среда, 12. новембар 2014.

Orvelova lista –


Onima koji nisu upoznati s patokracijom, uloga ljudi ovaca (sheeple) će se činiti kako obična tlapnja. Orwell je bio siguran u našu sudbinu začaranih i uspavanih jedinki koje prate svoje ljubljene vođe.I

Evo, konačno! Osvrt na Orvelovu listu, za sve koje interesuje iz bilo kog razloga.

Piše:Timothy Garton Ash





Dakle, ipak je postojala ta kopija ozloglašene liste “kripto-komunista” Džordža Orvela arhivirana 4. maja 1949. godine sa ostalim fajlovima polutajnog odeljenja Forin ofisa. Evo je, leži ispred mene u fascikli od meke bivolje kože na kancelarijskom stolu starijeg arhiviste Forin ofisa. Uprkos svim kontroverzama oko liste, niko osim ovlašćenih službenika nije mogao da je vidi više od 54 godine. Pre više od pola veka, kopiju originalne liste koju je 2. maja 1949. godine Orvel, iz bolesničke postelje, poslao svojoj bliskoj prijateljici Siliji Kirvan zvanično je otkucao neki službenik i odložio u fasciklu. Silija Kirvan zaposlila se u Odeljenju za istraživanje informacija Forin ofisa na poslovima proizvodnje antikomunističke propagande (između ostalog), neposredno pre prispeća čuvene liste u njene ruke. Lista sadrži imena 39 novinara i pisaca koji su, kako je naznačio Orvel u pismu Siliji poslatom 6. aprila, “po mom mišljenju ‘kripto-komunisti’, saputnici ili naginju u tom smeru i ne treba im verovati kao propagandistima”.

Orvelova lista podeljena u tri poglavlja, sa naslovima “ime”, “posao” i “napomene”, u suštini je eklektična. Na njoj se nalaze Čarli Čaplin, J.B. Presli i glumac Majkl Redgrejv, sa napomenama “?” ili “??” pomoću kojih sastavljač liste izražava sumnje da li su oni zaista “kripto-komunisti” ili saputnici. E.H. Kar, istoričar koji se bavi međunarodnim relacijama i Sovjetskom Rusijom, okarakterisan je kao “samo pristalica”; pored imena Kingslija Martina, urednika lista “New Statesman”, stoji sumnjičavi dupli upitnik uz komentar: “Suviše nečastan da bi otvoreno bio ‘kripto’ ili saputnik, ali je sasvim pouzdano pro-ruski orijentisan u svim važnim stvarima.” Pored Valtera Durantija, moskovskog dopisnika “New York Timesa” i bivšeg pisca-trockiste Ajzaka Dojčera (“samo simpatizer”), na listi se nalaze imena mnogih manje poznatih pisaca i novinara na čelu sa dopisnikom “Manchester Guardiana”, opisanog rečima “verovatno samo simpatizer. Dobar reporter. Glup”.


U protekloj deceniji “Orvelova lista” bila je predmet mnogih članaka sa jezivim naslovima poput “Veliki brat Forin ofisa”, “Socijalistička ikona koja je postala doušnik” i “Kako je Orvelova lista pomogla agentima tajne službe”. Sve ove spekulativne denuncijacije autora 1984 bile su bazirane na tri nepotpuna izvora: publikaciji mnogih (ali ne svih) tumačenja izrazito privatne beležnice u kojoj Orvel pokušava da identifikuje “kripto-komuniste” i saputnike (njegova skraćenica je F.T. odfellow-travellers), na objavljenoj prepisci sa Silijom Kirvan i na nepotpunom izveštaju iz Odeljenja za istraživanje informacija Forin ofisa. Međutim, u fajlu sa oznakom FO 1110/189 u kojem se nalazi kopija Orvelovog pisma Siliji od 6. aprila 1949, nalazi se papir na kome piše da je dokument bio zadržan.


I tu se stvar zaustavila, vlada Njenog Veličanstva brižljivo je čuvala jednu od poslednjih Orvelovih tajni sve do smrti Silije Kirvan. Nije prošlo mnogo vremena od njene smrti do jeseni 2002. godine, kada je Arijana Benks pronašla kopiju “Orvelove liste” među papirima svoje pokojne majke Silije Kirvan, i smesta me pozvala da napišem tekst o tome. Posle objavljivanja liste u “Guardianu” pozvao sam Džeka Stoua, britanskog sekretara spoljnih poslova, i zamolio ga da pusti original. Složio se “s obzirom na to da je sadržaj fajla sada u domenu javnosti”, i danas svako ko želi da sazna ko se sve nalazi na Orvelovoj listi može da se informiše na odgovarajućem mestu: fajl FO 1110/189 u Britanskoj nacionalnoj arhivi.


