — kako bi izbegao rat, budućnost čehoslovačke i evropske psihoanalize izgledala je mračna. Fenichel je znao da vreme leti i pripremao se da napusti Evropu. Fenichel je praškim analitičarima održao oproštajni govor u kome je ugroženoj grupi rekao da mu je prijatelj, koji nije bio analitičar, tražio da navede najhitnije pitanje tekućih psihoanalitičkih istraživanja. »Odgovorio sam mu: 'Pitanje hoće li nacisti u Beču doći na Vlast’. I evo ih, došli su«. Feniohelova opaska upućena čehoslovačkoj grupi ocrtala je beznadežnu situaciju s kojom se suočavala psihoanaliza 1938. godine. Narastajuće varvarstvo ugrožavalo je celokupnu ikulturu. Fenichel je rekao da se već godinama posvetio jednoj psihoanalizi koja je nešto više od privatne terapije: radio je na razvijanju jedne društvene i političke teorije. Sada su ti napori pripadali istoriji: »Ono što je nekada bilo, postalo je prošlost«. Osećao je da narastajuća opasnost što preti životima i slobodi nalaže teorijsku skromnost. Nade i planovi iz prošlosti izgubili su svoju prešnost, čak i realnost. »Mnogi su potlačeni; mnogi su u nuždi; a svako iko misli je ugrožen«. Politička psihoanaliza više nije bila moguća; deviza je bila opstanak. Najbolje što se moglo učiniti, verovao je Fenichel, bilo je sačuvati psihoanalizu.
      Fenrchel je otvoreno govorio praškoj grupi; često je koristio prvo lice množine: »naše nade«, »naši planovi«. Obraćao se prijateljima, ti više no prijateljima — analitičarima koji su delili njegovu privrženost politizovanoj, možda i marksističkoj psihoanalizi. Grupa je uključivala Annie Reich, Henryja Lovvenfelda (Henri Lovenfeld), Steffu Bomstein (Štefa Bornštajn) i nekolicinu drugih. Edit Jacobson se nakratko pridružila praškim analitičarima pre no što je otputovala za New York. Svi su predstavljali istu vrstu psihoanalitičara sa političkim i kulturnim opredeljenjem.
       Ova imena teško da iscrpljuju sve politizovane psihoanalitičare druge generacije. Psihoanalitička migracija je do 1938. godine već uzela maha i analitičari su bili raštrkani širom Zemljine kugle. Psihoanaliza se prema njima dvojako odnosila. Mnogi su, uključiv Siegfrieda Bernfelda (Zigfrid Bennfeld) i Otta Femichela, ostali poznate ličnosti. Međutim, njihovo delo preživelo je isprano, a njegova politička i ikultuma vitalnost poništene.  Familijarna bliskost njihovog dela je varljiva.
         Familijarnost, izvedena iz reči »familija«, podrazumeva dug i prisan odnos; svojom potpunošću familijarnost me ohrabruje dalje istraživanje. Nešto familijarno jasnih je obrisa i ne krije nikakve tajne ili iznenađenja. Najvažniji tekstovi Feniehela, Jacobsonove ili Annie Reich dostupni su;
njihov doprinos deluje čvrsto i prozirno, bez senki ili mračnih kutaka; njihovi spisi mogu se izlagati, proučavati, kategorizovati.
       Međutim, a to bi psihoanalitičari trebalo da znaju, nešto što je familijarno nije izvan istorije; natopljeno je prošlošću. Familijarno je učinjeno bliskim brisanjem stranog a možda i zabranjenog; u tom smislu, psihoanalitičari postaju prihvatljivi tek pošto je njihova neprihvatljiva prošlost cenzurisana. Ukratko, život i rad Fenichela i brojne grupe drugih poliitizovanih analitičara pročišćeni su i ulepšani, često uz njihovu vlastitu saradnju. Katastrofa izgnanstva i neizbežna amerikanizacija pokopale su njihove nekonformisitičke teorije, nade i opredeljenja. Na kraju, uklopili su se i uspeli žrtvujući svoj vlastiti identitet.
        Značaj politizovanih frojdista prevazi laži njihove sopstvene živote i doprinose. Ponovno otkrivanje Fenichela i drugih frojdista samo je deo priče; prava tema ii pravi problem tiču se prirode psihoanalitičkog poduhvata. Sudbina politizovanih frojdista ukazuje i primarom oličava odlučujući zaokret u američkoj psihoanalizi; naime, njeno očigledno napuštanje kulturnih i političkih opredeljenja koja su pokretala prve analitičare, ukfjučiv samog Freuda. Politizovani frojdisti su iskopine psihoanalitičkog nalazišta; oni dočaravaju jednu naseobinu i kulturu velike vitalnosti koje je prekrio psihoanalitički asfalt američkih autostrada.
