понедељак, 4. јул 2011.

Priroda i mi



"Ja nisam mrtav, ja sam rastavljen"
Arto

Priroda me podseti na slobodu. Šta bi uradili kada bi raspolagali slobodom? Ništa!!

“Često je i kršenje zabrane podvrgnuto pravilima, bar koliko i sama zabrana. Jer tu nije reč o slobodi. U kojem trenutku i dokle se šta može - u tome je smisao prestupa. Ali ova sloboda, u prvi mah ograničena, može da se dovede do neograničenog predavanja slepoj sili: zapreke nisu prosto uklonjene, pa čak može biti neophodno da se, u trenutku prestupa, istakne njihova čvrstina. Ponekad se baš u prestupu ispoljava najveća briga za pravila, jer je nemir teže obuzdati kada je već jednom uzeo maha”.
 Bataj 




Postoji li sloboda ili je jedino moguća u našem unutrašnjem svetu? U njemu dopuštamo sebi biti ono što jesmo, činimo ono što želimo, što nas ispunjava. Ali to nije realni život već prazna, unutrašnja  misao bez životnih sokova u imaginaciji i samoći.
Život je đavolski smotan u pravila, a odluke kršenja zabrana stiču značenje slobode tek izvršenjem u konkretnom vremenu. Po nekim svetim zakonima i grešna misao po sebi predstavlja greh. I ona mora ispoštovati stabilno ljudsko ponašanje i međuljudske veze. Eto do koje smo mere ušli u svet pojedinca, ograničili njegovu slobodu, poništili prirodu. Otuda i misao da smo bez izuzetka , po prirodi GREŠNI, a život pozorište u kom su nam dodeljene ULOGE - ili nam ih neko drugi dodeli ili ih sami sebi dodelimo.


 

Događanja, svi hepeninzi poput maskenbala, parada, svadbi, sahrana, štrajkova, ratova , odvijaju se po ustaljenim pravilima narodnog života. Svakog dana prisustvujemo uhodanim obredima pranja zuba, ulazaka u automobile, autobuse, vožnje po autoputevima...u kojima dominiraju PRAVILA, pravila, zabrane. To je realnost i ako ona odgovara nečijoj prirodi, smislu života ili DOK odgovara ta realnost je prihvatljiva snošljiva. Prestaje to biti kada prelazi u totalni apsurd. Apsurdi imaju ekonomske, političke konsekvence, a ove se reflektuju na čitav spektar fizičkih, duhovnih. Najgori vid apsurda je egzistencijalni, apsurd svakodnevnice miliona ljudi bez hleba, vode, lekova. Totalna obesmislenost života je rana većine ljudi osećali oni to ili ne.



Ova kratka razmišljanja potaknuo je pohod u jednu pećinu i jedan 72 metra visok vodopad. Spoj sa prirodom me vrati izvornoj lepoti. Ushićenje delomično pokvari osećaj propuštenosti lepote življenja. Mogu li mir, spokoj, spontanost, radost, uzvišena osećanja lepote samog postojanja, istinske vrednosti postati našom svakodnevnicom?  To nažalost zahteva najviši nivo redukcije, neku vrstu osame ili potrage za onima koji imaju isti cilj i metode. Između takvih uzleta duha i tela moguće je živeti u senci egzistencijalne hladnoće, ne biti mrtav, ni rastavljen .







8 коментара:

Анониман је рекао...

Gde si sada ?? Neverovatno.
Podzemni svet me ne privlaci.Mozda imam fobiju a da ne znam.Nisam obisao ni jednu pecinu.Drzim glavu iznad zemlje i vode.Let u kosmos je podjednako opasan,hladan a ipak me privlaci.

Ljudi su po prirodi sebicna bica koja brinu samo o svojim interesima.Humanizam, altruizam,
brige o drugima su najcesce nadogradnja sopstvenog sebicluka. Druga je stvar sto je socijalni zivot sveo slobodu na minimum. Ako je uzivljavanje u igranje dodeljene zivotne uloge uopste sloboda.
Sloboda je mudrost zaobilazenja takvih uloga, odabir situacija u kojima ima vise slobode.
Covek moze da proceni koji su mu postupci dobri a koji ne.Licni ugao gledanja je za drustvo irelevantan.Ono odredjuje sta je dobro a sta zlo.Farsa je kompletna kada nam slobodu ukidaju u ime nas.Zar ne?
pozdrav
Z.

L2 је рекао...

Napisala sam sta sam napisala, a mislila sam na slobodu da se bude ono sto jesi.Zaobicicu problem sebicluka, da bih nastavila sa neslobodom. I kada si svestan sebe,nastojis da budes ono sto jesi, ne mozes birati u potpunosti slobodno zbog determinisanosti. Svestan covek je obicno svestan neslobode, cak i stepena neslobode u drustvu u kom zivi. I tada mu preostaje jedino da se krece u okvirima LIMITA SLOBODE.
I kada se krece u tim okvirima covek je obican
"robot" dnevnih obaveza koje "dobrovoljno", slobodnom voljom obavlja.
Sve vise naginjem anarhiji.Patoloski volim slobodu.

Pecina je strava.Mnogo je upecatljiviji svet pod zemljom nego onaj iznad.Nedostaju nebo, vazduh kao iluzija sigurnosti. A u toj sigurnosti,kako rece vodic,nocu pletu divlje zveri: medvedi, vukovi, divlje svinje. Strasnoooo... I u trenu shvatis da je tvoja ljubav prema prirodi isto tako iluzija. Ja bih nekako bez tih bubica, zivotinja,po lepom vremenu...eto kako se raspade lepota prirode u sekundi. I pored svega lepo je sve to videti i doziveti. Na tren. Inace, draga civilizacija.

L2 је рекао...

Zaboravih na sebicluk. Nije li Bog prvo sebi stvorio bradu pa tek onda...Sala!!!
Sloboda i jeste pitanje statusa pojedinaca. Ako smestas sebicluk u taj status onda je on pozitivan. Imati slobodu misliti,biti, ciniti podrazumeva ipak pre svega SEBE. I, naravno da pri tom ne okrnjis slobodu drugih.

Анониман је рекао...

Situacija jeste alarmantna ali jos uvek nije kriticna! Civilizacija ima svoju cenu.Licno vise volim njene ugodnosti nego pecine.Za slobodu cemo se nekako izboriti.
pozdrav
Z.

L2 је рекао...

Za minimum slobode cemo se izboriti!!!Nas dvoje i nama slicni,odnosno u slicnoj situaciji. Verovatno si mislio na to. Ja je imam dovoljno,premda slobode nikada dosta.
Upravo se bavim temom vladanje ljudima.Koja sloboda prijatelju, iluzija o slobodi.

Анониман је рекао...

Slika je lepa.
pozdrav
Z.

Анониман је рекао...

Z.
Nije lepa slika, lepa je Li,heheee
Ovaj post sam propustio.
Peđa

Анониман је рекао...

Visok vodopad, duge noge.

hm...

Постави коментар