четвртак, 18. децембар 2014.

Jorge Luis Borges, intervju






Kad su Vam predavali italijansku svetsku nagradu Cino del Duca koju ste primili u Parizu, Žan d'Omerson, član Francuske akademije, Vas je pozdravio ovim rečima:"Ko je Borhes ?

Najslavniji, najznamenitiji, univerzalno najpoznatiji među metafizičkim i poetskim tajnama.Vi niste samo sfinga današnje literature – VI STE ŽIV IMIDŽ... čije knjige gutaju u tišini desetine hiljada obožavalaca po celom svetu. Homer je bio veliki pesnik - Borhes takođe. Vi ste jedan od najvećih, ako ne i najveći pesnik ovoga doba. »Šta ste vi uložili od sebe da biste zaslužili ove reči? Je li bilo žrtava s Vaše strane?


D' Omerson preteruje. Što se mene tiče, nisam se žrtvovao pišući. Pisao sam i volim da pišem. U tome nema ničeg patetičnog ni tragičnog. Sledio sam i ispunio svoju sudbinu pisca. I to je sve. U tome nema ničeg teškog čak i sada kada sam slep. Ne mogu da pišem svojom rukom od 1955, a ipak je ta sudbina prijatna i u svakom slučaju jedina moguća za mene. U mojim godinama ja ne mogu biti nešto drugo. Jedino i dalje učim strane jezike: švedski, islandski i stare anglosaksonske jezike, zato što mnogo volim etimologiju.

To znači da za Vas pisanje nije napor, kako se nekad žalioFlober, govoreći da je to za njega pravo »mučenje«?

Ne. Ja volim da pišem. Flober je to osećao na izvestan religiozan način. Nikad nisam osetio to kao Flober koji je govorio da »ulazi u pakao kompozicije«. Što se mene tiče, ja nisam ušao u taj pakao. Ja to ne zovem paklom, jer je to za mene jedini mogući način života. Ja volim da pišem, samo sam bio mnogo len i nespretan. Ja nikada u životu nisam napisao pismo. To je bilo suviše teško za mene. Jedno pismo! Ali sam ipak napisao jedno dvadesetak tomova. To su priče, stihovi, klasične forme.


Iako ste književnu slavu stekli svojim pričama, Vi ističete da ste pre svega pesnik. Kako onda objašnjavate cela razdoblja svog stvaralaštva kada ste se udaljavali od poezije?


      Da. Duže vreme nisam pisao pesme, pa sam im se ponovo vratio. To su mi i prebacili. Ali ja toga nisam svestan. To ne zavisi od mene. Ja pišem ono što mi samo dođe. Ja ne tražim sižee, već oni mene nađu. Tako sam pisao ono što je trebalo da pišem.

Šta Vam je bilo najteže prilikom pisanja ?

      Ne treba da postoji teško i teže. A ako ima teškoća, onda ne treba pisati. Književno stvaranje treba da teče kao voda, kao ogromna reka, a ne kao neka mašina koju treba na silu pokretati.

Ima li trenutaka kad inspiracije stvarno nema i da li prisiljavate sebe na rad?

      Ja pišem samo kad se pojavi inspiracija. Naravno, ima trenutaka kad je inspiracija izdašna, bogatija, ali to ne zavisi od mene. Možda bi trebalo pisati svakog dana, ali to nije moj slučaj, ja tako ne radim. Ja čekam da se inspiracija pojavi, a u međuvremenu pravim razne planove. Ne treba sebe prisiljavati. To je pogrešno. To treba samo po sebi da dođe.

Za vas je patnja izvor inspiracije, materijal za kreaciju ?

      Svaki put kad sam pisao, osetio sam neku emociju, emociju pred životom. I mislim da se ne može pisati bez emocije, bez strasti, bez patnje i osećaja. Nesreća je bogatija od sreće, a poraz od pobede. Sreća je sama svoj cilj, a nesreća treba da se pretvori u nešto drugo, u umetničko delo. U Odiseji se kaže da su bogovi dali nesreću ljudima da bi imali šta da opevaju.

