петак, 2. јануар 2015.

Razgovori sa Kafkom, Gustav Janouch






      Otprilike tri nedelje posle moje prve posete Francu Kafki, bili smo u našoj prvoj šetnji. U kancelariji mi reče da ga u četiri sata sačekam kod spomenika Janu Husu na Starogradskom trgu. Doneće mi svesku pesama koju sam mu pozajmio.
U rečeno vreme bio sam na dogovorenom mestu, ali je Franc Kafka kasnio skoro jedan čas.
     Izvinjavao se: "Nikada ne mogu da budem tačan na sastanku. Uvek kasnim. Hoću da vladam vremenom, pun sam dobre volje i iskrene želje da poštujem dogovoreni trenutak, ali ih okolina ili moje telo uvek krše, dokazujući mi sopstvenu slabost. To je verovatno i koren moje bolesti."
      Šetali smo oko Starogradskog trga.
Kafka reče da bi nekoliko od mojih pesama moglo biti objavljeno. Namerava da ih da Otu Piku.
"Razgovarao sam već s njim o tome", reče.
Zatražio sam od njega da pesme ne objavljuje. Kafka stade.
"Ne pišete, znači, ove stvari da biste ih objavili?"
"Ne. To su samo pokušaji, veoma skromni pokušaji, kojima bih sebi hteo da dokažem da nisam savim glup."

Nastavismo šetnju. Franc Kafka mi predstavi posao i kuću njegovih roditelja.
"Vi ste, znači, bogati", rekoh.
Franc Kafka iskrivi usta.
"Šta je bogatstvo? Za nekoga je stara košulja već bogatstvo. Neko drugi je siromašan sa deset miliona. Bogatstvo je nešto relativno i nezadovoljavajuće. U osnovi je to samo posebna situacija. Bogatstvo znači zavisnost od stvari koje se poseduju i koje ste prinuđeni da čuvate od nestajanja putem sve novijih i novijih posedovanja i zavisnosti. To je tek materijalizovana nesigurnost. Ali... to pripada mojim roditeljima, ne meni."

Otprilike tri nedelje posle moje prve posete Francu Kafki, bili smo u našoj prvoj šetnji. U kancelariji mi reče da ga u četiri sata sačekam kod spomenika Janu Husu na Starogradskom trgu. Doneće mi svesku pesama koju sam mu pozajmio. U rečeno vreme bio sam na dogovorenom mestu, ali je Franc Kafka kasnio skoro jedan čas.
Izvinjavao se: "Nikada ne mogu da budem tačan na sastanku. Uvek kasnim. Hoću da vladam vremenom, pun sam dobre volje i iskrene želje da poštujem dogovoreni trenutak, ali ih okolina ili moje telo uvek krše, dokazujući mi sopstvenu slabost. To je verovatno i koren moje bolesti."

Šetali smo oko Starogradskog trga.
Kafka reče da bi nekoliko od mojih pesama moglo biti objavljeno.Namerava da ih da Otu Piku.
"Razgovarao sam već s njim o tome", reče.
Zatražio sam od njega da pesme ne objavljuje. Kafka stade.
"Ne pišete, znači, ove stvari da biste ih objavili?"
"Ne. To su samo pokušaji, veoma skromni pokušaji, kojima bih sebi hteo da dokažem da nisam savim glup."

Nastavismo šetnju. Franc Kafka mi predstavi posao i kuću njegovih roditelja.
"Vi ste, znači, bogati", rekoh.

Franc Kafka iskrivi usta.
"Šta je bogatstvo? Za nekoga je stara košulja već bogatstvo. Neko drugi je siromašan sa deset miliona. Bogatstvo je nešto relativno i nezadovoljavajuće. U osnovi je to samo posebna situacija. Bogatstvo znači zavisnost od stvari koje se poseduju i koje ste prinuđeni da čuvate od nestajanja putem sve novijih i novijih posedovanja i zavisnosti. To je tek materijalizovana nesigurnost. Ali... to pripada mojim roditeljima, ne meni."



                  Zlatna ulica,u kući sa brojem 22 je živeo Franc Kafka, i to od 1912. do 1914.

Prva šetnja s Francom Kafkom završila se ovako:

Tokom našeg kruženja vratili smo se do palate Kinski kada iz firme s natpisom HERMANN KAFKA iziđe visok i krupan čovek u tamnom vrskaputu i blistavom šeširu. On stade na nekih pet koraka od nas i sačeka da stignemo do njega. Kada smo se približili na tri koraka, on reče veoma glasno: "Franc. Kući. Vazduh je vlažan." Kafka, izuzetno prigušenim glasom, reče: "Moj otac. Brine se za mene. Ljubav je često s licem nasilja. Da ste mi živi i zdravi. Svratite do mene."
Potvrdih. Franc Kafka ode a da mi ni ruku nije pružio.
Nekoliko dana kasnije, prema prethodnom dogovoru, čekao sam u pet sati popodne doktora Kafku pred trgovačkom firmom njegovih roditelja. Hteli smo da se prošetamo do Hradčana. Ali, doktoru Kafki nije bilo dobro. Teško je disao. I zato se zadovoljismo da prošetamo samo po Starogradskom trgu, put crkve Svetog Nikole u Šaranskoj ulici, i okolo Većnice na Malom trgu. Stali smo pred izlogom Kalveove knjižare.

Naginjao sam glavu tek na desnu, tek na levu stranu, da bih mogao da pročitam naslove s hrbata knjiga. Doktor Kafka se veselo osmehivao. "I Vi ste ludi za knjigama; čitanje Vam je zavrtelo glavu."
"Da, tako je. Verujem da bez knjiga ne bih mogao da živim. One su za mene svet."
Doktor Kafka nabra obrve.

"To je zabluda. Knjiga ne može da zameni svet. To je nemogućno. U životu sve ima svoj smisao i svoj zadatak koji ne mogu bez ostatka biti ispunjeni nečim drugim. Nije mogućno, na primer, proživeti nešto posredstvom nekog zamenika. Tako je i sa svetom i knjigom. Pokušavamo da život zatvorimo u knjige kao pticu pevačicu u kavez. Ali, u tome ne uspevamo. Naprotiv! Čovek od knjiških apstrakcija ne izgrađuje ništa drugo nego sistem u vidu kaveza za sebe. Filozofi su samo šareno napirlitani Papageni, svaki u svome kavezu."