       Važno je shvatiti da su frojdisti prve i druge generacije bili prvenstveno kosmopolitski intelektualci a ne uski medicinski terapeuti. U poređenju sa sadašnjim američkim analitičarima oni predstavljaju jednu drugu vrstu. Za Freuda, Ferenczija ili Jonesa klinička praksa nije iscrpljivala psihoanalizu. Aktivno uključeni u kulturna i društvena pitanja, oni isu ispredali smele teorije. Zasnovanost ovih teorija — od Freudovog Totem i tabu (Totem und Tabu) do Ferenczijeve Thalassa — ovde nije važna. Te teorije svedoče o dometu psihoanalize klasičnog perioda. Rani analitičari gledali su na svoju nauku ne samo kao na zanat, već kao na kulturnu a katkad i političku silu.
       Politizovani frojdisti bili su prilično brojni, a njihovi pojedinačni doprinosi značajni. Međutim, najznačajnija je bila njihova kolektivna privrženost društvenoj teoriji, koja je širinu klasične psihoanalize očuvala živom; oni su bili pokazatelj zdravlja psihoanalize. Sa opadanjem klasične psihoanalize politizovani frojdisti su se rasuli. Kada su američki psihoanalitičari prigrlili neutralno kliničko teoretisanje, ono je namah postalo odbojno prema kulturološkoj i političkoj psihoanalizi. Svojevremeno česti, politizovani frojdisti su postali izumrla vrsta. Oštrije rečeno, potiskivanje poltizovanih frojdista i potiskivanje same psihoanalize jedna su te ista priča.
      Pripovedamje te dvostruke priče o potiskivanju ide uz dlaku savremenoj psihoanalizi, ili se bar izlaže opasnosti da bude upućeno gluvima. Pobeda psihoanalitičkog establišmenta nad vlastitim raskolnicima — i konačno, nad samom sobom — krije u sebi jednu samoobnavljajuću dinamiku koju je teško usporiti ili preusmeriti. Politizovani frojdisti su se bezuspešno opirali intelektualnoj podeli rada koja rasparčava savremeni kulturni život. Psihoanaliza je postala ono protiv čega su se ovi analitičari borili — medicinska specijalizacija koja je društvo prepustila sociolozima, ekonomiju ekonomistima, a filozofiju filozofima. Danas je malo ko manje prijemčiv za političke i kulturne obrise psihoanalize no što su to sami profesionalni analitičari. To unapred podriva svaki pokušaj da se vaspostavi istorijska istina. Čak i odgovarajući izrazi — »levi frojdisti«, »marksistički psihoanalitičari«,  «politizovani psihoanalitičari«, čak i sam »humanizam« — zastaju kao kost u grlu savremenoj psihoanalizi. Danas te reči izgledaju čudne i strane.
        Strano je suprotno od familijarnog; iskušenje je usmeriti psihoanalizu na nju samu — na psihoanalizu psihoanalize. Freud je napisao blistav ogled o moći čudnog tuđeg, (nem. unheimlich, eng. uncanny). »U stvarnosti čudno tuđe, nije nešto novo lili strano, već nešto familijarno 'i u svesti odavno uspostavljeno, što je učinjeno tuđim čudnim, jedino procesom potiskivanja6.« Pridodamo li tome jednu drugu Freudovu tvrdnju možda nam je na dohvatu ključ sudbine političke analitičke tradicije: »Učenje o potiskivanju kamen je temeljac na kome počiva oelokupna građevina psihoanalize7.« Freud ovde nije smerao (frojdovski) dvosmislici, ali se može zastupati mišljenje da se gradovima psihoanalize temelji na potiskivanju — potiskivanju vlastite prošlosti. Istorija politizovanih frojdista bila je blokirana; povremeno ona remeti miran san psihoanalize.
         Psihoanalitičari nadziru prošlost svoje disciplime. Daleko preko granica etike i pristojnosti zatvorili su arhive za čitave decenije, čak vekove. Neka građa iz zbirke Sigrnunda Freuda u Kongresnoj biblioteci, koja obuhvata i spise mnogih analitičara, zatvorena je do XXII veka! Šta tu ima da se krije? U tipičnoj hronici, biografiji ili nekrologu socijalistička prošlost mnogih analitičara se ne spominje. Fenichelovi politički tekstovi brižljivo su izostavljeni iz Sabranih spisa priređenih posle njegove smrti. Kao god što neko gubitkom vitalnosti može platiti opsesiju, i opsesivno bežanje od vlastite prošlosti psihoanalizu kao celinu lišava njenog teorijskog života.