Rekli ste da »poezija rađa poeziju«.

Hteo sam da kažem kako čitanje poezije može da bude izvor poezije. I književnost rađa književnost ili književnost rađa poeziju. Poezija se rađa iz govora. Poezija je nešto što mi fizički osećamo i koju mi shvatamo i predajemo našim čulima. Ne slažem se sa Edgarom Poom da je pesma intelektualna operacija. Pesma naslućuje doživljeno iskustvo, prethodnu emociju koja nije samo intelektualna. Pesma je upravo otkriće emocije. Pesnik je pisar kojemu diktira neka nepoznata sila.

Koliki je dio Vašeg ličnog života ušao u Vašu literaturu ?

      Sve može da postane materijal za umetnost, ceo život, svi elementi svesti mogu da se upotrebe.

Vi ste prilično misteriozni i vrlo diskretni kad je reč o Vašem životu.

      Kad je neko pisac, on oseća da, ako bi rekao stvari baš onako kako su se dogodile, onda to ne bi bila literatura. Ta iskustva treba da se pretvore u bajke, priče, stihove, metafore. Čak i kad pričam istinu o nečemu što se stvarno zbilo, ja pomalo izmenim prilike, datum. To je literatura.

Izgleda kao da stilu ne pridajete mnogo važnosti?

      Pre nego objavim nešto, ja napišem dvadeset, trideset verzija...
Da li je moguće!

      Ne, ne. Preterujem. Napišem recimo, četiri, pet ili šest puta. Ali ja bih hteo da to ne bude mnogo primetno. Želeo bih da čitalac ima utisak nonšalantnosti, ravnodušnosti, i da to ne izgleda suviše barokno i uobraženo. I ponekad, pošto ispravim jednu stranicu, ja namerno ponovim neku reč da bi to izgledalo pomalo nemarno. Ta je nemarnost namerna. Ja se takođe trudim da čitalac ima utisak da taj čovek što piše, piše bez mnogo truda i ne stara se da nađe retke reči. Jer svi teže da iznenade, da začude.

Zašto ste prešli sa pesama na priče ? Da li je to pod uticajem Edgara Poa, Kiplinga, Stivensona?

      Ne, ne. Sad ću Vam reći. Proveo sam svoj život čitajući priče. Čitao sam Poa, Kiplinga... i smatrao sam se nedostojnim da pišem priče. Mislio sam: to je suviše za mene, to prevazilazi moje sposobnosti. I dugo sam se kolebao, a to je bila greška skromnosti. I najzad sam napisao jednu priču, legendu. Ljudi su rekli da to nije mnogo loše i tako sam počeo. Govorite li slovenske jezike?... Ruski?

Da, i ruski. Studirala sam ga na Sorboni.

      Vous avez de la chance! Ja sam probao da učim ruski, ali toliko mi je bio težak! (Žali se jedan Borhes, koji govori barem petnaest jezika!) Ali sam čitao Tolstoja, Dostojevskog i rusku literaturu.

Pomenuvši Tolstoja i Dostojevskoga, podsetili ste me na to da Vi ne volite psihološke i realističke romane ?

      Mislim da ne volim roman uopšte.

Kao rod?

      Da. Možda grešim, ali imam utisak da se tamo trpa mnogo toga da bi se ispunile stranice i stranice: te opisi, te mišljenja, te diskusije, dok priča, recimo Kiplingova, može biti od same suštine, kao i sonet. Svaka reč je na svom mestu, dok u romanu ima mnogo stvari, mnogo naroda, gusto naseljenog, što se mene tiče. Naročito ruski roman. U njemu ima trideset do četrdeset osoba. Zašto činiti napor kad čitanje treba da bude prijatno i blisko?

Rekli ste jednom: » Voleo bih da napišem jednu priču u kojoj ne bi bilo naznačeno ni mesto, ni vreme, ni lična imena; tako bih se možda približio Kafkinoj tajni. «Znam da veoma volite Kafku i volela bih da mi govorite o Vašem odnosu prema njemu.

