четвртак, 22. новембар 2018.

O svetskoj ljubavi ili govor F. M. Dostojevskog na Puškinskom jubileju 1880. godine






Ruska religijska filosofija porodila je više istaknutih mislilaca, među

kojima značajno mjesto zauzima Konstantin Leontjev. Leontjev je studirao medicinu

i učestvovao je u Krimskom ratu kao lekar. Potom se posvećuje pisanju
i novinarstvu. Od 1861. kao diplomata je na Kritu, zatim u Andrijanopolisu
i Solunu. Za vreme boravka u diplomatskoj službi dolazi do njegovog duhovnog
preobražaja. Napušta diplomatiju i godinu dana, od 1870. do 1871. godine,
provodi na Svetoj Gori želeći da primi monaški postrig. Duhovnik mu sugeriše
da još nije došlo vreme. Od tog momenta, ne odvajajući se od Crkve, on
gradi koncepciju prožetu hrišćanstvom. Na kraju života je primio i monaški
postrig, postavši monah Kliment.( izvor




                  KONSTANTIN LEONTJEV


"U svojim delima predvideo je stvaranje Evropske zajednice; mada nije koristio taj termin, najavio je globalizaciju, kao i to da će se komunizam širiti po svetu iz Rusije."

" U svojoj nemilosrdnoj „Istoriji ruske književnosti” Tatjana Kondratovič navodi jednu zanimljivu epizodu iz Leontjevljevog života. Jednom prilikom Leontjev i Turgenjev, koji je u to vreme snažno podržavao mladog kolegu, stajali su na nekombrdu u Švajcarskoj. U daljini su se videle uredne i jednake jednospratnice; razmišljajući naglas, Turgenjev je rekao kako bi bilo dobro da Rusija dosegne takav ideal. Na to je Leontjev odgovorio: „Da li vi zaista u toj banalnoj malograđanskoj jednoličnosti vidite ideal kome treba težiti? U tom slučaju ne želim da imam ništa s vama.” I zaista je prekinuo sve odnose s Turgenjevom. Ta scena dobro oslikava Konstantina Leontjeva, usamljenika u ruskoj književnosti, koji je smelo bacio rukavicu celokupnoj svetskoj banalnosti." (izvor



     O svetskoj ljubavi ili govor F. M. Dostojevskog na Puškinskom jubileju 1880. godine


I

Nije li vreme da se već jednom prestane sa pisanjem o Puškinu i o svima onima koji su bili u centru pažnje i „briljirali“ na njegovoj moskovskoj daći? Dosta je bilo! . . . Rusko društvo je dokazalo svoju „civilizovanost“, ono je podiglo Puškinu jeftin spomenik, na evropski način ga okitilo vencima, na evropski način se ugostilo, na evropski način držalo svečane govore. Po svom običaju, naša inteligencija ni ovim povodom nije smislila ništa posebno. Pored monumenta velikog ruskog stvaraoca nije se našao nijedan mladi i originalni talenat ni kao govornik, ni kao pesnik; držali su govore, govorili stihove i, uopšte, nastupali neki sve odavno poznati ljudi čija je mladost prošla u ranijim uslovima koji su više podsećali na sredinu koja je razvila samog Puškina. Da li su svi ti talenti imali odbojan ili blagonaklon odnos prema starom poretku i njegovim ostacima – nije bitno; oni duguju toj oskrnavljenoj prošlosti kako svoje doživljaje (tj. sadržaje svojih tvorevina), tako i svoj misaoni potencijal, kojima su nastojali da prenesu taj sadržaj, preuzet iz ruskog života . . . Ničeg novog! . . . Ni maštovitosti u iskazivanju počasti, niti bilo kakve nove, dosad neizrečene ili pak davno zaboravljene misli, koju je život ponovo „zatražio“. Mnogo toga od onoga što je rečeno ili napisano ovim povodom bilo je već negde, isto tako, rečeno ili napisano od strane ovih istih ili nekih drugih ljudi, možda još bolje i potpunije. Samo se jedan čovek, kako se moglo čuti, povodom Puškinovog jubileja izrazio sasvim originalno: bio je to grof L. Tolstoj. U štampi je, kažu, bilo objavljeno da je on, odbijajući da učestvuje u ovoj proslavi, rekao: „Sve je to jedna komedija!“ Ja, međutim, ne mislim tako. Zašto komedija? Verovatno su mnogi učesnici bili iskreni u svojoj želji da izraze poštovanje prema Puškinu .....I mada se meni dopada taj nezavisni stav grofa Tolstoja i njegovo kapriciozno ignorisanje naše savremenosti, ja ne vidim zašto bi sve to bilo pretvaranje i komedija. U iskrenost sam spreman da verujem; ja bih samo želeo da u svemu tome vidim više nacionalne obojenosti, više oštroumnosti i dubine. Sve je to, možda, i vrlo iskreno, toplo, ali, toplo kao para koja nije „zatvorena“ u neku formu. Toplo je, čak i vrelo, silovito, ali se brzo rasplinulo, i od svega toga nije ostalo ništa. Sve su to samo nade, samo snovi, i to snovi bez maštovitosti! Tačno su rekli u Vesniku Evrope (ja sam to negde pročitao), da u toj smirenosti, koju odavno žele da proglase za specifičnu crtu slavizma, ima mnogo nekog samohvalisanja i gordosti koji još ničim nisu opravdani . . . Toliko o tome. Od svega što je bilo rečeno i izrecitovano na jubileju, mene je samo govor F. M. Dostojevskog naterao da se zamislim. Možda i u tom govoru veći deo misli nije potpuno nov i ne pripada samo Dostojevskom. O ruskoj „smirenosti, trpljenju, ljubavi“ govorili su mnogi. U svojim predivnim pesmama Tjutčev je pevao o tim našim vrlinama. Slovenofili su u prozi iznosili isto. O „sveopštem miru“ i „harmoniji“ (opet u smislu sreće a ne pesničke borbe) mnogi su brinuli i brinu, na nesreću, i kod nas, i na Zapadu: Viktor Igo, koji je opevao unutrašnje razmirice i ubistva careva; Garibaldi, koji je stekao slavu svojim ratničkim podvizima; socijalisti, kvekeri; Prudon, na svoj način, Kabe, Furije, Ž. Sand, opet, na svoj.

U programu izdanja Ruske misli takođe se obećava carstvo dobra i pravde na zemlji, koje je, navodno, obećao sam Hristos. U delima samog Dostojevskog odavno se sa velikim osećanjem i uspehom iznosi misao o ljubavi i praštanju. Sve to nije novo; ono što je novo u govoru F. M. Dostojevskog je povezivanje te poluhrišćanske, poluutilitarne, svepomiriteljske težnje sa mnogostranim, osećajnim, borbenim, demonski-bogatim genijem Puškina. Ali, ma kako bilo, treba pre svega voditi računa o imenu autora i efektu koji su izazvale njegove reči, tim pre što je ova ne odveć nova misao o „smirenju“ i pomiriteljskoj misiji Slovena (koja, u nedostatku nečeg boljeg predstavlja, navodno, našu plemensku osobenost), omiljena u onom delu našeg društva koji niti želi da se odrekne ljubavi prema Evropi, niti može da se smerno pomiri sa poslednjim vestima i odvratnim rezultatima njene civilizacije. Dotle, na sreću, naša smirenost još nije stigla.

O tom govoru ja i želim nešto da kažem.

Ne znam šta bih osećao da sam i sam bio tamo. Ali izdaleka čovek posmatra stvari hladnije glave. Ja mislim da govor g. Dostojevskog (objavljen potom u Moskovskim novinama) može da ostavi snažan utisak samo ako se složimo sa govornikom, da je prihvatanje kosmopolitske ljubavi, u kojoj on vidi misiju ruskog naroda, ispravna i uzvišena misija. Međutim, kad je reč o toj ideji, moram da priznam da tu mnogo štošta ne razumem. To sveopšte pomirenje je, već sa teorijskog stanovišta, sa mnogo čim nepomirljivo!