        Danas je lako zaboraviti koliko je ranih psihoanalitičara sebe nazivalo socijalistima i marksistima. Moguće je čak da su činili većinu analitičara. Među njih su spadali Paul Federn (Paul Federn), Helene Deutsch (Helena Dojč), Sigfrid Bernfeld, Herman Nunberg (Hermam Nunberg). Aonie i Wiihelm Reich (Ani i Vilhelm Rajh), Edith Jaoobson, Willi Hoffer (Vili Hofer), Martin Grotjabn (Martin Grotjan), Karl Landauer (Karl Landauer), Bruno Bettelheim (Bruno Betlhajm), Ernst Simmel (Ernst Zimel) i Fenichel. Pre pojave fašizma ovi analitičari nisu bih usamljeni pojedinci. Okupljeni u Beču i Berlinu, u politikom nabijenoj atmosferi kasnih dvadesetih i ranih tridesetih godina, 'njihovi životi i projekti često su se preklapali.
       Podjednako je teško setiti se brojnosti žena koje su učestvovale u psihoanalitičkom pokretu. Tvrdnja da je psihoanaliza predstavljala prethodnicu seksualne kontrarevolucije posle čitave deoenije feminističke kritike postala je opšte mesto. Ništa nije dalje od istine. Bez obzira na relativnu tačnost (ili netačnost) Freudove teorije ženske seksualnosti, psihoanaliza je neosporno odisala seksualnom prosvećenošću i emancipacijom posebno prikladnom za žene; psihoanaliza je gledala na žene kao na seksualna bića. Freud nije ostavio mesta sumnji u to da su žene — prvobitno glavnina njegovih pacijenata — patile zbog potiskivanja, seksualnog neznanja i pogrešne obaveštenosti.
     Pošto je osporavala represivne zakone i primljeno znanje psihoanaliza nije privlačila samo žene, već i radikale i boeme svih vrsta. Pored tradicionalnih zanimanja namenjenih ženama, kakva su nastava i negovanje bolesnika, verovatno nijedno drugo zanimanje nije okupilo u svoje redove toliko žena koliko psihoanaliza u tim svojim prvim godinama. Te žene nisu bile tihe i povučene; često su odbacivale porodicu i tradiciju da bi studirale psihoanalizu; isto tako, često su bile radikalne u kulturi i politici. Fenichelov krug politizovanih psihoanalitičara sastojao se, sa jednim jedinim izuzetkom, isključivo od žena. Helena Deutsch može danas da bude simbol represivnog psihoanalitičkog teoretisanja o ženama. Ipak, kao mlada žena, ona se poistovećivala sa ženskom emancipacijom, družila se s Rosom Luxemburg (Roza Luksemburg), .i »otkrovenje socijalizma« nazvala je velikim uticajem u svom životu8.
      Premda su planovi, nade, a ponekad i tekstovi politizovanih frojdista davno izbledeli, ne bi se smelo smatrati da su oni pasivno trpeli istoriju; potiskivanje psihoanalize je istovremeno i njeno samopotiskivanje. Često su sami politizovani frojdisti olakšavali i pojačavali potiskivanje; zbog toga je tako teško ponovo sastaviti, ili čak naći, delove ove priče. Najbolji izvori — sami politizovani frojdisti — zanemeli su. Katastrofa fašizma i izgnanstva prisilila ih je, ili bar podstakla, da sahrane sopstvenu istoriju. U SAD neprijateljstvo prema marksizmu zastrašilo je doseljenike; prisililo je radikale, posebno radikalne izbeglice, da pretrebe svoje police za knjige i cenzurišu svoju prošlost.
Naravno, brisanje nikada nije potpuno. Odani učenici i biografi su, ma primer, dokumentovali život i i rad Wilhelma Reicha. Međutim, ostali politlizovani frojdisti nisu prošli tako dobro. Poznavaoci istorije psihoanalize i koji se sećaju da je Fenichel nekada bio radikalan mogli su misliti da njegov marksizam pripada isključivo tridesetim godinama, kada je bio oprostiv. Jedna nedavna istorija psihoanalize izveštava da su Feniohel i Reich svojevremeno predvodili marksističku opoziciju unutar zvanične psihoanalitičke organizacije, »ali je i ova uskoro krahirala. Godine 1934. Reich je izbačen iz Intennacionale (psihoanalitičkog udruženja); Fenichel je promerio svoja shvatanja.«
       To nije tačno: Fenichel nije promenio svoja shvatanja, on ih je prikrio. Stvarnost izgnanstva uz konzervativnost psihoanalitičkog establišmenta potisnuli su u podzemlje radikalizam Fenichela i čitave mreže analitičara. Za života jedne generacije prošlost je bila preuređena; malo ih je koji
su želelii da se sećaju; još manje je onih koji su znali za tu tradiciju. Raskid je bio tako potpun da novi prijatelji i članovi porodica ovih analitičara jedva da su imali pojma o njihovoj radikalnoj prošlosti.
   
