недеља, 4. март 2012.

Aleksandar Solženjicin - Ideološko polje terora,intervju

e6aadba0-06c8-11e0-93f5-a4badb54589c

Čuveni ruski književnik i nobelovac Aleksandar Solženjicin (Alexander Solzhenitsyn),  bio  je jedan od najvećih disidenata 20. veka i simbol intelektualnog otpora sovjetskom totalitarnom komunizmu, a kasnije i oštar kritičar zapadnog liberalizma.

Najpoznatiji po delima “Arhipelag gulag”, “Prvi krug” i “Jedan dan Ivana Denisovica”, Solženjicin je proveo osam godina u zatvoru zbog kritikovanja Staljina, a 1974. oduzeto mu je državljanstvo i proteran je iz zemlje. U Rusiju se vratio 1994. godine, posle raspada Sovjetskog Saveza.
Iako je kritikovao i novu rusku vlast, smatrajući da ni postsovjetski Rusi ne žive u demokratiji, predsednik Vladimir Putin uručio mu je  Državnu medalju za humanitarni rad.
"Na kraju života, mogu da se nadam da će istorijski materijal koji sam prikupio uči u svest i sećanje mojih sunarodnika. Naše gorko nacionalno iskustvo pomoći će, u slučaju novih socijalnih nestabilnosti, da sprečimo pogubne greške", rekao je tada Solženjicin u snimljenoj poruci, obzirom da je bio preslab da prisustvuje ceremoniji u Kremlju.
    

   INTERVJU


Odgovarajući na pitanje novinara Francuske televizije Bernarda Pivoa : Da li je "Cveni točak" metafora, Solženjicin je rekao : Našao sam da ta sintagma najtešnje izražava zakon svih revolucija među kojima i vašu, Francusku revoluciju. Kada se zakotrlja grandiozni, skoro kosmički točak revolucije, on zahvata u sebi ceo narod i sve narode, i svoje inicijatore zakači kao ništavna zrna peska tako što one koji su revoluciju počeli vitla u vihoru neslućene snage u kojemu oni najčešće i ginu


* Da li je ovo kolosalno delo zamisao mladosti ?
Solženjicin:
Prvi podsticaj da napišem neko veliko delo dobio sam kad sam imao samo deset godina pošto sam pročitao Tolstojev "Rat i mir", odjednom sam dobio tako neodoljivu želju da i sam nešto slično stvorim smatrajući se sposobnim za velike stvaralačke poduhvate.
Te godine su u Sovjetskom Savezu objavljene uspomene nekadašnjeg člana Državne dume Šuljigina koje su napisane ne u korist boljševika, što je, ne zna se kako, promaklo inače svemoćnoj partijskoj cenzuri. To delo je napisano sa velikim emocijama, i toj knjizi sam veoma zahvalan. Međutim, u ranom uzrastu ta dva utiska se u meni nisu spojila, pa u to vreme još nije iznikla nikakva realna zamisao da napišem nešto slično. Od tada je prošlo osam godina. Završio sam sovjetsku školu, napunio sam osamnaest godina, i dobro se sećam tog momenta 1936, kad me je odjednom ta zamisao počela obuzimati. To se desilo pre skoro pola veka.
Tada sam odlučio da napišem takvu krupnu epopeju o našoj revoluciji. Ali u to vreme sovjetsko vaspitanje je već bilo ispralo moj mozak, i ja sam mislio da je glavni moj zadatak da opišem oktobarski prevrat.
Izgledalo mi je da je upravo u tome koren događaja, glavni njihov centar. Posle toga sam počeo postepeno da odustajem postajući sve više svestan da ne treba počinjati od oktobarskog prevrata, treba početi od ranijeg perioda, pokazati celu Sedamnaestu godinu, treba prikazati Četrnaestu godinu, rat. A pre nekoliko godina shvatio sam da sam još nedovoljno spreman za opisivanje revolucije, da samo iz rata, revoluciju je nemoguće shvatiti, treba ćitaocu predočiti tok revolucionarnih ideja i događaja, rađanje i rast revolucionarnog terora i revolucionarnog pokreta u Rusiji tokom znatno dužeg perioda. I onda sam počeo da odustajem od 1914. Uzevši za početak 1911. ubistvo Stolipina


