понедељак, 19. март 2018.

Terry Eagleton, O zlu








Za mnoge savremene prosvećene liberalne mislioce, kao i za većinu političke levice, zlo predstavlja zastareo pojam. Ono suviše podseća na konačne sudove i metafizičke izvesnosti da bi bilo prihvatljivo u modernom dobu. U ovoj dovitljivoj i lako prohodnoj knjizi istaknuti marksistiĉki teoretičar Terry Eagleton iznenađujuće ustaje u obranu stvarnosti zla, oslanjajući se na književne, teološke i psihoanalitičke izvore kako bi pokazao da zlo nije puka srednjovekovna izmišljotina, nego stvarni fenomen i posve opipljiva snaga u današnjem svetu.

U knjizi koja obuhvata teme od svetog Augustina do alkoholizma, preko Tome Akvinskog i Thomasa Manna do Shakespearea i holokausta, Eagleton promišlja strašan položaj onih ukletih duša koje naizgled uništavaju bez ikakva razloga. Pritom postavlja čitav niz zanimljivih pitanja: Je li zlo zaista oblik ništavila? Zašto se ono pokazuje toliko glamuroznim i zavodljivim? Zašto se dobrota čini tako dosadnom? Mogu li ljudi zaista ućivati u uništavanju koje uopće nema racionalnog razloga?

    Terry Eagleton, uticajni teoretičar i jedan od glavnih marksističkih kritičara svoje generacije, trenutno je profesor engleske književnosti na Univerzitetu u Lancasteru u Engleskoj i na Univerzitetu Notre Dame u Sjedinjenim Američkim Državama.

PO ROĐENJU ZLI I LUDI

„Ipak, uvek postoje oni koji veruju u zlu krv ili zlokobne gene. Ako se neki ljudi zaista rađaju zli, oni ipak nisu ništa više odgovorni za to stanje od onih koji su rođeni s cističnom fibrozom. Okolnosti koje bi ih trebale osuditi samo ih oslobađaju. Isto se dešava kad promatramo teroriste kao psihotične, termin koji su za njih koristili vrhunski britanski vladini savetnici. Čovek se zapita jesu li zaista stvoreni za taj posao. Ako su teroristi zaista ludi, tada nisu svesni onoga što čine te su stoga moralno nevini. U skladu s time trebalo bi ih lečiti s posebnom brigom u psihijatrijskim bolnicama, a ne da im se sakate genitalije u tajnim marokanskim zatvorima.“ (str. 13)


O LIBERALNOJ DOKTRINI RAZUMEVANJA I OPROSTA


„... također se može sugerisati da nismo odgovorni za naša dela ako su ona racionalno objašnjiva. Istina je, potpuno suprotna od toga, da su uzrok i sloboda tesno povezani. Za one koji to ne shvataju, pokušaj opravdavanja opakih dela uvek je mutan pokušaj da se njihovi počinioci oslobode. Ali objašnjenje zašto provodim svoje vikende veselo prokuhavajući žive jazavce ne znači nužno oprost za ono što činim. Većina ljudi ne misli da istoričari nastoje objasniti uspon Hitlera kako bi ga učinili privlačnijim. Neki komentatori smatraju da je pokušaj dokučiti šta je motiv islamskih bombaša-samouboica ukazivanjem na očaj i uništavanje u pojasu Gaze pokušaj da ih se opravda. Ali možemo osuditi one koji dižu u zrak malu decu u ime Alaha a da ne pretpostavimo kako ne postoji objašnjenje za njihovo nečuveno ponašanje – da oni ljude pretvaraju u prah samo radi užitka.“ (str. 15)

O DRUŠTVENOJ DETERMINACIJI I AUTONOMIJI POJEDINCA

„Možemo delovati kao slobodni akteri samo iz razloga što smo oblikovani svetom u kom taj koncept ima svoje značenje i koji nam dopušta da u skladu s njime delujemo. Ni jedno od našeg izrazito ljudskog ponašanja nije slobodno u smislu da je oslobođeno društvene determinacije, koje uključuje takvo šposebno  ljudsko ponašanje kao što je vađenje ljudskih očiju. Ne bi nam bilo moguće mučiti ni masovno ubijati da nismo usvojili velik broj socijalnih veština. (...) Biti odgovoran ne znači biti lišen društvenih uticaja, već odnositi se spram tih uticaja na određeni način. To znači biti više od njihove marionete. Čudovište je u nekim drevnim misaonim sistemima značilo, između ostaloga, stvorenje koje je u potpunosti nezavisno o drugima. Ljudska bića zaista mogu postići određeni stepen samoodređenja. Ali mogu to učiniti jedino u kontekstu dublje zavisnosti o drugima svoje vrste, zavisnosti koja ih uopšte čini ljudima. Kao što ćemo videti, to je ono što zlo poriče. Zlo sniva o potpunoj autonomiji.“ (str. 20)


MARKSISTI I KATEGORIJE „DOBRA“ I „ZLA“


„Zaista  postoje zla dela i pojedinci, tu podjednako greše liberali meka srca i marksisti čelične volje. Što se tiče potonjih, američki marksist Fredric Jameson piše o 'zastarelim kategorijama dobra i zla'. Valja pretpostaviti kako Jameson ne misli da bi pobeda socijalizma bila dobra stvar. Engleski marksist Perry Anderson navodi da su termini poput dobra i zla važni samo za pojedinačno ponašanje – u tom slučaju teško je videti zašto bi se zaustavljanje gladi, borba protiv rasizma ili razoružanje nuklearnih projektila objašnjavalo kao dobro.“ (str. 22)