___________________________________

1 Martin Freud, Sigmund Freud: Man and Father, New York: Vanguand 1958, str. 205.
2 Ernst Jones, The Life and Work of Sigmund Freud, New York, Basic Bodks 1953— 57,3. tom, str. 218 (dalje citirano kao: Jones, Freud, 1, 2 ili 3)
3 Vid. Dieter VVagner i Gerhard Tomlkowltz, Anschluss: The Week Hitler Selzed Vienna. New York, St. Martin’s, 1971.
4 Jones, Freud, 3, str. 226.
5 Reuben Fine, A History of Psychoanalysis, New York, Columbia University Press 1979, str. 111— 12.
Sigmund Freud, »The lincanny«, Collected Papers, London, Hogarth Press, 1957, 4. tom, str. 394.
7 Freud, »On the History of the Psychonanalytic Movement, Collected, Papers. London 1957, 1. tom. str. 297
Helene Deutsch, Confrontations with Myself, New Vork, Norton 1973, str. 131,
9 Fine, History of Psychoanalysls, str. 108.
10 Bdvvard Kronold, »Edith Jacobson 1897— 1978«, Psychoanalytlc Ouarterly 49. 1980, 505— 7.


4 коментара:

Анониман је рекао...

Svi su oni kontroverzni, od Frojda pa nadalje. Shodno tome i psihoanaliza deli istu sudbinu. Frojd je postavio nove mogućnosti mišljenja i u tome je veličina njegovog dela. Pre njega o nekim stvarima nije se moglo ni pomisliti, a kamoli misliti.
pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Sto vise saznajem manje sam sigurna! To je moj problem, a verujem da nisam usamljena. Zbog toga sve dovodim u sumnju, vise nego pre i nije zgoreg napomenuti da je u principu sve moguce podvesti pod znak pitanja, sto se posebno moze odnositi na pojedine oblasti medju koje spada i psihologija- psihoanaliza.
Osim toga, nije beznacajno reci, tehnicki je nemoguce obuhvatiti svo postojece znanje pa je i to razlog neverovanja u ovladano znanje i , konacno, kontraverzi, koje spominjes, ima na sve strane; odluciti se za “ realniji, prihvatljiviji, objektivniji “ pristup tesko je, ponekada nemoguce.
I ovaj tekst, odnosno odlomak iz opseznije studije, govori upravo o svim vanjskim i unutrasnjim preprekama koje sputavaju. Dopao mi se jer obiluje istorijskim cinjenicama koje su mi oduvek bile bitne u sklapanju celovite slike o drustvenom kontekstu u kom se radjaju i opstaju/ ne opstaju znanja.
Inace, slazem se sa tobom da je Frojd otvorio neslucene prostore razmisljanja i secam se vremena kada sam gutala njegove, a bogami i radove Junga. Bili su otkrovenje, razbuktavali su imaginaciju ( a i sami su bili rezultat njihove neverovatne fantazije ). Uzevsi to u obzir u meni postoji neugasen deo posvecen tim velikanima psihoanalize i ma koliko ih osporavali ne mogu osporiti inicijalnu kapsulu njihovih dela. Svi potonji su u njihovoj seni, cak i kada ih opovrgavaju.

Анониман је рекао...

“Knjige su opasne jer vas mogu učiniti glupljima nego što jeste. Ako ovladaju vama iz bilo kojeg razloga, recimo zbog pažljive kompozicije, dobre argumentacije ili zavodljivog stila, pa im počnete previše vjerovati i priklonite se njihovim gotovim rješenjima, bez trenja koje prati napredovanje mišljenja, onda od njih ima više štete nego korist” Lazarus

pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Opasniji smo mi sami sebi verovanjem da znamo, bez obzira na postojece sumnje u knjige, teorije i sl. Opasnije je , dakle, verovanje u sebe, razum i osecanja, uprkos cinjenici daje oboje nepouzdano. Ali, kakav bi bio zivot bez vere u sebe ? Izmaknemo li sebi jos i to, kao da smo izmaknuli stolicu licnosti koja se stavila omcu oko vrata. Moramo imati razumnu granicu do koje treba ici. To je moj nacin spasavanja od totalne negacije svega i svacega, pa i same sebe.

Постави коментар