On se smeje, a smeh ga tera u neprijatan i šupalj kašalj. Kada se napad smirio, on kaže uz osmeh: "Govorio sam istinu. Upravo ste je čuli i videli. Kod ostalih ljudi je praćena kijanjem, a ja moram da je potvrdim svojim plućima." To je probudilo u meni neprijatan osećaj, i da bih ga potisnuo pitam: "Niste li prehlađeni? Da nemate povišenu temperaturu?"
 Doktor Kafka se umorno osmehuje: "Ne... Nikada mi nije dovoljno toplo. Zato gorim - od hladnoće."
Obrisao je maramicom znoj sa čela. Stisnute usne bile su mu uokvirene s dve duboke bore na uglovima usta. Njegovo lice bilo je sumpornožuto.
Pruži mi ruku.
"Do viđenja."
Ni reč nisam mogao da prozborim.

***********


S Kafkom sam bio na izložbi francuskih slikara u izložbenoj sali na Grabenu. Tamo su bile Pikasove slike: kubističke mrtve prirode i ružičaste žene sa ogromnim stopalima.
„Evo raspuštenog deformatora“, primetih.
„Ne verujem“, reče Kafka. „On naprosto beleži izobličenja koja još nisu prodrla u našu svest. Umetnost je ogledalo koje ’žuri’ kao neki časovnik – ponekad.“
Franc Kafka bi uvek imao začuđeno lice kada bih mu govorio da sam bio u bioskopu. Jednom sam na promenu izraza na njegovom licu reagovao pitanjem: „Vi ne volite bioskop?“
Posle kraćeg razmišljanja, Kafka je odgovorio:
„Zapravo nisam o tome nikada razmišljao. Film je, doduše, veličanstvena igračka. Ali, ja je ne podnosim, jer sam možda suviše ’vizuelan’. Ja sam čovek očiju. No, film remeti gledanje. Brzina kretanja i brza izmena slika prisiljavaju ljude na stalno previđanje. Pogled ne ovladava slikama, nego ove ovladavaju pogledom. One preplavljuju svest. Film znači uniformisanje oka, koje je dosad bilo golo.“
„To je strašna tvrdnja“, primetih. „Oko je prozor duše, veli češka poslovica.“
Kafka potvrdi.
„Filmovi su metalne prozorske roletne.“



**********



Bio sam baš u poseti kod Franca Kafke, u kancelariji, kada je s pošte dobio signalni primerak svoje pripovesti U kažnjeničkoj koloniji. Kafka je otvorio sivu omotnicu, ne znajući šta je u njoj. No, kada je otvorio knjigu povezanu u crno i zeleno i prepoznao svoj rad, njegova smetenost je bila očigledna. Otvorio je fijoku u stolu, pogledao me, zatvorio fijoku i pružio mi knjigu.
"Sigurno biste voleli da vidite knjigu."
Odgovorio sam osmehom, otvorio sam knjigu, bacio pogled na slog i papir i vratio mu je, osetivši njegovu nervozu.
"Ispala je veoma lepo", primetih. "Stvarno reprezentativan primerak štampe u drugulinu. Možete biti zadovoljni, gospodine doktore."
"Ali ja nikako nisam", reče Franc Kafka, oštro gurnu knjigu u fijoku i ovu zaključa. "Objavljivanje neke od mojih žvrljotina uvek me uznemirava."
"Zašto onda dopuštate da Vas štampaju?"
"U tome je baš problem! Maks Bord, Feliks Velč, svi moji prijatelji redovno se dočepaju neke od stvari koju sam napisao, a zatim me iznenađuju spremnim izdavačkim ugovorom. Ja ne bih da im stvaram teškoće, i sve se okončava objavljivanjem stvari, koje su zapravo samo lični zapisi ili igrarije. Lični dokumenti, znak moje ljudske slabosti, bivaju štampani i čak prodavani, jer su moji prijatelji, s Maksom Brodom na čelu, uvrteli sebi u glavu da od toga stvore književnost, i jer ja nemam snage da uništim ta svedočanstva svoje usamljenosti."
Posle kraćeg predaha, on progovori drukčijim glasom: "To što sam rekao je, razumljivo, samo preterivanje i mala pakost na račun mojih prijatelja. U stvari, već sam toliko iskvaren i bestidan da i lično sarađujem na objavljivanju ovih stvari. Da bih opravdao svoju slabost, činim okolni svet jačim nego što je on u stvarnosti. Razume se, to je obmana. A ja jesam pravnik. Zato ne umem da umaknem Zlu."

Razgovori o njegovim knjigama bili su uvek kratki.

"Pročitao sam Presudu."
"Da li Vam se dopala?"
"Dopala? Knjiga je strašna!"
"Tačno."
"Želeo bih da znam kako ste došli do nje. Posveta 'Za F.'sigurno je tek formalnost. Svakako ste tom knjigom hteli nekome nešto da kažete. Voleo bih da znam kontekst."
Kafka se zbunjeno osmehnuo, a ja rekoh: "Ja sam bestidan. Oprostite mi."
"Ne morate da se izvinjavate. Čovek čita da bi pitao. Presuda je sablast iz jedne noći."
"Kako to?"
"To je sablast", ponovio je on, tvrdo gledajući u daljinu.
"Ipak ste je napisali."
"Bio je to samo način da se utvrdi prisustvo sablasti i time se odbranim od nje."



***********


Franc Kafka i ja smo se često, glasno i od srca smejali zajedno, ako bi se kod Franca Kafke uopšte moglo govoriti o glasnom smehu. U svakom slučaju, u svome pamćenju nisam zadržao zvuk, nego samo držanje tela kojim je izražavao svoje zadovoljstvo. Zabacio bi glavu natrag, brže ili sporije, zavisno od intenziteta nadražaja na smeh, tek malo bi rastvorio usta i pritvorio očne kapke, kao da se licem okrenuo prema suncu. Ili bi ruke položio na površinu stola, ramena podigao visoko, zagrizao donju usnu i skupio oči kao neko ko bi, tokom kupanja, bio iznenada zapljusnut vodom.
Pod utiskom tog držanja ispričao sam mu jednom malu kinesku priču koju sam bio nedavno pročitao, ne znam više gde.

"Srce je kuća s dve spavaće sobe. U jednoj boravi patnja, a u drugoj radost. Nikako se ne sme suviše glasno smejati, inače bi se jada probudio u susednoj sobi."
"A radost? Da li se ona budi ako je jad glasan?"
"Ne. Radost je tvrda na ušima. Ona ne čuje patnju u susednoj sobi."
Kafka klimnu glavom. "To je tačno. Zato se i često uši zatvaraju voskom da bismo se mogli radovati. Poput mene, na primer. Pretvaram se da sam veseo da bih se sakrio iza veselosti. Moj smeh je betonski zid."
"Pred kim?"
"Razumljivo, preda mnom."
"Ali, zid je, ipak, okrenut prema spoljašnjem svetu", rekoh.
"On je odbrana okrenuta prema spolja."
No, Kafka je smesta i izuzetno odlučno odbacio tu misao.
"To je baš ono! Svaka odbrana je već povlačenje, uklanjanje. Svaki gest prema svetu je stoga uvek gest prema unutrašnjosti. Otuda je svaki betonski zid samo privid, koji se pre ili kasnije raspada. Jer, unutrašnjost i spoljašnjost su tesno povezane. Razdvojene jedna od druge, one su dva spletena vida jedne tajne koju možemo jedino da trpimo, ali ne i odgonetamo."