DRUŠTVENO DEPRIVIRANI I ZLO


„Moguće je verovati u zlo a da se ne pretpostavlja njegovo nadnaravno poreklo. Ideja zla ne mora nužno biti slika rascepljenog kopita sotone. Istina je da neki liberali i humanisti, zajedno s opuštenim Dancima, poriču postojanje zla. To je uveliko zato što reĉ zlo smatraju sredstvom demoniziranja onih koji u stvari nisu ništa više od društveno depriviranih. To je ono što bi neki nazvali teorijom morala delovanja u zajednici. Istina je da je ovo jedna od najnadmenijih upotreba ove reĉi, kao što smo već videli. Ali odbaciti ideju zla iz tog razloga deluje bolje kad pomislimo na nezaposlene stanare socijalnih stanova koji su zavisni o heroinu nego na serijske ubice nacističkog SS-a. Teško je promatrati SS kao puko nesretan i depriviran. Treba biti pažljiv kako se na isti način ne bi promatrali Crveni Kmeri i delikventni tinejdžeri.“ (str. 24 – 25)

BOG, PAKAO I SLOBODA


„Za tradicionalnu teologiju, biti u paklu znači ispasti iz ruku Boga namernim prezrivim odbacivanjem njegove ljubavi, ako je tako stanje zaista zamislivo. U tom smislu, pakao je najbogatije uređen kompliment ljudskoj slobodi koji se može zamisliti. Može li iko odbiti Stvoriteljevo nagovaranje, tada taj mora biti zaista moćan. Ali ako nema života izvan Boga, koji je izvor celokupne životne snage, konačnost pakla stvar je izumiranja, ne večnosti. Ako postoji nešto poput večne vatre u paklu, to jedino može biti vatra Božje nemilosrdne ljubavi, koja pali one koji je ne mogu podneti. Prokleti su oni koji iskuse Boga kao sotonski užas, jer on preti da će ih silom rastaviti. Njegova ljubav i milost oslabili su uticaj na njih i na taj način oni rizikuju  biti lišeni svoga najdragocenijeg imetka. Oni koji žive u strahu od večnog plamena, ne moraju strahovati. Dobra je vest da se neće pržiti za veke vekova.
Loša je vest da će oni jednostavno postati ništa. (...) Bog je vrsta sublimnog ništavila. On je terorista ljubavi, čije neumoljivo praštanje mora biti nepodnošljivo onima koji ne žele odustati od sebe.“ (str. 33 – 34)

KAPITALIZAM

„Kapitalizam je sistem za koji je potrebno da bude u konstantnom pokretu jednostavno zato da bi ostao na mestu. Stalna transgresija njegova je esencija. Ni jedan drugi istorijski sistem; ne otkriva na tako neugodan način put na koji potencijalno dobrohotne ljudske moći jednostavno izopačuje u poguban kraj. Kapitalizam nije uzrok našeg „posrnulog“ stanja, kako naivni leviĉari nastoje zamisliti. Ali od svih ljudskih režima, to je onaj koji najviše pogoršava protureĉja ugrađena u lingvističku životinju.“ (str. 39 – 40)

LJUDSKA SPOZNAJA I BOG

„Toma Akvinski smatrao je da je naše zakljuĉivanje tesno povezano s našim telima. Grubo govoreći, mi mislimo na naĉin na koji radimo jer pripadamo vrsti životinja kojoj pripadamo. Na primer, naše zaključivanje uvek se događa unutar određene situacije. Mi razmišljamo unutar određenog pogleda na svet. To nije prepreka dosezanju istine. Posve suprotno, to je jedini način na koji je možemo dohvatiti. Jedine istine koje možemo dosegnuti su one koje odgovaraju konačnim bićima kao što smo sami. To su istine koje ne pripadaju ni anđelima ni mravojedima. Oni koji su posegnuli predaleko odbijaju prihvatiti te moguće zapreke. Za njih može biti autentična samo istina koja je oslobođena svih perspektiva. Jedino važeće gledište ono je Božjeg oka. Ali to je nadmoćna tačka iz koje mi ljudi ne bismo videli baš ništa. Oni koji nastoje biti bogovi, poput Adama i Eve, unište sami sebe i završe niže od zveri, koje nisu tako označene seksualnom krivicom da im je potreban smokvin list. No, takvo zastranjenje ključan je deo naše prirode. Za razumne životinje poput nas, to je otvorena i
stalna mogućnost. Mi ne možemo razmišljati bez apstrakcija, koja ukljuĉuje posezanje iznad neposrednog. Kada nam apstraktni pojmovi omoguće da spalimo cele gradove, tada znamo da smo otišli predaleko. Stalna mogućnost da skrenemo krivo ugrađena je u našu sposobnost proizvodnje smisla. Bez te mogućnosti, razum ne bi funkcionisao.“ (str. 40 – 41)


LJUBAV

„Ne mora biti istina, kao što je tvrdio Oscar Wilde, da uvek ubijamo ono što volimo, ali je svakako istina da osećamo duboko protureĉje u vezi s tim. Budući da je ljubav mukotrpan proces koji za nas podrazumeva opasan rizik, to nas ne bi trebalo iznenaditi. Romanopisac Thomas Hardy znao je da na osnovu slobodno i razumno donesenih odluka koje uzimaju u obzir i druge možemo završiti sterani u uglove u kojima se ne možemo pomaknuti u bilo kom smeru a da ne prouzrokujemo tešku štetu onima oko nas.“ (str. 42)

