уторак, 28. март 2023.

Mit o nesvesnom: Frojd, Jung i Vitgenštajn ( 1 deo)

 

                                                             



        Ilija Kapičić 

     Nedavno sam se spotakao o vezu između Sigmunda Frojda i Ludviga Vitgenštajna, filosofa rođenog u Austriji i Frojdovog savremenika. Međutim, Vitgenštajnov i Jungov doprinos istoriji čovekove misli nisu poput Frojdovog široko poznati. Moram priznati da sam se do sada veoma malo interesovao za Frojdovu teoriju koja mi se činila sumnjiva po mnogim pitanjima. Smatram Jungovu teoriju analitičke psihologije, posebno kolektivno nesvesno i njegov pristup samorazumevanju i duhovnosti vrlo interesantnim i korisnim. Većina ljudi koji su čuli za Junga često ga nejasno povezuju sa Frojdom, iako za koncepte koje je on stvorio, kao što su „kompleks“, „introvert“ ili „ekstrovert“, a koji se koriste u svakodnevnom govoru, samo pojedinci shvataju da se odnose na psihološke tipove i arhetipove kolektivno nesvesnog.

     Jung nikad nije sreo Vitgenštajna, pa se ova intelektualna vežba temelji na bibliografskim činjenicama, citatima i odnosu prema nesvesnom Junga, Froda i Vitgenštajna. Većina Vitgenštajnovih iskaza o psihoanalitičkim metodama, filosofiji religije, alhemiji, magiji i mistici ne nalaze se u njegovim spisima, nego u njegovim beleškama o razgovorima sa prijateljima i predavanjima, ili u interpretaciji istih. Iz tih tekstova može se postaviti teza da je Vitgenštajn bio bliži Jungu nego Frojdu u nekim aspektima, a očito je da su oba prihvatila osnovne Frojdove ideje kao osnovu i polazište, ali su konačno odbacili tu psihologiju, ponekad iz više razloga.

    Karl Gustav Jung (1875–1961) bio je sin pastora iz Bazela, dok su Sigmund Frojd (1855–1939) i Ludvig Vitgenštajn (1889–1951) imali sekularno vaspitanje, bili imućni i delili građanski odgoj. Ludvig Vitgenštajn rođen je u Beču, Austrija, ali je studirao na Kembridžu kod Bertranda Rasela. Dobrovoljno je služio u austrijskoj vojsci po izbijanju Prvog svetskog rata, a 1918. godine bio je zarobljen i poslat u logor u Italiju, gde je završio svoje remek delo Tractatus Logico–Philosophicus (Logičko-filosofski traktat). To je jedno od najznačajnijih filosofskih dela svih vremena. Nakon rata, Ludvig se konačno vratio na Kembridž da predaje. Njegova posthumno objavljena dela su: Filosofska istraživanja, Plave i sive knjige, O izvesnosti, te nekoliko tomova predavanja i beleški

     Vitgenštajnovi su bili velika i bogata porodica asimilovanih jevrejskih korena. Nema sumnje da mu je otac Karl bio snažna ličnost. Za samo nekoliko godina uzdigao je svoju porodicu poput Rotšilda. Ludvig je 1914. godine svojim bogatstvom pomagao umetnike Georga Trakla i Rajner Maria Rilkea (ekvivalent danas oko pola miliona eura). Pa je, 1919. godine, razdelio svoje roditeljsko nasleđe braći i sestrama. Trojica od njegovo četvoro braće počinili su samoubistvo, Rudolf koji je očigledno bio homoseksualac otrovao se u restoranu u Berlinu na melanholičan način, njegov brat Hans utopio u inostranstvu, a Kurt, oficir pucao je u sebe na kraju Prvog svetskog rata, na propalom italijanskom frontu. Sestre su mu bile pragmatičnije i nisu se skrivale. Margaret Stonborou (Margaret Stonborough) naslikao je Klimt (čuvena slika). Ali, starije sestre Hermina i Helena došle su u opasnost posle 1938. godine. Budući da nacisti nisu imali pristup njegovom stranom kapitalu sklonjenom u švajcarskoj fondaciji, odabrali su sredstvo ucene. U teškim pregovorima sa predstavnicima Rajh banke u Njujorku Ludvig je upotrebio milione da sestre izvuče iz zemlje.

