понедељак, 20. јануар 2014.

Jose Saramago, citati





*  Unutar nas postoji nešto što nema svoje ime;
to nešto je ono što mi zaista jesmo.

*  Išao jedan čovek na vešala. Drugi ga sreo, a ga upitao:
   "Šta je sa tobo, čoveče? Kuda ideš?" Osuđenik mu odgovori:
   "Ne idem ja nikuda."Vode me"

   otac Manuel Veljo 
 Sedam sunaca I sedam meseca

*  Nemojmo reći, uradiću sutra, jer je izvesnije da ćemo sutra biti umorni, kažimo radije, prekosutra, tako ćemo uvek imati jedan dan razmaka da promenimo mišljenje i plan, međutim, najrazboritije bi bilo reći, jednoga dana odlučiću kada će doći dan da kažem prekosutra, a možda ni to nije neophodno, ako neopoziva smrt ranije dođe i oslobodi nas obaveze, jer to je zapravo najgora stvar na svetu, obaveza, sloboda koju sami sebi uskraćujemo."

 
"Godina smrti Rikarda Reiša"

*    I u unutrašnjosti tela vlada mrkli mrak, a ipak krv stiže do srca, mozak je slep, a može da vidi, gluv je a čuje, nema ruke a hvata, čovek je, očigledno, svoj vlastiti lavirint... gotovo uvek je tako, čovek se muči, strepi od najgoreg, ubeđen da će mu svet tražiti da položi račune i dokaze, a svet već ide dalje, zaokupljen drugim zbivanjima...

"Godina smrti Rikarda Reiša"

...Isus umire i umire, i već ga život napušta, kad se, iznenada, širom nad njegovom glavom rastvori nebo, te se pojavi Bog, odeven kao što je bio u barci, razleže se celom zemljom glas što govori, Ti si moj voljeni Sin, u tebe sam uneo svu svoju dobrostivost. Tada Isus shvati da je došao primamljen na prevaru, kao što se janje vodi na žrtvovanje, da mu je život bio zacrtan od početka svih početaka da umre tako, i dok, mu se u sećanje uspinjala reka krvi i patnje koja će iz njegove slabine da poteče i naplavi celu zemlju, on zavapi ka raskriljenom nebu na kojem se Bog smešio, oprostite mu, jer on ne zna šta je uradio. ….jer Dobro i Zlo ne postoje sami za sebe, nego postojanje jednog znači samo odsutnost drugog."

Jevanđelje po Isusu Hristu

*..šta će ti toliko stado, zašto dopuštaš da se toliko množe; ako se ovako nastavi, biće ih toliko da će pokriti sva brda i čitavu zemlju,a Pastir mu odgovori, Stado je već bilo ovde, neko je morao da se brine o njemu, da ga brani od grabljivica, I meni je to palo u zadatak, Gde ovde, Ovde I tamo, svuda, Hoćeš da kažeš, ako se ne varam, da je stado oduvek bilo ovde,Više-manje,Da li si ti kupio prvu ovcu I prvu kozu,Nisam,Pa ko je onda,Našao sam ih, ne znam da li su kupljene, znam samo da je stado već postojalo kada sam ga našao, Znači, ti si vlasnik stada, Nisam, ja nisam vlasnik ničega na ovom svetu.

Jevanđelje po Isusu Hristu

*   Na kraju krajeva, odsustvo je smrt,jedina razlika je što postoji nada.

Jevanđelje po Isusu Hristu

*    Bilo to po volji Božijoj ili ne, ali ja znam da ovaj čovek nema na šta da osloni glavu, I istinu vam velim, da bi se mnoge stvari na ovome svetu doznale pre no što bude prekasno kada bi muževi i žene razgovarali jedni sa drugima kao muževi i žene.

