недеља, 10. фебруар 2019.

Karl Jung – Liber novus: Put u središte sopstva




PRVI TEKST 
o Crvenoj knjizi 

Crvenu knjigu — ili Liber Novus (na latinskom „Nova Knjiga”), kao što je poznato njegovim učenicima — napisao je švajcarski psihoanalitičar i teoretičar Karl Jung tokom perioda od šest godina počevši 1913. godine. Ukrštanjem rukopisa, ličnog dnevnika i toma mini budističkih mandala, Crvena knjiga pruža jedinstven i neobičnan uvid u jedan od najslavnijih umova 20. veka. Šta više, to dokumentuje šta se desilo kada je jedan od svetskih psihoanalitičara izgubio svoju dušu.

Karl Jung, osnivač moderne analitičke psihologije, započeo je svoju knjigu tokom krize srednjih godina, psihičkog sloma, i odraza haosa koji je zahvatio Evropu u Prvom svetskom ratu.

Bez obzira na ovo, u knjizi je teško odoleti intrigama, ili njenim ilustracijama. U okviru stranica originalnog, kožnog poveza crvene knjige, Jung ističe šta je radio svakodnevno u svojoj praksi pacijenta, uzimajući duboke zarone u njegovu nejasnu nesvesnost.

Zamršeno oslikane stranice naizmenično sa računima svojih snova, kako spavanja tako i buđenja, a rezultati su bili dovoljno bizarni da su njegovi naslednici proveli decenije za izlaganje toma nakon njegove smrti. Jungova porodična drama je dovoljan razlog da se pročita ovaj odličan komad, koji obuhvata skoro apsurdan osećaj tajnovitosti koji okružuje knjigu i njegovu poraženu istoriju.

Jungovi sledbenici su na kraju dobili bitku, i Crvena knjiga se konačno pojavila u štampi, oktobra 2009. godine. Sada, nakon što je podvrgnuta naučnom tretmanu i visoke rezolucije skeniranja, Jungova protejska vizija može biti i deo vaše lične biblioteke.

Među 205 runskih stranica, zauzima interesantno putovanje u pratnji duhovnih vodiča, koje je prikazano na način koji nekako istovremeno podseća na D’Aulaire-ovu knjigu o grčkim mitovima i takozvanu autsajdersku umetnost. Njena dostupnost sada, i njeno izlaganje u njujorškom muzeju umjetnosti Rubin, proširiće uticaj Jungovih dubokih, iako kontroverznih misli i ideja.



O Crvenoj knjizi 

Godine, u kojima sam razgovarao sa tobom,
gonivši unutrašnje slike, bile su najznačajnije
godine mog života. Sve ostalo je izvedeno iz toga.
Sve je počelo tih godina, a kasniji detalji
jedva da su išta značili.


Jung

Mistični, psihološki dnevnik nesvesnog, ispisivan u intervalima lucidnosti, Jungov je sto godina skrivani put u središte sopstva. Gotovo proročki ubeđen u kontroverzna tumačenja, Jung poverava Crvenu knjigu naslednicima na čuvanje, čiji je zadatak bio da čekaju neke sveobuhvatnije i “simboličnije” dane za objavu. Iako se u ovoj vekovnoj distanci, između pisanja i objave, potkradala poneka parcijalna kopija, Liber novus svetlost digitalnog skenera po prvi put vidi tek 2009-te godine.

Iz „crnih“ svezaka, gde je beležio „neprekidan tok“ svojih aktivnih imaginacija (vizija), Jung ove vizije transkribuje u Crvenu knjigu, čineći ih razumljivijim i prijemčivijim. Epsko-filozofski narativ Crvene knjige nalikuje načinu na koji je Fridrih Niče ispričao priču o Natčoveku u „Zaratustri“. Jungova je rana opsednutost Ničeom višeslojna i duboka. Obojica su govorila kroz znane proroke; Jung kroz Elias-a (Elijah) i Filemona (Philemon) a Niče kroz Zaraostera, (Zaratustra je zapadno ime). Ničeova introspekcija kao i sposobnost observacije persona čovečanstva, posebno germanskih persona, izazivali su duboko divljenje kod Junga, do te mere da se bojao slične usudi, mentalne bolesti koja je mogla da ga zadesi. Osim toga, bojao se osude savremenika koji bi Crvenu knjigu mogli da okrakterišu kao psihozu, pa čak i psihotičnu genijalnost ali sa akcentom na psihotično. Takvo bi viđenje ozbiljno ugrozilo Jungovu reputaciju obzirom da se ni psihologija nije smtrala naročito racionalnom u to vreme. S toga, za razliku od Ničea, Jung je svoje najkapitalnije delo – Crvenu knjigu – koja suštinski sublimira sve što je kroz kasnije radove secirao i pojednostavljivao, sakrio iza svoje smrti.