Prvo, ne mogu da razumem zbog čega bi trebalo voleti savremenog Evropljanina . . .
Drugo, znamo da se može različito voleti . . . Kako voleti? Postoji ljubav-milosrđe, a postoji i ljubav-divljenje, ushićenje; postoji ljubav moralna i ljubav estetska. Čak i ove dve sasvim nepodudarne težnje treba s razlogom svrstati u različite grupe. Moralna ljubav, tj. iskrena težnja za dobrom, saosećanje ili radost zbog tuđe sreće itd., može biti religioznog i prirodnog porekla, tj. izazvana (bez uticaja religije) velikom urođenom dobrotom ili vaspitana nekim humanim uverenjima. Moralna ljubav religioznog porekla je važnija od urođene ljubavi već zbog same činjenice što ova druga nije dostupna svakoj naturi nego samo onoj koja je u ovom pogledu srećno nadarena; a do religiozne ljubavi ili milosrđa, međutim, može doći i najbezosećajnija duša dugom asketskom borbom protiv vlastitog egoizma i strasti. Ovome u prilog se mogu navesti mnogi primeri iz savremenog života. Ali, živi primeri i biografski detalji zauzeli bi previše mesta. Zato ja ovu temu i podelu osećanja ljubavi ili naklonosti neću dalje razvijati. O tome se može napisati cela knjiga. Ja sam samo želeo da podsetim na sve to. Zadržaću se na gruboj, možemo reći, razlici između moralne i estetske ljubavi. Mi čoveka žalimo ili nam se on dopada – to je velika razlika, iako se i ova dva osećanja mogu ponekad udružiti. Pokušaćemo da oba ova kriterijuma primenimo na većinu savremenih Evropljana. I šta će se desiti? Hoćemo li ih žaliti ili ćemo se oduševljavati njima? Kako da ih žalimo?! Oni su tako samouvereni i nadmeni; u poređenju sa nama i Azijatima, oni su u životnom i praktičnom pogledu nesumnjivo u prednosti? U naše vreme su čak i mnogi siromašni evropski radnici gordi, drski i nimalo smerni; oni su neprestano obuzeti svojim tobožnjim ličnim dostojanstvom tako da čovek nikako ne može da saoseća sa njima na osnovu prvog utiska, već samo na osnovu naknadnog rasuđivanja, na osnovu svesnog rezonovanja da je njima teško u ekonomskom smislu. Možemo ih žaliti „filozofski“, to jest onako kako žalimo ograničene i zabludele ljude. Da bi čovek mogao spontano da oseti ono milosrđe, onu moralnu ljubav o kojoj sam napred govorio, on mora, čini mi se, da savremenog [1] Evropljanina vidi u nekom degradiranom položaju: kao pobeđenog, ranjenog, zarobljenog, pa i to uslovno. Ja sam kao vojni lekar učestvovao u Krimskom ratu. Naši oficiri, čak i iz redova kozaka, nisu dozvoljavali nižim vojnim starešinama da se nehumano ophode sa zarobljenicima. Naše vojne starešine su prema neprijatelju – i Englezima, i Turcima, i Francuzima, kao što je poznato, bile čak isuviše blage. Ali i tu je postojala razlika. Pred Turcima se niko nije trudio da „ostavi utisak“. U odnosu na njih se u svoj svojoj čistoti manifestovala ruska dobrota. Drugačije je bilo sa Francuzima. Ovi bezosećajni fanfaroni su tada bili pobednici, pa su se i u zarobljeništvu ponašali previše slobodno, tako da je u odnosu na njih došla do izražaja žalosna i slaba strana ruskog karaktera – potreba da se pokaže svoja finoća, delikatnost, ponizna i tašta želja, da se dobije pohvala od ove gomile samouverenih kuafera, za koje je Hercen lepo rekao: „Ni previše glup, kao većina Francuza, ni previše pametan, kao većina Francuza.“ Sve to treba imati u vidu, jer jedna je stvar biti uljudan prema pobeđenom kineskom mandarinu ili indijskom pariji, a druga puzati pred francuskim troupier i engleskim mornarom. Kad su u pitanje Azijati, kako idolopoklonici tako i muhamedanci, mi se prema njima u sličnim prilikama doista ponašamo kao dobri Samarićani, koje je Hristos svima postavio za primer. Što se tiče Evropljana, ova dobrota je vrlo sumnjive prirode i ja sam, priznajem, spreman da je prezirem. Sećam se nečega u vezi sa g. Zisermanom. U jednom od svojih političkih pregleda g. Ziserman je, negodujući zbog našeg, možda zaista preteranog koketiranja pred turskim zarobljenicima (od kojih su mnogi zverski postupali sa Bugarima i Srbima), naveo za primer Nemce, koji, kad su zarobili veliki broj Francuza, gotovo da nisu razgovarali sa njima, jer nisu želeli da s njima komuniciraju. Ja mislim da su Nemci dobro postupali. Upravo tako treba postupati sa običnim Francuzima. Samilost prema njima, u slučaju nesreće, treba da bude uzdržana, hladno-hrišćanska. Kad je reč o Turcima i drugim Azijatima, čija prolazna samouverenost kod razumnog čoveka ne može danas da izazove negodovanje već pre neko sažaljenje, prema njima treba, naravno, bez preterivanja, biti nešto blaži. Kada ruski građanin, vojnik ili seljak vidi zarobljene Turke i kada, pomislivši na surovosti koje su počinili, kaže sebi: „Možda baš ovi Turci nisu to radili – zašto onda da ih vređam?“, ja verujem u tu pravoslavnu dobrotu srca. Znam da je ona strana Hristovog učenja, koja govori upravo o praštanju, tj. o najvišoj manifestaciji moralne ljubavi, bliža srcu ruskog naroda nego nekog drugog naroda. Možda se Rusu iz naroda ovde može prigovoriti: jednome – lenjost; drugome – slabost, ali ne i osvetoljubivost i gordost; trećem – što ne zna šta treba da radi; četvrtom – što je ravnodušan prema svemu osim kada su u pitanju njegovi lični interesi. To su već psihološke nijanse. Širenju hrišćanstva su, međutim, služile ne samo visoke već i sve druge pobude, jer se „moć Božija i u nemoćima našim ogleda.“ Ali kada se naš harkovski Evropljanin ili kaluška Francuskinja udvaraju utučenom ili mračnom muslimanu, ja padam u iskušenje . . . Znam da taj evropski Petar Ivanovič ili ta francuska Agafja Sidorovna ne čine to sasvim slučajno: njima je jako stalo, makar toga i ne bili svesni, da to ima odjeka u zapadnom društvenom mnjenju: „Eto kako smo mi dobri i civilizovani!“ A trebalo bi, u stvari, da kažu sebi: „Baš nas briga šta o nama misli Evropa?“ Kada ćemo to već jednom shvatiti?!

Dakle, rekao sam da ljubav prema ljudima može biti dvojaka: moralna ili samilosna, i estetska ili umetnička. Pomenuo sam da ove dve vrste ljubavi često idu zajedno. U govoru g. Dostojevskog posvećenom Puškinu ova dva osećanja – potpuno različita i u životnoj praksi lako odvojiva – uopšte nisu odvojena. A to je vrlo važno. Ljermontov i drugi ruski oficiri, dok su se borili protiv Čerkeza i ubijali ih, u isto vreme su im se divili i često ih čak podražavali. Isti takav odnos prema gorštacima nalazimo i kod staroverca-kozaka, koje je opisao Lav Tolstoj. Ovaj romansijer nam je dao primere sličnog dvojakog odnosa ruskog plemstva prema Francuzima za vreme Napoleonovih ratova. Čerkezi su se u estetskom smislu dopadali Rusima, svojim protivnicima. Rusko plemstvo iz vremena Aleksandra I se oduševljavalo tadašnjim Francuzima, iako im je ono strateški, na svakom koraku nanosilo štetu (dakle i lično).

Govor g. Dostojevskog je vrlo lep kad se čita, a onaj ko je imao priliku da vidi samog autora i da sluša kako on govori, lako može da razume oduševljenje koje je on izazvao . . . Bistrina i oštrina uma, vera i smelost misli . . . Sve su to stvari kojima se čovek ne može lako odupreti. Ali, postavlja se pitanje: može li se cela kulturna i istorijska misija velikog naroda svesti samo na plemenito osećanje prema ljudima, a da se pri tom zanemare izvesni, istovremeno i materijalni i mistični, takoreći, predmeti vere, koji stoje izvan i iznad čovečanstva?

Kosmopolitizam pravoslavlja ima takav predmet u živoj ličnosti raspetog Hrista. Božansku prirodu Raspetoga pod Pontijem Pilatom Nazarećanina, Koji je učio da je na zemlji sve lažno, ništavno i kratkovečno, i da će stvarni život i večnost doći posle propasti zemlje i svega što na njoj živi: to je ona čulno-mistična tačka oslonca na kojoj se držala i sve do danas drži divovska poluga hrišćanske propovedi. Hristos i njegovi apostoli nam nisu obećali potpuni i sveopšti trijumf ljubavi i sveopšte pravde na zemlji već, naprotiv, nešto što izgleda poput neuspeha jevanđeljske propovedi na zemlji jer blizina kraja se mora podudariti sa poslednjim pokušajima da se od svih ljudi stvore dobri hrišćani . . .

„Jer kada govore: Mir je i sigurnost, tada će naići na njih iznenada pogibija, kao i bol na trudnu ženu, i neće izbjeći“ (1. poslanica Solunjanima, g. 5, 3).

I još:

„I odgovarajući, Isus im reče: Čuvajte se da vas ko ne prevari.“

„Jer će mnogi doći u ime moje govoreći: Ja sam Hristos, i mnoge ću prevariti.“

„Čućete ratove i glasove o ratovima. Gledajte da se ne uplašite; jer treba sve to da se zbude. Ali još nije kraj.“

„Jer će ustati narod na narod i carstvo na carstvo i biće gladi i pomora i zemljotresa po svijetu.“

„A to je sve početak stradanja.“ (Mat., gl. 24, 4, 5, 6, 7, 8).

„I zato što će se umnožiti bezakonje, ohladneće ljubav mnogih.

Ali ko pretrpi do kraja, taj će se spasti.

I propovijedaće se ovo jevanđelje o Carstvu po svemu svijetu za svjedočanstvo svim narodima. I tada će doći kraj.

Kada, dakle, ugledate potpunu pustoš, o kojoj govori prorok Danilo, gdje stoji na mjestu svetome – ko čita da razumije . . .“ (Mat., gl. 24, 12, 13, 14, 15).

I tako dalje.

Čak se g. Gradovski setio da u svom bledom prigovoru g. Dostojevskom pomene dolazak antihrista i to da Hristos nije prorokovao sveopštu harmoniju (sveopšti mir) već sveopšte uništenje. Mene je jako obradovala ova primedba našeg učenog liberala.

Iako je g. Gradovski ovo pisao očigledno sa podsmehom, želeći da podsećanjem na „propast sveta“ ismeje hrišćanstvo, ova primedba na suštinsku stranu hrišćanskog učenja ovde je sasvim umesna.

Dakle, proročanstvo o sveopštem pomirenju ljudi u Hristu nije pravoslavno proročanstvo već neko opštehumanitarno. Crkva ovoga sveta ne obećava, već, naprotiv, upozorava: „ko tebe, Crkvo, ne posluša, taj neka bude paganin i carinik“ (tj. tuđinac, naravno, dok se ne obrati).

Vratimo se Evropljanima . . . I tome da pre nego što zavolimo nekog od evropskih liberala i radikala, sa strahom pomislimo na Crkvu.

Načelo premudrosti (tj. istinske vere) jeste strah, a ljubav je samo plod. Ne možemo plod proglasiti za koren, a koren za plod. Ovde čak ne možemo da nastavimo sa ovim poređenjem. Plod, zapravo deo ploda (seme), zakopava se, istina, u zemlju tako da postaje nevidljivo a onda se pretvara u koren i druge delove biljke. U tom smislu ja mogu, na primer, da zavolim i samog Gambetu! [2] . . . Kako? Vrlo prosto. Priča se da je jedan od najvatrenijih i, svakako, ne plašljivih žirondista (čini se Isnard), spasavajući se sa giljotine, proveo nekoliko dana u kamenolomu i, zahvaljujući patnjama izazvanim strahom, postao hrišćanin. Eto, kad bi Gambeta, zbog nekog sličnog potresa, poželeo da se „odene u Hrista“, on bi pošao svešteniku i rekao mu: „Oče moj, ja sam shvatio da je republika – glupost, da je sloboda – čista trivijalnost, da naša nacija, nekada zaista velika, sada nije dostojna pažnje, a i ja sam sebi izgledam tako glup i tako nečastan da umirem od stida i tuge, poučite me . . . Obratite me . . . Ja znam da se od hrišćana traži napor volje i skromnost uma pred vašim učenjem . . . Spreman sam da prihvatim sve, čak i ono što me odbija i sa čime se otupelost moga razuma, vaspitanog verom u progres, ne može saglasiti. Ja sam u principu spreman da svaku blagonaklonost prema tome smešnom, liberalnom razumu smatram zabludom i greškom.“

Eto, u tom slučaju mislim da bi bilo moguće zavoleti Gambetu svim srcem i svom dušom, „kao samoga sebe“, i on bi mogao postati blizak i drag moralno, i estetski, i intelektualno, i emocionalno . . . Sada, međutim, priznajem, da, iako ništa manje od drugih imam prava da sebe nazovem ruskim čovekom, ja, pored sve svoje dobre volje, ne mogu da budem ni dirnut, ni oduševljen kada mislim na tog smelog pilota . . . A on je još, u poređenju sa današnjim građanima, jedna od najmarkantnijih i najzanimljivijih figura najevropskije nacije Zapadne Evrope.

Ili, uzmimo bliži primer. Teško je pretpostaviti da bi neko od naših umerenih liberala poželeo „da bude ozaren svetlošću istine“ . . . Ali, ipak, pokušajmo da zamislimo obrnuti proces. Zamislimo da nije strah, kao u slučaju Isnarda, doveo nekoga do premudrosti već da je premudrost dovela do straha putem jasnog zaključivanja, ali ne u duhu vremena (na koji „živa“ misao treba da računa, ali nije obavezna da ga poštuje). Tako nešto se može teško zamisliti. Da bi u naše vreme predstavnik naše jadne, žalosne inteligencije postao ono što zovemo uopšte „mistikom“, potreban je drugi kalibar uma od onoga koji obično nalazimo kod sličnih profesora i feljtonista. Ali, pođimo od toga da je liberal premudrošću ljudskom došao do straha Božijeg . . . Jer, ja sam već rekao: moć Božija se i u nemoći našoj često ogleda; ruski liberali su slabi, ali Bog je moćan. Došli su oni premudrošću do straha i smirili se, žive u teskobi krotkog prozelitizma i sasvim su prestali da pišu . . . Kako bi svi oni tada bili privlačni i dragi! . . . Koliko bi uverljive i tople snishodljivosti izazvali tada ovi skromni ljudi! . . .

