Brecht Jonkersaby
Dok su mejnstrim mediji brzo nazvali tuče „pogromom“ koji je inicirao ništa drugo do čisti antisemitizam, činjenice su ubrzo postale jasne da su huligani iz baze navijača Makabija u Tel Avivu inicirali nasilje. Maccabi Tel Aviv je (ne)poznat po svom radikalno cionističkom i eksplicitno antipalestinskom i antiarapskom političkom identitetu, što objašnjava skandiranje "Smrt Arapima" i "U Gazi nema dece u životu" s kojima su stigli u Amsterdam. Za početak. Ubrzo se to dalje pretvorilo u napade na holandske kuće na kojima su palestinske zastave visile na prozorima, uznemiravanje nasumičnih muslimana i ljudi “arapskog izgleda” u gradu, pa čak i fizičke napade na lokalne taksiste.
Ono na šta izgrednici iz Makabija nisu računali je trenutna i nasilna reakcija s kojom su se suočili na ulicama Amsterdama. Hardkor ulične bitke obično ne padaju na pamet pored tipičnih vetrenjača i tulipana. Pa ipak, to se dogodilo: putem grupnih razgovora i društvenih mreža, veliki broj kontra-prosvednika uglavnom marokanskog porekla okupio se na ulicama, a odmah je započeo protunapad koji je trajao celu noć. Panika se proširila cionističkim redovima, a Benjamin Netanyahu je razmatrao raspoređivanje zvaničnika Mosada da „istraže“ incident na holandskom tlu.
Ipak, uprkos onome u šta bi vlada Holandije i većina mejnstrim medija hteli da verujemo, žestina reakcija na ulicama Amsterdama uopšte nije trebalo da bude iznenađenje.
Ova borba se događa kada napadnete grupu ljudi koji još uvek imaju živu grupnu solidarnost, bilo da su to Holanđani arapskog i amaziškog porekla ili muslimani uopste, kao u ovom slučaju. Ovo je savršen primer onoga što je poznati tuniski istoričar iz 14. veka Ibn Khaldun nazvao “ asabiyya ”.
Asabija , što se često prevodi kao plemenska solidarnost, je duboko ukorenjena unutrašnja kohezija i saradnja koja osigurava stabilnost i sigurnost plemena, grupe, nacije ili etnosa. Može rasti i širiti se, ali i sušiti i umreti - u ciklusu rađanja, širenja, rasta, propadanja i smrti koji će kasnije ponoviti Oswald Spengler i na neki način sovjetski istoričar i etnolog Lev Gumiljov sa terminom „strastvenost ”.
U svom remek-delu iz 1377. poznatom kao Muqadimah , uvodu u njegov veliki opus serijala svetske istorije u sedam tomova, Abu Zeyd Abdurrahman Ibn Khaldun predstavlja asabiyyu kao odlučujući faktor u usponu i padu carstava i carstava. Plemena i klanovi sa jačim društvenim vezama i unutrašnjom solidarnošću na kraju pometu okamenjene i često korumpirane institucije starijih carstava i zamene ih revitaliziranim i zdravim državnim organizmom u narednim stolećima.
Sve dok ova unutrašnja solidarnost ostaje jaka, budućnost dinastije, carstva ili klana je osigurana. Ali kada egoizam, arogancija, korupcija i dekadencija dođu u prvi plan, carstvo će proći na isti način kao i njegovi prethodnici. Ciklično kretanje istorije u kojem se nezdravi „organizam“ državnosti bez korena, neusredotočene državnosti neprestano zamenjujj vitalnom suštinom nove društvene i političke kulture.
| Ibn Khaldunovim vlastitim rečima: |Dinastije imaju prirodan životni vijek kao i pojedinci. Sve dok postoji dovoljno asabija među grupom, dinastija ostaje jaka. Kada asabija grupe oslabi, oslabi i dinastija.|
Slično drevnoj kineskoj doktrini Nebeskog mandata, asabija je nestalan i prolazan koncept koji može ojačati zahteve za imperijalnom moći i autoritetom kada se održava i podržava, ali može isto tako dovesti do propasti čitavih imperija kada je oslabljen i korumpiran.
Ibn Khaldun je bio veliki obožavatelj grubog i "primitivnog" plemstva nomadskih stanovnika severnoafričkih pustinja i srednjoazijskih stepa, i video je u njihovoj blizini prirodi i njihovom skromnom načinu života veću čast od onoga što se može naći u centrima velikih urbanizovanih civilizacija. Sedilački život, iako donosi velike prednosti, nosi stalnu i vrlo realnu opasnost da dovede do degeneracije, dekadencije i korupcije. Kao što je detaljno opisano u sledećim citatima:
|Kada grupa stekne moć, njena solidarnost i jedinstvo se čuvaju neko vrijeme. Ali kako uživaju u svojoj moći i bogatstvu, postaju zaokupljeni sebičnim brigama, a grupna solidarnost koja ih je držala na okupu nestaje.|
Asabija opada sa porastom luksuza i civilizacije. Jednom kada ljudi postanu sedeći i iskuse užitke bogatstva i moći, više ne osećaju potrebu da se vežu ili zavise jedni od drugih.
