недеља, 6. април 2014.

Džordž Orvel : dva aršina za Tita i Dražu


U neobjavljenom predgovoru za „Životinjsku farmu“ (koja je jedva ugledala svetlost dana u engleskim a zatim i američkim izdavačkim kućama pred kraj rata) Džordž Orvel osvetljava fenomen „liberala koji se boje slobode i intelektualaca koji se trude da upravljaju intelekt“.


O SLOBODI ŠTAMPE

Glavna ideja ove knjige (“Životinjska farma“) pala mi je na um još 1937. godine, ali samu knjigu sam napisao tek krajem 1943. godine. U vreme u kojem sam je pisao bilo je očigledno da će se javiti teškoće u vezi s njenim izdavanjem (uprkos sadašnjem nedostatku knjiga koji obezbeđuje da će sve što se može nazvati knjigom imati uspeha na tržištu) i zaista su je četiri izdavača i odbila.
Samo jedan od njih je to uradio zbog ideoloških razloga. Druga dvojica su godinama objavljivali antiruske knjige, a onaj poslednji nije uopšte bio izrazito politički obojen. Jedan od izdavača je zapravo najpre shvatio knjigu, ali se posle prvih koraka odlučio da konsultuje ministarstvo informacija, koje ga je, izgleda, opomenulo, ili čak naglašeno savetovalo da knjigu ne objavi. Evo kako glasi odlomak iz pisma tog izdavača:

Pomenuo sam reakciju određenog značajnog funkcionera ministarstva informacija u vezi sa „Životinjskom farmom“. Moram priznati da me je njegovo stanovište navelo na ozbiljno razmišljanje… Sad mi je jasno da bi u današnje vreme izdavanje ove knjige moglo biti smatrano za nezgodno. Da se ova bajka bavi diktatorima i diktaturama uopšte, to bi bilo u redu, ali budući da se bavi – kako mi je sada jasno – samo razvojem Sovjetskog Saveza i njegova dva diktatora, može se primeniti samo na Rusiju i isključuje ostale diktature. I još nešto: bilo bi manje uvredljivo kada vladajuća kasta u bajci ne bi bile svinje. Mislim da će izbor svinja kao vladajuće klase biti uvredljiv za mnoge ljude, a naročito za one koji su malo preosetljivi, a to Rusi jesu“.

INTELEKTUALNI KUKAVIČLUK


Ovakva stvar ne predstavlja dobar znak. Naravno, nije poželjno da bilo kakvu cenzuru vrši vlada (osim ratne cenzure, protiv koje niko nema primedbi)

I to nad knjigama koje ne predstavljaju oficijelna izdanja. Glavna opasnost za slobodu mišljenja i govora danas, međutim, nije direktna intervencija ministarstva informacija ili nekog drugog službenog mesta. Ako se izdavači trude da ne objavljuju određene stvari, onda to ne bi trebalo da bude zato što se boje suda, nego zato što se boje javnog mnjenja. Najgori neprijatelj kome se pisac ili novinar moraju u ovoj zemlji suprotstaviti jeste intelektualni kukavičluk i ta činjenica, po mom mišljenju, nije dobila onoliko pažnje i rasprave koliko zaslužuje.

Svako ko ima za sobom novinarsko iskustvo i poseduje smisao za pravednost, svakako će priznati da nas cenzura u toku ovog rata nije mnogo obavezivala. Totalitarna „koordinacija“ koja bi se s razlogom mogla očekivati nije nas potčinila. Štampa je imala nekoliko opravdanih žalbi, ali vlada se u celini ponašala dobro i bila je iznenađujuće tolerantna prema mišljenju manjine. Literatura se u Engleskoj cenzuriše pretežno dobrovoljno i to je zla stvar. Nepopularne misli mogu biti ućutkane, a neugodne činjenice zadržane u mraku, a da za to nije potrebna oficijelna zabrana. Svako ko je živeo dovoljno dugo u inostranstvu zna za slučajeve u kojima senzacionalne vesti – vesti koje bi zasluživale ogromne naslove  – prosto nisu stigle u britansku štampu, ne zato što bi to bilo zbog intervencije vlade, već na osnovu opšte pridržavanog tihog sporazuma: da se one „prosto ne mogu“ objaviti. Kada je reč o dnevnoj štampi, to je lako shvatljivo. Britanska štampa je snažno centralizovana i uglavnom pripada veoma bogatim ljudima koji imaju mnogo razloga da budu nepošteni u određenim važnim stvarima. Samo što se isti tip prikrivene cenzure javlja i u knjigama i u pozorišnim komadima, u filmovima i na radiju. U bilo koje dato doba postoji nešto kao ortodoksija – nekakav skup shvatanja za koja se pretpostavlja da će ih svi ispravno misleći ljudi bez oklevanja prihvatiti. Reći ovo ili ono, to se, doduše, ne zabranjuje direktno, ali to se „prosto ne radi“, isto kao što se u viktorijanska vremena nije moglo uraditi to da se govori o pantalonama u prisustvu dame. Ko god da se suprotstavi preovlađujućoj ortodoksiji, ustanoviće da će biti zaprepašćujuće brzo ućutkan. Shvatanje koje nije upravo u modi, gotovo nikada neće biti uslišeno ni u masovnoj štampi, niti u časopisima za intelektualnu elitu.