***********


Oktobarski dan, kišovit i vlažan. U hodnicima Zavoda za osiguranje od nesrećnih slučajeva svetle sijalice. Kancelarija doktora Kafkeliči na sumračnu pećinu. On je bio duboko nagnut nad pisaćim stolom. Pred njim je ležao raskriljeni list in octavo sivkastog kancelarijskog papira. U ruci je imao dugačku žutu olovku. Kada sam se približio doktoru Kafki, on je odložio olovku na papir koji je bio prekriven razbacanim crtežima bizarnih figura.
"Crtate?"
Doktor Kafka se izvinjavajući osmehnu: "Ne! To je samo onako, žvrljanje."
"Mogu li da vidim? Kao što znate, zanimam se za crteže."
"Ali, to nisu nikakvi crteži koje bih nekome mogao pokazati. To su tek sasvim lični i zato nečitljivi hijeroglifi."
On dohvati list i sa obe ruke ga zgužva u papirnu loptu i baci je u korpu za papir pored stola.
Moje figure nemaju tačne prostorne proporcije. Nemaju sopstveni horizont. Perspektiva figura, čiji sam obris pokušao da uhvatim, nalazi se pred papirom, na drugom, nezarezanom kraju olovke - u meni!" On iz korpe dohvati papirnu loptu, koju je maločas bacio, razvi je u list i pocepa ga u sasvim male komadiće koje drhtavim pokretom ruke sruči u korpu. Potom sam još nekoliko puta iznenadio doktora Kafku prilikom crtanja, i on je svaki put iznova bacao svoje "žvrljanje", kako je nazivao svoje crteže, u korpu za papir ili ga je hitro skrivao u srednju fijoku svoga pisaćeg stola. Njegovi crteži bili su, prema tome, za njega lična stvar, još intimnija od onoga što je pisao. To je u meni, prirodno, probudilo rastuću radoznalost koju sam pred doktorom Kafkom pokušavao brižljivo da prikrijem. Pretvarao sam se da žurno uklanjanje crteža uopšte i ne primećujem. Od tog gesta uklanjanja ostajalo je, ipak, u atmosferi uvek nešto prisilno i napeto. To me je sprečavalo da slobodno i neopterećeno govorim i slušam, kao inače kada Kafka nije preda mnom, kako sam verovao, ništa prikrivao.
To nije izmaklo doktoru Kafki; zapažao je moju sputanost i zato mi,kada sam ga jednog dana opet zatekao pri crtanju, gurnu svoj list papira i reče mi, izbegavajući da me pogleda: "Pogledajte moje žvrljotine. Nema nikakvog smisla da u Vama i dalje budim nezadovoljenu znatiželju i time Vas prisiljavam da igrate komediju. Ne uzmite mi to za zlo, molim Vas.

Na to nisam mogao ništa da uzvratim. Osećao sam se uhvaćenim u nečemu nedoličnom. U prvom trenu poželeo sam da crteže jednostavno odgurnem preko stola. Onda se savladah i pogledah papir, iskrećući glavu na stranu. Bio je pokriven neobičnim malim skicama - nekako apstraktnim i s jedva naglašenim kretanjem - čovečuljaka koji su trčali, klečali, mačevali se ili bauljali po tlu. Bio sam razočaran.

"Pa to nije ništa! Doista nije trebalo da to preda mnom sakrivate. Ovo su sasvim bezazleni crteži." Kafka je polagano odmahivao glavom:"O, ne! Nisu baš tako bezazleni kako izgledaju. Crteži su tragovi edne stare, duboko ukorenjene strasti. Zato sam pokušavao da ih sakrijem."
Pogledao sam list sa čovečuljcima još jednom.
"Ne razumem Vas, gospodine doktore. Gde je ovde strast?"
Kafka se popustljivo osmehivao: "Prirodno, ona nije na papiru. Tu su samo tragovi. Strast je u meni. Uvek sam želeo da umem da crtam. Želeo sam da gledam i zadržim ono što sam video. To je moja strast."
"Učili ste da crtate?"
"Ne. Pokušavao sam da na sasvim ličan način ograničim ono što sam video. Moji crteži nisu slike nego lično znakovno pismo." - Doktor Kafka se nasmeši. - "Ja sam još uvek u egipatskom zatočeništvu. Još nisam prešao Crveno more."
Kazah smejući se: "Posle Crvenog mora, prvo dolazi pustinja."
Kafka potvrdi: "Da, tako je u Bibliji i uopšte."
Oslonio se rukama o rub stola, zavalio se natrag u stolicu i,opustivši telo, nepomično zurio u tavanicu.
"Lažna, prividna sloboda, koju bismo da steknemo samo putem spoljašnjih mera, jeste zabluda, zbrka, pustinja u kojoj ništa ne može da nikne osim gorkih trava straha i beznađa. To je prirodno, jer ono što ima stvarnu i postojanu vrednost uvek je poklon koji dolazi iznutra. Čovek ne raste odozdo prema gore, nego od unutra prema spolja. To je temeljni uslov svake životne slobode. Ona nije nikakva veštački proizvedena društvena klima, nego je stav, zadobijen po cenu neprestane borbe, prema sebi i prema svetu. Uslov, putem kojega se oslobađate."
"Uslov?", zapitao sam nepoverljivo