Ovo poslednje je izuzetno primenjivo na moderno zapadno društvo, barem na liberalno-kapitalističko društvo koje dominira Evropom i Severnom Amerikom već više od jednog stoleća. Individualizam i liberalizam doveli su do društva atomizovanih, izolovanih pojedinaca, koji često imaju malo ili nimalo solidarnosti jedni s drugima, niti sebe smatraju delom većeg entiteta. Ovo je omogućilo ljudima poput arhi-neoliberalne Margaret Thatcher da pokušaju da zacementiraju beskorenost kao vrlinu citatom da „ne postoji takva stvar kao što je društvo“.
A sada dolazimo do srži stvari. Razlog zašto su zapadni mediji toliko zapanjeni žestinom odgovora amsterdamskih ulica na huligane u Tel Avivu je taj što liberalni način razmišljanja ne može da shvati osnovni koncept kao što je „solidarnost“. A kamoli činjenicu da su ljudi spremni uzvratiti kao grupa ako je neko od njih napadnut.
Ono što Ibn Khaldun i Spengler nisu mogli predvideti je da se asabija pokazao posebno moćnim i potresnim u migrantskim zajednicama posleratne Evrope. Samo nekoliko primera su zajednice centralne Afrike u predgrađima Pariza, južnoazijsko stanovništvo Engleske, turska dijaspora u Nemačkoj i Marokanci u Holandiji. Lični moralni sud o tome kako se ovo odvija u stvarnosti, što uključuje nasilne buktinje i nerede u nekim slučajevima, trenutno nije relevantno. Činjenica je da postoji. Grupna solidarnost je tu da ostane, pa čak i u najmultikulturalnijim društvima, moderni ekvivalent plemenske kohezije ostaje sila na koju se treba računati.
Budimo iskreni prema sebi: da su ultrasi Makabija iz Tel Aviva pretukli običnog Holanđanku ili Holanđanku, ništa se ne bi dogodilo. Ne bi bilo nereda, protesta, možda čak ni medijskog izveštavanja. U najboljem slučaju, postojala bi policijska istraga — pod uslovom da se policajci nisu previše bojali da će biti proglašeni antisemitima zbog vođenja slučaja — koja bi se otegla dovoljno dugo da se krivci ionako vrate zdravi i zdravi u Tel Aviv .
To je jedna od ključnih slabosti zapadnog sveta i tako je već decenijama: nedostatak solidarnosti, nedostatak samosvesti, neobuzdani individualizam i temeljni egoizam. Savremeno evropsko društvo više nema asabije . Plemenska solidarnost i društvena kohezija su nejasni odjeci daleke prošlosti kada su etnos, religija i ekonomska klasa još uvek značili nešto u narodnom duhu. Kada je “dodirni jednog i dodirni sve” bila je normalna reakcija na agresiju.
Marokanska zajednica u Holandiji pokazala je da je njihova asabija i dalje netaknuta, čak i nakon pola veka života na Zapadu. Sve što je trebalo bila je jedna iskra da bure baruta unutrašnje solidarnosti eksplodira u trenutni odgovor protiv onih koji su omalovažavali zajednicu.
Opet, ovo je zamišljeno kao čisto analitički ugao, lišen što je više moguće otvorenog jezika. Čovek se može radovati ili žaliti zbog toga, ali ne može pobeći da će asabija morati biti uzeta u obzir. Razumevanje asabije je ključno kada se pokušava shvatiti način razmišljanja drugih kultura u sve više polarnom svetu. Kao i razumeti činjenicu zašto vanjski izlozi sjaja, moći i bogatstva ne moraju nužno biti prevedeni na mentalno, socijalno, psihičko ili duhovno zdravlje društva.
I možda Zapad može pronaći vlastito duhovno buđenje ako razume asabiju . Jer unutrašnja pretnja kosmopolitizma i liberalizma bez korena može biti veća opasnost od bilo kojih vanjskih protivnika. Možda se nešto može naučiti iz toga kako su ljudi u Amsterdamu – ne vlada, ne policija ili državni aparat, već ad-hoc snaga uglavnom ljutih Arapa i muslimana – de facto branili čast Holandije od okaljanja od strane grupa cionističkih supremacista koji veruju da su svuda iznad nežidovstva.
Da zaključim rečima Ibn Khalduna:
|Kroz istoriju su mnoge nacije pretrpele fizički poraz, ali to nikada nije označilo kraj jedne nacije. Ali kada nacija postane žrtva psihološkog poraza, onda to označava kraj nacije.|
Нема коментара:
Постави коментар