петак, 5. март 2021.

"Pomrčina pritisnula naše dane"


      Pročitam danas na nekom portalu naslov ispod slike Edvarda Munka Krik : “ ovo je mogao samo da nacrta ludak”.... Nemam pojma šta je autora teksta navelo na takav zaključak, niti sam poželela da otkrijem njegovo objašnjenje slike ili slikara.  Poruka slike je  dovoljna za sebe,  dovoljno  je i ono što je  slikar napisao o trenutku koji ga je inspirisao. 

“Šetao sam s prijateljima, sunce je zalazilo, nebo se pretvaralo u krvavo crvenu boju. Odjednom sam se osetio iscrpljenim, zaustavio sam se i oslonio na ogradu: video sam krv i plamene jezičke iznad plavo-crnog fjorda i grada. Moji su prijatelji nastavili hodati, a ja sam ostao, drhteći od nemira, i osećao sam beskrajan krik kako prolazi prirodom”.

      Sliku sam videla i gledala nebrojeno puta i svaki put je u meni izazvala drugačije misli i osećanja ali nikada,  kao sada, nisam osetila dubinu krika, jezu i užas. Ne znam da li poslednji događaji dodiruju druge na isti način kao mene? Po medijima bih zaključila da nisam jedina koja je zanemela pred silinom patologije . 
     U jednoj od zabeleški iz Munkovog dnevnika piše: Više ne treba slikati enterijere, ljude koji čitaju ili žene koje pletu. Oni moraju biti živi ljudi koji dišu, osećaju, tuguju i ljube." Nije li konačno vreme da vladaoci naših života ( ma ko bili)  počnu da razmišljaju o živim ljudima.   

     Na ovom blogu su ispisani mnogi tekstovi. Često sam  nad nekom temom ostala duboko u noć, čak do pred samo jutro, toliko je materija znala da me prikuje za stolicu i tastaturu. Retko sam pisala bezvoljno, bez strasti traganja za nekom novinom iz bilo kod područja nauke, umetnosti, politike. 
    Već duže vreme blog  "ćuti". Zavladao je muk. 
    MISLI ne nadolaze, reči ne izlaze, osvaja praznina, ponor. Moj uobičajeni verni pratilac, optimizam, sa mukom prizivam pokušavajući ga zadržati da se ne bi potpuno izgubio. Bez njega i ostalih  starih dobrih životnih motiva, završila bih na sredini ili kraju mosta, sa rukama oko glave, otvorenih usta...bez identiteta... jer... olovno vreme krišti,  para uši, odzvanja tišinom.Treba izdržati!


   


 Vladislav Petković Dis: 
 
Naši dani 

Nabujao šljam i razvrat i poroci,

Podigo se truli zadah propadanja,

Umrli su svi heroji i proroci.

Razvilo se crno vreme opadanja.

Progledale sve jazbine i kanali,

Na visoko podigli se sutereni,

Svi podmukli, svi prokleti i svi mali,

Postali su danas naši suvereni.

Progledale sve jazbine i kanali.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti,

Ismejane sve vrline i poštenje,

Poniženi svi grobovi i životi,

Uprljano i opelo i krštenje.

Pokradeni svi hramovi i ćivoti.

Zakovana petvekovna zvona bune,

Pobegao duh jedinstva i Bog rata,

Obesismo sve praznike i tribune,

Gojimo se od grehova i od blata.

Zakovana petvekovna zvona bune.

Od pandura stvorili smo velikaše,

Dostojanstva podeliše idioti,

Lopovi nam izrađuju bogataše,

Mračne duše nazvaše se patrioti.

Od pandura stvorili smo velikaše.

Svoju mudrost rastočimo na izbore,

Svoju hrabrost na podvale i obede,

Budućnosti zatrovasmo sve izvore,

A poraze proglasismo za pobede.

Svoju mudrost rastočismo na izbore.

Mesto svetle istorije i grobova,

Vaskrsli smo sve pigmeje i repove;

Od nesrećne braće naše, od robova

Zatvorismo svoje oči i džepove.