"Da", potvrdi Kafka i ponovi svoju definiciju.
"Ali, to je potpuno paradoksalno", uzviknuo sam.
Kafka duboko udahnu. Onda reče: "Da, stvarno je tako. Iskra, koja izgrađuje naš svesni život, mora da premosti ponor koji odvaja suprotnosti i skoči od jednog pola do drugog, tako svet sagledavamo na tren pod svetlošću munje."
Trenutak sam ćutao. Onda sam rukom pokazao na papir sa crtežima i šapatom upitao: "A čovečuljci - gde su oni?"
"Oni dolaze iz tame, da bi u tami nestali", reče Kafka, otvori fijoku, u nju ubaci iscrtani papir i ravnodušnim glasom dodade: "Moje crtkanje je, stalno se ponavljajući i promašujući, pokušaj primitivne magije."
Pogledao sam ga, ne shvatajući. Mora da sam tada imao glup izraz, jer su krajevi Kafkinih usana zaigrali. Očigledno se suzdržavao da se ne nasmeje. Sakrivši usta rukom, kašljucnu i onda reče:
"Sve stvari u čovekovom svetu su oživljene slike. Pre nego što ga zapale, Eskimi crtaju na drvetu nekoliko valovitih linija. To je magična slika vatre, koju potom oživljavaju tarući drvo potpaljivačkim štapićem. I ja radim isto. Hoću da posredstvom svojih crteža ovladam likovima koje vidim. Ipak, moje figure ne mogu da ukrešu vatru. Možda ne koristim pravi materijal. Možda je moja olovka bez pravih svojstava. Mogućno je da već i ja sam, samcit, nemam neophodna svojstva."
"Mora da je tako", dometnuo sam, pokušavši da se pri tome ironično nasmejem. "Konačno, gospodine doktore, niste Eskim."
"Da, tačno. Nisam Eskim, ali živim, kao i većina ljudi danas, u ledenom svetu. A pri svemu tome nemamo ni životnu zalihu, niti krzna i druga sredstva koja imaju Eskimi za ispomoć u opstanku. U poređenju sa njima, mi smo svi goli." On skupi usne. "Najtoplije su danas odeveni zapravo samo vukovi u jagnjećoj koži. Dobro im je.Imaju pravu odeću. Šta mislite?"
Protestovao sam: "Hvala lepo. Radije bih se smrzao!"
"I ja!", uskliknu doktor Kafka i pokaza na radijator centralnog grejanja na kome je voda u duguljastom limenom suđu isparavala. "Mi nećemo krzno ni svoje niti drugih. Radije zadržavamo našu komfornu ledenu pustinju." Obojica smo prsnuli u smeh: doktor Kafka - da se moje nerazumevanje ne bi primetilo, i ja - da bih njegovu dobrostivost prihvatio kao po sebi razumljivu.


***********


Potpuno sam nesposoban kao činovnik“, jadikovao je doktor Kafka kada sam ga jednom zatekao u kancelariji, pored pisaćeg stola, sumornog lica. „Nijedan spis ne mogu valjano da sredim. Sve kod mene visi.“
„Ništa od toga ne primećujem“, rekoh. „Na Vašem stolu nema ničega.“
„Baš to“, odvrati doktor Kafka i sede. „Koliko god sam kadar, svaki spis brzo prosleđujem dalje. No, time s njim za mene nije gotovo. Pratim ga nadalje u mislima. Od jednog do drugog odeljenja, od pisaćeg stola do pisaćeg stola, preko lanca ruku, sve do adresata. Moja mašta neprestano iznova probija sva četiri zida ove kancelarije. No, zbog toga moj se horizont ne širi. Naprotiv, sužava se. I ja sa njim.“ – Bolno se nasmeši. – „Ja sam malo smeća, pa čak ni to! Ne mrvi me točak nego točkići. Puko sam ništavilo, na dnu lepljive alveole nekog činovnika Osiguravajućeg zavoda.“
Prekinuo sam ga: „Kratko i jasno – kako veli moj otac – činovnički život je pasji život!“
„Da“, potvrdi doktor Kafka. „Samo što ni na koga ne lajem, a i ne ujedam. Kao što znate – ja sam vegetarijanac. Takvi žive jedino od sopstvenog mesa.“


***********


Iznenadio sam Franca Kafku u kancelariji dok je proučavao neki prospekt Reklam-izdanja.
"Opijam se naslovima knjiga", reče Kafka. "Knjige su droga."
Otvorio sam svoju tašnu i pokazao mu njen sadržaj. "Ja sam hašišoman, gospodine doktore."
Kafka se zabezeknu. "Samo nove knjige!"
Ispraznio sam tašnu na njegov pisaći sto. Kafka je dohvatao knjigu po knjigu, prelistavao je, pročitao tu i tamo poneko mesto, i vraćao mi je.
Kada je sve knjige pregledao, zapita me: "I sve ćete to pročitati?"
Potvrdih.
Kafka iskrivi usne.
"Suviše se opterećujete prolaznim stvarima. Većina ovih modernih knjiga jedino je lelujavi odraz današnjice. To će brzo iščileti. Trebalo bi više da čitate stare knjige. Klasike. Getea. Stare stvari ispoljavaju svoju najdublju vrednost - trajanje. Ono što je jedino novo i ništa više - tek je puka prolaznost. Lepo je danas, ali već sutra biva smešno. Takav je put književnosti."
"A šta je sa istinskim književnim stvaranjem?"
"Ono preobražava život. To je pokatkad još gore."
Neko pokuca na vrata. Uđe moj otac.
"Moj gospodin sin Vam ponovo dosađuje."
Kafka se nasmeja: "O, ne! Govorili smo o đavolima i demonima."


***********


Kada danas o tome razmišljam, moram da priznam da je moje ophođenje prema Kafki bilo zapravo bezobzirno: u njegovu kancelariju sam često dolazio nenajavljen i kada bi mi se prohtelo. Ali, uprkos tome, uvek me je primao s prijateljskim osmehom i srdačno pruženom rukom.
Doduše, uvek sam ga pitao da li mu smetam, ali je Kafka na to obično odgovarao odmahujući glavom ili nemarnim pokretom ruke.
Samo jednom mi je objasnio:
"Osetiti neku nepredviđenu posetu kao smetnju, nesumnjivi je znak slabosti, bekstvo pred nepredviđenim. Zavlačite se u takozvani privatni život u nedostatku snage da se nosite sa svetom. Pred čudom bežite u samoograničavanje. To je odstupanje. Egzistencija je, pre svega, egzistencija sa stvarima, razgovor. Niko ne bi smeo da se iz toga izvuče. Uvek i kad god poželite možete da dođete kod mene."
Kafka je primetio moju neispavanost. Rekao sam mu istinu: da sam bio toliko obuzet da sam do jutra pisao.
Kafka na sto položi svoje velike, kao od drveta istesane ruke, i reče polako: "Velika je sreća kada unutrašnje kretanje možete glatko da ispoljite."
"Bilo je to poput pijanstva. Još nisam ni pročitao šta sam zapravo napisao."
"Prirodno. Napisano je samo šljaka doživljenog."
Moj prijatelj Ernst Lederer pisao je pesme naročitim, svetloplavim mastilom na dekorativnim aracima ručno izrađenog papira.
Pričao sam Kafki o tome.
On primeti: "U pravu je. Svaki čarobnjak ima sopstveni ceremonijal. Hajdn je, na primer, komponovao samo u svečano napudranoj perici. Pisanje je, da, jedan od načina prizivanja duhova."
Alfred Kempf mi je poklonio, u Reklamovom izdanju, u jednom tomu objedinjene tri knjižice Izabranih priča Edgara Alana Poa. Pokazao sam doktoru Kafki malu knjigu koju sam stalno sa sobom nosio nekoliko nedelja. On ju je prelistao, pročitao sadržaj i onda me zapitao: "Poznajete li Poov život?"
"Znam samo ono što mi je Kempf pričao. Po bi trebalo da je bio notorni pijanica."
Kafka nabra veđe.
"Po je bio bolestan. Bio je nesrećnik, bez odbrane pred svetom. Zbog toga je pribegavao pijanstvu. Fantazija je bila za njega samo štaka. Pisao je povesti pune nečeg uznemiravajuće stranog da bi se u svetu osećao zavičajnije. To je sasvim prirodno. U fantaziji nema toliko vučjih klopki koliko ih ima u zbilji."
"Da li ste se bliže bavili Poom?"
"Ne. Zapravo veoma malo poznajem ono što je pisao. No, poznajem put njegovog bekstva, njegovo snoviđenje. Ono je uvek isto. To je, na primer, vidljivo i u ovoj knjizi."

