среда, 17. децембар 2014.

William Noel: Otkrivanje izgubljenog Arhimedovog kodeksa








Kako pročitati rukopis star dve hiljade godina koji je izbrisan, razrezan, preko kog se pisalo i bojilo? Pomoću snažnog čestičnog akceleratora, naravno! Kustos drevnih knjiga William Noel priča fascinantnu priču o Arhimedovu palimpsestu, bizantinskom molitveniku koji sadrži prethodno nepoznate originalne zapise antičkog grčkog matematičara Arhimeda i ostalih.

Važni tekstovi antičkog sveta nisu do nas stigli u svom izvornom obliku.  Opstali su zato što su ih

Srednjovekovni pisari kopirali i kopirali i kopirali. Tako je i sa Arhimedom velikim grčkim matematičarem.  Sve što o Arhimedu kao matematičaru znamo znamo samo zbog tri knjige koje se nazivaju A,B,C. A je izgubio talijanski humanist 1564. godine.  A za B se zadnji put čulo u Papinskoj biblioteci oko 160 kilometara severno od Rima u Viterbu 1311. godine. Kodeks C otkriven je tek 1906. godine,  a na moj je stol u Baltimoreu stigao je 1999. godine.



Ovo je kodex C. Kodex C je zapravo skriven u ovoj knjizi. On je zakopao blago. Ova je knjiga zapravo molitvenik. Dovršio ju je tip po imenu Johannes Myrones 14. travnja 1229. godine. Za izradu svog molitvenika upotrebio je pergament. Ali nije upotrebio novi pergament već pergament recikliran od ranijih rukopisa, kojih je bilo sedam.  A Arhimedov Kodeks C bio je samo jedan od tih sedam. 


Izbrisao je sve njihove tekstove, zatim je stranice razrezao po sredini,  izme[ao ih, preokrenuo za 90 stepeni i pisao molitve povrh tih knjiga. U osnovi je tih sedam rukopisa nestalo na 700 godina i imamo molitvenik.
Molitvenik je otkrio ovaj tip  Johan Ludvig Heiberg, 1906. godine . Koristeći samo povećalo prepisao je onoliko teksta koliko je mogao. Reč je o tome da je pronašao dva teksta u ovom rukopisu koja su bila jedinstvena. Uopšte se nije radilo o A i B; reč je bila o posve novim Arhimedovim tekstovima, nazvanim "Metoda" i "Stomachion". Rukopis je postao svetski slavan. Do sad bi trebalo biti jasno da je ova knjiga u lošem stanju. Stanje joj se pogoršalo tokom 20. veka nakon što ju je Heiberg video.


Preko nje su slikane krivotvorine, i plesan ju je jako oštetila. Ova knjiga ispunjava definiciju otpisanog teksta. To je takav tip knjige za kakav biste smatrali da bi trebao biti u nekoj instituciji. No ona se ne nalazi u nekoj instituciji kupio ju je privatni vlasnik 1998. godine.
Zašto ju je kupio?

Zato što je krhko želeo učiniti sigurnim. Želeo je jedinstveno učiniti svuda prisutnim. Želeo je skupo učiniti besplatnim. I želeo je to učiniti kao stvar principa. Jer neće mnogo ljudi uistinu čitati Arhimeda na starogrčkom, no trebali bi dobiti priliku učiniti to. Zato je oko sebe okupio prijatelje Arhimeda i obećao platiti sav izvršen rad.
Bio je to skup posao, no ne toliko koliko biste pomislili jer ti ljudi nisu došli zbog novca, već zbog Arhimeda. Došli su iz različitih područja. Došli su iz fizike elementarnih čestica, iz klasične filologije,  iz konzervacije knjiga, iz antičke matematike, došli su iz upravljanja podacima, došli su iz naučnog oslikavanja i upravljanja programima. I svi su se okupili kako bi radili na ovom rukopisu.
Prvi je problem bila konzervacija. Morali smo se nositi s ovakvim stvarima: Na hrptu knjige bilo je lepka. Ako pozorno promotrite ovu fotografiju, njezina je donja polovica prilično smeđa. To je lepak za drvo. Ako ste konzervator, ovaj lepak možete prilično lako skinuti.
Gornju polovicu čini Elmerovo lepak za drvo. To je emulzija polivinil acetata koja se, kad se jednom osuši, ne otapa u vodi. I mnogo je čvršća od pergamenta na kojem je pisana.
I tako smo, pre no što smo mogli započeti s oslikavanjem Arhimeda, morali rastaviti knjigu. Za to nam je trebalo četiri godine.


Uz to smo se morali rešiti svog voska, jer je ovo korišteno u službi liturgije Grčke pravoslavne crkve, a oni su koristili vosak za sveće. A vosak za sveće je bio prljav i nismo mogli oslikavati kroz njega. Morali smo jako pažljivo mehanički sastrugati sav vosak. Teško je točno vam reći koliko je loše stanje ove knjige no vrlo često se mrvila. Inače se ne biste brinuli zbog mrvica kod knjige no ovi bi komadići mogli sadržavati jedinstven Arhimedov tekst.
Dakle, sićušne smo fragmente doista uspeli vratiti na njihovo pravo mesto. Nakon što smo to učinili, počeli smo oslikavati rukopis. Oslikali smo rukopis s 14 različitih svetlosnih frekvencija. Zato što kad nešto pogledate u različitim svetlosnim frekvencijama, vidite različite stvari.