      Pisao sam priče imitirajući Kafku, ali sam primetio da je to suviše očigledno. Napisao sam dve priče po ugledu na njega da bih isterao čini iz sebe. To su Vavilonska lutrija i Vavilonska biblioteka. Kad sam to pisao, pisao sam što sam bolje mogao da bih bio Kafka. Ali, naravno, nisam uspeo. Kafka je vrlo veliki pisac.

U tekstu o Kafki rekli ste da kod njega sa jedne strane, postoji zavisnost, a sa druge - beskonačnost.

      Beskrajnost je i u tome što ne liči ni na koga i što je samo on stvorio tu vrstu fabule svojstvene samo njemu.

Proučavali ste i zapadne filozofe: Šopenhauera i Kirkegorda, kao i filozofe Dalekog istoka. Je li i to doprinielo Vašem delu, a posebno Vama i Vašem stavu prema životu?

      Ne znam da li sam nešto naučio i da li je koristilo mom delu, ali sam naučio da se divim svetu, da se oduševljavam. Jedna filozofija vredi samo onoliko koliko zadovoljava naš smisao za lepo i saopštava nam da pisati jeste veliki razlog za postojanje i da je najveća vrednost Knjiga, kao što je to rekao Malarme. Ja sam idealista i verujem da nema suštinske razlike između sna i jave, a mi smo tvorci naših snova.

Kompetentni poznavaoci Vašeg dela kažu da Vaš opus nema ničeg nacionalnog ni lokalnog, pa da biste zato mogli biti pisac svakog dela sveta. Koji je zapravo ključ da se dospe do uma i srca ljudi svakog tla ?

      I ja bih želeo to da znam. To je i za mene tajna. Ima jedna knjiga koja se zove Zlato, tajna i ključ. Ali ja nisam našao ključ, samo sam se igrao sa tajnom. Kada sam bio pozvan u Ameriku 1961. u Teksas, da predajem književnost, postavio sam sebi to pitanje i evo šta sam tada zaključio: star sam, Južnoamerikanac, slep sam, iz daleke sam zemlje, manje-više poznate Argentine, upoređivali su me sa Homerom i Miltonom i zbog svega toga ja sam pomalo egzotičan. Eto, to je jedan od mogućih odgovora.

Za Vas je, na šta podseća naš jugoslovenski prevodilac Konstantinović, pročitano isto što i doživljeno, pa zato imate istovetan odnos i prema lektiri kao materijalu od koga se može napraviti nova literatura. Možete li reći nešto više o Vašem stavu da svi proizvodi duha pripadaju svim ljudima kao vazduh, zemlja i more? Vi znate dvadesetak jezika i poznati ste i kao prevodilac. Sada prevodite Magbeta. Šta dobar prevodilac treba da poseduje?

      Dobar prevodilac treba da prenese misao na svoj jezik.

Jedan francuski kritičar je rekao: »Pod Borhesovim perom literatura ulazi u jedan drugi svet. Više se stvarno ne radi ni o Danteu, ni o Servantesu, ni o Kafki, ni Mišou; svi pisci čine jednog pisca - podsvest«.

To ide u prilog ovog što sam upravo rekao.

Bilo bi nepravedno da se ne spomene i Vaš uticaj na druge pisce. Jedan kritičar je rekao da od 1925. godine, od prvih Vaših tekstova, niko više u Latinskoj Americi nije pisao kao pre, da su svi sadašnji pisci manje više Vaši sinovi. Mišel Fuko je priznao da ga je jedan Vaš tekst inspirisao da napiše »Reči i stvari«.

Uzajamni uticaji su neizbežni i ja sam srećan ako je to tako. Uostalom, moj renome je uvek bio tajna za mene.