1.
I tako, evo teksta. Kakav je kontekst? Februara 1949. godine Džordž Orvel je ležao u sanatorijumu u Kotsvoldsu, teško bolestan od galopirajuće tuberkoloze koja preti da ga ubije u roku od godinu dana. Te zime, poslednjim atomima snage naterao je sebe da prekuca ceo rukopis svoje čuvene knjige 1984, turobnog upozorenja na opasnost u kojoj bi se Britanija mogla naći ukoliko podlegne totalitarizmu. Bio je usamljen, očajan zbog narušenog zdravlja u srednjim godinama (imao je tada samo 44 godine), i duboko pesimističan zbog situacije u Rusiji i napredovanja komunizma čiju je surovost i podmuklost iskusio na svojoj koži – tokom španskog građanskog rata zamalo je stradao u Barseloni. Komunisti su upravo bili preuzeli Čehoslovačku posle državnog udara u Pragu 1948. godine, i u toku je bilo blokiranje Zapadnog Berlina sa ciljem da se potčini i uguši taj grad.
Mislio je da je počeo rat, “hladan rat”, i strahovao je da će ga zapadni narodi izgubiti. Jedan od razloga za poraz, mislio je, jeste neupućenost javnog mnjenja koje ne vidi pravu prirodu sovjetskog komunizma. Delimično, slepilo je proisteklo iz nerazumne zahvalnosti za ogromnu ulogu koju je Sovjetski Savez odigao u poražavanju nacizma. Međutim, slepilo je nastalo i kao proizvod aktivnosti zatrovanog mnoštva naivnih i sentimentalnih poštovalaca sovjetskog sistema, deklarisanih članova Komunističke partije (KP), prikrivenih (“kripto”) komunista i plaćenih sovjetskih špijuna. Ti ljudi su, sumnjao je on, bili odgovorni za poteškoće koje je on sam imao prilikom objavljivanja antisovjetske basne Životinjska farma u poslednjoj godini poslednjeg rata.


SMRT I OBNOVA: Međutim, znao je da je to takođe bilo vreme kada su istinski idealisti-vernici komunizma već postali zgađeni nad onim što su videli. Neki su se preobratili u najljuće kritičare Boga koji je izneverio, da citiram naslov čuvene knjige o komunistima autora Artura Kestlera i Ričarda Krosmana koja se pojavila u godini Orvelove smrti, januara 1950. (uvodnik napisao Krosman, a eseje potpisali Kestler – nekadašnji prijatelj – Stiven Spender i Ignacio Silone, između ostalih). Ovi autori bili su naročito važni antikomunističkim levičarima poput Orvela koji su čvrsto verovali da je “uništenje sovjetskog mita ključno za ponovno uspostavljanje socijalističkog pokreta”, kao što je sam Orvel napisao. U jednom momentu sredinom i krajem 40-ih, Orvel je počeo da vodi privatan dnevnik u kojem je pokušavao da razjasni ko je bio ko: otvoreni član KP-a, agent, F.T, sentimentalni simpatizer…


U beležnici, čiji sam sadržaj mogao da proučavam bez ograničenja u prostorijama Orvelove arhive univerziteta u Londonu, postoji dokaz da je autor bio zabrinut prilikom sastavljanja liste: intervencije hemijskom olovkom i penkalom, crvene i plave zvezdice pored nekih imena. Na listi se nalazi 135 imena od kojih su imena 10 ljudi bila precrtana, bilo zbog toga što je osoba preminula – kao Fiorelo la Gvardija, bivši gradonačelnik Njujorka – ili zato što je Orvel odlučio da dotična osoba nije kripto ili FT. Tako je, na primer, ime istoričara A.J.P. Tejlora precrtano, a komentar “zauzeo anti-KP poziciju posle konferencije u Vroclavu” podvučen je hemijskom olovkom nekoliko puta. Ili slučaj američkog noveliste Aptona Sinklera koga Orvel iznova karakteriše odbacujući prethodnu procenu: “Ne. Osudio češki puč i vroclavsku konferenciju.” Imena Stivena Spendera (“sentimentalni simpatizer… naginje ka homoseksulanosti”) i Ričarda Krosmana (“suviše nečastan da bi otvoreno bio F.T.) još nisu bila precrtana, ali to je bilo pre objavljivanja Boga koji je izneverio. Muke u kojima se Orvel nalazio prilikom pravljenja procene neke ličnosti, najuočljivije su na primeru J.B.Preslija. Pored ovog imena Orvel je prvo stavio crvenu zvezdicu, zatim ga prekrižio više puta crnim flomasterom, da bi posle zaokružio plavim i iznad imena dodao jedan upitnik.


Februara 1949. godine, u životu ovog depresivnog genija i smrtno bolesnog političkog pisca došlo je do radosnih promena na privatnom planu. Silija Kirvan (devojačko prezime Pedžit) vratila se iz Pariza u London. Silija je bila očaravajuće lepa, živahna i topla mlada žena koja se kretala u literarnim levo orijentisanim krugovima zajedno sa sestrom bliznakinjom Mamejn, tadašnjom ženom Orvelovog prijatelja Artura Kestlera. Orvel je upoznao Siliju 1945. godine u Velsu, gde su provodili božićne praznike zajedno sa Arturom i Mamejn. Bio je usamljen i emotivno rastrojen zbog nedavne smrti svoje prve žene. Silija i Orvel veoma su se zbližili i nastavili da se viđaju u Londonu. Pet nedelja pre tog susreta, čuveni pisac je jedne večeri poslao Siliji strastveno pismo koje je odisalo nežnim emocijama i nespretnim predlozima za brak ili ljubavnu vezu. Orvel završava pismo izlivima ljubavi prema Siliji: “Laku noć, najdraža moja ljubavi. Džordž.” Silija ga je veoma učtivo odbila u poruci koju je kasnije opisala kao “prilično nedvosmisleno pismo”, i ostali su bliski prijatelji. Godinu dana kasnije (1946), Silija se zaposlila u nekom ozbiljnom magazinu za intelektualce i preselila u Pariz.