Ali, sada njih ne treba voleti, sa njima se ne treba miriti. . . Njima treba želeti dobro samo u tom smislu da se osveste i promene, tj. najviše, idealno dobro . . . Ako ih, međutim, stignu nesreće, ako ih stignu progoni ili dobiju neku drugu zemaljsku kaznu, onda se toj vrsti zla čovek može malo i poradovati, u nadi da će se moralno izlečiti. Pokojni mitropolit Filaret je smatrao da je telesno kažnjavanje zločinaca korisno za njihovo duhovno stanje, zato je on bio za telesno kažnjavanje. [3]

I sam g. Dostojevski, gotovo u svim svojim delima, ispunjen iskrenim osećanjem i ljubavlju prema čovečanstvu, sprovodi gotovo istu misao, rukovođen, možda i nesvesno, nekim višim instinktom.

Kod njega su kažnjeni zločinci, ubice, bludnice, prodane i osramoćene žene često nosioci najvatrenijeg religioznog osećanja . . . Patnje, griža savesti, strah, lišavanja i ograničavanja, usled kazne zemaljskog zakona i ličnih patnji otkrivaju pred umom njegovu drugu perspektivu . . . A „bez zločina i kazne“ oni bi sigurno živeli u ispraznoj gordosti i zverskoj podivljalosti . . . Bez patnji nema ni vere, niti na veri u Boga zasnovane ljubavi prema ljudima; a najveće patnje, međutim, čoveku ne nanose toliko sile prirode, koliko drugi ljudi. Mi često imamo priliku da vidimo, na primer, kako bolestan čovek, okružen ljubavlju i pažnjom bliskih ljudi, doživljava najradosnija osećanja; međutim, teško bi se mogao naći zdrav čovek koji bi bio srećan zbog toga što niko ne želi da zna za njega . . . Zato i poezija zemaljskog života, i uslovi posmrtnog spasenja – podjednako traže ne neku potpunu ljubav, koja nije moguća, niti neku stalnu mržnju, već, govoreći objektivno, neku vrstu harmoničnog (zarad viših ciljeva) spoja između ljubavi i mržnje. Da bi Samarićanin mogao da oseti samilost i nekome previje rane, morali su da postoje razbojnici. Ovde se, prirodno, postavlja pitanje: „Ko će preuzeti ulogu razbojnika, ko će olicetvoriti zlo ako ono ne zaslužuje pohvalu?“ Crkva na ovo odgovara ne moralnim savetom, upućenim ličnosti, već jednim opšteistorijskim proročanstvom: „Doći će zlo!“ kaže Crkva. Ona još kaže: „Zvanih je mnogo. Jevanđelje će se propovedati svuda, ali će izabranih biti malo; samo oni koji daju sebe ući će u Carstvo Nebesko“, jer je najbolja, najkrotkija, najvelikodušnija priroda – dar blagodati, dar Božiji. Nama ostaju samo: želja, traženje vere, trud, molitva protiv maloverja i slabosti, odricanje i pokajanje.

„Blažen je onaj koji je istrpeo do kraja!“

Hristos je, ponavljam, istakao milosrđe ili dobrotu kao lični ideal; On nigde nije obećao pobedu sveopšteg bratstva ljudi na zemlji . . . Za takvo bratstvo neophodni su pre svega ustupci svih strana. A postoje stvari u kojima se oni ne mogu praviti.

II

Mišljenje F. M. Dostojevskog je vrlo važno – ne samo zbog toga što je on talentovan pisac, nego još više zbog toga što je on vrlo uticajan i veoma koristan pisac.

Njegova iskrenost, njegov silovit patos, pun dobrote, čednosti i poštenja, njegova česta podsećanja na hrišćanstvo – sve to može u najvećem stepenu blagotvorno da deluje (i deluje) na čitaoca, naročito na mlade ruske čitaoce. Mi, naravno, ne možemo da kažemo koliko je on mladih ljudi i žena odvratio od hladne političke mržnje nihilizma i njihov um i srce usmerio sasvim drugim putem, ali je sigurno da je takvih vrlo mnogo.

On kao da im neprestano govori između redova, govori i sam direktno i kroz usta svojih junaka, on sugerira: „Ne budite zli i bezdušni! Ne žurite da na svoj način preuređujete građanski život, pozabavite se pre svega svojim vlastitim srcem; ne dozvolite da vas obuzme nezadovoljstvo; vi ste dobri i takvi kakvi jeste; nastojte da budete još bolji, volite, praštajte, žalite, verujte u Boga i Hrista; molite se i volite. Ako sami ljudi budu dobri, plemeniti i milosrdni, onda će i građanski život biti mnogo snošljiviji a i same nepravde i neugodnosti građanskog života će se ublažiti pod lekovitim dejstvom lične topline.“

Ovakvo uzvišeno stanje misli, koje je, uz to, gotovo uvek izraženo kroz lirizam dubokog uverenja, ne može da ne deluje na čovečije srce. U tom pogledu, imenu g. Dostojevskog možemo dodati još jednu odrednicu koja je sada gotovo izašla iz upotrebe – veliki moralista. Naziv „moralista“ odgovara karakteru njegove delatnosti i prirodi njegovog uticaja mnogo više nego naziv publicista, čak i onda kada on po načinu izražavanja nije pripovedač već mislilac i učitelj, na primer, u čudesnom Piščevom dnevniku. Njega mnogo više zanima psihički sklop ličnosti nego društveni poredak, kojim se danas, na žalost, svi ljudi toliko bave. Čovečanstvo XIX veka kao da je izgubilo veru u ličnu propoved, u moralnu pouku koja dolazi neposredno iz srca i zato sve svoje nade polaže u preuređenje društva, tj. u neku vrstu prisilnog popravljanja. Okolnosti, pritisak zakona, sudova, novih ekonomskih uslova će prinuditi i naučiti ljude da budu bolji . . . „Hrišćanstvo je – rasuđuju ti naši savremenici – dokazalo da su napori vekova bili uzaludni i da samo propovedanje ličnog dobra ne može popraviti čovečanstvo niti učiniti zemaljski život spokojnim i za sve ljude podjednako pravičnim i prijatnim. Treba promeniti uslove samog života, a srca će se, i protiv svoje volje, navići na dobro kada ljudi više ne budu mogli da čine zlo.“

To je ta dominantna misao našeg veka, koja se svuda može čuti. Ljudi veruju u čovečanstvo, a u čoveka više ne veruju.

Gospodin Dostojevski je, očigledno, jedan od malobrojnih mislilaca koji nije izgubio veru u samog čoveka. Moramo se složiti da je ovakav stav ne samo vrlo nezavistan nego i vrlo privlačan . . .

Tako izgledaju stvari kad je reč o jednostranom i bezdušnom socijalno-reformatorskom duhu vremena, ali ne i kad je reč o hrišćanstvu.

Demokratski i liberalni progres više veruje u prisilno i postepeno popravljanje celokupnog čovečanstva nego u moralnu snagu pojedinca. Mislioci ili moralisti, slični autoru „Karamazovih“, očigledno, više veruju u čovekovo srce nego u preuređenje društva. Hrišćanstvo, međutim, ne veruje bezuslovno ni u jedno ni u drugo, to jest, ni u bolji autonomni moral pojedinaca, ni u razum kolektivnog čovečanstva, koji treba, ranije ili kasnije, da stvori raj na zemlji.

U tome je razlika. Uostalom, možda sam ja pogrešno upotrebio reč razum . . . Čisti razum, ili, možda, nauka, u svom daljem razvoju će se verovatno odreći one utilitarne i optimističke tendencioznosti, koja provejava između redova kod većine savremenih naučnika, i, pošto odbaci ovu utešnu detinjariju, okrenuće se onom surovom i tužnom pesimizmu, onoj hrabroj pomirenosti sa nepopravljivošću zemaljskog života, koja poručuje: Trpite! Svima nikada neće biti dobro. Jednima će biti bolje, drugima gore. Takvo stanje, takve oscilacije između tuge i bola jedina su moguća harmonija na zemlji! I više od toga ne očekujte. Pamtite i to da sve ima svoj kraj; i granitne stene se troše pod uticajem vetrova i vode, i nebeska tela ogromnih razmera nestaju . . . Ako je, međutim, čovečanstvo živa i organska pojava, onda će ono, utoliko pre, kad-tad doživeti svoj kraj. A ako je kraj neminovan, zašto bismo onda toliko brinuli o dobru budućih, nama dalekih i čak potpuno neshvatljivih pokolenja? Kako možemo da sanjamo o sreći praunuka kada ni najbliže pokolenje – sinove i kćeri – ne možemo da uverimo i smirimo delovanjem razuma? Kako možemo verovati u sveopštu moralnu i praktičnu istinu kada je i teorijska istina, ili odgonetka zemaljskog života, sve dosad ostala zakrivena za nas neprovidnom zavesom; kada i veliki umovi i čitave nacije neprestano greše, razočaravaju se i ne idu ka ciljevima koje su tražili? Pobednici gotovo uvek prave iste greške koje su uništile one koje su oni pobedili, itd. . . . Nema ničeg istinitog u realnom svetu pojava.

Istinito je samo jedno, tačno je jedno, nesumnjivo je samo jedno, a to je da sve na ovom svetu mora propasti! I zato, čemu ta grozničava briga o zemaljskoj sreći budućih pokolenja? Naš dan je vek naš! Zato, trpite i brinite se praktično samo o najbližim stvarima, a srcem – samo o bliskim ljudima; upravo o bliskim, a ne o celom čovečanstvu.

To je ta pesimistička filozofija koja mora ranije ili kasnije, a najverovatnije posle čitavog niza užasnih razočaranja, da postane temelj buduće nauke.

Socijalno-politički eksperimenti u najbližoj budućnosti (koji su, po svoj prilici, neizbežni) biće, naravno, prvi i najvažniji kamen spoticanja za ljudski um na onom lažnom putu traženja opšteg dobra i harmonije. Socijalizam (tj. duboki i delom nasilni ekonomski i životni prevrat) sada je, očigledno, neminovan, bar za jedan deo čovečanstva.

A da ne govorimo o tome koliko će patnji i bola njegovo uspostavljanje doneti pobeđenima (tj. predstavnicima liberalno-građanske civilizacije); sami pobednici će, ma kako se čvrsto i dobro organizovali, vrlo brzo shvatiti da su daleko od blagostanja i mira. I to je jasno kao što su dva i dva četiri, a evo zašto: ti budući pobednici će se organizovati ili slobodnije, liberalnije od nas, ili će, naprotiv, njihovi zakoni i poredak biti još mnogo gori od naših, stroži, prisilniji i čak strašniji.