ROĐENJE I PSIHOANALIZA

„Rođenje je trenutak kada mi, a da niko nije bio dovoljno uljudan priupitati nas nešto o toj stvari, ulazimo u prethodno stvorenu mrežu potreba, interesa i želja – u zamršenu zbrku koju će pojaĉati sama ĉinjenica naše egzistencije i koja će oblikovati naš identitet do srži. To je razlog zbog kojega se bebe u brojnim hrišćanskim crkvama krste odmah po rođenju, davno pre nego doznaju išta o grehu ili o bilo ĉemu drugome. One su već drastiĉno izmenile redosled sveta a da ga nisu svesne. Ako je verovati psihoanalitiĉkoj teoriji, one su već tada oznaĉene nevidljivom mrežom nagona kojima povezuju svoja tela tuđim telima, što će se pokazati kao njihov stalan izvor boli.“ (str. 44)

NEVINOST, EGOIZAM I MEĐUZAVISNOST

„Novorođenče jest nevino (doslovce: bezopasno) na naĉin na koji su to kornjaĉe, ali ne na naĉin na koji su to odrasli kad odbijaju upraviti strojnicu na civile. Njihova nevinost ne priskrbljuje im neke posebne zasluge. Mi smo rođeni zaokupljeni samima sobom kao posledicom naše biologije. Egoizam je prirodno stanje, budući da dobrota uključuje skup složenih praktičnih veština koje se trebaju naučiti. Ljudi su rođenjem baĉeni u duboku međusobnu zavisnost...“ (str. 44 – 45)

PROMENA I KONTINUITET

„Postoje određene negativne osobine ljudske vrste koje se ne mogu promeniti. Dokle god postoji ljubav i smrt, tragedija žalovanja nad dragim nam umrlima neće se videti kraja. Gotovo je sigurno da ne možemo iskoreniti nasilje a da istovremeno ne sabotiramo određene osobine koje cenimo. Ali iako su smrt i patnja izvan naših moći da ih uništimo, to nije tako kada je u pitanju društvena nepravda. Osim toga, i nije tako loša stvar činjenica da se neke stvari ne mogu menjati. To će poricati jedino onaj društveni poredak koji od novoga stvara fetiš. Razmišljati na ovaj način jedna je od mnogih zabluda postmodernizma. Mi ne možemo promeniti činjenicu da dojenčad treba negovati, ali to nije razlog da škrgućemo zubima. Nije svako nepromenjivo stanje uvreda političkoj levici. Kontinuitet je u najmanju ruku jednako znaĉajan elemenat u istoriji kao i promena i mnoge kontinuitete treba čuvati. (...)

Ljudi će verojatno uvek započinjati krvožedne sukobe, ali to ne znači da ne trebamo i dalje nastojati rešavati ih. Želja za pravednošću može takođe biti stalna karakteristika  ljudskoga stanja, što bi mogla potvrditi istoriografija.“ (str. 46)

ROMAN PINCHER MARTIN I KARAKTERISTIKE ZLA

„Ovde su spomenute neke od glavnih karakteristika zla: njegova jezovitost, začuđujuća nestvarnost, iznenađujuće površna priroda, napad na značenje, činjenica da mu nedostaju neke osnovne dimenzije, naĉin na koji je zatoĉeno u umtrvljujućoj monotoniji večnog povratka.“
(str. 57)

UMETNICI, PATNJA, ZLO


„Adrian Leverkühn1, kompozitor osuđen na propast u Mannovu delu, predstavlja dramatiĉan preokret ideje zla kao samouništenja. On se namerno zarazi sifilisom posetivši prostitutku i uĉini to kako bi izazvao sjajne muzičke vizije zbog postupne degeneracije njegova mozga. Na taj način Leverkühn pokušava pretvoriti svoju paklenu bolest u transcendentnu slavu vlastite umetnosti. (...) Adrian je dionizijski umetnik koji istražuje dubine ljudske opakosti kako bi izvukao red iz haosa. Njegova umetnost nastoji silom istrgnuti duh od mesa, celovitost iz nesreće, anđeosko iz demonskog. Ako umetnik nastoji iskupiti korumpirani svet snagom svoje transfigurativne umetnosti, tada on ili ona mora biti u intimnoj vezi sa zlom. To je razlog zašto je moderni umetnik sekularna verzija Hrista, koji silazi u pakao oĉaja i bede kako bi ih sedinio u večnom životu. Kao što piše W. B. Yeats, 'u prljavoj staretinarnici srca' umetnost ima svoje neljupke korene. (...) Umetnik mora biti upoznat sa zlom jer on mora sva iskustva smatrati kao žito mlina svoje umetnosti, bez obzira na njegove uobičajene moralne vrednosti. To je razlog zašto, ukoliko njegov rad treba da uspe, on sam mora biti na neki naĉin imoralist, nevoljko napuštajući svaku nadu u svetost; kao da njegova umetnost siše svu dobrotu iz njega. Što je nečija umetnost veličanstvenija, to mu je život više propao, Kasni devetnaesti vek prepun je paralela između umetnika – drogiranih, raskalašenih, teskobnih, opijenih apsintom – i sotonista. Obe su figure podjednako skandalozne respektabilnoj srednjoj klasi. A jedan razlog za to jest taj da i umetnost i zlo postoje radi njih samih. Ni jedno od njih nema nikakve veze s korisnošću ili razmenskom vrednosti.“ (str. 67 – 68)
1 Adrian Leverkühn, protagonista romana Doktor Faustus, Thomasa Manna.