 
    Ukratko, Karla Gustava Junga možemo smatrati kao „avangardnog konzervativnog“ intelektualca. Nasuprot njemu, Frojd i Vitgenštajn bili su bliži levom spektru – može se reći „salonskom komunizmu“. Osnovna istorijska razlika leži dielom u Vitgenštajnovoj simpatiji za određene aspekte levice 1930-tih. Rekao je da sebe može opisati kao „komunistu u srcu“. Čini se da je Vitgenštajn poput Junga verovao u mistične istine i da se one ne mogu izraziti smisleno, ali da su od najveće važnosti.
Sva trojica, bili su naočiti zgodni muškarci koji su imali značajan uspeh kod žena. Možda je ironično da je Sigmund Frojd, koji je živeo sa psihoanalitičkom teorijom da je seksualna želja glavni pokretač ljudskog bića, saznao da je njegov mlađi štićenik Karl Gustav Jung imao vanbračnu aferu sa Sabinom Špilrajn, mladom dvadesetdvogodišnjom Ruskinjom koja mu je bila pacijent na klinici u Švajcarskoj, a koju je izlečio od histerije. Ona je kasnije postala Frojdov najbriljantniji student i prva žena doktor psihoanalize. I pre Lu Anders Salome.


Problem realnosti nesvesnog


Šta tada... može reći filosof o teoriji koja poput psihoanalize tvrdi suprotno, da je mentalno po sebi nesvesno, a da je svesno samo kvalitet koji može prikupiti ili zadržati određeni mentalni čin koji možda može menjati“ (Sigmund Frojd, Otpori psihoanalizi, 1925). Protiv tendencije filosofa da mentalno identifikuju sa svešću, Frojd tvrdi da mentalno treba shvatiti kao nesvesno, a samo je slučajno i povremeno obdareno sa onim što zovemo svest. Za mentalni predmet koji je doživljen tvrdi da je gotovo slučajan, a tek je sporedno fizički predmet. Prema njegovom mišljenju ne postoji ništa problematično u razlici koju pravimo između svesnog i nesvesnog. „To je konačno pitanje percepcije koja mora biti potvrđena ili odbačena, a sama percepcija nam ne govori ništa o tome zašto je, ili nije, stvar percipirana“. U strogo frojdovskom smislu reči nesvesni procesi nisu samo procesi koje svesni um ne doživljava u trenutku dok se dešavaju, već procesi koji se ne mogu doživeti jer ih nešto sprečava. To nisu samo nepoznati procesi, nego i procesi koje subjekat „ne želi da zna“, a mogu se učiniti poznatim samo indirektno i na skriven način koji ih čini manje ili više poznatim. Frojd je napisao: „takve ideje ne mogu postati svesne jer im se izvesna sila suprotstavlja, u suprotnom postale bi svesne, a tada bi videli koliko se malo razlikuju od ostalih elemenata koji su doduše mentalni“, (Ego i Id, str. 11–12). Drugim rečima, dakle, „dobijamo naš koncept nesvesnog iz teorije potiskivanja. Potisnuto nam služi kao prototip nesvesnog“, (ibid). Dakle, nesvesni procesi moraju biti takvi (1) pa se o njima mora legitimno zaključiti, jer hipoteza o njihovom postojanju nužno objašnjava primećeno ponašanje i mentalne efekte, (2) a njihovo prisustvo može se manifestovati samo unutar granica i oblika navedenih u teoriji, što ne korespondira sa onim što smo trebali doživeti da nismo sprečili da doživimo.


