Od depresije, sa manjim prekidima, patim još od vremena kad sam bio tinejdžer. Neki od ovih perioda bili su krajnje iscrpljujući – završavajući se sa samopovređivanjem, povlačenjem (kada bih provodio mesece zatvoren u kući, usuđujući se da izađem napolje samo da bih svoje prijatelje uverio da sam još živ ili da bih kupio minimalne količine hrane koje su mi bile potrebne), i vremenom provedenim na psihijatrijskom odeljenju. Ne mogu reći da sam se oporavio od ove bolesti, ali mogu sa zadovoljstvom da kažem da su se i učestalost i ozbiljnost depresivnih faza značajno smanjili poslednjih godina. Jednim delom to je posledica promene moje životne situacije, ali je takođe povezano i sa drugačijim razumevanjem depresije i njenih uzroka. Govorim o sopstvenim iskustvima mentalne patnje ne zato što smatram da su ona na bilo koji način posebna ili jedinstvena, već kako bih dokazao svoje uverenje da se mnogi oblici depresije najbolje mogu razumeti – i da se protiv njih najbolje možemo boriti – kroz okvire koju su bezlični i politički, radije nego individualni i ’psihološki’.
Teško je pisati o sopstvenoj depresiji. Ona se jednim delom konstituiše kroz podrugljivi ’unutrašnji’ glas koji vas optužuje za povlađivanje samom sebi – ti nisi depresivan, ti se samosažaljevaš, saberi se – a ovaj glas se brzo javlja ukoliko poželite da u javnosti govorite o svom stanju. Naravno, on uopšte nije ’unutrašnji’ – to je internalizovani izraz stvarnih društvenih sila, od kojih neke imaju direktan interes u poricanju bilo kakve povezanosti depresije i politike.
Moja depresija je uvek bila povezana sa uverenjem da sam doslovno bezvredan. Veći deo života do tridesete godine prošao mi je u uverenju da nikada neću raditi. U dvadesetim sam lutao između post-diplomskih studija, perioda nezaposlenosti i privremenih poslova. Nisam osećao da pripadam ni jednoj od ovih uloga – na post-diplomskim studijama zato što sam diletant koji je lažirao prolaznost, a ne pravi akademac; u periodima nezaposlenosti, zato što nisam bio zapravo nezaposlen, kao oni koji su iskreno tražili posao, već zabušant; i u privremenim poslovima, zato što sam osećao da ne radim kako valja a i u svakom slučaju nisam zapravo pripadao tim kancelarijama ili fabričkim poslovima, ne zato što sam bio ’’previše’’ dobar za njih, već – prililčno suprotno – zato što sam bio prekvalifikovan i beskoristan, otimajući posao nekome kome je on stvarno potreban i ko ga zaslužuje više nego ja. Čak i kad sam bio smešten na psihijatrijskom odeljenju, mislio sam da nisam stvarno depresivan – prosto sam simulirao bolest kako bih izbegao rad, ili prema vraški paradoksalnoj logici depresije, simulirao sam depresiju kako bih prikrio činjenicu da nisam sposoban za rad, i da za mene nema mesta u društvu.
Kadar iz filma I, Daniel Blake (2016, r. Ken Loach)
Kada sam konačno dobio posao nastavnika na Further Education koledžu, neko vreme sam bio ushićen – pa ipak po svojoj priordi ovo ushićenje je pokazalo da se nisam otresao osećanja bezvrednosti koje me je ubrzo odvelo do daljih perioda depresije. Nedostajalo mi je staloženo samopouzdanje nekog ko je rođen za taj posao. Na nekom ne preterano dubokom nivou, očigledno sam i dalje verovao da ja nisam taj tip osobe koja bi mogla da obavlja posao nastavnika. Ali odakle je dolazilo ovo uverenje? Dominantna škola ideja u psihijatriji locira korene ovakvih ’uverenja’ u nefunkcionisanju hemijskog balansa u mozgu, koje se može izlečiti tabletama; psihoanaliza i određeni oblici terapije pod uticajem svega navedenog famozno traže koren mentalnog poremećaja u porodičnoj pozadini, dok kognitivnu bihevijoralnu terapiju manje interesuje da locira izvor negativnih uverenja a više prosto da ih zameni kombinacijom pozitivnih. Nije da su ovi modeli potpuno pogrešni, ali oni propuštaju – očigledno propuštaju – najverovatniji izvor takvih osećanja inferiornosti: društvenu moć. Oblik društvene moći koji je na mene imao najviše uticaja je klasna moć, iako naravno rod, rasa i drugi oblici represije deluju proizvodeći isti osećaj ontološke inferiornosti, koja je najbolje izražena u ideji koju sam izložio gore: nisam taj tip ličnosti koja može da popuni uloge namenjene dominantnoj grupi.