solzenjicin3
 

Reporter Francuske televizije je podsetio svog sagovornika da je drugi deo romana "Avgust 1914." skoro u celini posvećen ubistvu ruskog premijera Stolipina koje je izvršio revolucionar Bogrov.
* Vi se divite Stolipinu, opisujete njegovu moć uma, smatrate ga za jaku ličnost sa postojanim, nepokolebljivim pogledima, pa čak i tvrdite da je Stolipin bio poslednja careva šansa. Da li je to u skladu sa istorijskim ocenama?
Solženjicin:
Da ja sam duboko uveren da je to bilo upravo tako. Stolipin (uzged, njegov portret forografisan dan-dva pre ubistva visi na zidu u mojoj kući) je istaknuti državnik, po razmeri jedan od najvećih za nekoliko stoleća u Rusiji uopšte.
A u dvadesetom veku mi nismo imali krupnijeg državnika. U svojoj retrospektivi pošao sam od početka vladavine cara Nikolaja II, i nerado sam pokazao da u prvih jedanaest godina njegovog carevanja, 1905. g. na primer, tako je mnogo bilo izgubljeno, da je Rusija bila na korak od propasti. I Stolipin je umeo da spase Rusiju iz tog bezdana i da je postavi na čvrsti put razvoja. Da kojim slučajem Stolipin nije bio ubijen, samo još nekoliko godina nastavka tog razvoja odlučujuće bi promenilo celu strukturu, socijalnu strukturu države, a ne samo ekonomiju i Rusiju ne bi bilo tako lako razoriti i upropastiti.
Duboko sam ubeđen da je ubistvo Stolipina bio onaj pucanj koji je rešio sudbinu razvoja Rusije, zato što je posle toga rukovodstvo dopalo u nemoćne i nesposobne ruke koje nije moglo pravilno da vodi Rusiju.
ubistvo-stolipina
* O ta dva pucnja kojima je ubijen Stolipin, Vi ste kazali da za rusku istoriju ni u kom slučaju nisu bili novi, ali su tako mnogo predskazali za ceo XX vek. Može li se reći da su to bili prvi meci u samu carsku dinastiju?"
Solženjicin:

Da, ja sam ih nazvao prvim od jekaterinburskih. To je bio pucanj u Rusiju. U celu našu sudbinu.
Car Nikolaj II je bio najčistiji čovek, poslednji hrišćanin, ali nedorastao vladar u teškim vremenima

* Ali vi se surovo odnosite prema liku Nikolaja II. Prikazujete ga kao slabog, plašljivog, nezhvalnog prema Stolipinu."
Solženjicin:
Jedno mogu sasvim pouzdano reći : ja nisam pravio njegov portret, nego sam ga očistio od svemogućeg kazivanja o njemu i uzeo samo ono što je ustvari bilo. Bivši imperator je za mene bio sasvim neobična ličnost. Dosad nisam nikad slikao ljude takvog psihološkog sklada. Bio sam primoran da izučim skoro ceo njegov život i to sam uradio krajnje brižljivo, bez ijednog suvišnog poteza, ijednog oštrog prekora sa moje strane i nemoguće uporediti taj moj portret sa onim kakvim ga je slikala sva radikalna javnost Rusije koja ga je psovala najgrđim rečima.
Od svega toga sam ga očistio, predstavljajući ga onakvim kakav je bio, opisao tok njegovog života. On je bio čovek visokih duhovnih kvaliteta, isključivo čist čovek. On je bio poslednji hrišćanin. Ali, da, on nije mogao držati kormilo Rusije u takvim burnim vremenima kad tone brod.
* Ipak, Aleksandre Isajeviču, car čak nije ni prišao Stolipinu kad je ovaj bio ranjen, nije sedeo kod njegovog uzglavlja dok je umirao. Znači da ipak nije bio čovek sa velikim srcem."

Solženjicin:
Ne, nije tako. On nije tako postupio zato što nije imao dobro srce. On je jednom prišao kao umirućem ali kad je Stolipin već bio u nesvesti. A drugi put nije došao zato što nije bilo predviđeno protokolom. Ne, ne radi se uopšte o tome da je car bio bez srca. Ali on nije shvatio sav značaj onoga što se desilo, on nije razumeo šta smo mi sa Stolipinom u tom momentu izgubili.


solzenjicin2
* Vaš opis terorizma čini roman "Avgust Četrnaeste" veoma aktuelnim za savremenog čitaoca. Vi posvećujete mnogo stranica Stolipinovom ubici, Bogrovu. Meni Bogrov mnogo liči na savremenog teroristu, naročito po tome što je egzaltiran i što se njime manipuliše."