U poslednjem slučaju, život tih novih ljudi biće mnogo tegobniji od života čestitih, savesnih monaha u manastirima u kojima vlada najstroži red (kao, na primer, na Atosu). A taj život je i za one koji su na njega navikli vrlo težak (iako on ima, razume se, svoja, sasvim osobena zadovoljstva): stalno osećanje straha, neprestani pritisak savesti, obaveza volje starešina . . . Atoskog kinovijata, međutim, drži jedna uporna i utešna misao, jedna spasonosna nit koja ga izvodi iz lavirinta neprestane iscrpljujuće borbe – blaženstvo na onom svetu.

Hoće li ta misao biti utešna za ljude iz pretpostavljenih ekonomskih komuna, mi ne znamo.

Međutim, ako deo čovečanstva koji poželi da na sebi okuša blagotvorno dejstvo potpuno novih, društvenih i ekonomskih uslova, bude organizovan slobodnije od našeg, onda će on biti doveden u stanje određene anarhije, slično južnoameričkim republikama ili nekim gradskim opštinama u staroj Grčkoj. Jer socijalni prevrat neće čekati na dično vaspitavanje i ličnu moralizaciju svih članova buduće države, već će zahvatiti društvo u onom vidu u kakvom ga mi sada poznajemo. A u tom vidu, čini se, ono je još vrlo daleko od bestrašća, dobrote, opšte ljubavi i pravde – ne one zakonom nametnute već one koja, kao vrli izvor, neposredno izbija iz oplemenjene duše! . . . Kada bi bar u toj naprednoj Francuskoj komunisti sačekali sa svojim jačanjem dotle dok Francuzi ne postanu bar toliko dobri, pametni i plemeniti, kao junaci Žorž Sandove! Oni, međutim, neće da čekaju . .

Dakle, pošto iskusi sve što je moguće, pa i sav čemer socijalističkog poretka, napredno čovečanstvo neizbežno mora da padne u još dublje razočaranje; političko stanje društva mora da se odrazi i na najvišu filozofiju, i na opšti, polusvesni pogled na svet; a najviša filozofija i filozofija instinkta će se, ranije ili kasnije, odraziti i na samu nauku.

Nauka će zato neizbežno morati da dobije, kako sam već rekao, pesimistički karakter. I eto gde će se ona pomiriti sa pozitivnom religijom, gde će doživeti teorijski trijumf: u spoznaji svoje praktične nemoći, u hrabrom pokajanju i smirenju pred snagom i ispravnošću „osećajne“ mistike i vere.

Eto za šta bi Sloveni trebalo da se pobrinu! To ne protivreči progresu: naprotiv, ako se progres misli ne shvati u duhu obavezno prijatno-egalitarnom i demokratskom, već samo u smislu usavršavanja same misli, onda se tako strog i smeo odnos nauke prema zemaljskom životu mora oceniti kao veliki korak napred . . . „Tražite utehu u čemu god želite; ja vam Boga ne namećem, to nije moja stvar, ja vam samo kažem: ne tražite utehu u mojim ranijim radikalno-filantropskim pretenzijama, koje su toliko glupo uznemiravale prošli XIX vek. Ja vam mogu pomagati samo palijativno.“ Eto šta bi morala da govori nauka!

Ispravno shvaćen realizam, onaj realizam koji sebe ne obmanjuje neosnovanim nadama, mora se, ranije ili kasnije, odreći snova o zemaljskoj sreći i traženja ideala moralne pravde u krilu samog čovečanstva.

Pozitivna religija u tu sreću i u tu pravdu ne veruje.

Ljubav, praštanje uvreda, pravda, velikodušnost, bili su i biće samo korektivi života, palijativna sredstva, sveto ulje na neizbežne rane koje su za nas čak i korisne. Nikada ljubav i pravda ne mogu biti vazduh koji ljudi udišu gotovo ga i ne primećujući . . . Baš tako – gotovo ga i ne primećujući! Ed. Hartman tačno kaže: „Ako bi se idealni cilj, koji je sebi postavio progres, bilo kad ostvario, čovečanstvo bi stiglo do nultog stepena ili do potpune ravnodušnosti u svim granama svoje delatnosti. Ali, ideal će uvek ostati ideal: čovečanstvo mu se može približavati, nikada ga ne dostižući. Zato čovečanstvo i neće nikada stići do onog stanja potpune ravnodušnosti kojoj stalno teži; ono će večito biti u stanju patnje nižeg nivoa (tj. nego što je ta potpuna ravnodušnost) . . .“

I zar je takva mirna ravnodušnost – sreća? To nije sreća već neko tiho gašenje svih osećanja, kako tužnih, tako i radosnih.

I ja sam uveren da je F. M. Dostojevski, koji toliko snažno oseća i toliko duboko razmišlja, kad je govorio o „zdanju ljudske sreće“, o „svečovečanskom bratskom ujedinjenju“, o „konačnoj reči opšte harmonije“ itd., imao u vidu nešto mnogo strastvenije i privlačnije nego što je ta tiha, duševna „nirvana“, na koju ovde ukazuje Hartman. A strastveno, nesebično i moralno privlačno neizostavno je, više ili manje, uslovljeno snažnim i dubokim tragizmom života . . . Dokazi za to se mogu naći u romanima samog g. Dostojevskog. Uzmimo „Zločin i kaznu“. Setimo se potresnog, dubokog utiska koji ostavlja slika bede u kojoj živi porodica Marmeladovih. Siromaštvo, pijani otac od koga niko više ništa ne očekuje; majka – bolesna, jektičava, ozlojeđena, gotovo luda, ali u srcu poštena – prava mučenica; ćerka – krotka, mila, pobožna, koja prodaje sebe da bi prehranila porodicu! . . . I kada ti ljudi, pored svega toga, ispoljavaju visoke kvalitete svoje duše, duboko potreseni čitalac odmah shvata da je ta toplina, ta „psihotičnost“, taj moralni lirizam jedino moguć u tim svakodnevno-tragičnim uslovima koje je autor izabrao. Isto nalazimo i u romanu „Braća Karamazovi“

To vidimo u kući siromašnog kapetana, u istoriji nesrećnog Iljuše i njegovog voljenog psa, to ćemo naći i u samom zapletu drame: čitalac zna da Dimitrije Karamazov nije kriv za ubistvo oca i da će uzaludno stradati. I već pojavljivanje islednika i prva saslušanja imaju slično dejstvo; ona omogućavaju likovima u romanu da manifestuju najuzvišenija moralna osećanja; tako, lukava, razuzdana i često nemilosrdna Gruša tek na saslušanju prvi put oseća da Dimitrija istinski voli i da je spremna da podeli njegovu nesreću i nevolje koje će mu, verovatno, doneti kazna. Tuga, uvrede, bura strasti, zločini, ljubomora, zavist, iskorišćavanje, greške – s jedne strane, a s druge – neočekivana uteha, dobrota, praštanje, odmor duše, porivi i podvizi samoodricanja, radost srca i duše! Eto života, eto jedino moguće na ovoj zemlji i pod ovim nebom harmonije. Harmonični zakon nagrađivanja – i ništa više. Poetično i živo slaganje svetlih i tamnih boja – i ništa više. U najvišem stepenu jedinstvena, polutragična i poluvedra opera u kojoj zastrašujućim i setnim tonovima dolaze na smenu nežni i dirljivi – i ništa više!

Mi ne znamo šta će biti na toj novoj zemlji i pod tim novim nebom koje su nam obećali Spasitelj i Njegovi učenici posle propasti zemlje i svih ljudskih tvorevina na njoj; ali na zemlji koju sada znamo i pod nebom koje sada znamo, sva naša dobra osećanja i postupci: ljubav, milosrđe, pravičnost itd. – jesu i moraju uvek biti samo onaj korektiv života, ono palijativno lečenje rana, koje sam gore pomenuo.

Toplota je neophodna organizmu, ali ona ne može biti ni jedini „materijal“, ni jedina tvoračka sila za organizam.

Potrebne su čvrste, spolja ograničene forme, po kojima se toplota može razlivati da ih pri tom previše duboko ne izmeni, makar i privremeno, već da ih samo učini potpunijim i prijatnijim.

Tako govori realno iskustvo vekova, tj. takoreći nauka, vekovni empirizam koji još nije pronašao za sebe matematički racionalno objašnjenje, ali koji je i bez toga trezvenom umu sasvim jasan.

To isto govori Crkva, tako govore apostoli . . .

Pojaviće se mnogo lažnih Hristosa i antihrista: „doći će rugači koji će živeti po svojim sopstvenim željama“, itd. (2. poslanica Petra, III, 3; 1. poslanica Jovana, II, 18; poslanica Jude, 18, 19).

I na kraju, ne samo da neće nastati svetsko bratstvo, već će i ljubav oslabiti upravo onda kada se Jevanđelje bude propovedalo po svim krajevima zemlje. I kada ta propoved dostigne, takoreći, tačku zasićenja, koja joj je od Boga određena, kada pri slabljenju čak i te nepotpune, palijativne ljubavi (koja je ovde moguća i stvarna), ljudi počnu bezumno da veruju u „mir i spokojstvo“, upravo tada će ih stići propast . . . „i (ljudi) je neće izbeći! . . .“

A dotle?

Dotle neka su „blaženi mirotvorci“ jer su rasprave neizbežne....


„Neka su blaženi gladni i žedni pravde“ . . . Jer sveopšte pravde ovde neće biti . . . A i zašto bismo trpeli glad i žeđ? Sit ne oseća glad. Napojen ne oseća žeđ.

„Neka su blaženi milostivi“, jer će uvek imati kome da praštaju; poniženim i uvređenim od bilo koga (takođe od ljudi), bogatim i siromašnim, svejedno, našim sopstvenim uvrediteljima, na kraju! . .

Tako govori Crkva, slažući se sa realizmom, sa grubim i žalosnim, ali bogatim iskustvom vekova. Tako je, očigledno, mislio i sam Dostojevski kada je pisao o Mrtvom domu i stvarno uzvišeno i divno, u svojoj bolesnoj istini, delo – Zločin i kaznu.

On tada kao da je želeo samo da pojača toplinu ljubavi svojim moćnim uticajem; on, očigledno, u to vreme nije sanjao o realno neostvarivoj, maltene jeretičkoj crkvenoj kristalizaciji te topline u formi zdanja svečovečanskog života.