SERVILNOST ENGLESKE INTELIGENCIJE


Preovlađujuća ortodoksija današnjeg doba zahteva nekritičko divljenje Sovjetskom Savezu. Svako to zna i svako se shodno tome i ponaša. Bilo kakvu ozbiljniju kritiku sovjetskog režima, bilo kakvo otkrivanje činjenica koje bi sovjetska vlada radije zadržala u tajnosti, gotovo da je nemoguće objaviti. A ova opštenarodna zavera – kako laskati našem savezniku – začudo se odigrava na pozadini stvarne intelektualne tolerancije. Iako vam, naime, nije dozvoljeno da kritikujete sovjetsku vladu, imate i dalje dovoljno slobode da kritikujete sopstvenu vladu. Gotovo niko vam neće objaviti napad na Staljina, ali sasvim je bezbedno napasti Čerčila, barem u knjigama i časopisima. U toku pet ratnih godina – a dve do tri godine smo se borili doslovno za preživljavanje – bez prepreka su izlazile knjige, brošure i članci u kojima je branjen mir po cenu kompromisa. Izlazile su, ne budeći pri tom preveliko neslaganje. Ako nije reč o prestižu Sovjetskog Saveza, sloboda govora je u razumnoj meri očuvana. Postoje, naravno, i druge zabranjene teme, o nekima ću i govoriti, ali preovlađujući opisani stav prema SSSR-u predstavlja najznačajniji simptom. Izgleda spontano, i nije posledica akcije neke grupe za pritisak.

Servilnost sa kojom većina engleske inteligencije od 1941. godine sve do danas guta i ponavlja rusku propagandu, bila bi apsolutno zapanjujuća da se ova inteligencija nije ponašala na sličan način i ranije. Rusko gledište je u spornim pitanjima prihvatano bez bližeg razmatranja i zatim objavljivano bez ikakvog osvrtanja na istorijsku istinu ili intelektualnu pristojnost. Kao primer mogu navesti način na koji je BBC proslavio dvadeset i pet godina od nastanka Crvene armije, a da nije pomenuo Trockog. Bilo bi to baš kao prisećanje na Trafalgarsku bitku bez pominjanja Nelsona, ali britanska inteligencija nije izrazila niti jedan protest. Kada je reč o unutrašnjim sukobima u pojedinim okupiranim zemljama, britanska štampa je gotovo uvek bila na strani grupacije koju su favorizovali Rusi, a brukala je opozicione grupe, i kada je nekada bilo potrebno potisnuti neugodne činjenice. Posebno jasan primer jeste slučaj pukovnika Mihailovića, vođe jugoslovenskih četnika. Rusi, koji su protežirali maršala Tita, optužili su Mihailovića za kolaboraciju sa Nemcima. Britanska štampa je odmah preuzela ovu optužbu, a Mihailovićevi branioci nisu dobili priliku da na nju odgovore. Činjenice koje su bile u sukobu sa ovom optužbom, jednostavno nisu objavljene.

DVA ARŠINA ZA TITA I DRAŽU

U junu 1943. godine Nemci su za hvatanje Tita raspisali visoku nagradu u zlatu, a istu nagradu raspisali su i za hvatanje Mihailovića. Britanska štampa je o nagradi za Tita napravila senzaciju, ali su samo jedne novine objavile (i to još petitom) belešku o nagradi za zarobljavanje Mihailovića; optužbe za kolaboraciju s Nemcima su nastavljene.