Mesto svetle istorije i grobova,

Ostala nam još prašina na hartiji,

Ko jedina uspomena na džinove;

Sad svu slavu pronađosmo u partiji,

Pir poruge dohvatio sve sinove.

Ostala nam još prašina na hartiji.

Pod sramotom živi naše pokolenje,

Ne čuju se ni protesti ni jauci;

Pod sramotom živi naše javno mnjenje,

Naraštaji koji sišu ko pauci.

Pod sramotom živi naše pokolenje.

Pomrčina pritisnula naše dane,

Ne vidi se jadna naša zemlja huda;

Al kad požar poduhvati na sve strane,

Kuda ćemo od svetlosti i od suda!

Pomrčina pritisnula naše dane.


21 коментар:

SFINGA је рекао...

Ohh, LI.... Da li da napišem komentar ili da ne napišem? Imam želju, a istovremeno je i nemam. Pitanje je samo namere, motiva. S jedne strane želim lepim rečima da podignem sve one koji ovi čitaju, a s druge strane verovatno se i u meni krije potreba da izbacim iz sebe odraz ovog vremena koje i u meni pečatira utiske.

Ne bih o Munku, ipak je on stvarao pre više od jednog veka. Drugi je to duh vremena, pa čak i za Munka koji je pomerao granice konvencija u umetnosti. Danas je ta slika prenesena na čitav svet, umetnost za to više nije potrebna, osećaj skučenosti unutar sopstvenog tela postao je sve veći i veći. U meni je ta slika oduvek izazivala osećaj ograničenosti prirode čoveka koji je zarobljen sopstvenom sudbinom, u nemogućnosti da izađe van i oseti bar delić nekog oblika slobode. I slika mi je odavala utisak o čoveku koji toga nije svestan i da je to nečujan krik koji jedino oni probuđeni mogu da ga vide i osete. O tome je Viktor Frankl napisao knjigu, ne samo on, mnogi drugi, opet o nekim drugim užasima, ali se svakako usmerio na užase novog vremena koje je nazvao egzistencijalnom prazninom.

Pa, oduvek je postojala ta egzistencijalna praznina u čoveku, samo što se svet razvio do te mere da više tu prazninu ne može više ničim da popuni, a da to zadovoljstvo ne potraje duže od trenutka trenutnog zadovoljstva ispunjenja. Sve smo probali, sve smo imali, videli, okusili, sve smo naučili, izmislili, otkrili, svuda smo došli, sve samo sa jednim ciljem koji nikome nije bio jasan, niti otkriven - kako do slobode. Koje slobode, kakve slobode, kojeg kvaliteta slobode???

Bunili smo se protiv nepravde, protiv raznih vrsta nesloboda, nekulture, neobrazovanja, primitivizma, okupacija svim i svačim. S druge strane, drugi su se bunili protiv sloboda, kuture, obrazovanja, gledajući samo sopstvene iterese. Ako malo bolje razmislimo i jedni i drugi su imali svoj interes – jedni su želeli ponos koji im je donosio osećaj da su pravedni, drugi su želeli ponos koji im je donosio osećaj moći nad drugima. Ponos je svima bio tačka pokretanja.

Malo pozovimo i istoriju u pomoć, i videćemo da smo sve to kao ljudi već isprobali i doživeli. I šta smo videli? Pravednici prvi stradaju! Izgleda da smo promašili pravi smisao pravednosti. Čak je i religija promašila cilj, otišla u nekom drugom pravcu, dalje od Boga, dobra, istine. Gde je ČOVEK u svemu tome? Trenutno samo mogu da prizovem Njegoša: jedna slamka međ vihorove, sirak tužni bez iđe ikoga, pleme moje snom mrtvijem sanja..... tako je oduvek bilo i tako će uvek biti.


SFINGA је рекао...