Šta je književna nagrada:

      To je dar piscu. Mene je poradovala i »Servantesova« nagrada koju sam podelio sa Beketom, jer je to bio prvi pisac kojeg sam pročitao u životu. I sve druge nagrade su me radovale. Mislim da je to zaslužena čast kao, na primer, Nobelova nagrada Raselu, Kamiju, Nerudi. Što se mene tiče, to je postala tradicija da se ne da Nobelova nagrada Borhesu. Verovao sam u tu nagradu, jer su me bili ubedili da sam je zaslužio zbog dve-tri stvari. To je pokazalo da sam bio glupo površan. No, koji čovek u svom životu ne doživi podsmeh!

Po svemu izgleda da su za Vas glavni kvaliteti pisca u formi? Evo nekoliko primera Vaše poezije u kojima se vidi koliki ste majstor metafore:
»Oblaci ne marahu za nebo...« »Granama se drveće raspravljaše...« »Drveće se usplahirilo zbog vetra...«

To sam pisao 1930, pa ne znam je li lepo. Da. Mislim da je to najvažnije kod jednog pisca. Ako niste pravi pisac, Vi tada samo mislite na objavljivanje vaših knjiga, a ne na vaše knjige. A i vidite da nema novih ideja, znači: samo forma može da se menja. Ja mislim da sam otkrio negde tri-četiri priče, a da sam se trudio celog svog života da ih ispričam što je moguće bolje, sa samo nekoliko varijacija. Odatle i značaj koji pridajem formi. Frazeologija i stil su različiti, ali »fakat« je uvek isti.

Fokner kaže da »glavna osobina jednog umetnika jeste da bude sposoban da objektivno oceni svoje delo«. Hoćete li izreći još koji Vaš sud o sopstvenom delu?

      To je serija fragmenata. Ja mislim da je to »delo« vrsta tipografske iluzije – ja nemam »dela«. To su tekstovi dosta kratki. Jedno delo... ta reč je suviše obimna. Ja sam uglavnom pisao fragmente i ljudima se to dopalo, a ja mislim da to što sam uradio nije toliko dobro. Ja sam jedan uljez.

Suviše ste skromni.

      Ne. Samo sam lucidan.

Citiram Vas: »Umetnost treba da bude kao ogledalo«.

Hteo sam reći da umetnost ne treba da bude nešto što iznenađuje, nešto začuđujuće, već kao neko tiho, mirno ogledalo. To sam hteo da kažem, ali sam to napisao vrlo davno i nisam više siguran.

Rekli ste u Kolež da Frans da najviše volite Vašu knjigu »Peščana knjiga«. Zašto baš nju?

Zato što je napisana bolje od drugih, u njoj nema ničeg baroknog. Stil je dosta miran, rečnik je vrlo jednostavan. Starao sam se da budem jednostavan, da ne iznenađujem čitaoca, nego da ga zainteresuje. A nije lako biti jednostavan!

Koji je najveći problem koji život postavlja pred čoveka?

      To je problem etike, moralni problem.

Ja se staram da budem čovek etike, ali ne uspevam u tome.

Šta je najveći neprijatelj čovekov?

Društvo, država, naravno. Ima naravno, režima koji su podnošljiviji od drugih.

Koji ljudski kvalitet posebno jenite ?

      Prijateljstvo i maštu. Ljudi bez mašte su nepodnošljivi. A mašta je ono što najviše nedostaje ovom dobu koje razjedinjuju nacionalizam i materijalizam. Prijateljstvo je vrlo važno u mojoj zemlji. U »Božanstvenoj komediji« sve one priče o nebu, paklu i čistilištu su u stvari hronika Danteovog i Vergilijevog prijateljstva.

Šta ne volite kod ljudi?

      Mrzim ljude koji su suviše sigurni. Sigurnost je možda najveći ljudski nedostatak. Dogmatičari su njeni nosioci i opasni ljudi.

Kada bi bilo moguće, koju biste knjigu poneli sa sobom za večnost?