Slične stvari događale su se i u toku španskog građanskog rata. Engleska levičarska štampa je strogo osuđivala one grupe na republikanskoj strani koje su rusi hteli da likvidiraju, i odbijala je da objavi bilo kakvo stanovište njima u prilog, makar i u formi pisma. U sadašnje doba se ozbiljnija kritika Sovjetskog Saveza smatra ne samo za neumesnu – u nekim slučajevima se čak i samo postojanje takve kritike drži u tajnosti. Trocki je, na primer, kratko pred svoju smrt završio pisanje Staljinove biografije. Može se pretpostaviti da to nije mogla biti baš nepristrasna knjiga, ali je bez sumnje imala svoje mesto na tržištu. Američki izdavač je hteo da je izda i knjiga je već bila u štampi – imam utisak da su čak bili poslali na neke adrese i primerke za recenzije – kada je Sovjetski Savez ušao u rat. Knjiga je odmah bila povučena. U britanskoj štampi se o tome nije pojavila ni reč, iako je postojanje takve knjige i njeno povlačenje svakako predstavljalo vest koja bi zaslužila nekoliko pasusa.

Važno je razlikovati cenzuru koju sebi dobrovoljno nameće engleska inteligencija i cenzuru koju ponekad iznuđuju grupe za pritisak. Svako zna da se o određenim stvarima ne može raspravljati zato što su u igri „skriveni interesi“. Najpoznatiji takav primer jesu patenti u medicini. Ili katolička crkva koja značajno utiče na štampu i ume da u određenom obimu ućutka kritiku upućenu na njenu adresu. Skandal koji se tiče katoličkog sveštenika nikada nema veliki publicitet, ali anglikanski sveštenik koji je zapao u nevolje predstavalja materijal za vest sa velikim naslovom. Bilo koja stvar koja sadrži antikatoličku tendenciju, retko će se pojaviti na pozornici ili na filmu. Bilo koji glumac će vam reći da komad ili film koji napadaju Katoličku crkvu ili prave šale na njen račun bivaju bojkotovani u štampi i verovatno će propasti kao poduhvat. Ali takve stvari, međutim, nisu štetne ili su bar razumljive. Svaka velika organizacija će braniti svoje interese kako najbolje ume, a otvorene propagande ne treba se bojati. Isto kao što ne očekujemo da će Daily Worker objaviti nepovoljne činjenice o SSSR-u, ne očekujemo da ćeCatholic Herald kritikovati papu.  Dovoljno je što svaki misleći čovek zna s kim ima posla kada čita novine kao što su Dnevni radnik ili Katolički glasnik


NEZGODNA ISTINA

Uznemirava, međutim, da kada je reč o SSSR-u i njegovoj politici, nije moguće očekivati od liberalnih pisaca i novinara – koji nisu izloženi bilo kakvom pritisku da falsifikuju svoja shvatanja – ni inteligentnu kritiku, čak u mnogim slučajevima ni obično poštenje. Staljin je prosto svet i o određenim aspektima njegove politike ne sme se diskutovati. Od 1941. godine su se gotovo svi pridržavali ovog opšteg pravila, ali je ono postojalo i u prethodnoj deceniji u obimu mnogo većem nego što bismo to očekivali. U to vreme je kritika sovjetskog režima sa levice samo sa velikim teškoćama mogla dospeti do javnosti. Naravno, bilo je tada mnogo antiruske literature, ali je gotovo sve bilo pisano sa konzervativnih pozicija, nepošteno, zastarelo, a motivacija je obično bila prljava. Na drugoj strani, postojala je isto tako nepoštena struja pro-ruske propagande, i svako ko se trudio da diskutuje o neobično značajnim pitanjima, kako to priliči odraslom čoveku, bio je bojkotovan.