Sve ovo što nam se pred očima otvara je jedna nova vrsta tišine. Kao pred dolazak nečeg novog. Potseća me na onaj Trirov film, Melanholija. Samo da ga ne doživimo bukvalno. Novo doba, doba gde smo sami sebi ukinuli kontakte. A Bog živi jedino između dva čoveka. Zjapi ta rupa prazna, i odzvanja čudnom tišinom, koja potseća na Munkov krik. To je isti osećaj.

I na kraju, šta je taj optimizam? Laž, samoobmana, poštapalica koju koristimo da bi “izdržali”... A sve što nam je potrebno je tu, svaki čovek do nas. Od onog najbližeg do onog koga i ne poznajemo, a ipak delimo istu sudbinu stanovnika ove planete. Povezani smo nevidljivim mrežama koje negiramo. Zamislite kada bi ćelije bubrega negirale da ćelije krvi postoje, ili da ćelije srca smatraju da su one bogom dane i važnije od ćelija debelog creva. Kako funkcioniše ljudski organizam, tako, po istom principu treba da funkcioniše svet, društvo, porodica. Svi rade jedni za druge, i svi postoje samo zbog tog jednog tela koga čuvaju.

Ja sam izgubila u međuvremenu te kriterijume optimizma, pozitivnog stava, i slično. Prosto, ne znam ni sama kako, ali jednostavno živim i prihvatam tu činjenicu da smo svi ovde jer nešto treba da platimo. Plaćamo unapred parče slobode koju treba da osvojimo. Ovde na ovom svetu nema ništa džabe i niko nije privilegovan da će nešto dobiti a da nije prethodno odradilo ili platio. E sad, kako ko, i kako čime....

Ako bar shvatimo da će nam lepše biti ako se potrudimo da uspostavimo lepe odnose međusobnog poštovanja i brige. Jer sve drugo, čini mi se da je postalo deplasirano.... Čak ni to znanje, za kojim mi, nazovi intelektualci, jurimo... pa sada je postalo još besmislenije. Jel možemo znanjem spoznati ljubav, naći mir, spokoj.... tih kategorija nema u ovom životu, to su samo zamke za nova jurcanja. Ovde postoji samo večni tok. Naš problem je što ga ne pratimo, i kočimo sve što je za nas planirano da bude, misleći da smo pametniji od Boga. I oni nazovi grešnici, i oni nazovi pravednici....

Svako dobro svima

Анониман је рекао...

S f i n g a!!! Pa dobro, rekoh sebi, one se ne javljaju, ni jedna. Verovao sam da ste dobro. Svratim, retko. Nije interesantno. Nerealno je bilo očekivati da će se pojaviti Sfinga. Sa Li sam se dopisivao. Pola života potrošimo na čekanje. Jednom sam u ovom izgubljenim vremenu pomislio da je i čekanje relativno kao i vreme. Postalo mi je vreme jos relativnije jer sam prestao da čekam. Pomirio sam se sa stanjem.
Sada tek idem da pogledam komentar. Dovoljno mi je bilo ugledati ime. Pozdravljam te, draga. Neka si živa i zdrava!
Pedja

SFINGA је рекао...

Dragi Peđa, otkuda takva pomisao da se neću pojaviti? Eto, vidiš li koliko svi mi volimo naše slatke zablude. Šta bi bez njih, kako bi drugačije živeli kad smo već navikli na taj šećer. Ja sam nekako sve vas ovde prihvatila kao neke svoje saputnike i ne mogu vas tek tako odbaciti. Taman posla!!! Samo se ponekad javim, ponekad sam ćutke prisutna, ponekad sam na drugom putu, u drugom vozu, ali opet sam tu. Iako smo svi na različitim meridijanima neko čudo novih tehnologija nas je povezalo. Zaista ste mi svi dragi i mili srcu, da vas doživljavam svojim prijateljima, iako i mi kritikujemo ta virtuelna prijateljstva i te tkzv društvene mreže. Šta se duboko krije u prirodi ovakve povezanosti, na to je već malo teže odgovoriti a da bude racionalno promišljeno.... Nije ni važno, svaka priča je za sebe. Lepo je sa vama ćaskati, družiti se, pa makar i virtuelno i meni to zaista prija. Peđa, sad očekujem izliv tvojih duhovitih opaski.... Eto i moje zabludice na delu. Ko priznaje pola mu se prašta. ;)* <3