Jedna od omiljenih Frojdovih metafora sastoji se od slike dve sobe i vratarom koji stoji između njih, pa vrši zadatak kontrole nad idejama koje pokušavaju da pređu iz jedne sobe u drugu, te odlučuje da li će im dati prolaz. „Želim vas uveriti da ova divlja hipoteza, dve odaje, vratar koji stoji na pragu između njih, te svest kao posmatrač na kraju druge sobe, mora ukazati na veliku sličnost sa aktuelnom stvarnošću.“ (Ibid). Ova ideja o vrsti mesta za ostavljanje i čuvanje mentalnih objekata koji su nedostupni za percepciju, ali su ipak prisutni na način koji se može osetiti pomoću efekata sasvim druge vrste, očito otvara brojne probleme o kojima se najčešće raspravlja.


Odnos između Frojda i Junga


Karl Gustav Jung i Sigmund Frojd prvi put su se sreli 1907. godine, pa su tesno sarađivali sve do 1914. godine. U to doba za psihologiju je iz Beča duvao povoljan vetar. Frojd je već bio objavio studije o histeriji i snovima. One su bacile izvesno svetlo na objašnjenje shizofreničnih formi izražavanja. Na tu temu 1907. godine Jung je već objavio delo Dementia Preacox, što je zainteresovalo Frojda koji ga je zbog toga pozvao da dođe u Beč. Nakon višesatnog razgovora i stvorenog prijateljstva Frojd je od Junga očekivao da postane sledeći lider psihoanalize. Frojd je smatrao Junga svojim štićenikom i izvornim naslednikom u psihoanalizi. Jung je bio tesno uključen u psihoanalitički pokret punih sedam godina, od čega je četiri godine bio predsednik međunarodne psihoanalitičke asocijacije. Ali, između njih postojala je i fundamentalna razlika koja će vremenom doći do izražaja. Frojdova glavna preokupacija bila je karakter strukture neuroza, dok su Jungove preokupacije bile psihoze i psihotične tendencije kod normalnih ljudi. Tada je Jung odlučio da krene dalje. Međutim, Jung je uskoro doveo u pitanje neke od temeljnih načela frojdovske teorije. Frojdova reakcija na Jungovo, a kasnije i Adlerovo otpadništvo, bila je da zatvori redove i dalje sačuva svoje teorije. Jungovo gledište sasvim pristaje savremenom mišljenju koje inovira konzervatizam, a koje je pozvano da zaštiti slobodu, čovekovu okolinu i zapadno nasleđe. Jungovi kulturni koreni presudno su neoromantično vukli ka simbolizmu i iracionalnosti, ili konačno mistici, a on je na jedinstven način povezao psihologiju i religiju. Kritikovao je racionalizam, „razočarani“ pogled na svet, Frojdovo neprijateljstvo prema religiji i suprotstavio se mnogim njegovim tezama. Manje il više, mislio je da je Frojd bio jednodimenzionalan i proizvod posebnog, uskog i buržoaskog prevaziđenog vremena.


Jedno od pitanja koje je posadilo zrno sumnje kod mladog Junga prema ikoni psihoanalize Sigmundu Frojdu bilo je Frojdov odgovor na Jungovo pitanje: „Da li je čitao Ničea?“ Mislim da je interesantno to pitanje malo više elaborirati na ovim stranicama


Da li je Frojd čitao Ničea?


Veliki nemački filosof Fridrih Niče (1844–1900) sa svojim idejama uveliko je uticao na dva velikana psihološke misli, oca psihoanalize Sigmunda Frojda i Karla Gustava Junga rodonačelnika analitičke psihologije. Niče je anticipirao centralne teme Frojdove psihoanalitičke teorije uključujući porive, nesvesno, krivicu, potiskivanje, sanjanje, želju, projekciju i sublimaciju. Za razliku od Frojda koji je u više navrata izjavio da nije čitao Ničea, Jungova sklonost prema nemačkom filosofu i njegovo prihvatanje filosofskih spekulacija u celini koristilo mu je da razdvoji svoju teoriju od Frojdove. Čitav jedan seminar u trajanju od 1934. do 1939. godine Jung je posvetio Ničeovom Zaratustri. Na primer, iako je Frojd posudio Ničeov termin Das Es (preveden u engleskom izdanju Frojdovih dela kao Id), a koji se odnosi na nesvesni izvor energije, priroda ove energije značajno je različita za ova dva mislioca. Frojd je libido smatrao isključivo kao seksualnu energiju, a Jung kao čovekovu ukupnu psihičku energiju.