LJUBAVNA BOLEST: “Najdraža Silija”, piše sada Orvel iz Kotsvoldskog sanatorijuma 13. februara 1949. godine, “oduševljen sam tvojim pismom i spoznajom da si ponovo u Engleskoj. Poslaću ti kopiju moje nove knjige (1984) čim izađe iz štampe (mislim da će to biti u junu), mada sumnjam da će ti se svideti; u stvari, to je jedna užasna knjiga.” Rekavši da se nada da će se ukazati “neka prilika da se vide, nadam se još letos”, Orvel završava pismo izjavom “mnogo te voli Džordž.”
Brže nego što je on mogao da se nada, Silija je došla da ga poseti, 29. marta 1949. Međutim, Orvelova prijateljica je na put krenula sa misijom. Silija se zaposlila u novoosnovanom odeljenju Forin ofisa u kojem su pokušavali da amortizuju udare nadirućih talasa komunističke propagande iz pravca Staljinovog Informbiroa. Može li on da im pomogne? Kao što je napisala u svom zvaničnom memorandumu o tom susretu “Orvel je punog srca izrazio entuzijazam i odobravanje naših ciljeva”. Rekao je da on neće moći ništa da piše za službu zato što je suviše bolestan i ne voli da radi “po porudžbini”, ali je predložio nekoliko ljudi koji bi mogli da uskoče. Šestog aprila poslao im je svojeručno čitko pismo u kojem preporučuje neke osobe za taj posao, zajedno sa listom onih “kojima kao propagandistima ne treba verovati. Zbog svega toga, poslaću vam beležnicu koju čuvam kod kuće, a spisak koji ću vam dati izričito je poverljiv zato što mislim da je uvredljivo nazvati nekoga saputnikom.”


Silija je prosledila pismo svom šefu, Adamu Vatsonu, koji je odgovorio i dodao: “P.S. Gospođa Kirvan obavezno treba da zamoli gospodina Orvela za listu ‘kripto-komunista’. Listu voditi pod ‘poverljivo’ i vratiti je za dan-dva. Nadam se da će na listi biti navedeni razlozi za svaki pojedinačan slučaj.”


Silija je uradila šta je od nje zatraženo: 30. aprila napisala je pismo Džordžu Orvelu sa adrese “Foreign Office, 17 Carlton House Terrace”. U tom pismu piše: “Dragi Džordž, veliko hvala za korisne sugestije za koje je moje ministarstvo pokazalo veliko interesovanje… Zamolili su me da ti kažem da bismo bili veoma zahvalni ukoliko bismo mogli da vidimo tvoju FT listu i listu ‘kripto-novinara’; odnosićemo se prema podacima iz liste sa najvećim stepenom diskrecije.” Sudeći po otkucanoj verziji koja se nalazi u fajlu FO 1110/189, njeno pismo ima nešto hladniji završetak od njegovog: “Zauvek tvoja, Silija.”


1948, 1984,…: U međuvremenu, Orvel je zamolio svog starog prijatelja Ričarda Risa da mu pošalje beležnicu iz njegove kuće na dalekom škotskom ostrvu Jura gde se nalazio dok je pisao knjigu 1984. Orvel se u pismu sa datumom 17. april 1949. godine zahvaljuje svom prijatelju na usluzi i nastavlja: “Mislim da Koul (istoričar G.D.H. Cole) verovatno ne treba da bude na toj listi, ali u slučaju rata manje bih verovao njemu nego Laskiju… Cela stvar je malo nezgodna, treba pristupiti razumno i obraditi svaki slučaj posebno.”


Ovde moramo da zamislimo Orvela kako leži u svom bolničkom krevetu, mršav i jadan, prelistava svoju beležnicu, možda dodaje plave upitnike i crvene zvezdice, crnim flomasterom rešetkasto precrtava Preslija, pitajući se kako bi se Koul ili Laski, Krosman ili Spender ponašali u slučaju pravog oružanog rata sa Rusijom, i koje od tih 135 imena treba proslediti Siliji.
Odgovor na Silijinu molbu poslao je odmah, zajedno sa listom od zaključno 39 imena: “Ovo nije senzacionalno otkriće i pretpostavljam da tvoji prijatelji neće saznati ništa što već nisu znali.” (Izraz “tvoji prijatelji” govori o tome da Orvel nije imao iluzija da to ide samo u njene ruke.) “Istovremeno, nije loša ideja imati na oku ljude sa ove prilično nepouzdane liste. Jer, da je lista ranije napravljena, mogli smo da sprečimo ljude kao što je Piter Smolet i mnoge druge koji su se infiltrirali u važne propagandne poslove odakle su mogli da nam nanesu ogromnu štetu. Čak i da je tačna, smatram da je ova lista jako uvredljiva, spletkaroška, klevetnička, kako god da je nazovemo, pa te molim da se postaraš da mi se obavezno vrati.” Pismo je potpisano “s ljubavlju, Džordž”.


Istog dana, Orvel je ponovo pisao Ričardu Risu: “Zamislimo, na primer, da Laski ima pouzdane informacije o nekoj važnoj vojnoj tajni. Da li bi izdao, otišao kod ruskih obaveštajaca i sve im ispričao? Ne verujem da bi to uradio, zato što se još nije odlučio da li da bude izdajnik ili ne, i jasno je šta bi u tom slučaju uradio. Ali, pravi komunista bi, naravno, predao tajne dokumente bez imalo griže savesti; isto bi uradio i pravi ‘kripto’, kao što je Prit (D.N. Pritt). Problem je u tome što treba odrediti pravo mesto određene osobe na listi, a svaki slučaj ponaosob razmotriti.”(izvor)

II


Na ovom mestu, začudo, gubi se svaki trag Orvelovoj listi. Znamo da je Silija Kirvan trebalo da poseti Orvela sledećeg vikenda, kao i da joj je on, u znak zahvalnosti, 13. maja poslao flašu brendija. Da li mu je ona vratila listu kad je otišla da ga ponovo poseti, pošto je prethodno napravila kopiju i uvrstila je u fajl FO 1100/189? Šta su jedno drugom rekli tom prilikom? Šta se potom dogodilo? Da li je spisak imena predat nekome iz službe?