      Vrlo je nezgodno i teško izabrati samo jednu knjigu, ali ako bih morao da izaberem, onda bih uzeo Danteovu Božanstvenu komediju. Naravno, mislim s literarne tačke gledišta. Ali nema razloga da se izabere samo jedna knjiga.

Jednom ste potvrdili da se bolje sećate knjige Vašeg detinjstva nego ljudi i rekli ste: »Uvek sam bio veći čitalac nego pisac...«
 
Možda sam osrednji pisac, ali sam dobar čitalac...

Ostavimo li po strani skromnost ovog iskaza, sve to potvrđuje da Vi bezmalo pridajete jednako značenje životnoj zbilji i literaturi, odnosno, svemu onome što predstavlja duhovno blago čoveka. Želela bih da Vas ovo podstakne na još koju opservaciju o značenju literature i umetnosti u čovekovom životu.

      Ali i životna zbilja je stvorena od literature. Jedna knjiga je događaj i realnost kao što je Njujork realnost. Jedan sonet je takoder stvarnost. U sadašnje vreme pravi se greška što se literatura posmatra sa istorijske tačke gledišta i predaje se sa datumima i ličnim imenima. Na knjigu bi trebalo gledati kao na celishodnost za sreću i zadovoljstvo, a ne kao na neprijatnosti. Tužno je lišiti se literature. Postoje i druge umetnosti, ali ja kad mislim na umetnost ja mislim na literaturu. Volim i filozofiju i metafiziku. Mnogo volim da čitam i proveo sam život u čitanju.

Šta je zajedničko svim umetnostima ?

      Ja mislim da je to lepota. Ali ja ne znam da li književna lepota liči na muzičku . Možda je najvažnije to da se oseti da je umetničko delo iskreno, a ne nešto isfabrikovano i da literatura ne bude samo jednostavna igra reči, već nešto iskreno, kao san. Ali, snivač, dok sanja, treba iskreno da sanja i (dok sanja treba) da veruje u stvarnost sna, znajući istovremeno da je to san.

Vi odbijate svaku političku, ideološku i religijsku poslušnost. Vi želite da budete »samo« pisac.

      Ja ne pripadam nijednoj partiji. U mojoj zemlji ljudi su truli od politike. Želeo bih da živim u nekoj zemlji gde ne bi bilo ni carine, ni uniforme, ni zastave, ni kasarni, ni crkava u svetu, gde ne postoje razlike među zemljama, gde je pasoš nepoznat, gde ne postoji nepoverenje. Ali znam da je to iluzija u naše vreme. Ja mrzim sve izme. Svaki sistem je prevara. Želeo bih da budem Švajcarac, građanin te fiktivne zemlje u kojoj je nepoznato ime predsednika. (Borhes je na kraju i otišao u Švajcarsku gde je i umro.)

»Pesak neprestano pada i to je njegov večiti zakon, ali sa pieskom odlazi i naš život«, kažete Vi. Hoćete li mi reći nešto o simbolu peska ?

      Pesak je simbol vremena. Život je pesak koji ne zadržava nikakav otisak i koji nema ni početka ni kraja, to je samo jedan niz. Vreme je fundamentalni problem egzistencije. Vreme je neprekidnost.
Postojati znači biti vreme, mi sami smo vreme. Naša svest neprestano prelazi iz jednog stanja u drugo, i to je vreme. Heraklit je rekao: »Ne možemo ući dva puta u istu reku«. Jer voda teče i nikad ne miruje, a s druge strane - što izaziva u nama neki sveti užas - i mi sami smo reka, reka koja se stalno menja: i mi takođe tečemo. Vreme je materija od koje smo sačinjeni: vreme življenja, vreme sreće i očajanja, vreme rađanja i smrti. Vreme je biće, jer vreme gradi i razgrađuje čoveka. Vreme je suština čoveka. Platon je pokušao da reši problem vremena stvorivši jedan od najlepših ljudskih izuma. Govorim o ljudskom izumu, jer nisam pobožan, a religija bi dala drugu definiciju.

Šta je za Vas večnost?

