уторак, 9. новембар 2010.

Let..





      Kad predponoćnim nebom poleti Air-Lufthansa, gledaću na zemlju, misliti na sve Vas i šaputati "psssssst.....tišina, čuvamo planetu."
      Sudbinski let nije nikakav izuzetan let na kom srećemo svoju sudbinu. To je svaki korak života kojim ulazimo u neko drugo sebe. U svakom od njih smo nešto novo i tek kada se sva naša sebstva spoje u obliku mozaika, na kraju, kad ga ugledamo sklopljenog i osvetljenog, videćemo uzbudljivu, grandioznu sliku sebe, svojih likova u svim vremenima. Integrisano i predstavljeno u jednoj razvojnoj liniji, naše puno ja otkriva nam esenciju sopstvenog života koje nikada nismo bili svesni. Za ovom jedinstvenom esencijom života, "teorijom" svega, neumorno tragaju fizičari. Ja sam svoju esenciju slučajno otkrila. Do nje nije moguće doći mislima već onim famoznim česticama koje nastaju i nestaju, iz ničega. Ali, ako ih pozovete, one će doći. I tada ih ne napuštajte. Držite ih čvrsto jer su najvredniji dar Boga, prirode, života.

       Ako se ne vratim do Nove da znate: ili sam pobrkala vremena, ili sam, nestrpljiva kakva jesam, požurila u Novu pre vas, ili sam negde zalutala. Ionako ne znam ni gde sve idem, na koja ću vrata zakucati, pored kojih proći, u koji ću se prikrajak ščućuriti i možda prvi put ugledati nešto, nekog. Slučajno, namerno?Ako me poželite svratite ovde. Ovde su moji tragovi.

Нема коментара:

Постави коментар