Sam fajl ne sadrži nikakav materijal koji bi govorio u prilog tome da su prema ljudima sa liste preduzete bilo kakve mere. U pismu koje mi je uputio povodom objavljivanja liste, britanski sekretar za spoljne poslove piše: “Provera naših podataka potvrđuje da je lista jedini uklonjeni dokument koji dokazuje Orvelove kontakte sa Odeljenjem za istraživanje informacija Forin ofisa.” Ali, dobar deo drugih fajlova Odeljenja takođe je uklonjen, dok su, s obrazloženjem da sadrže važne obaveštajne podatke, neki segmenti objavljenih dokumenata izbrisani, odnosno u finalnoj verziji zatamnjeni, “prekriveni” tzv. ćebetom. Kako bilo, u fajlovima se oduvek čuvao samo deo istine.


MISTERIJA: Ozbiljan odgovor na ova pitanja zahtevao bi i analizu prave funkcije misterioznog Odeljenja. Upravo zbog toga sam se i udubio u literaturu koja se njime bavi, a pročitao sam i fajlove koji su objavljeni. Takođe sam razgovarao sa nekoliko članova Odeljenja iz tog doba, između ostalih sa Adamom Votsonom, službenikom koji je naložio Siliji Kirvan da zamoli Orvela da im ustupi listu, Robertom Konkvestom, hroničarom sovjetskog terora, koji je sa Silijom Kirvan delio kancelariju i takođe se “ludo zaljubio” u nju, kao i sa sposobnim Džonom Kloukom.


Slika koju tako dobijamo prilično je haotična, a Odeljenje izgleda kao grupa raznolikih ljudi koji se teško snalaze u datoj situaciji: neposredno posle rata protiv fašističkog totalitarizma, u kojem su mnogi od njih učestvovali; sada suočeni sa novim “hladnim” ratom protiv komunističkog totalitarizma, iza kojeg je stajao britanski ratni saveznik. Pre svega, Odeljenje za istraživanje informacija (IRD) bilo je polutajno. Za razliku od obaveštajne službe, poznate pod nazivom MI6, čije je postojanje vlada uporno negirala, IRD se pojavljuje na spisku odeljenja Forin ofisa, s tim što neki njeni službenici tu ipak nisu navedeni. IRD je većim delom finansirao “Tajni glas”, vladin fond namenjen finansiranju tajnih službi, koji nije podlegao uobičajenoj parlamentarnoj kontroli. Jedan interni dokument Forin ofisa iz 1951. tako navodi da bi “trebalo imati u vidu da je naziv Odeljenja samo način da se prikrije njegova prava funkcija, koja mora ostati strogo poverljiva”.


U početku, “prava funkcija” bila je pre svega prikupljanje i rezimiranje pouzdanih informacija o sovjetskim i komunističkim aktivnostima, prenošenje tih informacija prijateljski nastrojenim novinarima, političarima i sindikalnim vođama, kao i podrška, finansijska i svaka druga, antikomunističkim publikacijama. Odeljenje koje je ustanovio tadašnji sekretar za spoljne poslove, laburista Ernest Bevin, bilo je pre svega, zainteresovano za pisce bliske levici. Bertrand Rasel je, recimo, napisao tri knjižice čije je izdavanje finansirao IRD:  Zašto komunizam mora pasti, Šta jesloboda? i Šta je demokratija?. Prema rečima dugogodišnjih službenika, neki pisci, Rasel na primer, bili su u potpunosti upoznati s činjenicom da iza izdavača (zvanično Background Books) koji im je ponudio pisanje takvih knjiga u stvari stoji polutajno odeljenje Forin ofisa; neki drugi, međutim, kao filozof Brajan Megi koji je učestvovao u projektu Demokratska revolucija, bili su zgroženi kada su konačno shvatili ko zapravo finansira izdavača. Model je inače sličan dobro poznatim epizodama iz kulturološkog hladnog rata – finansiranja britanskog časopisa “Susret” od strane CIA, recimo.