Jevanđelje po Isusu Hristu

                                                       


*    Kako je Isus, bez svake sumnje, glavni junak ovog jevanđelja koje ni u jednom trenutku nije imalo za cilj da bezobzirno porekne ono što stoji u drugim jevanđeljima, dakle nikada se ne bi usudilo da saopšti da se dogodilo nešto što se u stvari nije dogodilo, da tamo gde je Da stavi Ne, elem, kako je glavni junak priče Isus, a njegovo nam je žitije odlično poznato, ništa nam dakle ne bi bilo lakše nego da sednemo pored njega i da mu proreknemo budućnost, kako će veličanstven biti njegov životni put, kako će čudima hraniti ljude, čudima vraćati zdravlje i podizati iz mrtvih, no ne bi nikako bilo pametno tako postupiti jer je dečak, iako je nadaren za tumačenje vere i upućen u reči patrijarha i proroka, skeptičan, kako već priliči njegovim mladim godinama, pa bi nas uz podsmeh poslao da vidimo da nije u drugoj sobi.

Jevanđelje po Isusu Hristu

 *Ja mislim da smo svi mi slepi; slepci koji mogu da vide, ali iz nekog razloga ne vide.

*Savest koju je toliko beskrupuloznih ljudi do sada prenebreglo, i još češće poreklo njeno postojanje, jeste nešto što postoji i oduvek je postojalo, to nikako nije izmišljotina filozofa iz davnih vremena kada duša nije bila više od konfuzne ideje. S vremenom, životom u zajednici i usavršavanjem genetskog koda, uspeli smo da savest ugradimo u boju ljudske krvi i so naših suza, pa, kao da nam to nije bilo dovoljno, pretvorili smo oči u neku vrstu ogledala okrenutih iznutra, postigavši time da oči, često, bez rezerve odaju ono što nam usne poriču.”
Slepilo

*Nije teško živeti sa drugima, teško ih je razumeti.

*Kakav je ovo svet gde čovek može i mašine poslati na Mars, a ne može učiniti ništa da zaustavi ubijanje drugih ljudi?!

*Svako od vas ima svoju vlastitu smrt, nosi je sa sobom na skrovitom mestu od rođenja, ona pripada tebi, ti pripadaš njoj…

Kolebanje smrti

*Mnogi ljudi prožive cele svoje živote čitajući, ali nikada ne tragajući za smislom iza napisanih reči, oni ne shvataju da su reči ustvari samo kamenje postavljeno da bismo prešli preko brze reke, a razlog zbog čega je to kamenje tamo, je taj da možemo da se dočepamo druge obale…druga obala je ono što je
 bitno. 




  

*Ljudski rečnik još uvek nije u stanju, a verovatno nikada neće ni biti, da sazna, prepozna i komunicira sa svime što čovek može da doživi i oseti.

* Sve spletke i zavere ovoga sveta neće se pokazati kao trajne i transcedentne. Sve što je autentično, istinsko, pojaviće se u obliku poklona. Pa makar nam izgledalo i slučajno.

*Otadžbina pripada samo nekima, nikada svima, a narodi služe njenim gazdama verujući da služe njoj .