Dok sam tražio razloge razlaza između Frojda i Junga palo mi je na pamet i ovo pitanje, te zašto je Frojd negirao da je bio pod uticajem Ničeovih ideja, jer dokazi govore suprotno. U zapisniku bečkog Psihoanalitičkog društva iz 1908. godine, u odgovoru na tvrdnju Alfreda Adlera da je Frojdova misao bliska Ničeu, čitamo da je Frojd izjavio „da ne zna ništa“ o Ničeovom delu, te da su svi pokušaji koje je preduzeo „bili ugušeni viškom interesovanja“. Slično tome, Jung nam kazuje da mu je „Frojd lično rekao da nikad nije čitao Ničea“, (Sećanja, snovi, razmišljanja, str. 153). Takođe: „On (tj. Frojd) uveravao me je da se nije nikad dogodilo da je čitao Ničea“, (Jung, 1939, a, par. 61). Međutim, uprkos Frojdovom insistiranju obavezni smo navesti dokaze koji upućuju na suprotno. Na primer, na tom sastanku bečkog Psihoanalitičkog društva Pol Federn pitao je: „Do čega on (tj. Niče) nije došao?“ Na što je Frojd odgovorio: „Nije uspeo prepoznati infantilizam i mehanizme potiskivanja“,(Federn i Nunberg, 1967, tom I, str. 359, 361). Takođe, Ernest Džons, Frojdov biograf, zabeležio je da je „Frojd za Ničea više puta rekao da je imao više znanja o sebi nego bilo koji čovek koji je ikad živieo, ili je verovatno da će ikad živeti“, (Džons 1953–1957, tom II, str. 344). Takve procene pretpostavljaju visok stepen bliskosti sa Ničeovim delom. Zaista, ako se obratimo samom Frojdovom delu možemo videti uverljiv dokaz da je on direktno, a i indirektno, bio dobro upoznat sa Ničeovim delom. Na primer, u Psihologiji svakodnevnog života Frojd se direktno obraća 68. aforizmu Ničeovog dela S onu stranu dobra i zla, koji kaže: „Ja sam to uradio – kaže moje sećanje. To nisam ja uradio – kaže moj ponos i ostaje nepopustljiv. Konačno– sećanje popušta“. U svom radu O autobiografski opisanom slučaju paranoje (1910) Frojd piše da ga situacija pacijenta koji je u pitanju podseća na emocije izražene u Tako je govorio Zaratustra, u odeljku „Pre izlaska sunca“. Pored ovog direktnog obraćanja Ničeovom delu možemo zaključiti da se Frojd upoznao sa Ničeovim delom kroz rad bečkog Psihoanalitičkog društva kada je čuo diskusiju o Genealogiji morala (01. aprila 1908. godine) i Ecce Homo (28. oktobra 1908. godine). U Istoriji psihoanalitičkog pokreta (1914) Frojd je priznao da poseduje neko znanje o Ničeu, ali to priznanje nije bilo priznanje o Ničeovom uticaju, već priznanje da je Niče anticipirao njegove centralne teme: „U novije vreme lično sam negirao da sam imao veliku korist od Ničeovog dela, sa izričitom namerom da u skupljanju psihoanalitičkih izraza ne bih bio ometen od nekih konceptualnih anticipacija“, (Frojd, 1914, str. 14–15).