U delima g. Dostojevskog je u odnosu prema religioznom primetna jedna vrlo interesantna postupnost. Tu postupnost možemo lako pratiti naročito kada upoređujemo tri njegova romana: „Zločin i kaznu“, „Zle duhe“ i „Braću Karamazove“. U prvom romanu se kao predstavnik religije pojavljuje jedino nesrećna ćerka Marmeladova (koja je prodavala svoje telo iz nužde); ali i ona čita samo Jevanđelje . . . U tome ima malo pravoslavnog – Jevanđelje može da čita i mlada Engleskinja, koja se nalazi u istom položaju kao i Sonja Marmeladova. Da bi bio pravoslavan, čovek mora da čita Jevanđelje kroz prizmu svetootačkog učenja, jer se, inače, iz samog Svetog pisma mogu izvući i takva lažna učenja kao što su škopstvo, luteranstvo, molokanstvo i druga učenja, kojih ima tako mnogo i koja su sva izvedena direktno iz Jevanđelja (ili uopšte iz Biblije). Pomenućemo još neke pojedinosti: ta mlada devojka (Marmeladova), na primer, ne traži da se u crkvi čita posebna molitva, od duhovnika i monaha ne traži savet; čudotvorne ikone ne celiva; dala je samo pomen ocu u crkvi. U stvarnom životu, međutim, žena slična njoj svakako bi sve to činila ako bi se u njoj probudilo živo religiozno osećanje . . . I u samom Peterburgu, i u njegovoj blizini sve se to može naći . .I čak je verovatnije da bi se u njenim rukama pre našla žitija sv. Teodore, sv. Marije Egipatske, Taisije i prepodobne Aglaide nego Jevanđelje. Iz ovoga se vidi da je g. Dostojevski, u vreme kada je pisao „Zločin i kaznu“, vrlo malo mislio na pravo (tj. crkveno) hrišćanstvo. U „Zlim dusima“ je nešto bolje. Pred čitaocem se na trgu pojavljuje ikona, kojoj se „narod“ klanja. Autor se, očigledno, ljuti na nihiliste koji su dozvolili sebi da teško uvrede ovu narodnu svetinju, i to je sve. Od ličnosti iz višeg ili obrazovanog kruga, mnogi govore o Bogu, o Hristu („O Njemu“), govore lepo, krasnorečivo, vatreno, s velikom iskrenošću, ali ne sasvim pravoslavno, ne svetootački, ne crkveno . . . Sve te reči sa religijskog stanovišta nisu ništa drugo do lepo, mirisno „mleko“, koje je prvenstveno potrebno onome ko je sasvim zaboravio da razmišlja o Bogu i Hristu; ali, to je samo „početak puta“, samo „mleko“, a pravu hranu pravoslavnog hrišćanstva čovek će otkriti tek kada počne s bojažljivim i živim interesovanjem da čita Jovana Zlatoustog, Filareta Moskovskog, žitija svetaca, Varsonufija Velikog, Jovana Lestvičnika, prepisku optinskih učitelja, Makarija i Antonija, i njihove duhovne dece, mirjana i monaha.

Za epigraf romana „Zli dusi“ izabrana je, istina, jevanđeljska priča o isceljenju besomučnog, koji je, pošto se izlečio, seo kod nogu Isusovih, a demoni, koji su bili u njemu, ušli su u svinje koje su jurnule sa strmeni u jezero i utopile se . . . „Besomučni“ u ovom slučaju kod g. Dostojevskog oličava Rusiju, koja će se isceliti od svih svojih bolesti, individualno-moralnih i društvenih, onda kada po svom duhu postane u većoj meri hrišćanska nacija (razume se, u licu svojih obrazovanih predstavnika). Ali, to je vrlo nejasno . . . O kakvom je hrišćanstvu reč: o opštejevanđeljskom ili stvarno pravoslavnom, koje poštuje ikonu Iverske Majke Božije, mošti sv. Sergija, propovedi Tihona Zadonskog i Filareta, [4] i veruje u vidovitost i sveti život nekih još uvek živih monaha?. . .

Kakvo je to hrišćanstvo koje će spasti buduću Rusiju: ono prvo, neodređeno-jevanđeljsko, koje će morati da traga za formama, ili drugo, koje ima određene, svima, makar i samo spolja (ako ne po unutrašnjem smislu) poznate forme?. . .

Na ovo u „Zlim dusima“ nećemo naći nikakav odgovor!

Roman „Braća Karamazovi“ je već mnogo bliži samoj stvari. Očigledno je da je sam autor išao, istina lagano, ali, ipak, prilično ispravnim putem. On se sve više i više približavao Crkvi.

U ovom romanu veoma značajnu ulogu imaju pravoslavni monasi; autor se s ljubavlju i dubokim poštovanjem odnosi prema njima; neke od ličnosti u romanu, koje pripadaju višoj klasi, priznaju im poseban duhovni autoritet. Starcu Zosimi je čak pripisan mistični dar „vidovitosti“ (u njegovom proročkom klanjanju Dimitriju Karamazovu, koji će kasnije greškom biti optužen od suda za oceubistvo), itd.

Istina, i u „Braći Karamazovima“ monasi ne govore u potpunosti ono, ili tačnije rečeno, uopšte ne govore ono što u stvarnosti govore vrlo dobri monasi kako kod nas, tako i na Atosu, dakle, i ruski, i grčki, i bugarski monasi. I ovde se, na primer, vrlo malo govori o monaškom poslušanju; nigde se ne pominje nijedna služba u crkvi, nijedno molebstvije . . . Pustinjak i strogi isposnik, Ferapont, koji retko opšti s ljudima, zbog nečega je prikazan u nepovoljnom svetlu i podrugljivo . . . Iz tela umrlog starca Zosime zaudara na trulež, a to zbunjuje kaluđere koji su ga smatrali svetim.

Možda o svemu ovome ne bi trebalo pisati, već ostati u „domenu stvarnosti“. Možda bi mnogo bolje bilo kada bi se jako mistično osećanje povezalo sa većom tačnošću realnog prikazivanja: to bi bilo istinitije i korisnije, jer su kod g. Dostojevskog i u ovom romanu čisto mistična osećanja, ipak, izražena slabo, dok su osećanja humanitarne idealizacije, čak u govoru kaluđera, naslikana strasno i iscrpno.

Sve je to tako. Međutim, ako „Braću Karamazove“ uporedimo sa ranijim delima g. Dostojevskog, ne možemo a da se ne radujemo što takav ruski čovek, toliko talentovan i iskren, sve više pokušava da izađe na pravi crkveni put, što on, očigledno, teži da lirizam svog vatrenog, mada svojevoljnog i ipak nejasnog morala, zatvori, na kraju, u određene i za nas svete forme.

Još samo jedan korak, i on bi nam morao pokloniti istinsko veliko po svojoj poučnosti delo.

A onda, iznenada, taj govor! Opet ti „narodi Evrope“! Opet ta „poslednja reč sveopšteg pomirenja“!

Iz tog govora, održanog na proslavi posvećenoj Puškinu, ja sam, priznajem, sasvim neočekivano zaključio da g. Dostojevski, kao i velika većina Evropljana i ruskih sveljudi, još uvek veruje u mirnu i spokojnu budućnost Evrope i raduje se što ćemo mi, Rusi, možda, uskoro morati da potonemo i nestanemo bez traga u bezličnom okeanu kosmopolitizma.

Upravo – bez traga! Jer šta ćemo mi doneti na tu (po mom mišljenju, do gađenja dosadnu) gozbu svesvetskog, jednoobraznog bratstva? Kakav ćemo svoj trag, koji ne bi ličio na neki tuđi, ostaviti u sredini tih pomešanih ljudi budućnosti . . . Kao „gomila“ . . . ako ne uvek „mračna“ . . . a ono „gotovo zaboravljena“. . .

Nad svetom ćemo proći tiho i bez traga –
Ne ostavivši vekovima ni plodnu misao,
Ni delo koje je započeo genije .

Našoj naciji je bilo povereno jedno veliko blago – strogo i postojano crkveno pravoslavlje; ali naši najbolji umovi ne žele prosto da se „smire“ pred njim, pred njegovom „isključivošću“ i onom prividnom hladnoćom, koja uvek „bije“ na romantičarski vaspitane duše od svega onoga što je utvrđeno, pravilno, čvrsto. Oni više vole da budu „smerni“ pred učenjima antinacionalnog eudajmonizma, u kojima, po njihovom odnosu prema Evropi, čak i nema ničeg novog.

Sve te nade u zemaljsku ljubav i zemaljski svet mogu se naći i u poeziji Beranžea, a još više kod Ž. Sandove i mnogih drugih.

I ne samo ime Božije, već se i Hristovo ime pominje tim povodom na Zapadu više puta.

Izričito ružičasta nijansa, koju je Dostojevski dao hrišćanstvu u ovom govoru, predstavlja novinu u odnosu na Crkvu, koja ništa posebno blagotvorno ne očekuje u budućnosti; ali ta nijansa nema u sebi ništa ni osobeno rusko ni osobeno novo u odnosu na dominantnu evropsku misao XVIII i XIX veka.

Sve dok g. Dostojevski u svojim romanima govori preko slika, bez obzira na lične nijanse ili lirsku subjektivnost tih slika, vidi se da je umetnik (u potpunosti i u većoj meri nego mnogi od nas) ruski čovek.

Ali izdvojena, izvučena iz tih ruskih slika, iz tih ruskih prilika, čista misao u tom poslednjem govoru je, kao kod većine naših pisaca, po idejama i, čak, po svom poreklu, gotovo u potpunosti evropska.

A upravo kad je misao u pitanju mi zaostajemo vekovima!

I kad razmišljamo o toj žalosnoj stvari lako možemo poverovati da nam se uskoro može izgubiti svaki trag u svima i u svemu . . .

Možda to tako i treba, ali čemu se tu ima radovati?. . . Ja to ne mogu i ne umem da razumem!


III

Dakle, reći će mi neko, vi sebi dozvoljavate ne samo da odričete mogućnost sveopšteg „uspostavljanja pravde“, „svetske harmonije“ i „sreće“ na zemlji, nego sve te stvari suprotstavljate hrišćanstvu kao nespojive s njim, prikazujete ih maltene kao njegove antiteze . . . Vi ste čak zaboravili na reči katihizisa: „Bog je ljubav . . .“

„Pisac, koga vi sami visoko cenite i koga ste na početku prethodnog pisma nazvali ne samo darovitim i u potpunosti ruskim, korak po korak, reč po reč, postao je kod vas na kraju pisma gotovo opasan po svojim zabludama, maltene jeretik! . . .“ I šta vi hoćete posle toga? Šta vi tražite od naše Rusije i od nas samih?

O nastanku „pravde“ i „sreće“ na zemlji ja ovde neću mnogo govoriti jer se, kad je reč o tom pitanju, svi ljudi, po mom mišljenju, jednostavno dele na one koji su spremni da u taj ideal veruju i na one koji se samo sležu ramenima pri pomenu slične misli, koja je podjednako suprotna i realnim zakonima prirode, i svim glavnim i najuticajnijim, nama poznatim pozitivnim religijama.

Da bismo ubedili prve (tj. one koji veruju u „sreću“ i „pravdu“), treba govoriti dugo i opširno, a to nije moguće u članku ili pismu koje ima poseban cilj; drugi, pak, koji nisu spremni da u to veruju, razumeće me od prve reči. Toliko o svetskoj „sreći“ i o ljudskoj „pravdi“.

O „harmoniji“ ću se potruditi da govorim, ako stignem, posebno, jer „harmoniju“ ja shvatam drugačije nego g. Dostojevski i mnogi drugi naši savremenici. Sada ću to objasniti na primeru, kratko i usput:

Puškin prati Paškeviča u rat; prisustvuje bitkama. Mnogo ljudi je ubijeno, ranjeno i unesrećeno. Rusi kao pobednici ulaze u Erzerum. Sam pesnik za sve to vreme doživljava, razume se, mnoga snažna i nova osećanja. Priroda Kavkaza i Azijske Turske; prizor ubijenih i ranjenih; muke i iznurenost ljudi koji su stalno u pokretu; izlaganja opasnostima koje Puškina toliko privlače; zadovoljstva štapskog života u vojsci koja trijumfuje; čak i pesniku do tada nepoznato uživanje u istočnjačkim parnim kupatilima Tiflisa . . . Posle svega toga ili pod uticajem svega toga (između ostalog, i pod uticajem krvi i hiljade smrti), Puškin piše neke prelepe stihove u istočnjačkom stilu.