Ovo je slika stranice oslikane u 14 različitih svetlosnih frekvencija. No ni jedna od njih nije funkcionisala. Stoga smo slike obradili zajedno i stavili dve slike na jedan prazan zaslon. Ovo su dve različite slike Arhimedova rukopisa. Slika s leve strane normalna je infracrvena slika. Slika zdesna ultraljubičasta je slika. I na slici zdesna mogli biste videti nešto od Arhimedovih zapisa. Ako ih spojite zajedno u jedno digitalno platno, pergament je na obe slike svetao i ispada svetao.
Molitvenik je na obe slike taman i ispada taman.


Arhimedov je tekst na jednoj slici taman, a na drugoj svetao. I ispast će taman, ali crven i onda ga možete prilično jasno čitati. Ovako to izgleda. Ovo je slika pre i posle, no ne čitate sliku ovako na zaslonu. Zumirate i zumirate pa zatim još zumirate i zumirate i sada je možete čitati.
Ako dve iste slike obradite na različite načine, možete se rešiti teksta molitvenika. To je jako važno, jer dijagrami u rukopisu jedinstven su izvor za dijagrame koje je Arhimed crtao u pesku u četvrtom veku prije Krista. I eto, mogu vam ih pokazati. Pomoću ovakvog oslikavanja - ovakvog oslikavanja pomoću infracrvene, ultraljubičaste, nevidljive svetlosti - nikad nećemo moći oslikavati kroz pozlaćene krivotvorine.


Kako smo to kanili učiniti?
Pa, uzeli smo rukopis i odlučili ga oslikati pomoću rendgenskog fluorescentnog oslikavanja. Rendgenska zraka stiže na dijagram s leva i izbacuje elektron iz unutrašnje ljuske atoma. Taj elektron nestaje. Dok on nestaje, elektron iz udaljenije vanjske ljuske uskače i zauzima njegovo mesto. A kad preuzme njegovo mesto ispušta elektromagnetsko zračenje. Ispušta rendgensku zraku. Ta je rendgenska zraka specifična po svojoj valnoj dužini prema atomu koji pogađa. Ono što smo zapravo hteli dobiti bilo je gvožđe. Zato što je tinta pisana njim. I ako bismo mogli mapirati mesto gde ta rendgenska zraka izlazi i odakle dolazi, mogli bismo mapirati svo gvožđe na stranici, i zatim bismo teoretski mogli čitati sliku.

Problem je što vam treba jako snažan izvor svetlosti da biste to mogli učiniti.
Tako da smo ga odneli u Laboratorij sinkrotronskog zračenja na Stanfordu u Kaliforniji, što je čestični akcelerator. Elektroni kruže na jednu stranu, pozitroni na drugu. Susreću se u sredini, i stvaraju subatomske čestice poput čarobnih kvarkova ili tau leptona.
Nismo doista kanili staviti Arhimeda u tu zraku. No kako elektroni kruže brzinom svetlosti, oni ispuštaju rendgenske zrake. To je najsnažniji izvor svetlosti u Sunčevu sistemu. To se naziva sinkrotronskim zračenjem i obično se koristi da bi se nešto gledalo, poput belančevina i tome sličnog. No mi smo želeli gledati atome, atome gvožđa, da bismo mogli čitati stranicu pre i posle.
I gle čuda, otkrili smo da to možemo učiniti. Bilo je potrebno oko 17 minuta da bi se obradila jedna jedina stranica.
Što smo dakle otkrili?
Pa, jedan od jedinstvenih tekstova u Arhimedovu rukopisu naziva se "Stomachion".
On nije postojao u Kodeksima A i B. Znali smo da on sadrži ovaj kvadrat. To je savršen kvadrat, i podeljen je na 14 delića. No niko nije znao što je Arhimed radio s tih 14 delića. Sad mislimo da znamo. Pokušavao je shvatiti na koliko je načina moguće rekombinirati tih 14 delića i još uvek dobiti savršeni kvadrat.
Želi li iko pogađati odgovor?
Reč je o 17.152 podeljenih na 536 porodica. Pritom je važno to da je reč o najranijem proučavanju matematičke kombinatorike. A kombinatorika je čudesna i zanimljiva grana matematike.