Solženjicin:

Da, jedan od razloga aktuelnosti drugog toma "Avgusta" je u tome što je to istorija ruskog revolucionarnog terora. Ne samo Borgov… ja, ako se sećate, tamo dajem celu galeriju terorista i pošto je nemoguće obuhvatiti sve teroriste Rusije, ja sam izabrao žene teroriste. I tako se dobija strašna slika.
U romanu je cela jedna glava posvećena ženama. Ali bih hteo da izdvojim jednu od njih, ona je potresna. To je Evlavija Rogozinikova. Ona je sakrila u nedrima 13 funti dinamita da bi ga bacila i eksplodirala zajedno sa visokim ličnostima. To me podseća ne samo na japanske kamikaze u vreme rata, nego i na sadašnje terotiste na Bliskom Istoku koji žrtvuju pri eksploziji dinamita i svoj soptveni život
Očigledno je koliko je revolucionarni teror u Rusiji imao karakteristične crte današnjeg terora. U nekim odnosima Rusija je prošla savremeni put mira pre nekoliko decenija, možda i pola veka. Da, nije reč samo o Bogrovu, ja sam hteo svojom galerijom terorista da pokažem svu snagu terora i opasnost od njega, od njegovih ubitačnih ideja, negovih metoda … To sam, po mom mišljenju, pokazao na primerima tih žena terorista. One su sve bile pripadnice svoje organizacije, sve ih je pripremala podzemna organizacija i slala u tu smrt, ali najpre sa ciljem da ubijaju.
A Bogrov je sasvim osobena pojava. Sve ostale teroriste je slala snažna tajna organizacija : idi, ubijaj, i nije važno šta će biti s tobom! A Bogrova niko nije slao. Njega je usmerilo, strašno je kazati, javno mnjenje. Okolo njega kao da je postojalo Polje, ideološko polje. I u tom ideološkom polju državni poredak Rusije je zasluživao da bude uništen. Stolipin je smatran za omraženu ličnost zato što je on Rusiji pomogao da ozdravi i tako je spasi. Niko nije naređivao Bogrovu : idi i ubijaj! On praktično nije bio povezan ni sa kakvim podzemljem. Njemu je bilo samo 24 godine, i on je sa svoje 24 godine sam odlučio da ubije Stolipina i vrati Rusiju nazad. To je bio složeni, strukturno veoma delikatan način manipulacije, ne prosto podzemlja, nego ideološkog polja, opšteg raspoloženj. Ali to je još strašnije, jer, kao što vidite, samo ideološko raspoloženje društva može podstaći teror
Izvor: Rosijskaja Gazeta / priredio i preveo Branko Rakočević



Arhipelag-Gulag-Aleksandar-Solzenjicin_slika_L_1233136Sov-savez-Solzenjicin-i-zapadna-ljevica-Rudi-Duchke_slika_O_325612
                           

PAR CRTICA  O SOLŽENJICINU



KRITIKA KOMUNIZMA


Po povratku u evropski deo Rusije, nakon dolaska Hruščova na vlast, Solženjicinu je dozvoljeno da objavi obimno autobiografsko delo “Jedan dan Ivana Denilovića” 1962. godine, kojim se brzo i proslavio, ali je, po padu Hruščova, postao ponovo meta KGB-a, primoravajući ga da objavljuje u inostranstvu alegorična dela o sovjetskom političkom sistemu.
Iako je 1970. godine dobio Nobelovu nagradu za književnost, nije prisustvovao ceremoniji u Stokholmu, jer je strahovao da mu ne bi bilo dozvoljeno da se vrati kući.
Prvi od tri toma romana “Arhipelag gulag” objavio je 1973. godine na zapadu, krijući se od vlasti zbog moguće represije. Bivša asistentkinja Elizaveta Voronianskaja otkrila je gde se nalazi u istrazi KGB-a, a potom se obesila.
Solženjicin je onda odlučio da objavi roman koji detaljno opisuje strahote u sovjetskim zatvorima i radnim logorima od 1918. do 1956. godine.
Gulag je bio, prema Solženjicinu, kao aparat za mlevenje ljudskog mesa, a proces odvođenja podrazumevao je hapšenje kasno u noć, na osnovu trivijalnih ili izmišljenih optužbi, tajno suđenje i, konačno, prevoženje hladnim vozovima u logore. Zatvorenici su radili na izgradnji pruga ili u rudnicima, a bili su angažovani i za raščiščavanje šuma na nepristupačnim terenima.
Procenjuje se da je u gulazima umrlo oko 29 miliona ljudi, koji su hapšeni i odvođeni sve do par godina uoči kolapsa Sovjetskog Saveza.
Objavljivanje romana izazvalo je kampanju u javnosti protiv Solženjicina, koji je proglašen u medijima izdajnikom, a početkom 1974. godine ni njegova svetska reputacija nije mogla da spreči hapšenje. Ipak, umesto da ga pošalju pred sud, sovjetske vlasti oduzele su mu državljanstvo i proterale iz zemlje.
Solženjicin je u egzilu nastavio da izaziva kontroverzne reakcije, između ostalog i objavljivanjem dokumenata koji dovode u pitanje da je Mihail Solokov autor “Tihog Dona”.
Preostala dva nastavka “Arhipelaga gulag” završio je u Vermontu u SAD, gde se skrasio sa drugom suprugom i njihova tri sina.
 