Simbol je slika koja je u stanju
da najbliže označi nejasno
naslućenu prirodu Duha

Jung

Zaboravili smo kako da živimo simbole u nama.
Jung


Jungove osvešćujuće vizije vode od dezintegrisanosti do sjedinjenja kroz posmatranje sopstvenog duha u realnom prostor – vremenu. Prateći, kroz proces provociranja aktivnih imaginacija (osvešćujućih vizija), asocijativnu liniju mitsko-arhetipskih slika, Jung artikuliše simbole nesvesnog.

Za razumevanje Jungovih simbola (i uopšte Liber novus-a) neophodno je razumeti pojam kolektivnog nesvesnog sazdanog od nasleđenih slika arhetipova, koji apstrahuju simbole, kao i mitove, odnosno njihovu sublimaciju.

Mitovi su simbolični, mi ih oživljavamo kroz mitološke simbole u nama. Ključ su samospoznaje (samoosvešćenja). Mit je imanentan kolektivnom nesvesnom a kolektivno nesvesno individualnom nesvesnom. Studirajući psihološki fenomen šizofrenije, Jung je zaključio da ne samo bolest već podvojenost generalno dolazi od nasleđenih, nerešenih, kolektivnih problema čovečanstva. Psihoze su u velikoj meri uticale na osvrt na simbole i shvatanje Jungovog stanja kolektivnog nesvesnog. Otuda dolazi i Jungova rana opsednutost Ničeovom psihotičnom genijalnošću.

Mitove, religije, pa i filozofske ideje stvaraju arhetipovi i imanentan su deo ljudskog kroz epohe. Arhetip je hipotetički konstrukt i “gen” iskonskog ljudskog iskustva. Svaki iskustveni gen nadgrađujuju nove generacije. Kao takav, arhetip je strukturalna i dinamička jedinica kolektivnog nesvesnog. Oni nisu ograničeni na ljudska obličja, karaktere već je mnogo onih koji su životinjski ili amorfni poput Persone, Senke, Anime i Animusa, Mane (ličnosti), Sopstva. Sve navedene arhetipske predstave su ujedno i najpoznatije. Najčešća teoretisanja vezana su za Animu i Animus, odnosno muški princip u ženi i vice versa. Ovaj je princip (arhetip) celishodno pomenuti kao paralelu balansu sintezi individualnog i kolektivnog nesvesnog. Dakle, Anima i Animus su usredištenje ambivaletnog, izravnanje ovog psihološkog principa koji vodi ultimativnom putu individualizacije, shvatanja suštine i uloge sopstva u prostor – vremenu, a ukazuje na suštinu same Crvene knjige.


...jedina istinska opasnost koja postoji je čovek sam.
Jung

Jung vizijama pretočenim u Crvenu knjigu izlazi iz sebe da bi se sebi vratio. Emanacija i jeste put percepciji sebe. Njegov “izazvano – nametnuti” poduhvat ima obeležja herojskog mita koji je simbolično – realna borba sa životom. Crvena knjiga je herojski mit o junaku (Karlu Gustavu Jungu) koji se predao i posvetio borbi, stradanjima, patnji i prineo žrtvu sopstva. Zbog toga je iza sebe ostavio paradigmu života i reference psihologiji.

Kratko razmatranje o monomitu ili herojskom poduhvatu/putu je uvod u drugi deo eseja, u opsežnije teoretisanje razumevanju Jungove Crvene knjige.


Tanja Mlađen



                         

___________________________________________


DRUGI  TEKST 
o Crvenoj knjizi 

          Kada se rastao od Frojda, švajcarski psihijatar Karl Gustav Jung, otac analitičke psihologije, znao je da uranja u nepoznato. “Izvan Frojda nisam, uostalom, ništa znao, ali sam ipak zakoračio u tamu”, rekao je u svojoj autobiografskoj knjizi Sećanja,snovi, razmišljanja, a onda mu se desio – san, onakav kakav se samo poželeti može, i čiju je pojavu doživeo, kako iskreno kaže, kao čin milosrđa. Iz tog sna, koji je na Jungovu psihu i naučno znanje delovao kao okidač i bio preteča drugih snova i fantazija koje će uslediti, krenulo je njegovo najintimnije preispitivanje; taj san je koren koncepata sasvim drugačijih od Frojdove psihoanalize i iz njih će proizići Jungove kreativne teorije o individualnom i kolektivnom nesvesnom.