Na uporno insistiranje jednog od čitalaca moje knjige Kapitalistički realizam, počeo sam da istražujem delo Dejvida Smaila. Smail – terapeut, ali onaj koji je postavio pitanje moći u središnje mesto svoje prakse – potvrdio je hipotezu o depresiji za kojom sam posrnuo. U svojoj knjizi Koreni nesreće, Smail opisuje kako su obeleživači klase osmišljeni tako da budu neizbrisivi. Za one koji su od rođenja učeni da sebe smatraju manje važnim, sticanje izvesnih kvalifikacija ili bogastva retko će biti dovoljni da bi izbrisali – da li u njihovoj glavi ili u glavama drugih – osnovno osećanje bezvrednosti koje ih je obeležilo prilično rano u životu. Kad se neko izmesti iz društvene sfere u kojoj ’’bi trebalo’’ da zauzima svoje mesto uvek je u opasnosti da će ga savladati osećanja vrtoglavice, panike i užasa: ,,… izolovan, odsečen, u okruženju neprijateljskog prostora, odjednom ste bez ikakvih veza, bez stabilnosti, bez ičega što bi vas držalo uspravnim ili na mestu; vrtoglava, mučna nerelanost vas obuzima; pod pretnjom ste potpunog gubitka identiteta, osećanja potpunog lažiranja; nemate nikakvo pravo da budete ovde, sada, da naseljavate ovo telo, da se oblačite na ovaj način; vi ste ništa, i ’ništa’ je sasvim doslovno ono što osećate da ćete postati.’’
Već neko vreme, jedna od najuspešnijih taktika vladajuće klase je responsibilizacija.1 Svaki član podređene klase je ubeđen da misli kako je negovo siromaštvo, nedostatak mogućnosti, ili nezaposlenost, njegova i samo njegova krivica. Pojedinci će pre kriviti sami sebe nego društvene strukture, za koje su navedeni/ubeđeni da veruju da zapravo ne postoje (one su samo izgovori, na koje se pozivaju slabi). Ono što Smail naziva ’magični voluntarizam’ – verovanje da je u moći svakog pojedinca da napravi od sebe štagod želi – dominantna je ideologija i nezvanična religija savremenog kapitalističkog društva, koju guraju eksperti TV realitija i biznis gurui isto koliko i političari. Magični voluntarizam je i posledica i uzrok trenutno istorijski niskog stepena klasne svesti. On je druga strana depresije – čiji suštinski stav je da smo svi mi nedvosmisleno odgovorni za svoju bedu i da je stoga zaslužujemo. Naročito pakostan dvostruki čvor koji je danas nametnut dugoročno nezaposlenim u Velikoj Britaniji: u isto vreme dok im se ceo život poručuje da su bezvredni govori im se i da mogu da postignu šta god žele.
Fatalističku pokorenost stanovništva Velike Britanije merama štednje moramo razumeti kao posledicu svesno i namerno negovane depresije. Ova depresija se manifestuje u prihvatanju da će stvari biti samo gore (za sve osim za malobrojnu elitu), da smo srećni što uopšte imamo posao (tako da ne bi trebalo da očekujemo da će plate održavati brzinu inflacije), da ne možemo da priuštimo kolektivne odredbe države blagostanja. Kolektivna depresija je ishod plana resubordinacije (ponovnog podređivanja) koji sprovodi vladajuća klasa. Već neko vreme, postupno smo prihvatili ideju da mi nismo ljudi koji mogu da delaju. Nije to neuspeh volje baš kao što ni depresivna osoba ne može da se „trgne iz depresije“ tako što će se „sabrati“. Ponovna izgradnja klasne svesti izuzetno je težak zadatak, koji ne može da se postigne tako što ćemo se pozivati na već gotova rešenja – ali, uprkos onome što nam poručuje kolektivna depresija, to može biti učinjeno. Pronalazeći nove forme političkog angažovanja, oživljavajući institucije koje su se srozale, izvrćući privatizovano nezadovoljstvo u politizovani bes: sve se ovo može desiti, a kad se desi ko zna šta će sve postati moguće?