Kafka je otvorio srednju fijoku svoga pisaćeg stola i pružio mi knjigu povezanu u sivoplavo platno: Ostrvo s blagom Roberta Luisa Stivensona.
"Stivenson je bio bolestan na plućima", reče Kafka, dok sam ja žurno pregledao naslovnu stranicu i sadržaj. "Stoga se preselio na Južna mora. Živeo je tamo, na ostrvu. Ipak, ništa od njega nije video. Svet u kome je živeo bio je za njega samo pozornica dečjih snova o gusarima, odskočna daska njegove mašte."
"Ali, koliko ja mogu, međutim, na prvi pogled da vidim", rekoh pokazujući glavom na knjigu koju sam položio na sto, "on je slikao i more, ljude i tropsku vegetaciju Južnih mora."
"Da, i čak veoma potanko."
"Onda je u njegovu knjigu udenut i komad stvarnosti."
"Razumljivo", reče na to Kafka. "U snovima uvek postoji izvesna količina neprerađenih dnevnih iskustava."
"Možda", primetih ja oprezno, "upravo u snu pokušava da se rastereti te krivice prema stvarnom iskustvu. Šta mislite?"
"Da, tako je", potvrdi Kafka. "Stvarnost je najjača sila koja modeluje svet i čoveka. Ona deluje. Zato baš i raspolaže stvarnošću. Od nje se ne može pobeći. San je samo okolišni put koji nas uvek, konačno, dovede do sveta najneposrednijeg iskustva. Stivensona do njegovog ostrva na Južnim morima, a mene...", on prekide.
"A Vas", završio sam njegovu misao, "ovde, u ovu kancelariju, i u stan na Starogradskom trgu."
"Da, u pravu ste", u jednom će dahu Kafka.

Pritom se na njegovom licu odjednom pojavi takav izraz bojažljive brige da ja, i nehotice, izvinjavajući se promrmljah: "Oprostite mi, gospodine doktore, moju neuviđavnost. Ne umem da ćutim. To mi je slabost."
"Naprotiv", odvrati Kafka. "To je snaga. Utisak se kod Vas zgušnjava u reč brže nego kod drugih. Nemam šta da Vam oprostim."
Protivrečio sam: "Ipak! Ponašam se nepristojno." Kafka podiže levu ruku do visine ramena, pusti je da padne bez snage i zatim reče uz očaravajući smešak: "I to je sasvim normalno. Vi ste ne-pristojan. Još ne pristajete na svet zaparloženih običaja. Zato je Vaš jezik - da se vratimo na Stivensonovo ostrvo u Južnim morima - još poput oštre, nekorišćene mačete. Morate paziti da ne udarite na stranu i tako sami sebe povredite. To je posle ubistva najstrašniji zločin prema životu."



***********


Prema prethodnom dogovoru, trebalo je da posetim doktora Kafku u kancelariji. No, dan uoči toga, otac mi je doneo svesku berlinskog časopisa Aktion, s listićem na kome mi doktor Kafka saopštava da će tek sledeće nedelje biti u kancelariji. Kada sam tada otišao kod njega, odmah posle pozdrava me je zapitao: "Jeste li mogli da pročitate moj rukopis?"

"Da, veoma dobro. Vaše pisanje je jasno izvedena talasava linija."
Kafka prekrsti ruke nad pločom pisaćeg stola i s gorkoslatkim izrazom na licu reče: "To je talasava linija konopca koji pada na tlo. Moja slova su čvorovi."
Hoteći da oslabim Kafkino depresivno raspoloženje, koje se očitovalo u tim rečima, rekoh uz osmeh: "Dakle, to su lasa."
Kafka ćutke potvrdi.
Ja nastavih s peckanjem: "Šta biste da ulovite tim lasima?"
Kafka odgovori uz lako sleganje ramenima: "Ne znam. Možda hoću da doprem do nevidljive obale koju sam već odavno prominuo nošen strujom svoje slabosti."
Franc Kafka mi pokaza upitnik neke ankete o književnosti koju je, čini mi se, vodio Oto Pik za nedeljni dodatak Prager Presse.
On upre kažiprstom na pitanje Šta možete reći o svojim književnim planovima? i osmehnu se: "Glupo pitanje. Na to ne mogu čak ni da odgovorim."
Pogledah ga s nerazumevanjem.
"Može li se predvideti kako će srce kucati idućih dana? Ne, nije mogućno. Pero je, pak, samo seizmografska igla srca. Ona registruje potrese tla, ali ih ne predskazuje."


***********

Došao sam do doktora Kafke u kancelariju. Upravo se spremao da iziđe kad sam ulazio.
"Odlazite?"
"Samo na trenutak, dva sprata više, u odsek Vašeg oca. Sedite i sačekajte me. Neće dugo potrajati. Možda biste, u međuvremenu, pregledali ovaj novi časopis. Primio sam ga poštom juče."
Bio je to prvi broj, u velikom formatu, reprezentativne revije koja se pojavila u Berlinu. Zvala se Marsija. Urednik je bio Teodor Tager. U nju je bio ubačen prospekt u kome je, među novim najavljenim delima, bio naveden i rad Teorijska proza Franca Verfela.
To je bio Kafkin prijatelj, pa sam ga, kad se vratio u kancelariju, pitao da li nešto zna o toj stvari.
"Da", kazao ja Franc Kafka kratko. "Verfel je rekao Maksu da je to izum izdavača."
"Da li je to dozvoljeno? To je, ipak, laž."
"To je literatura", primeti doktor Kafka smeškajući se. "Bekstvo pred stvarnošću."
"Pisanje je, dakle, laganje?"
"Ne. Stvaralačko pisanje je zgušnjavanje, esencija. Literatura je, naprotiv, razvodnjavanje, sredstvo za uživanje koje olakšava nesvesni život, narkotik."
"A stvaralačko pisanje?"
"Ono je upravo suprotno. Stvaralačko pisanje budi."
"Teži, dakle, religiji."
"Ne bih to rekao. Ali, molitvi, svakako."