Dela poznatijih pisaca bila bi i inače objavljena, ali je angažman Odeljenja ipak pomogao povećanju tiraža, posebno u onim zemljama koje su već bile komunističke ili u onima kojima je komunizam na neki način pretio. U Orvelovom slučaju, Odeljenje je podržalo izdavanje Životinjske farme na burmanskom, kineskom i arapskom, štampanje prilično grube strip verzije tog romana (gde je svinja Major bila nacrtana sa Lenjinovom glavom, a svinja Napoleon sa Staljinovim brkovima, u slučaju da neki čitaoci ne shvate poentu), dok je u zabačenijim delovima Komonvelta organizovano i prikazivanje crtanog filma koji je finansirala CIA, a čija je radnja bazirana na Orvelovom romanu.
Odeljenje je takođe uspostavilo bliske kontakte sa inostranim servisima BBC-ja. U jednom od fajlova koje sam pročitao, navodi se da je službenik Odeljenja pokušao da prisili ser Jana Džejkoba, koji je u to vreme rukovodio evropskim servisom BBC-ja, da prihvati preporuke o izboru reči kojima bi se u programu opisivala sovjetska država. (Jedan primer tih preporuka: “POLICIJSKA DRŽAVA – još jedna korisna fraza koja podvlači ono što se povremeno previđa, a što je suštinski aspekt sovjetskog sistema”). U ovom slučaju, BBC je odoleo pritisku, a službenik Forin ofisa nadležan za aktivnosti IRD-a naložio je svojim podređenima da odustanu od daljih akcija u tom smislu.
Ipak, čini se da neki operativci Odeljenja ipak nisu prestali da primenjuju ove blaže metode “antikomunističkog publiciteta”, kako ga je označio Ernest Bevin. Koristeći recepte naučene tokom rata, odnosno tokom angažmana u Političkom ratnom štabu ili u MI6, pokušali su da se bore protiv onoga što su smatrali komunističkom infiltracijom u sindikate, BBC-a ili u organizacije poput Nacionalnog Saveta za građanske slobode. U svim tim organizacijama i institucijama oni su otkrivali ljude za koje se smatralo da su komunisti i to tako što su širili jezive glasine o njihovim aktivnostima – a možda su činili i nešto gore.


ATMOSFERA: Moramo, dakle, zamisliti Roberta Konkvesta u kancelariji u sedištu Odeljenja, u Karlton House Terraceu, kako savesno prikuplja i proverava informacije o istočnoevropskim političkim prilikama. U jednoj drugoj kancelariji, nekadašnji pripadnik Političkog ratnog štaba ili MI6, mogao je istovremeno da se bavi nešto manje savesnom operacijom. Već iza sledećih vrata mogli biste naleteti na šarmantnog diplomatu Gaja Burža, koji je za Odeljenje radio tri meseca – posle čega je, kao sovjetski agent, svojim šefovima u Moskvi ispričao sve što je znao. Dalje niz hodnik, istina samo početkom 1952. godine, sedela je mlada Fej. Romansijerka Fej Veldon kasnije će ispričati da je, uvek kad je dolazio posetilac iz MI6, njoj i njenim kolegama sugerisano da “okrenu leđa”, da bi džejmsbondovska figura mogla da prođe hodnikom neprimećena. (“Gledaj u zid, draga, dok gospodin prolazi.”) Ipak, i ona i njene kolege uvek su pomalo virili.
Kako se hladni rad intenzivirao, pozitivna (“bela”) propaganda postepeno je zamenjivana “sivom” i “crnom”. Krajem pedesetih, sudeći bar prema svedočenjima ljudi tada angažovanih u britanskim obaveštajnim službama, IRD je stekao reputaciju “odeljenja za prljave trikove”, umešanog u narušavanje ugleda različitih osoba, slanje lažnih telegrama, stavljanje praha koji izaziva svrab na klozetske šolje i sličnih hladnoratovskih igrarija – od kojih malo koja može da se nađe u objavljenim dokumentima, za razliku čak i od nekih visoko poverljivih obaveštajnih podataka.
Svi savremenici tvrde da je vrlo verovatno da nijedno od imena koje je Orvel naveo 1949. nije dospelo dalje od Odeljenja – specijalno ne do MI5, britanske unutrašnje obaveštajne službe, ili do MI6, obaveštajne službe nadležne za inostranstvo. “Iskreno govoreći”, rekao mi je Adam Votson, “ne mogu se prisetiti ni jednog slučaja da smo ljudima iz MI5 ili MI6 rekli nešto poput ‘Shvatate li vi da X kaže da je taj i taj kripto-komunista?’Ipak, kako je i sam naglasio, “stari ljudi slabo pamte”. Jasno je, pored toga, da niko sa sigurnošću ne može da tvrdi šta je, recimo, šef Odeljenja Ralf Murej ispričao svom prijatelju iz MI6 uz piće u nekom klubu.


Silija Kirvan oduvek je isticala Orvelov doprinos radu Odeljenja, iako je tokom devedesetih bilo žučnih rasprava o njegovoj listi. “Oduvek sam znao da je dvoličan”, ustvrdio je o Orvelu marksistički orijentisan istoričar Kristofer Hil, dok je laburistički poslanik Džerald Kaufman u “Evening Standardu” napisao da je “I Orvel bio Veliki brat”. U međuvremenu, Silija Kirvan je insistirala: “Mislim da je Džordž bio u pravu kada je to uradio… Naravno, svi misle da su ljudi sa liste bili predodređeni za to da budu streljani već sledećeg jutra. Umesto toga, jedina stvar koja je mogla da im se dogodi jeste da ne budu zamoljeni da pišu za Odeljenje.”


Neki analitičari danas smatraju da je ovakva antikomunistička delatnost IRD-a bila britanski ekvivalent Mekartijevom “lovu na veštice”. Ako je to tako, onda ne možemo da izbegnemo zaključak da je ta aktivnost ipak bila neuporedivo blaža od svoje američke paralele koja je, recimo, inspirisala Artura Milera da napiše The Crucible, kao i Čarli Čaplina da pobegne u Orvelovu Britaniju.