HIPERIDOV TEKST


No ono što doista zapanjuje kod ovog rukopisa jest to da smo razgledali ostale rukopise koje je izrađivač palimpsesta izradio, od kojih je pisar načinio svoju knjigu, i jedan je od njih bio rukopis koji je sadržavao Hiperidov tekst.
Hiperid je bio atenski govornik iz četvrtog veka pre Krista. Bio je Demostenov izravni savremenik. I 338. pr. Kr. on i Demosten su zajednički odlučili da se žele suprotstaviti vojnoj moći Filipa Makedonskog. I tako su Atena i Teba započele borbu protiv Filipa Makedonskog. Bila je to loša ideja jer je Filip Makedonski imao sina zvanog Aleksandar Veliki i izgubili su bitku kod Heroneje. Aleksandar Veliki zatim je osvojio tada poznati svet, a Hiperid se našao optužen za izdaju.
Ovo je govor koji je održao na suđenju i to je odličan govor:


"Najbolje je od svega", kaže on, "pobediti. No ako ne možeš pobediti, tada bi se trebao boriti za plemenit cilj, jer u tom će te se slučaju sećati. Imajte na umu Spartance. Ostvarili su bezbrojne pobede, no niko se ne seća koje su jer za sve su se borili iz sebičnih razloga. Jedina bitka u kojoj su se Spartanci borili, a koje se svi sećaju jest bitka kod Termopila gde su poklani do poslednjeg čoveka, no gde su se borili za slobodu Grčke."

Bio je to tako dobar govor da su ga atenski sudovi oslobodili. Živeo je još 10 godina, kada ga je sustigla makedonska frakcija. Odrezali su mu jezik kao ismijavanje njegova govorništva i niko ne zna što su učinili s njegovim telom.
Tako da je ovo otkriće izgubljenog glasa iz antike, koji nam se obraća, ne iz groba, jer njegov grob ne postoji, nego s atenskih sudova.
Sada bih trebao reći da inače kad proučavate srednjovekovne rukopise koji su sastrugani ne pronalazite jedinstvene tekstove. Tako da je pronalazak dva  u jednom rukopisu doista značajno.


No pronalazak tri takva teksta je totalno čudan. A mi smo pronašli tri. Aristotelove "Kategorije" jedan su od temeljnih tekstova zapadne filozofije. Pronašli smo komentare na njega iz trećeg veka naše ere čiji je autori su možda Galen, a verovatno Porfirije. Svi ti podaci koje smo prikupili, sve slike, sve neobrađene slike, svi prepisi koje smo načinili i tome slično stavljeni su na internet pod licencom Creative Commons da ih može koristiti bilo ko za bilo koju komercijalnu svrhu.

Zašto je to vlasnik rukopisa učinio?
Učinio je to jer razumije podatke jednako dobro kao i knjige. Što se tiče knjiga, ako želite osigurati njihovu dugotrajnu upotrebljivost, morate ih sakriti u ormare i dopustiti vrlo malom broju ljudi da ih gleda. Što se tiče podataka, ako želite da oni prežive, morate ih objaviti i pobrinuti se da ih svi imaju, uz što je manje moguće kontrole nad podacima. On je učinio upravo to. Institucije bi trebale učiti iz toga. Jer u ovom trenutku institucije ograničavaju svoje podatke pomoću ograničenja autorskih prava i tome sličnog. Ako želite proučavati srednjovekovne rukopise na internetu, u ovom trenutku morate otići na stranicu neke Nacionalne biblioteke ili stranicu neke Uiverzitetske biblioteke, što je manje-više najdosadniji način na koji se možete baviti digitalnim podacima. Zapravo ih želite sve skupiti zajedno. Jer buduću mrežu drevnih rukopisa za budućnost neće izgraditi institucije. Izgradiće je korisnici, ljudi koji prikupljaju te podatke, ljudi koji žele skupiti sve vrste karata odakle god dolazile,
sve vrste srednjovekovnih romanci, odakle god dolazile, ljudi koji žele biti kustosi vlastite veličanstvene selekcije prekrasnih stvari.


To je budućnost interneta. To je privlačna i prekrasna budućnost, kad bismo je samo mogli ostvariti. Mi u Walters Art Museuma sledili smo ovaj primer i postavili sve naše rukopise na internet da bi ljudi mogli uživati u njima - sve neobrađene podatke, sve opise, sve metapodatke, pod licencom Creative Commons. Walters Art Museum je maleni muzej i ima prekrasne rukopise, no podaci su fantastični. Rezultat je toga to da ako sada izvršite pretragu slika na Googleu i utipkate, na primer, "Iluminirani rukopis Kur'ana", 24 od 28 slika koje ćete pronaći doći će iz moje institucije.
Razmislimo o tome na trenutak. Što institucija time dobiva? Institucija time dobiva mnogo toga. Možete govoriti o humanističkim znanostima i tome sličnom, no razgovarajmo o sebičnim stvarima. Jer institucija time doista dobiva ovo: zašto ljudi idu u Louvre? Idu videti Mona Lisu.
Zašto idu videti Mona Lisu? Zato što već znaju kako ona izgleda. A znaju kako ona izgleda zato što su posvuda videli njene slike. Uopšte nema potrebe za tim ograničenjima. Mislim da bi institucije trebale ustati i objaviti sve svoje podatke pod neograničenim licencama, i svi bi od toga imali velike koristi. Zašto ne bismo svima dopustili pristup tim podacima da budu kustosti vlastite kolekcije drevnog znanja i čudesnih i predivnih stvari te time povećali lepotu i kulturnu važnost interneta?
Doista vam mnogo hvala.
 
(Pljesak)


izvor
The Archimedes Palimpsest





Нема коментара:

Постави коментар