Mogli ste, naravno, objaviti anti-rusku knjigu, ali kada biste to uradili, bilo je gotovo izvesno da će u štampi intelektualne eliti biti ignorisana ili rđavo protumačena. Javno i privatno bi vas opominjali da se to „ne radi“. To što ste govorili je možda bilo i istina, ali bilo je „nezgodno“ i „podržavalo je“ ove ili one reakcionarne interese. Takav stav bio je uobičajeno branjen time što to zahteva međunarodna situacija ili englesko-rusko savezništvo; bilo je, međutim, jasno da su to lažni razlozi. Engleska inteligencija, ili barem njen velik deo, odnegovala je prema SSSR-u nekakvu nacionalističku lojalnost; njeni pripadnici su svaku sumnju u pogledu Staljina doživljavali kao jeres. Događaje u Rusiji i događaje u drugim zemljama trebalo je ocenjivati različitim merilima. Beskonačnim pogubljenjima u čistkama od 1936-1938. aplaudirali su ljudi koji su se celog života borili protiv smrtne kazne, i bilo je sasvim ispravno što se pisalo o gladi u Indiji, a o gladi u Ukrajini se ćutalo. Iako je to bila istina još pre rata, ni danas intelektualna klima nije ništa bolja.

ŠTAMPAJU SE HEKTAMETARSKE GLUPOSTI

Ali, da se vratim mojoj knjizi. Reakcija većine engleskih intelektualaca biće sasvim prosta: „To nije trebalo objaviti“. Recenzenti, koji poznaju umetnost obezvređivanja, napašće knjigu, prirodno, ne sa političkog, već književnog gledišta. Kazaće da je to glup i smešan rad, suvišno trošenje hartije. To je možda, na kraju krajeva, i istina, ali to nije sve. Zbog toga što je knjiga loša, još se ne govori da je „ne bi trebalo štampati“. Štampaju se hektametri gluposti i to nikoga ne uzbuđuje. Engleska inteligencija, ili barem njena većina, stavljaće knjizi primedbe zato što ogovara njenog vođu i po njenom mišljenju nanosi štetu stvari napretka. Da je suprotno, niko ne bi imao ništa protiv te knjige, i da su njene literarne slabosti deset puta upadljivije nego što jesu. Uspeh Kluba levičarske knjige u poslednje četiri ili pet godina pokazuje da je inteligencija spremna da trpi grub jezik i nemarno pisanje, samo ako joj se govori ono što želi da čuje.

Reč je o veoma prostoj stvari: ima li svako mišljenje, ma koliko nepopularno, ma koliko smešno, pravo da bude saslušano? Postavite pitanje na taj način i gotovo svaki engleski intelektualac imaće osećaj da bi trebalo da odgovori – da. Ali, formulišite to pitanje konkretnije i upitajte: „A šta recimo napad na Staljina? Zar i to ne treba da se čuje?“, i negativni odgovori biće mnogo brojniji nego pozitivni. U ovom slučaju reč je o izazovu postojećoj ortodoksiji, i zato ovde načelo slobode govora ne važi. Naravno, ako zahtevamo slobodu govora i štampe, ne zahtevamo apsolutnu slobodu. Uvek nužno postoji ili će svakako postojati određena cenzura, baš toliko dugo dok potraje organizovano društvo. Ali sloboda, kako je rekla Roza Luksemburg, jeste „sloboda za druge“. A isto načelo je sadržano u poznatim Volterovim rečima: „Mrzim ono što govorite, ali ću sve do svoje smrti braniti vaše pravo da to govorite“. Ako intelektualna sloboda, koja je bez sumnje jedno od najznačajnijih obeležja Zapadne civilizacije uopšte nešto znači, tada svako ima pravo da govori i štampa ono u šta je uveren da je istina, ako to neće povrediti druge ljude tako da se to nedvosmisleno može dokazati. Kako kapitalistička demokratija, tako i Zapadna verzija socijalizma smatrali su donedavno da je ovo načelo nešto samorazumljivo. Naša vlada, kao što sam to, uostalom, već pomenuo,  još uvek dokazuje da poštuje ovo načelo. Obični ljudi – delom možda zato što ih ideje ne zanimaju toliko da bi u odnosu na njih bili netolerantni – još uvek govore: „Mislim da svako ima pravo na svoje mišljenje“. Jedino i pretežno inteligencija, koja ima posla sa literaturom i naukom, i koja bi otuda trebalo da bude stražar te slobode, počinje da je potcenjuje, kako u teoriji, tako i u praksi.