ZLOČIN I KAZNA: Pogledajmo ko su zapravo bili neki od ljudi sa liste i šta im se dogodilo. Piter Smolet posebno je pomenut u propratnom pismu koje je Orvel poslao Siliji, dok je na samoj listi, u rubrici rezervisanoj za napomene, o njemu zapisao: “…ostavlja upečatljiv utisak nekoga ko je neka vrsta ruskog agenta. Vrlo muljava osoba.” Rođen u Beču kao Peter Smolka, Smolet je tokom Drugog svetskog rata rukovodio sovjetskim odeljenjem pri britanskom ministarstvu za informisanje – koje je, između ostalog, inspirisalo Orvela da u svom romanu stvori Ministarstvo istine. O Smoletu danas znamo nešto više. Kao prvo, sudeći po Mitrokinovoj arhivi KGB-ovih dokumenata, Smolet-Smolka je u stvari bio sovjetski agent, koga je regrutovao Kim Filbi i to pod imenom “Abo”. S druge strane, sasvim je sigurno da je upravo on bio službenik po čijem je savetu izdavač Džonatan Kejp odbio da štampa Životinjskufarmu kao “neumereno anti-sovjetsko štivo”. Kako se, kad se to ima u vidu, Britanija ponašala prema njemu? Tako što ga je proglasila za visokog činovnika Britanske imperije. Potom je postao i dopisnik londonskog “Timesa” iz Centralne Evrope. Najgora stvar koja mu se dogodila jeste to što je neke njegove kratke priče o postratnom Beču izgleda preuzeo Grejem Grin u svom Trećem čoveku. U filmu, takođe, postoji pomen nečega za šta gledalac može da pretpostavi da je naziv bara ili noćnog kluba – “Smolka”.


Laburistički poslanik Tom Driberg – “Obično smatran za kripto komunistu, ali po mom mišljenju NIJE pouzdano pro-KP”, navodi Orvel – regrutovan je 1956. Sudeći po Mitrokinovim papirima, Driberg je koristio ime Lepaž, važio je za agenta u koga se ne može imati poverenja, a angažovan je posle kompromitujućeg homoseksualnog odnosa sa drugim čovekom KGB-a u toaletu ispod hotela Metropol u Moskvi. Bez obzira na to, proslavio se kao pisac i postao Lord Bradvel iz Bradvela na moru. E.H.Kar, Ajzak Dojčer, romanopisac Naomi Mičison (“luckasti simpatizer”) i J.B.Presli, svi su imali uspešnu karijeru, u čemu ih, bar koliko znamo, britanska vlada uopšte nije ometala. Da ironija bude veća, Majkl Redgrejv je 1956. glumio glavnu ulogu u filmu rađenom po Orvelovoj 1984.
Drugim rečima, nikome od njih nije se dogodilo ništa loše, čak ni u slučaju Pitera Smoleta, kada je krivica bila nesporna. Istina, ne možemo sa sigurnošću tvrditi šta se dogodilo manje poznatim piscima i novinarima s Orvelove liste: to bi zahtevalo detaljnije istraživanje. Jedini slučaj nečega nalik na “crnu listu” koji sam do sada zabeležio, tiče se Alarika Džejkoba, manje uspešnog pisca koji je pohađao istu privatnu školu koju i Orvel i koji je godinama ozlojeđeno pratio Orvelove književne uspehe. Sudeći prema jednoj britanskoj političkoj studiji, Džejkob se u avgustu 1948. zaposlio u BBC-ju, da bi mu u februaru 1951. “iznenada bila uskraćena njegova prava, što je značilo da neće imati pravo na penziju”. On se potom požalio svom rođaku, već pomenutom ser Janu Džejkobu koji je, dakle, ranije imao posla s Odeljenjem, a koji je kasnije postao direktor BBC-ja. Pravo na penziju Alarik Džejkob povratio je malo posle smrti svoje supruge Ajris Morli, koja se takođe pojavljuje na Orvelovoj listi, a koja je umrla 1953.


Način na koji je BBC sarađivao sa Odeljenjem za istraživanje informacija, kao i sa obaveštajnim službama koje su se bavile kontrolom zaposlenih u toj kući, jedno je od mračnijih poglavlja hladnog rata u Britaniji. Ali, dvogodišnji gubitak prava na penziju teško da se može smatrati prevelikim mrakom. Kako bilo, i dalje ne postoji nikakav dokaz da je Orvelova lista imala bilo kakve veze sa slučajem Alarika Džejkoba.( izvor)



III

.
“Svece bi uvek trebalo smatrati krivima sve dok se ne dokaže da su nevini”, napisao je Orvel o Gandiju samo nekoliko meseci pre nego što je Siliji poslao listu. Orvelovo pravilo sada bi moralo da bude primenjeno na njegovom sopstvenom primeru, primeru Svetog Đorđa engleske političke publicistike. No, iako su objavljeni svi dokumenti, iako su istoričari marljivo proanalizirali sve dostupne podatke o Odeljenju za istraživanje informacija, BBC-ju i ostalim institucijama, Orvelovu nevinost je u ovom slučaju ipak nemoguće dokazati. Konačno, možda bi i on sam radije promumlao “kriv sam”, nego što bi se izjasnio kao nevin. Sve zavisi od optužbe.