      To je zbir naših juče i svih svesnih ljudskih bića. Večnost je prošlost za koju niko ne zna kad je počela. Ali večnost je i sva sadašnjost. Sadašnji trenutak sve nas sadrži, i sve gradove, i sve svetove, i sve prostore.
Večnost je takode i budućnost, budućnost koja još nije stvorena, ali koja postoji, koja počinje da postoji u samom ovom trenutku. Platon kaže da je vreme pokretna slika večnosti. Večnost nam dozvoljava da živimo na sukcesivan način: sate, noći i dane, godine. Imamo pamćenje, sadašnje osećaje, pa onda imamo budućnost, čiji oblik još ne znamo, ali je predosećamo ili se nje plašimo. Sve, apsolutno sve nam je dato po redu, mudro, jer kad bi nam sve bilo dato odjednom – ljudsko biće ne bi izdržalo taj strašni teret, teret bića cele vasione. Celina bića za nas je nemoguća. Šopenhauer kaže da je, srećom za nas, naš život podeljen na dane i noći koje san prekida? Bez sna, život bi bio nepodnošljiv i ne bismo bili gospodari zadovoljstva...

U poznatoj knjizi Ričarda Bergina »Razgovori sa Borhesom«, na mestu gde raspravljate o Filozofima, izrekli ste jednu misao koja meje oduševila: »Smatram da je Unamuno vrlo važan pisac ali se ne slažem sa njim«. Sličnu opasku imate i o Sartru. Ovo ističem zato što u ovom vremenu vlastodržačke ideologizacije unutar države, a onda i blokovskog antagonizma, Vaš stav predstavlja obrazac tolerancije različitih mišljenja i opredeljenja. A to je, po mom dubokom uverenju, ne samo jedini put spoznaje, koegzistencije i pomirenja, nego i samog spasa Ijudskog roda.

Mišljenja, pogotovu političke prirode, ne dotiču se nikada suštinskih stvari. Pogrešno je suditi o čoveku na osnovu njegovih mišljenja. Političar je onaj koji mnogo obećava.

Rekli ste negde da sport i politika favorizuju nacionalizam.

      Da. Sada su filozofija i literatura pomalo zaboravljene teme. Ljudi se radije interesuju za politiku i sport. A i pisci su angažovani. To znači da stavljaju politiku u prvi plan, pa tek posle literaturu. I sport i politika pothranjuju nacionalizam koji je najveće zlo. I jedno i drugo su frivolni, tašti, ali politika je mnogo opasnija. Žao mi je što je tako, ali moje žaljenje je beskorisno. Ne mogu da promenim tok istorije ni evolucije. Što može da učini jedna individua? Skoro ništa, a opet samo su individue važne. To je paradoks. Društvo, država to je nešto apstraktno i pomalo bezlično.

Nije li sveopšta današnja politička, ekonomska, ideološka i religijska podeljenost u svetu u stvari nametnuta narodima i protivna čovekovom interesu i njegovoj prirodi, ako prihvatimo tezu da su svi ljudi braća?

      Sve to razdvaja ljude, naročito politika. Ja sam pacifista. Ako bi izbio treći svetski rat, uništio bi čovečanstvo. Rat je zao, to je organizovano ubistvo, izgovor i opravdanje za ubistva i zločine. Danas je svako nacionalista. Svako se interesuje za svoje razlike, a ne za zajedničke afinitete. Čak i kod nas, koji smo mlada zemlja po istoriji, i kod nas se insistira na mizernim razlikama. Pridavanje tolike važnosti mestu gde smo rođeni je zlo našeg vremena. Umesto da sledi ideal koji su propovedali stoičari antike i koji su za sebe govorili da su kosmopoliti, drugim rečima, građani sveta.
Ja mnogo patim kad je negde rat, kao uostalom i svi ljudi, izuzev neznalica koji samo znaju da mrze. Meni je nemoguće da mrzim, jer me to suviše košta. Ja ne volim neku zemlju protiv neke druge. Treba voleti sve zemlje. Kad bismo ratovali sa Francuskom, ne znači da bismo bili Montenjevi neprijatelji.