Ovo je vreme opšte providnosti, sve se otvara, sve je jasnije, iako nam se čini da je pomrčina. Kažu mudri: ja budim zoru, ne budi zora mene. Dovde smo stigli, i nikako nije kraj puta. Prošlo je vreme priča o politici i političarima, oni više nisu zanimljivi, o belosvetskim zaverama, koroni, neukusu, kiču... sve je već postalo odavno bljutavo, bar meni. Sad treba samo lepim stvarima puniti ove stranice. Treba nam drugačija vrsta hrane i za glavu i za dušu. Ako je mi ne proizvedemo, neće niko umesto nas. Li, stavi tačku.... treba ti novi početak, nove teme, malo više ljubavi, poezije, lepote, sunca, osveženja, veselosti, lepršavosti, radosti... I mi ćemo se češće okupljati oko takvih tema. Anatomiju društva smo već savladali. Valja ići u osvajanje drugih prostora. Mislim da je u tome lek, pa neka me neko demantuje. Možda će i biti u pravu.
Danas je pao sneg, i koliko vidim samo se deca raduju. Mi smo zaboravili da se radujemo malim stvarima.

Osmeh za sve vas

Анониман је рекао...

Imao sam dva luda dana, ni minut za dupe da se počešem. Draga, nije svima vreme opšte providnosti. Tebi jeste i meni je. Meni je sve ovo bilo već mnogo puta viđeno, dijaboličan odnos kolega iz struke. Blisko mi je i tim jasnije ali neprihvatljivo. Previše je pojedinosti da bi sve bila slučajnost. Nas iz struke je ovaj idiotluk usisao u vrtlog. Ti si u pravu, treba nam drugačija vrsta hrane i za glavu i za dušu. Ne ide. Treba svako jutro da ustanem i ubacim u cipele struke. Prati me profesionalna senka. To je moj problem. Ovakve zloupotrebe nauke i dalje će generisati tragedije i zlo u meri koja je proporcionalna njihovoj moći. Sada vidimo kolika je ona i njene razorne posledice.
Budi sretna sto nisi na izvoru.

Pedja

SFINGA је рекао...

Potpuno te razumem... Tvoja pozicija je ipak malo drugačija. Mada, da li možeš da zamisliš kako moj stomak igra kada vidim Beorad na vodi, novu arhitekturu stanova, zgrada, divljanje na sve strane, planove za budućnost, novi grad na Makišu, nekakvu gondolu na Kalemegdanu... tako mi gajimo buduće ljude sa novom psihom, novim gledištima, novim mozgom... stručnjaci ne mogu ništa pred tom pojavom koja je mnogo jača od svake moguće pameti. Ispada da je idealizam srušen, iako smo pod tim pojmom podrazumevali nešto sasvim drugo. Idealizam je sada ono što možemo smatrati čovekomernim. Ovde se samo još može postaviti pitanje da li je pametno, moralno ili svrsishodno povlačiti se. Ali, ta pojava povlačenja je prisutna mnogo godina unazad. Zašto je to tako, zaista ne znam, osim što mogu da zamislim kolika je to sila koja vlada ovim svetom. Protiv nje nije moguće organizovati se kao do sada. Samo znam na sopstvenom primeru da ja nisam u stanju da se nosim sa primitivizmom, bezobrazlukom i bahatošću i da nemam tu vrstu perfidnosti unutar sebe da bih imala bar približno ravnopravnu poziciju. Nema tako strukturisan mozak. Prosto rečeno, pa čak ni sa nekom običnom opajdarom nisam u stanju da izađem na kraj, pobediće me svojim oružijem. Ja to oružije nemam. I tako, po svoj prilici svako bira svoje okruženje i svoj svet. U sudaru sa drugačijim svetom moramo naučiti da odigramo ulogu što je moguće bolje da ne bi poginuli, jer to nam je jedino preostalo. Svi na kraju nešto moramo da žrtvujemo i svi na kraju nešto nećemo da žrtvujemo. Svakako, nešto uvek mora da se plati. Ja ne verujem u to da treba čekati bolja vremena. To je već još jedna iluzija.