Odnos između Vitgenštajna i Frojda
Ludvig Vitgenštajn se bavio problemima filosofije i pokazao da način formulisanja tih problema počiva na nerazumevanju loghike našeg jezika. Njihov celokupni smisao može se sažeti u nečemu što sledi: „Ono što se može reći mora se reći jasno; a ono o čemu se ne može govoriti mora se ćutati“. Postavio je granice mišljenja, tačnije – ne mišljenja već izražavanja misli; jer, kako bi postavili granice mišljenju trebamo biti u mogućnosti da mislimo i o onome o čemu se ne može misliti. Prema tome, granica se može postaviti samo u jeziku, a ono što leži sa druge strane granice jednostavno je glupost. Bilo mu je nevažno da li je o nekom problemu već neko mislio. Samo ću pomenuti da u velikoj meri duguje stimulaciju za svoje mišljenje velikom delu nemačkog matematičara, logičara i filosofa Gotloba Fregea, te njegovom prijatelju Bertrandu Raselu.


Bilo bi sasvim uzaludno istraživati Vitgenštajnovo delo radi diskusije ili sistematske kritike psihoanalize. Materijali koji su nam dostupni o ovoj temi nalaze se u razgovorima o kojim su izvestili njegovi prijatelji, te u onim kratkim primedbama razasutim u objavljenim Vitgenštajnovim spisima i rukopisima. Psihoanaliza najčešće služi kao ilustracija u mnogo širem kontekstu filosofske rasprave o pitanjima kao što su razlika između razuma i uzroka „estetskog“ objašnjenja, prirodi simbolizma uopšte, o jeziku, mitologiji, metafizici, pa i nauci. A, Frojdov slučaj Vitgenštajn je često upoređivao sa Darvinovim i Frejzerovim, čije teorije izrastaju u istu vrstu zbrkanosti i problema.

Vrednost njegovog dela sadržana je u dve vrednosti. Prva, da su u njemu misli izražene, a ta vrednost će biti veća ukoliko su misli bolje izražene. A druga, misli koje su u njemu izražene čine se nepobitnim i određenim. Pa je zato mislo da će konačno svaki problem biti rešen. Ludvig Vitgenštajn je živeo u Beču kada je Frojd razvijao psihoanalizu, te bio u kontaktu sa ljudima koji su se podvrgli tretmanu ili „eksperimentisali“ sa novim idejama. Vitgenštajn, koji je izrekao razorne kritike o tradicionalnoj filosofiji bio je teški kritičar Frojdovih naučnih tvrdnji i održavao koherentno ambivalentno gledište o Frojdu. Međutim, nikad ništa nije napisao o Frojdu ili o psihoanalizi. Sve što znamo, pa i o njegovoj kritici Frojdove psihoanalize dolazi nam od treće strane, kroz konverzaciju koju je imao sa Frojdom o subjektu („Razgovori o Frojdu“, u Predavanjima i razgovorima o estetici, psihologiji i religioznom verovanju), kroz neke manje primedbe koje je Vitgenštajn sam zabeležio u svojim spisima, te zabeležene razgovore sa prijateljima.

Vitgenštajn je rekao filosofu Rastu Risu da je čitao Frojda kada je postao uveren da je psihologija prosto „gubljenje vremena“, a tada je doživeo ono za što je osećao da je istinsko otkrovenje. A, za ostatak njegovog života Frojd je bio jedan od nekoliko autora za koje je mislio da su vredni čitanja. U ovom peridu rado je govorio o sebi kao o „Frojdovom učeniku“ ili o „sledbeniku Frojda“. Mora da je Vitgenštajn čitao Frojda nedugo nakon 1919. godine, ali je tek 1940-tih godine tvrdio za sebe da je partizan; međutim, to ga nije sprečilo da formuliše ekstremno negativno mišljenje o psihoanalizi: „Frojdova maštovita pseudo - objašnjenja (zato što su brilijantna. – nem.–geistreich) – čine štetu. Ne postoji glupak koji ima slike koje su dostupne za korišćenje u objašnjenju simptoma bolesti“. To nije vrsta razgovora koju bi očekivali od nekog običnog sledbenika. To da je Vitgenštajn mogao smatrati psihoanalizu značajnom i pogrešnom u osnovi teško je razumeti. Ipak, to je isti stav koji je pokazao prema filosofskim teorijama koje je kritikovao (počevši sa teorijom koju se sam razvio u Logičko-filosofskom traktatu).

