петак, 31. мај 2019.

Par crtica o kapitalizmu ( prilog: Diego Fusaro, Kapitalizam)




      Sjedinjene Države slove kao klasičan primer kapitalističkog sistema sa visokim stepenom ekonomskih sloboda. Pa ipak one ne spadaju u prvih 10 zemalja s najslobodnijim tržištima kada se uzme u obzir poresko opterećenje, fiskalna sloboda, sloboda trgovine i nivo duga.

        Prema proceni ekonomskih sloboda The Heritage Foundation, prvih 10 zemalja s kapitalističkim privredama sa najvećim indeksom ekonomskih sloboda u 2019. su:

Hong Kong
Singapur
Novi Zeland
Švajcarska
Australija
Irska
Ujedinjeno Kraljevstvo
Kanada
Ujedinjeni Arapski Emirati
Tajvan

( Slovenija je na 58 mestu, Srbija je na 69, (Kosovo 51 ?) Bosna i Hercegovina na 83, Hrvatska 86)

Za indeks 2019. većina podataka je uzeta iz perioda od druge polovine 2017. do prve polovine 2018. godine.

Ekonomska sloboda 

           Ekonomska sloboda je, teorijski, temeljno pravo svakog čoveka. Ona predpostavlja ekonomski slobodno društvo u kom pojedinac ima slobodu da svojevoljno bira šta će raditi i kako će zarađivati za život (dok ne ugrožava prava i slobode drugih); hoće li otvoriti vlastitu firmu, ulagati u svoj ili tuđi posao, ulaziti u slobodne asocijacije s drugim osobama u svrhu zajedničkog ulaganja i rada, ili će raditi u firmi  drugog poslodavca; isto tako pojedinac ima slobodu da proizvodi, kupuje i konzumira na trzžištu ono sšto smatra najboljim za sebe. U ekonomski slobodnim društvima, vlade dopuštaju slobodu rada, kapitala i dobara, suzdržavaju se od prisile ili ograničenja slobode izvan opsega potrebnog za zaštitu i održavanje same slobode.
      Indeks ekonomske slobode jednog društva jedno je od prvih merila slobode pojedinca.
       Najmeritornijom analizom ekonomskih sloboda smatra se ona koju izrađuje gore pomenuta Heritage fondacija iz Washingtona. Ova fondacija meri ekonomsku slobodu na osnovu 12 kvantitativnih i kvalitativnih elemenata, grupiranih u četiri široke kategorije ili stubove ekonomske slobode od kojih su.:
1.Vladavina prava (vlasnička prava, integritet vlade, delotvornost sudstva)
2.Veličina vlade (državna potrošnja, poresko opterećenje, fiskalno zdravlje)
3.Efikasnost propisa (poslovna sloboda, sloboda rada, monetarna sloboda)
4.Otvorenaost tržišta (sloboda trgovine, sloboda ulaganja, financijska sloboda)

     Svaka od dvanaest ekonomskih sloboda (unutar četiri kategorije), ocenjuje se na sklali od 0 do 100. Ukupna ocena države dobija se izračunavanjem proseka ovih dvanaest ekonomskih sloboda, pri čemu se jednaka težina daje svakoj od njih polazeći od toga da je svaka komponenta jednako važna u postizanju pozitivnih koristi ekonomske slobode.


Ideja vodilja- ekonomske slobode

-Za ili protiv

         Zagovornici kapitalizma smatraju ekonomske slobode osnovama ekonomski zdravog društva. U kapitalizmu su stoga privatne firme glavni pokretač razvoja. One mogu biti u vlasništvu jednog ili malog broja pojedinaca, u vlasništvu porodice ili stvar partnerskih odnosa, mogu biti u vlasništvu velikih grupa pojedinaca, kao što je slučaj kod velikih korporacija koje imaju desetine hiljada deoničara. Ljudi koji vode firme određuju koje će proizvode proizvoditi, kako ih proizvoditi i kako im formirati cenu ​​na tržištu. Nakon što su radnici plaćeni i pokriveni drugi troškovi, svi prihodi koji su preostali idu vlasnicima , a ako postoje gubici, vlasnici ih moraju pokriti ili prestati poslovati.
       U kapitalističkoj ekonomiji postoji vojni, policijski i sudski sistem za zaštitu i provođenje prava pojedinaca, ali velika većina drugih infrastrukturnih institucija i usluga osiguravaju privatne (profitne) firme.
       Zagovornici sistema kapitalizma su, dakle, mišljenja da bi vlada trebala biti po strani kada je reč o ekonomiji. Oni veruju da individualno blagostanje potiče opšti prosperitet pod uslovom da pojedinci imaju punu slobodu da slede svoj vlastiti poslovni interes. Po njima, kapitalisti dovode do poboljšanja života ostalog stanovništva. Što reče Džoš Holrojd ( Josh Holroyd) :"Čitava industrija se stvorila od pukog govorenja ljudima koliko je dobar status kvo ( kapitalizam)-( što je ) još jedno čudo slobodnog tržišta.