***********

Drugom prilikom, kada sam s doktorom Kafkom posetio franjevačku crkvu na Jungmanovom trgu, gde smo odmah kraj ulaza videli staricu potpuno predanu molitvi pred nekom tamnom oltarskom slikom, on mi, pošto smo napustili crkvu, reče:

"Molitva i umetnost su strasni akti volje. Htelo bi da se prekorači i nadmaši dato polje normalnih mogućnosti volje. Umetnost je, poput molitve, ruka ispružena u tamu koja bi da dohvati deo milosti da bi se prometnula u ruku koja poklanja. Moliti znači baciti se u taj preobražavajući luk svetlosti između prolaženja i nastajanja, potpuno se stopiti s njim da biste njegovu neizmernu svetlost ulili u krhku kolevčicu sopstvene egzistencije."
Doktor Kafka i ja smo išli Celtnerovom ulicom put Starogradskog trga. Izdaleka smo već čuli brujanje i pevanje neke veće grupe ljudi; u visini kuće Kod belog pauna morali smo da se pribijemo uz zid da bismo propustili povorku demonstranata.
"To je snaga Internacionale", rekao sam uz osmeh. No, Kafkino lice se smrači.
"Jeste li gluvi? Ne čujete li šta ti ljudi pevaju? To su izrazito nacionalističke pesme iz vremena stare Austrije."
Protestovao sam: "Pa šta onda znače crvene zastave?"

"Ah, šta! To je samo novo pakovanje za stare strasti", reče Franc Kafka, uhvati me za ruku i uvuče u kuću iza naših leđa. Prođosmo mračno dvorište, neki kratki hodnik i, preko belo okrečenog stepeništa, iziđosmo u tesnu Divokozju uličicu, a odatle, kroz Železnu ulicu, izbismo na široku Ulicu Vitezova gde se uopšte ništa nije zapažalo od manifestacije.

"Ne podnosim tu vrstu ulične gungule", reče Kafka, odahnuvši. "To priziva teror novih, Boga lišenih verskih ratova, koji počinju sa zastavama, pesmom i muzikom, a završavaju pljačkom i u krvi."

Protivrečio sam: "Nije istina! U Pragu se sada skoro svakodnevno odigravaju nekakve manifestacije, i sve protiču mirno. Krvi ima samo kod kobasičara, u krvavicama."
"Stvari se ovde odvijaju donekle sporije. Ali, svejedno, već će se one zbiti."

Kafka podiže ruku i par puta mahnu njome da bi naglasio svoje nespokojstvo, potom nastavi: "Živimo u vremenu zla. To se ogleda već u tome da ništa više ne nosi svoje pravo ime. Koristi se reč 'internacionalizam' i pod tim se razume čovečnost kao moralna vrednost, dok internacionalizam označava samo suštinski geografsku praksu. Pojmovi se razbacuju poput praznih orahovih ljuski. Tako se, na primer, sada govori o domovini, i to u času kada je čovekovo korenje već odavno iščupano iz tla."

"Ko je to učinio?", zapitao sam.
"Svi to radimo! Svi učestvujemo u tom iskorenjivanju."
"Ali neko mora biti ipak pokretačka snaga", kažem prkosno. "Ko je to? Na koga mislite?"
"Ni na koga! Ne mislim ni na podstrekače niti na podstreknute. Vidim samo ono što se događa. Lica su sasvim sporedna. A zatim - gde je kritika koja bi tačno procenila ono što čine akteri, da li je s njima na istoj pozornici? Nema nikakvog odstojanja. Zato je sve nesigurno, sve teturavo. Živimo u baruštini gnjilih laži i iluzija, gde na svet dolaze svirepa čudovišta koja se reporterima ljubazno osmehuju u objektiv i pri tome - a da to niko ne primećuje - gaze po milionima ljudi kao po neugodnim insektima."

Nisam znao šta na to da kažem. Išli smo ćutke kroz Melantrihovu ulicu i prošli pored starog gradskog časovnika na Većnici da bismo stigli do kuće doktora Kafke na uglu Starogradskog trga i Pariske ulice.

Kada smo se našli u blizini spomenika Janu Husu, Kafka reče: "Sve plovi pod lažnom zastavom, nijedna reč ne odgovara istini. Ja, na primer, vraćam se sada kući. No, to samo tako izgleda. U stvari, penjem se u specijalno za mene instaliranu tamnicu koja je utoliko teža što je nalik sasvim običnom građanskom stanu i u kome niko, osim mene, ne prepoznaje zatvor. Otuda nema ni nekog pokušaja bekstva. Nikakvi se lanci ne mogu raskinuti kada nikakvih vidljivih lanaca nema. Zatočenje je, stoga, organizovano kao sasvim obično, svakodnevno egzistiranje bez preteranog komfora. Sve izgleda da je od čvrstog i postojanog materijala. Ali je to, pritom, lift u kome se spuštate u bezdan. Ne vidite ga. No, čujete ga, ako zatvorite oči, kako već žamori i tutnji pred vama."
Pokazao sam Francu Kafki nacrt jedne drame na biblijsku temu.
"Šta ćete da napravite od toga?", upitao me je.
"Ne znam. Građa mi se dopada, ali obrada... Ako bih sada prešao na izvedbu, imao bih utisak kao da obavljam neki krojački posao."
Kafka mi pruži moj rukopis.
"U pravu ste. Živi jedino ono što nosite u sebi. Sve drugo je taština: literatura bez egzistencijalnog opravdanja."


***********


Doneo sam doktoru Kafki neku češku antologiju francuskih religijskih pesama.
Kafka je trenutak listao sveščicu. Onda ju je pažljivo gurnuo po površini stola put mene.
"Ova vrsta literature je rafinovano sredstvo za uživanje kakvo ne volim. Religija je ovde bez ostatka predestilovana u estetsko. Sredstvo za osmišljavanje života postaje stimulans, dekorativni i pretenciozni predmet poput, na primer, skupih zavesa, slika, nameštaja s duborezom i originalnih persijskih tepiha. Religija u ovoj vrsti literature je snobizam."
"Tu imate pravo", složio sam se. "Putem rata su i u području vere nastali surogati. Ovo je ta vrsta literature. Pesnici se kite mislima o Bogu kao nekom šarolikom kravatom u modi."
Smešeći se, doktor Kafka potvrdi: "Pri tome je u pitanju samo običan konopac vezan oko vrata. Baš kao uvek kada se transcendencija koristi kao put za bekstvo."