KRITIKA LIBERALIZMA


Osim po otporu Staljinu i sovjetskoj diktaturi uopšte, Solženjicin je bio i oštar kritičar liberalizma.
U govoru na Univerzitetu Harvard 1978. godine Solženjicin se usprotivio zapadnom stavu da je liberalna demokratija trijumfovala nad ostalim civilizacijama, ocenjujući da je takva teorija prenebregava činjenicu da se ti ostali svetovi ne razvijaju na isti način, niti mogu da butu pretvoreni jedni u druge bez sile.
 
Solzenjicin


Kada se vratio u Rusiju 1994. godine, rekao je u donjem domu ruskog parlamenta, Dumi, da Rusi ni posle pada komunizma ne žive zapravo u demokratiji.
Kremlj je, prema njegovom mišljenju, bio nesposoban da spreči tajkune sa dobrim vezama među političarima koji su otimali nacionalna bogatstva.
Iako je Gorbačov obnovio Solženjicinovo sovjetsko državljanstvo 1990. godine i povukao sve optužbe za izdaju protiv njega, pisac je i njega i predsednika Borisa Jeljcina optuživao za rusku ekonomsku krizu, vojno slabljenje i, kako je navodio, potčinjavanje zapadu.
Kada ga je Jeljcin odlikovao najvišim ruskim ordenom 1998. godine, Solženjicin je odbio da ga primi. Kada je Jeljcin sišao sa vlasti 2000. godine, Solženjicin se zauzeo i za suđenje bivšem šefu države, ocenjujući za “Njujorker” 2001. godine da je “počinio enormnu štetu Rusiji”.
Iako je politička elita u Moskvi smatrala Solženjicinove stavove tokom 90-ih prevaziđenim, imao je i pristalice u Kremlju.
Čuveni pisac bio je najpre distanciran i prema Putinu, ali ga je vremenom privatio, posebno zbog njegovog stava prema oligarhima, preuzimanja državne kontrole nad nacionalnim bogatstvima i zauzimanja čvrstog, a ponekad i konfrontirajućeg stava prema SAD i zapadu uopšte.
S obzirom da se Solženjicin nije oglašavao u vezi sa optužbama sa zapada da Kremlj ugrožava slobodu medija i marginalizuje političku opoziciju, ruski liberali su ga zbog toga kritikovali, ali su pravili razliku između njegove političke uloge i zasluga kao pisca.

JEVREJI

Po povratku u Rusiju napisao je i nekoliko polemika o ruskoj istoriji i identitetu, a u knjizi “Dvesta godina zajedno”, koju je objavio 2000. godine, ponovo se latio osetljive teme - pozicije Jevreja u sovjetskom drustvu.
Cetiri decenije nakon izlaska romana “Prvi krug”, 2006. godine prikazan je na državnoj televiziji prvi ruski film nastao prema tom delu, opisujući u deset delova teror Staljinovog režima i Sovjetski Savez kao veliki zatvorski logor.


NATO-AMERIKA

Solženjicin je 2006. kritikovao i NATO, optužujući ga da pokušava da stavi Rusiju pod svoju kontrolu i “oduzme joj suverenitet”.
U jednom od retkih intervjua, koji je  dao za liberalni moskovski nedeljnik “Moscow News”, optužio je SAD za okupaciju Bosne i Hercegovine, Kosova, Avganistana i Iraka, a Putinovu spoljnu politiku ocenio je kao naprednu.
OŠtro se izjasnio i povodom NATO bombardovanja SR Jugoslavije 1999. godine, a  obratio SE i kosovskim Srbima, pozivajući ih da ostanu na Kosovu.
Nazivajući Kosovo “nepravedno otcepljenom istorijskom” pokrajinom, Solženjicin je tada istakao i da su “Srbi i Rusi jedan narod”. Njegova supruga predala je pismo Solženjicina srpskom narodu ruskom dopisništvu “Večernjih novosti”, koje su prenele i njen stav da je za Srbe najvažnije da ne napuste kolevku svoje kulture i duhovnosti.
izvor
 
                                                 home-icon[6]

Нема коментара:

Постави коментар