ŠTA BI KAD BI: Ukoliko bi Orvel bio optužen za aktivnog učesnika hladnog rata, krivica bi bila nesporna. Pisac je, naime, učestvovao u hladnom ratu pre nego što je taj rat uopšte i započeo, upozoravajući u Životinjskoj farmi na opasnost od sovjetskog totalitarizma u trenutku kada je većina ljudi još bila oduševljena svojim ratnim saveznikom. U Oksfordskom rečniku, Orvel se čak pominje kao prvi pisac koji je upotrebio izraz “hladni rat” na engleskom jeziku. Protiv fašizma borio se u Španiji, s puškom u rukama, što je završilo ranjavanjem u predelu grla. Protiv komunizma borio se pisaćom mašinom, što je izazvalo iscrpljenost i donekle ubrzalo njegovu smrt.
Ukoliko bi, pak, Orvel bio optužen da je bio policijski saradnik, krivice jednostavno ne bi bilo. Odeljenje jeste bilo čudno hladnoratovsko oružje, ali ni nalik nekakvoj policiji zaduženoj za kontrolu misli opisanoj u romanu 1984. Za razliku od mračnog genija Bertolda Brehta, Orvel nikada nije verovao da cilj opravdava sredstvo. Bezbroj puta ubeđivao je Ričarda Risa da bi svakom slučaju trebalo prići na poseban način. Protivio se, pored toga, zabrani delovanja Komunističke partije u Britaniji. Komitet za odbranu ljudskih sloboda, gde je Orvel obavljao funkciju potpredsednika, opravdavao je ispitivanje političke podobnosti zaposlenih kao nužno zlo, ali istovremeno i insistirao da osobu o kojoj je reč zastupa sidnikat, da u slučaju optužbe moraju da postoje zadovoljavajući dokazi, kao i da optuženom mora da bude pružena prilika da unakrsno ispita one koji svedoče protiv njega. Što je, sve zajedno, bilo daleko od uobičajenih metoda KGB-a, MI5 ili FBI-ja tokom hladnog rata. Orvel je Siliji jednom rekao da opravdava ciljeve Odeljenja, ali to ipak ne znači da bi odobrio i neke metode koji su se tu primenjivali.


S druge strane, slučaj Orvelove liste je još jedan primer različitog pristupa nacizmu i komunizmu. Kao prvo, pisac je voleo da pravi liste. U tekstu u londonskoj “Partizanskoj reviji” 1942. napisao je da veruje da bi mogao da napravi “barem preliminarnu listu” ljudi koji bi prešli na stranu nacista kad bi Nemci okupirali Englesku. Pretpostavimo da bi on zaista i mogao to da učini. Pretpostavimo, zatim, da je takva lista kripto-nacista mogla da dospe i do Političkog ratnog štaba. Da li bi iko imao neku primedbu na to?


HRABROST I(LI) PREDRASUDE: Slučaj ove liste takođe baca novo svetlo na osnovnu razliku, tako često previđanu, između Orvelovih privatnih beleški i spiska koji je poslao Siliji u Forin ofis. Privatne beleške su takve da, u zavisnosti od čitalačkih sklonosti, mogu i da šokiraju i da zabave: u njima, naime, pisac pokazuje neke osobine starog imperijalističkog policajca, svoju špijunsku notu, kao i obilje nabusitog crnog humora. (Pored imena osobe iz poreskog odeljenja stoji napomena “prokleti komunisti, ti poreski inspektori”.) No, svi pisci su neka vrsta špijuna. Oni vire, kao onomad Fej Veldon u sedištu Odeljenja za istraživanje informacija. Oni krišom zapisuju razne stvari.
Jedan segment Orvelovih beleški izuzetno je šokantan za neka savremena poimanja. Reč je o nacionalnom žigosanju osoba koje pominje, posebno kad su u pitanju varijacije na istu temu: “Jevrejin?” (za Čarli Čaplina), “poljski Jevrejin”, “engleski Jevrejin” ili “jevrejski”. Ceo Orvelov život bio je borba za prevazilaženje predrasuda sopstvene generacije i klase. U ovom slučaju, vidi se da je ipak postojala jedna predrasuda s kojom nije uspeo da se izbori.


Ono što možda najviše zapanjuje jeste način na koji je pisac, čije je ime sinonim za političku nezavisnost i novinarsko poštenje, uvučen u saradnju sa birokratskim odeljenjem zaduženim za propagandu – koliko god marginalna bila ta saradnja, koliko god “bela” bila propaganda, koliko god dobar bio krajnji cilj. U fajlovima Odeljenja, nailazimo na onu vrstu birokratskog jezika koju obično nazivamo orvelovskom ili kafkijanskom. Odmah pored vrlo intimnog rukom pisanog Orvelovog pisma (“Draga Silija… S ljubavlju, Džordž”) u FO 1110/189, nalazi se pismo poslato iz britanske ambasade u Moskvi: dokument koji počinje sa “Drago Odeljenje” završava, potpuno nadrealno, pozdravom “Vaša zauvek, Kancelarija”. U međuvremenu, moramo imati u vidu da je Orvel poznavao mehanizme tog sveta i da je ta saznanja koristio u svojoj “groznoj knjizi”. Dok je 1984 upozoravala na opasnost od nacista (tj. nacional-socijalista) i komunista (tj. sovjetskih socijalista), konkretni detalji plod su Orvelovog ličnog iskustva iz ratnog Londona, odnosno rada na BBC-ju, birokratske institucije bliske Ministarstvu za informisanje (koje je kasnije postalo jedan od uzora za knjigu).
PRIVATNE BITKE: Najdelikatniji i najmisteriozniji segment tiče se Orvelovog odnosa sa Silijom Kirvan. U pismima upućenim toj privlačnoj, emotivnoj i kulturnoj ženi, očigledna je skoro bolna žudnja. Međutim, na osnovu svega što znamo o tom periodu Orvelovog života, ne sme se izgubiti iz vida ni nešto generalnija slika: skoro očajnička želja čoveka na samrti za nežnom ženskom podrškom. Prisetimo se onog emotivnog meteža koji se dogodio tri godine pre liste, kada je pisac zaprosio ne samo Siliju, već i dve ili tri druge mlađe žene. Da li je, tako usamljen, zatvoren u sanatorijumu Kotsvold, svestan činjenice da umire u četrdeset petoj godini, možda poželeo da smrt pobedi ljubavlju?