TOTALITARIZAM U IME DEMOKRATIJE

Jedna od osobitih pojava našeg doba jeste liberal koji je postao renegat. Pored poznatog marksističkog tvrđenja da je „buržoaska sloboda“ samo iluzija, danas se u širokom obimu pojavljuje sklonost da se tvrdi da se demokratija može braniti samo totalitarnim metodama. Dokazuje se, da ako volimo demokratiju, moramo njene neprijatelje uništiti svim sredstvima. A ko su neprijatelji? Uvek se pokazuje da to nisu samo oni koji otvoreno i svesno napadaju demokratiju, nego i oni koji je „objektivno“ ugrožavaju time što šire pogrešna učenja. Drugim rečima: braniti demokratiju znači uništiti svako nezavisno mišljenje. Takav argument je, na primer, iskorišćen za opravdavanje ruskih čistki. Ni onaj najzakletiji rusofil nije verovao u to da su žrtve čistki počinile sve ono za šta su bile optužene; ali pošto su zastupale jeretička shvatanja, „objektivno“ su škodile režimu, i zato je bilo sasvim ispravno ne samo pobiti ih, nego i diskreditovati lažnim optužbama. Isti argument je bio upotrebljen za opravdavanje svesnih laži u levičarskoj štampi o trockistima i drugim manjinskim grupama na republikanskoj strani u vreme španskog građanskog rata. Isti argument se ponovo čuo da opravda viku protiv habeas corpus-a, kada je 1943. godine oslobođen Mosli (ser Osvald Mosli, vođa britanskih fašista, pr. prev).

Ovi ljudi nisu svesni činjenice – ako podržavate totalitarne metode, može doći vreme kada će ti metodi biti upotrebljeni nipošto za vas, nego protiv vas. Steknimo naviku da hapsimo fašiste bez suda – i stvar ne mora ostati samo kod fašista. Ubrzo pošto je privremeno zaustavljeni Daily Worker počeo ponovo da izlazi, održao sam predavanje na jednoj višoj školi za radne ljude u južnom Londonu. Slušaoci su bili pretežno radnici i pripadnici inteligencije iz nižih slojeva, u suštini ista publika koju je čovek susretao u filijalama Kluba levičarske knjige. U predavanju sam dodirnuo i pitanje slobode štampe, i u završnici su mi se neki od prisutnih, na moje užasavanje, obratili sa pitanjem: da li ne mislim da je to bila greška povući zabranu izlaženja Daily Workera. Kada sam ih upitao zašto tako misle, odgovorili su da je lojalnost tog lista ionako sumnjiva i da se to ne bi smelo trpeti. I tako sam ja odjednom branio list koji je tako često prevazilazio sebe u pokušajima da me difamira. Ali gde su ti ljudi stigli do takvog u suštini totalitarnog stava? Najpre će biti da su ga preuzeli upravo od komunista.

TOLERANCIJA I PRISTOJNOST

Tolerancija i pristojnost imaju u Engleskoj duboke korene, ali nisu neuništivi i moraju se održavati u životu svesnim trudom. Kada god se zastupaju totalitarne doktrine, slabi se instikt kojim slobodni ljudi razlikuju šta jeste a šta nije opasno. To se dobro može pokazati na Moslijevom slučaju. Godine 1940. bilo je apsolutno ispravno internirati Moslija, bez obzira na to da li je počinio ili nije zločin u pravom smislu te reči. Borili smo se na život i smrt, i nismo mogli sebi dopustiti da mogući kvisling šeta slobodno. Bilo je, međutim, uznemiravajuće držati ga u zatvoru bez suda godine 1943. Opšta nesposobnost da se uvidi ova razlika predstavljala je rđav znak, iako je istina da je agitacija protiv oslobađanja Moslija bila delom izazvana veštački, a delom da bi se mogla objasniti nezadovoljstvom druge vrste. Zar se mnogo toga od današnje tendencije da se misli na fašistički način ne može istraživati sve do „antifašističkih stavova“ koji su se često odlikovali nedostatkom bilo kakvih skrupula?