       Pobornici socijalizma su za ograničenje ekonomskih sloboda. Oni smatraju da vlada ( a ne pojedinci) treba da ima vrlo aktivnu, tj. kontrolnu ulogu u ekonomiji. Po istima društvo u celini treba da poseduje sredstva za proizvodnju, a prihod koji dolazi od državnih preduzeća treba potrošiti na pružanje više javnih dobara i usluga za svakog građanina. U soc. sistemima država je vlasnik, ona poseduje i upravlja tvornicama, preduzećima, školama, stanovima, zemljištem, cestama i prirodnim resursima. Vladini zaposlenici određuju koje proizvode i usluge proizvoditi, kako ih proizvoditi, i kolika im je cena . Ako je neka tvornica profitabilna, novac ide vladi, koja ga dalje distribuira institucijama sistema. Ako određena tvornica nije profitabilna, vlada preuzima gubitak. Bogatstvo države, to jest prihodi, ukljucčuju distribuciju finansija pojedincima po principu relativne jednakosti, s procenom realnih potreba kao najvažnim elementom. U soc. ekonomiji pojedinci mogu imati manju ličnu imovinu ali velika većina infrastrukture i usluga je u vlasništvu i pod upravom vlade.

Aktuelano stanje

- Kapitalizam- socijalizam

          Svet je retko, ako je ikada, imao primere potpunog i doslednog sistema kapitalizma ili socijalizma. Neki socijalistički sistemi su npr. postojali samo kao projekti koji nikada nisu bili provedeni nigde ( utopije), drugi su zapravo postojali, ali više nisu, drugi još uvek postoje.
        Većina DANAŠNJIH zemalja ima ekonomske sisteme u kojima su neki elementi posuđeni iz suprotnog sistema. Npr. Francuska, Belgija, Nemačka, imaju relativno slobodna tržišta, ali velike i skupe sisteme socijalne brige. Klasifikaciju zemalja prema sistemu određuje se prema elementima koji prevažu, pa u tom smislu u kapitalističke zemlje spadaju SAD, Hong Kong, Singapur, Švajcarska, Čile, Estonija, Novi Zeland... Te zemlje imaju konkurentna tržišta i imaju relativno neregulisane industrije, niske poreze, nisku javnu potrošnju ili neku kombinaciju svih tih stvari.
       Na socijalističkoj strani, slika je malo složenija. Tokom prošlog veka postojale su socijalističke države koje su se pretvorile u represivne diktature. Među njima su bili Sovjetski Savez, Kina, Venecuela, Kuba, Severna Koreja, Kambodža... Današnji zagovornici socijalizma retko pokušavaju braniti te režime. Oni češće navode pozotivne primere "socialističkih država"  koje kombinuju određeni nivo kontrole vlasti nad ekonomijom s političkom demokracijom. Danas su takvi sistemi u Danskoj, Švedskoj, Engleskoj, Kanadi, Holandiji, Finskoj, Norveškoj i Portugalu. Za ove zemlje se kaže da su primeri “demokratskog socijalizma”, a ponekad dobijaju taj naziv uglavnom zbog visokih poreskih stopa, velike potrošnje na javne usluge i programa sigurnosne mreže, te pružanja univerzalne zdravstvene zaštite.