Šta da vam poželim osim da svako izgradi neki svoj svet u kome će da nađe ono što njegovom biću treba. Pozdrav svima.

Анониман је рекао...

To ja nazivam svetogrđe, namerno skrnavljenje Beograda, hotimično sam spreman prihvatiti. Srbiji nedostaje istinsko poštovanja istorije i tradicije. Neki je ne znaju, a nije im ni važno, koliko se povode modernim koje i ne umeju da definišu, sve dok im se ne objasni da je njihovo moderno grozomorna kopija. Šta god da je razlog pojedinaca, koji ulaze u projekte sa politikom, sve apsurdnije i autističnije postaje uporno ignorisanje uglednih imena iz struke. Budimo iskreni nedovoljan je pojedinačni otpor takvim bahatostima, oličen povremenim upozorenjima, trebao je on prerasti u bunt. Lupam. Kako se boriti protiv arogantnih, dobro pozicioniranij primitivaca iz vlasti? Nikako !

Budi pozdravljena
Pedja

Анониман је рекао...

@Sfinga, pozdravljam te. Ziva, zdrava, lepa vest. Li je prestala biti aktivna na blogu pa ne svracam. Cujemo se i oko dosta stvari prodiskutujemo pa mi blog ne nedostaje. Sada ste me vas dvoje podsetili na prijatna druzenja. Da, bilo je lepo. Ti si, Sfinga, pronasla nacin prezivljavanja u haoticnom pandemijskom periodu. Mene drasticne mere nisu dotakle. Vodim zivot po starom. Ne uzrujava me, kao Pedju, ni sadasnjost nj buducnost. Ne razmisljam. Zasto bi? Nemam iliziju da mogu nesto da promenim, sa druge strane mogu mnogo toga da ucinim da ugodno prozivim svoj zivot. Tako je to sa mnom.
Pozdravljena,
Z.

Анониман је рекао...

Bio i ostao zagledan u zvezde! Egoisto jedan.
Pedja

Анониман је рекао...

Неко је споменуо ду .... Kад устанемо јутром и почешемо се за д.пе, ко на то може да утиче, ах, какав осећај слободе!
(Парафраза неког стиха песника, Чарлса Буковског).

Ј.Б

Дуго те нема, штета.


Анониман је рекао...

Ne verujem u takav pad! Tekst je trenutak inspiracije, tako procenjujem u nadi da ste stara.
Pesnik u prolazu.
Sfinga po starom, izvanredna, optimista.

Анониман је рекао...

Знате ли ви, држати жуч, без изливања, није добро!
J. Б.

L2 је рекао...

Izvinjavam se, hiljadu puta! Ni jednog momenta nisam pomislila da neko od vas svraca na blog. Pauza je bila duga i traje i dalje zbog moje zauzetosti oko “ gradjevinskih radova” i ostalih obaveza koje se gomilaju.
Zahvaljujem na komentarima, posebno Sfingi koja je uzrok ovim posetama ( izvinite momci ali tako je ). Draga Sfinga, raduje me da si dobro, rekla bih da si i vise od toga, odlicno. Kasno je da odgovaram na tvoje, uobicajeno, lepe ( i korisne ) komentare. Cisto da se zna- nisam u ocajnom stanju, kako bi se dalo pomisliti ( prvenstveno zbog ilustracije teksta) . Istina je da nisam preentuzijasticna - kao pre. Uselila se u mene mala doza praznine uprkos neverovatnom tempu zivota i obilju poslova. Proslo je vreme silnog uzletanja i nedostaje mi, to moram da priznam. Ti znas dobro sta je uzrok zenskih uzleta i obrnuto. Vise je toga a jedan je najjaci - zaljubljenost. Ne odnosi se na moje stanje, daleko od toga. Pomenula sam to zbog poredjenja. Zaljubljenost je let, bestezinsko stanje a ja preferiram let pa ma koliko da traje. Pozdravljam te.
Pozdrav ostalom drustvu. Priredili ste mi divan osecaj, pre svega jer sada znam da ste svi dobro.