Moramo biti svesni da postojeća rusomanija ne predstavlja simptom sveopšteg slabljenja Zapadnih liberalnih tradicija. Kada bi Ministarstvo informacija samo doprinelo i ubacilo klip u ovaj mlin i definitivno zabranilo objavljivanje ove knjige, to većinu engleske inteligencije ne bi uznemirilo. Nekritična lojalnost prema SSSR-u upravo predstavlja sastavni deo današnje ortodoksije i ukoliko je reč o mogućim interesima Sovjetskog Saveza, inteligencija je spremna da toleriše ne samo cenzuru, nego i namerno falsifikovanje istorije. Da navedem primer. Posle smrti Džona Rida, autora knjige „Deset dana koji su potresli svet“ – svedočanstva o prvim danima ruske revolucije – prava za tu knjigu preneta su na Britansku komunističku partiju kojoj je Rid poklonio prava. Nekoliko godina kasnije, britanski komunisti uništili su izvorno izdanje knjige tako temeljno koliko su samo umeli, i izdali novu verziju iz koje su izbacili pominjanje Trockog i izostavili uvod koji je napisao Lenjin. Kada bi u Britaniji još postojala radikalna inteligencija, ova podvala bi bila žigosana i kritikovana u svim književnim časopisima. Ali protesta je bilo malo – zapravo nikakvih nije ni bilo. A takvo tolerisanje običnog nepoštenja znači mnogo više nego ono divljenje Rusiji koje je u datom trenutku u modi. Sasvim je moguće da ta moda neće dugo trajati. Koliko znam, može se dogoditi da u vreme kada ova knjiga izađe, moje shvatanje može biti opšteprihvaćeno. Ali kakva korist od toga? Zameniti jednu ortodoksiju drugom ne mora značiti nikakvu dobit. Neprijatelj je gramofonsko mišljenje, bilo da se slažete ili ne sa pločom koja se momentalno svira.

TOLERISANJE OBIČNOG NEPOŠTENJA

Dobro poznajem sve argumente protiv slobode mišljenja i govora – argumente koji tvrde da ona ne može postojati, i argumente koji tvrde da ona ne bi trebalo da postoji. Odgovaram jednostavno: neće me ubediti, jer naša civilizacija je zasnovana više od četiri stotine godina na suprotnoj pretpostavci. U toku cele protekle decenije sam mislio da je postojeći ruski sistem u suštini rđava stvar i izjavljujem da imam pravo da to govorim bez obzira na činjenicu da je SSSR naš saveznik u ratu i što želim da u tom ratu pobedimo. Kada bi trebalo da izaberem citat koji bi me opravdao, bio bi to Miltonov stih: „Po poznatim pravilima davne slobode“.

Reč „davne“ naglašava činjenicu da je intelektualna sloboda duboko ukorenjena tradicija bez koje bi naša Zapadna kultura, sa svim svojim karakterističnim crtama, očigledno jedva mogla postojati. Od ove tradicije se deo inteligencije očigledno odvraća. Prihvatili su načelo da knjiga treba ili ne treba da izađe, da treba da bude hvaljena ili poderana, nipošto onako kako zaslužuje, već prema tome da li to donosi političku korist.

Oni koji ovakvo shvatanje zapravo ne zastupaju, saglašavaju se sa njime iz pukog kukavičluka. Kao primer mogu navesti brojne i veoma bučne engleske pacifiste koji su, uprkos tome, sasvim zaboravili da podignu glas protiv pretežnog poštovanja ruskog militarizma. Po ovim pacifistima je svako nasilje zlo i u toku celog rata su nas uveravali da se ili predamo ili ostvarimo mir po cenu kompromisa. Ali koliko njih je izjavilo da je rat zlo i kada ga vodi Crvena armija? Očigledno, Rusi imaju pravo da se brane, dok je nešto tome slično kod nas smrtni greh. Ova protivrečnost može se objasniti na samo jedan način – kukavičkom željom da se bude na istoj strani sa većinom inteligencije, čiji je patriotizam više usmeren ka Sovjetskom Savezu nego ka Britaniji.

Znam da britanska inteligencija ima mnogo razloga za svoju bojažljivost i nepoštenje, i zapravo sve one argumente kojima se opravdavaju, ja poznajem napamet. Ali prestanimo barem s tom besmislicom da se sloboda time brani od fašizma.  Ako sloboda uopšte nešto znači, onda je to pravo da govorimo ljudima i ono što ne žele da čuju. Obični ljudi se još uvek drže te doktrine i ponašaju se u skladu sa njom. Ali u našoj zemlji – niti pred rat u republikanskoj Francuskoj, niti danas u Sjedinjenim Državama to nije lako – liberali se boje slobode, a intelektualci se trude da uprljaju intelekt. Ovaj predgovor sam napisao zato da na to upozorim.

Preveo Aleksandar Ilić,

1 коментар:

Анониман је рекао...

Levičarenje, boljševizacija, od pamtiveka do danas ljudi tome teže u nadi dobijanja mrvica sa stola. Sa malo rada!
pedja

Постави коментар