Sa engleskog preveo Marko Bogunović
izvor The Occupied Times
izvor
1 responsibilizacija - Prenos odgovornosti s viših vlasti na zajednice ili pojedince koji su tada pozvani da preuzmu aktivnu ulogu u rešavanju vlastitih problema.( unos autora bloga - definicija prema izvoru)
1 коментар:
Egzistencijalizam u paihijatriji :
Klijent s problemom depresije prvo dolazi po savjet terapeutu koji vjeruje kako je odvojen od svog klijenta, odnosno, kako svijest postoji odvojeno od promatrača. To je tzv. kartezijanska perspektiva u psihoterapiji, po kojoj promatrač ne utječe na promatranog. Klijent je tog dana posebno bezvoljan, apatičan, depresivan, ali ne zna što je tome uzrok. Na kraju prihvaća tumačenje terapeuta kako potiskuje svoju agresivnost. Obojica se slažu da to potiskivanje agresije treba prestati. Na žalost, klijent nema pojma na koga je ljut, tako da ne može doživjeti afekte ljutnje niti ih usmjeriti prema drugoj osobi. Na terapeutovu inicijativu klijent se prisjeća kako se u djetinjstvu često znao ljutiti na svog oca. Međutim, otac je već desetak godina mrtav tako da ne može očekivati kako će svoje osjećaje ikada pokazati ocu. Terapeut predlaže da će on glumiti oca, a klijent treba reći sve što misli i osjeća, zamisliti kako je pred njim otac. Klijent zaista govori sve što želi, uopće se ne srami svojih osjećaja. Međutim, promjene nema, klijent je jednako letargičan, bezvoljan i depresivan kao i prije. Terapeut i klijent se čude kako je moguće da obojica znaju uzroke depresije, ali depresija se nije ni malo povukla.
Isti klijent s problemom depresije dolazi po savjet novom terapeutu. Ovaj terapeut, za razliku od prošlog, vjeruje kako svijest postoji samo u oku promatrača, odnosno, vjeruje kako terapeut utječe na klijenta na brojne načine. (Drugim riječima, vjeruje kako “klijent postoji u oku terapeuta” i obratno, terapeut u oku klijenta, da citiram Donalda Winnicotta.) Klijent je opet bezvoljan, letargičan i depresivan kao ranije. Opet ne može ustanoviti uzrok depresije, ali vjeruje kako se radi o ljutnji nepoznatog porijekla. Uglavnom, svima se čini kako će i ova terapija završiti neuspjehom kao i ona prva.
Ipak, ovoga puta terapeut izvor ljutnje ne traži u klijentovom djetinjstvu ili izvan terapeutske situacije. Terapeut je siguran kako je izvor ljutnje prisutan ovdje i sada, samo ga treba otkriti. Klijent se u početku opire ideji kako njegovo raspoloženje ovisi o terapeutu. Naposljetku ipak priznaje kako mu smeta što terapeut uvijek zapisuje svaku riječ, a ne gleda ga u oči. To smatra jako ponižavajućim, i to ga strašno ljuti. Klijent priznaje kako ga je to ljutilo i kod prvog terapeuta, ali se bojao išta reći. Uglavnom se prilagodio kako bi terapeut bio zadovoljan.
Terapeut pomalo prestaje zapisivati i počinje razgovarati s klijentom. No klijenta smetaju i druge stvari, a neke od njih terapeut ne može promijeniti. Na primjer, klijenta ljuti što terapeut ima višak kilograma, što nije životniji, vitalniji. No iako se taj problem ne može riješiti, klijent sada može pokazati svoje razočaranje, a terapeut prepoznaje i prihvaća njegovu ljutnju. Ohrabren terapeutovim nastojanjem da bude ovdje i sada te terapeutovim nastojanjem da junački prihvati klijentovu kritiku i afekte ljutnje, klijent sve više pokazuje sebe i svoje osjećaje. Ima ga sve više, pomalo stječe vlastitu autentičnost. Svoju novo stečenu sposobnost pokazivanja afekata klijent s uspjehom primjenuje na svom poslu, prema šefu, i u mnogim drugim situacijama. Manje je osjetljiv na kritiku, pokazuje više ambicija.
Depresija je nestala!
Ppsiho.
Постави коментар