STVARANJE I UNIŠTAVANJE

„Stvaranje ni iz ĉega može biti delo samo apsolutne snage. Ali postoji nešto podjednako apsolutno i u ĉinu uništenja. Baš kao što se ĉin stvaranja nikada ne može ponoviti, jednako tako ne može se ponoviti ni čin uništenja. Ne možete dvaput razbiti istu kinesku vazu neprocenjive vrednosti, nasuprot razbijanju njezinih kopija. Uništavanje može biti jednako očaravajuće kao i stvaranje, čega su tek rođena deca vrlo dobro svesna. Bacanje cigle kroz stakleni prozor može biti jednako ugodno kao i njegovo proizvođenje.“ (str. 71)

TRAGEDIJA ĐAVOLA

„Zlo se nikad ne može u potpunosti osvetiti Svemogućem, što je jedan od razloga trajne Sotonine mrzovolje. Ono, naime, zavisi o tome da uopšte postoje materijalne stvari kako bi ih se moglo dokopati. Izokretanje ĉina stvaranja ne može proći bez izvesnog odavanja priznanja stvoritelju, ma koliko ono bilo nevoljko. Kao što piše Sebastian Barry u romanu Tajno pismo: 'Tragedija Đavola je u tome što je on tvorac ničega i arhitekta praznih prostora.' Ako je istina što kaže lik u Doktoru Faustusu, da se 'sve događa u Bogu, a ponajviše odmetništvo od njega', onda Svemogući uvek sprečava one koji se pobune protiv njega. On je poput kluba iz kojeg se ne možete ispisati. Pobuniti se protiv njega znaĉi neizbežno prihvatiti činjenicu njegova postojanja. Za zlo to predstavlja izvor beskrajne frustracije. Geslo Miltonova Sotone ('Zlo, budi moje dobro'), govori nam da dobro preuzima prednost nad zlim u samom trenutku kad ga ono nastoji izgnati.“ (str. 71)

UMETNIK KAO POŠTOVALAC ĐAVOLA


„Kad život postane otrcan i nezanimljiv, umetnost se oseća prisiljenom sklopiti pakt sa đavolom, posežući za ekstremnim i neiskazivim kako bi postigla ţželjeni uĉinak. Ona mora nadići istrošene konvencije ĉineći to režanjem, na ikonoklastiĉan, sotonski naĉin, mora prisvojiti resurse egzotiĉnog i ekstremnog. Demonska umetnost želi da razori našu malograđansku samodopadnost i probuditi našu potisnutu energiju. Na taj naĉin, možda bi se iz zla moglo otrgnuti nešto dobroga. Od Charlesa Baudelaire do Jeana Geneta, umetnik je sudionik u kriminalu, ludosti, poštovanju đavola i subverzivnosti, ĉime se zgodno previđa i zaobilazi ĉinjenica da je deo modernistiĉke umetnosti takođe prazan, isto kao i malograđanski moral kojeg prezire. Žarko žudeći za ĉistom formom, zaposednuta je vizijom nebivanja.“ (str. 78)


NACIZAM KAO MODERNISTIČKI FENOMEN

„S jedne strane, nacisti su ekstatiĉno koraĉali prema revolucionarnoj budućnosti, istovremeno ostavljajući iza sebe najsavremeniju tehnologiju umiranja. S druge strane, to je pitanje krvi, zemlje, instinkta, mitologije i mraĉnih božanstava. Ta kombinacija razlog je njegove snažne privlaĉnosti. Ĉini se kao da ne postoji niko ko bi odolio zovu i zavođenju fašizma, od mistika do tehniĉkih inženjera, od gorljivih zagovornika napretka do pompoznih i nadmenih reakcionara. Dakle, i modernizam i fašizam nastoje sjediniti primitivno i napredno. Njihov je cilj profinjenost sa spontanošću, civilizaciju s Prirodom, intelektualce s narodom. Moderni tehnološki nagon mora se osnaţžiti predmodernim 'varvarskim' instinktima. Moramo odbaciti racionalistiĉki društveni poredak i ponovno uhvatiti nešto od spontanosti 'divljaka'.“ (str. 82)

MILAN KUNDERA

„AnĊđeosko je suviše ispunjeno smislom, dok ga je demonsko u potpunosti lišeno. Anđeosko se sastoji od zvuĉnih klišea poput: 'Neka Bog blagoslovi ovu našu predivnu zemlju', na što demonsko odgovara: 'Ma, svejedno.' Kunder kaže: 'Ako u svetu ima suviše neprikosnovenog smisla (kraljevstvo anđela), čovek se ruši pod tim teretom; ako pak svet izgubi svaki smisao (kraljevstvo demona), život postaje nemoguć.' Kad se đavo prkosno nasmejao u lice Bogu, anđeo je povikao u znak protesta Đavolji smeh, kaže Kundera, 'ukazao je na besmislenost stvari; anđeov povik radovao se tome što su one racionalno ustrojene, dobro osmišljene, divne, dobre i ĉinile su osećajnim sve na zemlji.' Anđeli su poput politiĉara, neizleĉivi optimisti i nerealno naivni: uĉinjen je napredak, odgovorili smo na izazove, kvote su ispunjene, a Bog i dalje s ljubavlju i blagonaklonošću gleda na Teksas. Suprotno tome, demoni su rođeni rugalice i cinici, njihov je jezik bliţži onom što politiĉari mrmljaju i šapću u privatnosti negoli onom što kazuju u javnosti. Oni veruju u moć, pohlepu, vlastiti interes, racionalnu proraĉunatost i ništa više. SAD je istovremeno i anđeoska i demonska država, što je neobiĉno za neku naciju. Malo je nacija koje kombinuju takvu egzalitarnu i pretencioznu javnu retoriku s besmislenim protokom materije poznatim kao potrošaĉki kapitalizam. Uloga ovo prvog je pružiti legitimaciju ovom drugom.“ (str. 84 – 85)

HOLOKAUST I RACIONALNOST MODERNE DRŽAVE

„Holokaust je bio neuobiĉajen zbog toga što racionalnost moderne politiĉke drţžave u opštem smislu postala instrumentalna, usmerena prema postizanju tačno određenih ciljeva. Utoliko je zapanjujuće u samom središtu modernog doba pronaći tako monstruozan oblik acte gratutit, genocid u svrhu genocida, istrebljenje izvršeno poradi samog istrebljenja.“ (str. 106)