Vitgenštajn je čitao one Frojdove radove koji su objavljeni pre Prvog svetskog rata. Dva dela koja je često pominjao su: Psihopatologija svakodnevnog života, te naročito Tumačenje snova. U nekoliko navrata takođe je aludirao na Šale i njihov odnos prema nesvesnom. Bio je pomalo blizak sa Frojdovim delom kroz postepeni ali nesvesni proces asimilacije njegovih ideja. Breureove i Frojdove Studije o histeriji nalazile su se u Vitgenštajnovoj kućnoj biblioteci, a pasusi u kojima Vitgenštajn upoređuje svoju poziciju kroz Frojdov odnos prema Breueru snažno sugerišu da je bio blizak sa sadržajem ovog dela.

Negdje, 1948. godine, Vitgenštajn je rekao Druriju: „Frojdov rad umro je sa njim. Niko danas ne može primenjivati psihoanalizu na način na koji je on to činio. Pa, knjiga koja bi me stvarno zanimala bila bi ona koju je on napisao u saradnji sa Breuerom“. Kada nabraja autore koji su uticali na njega ne pominje Frojda.

O granicama i opasnostima od psihoanalize Vitgenštajn se izrazio na sledeći način u opasci datoj 1939. godine: „Na neki način, psihoanalizirati sebe je kao da jedete sa drveta saznanja. Saznanje nam postavlja (nove) etičke probleme, ali ne doprinosi njihovom rešavanju“.

Naravno, postoji udaljenost između znatiželje i privrženosti, očigledno udaljenost koju Vitgenštajn nikad nije premostio u slučaju psihoanalize. Čudno, kako se čini na prvi pogled, njegovo trajno nepoverenje prema Frojdovoj teoriji, iz epistemološkog i etičkog stajališta, ostaje usamljeno u odnosu na očigledno opšte pozitivne reakcije članova Bečkog kruga. Najmanje što možemo reći je da Vitgenštajn lično nije bio zagovornik „naučne koncepcije o svetu“, niti je imao velika očekivanja da će čovečanstvo imati koristi od stvarnih i pretpostavljenih osvajanja nauke, a u svakom slučaju nije bio uvjeren da je psihoanaliza nauka ili da može postati nauka.

Smatrao je da je Frojdov pristup puno više filosofski (u pežorativnom smislu), nego što je naučan. Ako se prisetimo da je Vitgenštajn smatrao da svi filosofski problemi nastaju iz uverenja da „ja moram biti taj način, (iako to ne može biti tako)“, te želje da se po svaku cenu sačuva zavodljiva paradigma ili način opisa, nije teško shvatiti što je pronašao upitnim (filosofski i više od svega naučno) u Frojdovom modelu. Za Vitgenštajna, osoba koja misli da mora postojati jedno tačno objašnjenje i jedan tačan razlog za vrstu fenomena koji tretira psihoanaliza, nije neko ko je jednostavno prihvatio dominantni naučni stav, nego neko ko je već na putu da proizvede mitologiju.