Knjiga Sećanja,snovi, razmišljanja (Atos, Beograd, 1995, prevela Dubravka Opačić Kostić) donedavno je bila jedini objavljeni uvid u Jungov realni i duhovni život. Postojala je još jedna, njoj komplementarna Crvena knjiga. Liber Novus, u koricama crvene boje, po čemu je i dobila ime, koja je, nažalost, do pre manje od deset godina bila nedostupna javnosti. Za Jungovog života nije štampana jer je Jung želeo da bude pohranjena u Univerzitetskoj biblioteci u Bazelu na najmanje 50, čak i na 80 godina pošto mu se, kako je izjavio, ne dopada ideja da taj materijal čita neko ko ništa ne zna o situaciji u njegovom životu…

Ova knjiga i jeste skoro pedeset godina bila neobjavljena mada se znalo da postoji nekoliko njenih necelovitih i međusobno različitih prepisa – Jung je menjao svoja tumačenja tokom pisanja – takođe daleko od očiju javnosti. U maju 2000. naslednici su Sonu Šamdasaniju, profesoru istorije psihijatrije i psihologije na Londonskom univerzitetskom koledžu i jednom od trenutno najboljih poznavalaca Jungovog dela, dozvolili da objavi Crvenu knjigu, koju je on opremio kompletnim naučnim aparatom i napisao opširni prateći tekst (C. G. Jung, The Red Book: Liber Novus, W. W. Norton & Company, 2009). Štampanje ove dokumentarne građe koja govori o eksperimentima koje je Jung vršio na sebi, a koji su ga dovodili do granice ludila s koje se vraćao s novim saznanjima o složenom svetu sopstvene (i ljudske) psihe, predstavlja izazov za sve koji se bave psihoanalizom. Uvidi u Crvenu knjigu mogu sasvim izmeniti njihova dosadašnja tumačenja Jungove nauke, koja su se oslanjala na dosad dostupnu građu. Danas se za Crvenu knjigu zna da je samo središte Jungove misli, centralni deo njegovog opusa. Uostalom, sam Jung je zapisao da su godine tokom kojih se bavio unutrašnjim slikama bile najvažnije godine njegovog života, tokom kojih je odlučeno sve što je od suštinske važnosti. “Čitav moj kasniji rad sastoji se u razradi onoga što je tih godina provalilo iz nesvesnog i preplavilo me. To je bila primordijalna građa za moje životno delo.



Objavljivanje Crvene knjige. Liber Novus jedan je od velikih događaja poslednjih decenija u svetskoj nauci; i za sledbenike i za nastavljače Jungove misli, ali i za sve koji prema njoj izražavaju skepsu, ona otvara sasvim novi svet Karla Gustava Junga (1875–1961) i omogućava sagledavanje njegovog dubinskog praćenja psihičkih stanja čoveka, a može biti i podstrek za neke nove naučne teorije. Uz Sećanja... koja su za Šamdasanija neka vrsta uvoda u Crvenu knjigu, konačno je kompletirana slika o onome što će Jung nazvati aktivnom imaginacijom, a koja će kao ideja izrasti iz njegovih snova, vizija i fantazija.




Da naši izdavači ne zaostaju mnogo za onim što je prvorazredno u svetskom izdavaštvu pokazala je “Nova knjiga” (Beograd – Podgorica) koja je Jungovu Crvenu knjigu objavila krajem 2016, u prevodu Aleksandre Kostić s nemačkog jezika. Neverovatno je da je ovo izdanje na srpskom jeziku jedva primećeno u našoj javnosti (delovi su emitovani na Trećem programu Radio Beograda – urednik Ivan Milenković, a ponegde je jedva zabeleženo) iako bi po svome značaju trebalo glasno da odjekne. Razlog je, moguće, u tome što se srpsko izdanje razlikuje od onog engleskog koje, pored prevoda Crvene knjige s nemačkog i Šamdasanijevog uvoda, sadrži i fototipiju – folioformat, sa stranicama koje je Jung slično srednjovekovnim tekstovima kaligrafski ispisao goticom i obogatio svojim crtežima simbola (često mandala) u boji, a koje je u tekstu tumačio. Crvena knjiga. Liber Novus na srpskom prevod je nemačkog transkribovanog teksta i nema Jungove prateće ilustracije. Da li je to toliko neprihvatljivo za naše učenjake i čitaoce da se ovo izdanje skoro pa ignoriše… Zar nije najvažnije upoznati se sa knjigom koja je za Sonua Šamdasanija (1962) centar Jungovog života i rada? Ovo je delo, inače, poteklo iz nastavaka prvog, ranog Jungovog dnevnika; pisao ih je od 1913. do 1932. godine i ukoričio u crno, pa ih tako i nazvao Crne knjige. U njima je, podstaknut snovima s kraja 1913. godine koje će tek kasnije prepoznati kao prekognitivne, zapisivao svoje vizije i fantazije; početak novog, uslovno nazvanog dnevnika označio je kao Crnu knjigu 2, za kojom će uslediti još četiri crne sveske.