BIROKRATSKI UM

„Zlo ne može podneti pogreške, nerešene i neobjašnjive probleme i približne vrednosti. To je jedan od razloga zašto je po naravi blisko birokratskom umu. Nasuprot tome, dobrota voli šaroliku, nedovršenu narav stvari.“ (str. 112)

BLISKOST LJUBAVI I SMRTI

„U izvesnom smislu, ĉini nam se da je smrt iznimno neugodna. Prema Freudu, Eros i Thanatos, ljubav i smrt, usko su isprepleteni. Na primer, oboje se sastoje od predavanja sebstva. Poharan super-egom, izubijan idom i pod udarcima izvanjskoga sveta, ranjeni je ego shvatljivo sklon vlastitom uništenju. Poput neke opako unakažene zveri, ego shvata da se jedina sigurnost nalazi u tome da se preda smrti. Patnja može prestati jedino povratkom u beživotno stanje iz kojeg je nastala. (...) Da bismo saĉuvali sebe od povrede koju nam nanosi postojanje, spremni smo prihvatiti ĉak i vlastiti nestanak.“ (str. 119)


BOG JE MRTAV I VIŠE NIŠTA NIJE DOPUŠTENO (J. LACAN)

„Volimo ljude koji se suprotstave autoritetu, ali ne i silovatelje ili varalice u biznisu. Blagonakloni smo prema onima koji ukradu soljenku iz Hotela Savoy, ali ne i prema islamskim fundamentalistima koji komadaju ljude. Istina, većina ĉitalaca uživa u Đavolu iz Izgubljenog raja, koji popreko gleda Svemogućeg, izazivajući ga na megdan. Ali volimo ga uveliko zbog njegovih pozitivnih odlika (hrabrost, okretnost, odluĉnost, itd.), a ne zbog neĉeg posebno zlog u njemu. U stvari, u njemu ima vrlo malo neĉeg specifiĉno zlog. Pružanje jabukeAdamu i Evi u našim oĉima ne izgleda kao najstrašnija transgresija. Međutim, nakon što je civilizacija srednje klase došla u svoju postmodernu fazu, transgresija je ušla u modu. U postmodernim krugovima ta reĉ se gotovo uvek koristi u pozitivnom smislu, iako ona ukljuĉuje davljenje dece i zabijanje sekire u neĉiju glavu. Međutim, istinska transgresija znaĉi vjerovati da su konvencije protiv kojih se borite snažne. Jednom kad transgresija postane normom, prestaje biti subverzivna. Verovatno je to imao na umu Jacques Lacan kad je na svoj zamršen naĉin rekao: ako je Bog mrtav, ništa više nije dopušteno. Naime, dopuštenje implicira autoritet koji vam može dati dozvolu. Ako takav autoritet više nefunkcioniše, ideja o dopuštenosti izgubiće svoju snagu. Ko zapravo dopušta u današnje doba 'permisivnosti'? Dopuštenje implicira i njegovo moguće uskraćivanje, a u nekim savremenim teorijskim krugovima i sama pomisao na takvo šta nezamisliva je. “ (str. 133)

ANĐEOSKA DRUŠTVA

„Anđeoska društva su ona ĉija se politika svodi na niz upravljaĉkih tehnika osmišljenih da građane ĉine sretnima. Ona će kao takva verovatno proizvesti demonsko kao neku vrstu reakcije na vlastitu plitkost. Zapravo, ne samo demonsko nego razne oblike fundamentalizama do sotonizma te bombastiĉnih fraza i laprdanja new agea. Društva koja ljude lišavaju prikladnog osećaja smisla sklona su prepustiti proizvodnju takvog znaĉenja u rubne industrije poput astrologije i kabale. Brojni oblici takve jeftine i brzo pripremljene transcendencije mogu se nabaviti vrlo jeftino. Što naš sistem postaje anđeoski zamorniji i dosadniji, to više utire put bezumnom nihilizmu. Pretiĉak znaĉenja dovodi do njegove isrpažnjenosti. Što je ispraznija i anarhiĉnija naša društvena egizstencija, to su u većoj meri potrebne anđeoske deologije pune pobožnih i pretvornih spominjanja Boga i nacionalne veliĉine da bi obuzdale pojavu razdora i rascepa koji bi mogli zbog toga da uslede.“ (str. 134)


TOMA AKVINSKI

„... Akvinski ne drži zlo neĉim postojanim, nego oblikom manjkavosti bivanja. Za njega je zlo manjak, negacija, kvarnost, lišenost. Ono je oblik lošeg funkcionisanja, pukotina u srcu bitka. na primer,  fiziĉka bol je zla jer ometa normalno funkcionisanje tela. Ona je nesposobnost za postizanjem životnog obilja. U tom kontekstu, Augustin uvelike prihvata ovaj stav jer se protivi manihejcima koji su nauĉavali gnostiĉko shvaćanje da je materija zla sama po sebi. Za njih je zlo pozitivna snaga ili supstancija koja nas napada izvana. To je naučno- fantastiĉan pogled na stvarnost. Augustin zastupa suprotan stav: zlo nije neka posebna stvar ili neka sila. Kad bismo tako mislili, od zla bismo stvorili fetiš, kao u filmovima strave. Ono proizlazi iz nas, a ne iz neke izvanzemaljske moći koja je iznad nas; ono proizlazi iz nas jer je posledica ljudske slobode. Ono je, kako kaže 'sklonost onog što ima više bitka k onom što ga ima manje.'“ (str. 137)