Eto, to je harmonija, pomirenje antiteza, ali ne u smislu mirnog i bratskog moralnog slaganja, već u smislu poetskog i uzajamnog dopunjavanja suprotnosti kako u samom životu, tako i u umetnosti.

Borba dveju velikih vojski, uzeta odvojeno od svega sporednog, u svojoj sveukupnosti, predstavlja manifestaciju „realno-estetske harmonije“. . .

Međutim, kada brazilski car sedi u Peterburgu za stolom u društvu ruskih orijentalista, koji su sve ono istočnjačko u sebi odavno izgubili, tako da ih je vrlo teško razlikovati od evropskih birgera – onda to ne samo da nije harmonija već je mirna, dosadna, pomalo tupa i vrlo jalova unisonost, tj. unisonost koja na naravi i shvatanja samih orijentalista praktično ne deluje, niti ih u većoj meri čini istočnjačkim i originalnim. U tako shvaćenoj „harmoniji“, ja ne mogu da vidim harmonično ili estetsko bratstvo jednoobraznih naroda budućnosti, čak i kada bih u to bratstvo imao pravo da verujem i kao realista i kao hrišćanin.

U očima realiste, tj. čoveka koji nema prava da daje prognoze bez prethodnih, čak i približnih, primera, ovakvo srećno bratstvo, koje čak dovodi ljude do subjektivnog trajnog zadovoljstva, nije u saglasnosti ni sa psihologijom, ni sa sociologijom, ni sa istorijskim iskustvom. U očima hrišćanina ovakav san je protivurečan otvorenom i vrlo jasnom proroštvu Jevanđelja, o pogoršanju odnosa među ljudima pri kraju sveta.

Bratstvo po mogućnosti i istinska humanost se doista preporučuju u Svetom pismu Novog zaveta za spasenje duše posle smrti; ali u Svetom pismu nigde nije rečeno da će ljudi pomoću te humanosti stići do mira i sreće. Hristos nam to nije obećao . . . To nije istina: Hristos naređuje, ili savetuje svima da vole bližnje u ime Boga, ali, s druge strane, proriče da ga mnogi neće poslušati.

Eto u kom smislu su novoevropska i hrišćanska humanost nesumnjivo antiteze, čak vrlo teško pomirljive (ili pomirljive samo estetski, u oblasti poezije, kako životne tako i umetničke, odnosno u smislu vrlo složene i fascinantne borbe). Ne treba se ni čuditi ni užasavati zbog takve misli. To je vrlo jasno, mada tužno. Humanost je ideja prosta; hrišćanstvo je pojam složeniji. U hrišćanstvu, pored mnogih drugih strana, postoji i humanizam ili ljubav prema čovečanstvu „u Hristu“, tj. ona ljubav koja ne izvire neposredno iz nas već koju nam je darovao Hristos. Humanost je, međutim, prosta i „autonomična“; ona može, korak po korak, misao po misao da vodi do onog bezosećajnog i samouverenog utilitarizma, do onog epidemijskog ludila uma našeg vremena, koje se u psihijatriji može nazvati mania democratica progressiva. Cela stvar je u tome što mi pretendujemo da sami po sebi, bez Božije pomoći, budemo ili vrlo dobri, ili, što je još pogrešnije – korisni. Ja kažem – još gore, jer dobrotu, još svoju, poriv iskrene ljubavi i milosrđa čovek ne može da ne oseća – to je činjenica nevoljnog saznanja. Ali kako biti uveren da si koristan ako ne svima a ono mnogima? Spasavajući jednog, ja, možda, nanosim štetu drugom. Hrišćanstvo to lako miri upravo time što, s jedne strane, ne veruje u čvrstinu i trajnost naših autonomnih vrlina, a s druge – što smatra da su dugotrajna sreća i mir duše štetni. Nanosiocu uvrede ono kaže: „Pokaj se: zgrešio si.“ Uvređenom poručuje: „Ta uvreda je za tebe korisna; rukom nepravednog čoveka Bog te je kaznio; oprosti čoveku i pokaj se pred Bogom.“

U nesreći, patnji, siromaštvu, uvredama hrišćanstvo ponekad vidi Božiju posetu.

A obična humanost želi da zbriše sa lica zemlje te za nas korisne uvrede, siromaštvo i nesreće . . .

U tom smislu hrišćanstvo i humanost možemo uporediti sa dve železničke kompozicije koje su krenule iz jedne tačke, ali su se, usled razdvajanja koloseka, sve više udaljavale jedna od druge da bi se na kraju, dolazeći sa suprotnih strana, direktno sudarile. [5]

U svim duhovnim delima, istina, govori se o ljubavi prema ljudima. Ali u svim sličnim knjigama mi ćemo takođe naći i načelo premudrosti (tj. religiozne mudrosti i životne mudrosti, koja iz nje izvire) „strah Božiji“ – običan, sasvim običan strah i od patnji na onome svetu, i od drugih kazni u vidu zemaljskih patnji, tuge i nesreće.

Zašto g. Dostojevski ne govori otvoreno o tom strahu? Da nije zato što je ideja ljubavi privlačnija? Ljubav uzvisuje, a strah ponižava čoveka. Ali, po hrišćanskom učenju, dobrovoljno „poniženje“ pred Bogom, tj. ona „smirenost“, koju g. Dostojevski toliko ceni, bolja je i sigurnija za spasenje duše od gorde i nemoguće pretenzije da se bude neprestano dobar i blagonaklon. Mnogi pravednici su odlazak u pustinju pretpostavljali delotvornoj ljubavi; oni su se tamo molili Bogu prvo za svoju dušu, a onda za druge ljude; mnogi od njih su to činili zato što se s pravom nisu uzdali u sebe i što su smatrali da su pokajanje i molitva, tj. strah i svojevrsno „poniženje“, ispravniji put nego što su to pretenzije svetske dobrote i samouverenost delotvorne ljubavi u mnogoljudnom društvu. Čak ni u monaškim zajednicama iskusni „starci“ ne dozvoljavaju da se mladi previše zanose delotvornom i vatrenom ljubavlju, već ih pre svega uče poslušnosti, poniznosti, pasivnom opraštanju uvreda . . . I sve to nimalo nije lako, posebno za one ljude koji uobražavaju da su se već smirili i u „miru“ (tj. svetu) sopstvenim naporima pripremili za manastir. Istorija monaštva od svog početka do danas beleži mnogo primera iznenađujućeg pada tih duhovnih Ikara, često vrlo iskrenih i blagorodnih.

Dakle, pre svega strah, a potom „smirenje“; ili pre svega – smirenje uma, koji se s prezirom odnosi ne samo prema sebi već i prema svima drugima, čak i prema genijalnim ljudskim umovima koji neprestano greše.

Takvo smirenje, korak po korak, vodi veri i strahu pred imenom Božijim, pokornosti prema učenju Crkve, koja nam Boga tumači. A ljubav dolazi kasnije. Ljubav je pitoma, sama sebi prijatna, za druge radosna, svepraštajuća – to je rezultat rada, vrhunac: to je ili nagrada za veru i strah, ili poseban dar blagodati, koji je ili dat čoveku ili je kod njega, slučajnim ili srećnim vaspitanjem, učvršćen. Ja rado verujem u iskrenost i ljubav kao u poseban dar blagodati kada je u pitanju, na primer, orator, tj. priroda visoko nadarena; ali ništa slično ne osećam kada mislim na većinu njegovih slušalaca kojima je, uveren sam, jača ljubav prema Evropi nego prema Hristu i bližnjem . . .

Međutim, postoji među mnogobrojnim vrstama i nijansama čovekove ljubavi jedna posebna vrsta, koja može i neverujućeg i nesmirenog čoveka da privede veri i smirenju, a onda i onoj ljubavi čovečanstva u Bogu, koju su dostizali samo malobrojni u svim vremenima, pa i to samo donekle, slično onome kako se u kvadraturi kruga pokretni mnogougaonik približava punom i nepokretnom krugu Božanske čistote.

Ali o toj ljubavi ja neću govoriti svojim rečima. Pre mene i bolje od mene je o njoj govorio, gotovo istovremeno kada i g. Dostojevski, drugi ruski hrišćanin, čiji govor nije bio toliko slavljen, iako je u određenom smislu bio istinitiji od govora slavnog pisca.

Mislim na K. P. Pobedonosceva. Gotovo u isto vreme kada se u Moskvi tako bučno proslavljao jubilej Puškina, kada su se mnogi gostili, prekrivali spomenik cvećem i vencima, aplaudirali, plakali i, čak, padali u nesvest, radujući se što smo i mi, najzad, „sazreli“, ili, tačnije, prezreli do te mere da nam ostaje samo da sami sebe žrtvujemo na oltaru svečovečanske (tj. prosto evropske) demokratije, ovaj ruski hrišćanin, koga sam pomenuo, čija se dužnost srećno podudarila sa njegovim osećanjima i pozivom, sam je posetio daleku Jaroslavsku eparhiju, i tamo, na proslavi mature u školi za žensku decu sveštenika i crkvenoslužitelja, koja je održana pod pokroviteljstvom carice (koja sada počiva u Bozi), održao govor, koji su „Moskovske novine“ s pravom nazvale prelepim i uzvišenim, a koji bih ja nazvao blagorodno-smirenim.

Evo nekih delova iz tog govora. Najpre je g. Pobedonoscev govorio o tome kako se treba sećati pokojne pokroviteljice:

„Ona je svima koji je vole zaveštala da je se sećaju na liturgiji kada se prinosi beskrvna Žrtva na presto Gospodnji . . .“

„ . . . Do u poslednjih dana života ona se, sa dubokim poštovanjem, sećala onih koji su je uveli u Crkvu i pokazali joj našu crkvenu lepotu. Zato, volite više od svega na svetu našu Crkvu, volite je onako kako voli čovek koji je odjednom spoznao vrhunsku lepotu i koji ni za šta ne želi da je menja . . .“

I dalje:

„Samo se preko Crkve možete zbližiti s narodom prosto i slobodno steći njegovo poverenje.“

Zatim:

„Ono što je trajno to su obična milosrdna dela: gladnoga nahraniti, žednoga napojiti, golog odenuti, a iznad svega, mračnu dušu osvetliti svetlošću bogopoznanja, hladnu zagrejati vatrom ljubavi – to su dela koja će ostati posle nas.“

U čemu je razlika između ova dva govora, podjednako lepa u oratorskom smislu?


I tamo je „Hristos“, i ovde je „Božanski Učitelj“. I tamo i ovde su – „ljubav i milosrđe“. Nije li sve to isto? Nije, razlika je velika, rastojanja su nemerljiva . . .