SFINGA је рекао...

Draga Li, drago mi je da si dobro i da imaš pune ruke posla. I to je za današnje uslove podvig. Raditi, raditi, pa bilo i ganjati majstore - jako dobro znam šta to znači. Hahhaha. Jednom sam u nemoći kao da se izborim sa majstorima dok smo radili jednu kuću, odlučila da nedelju dana svako jutro sa njima doručkujem da bi im se približila, iako sam imala sjajan restoran na raspolaganju. Improvizovani sto, drvene improvizovane klupe, plastični tanjiri i pasulj... Majko moja, pasulj za doručak u 9 ujutro... pljušte vicevi na sve strane... čak i pivo iz flaše... ahhaha.... nisam sebe mogla da prepoznam... i kupila sam ih time da su me od tada sve slušali dok nismo završili posao. Bila su to lepa vremena. Danas u Srbiju uvozimo majstore iz Vijetnama. Neće više ni Bugari ni Rumuni da rade - oni su Evropa. Crnotravci odavno više ne postoje kao institucija majstora. Sećam se još 90-tih kad smo radili rekonstrukciju crkve u Vukovaru da smo jedva našli jednog dedicu koji je znao da zida svod, kalotu... Danas svi znaju sve i niko ne zna ništa. Još malo pa će nam roboti zidati kuće. hahaha... Kakav više crni entuzijazam, odavno ga nema, ja sam svoj ostavila još na fakultetu...

SFINGA је рекао...

Ali, otkrila sam da umesto entuzijazma postoji radost koju sama mogu da proizvedem. Proizvodnja u količinama koju ja poželim. I što je najvažnije mogu to da delim okolo a da meni ostaje još više. Čudna stvar, ali funkcioniše. Uzlet jeste - ali nije visok, blizina ravnoteže je važna. Poznavala sam čoveka koji bio zaljubljen u život. Sve što je radio, i najobičnije stvari, sve je radio, činilo se, toliko posvećeno kao da ima sve vreme ovoga sveta. Takvu pažnju je davao svemu što radi, svemu gde učestvuje, kao da je to najvažnija stvar na svetu. Tek sada mogu da razumem šta to znači, iako, moram priznati, još nisam postigla tu posvećenost. A sećam se sa kojom sam pažnjom i žarom pravila herbarijum kad sam bila mala. Skoro mi ga je mama pokazala, jer sve to čuva. I, onda se setim da sam zaboravila da se radujem takvim stvarima, ne samo ja, nego svi mi. Trebalo bi da se setimo takvih trenutaka, ukusa tih trenutaka, i da pokušamo da ih prenesemo u sadašnjost, da pokušamo da sa takvom pažnjom radimo i druge, obične stvari u životu. Tu je umešnost ili čak umetnost.
I, uhvatim sebe dok negde idem, žurim, da ne vidim ni drvo, pored koga prolazim, kako je lepo, jedinstveno, ni druge ljude koji prolaze pored mene, detalj na fasadi zgrade, neku lepotu uhvaćenu u letu... Zaista, već smo isprogramirani samo da vidimo ružne stvari, loše pojave, i odmah se ustrelimo na kritiku. E pa neću... rekla sam sebi. I, vežbam. Valjda ću negde stići, videćemo. Samo da ćovek pomisli, zar zaljubljenost ima samo jednu manifestaciju? Nemoguće je, jer sve u ovoj prirodi funkcioniše po istim zakonitostima. Mi žene, ponekad zastranimo, htele bi stalno da letimo. Ne mere... Li, ne zameri mi na ovome. Ali, istina je.
Ovih dana sam zaljubljena u moje čuvarkuće. Gajim ih na terasi. Imam ih nekoliko vrsta i rasađujem ih, ređam kamenčiće između, i evo i one se raduju, već su počele da puštaju nove izdanke, toliko ih je, da kako stvari stoje, imaće i za prodaju na pijaci... hehehehe... Odoh sad da se zaljubim u nešto drugo. Davati pažnju i važnost nekome ili nečemu je moj recept. Vi dodajte vaše, da se malo razmenimo. ;)
Pozdrav svima, da budete stalno zaljubljeni, a ne preozbiljni. Ćao!