SCHADENFREUDE

„Nagon smrti nije ništa posebno, a na svetu ne manjka sadista. Setimo se samo malicioznog uţživanja u tuđoj nesreći koju Nemci nazivaju Schadenfreude. Filozof David Hume u svojoj Raspravi o ljudskoj prirodi tvrdi da užitak crpimo iz užitka drugih ljudi, ali takođe i bol pa iako nas pogađa tuđa bol, ona nam donosi i izvesni užitak. Prema Humeu,to je jednostavno životna ĉinjenica, a ne neka dijaboliĉka perverzija. Ne postoji neki poseban  razlog zašto bismo se zgražavali nad tim. Colin McGinn misli da je posve obiĉan osećaj zavisti najbliže što će se većina od nas pribliţžiti zlu, ili barem u smislu u kojem smo ranije definirsali taj pojam. One koji su zavidni boli tuđi užitak, s obzirom na to da on produbljuje osećaj njihove neispunjene egzistencije.“ (str. 140 – 141)


ZLO OSNAŽUJE KARAKTER I PRUŽA ŠANSU ZA DOBRA DELA

„Svet bez zla bio bi suviše blag da bi nas potaknuo na ostvarenje neke vrline. Vrag u romanu Braća Karamazov F. M. Dostojevskoga prihvata upravo takav argument da bi opravdao svoje postojanje: kako kaţže Ivanu Karamazovu, njegova je uloga biti neka vrsta otpora ili negativnosti unutar Božijega sveta stvorenja, remetilaĉki element koji ga spreĉava da se uruši od puke dosade. Kako kaže, on je 'x u neodređenoj jednadžbi', 'neophodna negativnost' u univerzumu bez kojeg bi se čista harmonija i apsolutni poredak urušili i sve okonĉali.“ (str. 145)


VARVARSKA ISTORIJA  ČOVEČANSTVA


„Istorijat nesumnjivo donosi neka veliĉanstvena postignuća, ali jedino pod cenu ogromne bede. Marksisti misle kako su ova da aspekta ljudske pripovesti usko isprepletena. Možda bi nam svima bilo bolje da smo amebe. Ako će ljudska vrsta okonĉati tako da samu sebe uništi, što zvuĉi kao uverljiv scenarij s obzirom na njezinu zastrašujuće varvarsku istoriju, verovatno će biti mnogo onih koji će na samrti pomisliti upravo tako nešto. Je li evolucija i istorija ĉoveĉanstva koja je nastala kao njezina posledica zapravo dugotrajna i grozna pogreška? Nije li trebalo odmah zaustaviti celu stvar pre nego što je u prevelikoj meri izmakla kontroli? Postojali su filozofi koji su zastupali taj stav a kao što smo videli, jedan od njih je bio Arthur Schopenhauer.“ (str. 147)


KAPITALIZAM, SOCIJALIZAM, ISTORIJA 

„DrţŽe li marksisti da je zlo kapitalizma takođe dobra stvar jer će ono na kraju dovesti do mnogo povoljnijeg stanja poznatog kao socijalizam? Sam Marx glasno je veliĉao kapitalizam kao najrevolucionarniji proizvodni oblik koji se ikada pojavio u istoriji. Istina, on je i izrabljivaĉki sistem koji je nanio neopisive strahote ĉoveĉanstvu. No, prema Marxu, on istovremeno osnažuje ljude do tada neslućenih granica. Njegova bogata tradicija liberalizma i prosvetiteljstva predstavlja vitalno nasleđe svakom obliku održivog socijalizma. Je li onda istorijski 'Pad' u kapitalizam ne samo sretna okolnost nego i nužnost? Mora li kapitalizam nužno razviti društveno bogatstvo do stepena u kojem ga socijalizam može preuzeti i reorganizovati tako da služi interesima svih?

Neki marksisti zastupali su upravo ovaj stav. Među najpoznatijim sluĉajevima su menjševici u razdoblju revolucionarne Rusije. Ako je to tako, onda je marksizam primer teodiceje. On nastoji opravdati zlo u istorijii zalažući se za ono dobro koje će iz njega proizaći. Prema nekim marksistima, koliko god u moralnom smislu bili odbojni, robovlasniĉki odnosi u antici bili su nuţžni jer su doveli do 'naprednijeg' feudalnog režima. Nešto sliĉno mogli bismo reći i o prielazu iz feudalizma u kapitalizam. Međutim, malo onih koji se danas nazivaju marksistima spremni su braniti tako odvažan stav. S jedne strane, kako kažu, kapitalizam nije željenom nužnošću proistekao iz feudalizma niti socijalizam neizbežno proizlazi iz kapitalizma, kao što nam to potvrđuje brz pregled stanja u svetu. S obzirom na to da je kapitalizam doista nastao, socijalisti mogu nastojati da njegove akumulirane duhovne i materijalne resurse stave u službu ĉoveĉanstva u celini. Na isti naĉin bilo bi poželjnije da je postojao neki drugi naĉin postizanja tog cilja, isto kao što bi za Miltona bilo poželjnije da nikada nije došlo do izlaska iz Raja. Socijalisti bi ĉak mogli tvrditi (iako malo ko od njih to ĉini) kako bi bilo poželjnije da seistorija čoveĉanstva kao takva nikada nije pojavila. Ĉak i kad bismo bili u stanju stvoriti pravedno društvo, to ne bi bila nadoknada za okrutnosti iz prošlosti i sadašnjosti. Ona ne može vratiti uživot mrtve ni iskupiti ih. Ona u retrospektivnom smislu ne ĉini podnošljivim ropstvo, Boba Hopea ili Tridesetogodišnji rat. Istina,istorija  je mogla zauzeti neki drugi tok. No, budući da se odvijala tako kako jest, nije nerazumno tvrditi da je bolje da se nikada nije ni pojavila, sa socijalizmom ili bez njega. Ova tvrdnja možda nije istinita, ali zato nije nerazumna.“ (str. 148 – 149)