Prvo, u govoru g. Pobedonosceva Hristos se spoznaje ne drugačije do kroz Crkvu: „volite pre svega Crkvu“. U govoru g. Dostojevskog Hristos je mimo Crkve dostupan svakome od nas, zbog čega ljudi često misle da mogu, bez poznavanja čak i azbuke katihizisa, tj. najvažnijih stavova i bezuslovnih kriterijuma pravoslavnog učenja, pripisivati Spasitelju obećanja koja se tiču „sveopšteg bratstva naroda“, „sveopšteg mira“ i „harmonije“, a koja on nikada nije izrekao.

Drugo, o „milosrđu i ljubavi“. I ovde pažljivi um uočava veliku razliku. „Milosrđe“ g. Pobedonosceva je samo lično milosrđe, a „ljubav“ je obična ljubav prema „bližnjem“ – upravo prema bližnjem, najbližem, prema prolazniku, prema onome ko se nalazi pod rukom, to je samilost prema živom, realnom čoveku, čije suze mi vidimo, čije jauke i uzdahe čujemo, čiju ruku možemo stisnuti, uistinu kao bratu, ovog časa . . . Kod g. Pobedonosceva nema ni nagoveštaja o kolektivnom i apstraktnom čovečanstvu, čije raznovrsne želje, suprotne potrebe, koje se sukobljavaju i uzajamno isključuju, ne možemo da zamislimo ni kod sadašnjeg a kamoli kod budućih pokolenja . .

Kod g. Pobedonosceva je to tako jasno: volite Crkvu, njeno učenje, njene ustave, obrede, čak dogme (da, i hladne dogme se mogu, zahvaljujući veri, beskrajno voleti!). Ako vam crkva bude draga ili, prostije rečeno, ako zaželite da češće odlazite na liturgiju ili da posećujete manastire, vi ćete poželeti da bolje upoznate učenje; kada shvatite učenje, vi ćete, po meri snaga svoje prirode, živeti kao hrišćanin ili ćete, u najmanju ruku, kao hrišćanin prilaziti stvarima kako je to činio carinik, koji je ranije grešno živeo. Evo šta će vam Crkva reći: „Ne trudite se da neprestano izgarate od ljubavi . . .“ Stvar uopšte nije u vašim uzvišenim porivima, kojima se vi oduševljavate, već, naprotiv, u pokajanju i, čak, u izvesnom poniženju uma. Ne uzimajte na sebe previše, ne uznosite se čitavo vreme tim uzvišenim pobudama, u kojima se često krije toliko gordosti, taštine i častoljublja. Budite slobodoljubivi, ako hoćete, na političkom polju (iako ni to nije sasvim ispravno, jer apostol kaže da se i inovernoj i nepravednoj vlasti treba pokoravati); ali, tako vam Boga, na religioznom polju učite skromno od Crkve i, čak, prostije i direktnije rečeno, učite od ruskog sveštenstva, od tog staleža koji je toliko nesavršen u moralnom, i u intelektualnom pogledu. On je doista nesavršen, to je istina; možda je on u uslovima istorijskog vaspitanja postao nešto hladniji, grublji od nas, plemićki vaspitanih mirjana . . . Ali njegovi predstavnici poznaju učenje Crkve; a ta njihova hladnoća (mnogi su putevi Gospodnji!) mogla je da im pomogne da se suprotstavljaju svakojakim iznenadnim novotarijama. I još: zar su strasnim porivima potrebne samo novotarije? Zar je pravoslavlje kod nas toliko zaboravljeno u svetskom i obrazovanom društvu, da ne bi opet moglo da postane novo i privlačno? Prekrasna posuda još nije razbijena, još nije sasvim istopljena na prejakoj vatri evropskog progresa. Sipajte u nju utešni i okrepljujući napitak vaše obrazovanosti, vašeg uma, vaše lične dobrote, i samo to, i nećete pogrešiti.

Očigledno je da u nekim delovima svoje besede g. Dostojevski govori gotovo u istom, isključivo ličnom smislu. Tu je on, kao i ranije, potpuni hrišćanin, samo hrišćanin koji nije baš sve jasno i otvoreno rekao do kraja, dok je drugo, suvišno, istovremeno, potanko ispričao.

Na primer:

„Smiri se, gordi čoveče, i pre svega pobedi svoju gordost! Smiri se, sujetni čoveče, i pre svega se potrudi na rodnoj ’njivi’ . . . Istina nije van tebe već je u tebi samom; pronađi sebe u sebi, potčini sebe sebi, ovladaj sobom – i sagledaćeš istinu. Ta istina nije u stvarima, nije van tebe i nije negde iza mora, već pre svega u tvom sopstvenom radu nad sobom. Pobediš li sebe, smiriš li se, postaćeš slobodan kako nikada ni sanjao nisi, i započećeš veliko delo, i druge ćeš učiniti slobodnima, i ugledaćeš sreću, jer će se ispuniti tvoj život, i razumećeš, na kraju, narod svoj i njegovu svetu istinu. Nije kod Cigana i negde drugde svetska harmonija, ako je ti sam nisi dostojan, ako si zao i gord, i ako tražiš da proživiš život beskorisno, i ne pretpostavljajući da za njega treba platiti.“

Nedostaje tu jedna stvar. Nije tu pomenuto ono najbitnije – Crkva.

A ispričano je suvišno – o nekakvoj konačnoj harmoniji.

Ali, ostavimo tu harmoniju o kojoj sam već govorio i koja je, po mom mišljenju, oslabila inače divno delo F. M. Dostojevskog. Bolje pogledajmo šta predstavlja to smirenje pred „narodom“, pred „verom i istinom“, čemu su nas i ranije mnogi učili.

U tim rečima: smirenje pred narodom (ili pre pred seljakom) – ima nečeg nejasnog i delom lažnog. Šta znači „smiriti se“ pred „prostim“ narodom? Poštovati njegov fizički rad? Ne; svako zna da nije o tome reč: to se samo po sebi razume i to su čak i ranije umeli da shvate mnogi od naših veleposednika. Podražavati njegove moralne osobine? Postoje, naravno, osobine koje su vredne toga. Ali ja ne mislim da bi sve porodične, društvene i uopšte, lične, u užem smislu reči, osobine naših ljudi iz naroda trebalo podražavati. Teško je da treba podražavati njihov bezosećajni odnos prema patnicima i bolesnima, njihovu surovost u gnevu, njihovo pijanstvo, sklonost mnogih od njih lukavstvima i čak lopovluku . . . Naravno, nama ne savetuju da se s te strane pred njim „smirimo“, već da se od njega učimo kako da se „smirimo“ umno, filozofski, da shvatimo da u njegovom pogledu na svet ima više istine nego u našem . . .

Već je to dobro što naš čovek iz naroda ne poznaje Evropu i što ga ne brine opšta sreća: kada u stihovima Tjutčeva čitamo o dugom trpljenju ruskog naroda i, zamislivši se nad tim, upitamo sebe: „U čemu se zapravo izražava to dugo trpljenje?“, onda mi, razume se, znamo da ono nije samo u fizičkom radu, na koji je narod toliko navikao da mu je bez rada čak dosadno (ko od nas nije sretao, na primer, radnice i dojilje u gradovima koje su čeznule za njivom i kosidbom?. . .). Znači, stvar nije u tome. Dugo trpljenje i smirenje ruskog naroda se izražavalo i sada se delom izražava u rado prihvaćenom pokoravanju vlastima (koje su ponekad nepravedne i surove kao, uostalom, i sve druge zemaljske vlasti), delom u predanosti učenju Crkve, njenim ustanovama i obredima. Zato smirenje pred narodom za onoga ko u sebi polaže računa o svojim osećanjima nije ništa drugo do smirenje pred samom tom Crkvom, koju, kako savetuje g. Pobedonoscev, treba voleti.

I ta ljubav je mnogo opipljivija i razumljivija od ljubavi prema celom čovečanstvu, jer od nas zavisi da li ćemo shvatiti šta želi i šta od nas traži ta Crkva. A šta će sutra poželeti ne celo čovečanstvo, nego bar naša Rusija (koja na naše oči gubi čak i svoj državni instinkt, koji su stranci toliko hvalili), to mi tačno ne možemo znati. Crkva ima svoja čvrsta pravila i spoljašnje forme – takođe vlastite, posebne, jasne i očigledne. A rusko društvo nema danas ni svoja pravila, ni svoje forme! . . .

Kada čovek voli Crkvu, on zna kako može da joj, takoreći, „ugodi“. A kako ugoditi čovečanstvu kada milioni ljudi koji ga čine ne samo što se ne slažu među sobom, nego se nikada ne mogu ni složiti! . . .

Ta večita nesaglasnost, međutim, niukoliko ne protivreči onoj težnji ka jednoobraznosti u idejama, vaspitanju i naravima, koju sada nalazimo svuda. Sličnost prava i vaspitanja samo izjednačava pretenzije ne umanjujući suprotnost interesa, i zato samo pojačava mogućnost sukoba.

Voleti Crkvu – to je tako razumljivo!

Voleti, međutim, savremenu Evropu koja, čak i u svojoj sredini tako surovo proganja rimsku Crkvu, Crkvu, ipak, veliku i apostolsku, bez obzira na sve dogmatske nijanse koje je odvajaju od nas, to je prosto greh!

Zašto u našem društvu i u našoj bezidejnoj literaturi nije bilo razumevanja za papu Pija IX, ni za kardinala Ledohovskog, ni za zapadno monaštvo uopšte koje je danas toliko progonjeno? Eto prilike u kojoj su se mogla udružiti i hrišćanska, i umetnička i liberalna osećanja.

Jer, s jedne strane, katolici su jedini predstavnici hrišćanstva na Zapadu (o čemu je divno pisao onaj isti Tjutčev koji je hvalio dugo trpljenje ruskog naroda); s druge strane, istinska, spontana humanost se ne može odnositi samo na radnika i ranjenog vojnika. I čovek visokog zvanja, koga gomila vređa i proganja, i poraženi vojskovođa, slično Benedeku ili Osman-paši, može da probudi vrlo živo i duboko osećanje poštovanja i saosećanja u srcima neiskvarenim jednostranim demokratskim „sentimentima“.

A i poezije kod pape i Ledohovskog ima, naravno, više nego kod drskog i prosečnog zapadnog radnika.

Ja mislim da bi Puškin, da je duže poživeo, ustao u odbranu pape i Ledohovskog, pa čak i Don Karlosa . . . Revolucionarna savremenost menja postepeno svu tu staru i poetičnu, raznoliku Evropu, koju je naš pesnik toliko voleo, naravno, ne nekom moralno-blagonaklonom, već pre svega umetničkom, panteističkom, može se reći, ljubavlju . . .

Ja se sećam jedne neprijatne slike, objavljene, čini mi se, u reviji Gartenlaub: mirna seoska priroda, u daljini šumarak, u njemu mala (katolička) crkva. U prvom planu drvoreza – litija; pobožne starice, seljaci bez kapa; u pozama i na licima vidi se upravo ono „smirenje“ koje nas i kod našeg čoveka iz naroda uzbuđuje u ovakvim situacijama. Na čelu – seosko sveštenstvo sa zastavama. Povorka stoji – ne može da se dođe do crkve jer se voz zbog nečega zaustavio na železničkoj pruzi, rampa je zatvorena. Treba čekati ili daleko zaobilaziti. Oslonivši se na stubišnu ogradu vagona, bradati radnik ravnodušno gleda u lica sveštenika.