Анониман је рекао...

Nakon tvojih komentara meni izrastu krila. A ti, ti si ptica koja se momentalno odmara, ma ti si forever young! To ne mogu ni ptice.
Pozdrav Pedja

L2 је рекао...

Joooj Pedja, hahaaa tebi i ako izrastu krila mozes da budes samo kokoska, tj. petao.
Moram da priznam da volim tvoje kukurikanje.

L2 је рекао...

Obozavam arhitekturu. Imas divan poziv i skoro nemoguc ako si zahtevna, a berujem da jesi. Nema tu spora. Sa majstorima je tesko pronaci jezik ako su neznalice, a uglavnom jesu kada su zahtevnije gazde. Problem je sto u gradjevini ne postoje male greske, ili uradis posao kako treba ili ne. A danas, kao sto konstatujes, uglavnom svi sve znaju, a nista posteno ne znaju. Pocetnik uzme mistriju u ruke, uradi dva posla i misli da je majstor- zidar. Cim zatrazis nesto malo vise nastane pometnja. Pronicljiv majstor se nekako snadje, a vecina nije zanatski bistra. Desetine majstora je doslo i proslo jer sam trazila r a v a n krov. Svi od reda su me ubedjivali da ce mi krov prokisnuti vec iduce godine. Uzalud uveravanja ekipe za hidroizolaciju ravnog krova. I sta mislis sta mi uradi zidar na jednoj prostoriji ( odvojenoj za sedeljke ) - umesto nagiba na jednu stranu on izlije plocu sa nagibom sa obe strane prema sredini. Morala sam da preko tek postavljene ploce udarim drugu. A prostorija 36 m2, ode 10 kubika betona. I tako redom. O inovacijama da ne polemisemo.
Ali, da umeju da naplate, umeju. Posao je precenjen jer radnika nema pa onaj kog nadjes se ponasa bahato - hoces neces, izvoli. Moze im se jer imaju posla toliko da ne mogu da urade. Sezonski uglavnom uzimaju po nekoliko paralelno, tek je to problem.
Spominjes entuzijazam- e on mi odneo mesece. Nisam razmisljala o realizaciji, a ideje frcale, nabacila na papir i sto se da i sto se ne da uraditi. Uz tlocrte i ostale skice prilagala i fotke. Kako vide skice tako odu, hahaaaaa...a ja i dalje bila ( ostala) entuzijasta pa trazim, trazim ko ce da se pojavi i uradi kako sam zamislila. Na kraju sam priblizno dobila sta sam htela - na trecini sam. Izgradjeno 200 m2 ( cetiri velike prostorije ) ogromne terase, potporni zidovi. Sada sve to treba “ pokriti”. Stolarija se upravo zavrsava - predivna, alu, klizni sistemi. A onda ide treci deo - ograde, asfaltiranje sa terasastim sistemom travnatih povrsina sa biljkama. Ne pitaj, uhvatila sam se ogromnog posla. Drzi mi palceve.

L2 је рекао...