Vi mnogo volite Oskara Vajlda, šta je to što izuzetno cenite kod njega ?

      To je bio čovek izvanrednog talenta, bez ikakve sumnje. Vrlo oštrouman i uvek s osmehom na usnama. Bio je vrlo obrazovan i poznavao je mnoge jezike medu kojima grčki i latinski. Ali krio je to obrazovanje na vrlo elegantan način. U njegovom delu ima vrlo dubokih misli, kao ova: »Čovek je u svakom trenutku svog života sve ono što je bio i što će biti«. Stivenson je napisao da postoji jedna književna osobina bez koje su sve ostale nepotrebne, a to je šarm. A Vajld je to imao. I za mene je to fundamentalna stvar. Umro je 1900. godine, a ima se utisak kao da je ovog trenutka prestao da govori. Možda je upravo kriterijum svega što je dobro: biti skorašnji, sadašnji.

A šta mislite o njegovim pozorišnim komadima?

      Oni spadaju u Vajdlova dela koja su odolela vremenu. Na primer: »Važno je zvati se Ernest«. U njemu nema one sentimentalnosti karakteristične za englesko pozorište njegovog doba i njegov komad je promenio takvu klimu. To nije samo komedija nego pravi oblik sreće.

Upravo sam je videla ovih dana i slažem se sa Vama. Znači da sam u pravu. Edgar Po me interesuje zbog Vaše svađe sa Kajoom i njenim razlozima.

      Jeste, imao sam veliku polemiku sa Kajoom. Kasnije sam bio u Japanu i naučio sam da se u sličnim situacijama treba tako ponašati kao da je vaš oponent, a ne vi, u pravu. Samo, u doba svađe s Kajoom bio sam vrlo malo Japanac i tretirao sam ga malo grublje. Ja sam tvrdio da je Po izmislio kriminalistički rod, kao: »Dvostruko ubistvo u ulici Morg«, »Ukradeno pismo«, »Zlatni jelenak«. Po je izmislio i čovekovu funkciju koja rešava zločin. I upravo u tim kratkim pričama njegovo delo dostiže savršenstvo. On njima i duguje današnje mesto u literaturi. Po je definisao taj rod teorijski i usavršio ga je u praksi. Ja sam uvek mislio da je Edgar Po bio svestan činjenice da kriminalistički rod spada u fantastiku. To me je i navelo da tvrdim da je kriminalistički roman rod fantastike. Po je najveći tvorac kriminalističke literature, njen neosporeni majstor, umetnik.

A šta je Kajoa tvrdio ?

      Da kriminalistički roman prethodi Pou, da su špijun ili činovnik iz doba Napoleona junaci koji pripadaju kriminalističkom rodu. Ali ja mislim da je to pogrešno i da kriminalistički rod nema veze s policijom. Činjenica da su postojali špijuni i policajci i pre Poa nema veze sa tim pitanjima i ovaj tip literature je stran toj vrsti hronike.

Znam da i Kiplinga obožavate. Hoćete li reći nešto o njemu i njegovom uticaju na Vas?

      Kipling je jedan od najgenijalnijih pisaca svetske literature. To je vrlo kompleksan pisac. Kipling je autentični stilista: njegovo pisanje doseže takav stepen savršenstva da se i posle nebrojenih čitanja jedne priče iznenadimo otkrivši tek tada njeno pravo značenje. To se meni dogodilo sa pričom »Vrata stotine žalosti« koju sam pročitao sto puta i tek sam prilikom poslednjeg čitanja otkrio jedan detalj. Njegov dar za pričanje je izvanredan. On čini čuda sa rimom i metaforom, ali tako da mi to primamo kao da je sve to spontano: što je apsolutno nemoguće, nego je to rezultat ogromnog rada. Kipling u svojoj autobiografiji umanjuje značaj onog što je napisao.