Jung je od najranije mladosti osećao da je jedinstven; mnogo je sanjao, čak imao i osećaj dvojnosti – da u njemu žive dve ličnosti, jedna iz 18. veka, a jedna u vremenu sadašnjem. Ta njegova senzitivnost i usmerenost ka mitopoetičnom bili su mu podsticaj da, pošto je uvideo koliko su snovi važni, počne da eksperimentiše sa samim sobom. To je trebalo da mu, kako Šamdasani kaže, pruži direktne odgovore na teorijska pitanja koja je postavljao sebi kao naučniku. Snovi koje je sanjao, posebno oni uoči Prvog svetskog rata koji su bili apokaliptični, usmerili su ga ka ideji da izvan individualnog nesvesnog postoji i nešto mnogo dublje, a to je kolektivno nesvesno, odnosno arhetipsko. O tome je kasnije pričao Mirčeu Elijadeu, objašnjavajući kako je od vizija koje su mu se javljale uoči izbijanja Velikog rata mislio da upada u shizofreniju. Čim je, međutim, saznao da je rat izbio, laknulo mu je. Konačno je, kako je Elijadeu kazao, shvatio da su mu snovi i vizije došli iz podzemlja kolektivnog nesvesnog. “Onda mi je preostalo samo da produbim i potvrdim ovo otkriće. I to je ono što pokušavam već 40 godina.”

I pored bojazni da će postati psihotičan zbog snova, vizija i fantazija, Jung ih je i izazivao, a potom proveravao svoje teorije. Bili su to eksperimenti na samom sebi, izazvani jakom autosugestijom i dovođenjem u stanja nalik onima po uzimanju psihozomimetika (meskalin…); rezultirali su fantazmagorijama nekoga ko je svoju opsednutost mitovima i epikom nazivao “povratkom sopstvenoj duši”. Ogromno znanje koje je Jung posedovao omogućavalo mu je lakši ulazak u fantazije, a “češće vežbe u ispražnjavanju svesti”, kako bi se lakše doseglo nesvesno, “imale su jasan cilj – da psihičkom sadržaju omogući da se spontano pojavi jer je ispod praga svesti sve u pokretu.”

      



Iz prekognitivne vizije rata 1913. i zapisivanja u Crne knjige nastala je ideja o koraku dalje, o pisanju Crvene knjige. Liber Novus, u kojoj je Jung želeo da proširi ideju o arhetipovima, odnosno ideju da se lični snovi, vizije i fantazije u izvesnim slučajevima poklapaju sa javnim događajima; izbijanje rata omogućilo mu je da razume najveći deo onoga što je doživeo i ohrabrilo ga da počne da piše Liber Novus. Sonu Šamdasani zato zaključuje da nije preterano reći da u slučaju da do rata nije došlo Liber Novus verovatno nikada ne bi bila napisana. Jung je, međutim, nije i završio, ali ju je podelio na Liber Primus, Liber Secundus i Preispitivanja (Liber Tertius), u koja je uvrstio svojih čuvenih Sedam propovedi mrtvima (Septem Sermones ad Mortuos) jer su mu se mrtvi prikazali u fantaziji od 17. januara 1914, inspirišući ga na pisanje brošure koju je delio prijateljima. Poslednja rečenica Crvene knjige prekinuta je na 189. stranici, baš kao i Pogovor koji je Jung dopisao 1959. godine. Postoje ipak svedočenja da je hteo da završi ovo delo koje je smatrao ključnim za svoje teorije. Težak srčani udar u tome ga je omeo.
 



Na ono što je Jung stigao da zapiše u ovoj knjizi uticali su, pre svih, Ničeov Tako je govorio Zaratustra, Geteov Faust, Danteova Komedija i, kada su u pitanju ilustracije, pesnik Vilijem Blejk. Svoje snove tumačio je na dva nivoa, na subjektivnom i na objektivnom, pa se u Crvenoj knjizi prepoznaju dva sloja. U prvom su fantazije, dok su u drugom njegova objašnjenja i razmišljanja, čak i za stručnjake vrlo složena i teško protumačiva jer ih je Jung dodatno mistifikovao. Njegovo tumačenje simbolike zasniva se na beskrajno bogatom poznavanju umetnosti, religije, mitologije, gnosticizma, alhemije, različitih kultura u svetu, istočnjačke misli… Jung vodi dijalog sa svojom dušom, razgovara i sreće figure kao što su Ilija, Salomija, Filemon, Gilgameš, čime zapravo poručuje da je na putu ka individuaciji nužno prihvatanje nesvesnog jer ono sadrži “mudrost i iskustvo nebrojenih vekova te tako predstavlja vodiča kome nema ravna”. Mnogima su pak ta razmišljanja gotovo beznadežno nečitljiva; vreme će pokazati koliko će nova svetlost tumačenja obasjati ukupno delo Karla Gustava Junga.

Anđelka Cvijić




Нема коментара:

Постави коментар