Kapitalizam - Ekonomske slobode u realnosti

        Danas se sve više dovodi u pitanje realna vrednost ekonomskih sloboda kada su u pitanju mase prosečnih. pitanje je da li je slobodno tržište dovelo do prosperiteta svih, to jest da li se ekonomska sloboda podudara sa kulturnom i političkom slobodom jedne nacije. Prosperitet se ne može posmatrati isključivo iz ekonomskog ugla, on se ne procenjuje samo kroz materijalno bogatstvo (tj. stanove, kuće, kompjutere, televizore, odeću, automobile..), nego i kroz opšte zadovoljstvo životom, zanimanjem i društvenim odnosima u koje spada puna i slobodna prilika za rad, elementarni radni uslovi, pravedna plata, dovoljnost iste da se osigura porodica, pomogne svojim bližnjima.
   2018. godine je Međunarodne konfederacije sindikata (ITUC) objavila godišnji Globalni indeks prava za tu godinu, koji je pokazao da se demokratski prostor za radnike smanjen a korporativna pohlepa u porastu.
      Ekonomske slobode ne funkcionisšu bez pravno uređenog drustva. A nezajažljivi kapital tezi hiper-slobodama koje dovode do brojnih novih problema. U pomenutom Globalnom indeksu prava konstatuje se da su “Dostojanstven rad i radna prava oslabili u gotovo svim državama, dok se nejednakost povećava. Jedan od razloga je nečuveno ponašanje multinacionalnih kompanija.....” koje nekontrolisano sistemastki krše propise i zakone kada im oni ugrožavaju profit. U mnogim delovima sveta sve je više nezaposlenih, zaposlenih sa niskim primanjima, ljuidi koji žive u uslovima za žćiuvot i rad nesigurnijim nego što su ih imali njihovi roditelji.

ITUC-ov Globalni indeks prava ocjenjuje države od jedan do pet u odnosu na 97 indikatora, dok konačan rezultat rangira države na skali od jedan do pet.

ITUC-ov Globalni indeks prava ocenjuje države od jedan do pet u odnosu na 97 indikatora, dok konačan rezultat rangira države na skali  od jedan do pet.

     Poseban problem je i nebriga kapitala prema okolini ( mnogobrojna zagađenja mora, reka, vazduha) . Nebrojeno puta su aktivisti alarmirali javnost o enormnoj devastaciji prirode. Ona se često vrši u dogovoru sa državom. Jedan od primera su rudnici metala koji su trenutno vodeći zagađivači, odgovorni za gotovo polovinu industrijskog zagađenja. U istoriji SAD, a slično je bilo i u Južnoj Africi i Australiji, vlada je propagirala rudarstvo kao podsticaj za naseljavanje. Zato se rudarska industrija u SAD razvijala sa osećajem da na sve ima pravo i da bez nje civilizacija ne bi bila moguća. 
        Problem mnogi pobornici kapitalizma ublažavaju argumentom da uništavanja nisu isključivo produkt kapitalizma, te da su daleko veća ona koja uzrokuje nasilje , pobune, revolucije, ratovi, koji su tokom istorije doveli do desetaka miliona mrtvih i razaranja potpuno celih gospodarstava. Šta više, napominju neki od njih,  u takvim okolnostima veću štetu imaju bogati.

Nejednakost

      Ako se uzme u obzir ponovo Amerika podaci govore sledeće : jedna petina Amerikanaca drži više od polovine bogatstva zemlje. U poređenju s ostalih 28 razvijenih zemalja u Organizaciji za ekonomsku saradnju i razvoj, poznat kao "OECD", SAD su četvrte na spisku zemalja sa najvećom nejednakošću u raspodeli dohotka ( Ostale tri zemlje su Meksiko, Čile, i Turska). U 2016. udeo prihoda najbogatijeg stanovništva u Evropi bio je 37%, 41% u Kini, 46% u Rusiji, 47% u Kanadi, oko 55% u sub-saharskoj Africi, Brazilu i Indiji i isto toliko, 61% na Bliskom Istoku. (World Inequality Lab 2018)

    Istina je da radnici u Sjedinjenim Državama imaju najveće prosečne plate među velikim zemljama ( prema OEC.deu 60.154 dolara po osobi), ali u zemljama demokratskog socijalizma su iznosi takođe prilično visoki: Norveška (53.643 USD), Holandija (52.833 USD), i Danska (52.580 ) zauzimaju 4., 5. i 6. mesto. Pri tom u Americi ne postoje instrumenti kojima se osigurava finansijska sigurnost u slučaju invalidnosti, gubitka posla itd. što je u pomenutim zemljama zakonski rešeno uvođenjem minimalnog osnovnog dohotka za sve " socijalne slučajeve " kako pojedinci ne bi bili marginalizovani i isključeni iz društva. U poretku zemalja po ovakvoj socijalnoj pravdi na prvom mestu su evropske zemlje: Norveška (7,9 na skali od 1 od 10), Danska (7,7), Švedska (7,5), Holandija(7,1) i Ujedinjene Kraljevina (7.1).Sjedinjene Države (5,8) zauzimaju 11. mesto od 12 ispitanih zemalja.