Iako je dugo ostala veran prijatelj, Silija nije ohrabrila Orvelovo udvaranje. S druge strane, neposredno pošto je lista predata Odeljenju, u Kostsvoldu ga je posetila Sonja Braunel. Žena koju je zaprosio kad i Siliju, vratila se iz Pariza posle propasti burne ljubavne afere s francuskim filozofom Moris Merlo Pontijem. Osećajući da bi mogao da bude uspešniji nego tri godine ranije, Orvel je opet zaprosio Sonju, a ona je (ohrabrena od strane njegovog izdavača Frederika Varburga) ovaj put pristala da se uda za njega.


Junak 1984 Vinston Smit protestuje protiv birokratskog totalitarizma vodeći ljubav s Julijom – likom koji je, bar delimično, inspirisala Sonja Braunel. Da li je, u stvarnom životu, Orvelova želja za Silijom bila presudna za ulazak “Gospodina Orvela” u tajne dosijee britanske birokratije? Cilj ove biografske pretpostavke nije da obezvredi političku dimenziju piščeve svesne odluke da sumnjiva imena dostavi Forin ofisu. No, bez obzira na to, moramo da se zapitamo da li bi Orvel isto postupio da ga je 29. marta 1949, umesto Silije posetio neki Gospodin Činovnik sa šeširom i kravatom. Da li bi i njemu ponudio listu? Ali, to nije bio Gospodin Činovnik. Bila je to “najdraža Silija”.
Orvel se očajnički borio za pobedu nad svojim poslednjim neprijateljem: smrću. Ipak, upravo mu je ta prerana smrt obezbedila besmrtnost. Kad se ima u vidu lista, vrlo je izazovno pretpostaviti šta bi se dogodilo da je pisac poživeo nešto duže. Da li bi postao ikonoklastični levičarski orijentisani deo “Nju Stejtsmena”? Ili mrzovoljni hladnoratovski glas časopisa “Susret”? Koliko god bile izazovne, ove pretpostavke nemaju nikakvu osnovu jer nikada nećemo saznati šta bi se zaista dogodilo. Jedna stvar je, ipak, nesporna: Orvel bi svakako zauzeo čvrst, nepokolebljiv politički stav i, kao takav, otuđio bi se ili od levičara ili od desničara ili i od jednih i od drugih. Njegova prerana smrt, međutim, svima je omogućila da ga glorifikuju na svoj način i iz svojih razloga. Orvel bi svakako napisao i više knjiga – sudeći po njegovim ranijim romanima i poslednjim beleškama za nova dela, može se ipak pretpostaviti da bi te knjige bile lošije od Životinjske farme ili 1984. Ovako, smrt je od njega načinila Džejmsa Dina hladnog rata, Džona Kenedija engleske literature.
Voleli bismo, naravno, da pročitamo njegove stavove o gradnji Berlinskog zida, vijetnamskom ratu, studentskim protestima 1968. Voleo bih da sam mogao da ga sretnem u Centralnoj Evropi 1989, njega kao osamdesetšestogodišnjaka u trenutku konačnog kolapsa sovjetskog Velikog Brata. Kako bi bilo divno danas čuti njegov glas – glas koji tako živo zamišljamo baš zato što ne postoji nijedan njegov snimak – dok komentariše jezik propagande tokom rata u Iraku, neprestane nevolje Burme ili dileme Tonija Blera. Ali, takav stogodišnji Orvel gunđa, poručujući u beleškama: “Ne budite šašavi. Rešite to sami.”
Kraj
(izvor)
 

3 коментара:

Анониман је рекао...

Rat menja književnike, kao ljude i pisce. Promena Orvela - čoveka ogleda se u naglom antikomunističkom stavu. Svi su izgledi da on, objektivno, nije kriv za stradanja komunista. Možemo se složiti da Orvela - književnika nije odredila epizoda sa listom kriptokomunista. Hteli ili ne, jeste kao karakterno nekompletnog čoveka. Ne vidim u ovom stavu ništa loše.
pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Borges je pisao nešto o piscima koji svoju veličinu duguju patetičnom biografskom detalju: mogli su napisati 100 komada remek djela, ali taj ih detalj izdvaja u mašti čitateljstva.

L2 је рекао...

James Joyce nije učestvovao u borbi za nezavisnost Irske.Izbegao je završnu etapu, napustivši definitivno zemlju1912. godine. Trebamo li reći je Joyce bio izdajica ? Ili ćemo reći, kao za većinu književnika u njegovoj situaciji da je Irsku bio prisiljen da napusti. Na koji način taj podatak treba da utiče na odnos prema Joyceovom delu? Nikome to ne pada na pamet.
Kod nekih pisaca su pojedin I biografski podaci izvučeni do besmisla, pa se dešava da ih čitalac ima pred " očima", ali ni u tom slučaju, nisam sigurna da taj isti čitalac tumači delo kroz taj fakat. Jedino, ako sam sadržaj ulazi u finesse politike vremena u kom pisac živi, ili je on sam bio akter događanja koja opisuje, itd.

Постави коментар