„ARGUMENT CELOVITE SLIKE“, APOKALIPSA

Postoji nešto što bi se moglo nazvati „argumentom celovite slike“ koji tvrdi da zlo zapravo nije zlo, nego samo dobro koje ne prepoznajemo kao takvo. Kad bismo mogli videti celovitu sliku svemira, pogledati svet iz Božije perspektive, uvideli bismo da ono što nam se ĉini zlim ima kljuĉnu ulogu u dobronamernosti celine. Bez tog prividnog zla, celina ne bi funkcionisala onako kako bi trebala. Jednom kad smestimo stvari u pravi kontekst, ono što se doimla lošim zapravo je dobro. Malo dete može biti užasnuto slikom ţžene koja reţže ljudski prst, ne shvatajući da je ona hirurg i da je prst u tako lošem stanju da ga se ne može izleĉiti. Prema tom stavu, zlo ne znaĉi videti stabla umesto šume. Kratkovidnim stvorenjima kakvi već jesmo, ĉini nam se da pržiti decu na vatri baš i nije poželjna stvar, ali kad bismo mogli proširiti vidike i povećati dioptriju, shvativši da je to eo nekog većeg plana, shvatili bismo njegov smisao i možda ĉak entuzijastiĉno priskoĉili u pomoć. U istoriji ljudskog
razmišljanja postojali su uverljiviji argumenti.

Obratna verzija ovog sluĉaja neoĉekivano se pojavljuje kod Friedricha Nietzschea koji tvrdi da, ako pristanemo na samo jedno radosno iskustvo, pristajemo takođe i na tugu i zlo u svetu, budući da su sve stvari isprepletene. Neki misle da je zlo misterij. No u određenom smislu razlog zbog kojeg je ĉovekov svet nesavršen posve je eklatantan. To je zato jer su ljudi slobodna bića koja mogu sakatiti, izrabljivati i vršiti represiju nad drugim ljudima. To ne ukljuĉuje ono što neki nazivaju prirodnim zlom (potresi, epidemije i tome sliĉno), iako ljudi danas imaju više razloga od svojih predaka da shvate koliko je većina tog tzv. prirodnog zla rezultat našeg delovanja. Moderno doba sve više zamagljuje granicu između prirode i istorije. Apokaliptiĉka tradicija smatra da će svet okonĉati u ognju i poplavama, rušenjem planina, podrhtavanjem neba, paklenim grĉevima i kosmiĉkim pretkazanjima raznih vrsta. Takvim vizionarima nikad nije palo na pamet da bi mi, zakržljale životinje kakve već jesmo, mogli i sami biti odgovorni za takav scenarij. Apokalipsa se uvek doživljavala kao nešto što će nam biti nametnuto, a ne nešto za što bismo sami mogli biti odgovorni. Mi smo i te kako sposobni sami je prouzroĉiti.“ (str. 150 – 152)


BOG KAO RACIONALNO BIĆE

„Suoĉeni s problemom zla, neki savremeni teolozi manje-više zauzimaju Božiji stav iz Knjige o Jobu. Oni smatraju da se Boga ne može pitati zašto dopušta zlo, jer bi ga se time moralo zamisliti kao neku vrstu racionalnog ili moralnog bića, a on je to ponajmanje. Razmišljati na takav naĉin isto je kao i prikazati izvanzemaljce kao ĉovekolika bića zelenih oĉiju i sumporna zadaha s trokutastim oĉima, ali (dovoljno zlokobno) bez bubrega. To svjedoĉi o oskudnosti ljudske imaginacije. Ĉak se i ono što je krajnje strano ispostavlja kao nedovoljno prikrivena verzija nas samih. Boga ne smemo shvatati kao nekog neopisivo moralnog lika koji ima dužnosti, odgovornosti, obaveze, mogućnosti dobrog ponašanja i tome sliĉno. Kao što mo već rekli, to je prosvetiteljska vizija Svemogućeg koja ga nastoji umanjiti oblikujući ga u smislu idolatrije prema našoj vlastitoj slici i prilici. Kao što kaže filozof Mary Midgley: 'Ako Bog postoji, on je svakako veći i tajanstveniji od korumpiranog i priglupog dužnosnika.' Bog se ne nalazi u domeni ljudske logike...“ (str. 153 – 154)


LENOST, STRAH, ŠKRTOST, POHLEPA

„Kako kaţe Midgley: 'Velik udeo zla uzrokovan je mirnim, poštenim i nenasilnim motivima poput lenosti, straha, škrtosti i pohlepe.' U terminima korištenim u knjizi, takvi bi se motivi više smatrali izopaĉenima ili nemoralnima negoli zlim, ali opšta poenta je taĉna. Mi bismo se više morali bojati staromodnog sebiĉnog interesa i lakomnosti negoli zla. Monstruozna dela nipošto nisu uvek rezultat monstruoznih pojedinaca. Muĉitelji iz redova CIA-e neasumnjivo su brižni muževi i oĉevi. Obiĉno nijedan pojedinac nije odgovoran za vojni pokolj, uprkos Cezarovu hvalisavu govoru da je porazio cela plemena. Oni koji kradu iz penzionih fondova ili zagađuju planet su ĉesto umereni pojedinci koji drže kako je posao jednostavno posao. Tu ĉinjenicu trebalo bi shvatiti kao izvor nade. Poenta je u tome da je najveća opakost institucionalna. Ona je rezultat interesnih skupina i anonimnih procesa, a ne zlih ĉinova nekog pojedinca. (...) S obzirom na to da je većina oblika pokvarenosti ugrađena u naše društvene mreže, pojedinci koji služe tim sistemima ne moraju nužno biti svesni težine svojih postupaka. To ne znaĉi da su tek puke marionete istorijskih snaga. Kao što je Noam Chomsky jednom primetio, uglavnom je sluĉaj da intelektualci nemaju potrebu reći istinu u lice sistemu moći, jer moć ionako zna istinu.“ (str. 155 – 156)