  Nejednakost je čak moguće zanemariti ali ne i siromaštvo. Ogroman broj ljudi živi u ekstremnom siromaštvu. Levičari navode ove podatke :
 " Hikel procenjuje da je ukupan broj siromašnih u svetu "oko 4.3 milijarde ljudi ... više od 60% svetskog stanovništva". Čak štaviše, taj broj bi predstavljao povećanje od preko 1 milijarde ljudi u odnosu na 1990. godinu. Na osnovu toga, lako je videti istinu: svet nikad nije bio bogatiji, a opet danas ima više ljudi koji žive u siromaštvu nego u bilo kojem drugom periodu u ljudskoj istoriji."( izvor)
Međutim, libertarijanci iznose drugačije podatke :

".....još sredinom 19. stoljeća, više od 90% stanovništva sveta živelo je ispod granice ekstremnog siromaštva, dok je danas više od 90% stanovništva iznad te granice, iako na svetu živi oko 5 puta više ljudi (a očekivani životni vek nam se udvostručio). Ne samo to, nego je čak i u apsolutnim merilima danas manje hronično siromašnih nego u prvoj polovini 19. stoljeća, kada je na celom svetu živelo svega oko 1 milijarda ljudi!"( izvor)
     Neko ovde debelo laže!   
     Nije loše spomenuti, ironije radi , da je MGS ( međunarodna granica siromaštva ) 1,90 dolara dnevno prema paritetu kupovne moći.

Socijalizam

   Negativnih aspekata " socijalističkih sistema " je nebrojeno, gotovo ih i ne treba nabrajati.  Dosadašnji tipovi socijalističkih zemalja, to jest kolektivističkih doktrina,  obično su vodili do siromaštva i tiranije. Tipični primeri sudara dva sistema, dobrog i lošeg ekonomskog gazdovanja su nekada Istočna u odnosu  na Zapadnu Nemačku, danas još uvek  Severna Koreja u odnosu na Južnu. Na tim primerima se  vidi  da se tamo gde je tržištima bilo dopušteno da funkcionišu relativno slobodno i oslobode se teške ruke vlada, povećalo  ukupno i pojedinačno (BDP po osobi) materijalno bogatstvo dok je u obrnutom slučaju dolazilo do stagnacije.
      Ali, nad kojom se god zemljom nadvila teška ruka nezajažljivih hiper- liberalnih kapitalista  (u borbi za resurse)   izbili su ratovi, uništena su fizička materijalna dobra,  narodi  i buduće generacije .

                                            I onda ...  kapitalizam ..socijalizam  

     Od vremena industrijske revolucije, glavno pitanje s kojim su se suočavale nacije bilo je kako nacija treba organizovati svoju ekonomiju da bi postigla najveće dobro? Kao pobjednik je ustoličen neoliberalni kapitalistički model, kojem je cilj neobuzdano maksimiranje profita, akumulacija kapitala i gomilanje bogatstva, bez obzira na moralne, društvene i ekološke posledice. Izgleda da kapitalistički model ekonomije nema alternativu. Da li je u globaliziranom svetu moguće ostvariti ekonomsku slobodu uz političku,  humaniji, pravedniji i funkcionalniji društveni poredak, koji bi se mogao uistinu nazvati demokratskim, humanističkim ili slobodarskim? Da li je skandinavski model socijalne demokratije koga su primenile neke evropske zemlje primer dobrog spoja  ekonomije i socijalne pravde  ili će i  ovaj eksperimenat doživeti fijasko kao i propale socijalističke zemlje ?


                        post : Žižek-Peterson, Kapitalizam vs marksizam 


Sledi kritika kapitalističkog sistema mladog evropskog levičara koji problemu pristupa sa filozofske strane.  