Kao i Vi kad govorite o sebi.

      Ne, ne. Ja sam u pravu kad govorim o sebi. Kipling je nepravedan prema sebi, i suviše skroman. On kaže da mu je sudbina dala karte u ruke i da je samo trebalo igrati. Ali sudbina deli karte svakome i, ako nismo Kipling, te su nam karte nekorisne. On je majstor svih pesničkih formi. Oprobao je sve oblike i izmislio nove.

      Na Kolež d' Fransu postavila sam Vam pitanje.

      Bili ste prisutni! Moram vam priznati da sam imao strašnu tremu!

Pitanje je glasilo: koja je razlika između proznog i pesničkog stvaranja. Vi ste odgovorili sledeće... ili je možda bolje da Vi sami ponovite?

      Onda sam rekao da je pisanje proze teže od pisanja poezije, jer u poeziji možete da ponovite stih, što spada u veštinu te umetnosti, dok u prozi sve treba izmisliti. Mislim da je proza teža. Dok se u poeziji čovek prepusti, postoji izvesna naivnost, a od proze se očekuje nešto drugo: inteligencija, duh. Danas bih rekao da je to u suštini isto, razlika je samo u formi. Možda je proza kompleksnija od stiha.

Vi kažete da nemate svoju estetiku?

      Da, to je tačno. Jer svaki siže zahteva izvesnu formu. Znači, svaki siže diktira svoju formu.

Koju vrstu lektire preporučujete budućem piscu ?

      Otac mi je rekao da čitam samo knjige koje mi se sviđaju. Nikada nisam mislio na literaturu kao na neku prinudu i napor. Bio sam profesor književnosti na Univerzitetu u Buenos Ajeresu dvadeset godina. Tamo sam predavao ljubav prema literaturi.

Jednom ste rekli: »Mnogo sam čitao, a malo živeo«.

Ne, ne, pošto je čitanje jedan oblik života. Kad sam to rekao pogrešio sam i sada se ispravljam.

Kad čitamo i pišemo živimo intenzivnijim i bogatijim životom.

Mislim da sam mnogo pisao. Ali ako je pisati mnogo neophodan uslov da bi ostalo i da bi se ostavilo nekoliko presudnih, kapitalnih linija - ne kajem se. Delo jednog pisca je serija beleški da bi iz svega toga izvukao samo nekoliko definitivnih stranica. Treba raditi ceo jedan život da bi ostala jedna bajka, jedna priča, stih ili fikcija.
Želeo bih da ostavim jednu legendu vremenu, ali ne verujem da sam napisao fikciju dostojnu vremena. Moja jedina zasluga je možda što sam ponovio stare bajke.

Rekli ste: »Ne treba ceniti drvo prema plodovima ni čoveka prema delima«. Hoćete li pojasniti?

      Plodovi mogu da odgovaraju drvu   isto kao što nama odgovaraju reči i dela.

Prošle godine bila je poduža diskusija u našoj štampi o tome da li je intervju vrsta književnog stvaranja.

      Benedeto Kroče nas je učio da su književni rodovi samo korisne i veštačke konvencije.

Šta mislite o ovogodišnjoj Nobelovoj nagradi?

      Mislim da je Markez izvanredan pisac i da je Švedska akademija napravila odličan izbor.

Imate li neku poruku za čitaoca kao odgovorna pitanje koje Vam nisam znala postaviti?
 
Želeo bih da moje ime nestane, a da bajka ostane.

Živeli ste kao gimnazijalac u Švajcarskoj za vreme prvog svetskog rata. Da li ste slušali tada o ratu Srbije koja je bila povod za rat?

       Naravno. Sećam se Sarajeva; Austrija je htela da austrijski oficiri uđu u srpsku armiju. Tražila je rat po svaku cenu i postavila je ponižavajuće uslove Srbiji, koje srpska armija nije prihvatila i tako je rat počeo. Atentat je bio samo izgovor.


razgovarala Branka Bogavac

Нема коментара:

Постави коментар