Kada je moj prijatelj Alfred Kempf iz Altzatla na Egeru došao u Prag da bi pripremio nastavak svojih studija, proštrapacirao sam s njim praškim ulicama, palatama, muzejima i crkvama, hoteći da ga upoznam sa svojim voljenim gradom. Tokom jedne od tih šetnji, Alfred me je iznenadio objašnjenjem: "Svi ti raskošni gotski i barokni ukrasi i ornamenti imaju zapravo samo jedan jedini smisao: prerušiti sve što razne stvari sadrže od korisnog i strogo pragmatskog. U pitanju je to da čovek zaboravi sve što je u njima funkcionalno i tako, podjednako, svoju vezanost za prirodu i svet. Daleka svakoj svrsi, lepota treba da mu sugeriše osećanje slobode. Umetna kultura ornamentalnog ukrašavanja jeste metoda dresiranja koju civilizovani čovek upražnjava na čovekolikom majmunu u sebi." Alfredove reči učinile su na mene ogroman utisak. Zapisao sam ih i doslovno saopštio Francu Kafki koji me je saslušao poluzatvorenih očiju. Tada nisam ni slutio da je on još davno pre toga napisao Izveštaj jednoj akademiji u kome se bavio pretvaranjem majmuna u čoveka. Bio sam stoga veoma razočaran kada mi je rekao: "Vaš prijatelj je u pravu. Civilizovani svet najvećim delom počiva na nizu uspešnih dresura. To je smisao kulture. U svetlu darvinizma, pretvaranje u čoveka pojavljuje se kao iskonski greh što su ga počinili majmuni. Neko biće, međutim, nikada ne može da se u potpunosti odvoji od onoga što sačinjava njegovu egzistencijalnu osnovu." Na to ja kroz smeh dodadoh: "Uvek zaostaje delić starog majmunskog repa."
"Da", potvrdi Kafka. "Do njegovog Ja se samo uz veliku muku prodire. Žudnja da se oštro razgraniči stadijum koji mora biti nadmašen stalno vodi ka istančavanju pojmova i, time, opet ka novim iluzijama. No, upravo je to najupadljiviji izraz žeđi za istinom. Zatiče se jedino u tamnom ogledalu tragike. Ali, tada je već suviše kasno."
"Majmun umire!", uzviknuh preglasno.

Kafka je, međutim, s neopisivo blagim smeškom odmahivao glavom:
"Ma otkuda! Umreti je specifično ljudski događaj. Tako, svaki čovek umire. Majmun, pak, nastavlja da živi u čitavom ljudskom rodu. Ja nije ništa drugo nego kavez prošlosti obavijen postojanim snovima o budućnosti."


***********


Pozdravio sam Kafku posle njegovog povratka sa sela gde je bio u kratkoj poseti svome zetu: "Evo nas opet kod kuće."
"Kod kuće? Stanujem kod svojih roditelja. I to je sve. Doduše, imam sobičak samo za sebe, ali to nije nikakav dom, nego tek pribežište gde mogu da skrijem svoj unutrašnji nemir da bih još dublje u njega upao."



***********


Kod doktora Kafke sam, baš uoči podneva.
On je stajao pred zatvorenim prozorom. Podignutom rukom se oslanjao o prozorski okvir. Na dva koraka sa strane stajao je S., dežmekasti činovnik, s malim krmeljivim očima, smešnim krompirastim nosem, od kapilara crvenim obrazima punim kao u hrčka i s nakostrešenim riđim brkovima. Dok sam ulazio, čuo sam kako S. upravo brižno pita Kafku: "Dakle, nemate ni najmanjeg pojma kako će izgledati reorganizacija našeg odeljenja?"

"Ne", rekao je doktor Kafka, pozdravi me klimnuvši glavom i, pokazavši na stolicu za posetioce pored pisaćeg stola, produži da govori: "Znam samo jedno, da će reorganizacija sve protresti. Ali, ne bojte se! Vas neće promaknuti više, ni skinuti. Sve će, na kraju, ostati opet kao i pre."
Činovnik uzdahnu: "Verujete, dakle, gospodine doktore, da će moje zasluge ponovo biti zaobiđene?"
"Da, to je verovatno." Kafka sede za pisaći sto. "Upravni odbor neće, ipak, da umanji sopstveni značaj! Bilo bi to besmisleno."
S. pocrvene u licu. "To je svinjarija! Nepravda. Ceo bi ovaj dućan trebalo baciti u vazduh!"
Kafka tada pognu leđa, brižno pogleda S. odozdo i mirno reče: "Ne biste valjda hteli da propadne izvor Vaših prihoda! Ili biste, ipak?"
"Ne", odvrati na to izvinjavajućim tonom S. "Nisam to mislio. Vi me znate, gospodine doktore. Ja sam posve miroljubiv čovek, ali ta reorganizacija, ta stalna nesigurnost u ovoj kući, ide mi već na žuč. Morao sam da se izduvam. Samo sam tako govorio, prazne reči..."
Tu ga Kafka prekide: "Upravo je to opasno. Reči pripremaju put za dela, varnica - buduće požare!"
"Nisam tako mislio", ponovi preplašeni činovnik.
"To samo kažete", odvrati Kafka sa smeškom. "Ali, znate li kako stvari doista stoje? Možda sedimo već na buretu baruta koje će ispuniti Vašu želju."
"Ne mogu u to da verujem."
"Zašto ne možete? Bacite pogled kroz prozor! Tamo već maršira eksploziv koji će naš Osiguravajući zavod i sve ostale okolne ustanove baciti u vazduh."
Činovnik savi svoje kratke kobasičaste prste i pritisnu ih uz bradu. - "Preterujete, gospodine doktore. Ulica ne predstavlja opasnost. Država je jaka."
"Da", potvrdi Kafka, "njena snaga se oslanja na inertnost ljudi i njihovu potrebu za mirom. No, šta se događa kada više ne možemo da ih zadovoljimo? Onda se Vaše današnje proklinjanje može pretvoriti u opštevažeću normu obezvređivanja, jer reči su čarobne formule. One u mozgu ostavljaju otiske prstiju koji se mogu okretom ruke preobraziti u tragove nogu, tragove istorije. Moramo paziti na svaku reč."
"Da, tu ste u pravu, gospodine doktore, tu ste u pravu", reče S., sav zaprepašćen, i oprosti se.