Резултат слика за neoliberalisme


Diego Fusaro

Kritika kapitalističkog i neoliberalnog poretka


       Valja uočiti da za razliku od drugih velikih ideologija koje su dvadeseti vek bojile suzama i krvlju, kapitalizam sa određenog stanovišta ima tu specifičnost da uspeva, tragično i na veličanstven način, da osvoji svest čak i svojih žrtava. Na neki način uspeva da zavlada umovima i onih koji trpe samo negativne posledice kapitalizma.

     Suštinski paradoks koji nam omogućava da kažemo da su komunizam i nacizam bili nesavršene forme totalitarizma u odnosu na kapitalistički totalitarizam, nalazi se u činjenici da su, bilo u nacizmu bilo u komunizmu, postojale figure disidenata koje su svoj otpor plaćale gulazima ili Aušvicom. U kapitalizmu nema figure disidenta. Više nema potrebe za gulagom ili Aušvicem zbog jednostavne činjenice što nema disidenata.To je jedan zaista totalitarni sistem jer uspeva da totalizuje čak i svest, stavljajući sve pojedince pod vlast kapitalizma u stanju koje je slično stanju zatvorenika koji voli svoju ćeliju jer nije u stanju da u odnosu na nju zamisli spoljni svet. To je ideološka snaga kapitalizma, njegovog bića, jednog totalitarizma – da tako kažemo – mekanog, fleksibilnog i opuštenog, to jest totalitarizma koji te zavarava da živiš u boljem ili, u svakom slučaju u jedinom mogućem svetu i koji uspeva da se predstavi kao jedina moguća stvarnost, onemogućavajući a priori da se razmišlja o drugim stvarnostima.
            Ko je živeo u nacizmu ili komunizmu uspevao je da praktično dovodi u pitanje taj poredak u ime drugačije organizovanih društava. Danas, u kapitalizmu koji se u potpunosti ostvario, uvereni smo ne da je kapitalizam obavezno dobar sam po sebi, nego jednostavno da u odnosu na njega nema alternativa i na taj način prihvatamo veliku kapitalističku ideologiju. Najveća kapitalistička ideologija je ona koja se može sažeti – što mi se uvek dopada da kažem – u jedan aksiom verskog karaktera, u jednu teološku zapovest: “Ne imaj drugog društva osim ovog”, a sa tog stanovišta se s pravom može smatrati da je današnji kapitalizam jedna veoma moćna ideologija u marksističkom smislu, to jest u smislu neophodne lažne svesti pomoću koje se prihvata postojeći poredak, prihvata se postojeći odnos snaga, živeći u njemu kao u nečemu prirodnom i neophodnom. U stvari kapitalizam, ili ako hoćete fanatizam ekonomije, uspeva da sve uveri u neminovnost samog kapitalizma predstavljenog kao sudbina, a to je ključna stvar. Uspeva da nas uveri da u stvari nema drugih mogućih svetova, garantuje nam jeftinu sreću, “sreću poslednjih ljudi”, rekli bismo kao Niče, sreću onoga koji se odriče svake težnje za oslobođenjem i za menjanjem postojećeg i zadovoljava se rasparčanim društvom, uživajući manje više jeftina dobra koja nam ono pruža.
           Religija oblika robe, ideja da se budućnost može brojati uvek i samo unutar kapitalizma kao još jedna sekvenca usavršavanja roba koje je sam taj kapitalizam proizveo - telefoni nove generacije, moda – to su sve fenomeni koji učvršćuju duh kapitalizma, kako ga je nazvao prvo Veber a onda Boltanski i Kiapelo u Francuskoj – “novi duh kapitalizma”. U tom smislu, izgleda mi da se zaista može reći da kapitalistička ideologija pobeđuje u meri u kojoj uspeva da na svoju stranu privuče i potencijalne robove, potencijalne pobunjenike, one koji na svojoj koži svakog dana osećaju protivurečnosti kapitalizma (otuđenje, eksploataciju, nezaposlenost, radnu nesigurnost), koji, umesto da se udruže da bi srušili vladajući poredak, mirno i spokojno staju u redove da bi se domogli novih proizvoda, novih mobilnih telefona, koje kapitalistički univerzum svakodnevno donosi na svet, a da se i ne obaziru na to da li tragovi tih mobinih telefona često završavaju u krvi, u Kini, a pre svega u zemljama eufemistički nazvanim zemlje u razvoju. U tom smislu verujem da valja iznova i u celini preuzeti marksistički program kritike ideologija, jer bez njega se nigde ne može stići – bez kritike ideologija i sama filozofija teži ka tome da se uspostavi kao posvećenje vladajuće ideologije.