        Devet dugih godina Blimunda je tražila Baltazara. Upoznala je sve prašnjave staze i kaljave bogaze, zemljane puteve i kaldrmisane drumove. Mnogo je već puta promrzla, a u dva navrata je upala u mećavu iz koje se izvukla živa, samo zato što joj još nije bilo do umiranja. Spaljena suncem izgleda kao grana izvađena iz vatre pre nego što se pretvorila u pepeo. Lice joj je zbrčkano poput suve šljive. Već devet godina ona tumara kao strašilo po njivama, prikazuje se kao utvara po selima, prestravljuje ljubavne parove po skrovitim mestima. Gde god da stigne, raspituje se da nisu slučajno videli muškarca koji ovako i ovako izgleda: „Nema levu šaku. Visok je kao kraljev gardista. Zarastao je u bradu, a ako se u međuvremenu obrijao, lice mu se teško zaboravlja. Makar ga ja nisam zaboravila. Može biti da hoda kraljevskim drumom ili stazom preko polja. Možda čak siđe sa neba u jednojvelikoj ptici od gvožđa i upletene trske, sa jednim crnim jedrom, kuglama odžutoga ćilibara i dvema loptama od tamnoga metala, koje sadrže najveću tajnuvasione. Ako ste igde videli, makar telo takvoga čoveka i komade ptice, odvedite me tamo. Da mi je samo da im se približim i da na njih položimruku, prepoznala bi ih. Nema potrebe ni da ih gledam, opet bi ih prepoznala.”Ljudi bi isprva mislili da je luda, a ako bi se zadržala u jednom mestu duže, videli bi da je pametna u svemu ostalom, u rečima i delima, pa bi počeli da sumnjaju u svoj prvi sud. Vremenom je postala poznata, od mesta do mesta, a pred njom je išao njen no vi nadimak, Letačica, Tako su je nazvali zbog čudne priče koju je pripovedala. Sela bi na prag da porazgovara sa ženama, da sasluša njihove žalopojke, kuknjavu, a ponekad i radost, doduše retko, jer ili je radosti malo ili se takva osećanja čuvaju za sebe.

. . . . . . . . . . . . . . . . . . . .

Devet godina je lutala i tražila Blimunda. S početka je brojala leta i zime,a posle se zabrojala, jer je sve počelo da gubi smisao. S početka je brojala pređene milje, danas više, sutra manje, a posle su joj se pomešali brojevi.Vreme i prostor izgubili su značaj. Za sve postoje nove mere: jutra, podneva,večeri, noći, kiša, sunce, grad, magla, oblaci, carski drum, stranputica, uzbrdica, nizbrdica, ravnica, planina, obala mora, obala reke, lica. Sretala jehiljade lica. Toliko lica da im se ni broj ne zna. Nikada se toliko lica nijeokupilo na gradilištu u Mafri. Žene treba upitati da li su ga videle, a muškalica valja proveriti, da to nije on. Ne gleda ona sve ljude. Ne zanimaju je ni suviše mladi, ni suviše stari. On je imao četrdeset i pet godina kada je otišao na Monte Žunto i kada je odleteo. Koliko bi sada imao godina i kako biizgledao? Treba samo dodati protekle godine, jednu po jednu, a za svakimesec po nekoliko bora, za svaki dan po nekoliko sedih vlasi. Koliko je putaBlimunda zamišljala kako prosi na nekakvom trgu, kako joj se približava nekakav čovek i na dlan joj umesto milostinje spušta gvozdenu kuku. Ona iz torbe vadi šiljak, rad istog majstora, simbol svoje upornosti i odbrane.„Nađoh te Blimunda.” „Nađoh te Baltazare.”„Gde si bila svih ovih godina? Kakve su te nesreće i jadi pratili?”„Reci prvo ti meni, gde si se ti bio izgubio?” A potom bi razgovarali do sudnjega dana.

Sedam Sunaca i Sedam Mesečina




BELEŽNICA

Galindo

Prebirući po nekim papirima koji su već izgubili svežinu, pronašao sam članak o Lisabonu koji sam napisao pre mnogo godina i koji me, ne sramim se to priznati, ganuo. Možda zato što se zapravo ne radi o članku, već o ljubavnom pismu upućenom Lisabonu.Stoga sam ga odlučio podeliti s čitaocima i prijateljima te, objavljujući ga još jednom, ovaj put na beskonačnoj internetskoj stranici, započeti ovaj blog.