Drvorez je, očigledno, bio urađen sa ciljem da izrazi podsmeh i zluradost . . .

O kako mi je mrsko bilo spokojno i čak lepo lice tog radnika!

Zato mi dođe da u ovom trenutku, na čudan usklik g. Dostojevskog: „O narodi Evrope i ne znaju kako su nam dragi!“, ne u ime cele Rusije već mnogo skromnije, samo u svoje ime i u ime malobrojnih koji osećaju kao ja, uzviknem: „O, kako te mrzimo, savremena Evropo, zato što si uništila kod sebe sve veliko, lepo i sveto i što i kod nas, nesrećnih, to činiš svojim zaraznim dahom . . .“

Ako je mržnja ove vrste „greh“, onda sam ja spreman da celog života nosim taj greh, koji je nastao iz ljubavi prema Crkvi . . . Ja kažem: „prema Crkvi“, imajući u vidu katoličku crkvu, jer kada ne bih bio pravoslavac, ja bih, naravno, više voleo da budem katolik nego eudejmonista i liberal-demokrata!!! To mi je tek preko svake mere odvratno!!




Napomena iz 1885. godine

Ima vrlo uvaženih i umnih ljudi koji su dobro poznavali Dostojevskog i koji su me uveravali da on ovim svojim govorom nije želeo da izrazi ono za šta ga ja optužujem; oni kažu da je on pri tom imao u vidu čak neke skrivene snove apokaliptičnog karaktera. Ja ne znam šta je F. M. mislio i šta je govorio u privatnim razgovorima sa svojim prijateljima; to su stvari koje se tiču njegove intimne biografije a ne javnog govora, u kome apsolutno nema ničeg što bi upućivalo ne samo na „apokaliptično“ (tj. na nešto što ide dalje od određenog učenja Crkve) nego uopšte ima vrlo malo istinski religioznog – mnogo manje nego što toga ima u romanu „Braća Karamazovi“. Pošto F. M. Dostojevskog nikako ne možemo okriviti za nedostatak smelosti i nezavisnosti, onda se ovaj govor, po mom mišljenju, može smatrati jednostavno greškom, nepromišljenošću, promašajem koji je nastao iz nekakve nervozne užurbanosti; jer u njegovim vlastitim delima, čak i ranim, možemo često naći mnoge misli koje su apsolutno nespojive sa tim kultom „svečoveka“, „Evrope“ i „konačne harmonije“.

Na primer, u „Zapisima iz podzemlja“ je vrlo duhovito ismejana upravo ta konačna harmonija ili sreća čovečanstva. Ako je Dostojevski, ipak, imao u vidu nešto drugo, onda je to trebalo reći otvoreno ili, bar, napraviti aluziju u tom smislu; ovako, po čemu ljudi mogu da naslute da taj umni, talentovani i smeli čovek govori jedno, a misli drugo, kaže neke sasvim obične stvari, a pri tom ima u vidu nešto vrlo originalno i duboko .......

Često se, uostalom, dešava i to da je sam pisac, kao čovek, sazreo za određene ideje i određena osećanja, ali da te ideje i ta njegova osećanja još nisu našla svoj literarni (ili oratorski – svejedno) izraz, svoju adekvatnu formu.

Ja sam spreman da verujem da bi se Dostojevski, da je poživeo još dve-tri godine, još više približio Crkvi nego što je to učinio u romanu „Braća Karamazovi“ i, čak, monaštvu, koje je voleo i poštovao, iako monahe, očigledno, nije dovoljno poznavao, pa je više želeo da ih poučava nego da sam uči od njih.

Za F. M. Dostojevskog se govorilo da se drži pravoslavlja; on je u hram Božiji išao, ispovedao se, pričešćivao itd.; on je, verovatno, srcem bio dosegao do elementarnih istina pravoslavlja, međutim, da ispravno piše i propoveda u tom duhu još nije mogao; njemu je bilo potrebno da još uči (prosto od sveštenstva), a on je žurio da druge uči!

Uostalom, mnogi naši obrazovani ljudi, čak i oni koji posećuju hram Božiji i koji se mole, tako se nemarno i površno odnose prema osnovama hrišćanskog učenja, da im se govor koji bi u većoj meri bio pravoslavan, možda, ne bi toliko svideo kao ovaj koji je povlađivao našoj religioznoj i nacionalnoj bezbojnosti i na neki način joj (toj bezbojnosti) dao više istorijski smisao.

Greška govornika, nejasnost i nezrelost njegovih misli, ovoga puta je, verovatno, i bila razlog velikog, ali ne naročito laskavog, uspeha.

Za one koji ovaj govor pokojnog Dostojevskog nisu čuli ni čitali, ili su ono najvažnije u njemu zaboravili, navešću neka bitna mesta, koja su mene neprijatno iznenadila:

„Postati istinski Rus, Rus u potpunosti, možda i ne znači drugo do (to podvucite!) postati brat svih ljudi, „svečovek“, ako hoćete. I čitavo naše slovenofilstvo i zapadnjaštvo samo su jedan veliki nesporazum, koji je, istorijski gledano, istina, bio neophodan. Za pravog Rusa Evropa i sudbina velikog arijskog plemena su isto toliko važni kao i sama Rusija, kao i sudbina naše rodne grude, jer naša sudbina je upravo svesvetskost, izvojevana ne mačem, već snagom bratstva i bratske težnje ka sveujedinjenju ljudi. Ako se udubite u našu istoriju posle Petrove reforme, vi ćete već naći tragove i naznake ove misli, ovog mog sna, ako hoćete, u karakteru opštenja naših ljudi sa evropskim narodima, čak u našoj državnoj politici. Jer, šta je radila Rusija u ova dva veka u svojoj politici ako nije služila Evropi, možda, mnogo više nego sebi samoj? Ne mislim da je to bio samo rezultat nesposobnosti naših političara. O, narodi Evrope i ne znaju koliko su nam dragi! I kasnije, ja verujem u to, mi ćemo, to jest ne mi, već budući ruski ljudi, shvatiti svi do jednog da postati pravi Rus znači upravo to: težiti tome da se izmire jednom za uvek evropske protivrečnosti, da se za evropsku tugu nađe mesto u ruskoj duši, sveljudskoj i sveujedinjujućoj, da se u nju smeste sva naša braća, i, na kraju, možda, da se izrekne i konačna reč velike opšte harmonije, bratske konačne sloge svih plemena po Hristovom jevanđeljskom zakonu!“

(Venac na spomenik Puškina. 1880. Str. 243-258.)

Ja se po savesti pitam: može li se pretpostaviti da se ovde podrazumeva neka tajanstvena crkveno-mistična i gotovo apokaliptična misao o zemaljskoj misiji Rusije?

Jedno je tačno – ili sam ja u pravu kad kažem da je taj govor promašaj za takvog branioca i poštovaoca Crkve kakav je želeo da bude F. M. Dostojevski, ili se moja nepronicljivost u ovom slučaju graniči sa neverovatnom glupošću. Neka je i tako, ako već pokojnog Dostojevskog treba u svemu neizostavno opravdati. Ja ću i tu alternativu pre prihvatiti nego što ću priznati da ovaj kosmopolitski i veoma običan po duhu u Rusiji istup ima bilo kakav poseban značaj!


[1] Kažem savremenog u smislu tendencije određene vrste vaspitanja i svega onoga što čini tzv. tip, a ne svih onih koji su u ovom trenutku živi. I Bizmark, i papa, i francuski plemeniti legitimista, i neki pobožni prosti Bavarac ili Bretonac, takođe sada žive. Ali, to su ostaci nekadašnje zbijene i duhom bogate Evrope. Ja stalno ističem da ne mislim na takve naše savremenike.

[2] Gambeta Leon (Gambetta Léon, 1838-1882), francuski advokat i političar; bio vođ republikanaca u borbi protiv Napoleona III i ministar unutrašnjih poslova u Vladi nacionalne odbrane 1870-71. Iz opsednutog Pariza odleteo balonom i u unutrašnjosti Francuske organizovao borbu protiv Nemaca, pa stekao ugled među republikancima; 1879-81 predsednik skupštine, a 1881-82, predsednik vlade (Mala enciklopedija, Prosveta).

[3] Vidi knjigu „Gosudarstv. učenie mitr. Filareta“ V. N. 1885. goda. Str. 86-94. Između ostalog tekst: „Ti si, ubivši ga žezlom, njegovu dušu spasao od smrti“ (str. 92).

[4] Napomena iz 1885 god. Čak i u njegov duhovni autoritet, kad je reč o državnim pitanjima. Još jednom ću dozvoliti sebi da skrenem pažnju čitalaca na ovu vrlo korisnu knjigu, koju sam više puta pominjao: Gosudarstvenoe učenie Filareta (Mitrop. Moskovskogo) (V. N.), čije je drugo izdanje objavljeno ove godine u Moskvi.

[5] Ovo poređenje nije moje; ono je tako lepo da sam želeo da ga iskoristim. Ono pripada Prevo-Paradolu, koji se ubio u Americi. On ga je primenio na Francusku i Nemačku još pre rata 1870. i predskazivao poraz svoje otadžbine.

Prevod sa ruskog: Marija i Branislav Marković

Izvor: Konstantin Leontjev, Istok, Rusija i slovenstvo, Logos, Beograd, 1999.




                                             Konstantin Leontjev, Noć u pčelinjaku



4 коментара:

Анониман је рекао...

Tipičan hrišćanski konzervativac toga vremena koji je vrednost civilizacije video isključivo kroz njenu hrišćansku i predmodernu paradigmu, potpuno se gnušajući sekularnih i prosvetiteljskih ideja koje su odbacujući hrišćanstvo kao veru i monarhiju kao oblik hrišćanske organizacije države utrle put idejama socijalistima-utopistima za koje je ovaj lucidbi filozof proročki predvideo da će dovesti do nasilnog ekonomskog i životnog prevrata. Nepoznat tekst, hvala na izboru.
pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Odavno nisam procitao filozofski tekst uz to do besvesti dugacak. Verovatno su svi filozofski tekstovi dugi, zato ih citam retko, hehe....nije samo zato. Danas sam dobro raspolozen pa hajde, rekoh sebi, procitaj koju novu misao o Dostojesvkog. Njega volim. Kad, ono tamo, iznenadjenje.

Dopada mi se ovakva interpetacija vere jer je bliska realnosti, mozda zato sto se priblizava naucnom realizmu. Ostale interpretacije su mi apstraktne.
Z.

Анониман је рекао...

...svetu realnom, prljavom, bolesnom, pokvarenom, lažljivom, licemernom, lopovskom, depresivnom, ojađenom, podeljenom, isprepadanom, mračnom, bestidnom, gladnom, žednom, nepravednom, ponekad lepom, ponekad......ponekad......
Nisam pesimista, samo sam realan,kao Leontjev.
Pesnik u prolazu

L2 је рекао...

Usput, pametno je upitati se sta je realno, sta realizam, sta realnost. Osim razlika u pojmovima treba razlikovati i one koji ih koriste i nacin na koji ih koriste.

Постави коментар