Kada su se vrata za njim zatvorila, prsnuh u smeh.
Doktor Kafka me oštro pogleda. "Zašto se smejete?"
"Jadni čova, bio je strašno smešan. On Vas uopšte nije shvatio."
"Ako neki čovek ne shvata drugog, onda on nije strašno smešan, nego izolovan, jadan i napušten."
Pokušao sam da se branim: "Vi ste se, ipak, zavitlavali!"
No, doktor Kafka je polagano odmahivao glavom.
"Ne! Sve što sam govorio S.-u, ozbiljno sam mislio. Ceo svet je danas opsednut snovima o reorganizaciji. Svašta se može dogoditi. Razumete li me?"
"Da", rekao sam slabo i osetio kako mi se krv penje u lice. "Bez osećanja sam i glup. Oprostite mi."
Zabacujući glavu nazad, doktor Kafka se prigušeno zasmeja. Potom odobrovoljeno reče: "Sada ste, pak, Vi - da se poslužim Vašim rečima - strašno smešni." Skrušeno sam gledao u pod. "Da, ja sam pokisli pas." Ustao sam.
"Šta bi? Sedite!" - Živim pokretom on otvori fijoku u pisaćem stolu. - "Doneo sam Vam danas ceo paket raznih časopisa." Nasmeja se i ja se još više postideh. No, ostao sam da sedim.

***********

Otada sam još dvaput bio svedok kada su razni činovnici pokušavali da od doktora Kafke izvuku nešto o očekivanoj reorganizaciji. Doktor Kafka, međutim, nije umeo da im kaže išta određeno. To ga je mučilo, pošto su ljudi verovali da on nije prijatelj činovnika nego je samo servilni opslužitelj Osiguravajućeg zavoda. Tako je nekoliko činovnika sebi dozvolilo neprijatne primedbe na račun pravnika Franca Kafke. Bio je to slučaj, pre svega, oca jednog od mojih školskih drugova, izvesnog M.-a, koga sam sreo kod doktora Kafke.
"Pa da", kazao je on glasom iz čijeg je objektivističkog tona jasno izbijala skrivena mržnja, "ćutite, i to je razumljivo. Pravozastupnik Zavoda ne može biti protiv Direkcije. Mora držati usta zatvorena. Oprostite, gospodine doktore, što sam iskren i što sam Vam smetao."
M. se nakloni i iziđe.
Kafkino lice bilo je kao od drveta. Imao je zatvorene oči.
"Kakav bezobrazni krelac", primetih ljutito.
"Nije bezobrazan", promrmlja Kafka i pogleda me crnim, tužnim očima. "Samo je preplašen. I otuda nepravedan. Strah zbog hleba izobličava karakter. Tako je u životu."
Ja nadureno: "Neka, hvala! Ja bih se stideo takvog života."
"Većina ljudi čak i ne živi", reče Kafka neobično mirno. "Zakačeni su za život samo poput korala za greben. Pri tome su ljudi, pak, još oskudniji nego ta rudimentarna živa bića. Bez ikakvog su čvrstog grebena koji bi ih zaštitio od udara talasa. Nemaju ni sopstveno krečnjačko kućište. Luče jedino žučni sekret koji ih čini još slabijim i samotnijim, pošto ih on odvaja od drugih. Šta se tu može učiniti?"
Franc Kafka raširi ruke i pusti ih da bespomoćno padnu poput para umrtvljenih krila.
"Da li da protestujemo protiv mora koje je takva nesavršena stvorenja donelo na svet? Bilo bi to protestovanje protiv sopstvenog života, pri čemu je i on tek jedan od tih jadnih korala. Ostaje nam, dakle, samo da se snabdemo strpljenjem i da bez reči gutamo svu tu, svu žuč koja raste u nama. To je sve što možemo da učinimo da se ne bismo stideli ljudi i sebe samih."





U Nemačkom pozorištu, u drami Bog osvete Šaloma Aša, gostovao je glumac Rudolf Šildkraut, bečki prvak.
Kafka i ja smo o tome razgovarali.

"Rudolf Šildkraut je priznati i veliki glumac", rekao je Franc Kafka. "Ali, da li je on veliki jevrejski glumac? Verujem da je to pod sumnjom. Šildkraut igra jevrejske likove u jevrejskim pozorišnim komadima. No, pošto on ne igra isključivo Jevrejina za Jevreje, nego i kao Nemac za ma koga drugog, on nije čisto jevrejski glumac. On je granična pojava, posrednik, koji omogućava pogled u unutrašnjost jevrejskog života. On proširuje horizont ne-Jevrejima, a da istinski ne osvetljava egzistenciju Jevreja. To čine jedino siromašni jevrejski glumci koji kao Jevreji igraju za Jevreje. Svojom umetnošću oni skidaju naslage tuđeg života s bića Jevreja, skriveno i u zaborav uronjeno jevrejsko lice iznose na punu svetlost, i tako učvršćuju čoveka u metežu vremena."
Pričao sam Kafki kako sam krajem rata bio, u maloj kafeteriji Savoj na Gajsplacu, na dve predstave jevrejskih putujućih glumaca. Kafka je bio veoma začuđen.
"Kako ste se tamo našli?"
"Sa svojom majkom. Ona je dugo živela u Poljskoj."
"I da li Vam se pozorište dopalo?"
Slegoh ramenima.
"Sećam se samo da gotovo uopšte nisam razumevao jezik. Igralo se na žargonu. Ali, mojoj majci se dopala igra glumaca."
Kafka pogleda u daljinu.
"Poznavao sam jevrejske glumce u kafeteriji Savoj. Bilo je to otprilike pre deset godina. I meni je njihov jezik pričinjavao teškoće. Onda sam otkrio da bolje razumem jidiš nego što sam slutio."
"Moja majka tečno govori jidiš", rekao sam ponosno. Ispričao sam mu kako sam, kao šestogodišnjak, s majkom bio u Švarcgase, u jevrejskoj četvrti u Pžemislu. Iz starih kuća i mračnih dućana izlazili su muškarci i žene da bi poljubili ruku moje majke ili obod njene haljine; smejali su se i plakali i nazivali je "naša dobročiniteljka, naša dobročiniteljka!". Kasnije sam saznao da je moja majka, za vreme pogroma, mnoge Jevreje krila u svome domu.
Kada sam završio sa evociranjem uspomena, Franc Kafka reče: "I ja sam hteo da otrčim tim jadnim Jevrejima iz geta, da im ljubim skutove odeće, i da im ništa, baš ništa ne govorim. Bio bih savršeno srećan ako bi oni ćutke podnosili moju blizinu."
"Tako ste sami?", upitao sam.
Kafka klimnu.
"Kao Kaspar Hauzer?", primetih.
Kafka se nasmeja: "Znatno gore nego Kaspar Hauzer. Ja sam sam - kao Franc Kafka."

Izabrao i sa nemačkog preveo Jovica Aćin



3 коментара:

L2 је рекао...

Izvinjavam se starom drugaru, ali ja i u Novoj opet udarila po književnosti.
Kada budem napisala nešto za raspoloženje javljam, a do tada, druže, ti me zaobiđi, haha...

Анониман је рекао...

Izvrsno!
pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Nedelja, 19. jul 1910, spavao, probudio se, spavao, probudio se, bedan život.
(Iz dnevničkog zapisa Franca Kafke)

Постави коментар