Prevod sa italijanskog jezika: Milorad Ivanović
07.02.2016.

izvor 
_________________________



Dijego Fuzaro (Torino, 1983.) predaje istoriju filozofije na IASSP u Milanu (Istituto Alti Studi Strategici e Politici – Institut za visoke strateške i političke studije), čiji je i naučni direktor. Diplomirao je u Torinu istoriju filozofije, a 2011. stekao doktorat iz filozofije istorije na Univerzitetu „Život- Zdravlje Sveti Rafailo u Milanu“ (Università Vita-Salute San Raffaele), sa tezom o Rajnhardu Kozeleku. Bio je istraživač na Univerzitetu Bielefeld u Nemačkoj. U 2017. postaje vanredni profesor. Kao učenik Kostanca Prevea i Đanija Vatima u Torinu, radi na filozofiji istorije i strukture istorijske temporalnosti, sa posebnim naglaskom na mišljenja Fihtea, Hegela, Marksa i „nemačke istorije“ koncepta. Njegovi istraživački interesi usmereni su, osim toga, na formulisanje i bavljenje „kritičnom istorijom ideja“, kao discipline koja dijahrono usmerava svoju pažnju na rascep i diskontinuitet koji nastaju u prenošenju kulturnih i simboličkh formi određene kulture; i sinhrono, na vezu koja se uspostavlja u svakom istorijskom momentu između misli i kulturnih kodova, sa jedne strane, i materijalnih uslova za proizvodnju i moći, sa druge strane, iskazujući široku mrežu koimplikacija i preuzimajući kao svoj privilegovani objekat analize „zonu razmene“između ideja i stvarnosti, konceptualnih sazvežđa i društveno-političkih konstelacija.

       U tom smislu, njegovo istraživanje fokusira se, na jednoj strani, na galaksiju autora koji su pokušali da razviju metod za istoriju ideja, metafora i koncepata (Fuko, Blumenberg, Kozelek), a na drugoj strani na poreklo, na formiranje i semantičko pomeranja koncepta „istorije“ od najstarijih vremena do danas. Svoju pažnju usmerava na nemački idealizam, njegove prethodnike (Spinoza) i njegove naslednike (Marks), sa posebnim naglaskom na italijanskoj misli (Gramši, Đentile). U julu 2013. godine, dnevni list „La Republika“ ga je kvalifikovao kao jednog od tri najperspektivnijih mladih evropskih filozofa. Uređuje filozofsku bibliotelu „Stotinu talira“ izdavačke kuće „Il Prato“ i urednik je internet projekta „Filozofija i njeni junaci“. (www.filosofico.net). Jedan je od urednika biblioteke „Biblioteka filozofije istorije“ izdavača „Mimesis“ i filozofskog časopisa „Koine“. Od 2008. do 2012. bio je sekretar biblioteke istorije filozofije izdavača „Bompijasnija“ koju je uređivao Đovani Reale ( „Zapadno mišljenje“ i „Suočeni spisi“). Kolumnista je u dnevnom listu „La Stampa”“ i „Il Fatto Kuotidiano“. Sebe smatra „nezavisnim učenikom Hegela i Marksa“.


                U 2014., on je predstavio rad o Georgu Zimelu na Međunarodnoj konferenciji o gradovima na Univerzitetu u Singapuru. 2016 je održao seminar o Gramšiju na Univerzitetu Harvard. Više njegovih studija je prevedeno u više zemalja sveta. U 2017. je osnovao udruženje i časopis „Nacionalni interes“ (www.interessenazionale.net). Među njegovim najpoznatijim knjigama su: „Dobro se vratio, Markse“ (Bompijani, 2009.), „Biće bez vremena. Ubrzanje istorije i života“ (Bompijani, 2010.), „Minimalna Merkatalija . Filozofija i kapitalizam“ (Bompijani, 2012.), „Budućnost je naša. Filozofija akcije“ ( Bompijani, 2014.), „Idealizam i praksa. Fihte, Marks i Đentile“ (Melangolo, 2013.), „Antonio Gramši. Strast da se bude u svetu“ (Feltrineli, 2015.), „Misliti drugačije. Filozofija bunta“ (Einaudi, 2017.)