KONZERVATIVCI


„Konzervativni pogled na svet posve je drukĉiji. Ljudi nisu tek moralno hibridni, u nekom nemoćnom smislu liberalne neutralnosti. Dapaĉe, oni su uglavnom korumpirana, indolentna stvorenja kojima je potrebna stalna disciplina i autoritet želimo li iz njih izvući bilo kakvu vrlinu. Iz te perspektive, oni koji previše oĉekuju od ljudske prirode (socijalisti, libertinci i sliĉni) biće na okrutan naĉin razoĉarani. Oni će do smrti pokušavati idealizirati ljude. Nasuprot tome, za konzervativce, mogućnosti ljudskog napretka malodušno su sužene. Oni veruju u istoĉni greh, ali ne i u iskupljenje, dok neki optimistiĉni liberali veruju u iskupljenje, ali ne u istoĉni greh...“ (str. 160)


NACISTI

„Međutim, ako zlo iziskuje ljudski subjekat, što je onda s nacistima? Ĉije je subjektivno stanje postojanja dovelo do Auschwitza? Hitlerovo? Celokupne partijske vrhuške? Nacionalnog duha? To su složena pitanja na koje nije lako odgovoriti. Možda je najpametnije što možemo reći to da je zlo u nacistiĉkoj Nemaĉkoj, kao i u sliĉnim situacijama, delovalo na vrlo razliĉitim nivoima. Postojali su oni na dnu koji su učestvovali u zlom projektu ne zato jer su sami bili zli, nego zato jer su se kao pripadnici oružanih snaga ili manje važni službenici osećali prinuđeno da tako postupaju. Postojali su i drugi koji su pohlepno učestvovali  u tome (razbojnici, nacionalisti, obiĉni antisemiti i drugi) i stoga su bili više krivi, ali ih se ne može opisati kao zle. Postojali su i oni koji su poĉinili neopisivo straviĉna dela, ali ne zato jer su u njima pronalazili neko posebno zadovoljstvo. Eichmann bi se dobro uklopio u ovu kategoriju.
Na kraju, tu su bili i oni, poput samog Hitlera, koji su se prepuštali fantazmima o uništenju i koje se može kategorizovati kao autentično zle ljude. Možda bi se provizorno moglo govoriti i o nacionalnoj psihi, o fantazijama koje su obuhvatile i zarazile one koji ih sami nisu proizveli, sve do toĉke u kojoj su i oni takoĊer bili pod utjecajem nacistiĉke propagande u bolesnom smislu napada neke izvanjske i strane, ljigave sile.“ (str. 164 – 165)


RICHARD DAWKINS


„Istinski antirealisti su ljudi poput naučnika Richarda Dawkinsa i njegova zapanjujuće spokojnog uverenja da postajemo sve uljudniji i civiliziraniji. U delu Iluzija on kaže: 

'Većina nas u dvadeset prvom veku daleko smo ispred naših prethodnika u srednjem veku ili u Abrahamovo doba, ili ĉak ispred nedavnih 1920-ih godina. Val se nastavlja širiti, a ĉak i avangarda s poĉetka veka naći će se daleko iza onih koji u narednom veku zaostaju. Postoje lokalne i privremene smetnje i prepreke poput problema s vladom u SAD-u s poĉetka 2000-ih. No, na duže staze, trend napretka je nepogrešiv i nastavit će se i dalje.'

Dawkins ovde govori u velikom delu (iako ne u potpunosti) o razvoju liberalnih vrlina. U tom podruĉju doista je došlo do zadovoljavajućeg (iako nejednolikog) napretka. Dakle, Dawkins uprkos uzvišenoj dogmatici ('i nastaviće se i dalje' – zar ima kristalnu kuglu?) posve ispravno ustrajava na vrednosti tog razvoja, usprkos onima kojima je i sama ideja napretka tek imperijalistiĉki mit. Istina je da su neke stvari bolje u nekim aspektima. Oni koji sumnjaju u stvarnost napretka neka probaju izvaditi zub bez anestezije. Neka odaju još veće priznanje sestrama Pankhurst, britanskim i australskim sufražetkinjama, ili Martinu Lutheru Kingu. No neke stvari idu nagore. A o njima detinje naivan Dawkins nema gotovo ništa za reći. Iz njegova samodopadnog shvatanja evolucije mudrosti ĉoveĉanstva niko ne bi doznao da se nalazimo pred ekološkom katastrofom, pretnjom nuklearnog doba, sve većim širenjem AIDS-a i ostalih smrtonosnih virusa, neoimperijalnog oduševljenja, masovnih migracija obespravljenih, politiĉkog fanatizma, povratkom na ekonomske nejednakosti iz viktorijanskog doba i brojnim drugim potencijalnim katastrofama. Za zagovornike Napretka, istorija je plimni val prosvetljenja prekriven nekim manjim strujama neprosvećenosti. Izvestan broj neciviliziranih anomalija ĉeka da ih se sortira, izbriše ili iscrpi.“ (str. 167 – 169)


1 коментар:

Анониман је рекао...

Dobar tekst.
pesnik u prolazu

Постави коментар