U razgovoru sa filosofom Rašom Risom (Rush Rhees) 1942. godine, on kaže: „Frojd neprestano tvrdi da je naučan. Ali, ono što daje je spekulacija – čak pre formiranje hipoteze“, (Predavanja i razgovori, str. 44). Kao iritantno Vitgenštajn je mogao pronaći redukciju filosofije na formu psihoanalize, a mi moramo priznati da to može opravdati neke njegove primedbe o prirodi filosofije i filosofskog dela. On eksplicitno upoređuje filosofiju sa nekom vrstom samoanalize: „Rad u filosofiji – kao što je to rad u arhitekturi u mnogim pogledima – zapravo je više rad na samom sebi. Na vlastitoj interpretaciji. Na nečijem načinu gledanja na stvari (i onom što on od njih očekuje)“, (Kultura i vrednost, str. 16). A, ovaj rad na sebi u suštini rad je protiv sebe. Kao što Vitgenštajn kaže u jednom od svojih rukopisa: „Filosofija je jedan instrument koji je koristan samo protiv filosofa i filosofa u nama“. Filosofija zahteva lični pokušaj koji Vitgenštajn opisuje, ne kao odricanje od intelekta, već odricanje od volje ili emocija. Ne odričemo se ničeg što je važno odričući se određenih načina izražavanja sebe koji nemaju korisno značenje. „Ali, to može biti tako teško kao suzdržavanje od suza ili eksplozije ljutnje“. U Velikom rukopisu Vitgenštajn primećuje „da nam filosof daje reč sa kojom stvar može biti izražena i učinjena neškodljivom“. To je ono kako Breuer i Frojd opisuju ono što su radili u Studijama histerije. Nestanak histeričnih simptoma javlja se kada se proces o izvoru problema može reprodukovati ili izraziti (ausgesprochen); tačnije, kada pacijent postane sposoban dati detaljan prikaz procesa ili opisati (artikulisati) prateći afekat.

Nadalje, Vitgenštajn ističe, kao u slučaju psihoanalize, filosofska terapija može funkcionisati samo pod uslovom da pacijent prizna filosofov opis kao ispravan izraz poremećenog stanja: „To je samo kad ga prizna (psihoanaliza) kao svoj tačan izraz“, (Veliki rukopis). Ovde možemo pronaći i druge dve važne analogije. Prva sugeriše, poput terapeutske prakse psihoanalize, da praksa filosofa nastoji, što je više moguće, identifikovati i otkloniti uzroke problema. Ne samo da simptomi nestaju nego ta praksa nekako sprečava da se „patološke“ ideje izraze. Druga je da je u praksi, kako psihoanalize tako i filosofije, nemoguće nastaviti sa direktnim predlaganjem dijagnoze pacijentu na način da mu otkrijete uzroke njegovih teškoća. Kao što Frojd kaže: „Prilično je beznadežno pokušati prodreti direktno u srž patologene organizacije. Čak da i to sami pogodimo pacijent ne bi znao što da radi sa ponuđenim mu objašnjenjem i ne bi bio psihički promenjen sa njim“, (Frojd, „Psihoterapija histerije“ u Studijama o histeriji, str. 292). Na isti način, Vitgenštajn naglašava: „Čovek u filosofiji ne sme pokušati da izbegava probleme“, (Vitgenštajnova predavanja, 1932–1935, str. 109). Jedini način je da se problem napadne sa periferije, to jest, za početak omogućiti pacijentu da izrazi filosofsku glupost.

Njegovo mišljenje o Frojdu sažeto je na jedan upadljiv i poučan način u sledećoj napomeni: „Frojd je imao vrlo inteligentne razloge da kaže što je rekao, veliku imaginaciju i kolosalno predubeđenje, predubeđenje koje je vrlo verovatno za zavedene ljude“, (Predavanja i razgovori, str. 26). Vitgenštajn se divio Frojdovoj inteligenciji, njegovoj imaginaciji, njegovim istraživanjima i njegovoj genijalnosti. No, dok je cenio takve kvalitete kod mislioca uvek ih je posmatrao sa određenom sumnjom, kao i u svom vlastitom slučaju. Jednom kad je Vitgenštajn prepričavao nešto što je Frojd rekao i nekom dao savet jedna od tih primedbi bila je da taj savet nije tako mudar. Rekao je: „Naravno, nije! Ali, mudrost je nešto što nikad ne bih očekivao od Frojda. Oštroumnost, naravno; ali, mudrost ne“, (Predavanja i razgovori, str. 41).

Činilo mu se da Frojdova objektivnost ponekad funkcioniše kao pseudo religija. Ono što mu je smetalo bilo je suviše pozitivizma u zahtevima marksizma i Frojdove teorije o naučnim zahtevima. To je mesto gde se ova tema susreće sa epistemologijom, a Jung sa Vitgenštajnom.

Нема коментара:

Постави коментар