8 коментара:

Анониман је рекао...

Istoriju pišu pobednici, teorije naučnici i ostali teoretičari, realnost je puna istina a ona je, nigde ni socijalizma ni komunizma i gde ih ima, kako ti reče gde preteže jedan od sistema, nije idealno, a mi bi jedino upravo idealno. Ne može!
XXX

Анониман је рекао...

Misao funkcioniše na različite načine. Običan čovek, ma kako pametan,razmišlja nasumično shodno obrazovanju i intelektualnom kapacitetu. Naučnici po pravilu sve kategorizuju. To je prilično korisna metodologija s tim da ista ne vredi kada se pojave nove činjenice. Tad postojeće kategorije nisu dovoljne i onda se izmišljaju nove, a sve to ne bi li se nova realnost ipak nekako strpala u sistem uma ograničen usvojenim starim standardima i tada se gubi veza sa stvarnošću a nepotpune teorije opstaju iako sa njima ne stižemo daleko. Lakše je govoriti o kapitalizmu i socijalizmu, kojih realno nema, nego izmišljati nove kategorije. Jednoznačnih i potpunih definicija nema, zbog toga se pojavljuju više ili manje varijante sistematizirane oko kapitalizma ili socijalizma. Na primeru skandinavskog modela primenjene su,( u jednom tipu klasifikavcije) npr. modeli liberalnog tipa, korporativno-etatističkog i socijaldemokratskog. Svi su oni podklasifikacije modela socijalnog kapitalizma. Uz ovaj termin figuriraju i termini socijalne države, države blagostanja., da ne pominjem da ovaj tip sistrema neki svrstavaju u konzervativni, neki u demohrišćanski itd. Bitno je šta jedan sistem realno nudi nevezano od naziva koji mu se daje.
Jovo B.

Анониман је рекао...

ostavite termine po strani, ako je realnost prava slika sistema,onda pišite o tome. Realno kapital je presudan u oba sistema, on usmerava i kontroliše istraživačke projekte, univerzitetske nastavne planove i programe, profesorski kadar, utiče na politike država, njihovih vlada,na stranke, na opoziciju, na imenovanja nacionalnih i međunarodnih kadrova, na sve. Priča o slobodnom tržištu je za malu decu. Današnji kapitalizam uveliko ograničav funkcionisanje slobodnih tržišta. Statistike iz Wašingtona ne uključuju toleranciju država na monopolistička i oligopolistička ponašanja,poreske povlastice i subvencije koje se primenjuju kod povlaštenih firmi, ne spominju uticaj političko, finansijskih grupa koje drže trđišta na koncu ( Bilderberg grupa), ne spominju Trilateralnu komisiju koja određuje trgovinske veze između Evrope, Severne Amerike i azijsko-pacifičke regije, zanemaruje Davos gde se sklapaju najunosniji svetski poslovni aranžmani multinacionalnih i međunarodnih financijskih institucija itd. Sve je to dobro usmereno " slobodno" tržište koje je dogovorom tih istih institucija otvorilo na stotine svetskih ratnih žarišta radi slobodne trgovine. Sta je Evropska Unija, nego trgovinski ugovor koji je omogučio velikim zemljama Evrope da bez zavrzlama sa carinama i nacionalnim zakonodvastvom plasiraju svoje proizvode i zavladaju tržištem malih jeftino uzimajući od njih sve što im treba, na zadnje i radnu snagu.
Skandinavski model puva pod pritiskom globalnih tokova. Ni on nije dobar jer nema meru u socijalnim davanjima. Kako se ono govorilo u Jugi, ne možeš ti mene da platiš manje, koliko ja mogu da malo radim, ne sećam se tačno. Džabalebaroši niču ko pečurke posle kiše. Kao što se množe ljudska prava, tako se množe i prava na kojekakve socijalne podobnosti. Muka ti prosto dođe od mašte birokrata koji udobno iz svojih fotelja smišljaju kolika treba biti veličina mrkve, njena boja i oblik. Ne zna se šta je gore.
pedja

L2 је рекао...