E sada malo o radosti ( cuj malo- nas dve ne znamo sta je malo, hahaa). Ja sam najradosnije bice ovog sveta- tako mi kazu najblizi. Najveci broj mojih slika je sa osmehom- od malena. Nikada to nije bio osmeh br.5 za totku ili, ne daj Boze onaj izvestaceni- holivudski. Te specijalno ne podnosim. Kod mene je izraz na licu odraz unutrasnje radosti. A nju mi daje priroda - sto ni nas svet rekao - takva sam, takvu me Bog stvorio, malo je i preterao, hahaa. Moj dragi me redovno gleducka iznenadjeno, ponekada me i opomene. Nije mu jasno, a meni opet nisu jasni ljudi koji bitisu ko biljke, Kad pogledam onog mog- kaze mi jedna prijateljica- ko da gledam sliku mrtve prirode, haha. Moj na srecu nije takav. A nije ni izdasan u izrazu i dozivljaju. I to je kljucna stvar, draga moja. Razlicitost uzleta je neverovatna- muski lude uz sportske dogadjaje, uzivaju u trkama, e ekstremnim disciplinama. Kada sam pitala jednog bliskog prijatelja kako se usudio da “ leti” paraglajderom, znas sta mi je odgovorio- to je uz predivan osecaj letenja najlepsi pogled na prirodu. A meni je dovoljna jutarnja pomisao da je sve ok pa da budem potpuno ispunjena. Sve sto sledi dalje je rezultat te prvotne radosti. Ali, kad ustanem na levu nogu, retko me sta moze uciniti sretnom. Kao i sve i pitanje radosti je pitanje trenutaka, perioda.
Malo si me rastuzila sa cuvarkucom. Proslu godinu mi je preminula sestra - to je jedan od uzroka tihoj tuzi koja se provlacila proslu godinu. Ona je na terasi u Sarajevu ( a zivela je u Australiji ) imala desetine cuvarkuca.
Pozdravljam te i zelim sve naj naj.

Анониман је рекао...

Pedja petao, heheeeeeeee! Zamisljam onog malog, kocopernog petla i valjam od smeha.
Sfinga cini cuda, kapa dole.
Z.

SFINGA је рекао...

Eto, čuda se dešavaju svaki dan, samo ih ne vidimo, priroda u nama oživljava, vrcavi smeh na licima... Kokice i petlići i pilići. hehe. Bliži se Uskrs pa mi asocijacije naviru. Mada i Peđa i G-din Z u očekivanom izdanju dopunjavaju moje utiske. Smeškam se, drago mi je da vidim lepu atmisferu u ovom sjber prostoru. Toga nam treba više od svega. Nije samo da ga Li neguje, nego i mi nadodajemo đubriva, vode...

Li, mogu te zamisliti u kreativnom zamahu. Kad bude gotova kuća, tek predstoji onaj najlepši deo - enterijer. Ne sumljam da ćeš sve to izgurati. Neka ti je sa srećom! Uživaj u tome! Ponekad se namučimo dok nešto gradimo, pravimo, ali često zaboravljamo da uživamo u tom procesu. Uvek nekako mislimo da nam uživanje tek sledi kad sve bude gotovo, a oni najvažniji momenti dok nešto stvaramo izmaknu tom užitku. Tu treba uživati. Jer najčešće sve nešto čekamo da se nešto dogodi, završi, pa ćemo onda uživati. kad uradim ovo, završim ono, kad kupim stan, završim kuću, udam se, dobijem posao, promenim posao, odem u penziju... a ispada da i kad odem u penziju ko zna šta ću onda čekati da završim i tako u krug. Prokleti čovek.

Ovde je granulo sunce, malo zubato, ali prija. Sledeća nedelja će biti kišovita. Čidno neko proleće, promenljivo, blesavo, luduje u svojim ispoljavanjima. Planeta se malo izvrnula, dosadno joj je da rotira pdo istim uglom, pa je rešila da se malo nakrivi. Ko i mi. svako se malo nakrivio, pa makar i prema vertikalnom položeju, nema veze. Uvek novi uvid sa drugog mesta donosi novi užitak.

Dragi prijatelji, sve najbolje Vam želim u nastupajućim praznicima. A i šire i dalje...

Sfinga ;)

Постави коментар