Reči upućene jednom gradu

NEKADA

DAVNO postojala su vremena kad se Lisabon još uvek nije tako zvao. Kad su Rimljani onde stigli, nazvali su ga Olisipo, kad su ga zauzeli Mauri, zvao se Olissibona I oni su ga smesta preimenovali u Aschbouna, možda zato što nisu mogli izgovoriti tu barbarsku reč. Kad su 1147, nakon tromesečne opsade, Mauri iz njega isterani, grad nije odmah promenio ime: ako je onaj koji će kasnije postati našim prvim kraljem poslao porodici pismo u kom ih obaveštava o tom događaju, najverojatnije je u naslovu napisao Aschbouna, ili Olissibona, ali svakako ne Lisabon.Kada je Lisabon postao Lisabon, de facto i de iure? Moralo je proći bar nekoliko godina pre no što će se roditi novo ime, baš kao što su morale proći godine pre no što će galješki osvajači postati Portugalci…Neko će reći kako su te istorijske potankosti malo važne, ali ja bih želeo ne samo znati već i u pravom smislu reči videti kako se sve to Lisabon menjao od tih dana. Da je već u to vreme postojala kinematografija, da su se stari hroničari u to vreme kojim slučajem služili kamerom, da je hiljadu i jedna promena koju je Lisabon proživeo kroz vekove mogla ostati zabeležena, mogli bismo videti taj osamstoletnji grad kako raste i kreće se poput nekog živog bića, kao na onim televizijskim snimcima koje nam prikazuju kako u nekoliko sekundi iz zatvorenog pupoljka nekog cveta može nastati vatromet raznih oblika i boja. Mislim da bih takav Lisabon voleo više od ičega. Svi mi telesno nastanjujemo neki prostor, ali kad su osećaji u pitanju, onda smo mi ti koja nastanjuju sećanja. Sećanja na neki prostor i vreme, sećanja u kojima živimo, poput otoka koji se nalazi između dva mora: jednoga koje nazivamo prošlošću i drugoga koje nazivamo budućnošću. Možemo ploviti morem nedavne prošlosti zahvaljujući pojedinačnom pamćenju koje je sačuvalo sećanje na njegove kurseve, ali za plovidbu morem davne prošlosti moramo se koristiti sećanjima što ga je nagomilalo vreme, sećanjima jednog prostora u neprekidnoj promeni i, nestalnog poput samog vremena. Takav film, u kom se sažima vreme i širi prostor, savršeno bi sačuvao sećanje na ovaj grad. Naše poznavanje nekoga grada poklapa se sa vremenom koje smo u njemu proveli. Grad postoji i pre no što se u njega doselimo; no kad ga jednom napustimo, iako ne prestaje postojati, nešto se ipak menja- grad kao da nas je na neki način oblikovao, a mi kao da smo promenili grad. Kad sam morao oživeti Lisabon iz vremena u kojem je Ricardo Reis u njemu trebao provesti poslednju godinu svog života, unapred sam znao u kolikom su neskladu dva poimanja vremena i prostora: moje, kao sramežljivog adolescenta, zatvorenog u okove vlastitog društvenog položaja, i onog lucidnog i genijalnog pesnika koji je dosegnuo najviše predele duha. Moj Lisabon oduvek je bio Lisabon siromašnih četvrti i kad sam sticajem okolnosti kasnije dobio priliku živeti u drugačijim uslovima, ipak su mi kao najdraža sećanja ostala ona iz rane mladosti, sećanja na Lisabon ljudi siromašnih novcem,ali bogatih toplinom, onih ljudi čiji su običaji i doživljaj sveta još uvek bili ruralni.Govoriti o nekom gradu možda nije moguće a da se ne spomenu neki znameniti događaji iz njegove istorije. Ovde smo, govoreći o Lisabonu, spomenuli samo jedan, i to njegove portugalske početke, pa se stoga pohvale upućene tom gradu ne bi trebale smatrati prevelikim grehom…