Nisam upućena u skandinavski model ni manje a ni više od tebe, oboje diskutujemo na osnovu podataka iz medija. Nedavno je jedna ( od ) statistika pokazala da su Skandinavci pristojno radišan narod za razliku od nekih Evropljana ( prednjače Nemci ). Mada mukotrpno steknu novac ( po meni je danasšnji rad od 9 do 18 mukotrpan) Skandinavci su zadovoljni državom blagostanja i mahom odobravaju visoke stope oporezivanja. I pored visokog iznosa koji im država oduzima njima ostaje sasvim dovoljno za život. ( istrenirani kao mi u Jugi ). Kritični su jedino prema izdacima za javnu upravu i po tome su isti kao ostali u svetu. Negativan trend prema državi prevladava i u kapitalističkim i u državama tzv. demokratsko socijalističkim.
U drugim evropskim zemljama je jači otpor prema socijalnim izdacima mada je situacija gora. Na izgled reč je o paradoksu a nije. Naime vidan rast izdataka, uporedo sa padom primanja, izazvao je talas demonstracija i protivljenja socijalnim izdacima- socijalne regulative su izgubile na vrednosti, one nisu dovoljne da osiguraju pristojan život. Kako to! Ukoliko imaš minimalac 1300 npr. a od toga moraš da platiš za stan 700, za zdravstveno oko 300, pa struju..itd. šta preostaje? Preostaje masa koja ne može da preživi od prvog do petog. Država mora da "pomogne" da bi velika većina zaposlenih preživela, tj da ne bi sebi navukla na leđa još nezadovoljniju masu. I pomaže raznoraznim subsidijima za kiriju, za zdravstveno osiguranje, za đubre, itd. kojima faktički vraća ljudima novac koji im je uzela. Nažalost i sa tim dodacima ljudi ne mogu pristojno da prežive.
I zato masa traži da se reguliše visina primanja ali ne putem socijalnih davanja. Smanjenjem poreza ( negde oko 50%) stvorila bi se mogućnost odliva tih sredstava na plate.
Naravno da to ne odgovara birokratiji. Ona-država zadržava pravo-preimućstvo regulacije finansijskih tokova ( to je taj soc- momenat koji je identičan u svim državama nezavisno od toga kog su tipa ). U EU to više nisu samo birokratije nacionalnih država već i briselska. E tu počinje priča o ideji EU, trgovinskoj ideji koja je politički kristalno jasna.

L2 је рекао...

Da dodam par podataka o Americi, vrhovnoj svetskoj sili koja određuje današnji svetski poredak. Sve ostalo je nebitno.

Amerika ima 737 vojnih baza u 132 zemlje - bez da se u to uračunaju vojne baze na Kosovu, u Avganistanu, Iraku, Izraelu, Kirgistanu i Kataru. U svojoj knjizi Patnje Imperija, iz 2004. godine, Chalmers Johnson navodi kako 38 američkih mega - vojnih baza rapoređenih po svetu nadmašuje brojku od 36 takvih baza kojima je britanski imperij dominirao svetom 1898. i 37 takvih objekata u provincijama Rimskog Carstva 117. godine. Nije dakle upitno da je SAD imperij.

Johnson u svojoj knjizi, na primeru Rimskog Carstva tokom prvog veka, primećuje kako uspešan globalni imperijalizam zahteva proenu domaćeg političkog sistema iz demokratske republike u tiraniju. Jednako kao i Rim nakon ubistva Cesara, Amerika približno nakon ubistva Kennedya doživljava sve veću kontrolu vojno-industrijskog kompleksa nad svetskom politikom i sve veću koncentraciju moći u rukama izvršne vlasti ( američkog predsednika). Kao i imperatoru Kaliguli, pod fasadom demokracije, tako i predsednicima danas stoji na raspolaganju aparat moći i opresije uglavnom van kontrole Senata i sudova, kao što se vidi iz primera Guantanama i CIA-inih mini zatvora, i sl.
Toliko

Анониман је рекао...

Preterala si nema toliko baza, duplo manje.
XXX

L2 је рекао...

Ako laze ( navedeni izvor) lazem i ja. Po autoru ih je ( kao sto sam i navela ) vise.

Анониман је рекао...

Ni jedno ni drugo, ne vredi!
“Rat se sastoji u tome, da se ljudi, mada jedni druge ne poznaju, međusobno ubijaju na zapovijed ljudi koji se vrlo dobro poznaju, a uzajamno se ne ubijaju. “
— Albert Ajnštajn

Pesnik u prolazu

Постави коментар