Greh bi bio prepustiti se veličanju zemlje koje, u nedostatku stvarnih neprijatelja na koje bi se obrušila njegova navodna moć, traži banalne retoričke poticaje. Retorika koja se obično koristi prigodom obeležavanja važnih datuma nije sama po sebi zlo,ali u sebi nosi neki osećaj samozadovoljstva zbog kojeg se zaboravlja na to da taj prostor pripada samo rečima koje se tada obično počinju poistovećivati sa delima. Tog dana Portugal, još uvek u procesu nastanka, napravio je golem korak napred, i to tako odlučan da više nikada neće izgubiti Lisabon. Ali ne dopustimo sebi napoleonsku taštinu zbog koje bismo uzviknuli: »S vrha ove tvrđave promatra nas osamsto vekova« i potom još i zapljeskali jer smo toliko potrajali… Pomislimo radije na to kako je od krvi, prolivene s jedne i s druge strane, nastala krv koja sada teče u našim venama, u venama baštinika ovoga grada, sinova hrišćana i Maura, crnaca i Židova, Indijanaca i Azijaca,na kraju, nas potomaka svih rasa i vera koje se naziva dobrima i svih rasa i vera koje se naziva lošima. Ostavimo da počivaju u ironičnom miru svojih grobova oni pokvareni umovi koji su ne tako davno za Portugalce izmislili »dan rase« i veličajmo veličanstvenu raznolikost ne samo krvi već i kultura, raznolikost na kojoj se zasniva Portugal i zbog koje još i danas traje. Lisabon se promenio poslednjih godina, u svesti svojih građana probudio je novu snagu koja ga je izvukla iz obamrlosti u koju je potonuo. U ime modernizacije dižu se betonski zidovi na drevnim ruševinama, menja se izgled njegovih brežuljaka, njegovi krajolici, kutovi gledanja. No duh Lisabona ostaje, a upravo taj gradove čini večnima. Obuzet ludom ljubavlju i božanskim ushitom toliko svojstvenim pesnicima, Camőes je jednoga dana zapisao da je Lisabon »kraljević među gradovima«

Oprostićemo mu to preterivanje.Lisabon mora biti moderan, čist, organiziran grad obrazovanih ljudi, ali pritom ne sme izgubiti dušu. A ako ga bilo koja od tih vrlina učini kraljevićem, neka tako i bude. U našoj republici takvi kraljevići uvek su dobrodošli. ceo prevod




Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov roman Jevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća.

Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijim savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme 1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznačajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971), Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta iznesena u DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980), Sedam Sunaca i sedam Luna (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina (2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog (1987) i In Nomine Dei (1991).

Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“

Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu,  najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.

izvor :Laguna

                                                                         
                                                                    Jose Saramago, Autobiografija 
                                                                    Jose Saramago, Intervju 
                                                                    Jose Saramago, Da li je došlo vreme za povratak autora 
                                                                    Jose Saramago, (Ne)dela Gospoda Boga 

4 коментара:

ФРАГМЕНТИ је рекао...

*Ljudski rečnik još uvek nije u stanju, a verovatno nikada neće ni biti, da sazna, prepozna i komunicira sa svime što čovek može da doživi i oseti."

...У тој неизрецивости почиње музика.
Срдачан поздрав.

L2 је рекао...

Opet ste me "uhvatili na delu" !!!
Kuckam, kopiram, čitam, čitam I uživam. Obožavam njegovu razbarušenu rečenicu. Ostala bih sa ovim štivom do jutra. možda I hoću.

Da izvrsno ste primetili, u pitanju je neizricivost. Možda je to muzika onako kako to pesnik Fernando Pesoa poručuje:
„...Drugi put slušam kako vetar huji,
I smatram da se vredelo roditi,
Samo da bismo čuli kako vetar huji.“

...muzika kao neprestano strujanje koje u nama tka fine niti mreže, nevidljive, nedokučive, a prelepe.
pozdrav I Vama

Анониман је рекао...

Hvala!!!
Pesnik u prolazu

Анониман је рекао...

Da, ima divnih misli. Njušim tu I tamo korozivno dejstvo komunjarskih ideja.Šteta! A I nije ako se sagleda kao iznimka. Komunjare krasi siromaštvo duha.
pedja

Постави коментар